Alexandra-Potter-Pazi-šta-żeliš-možda-ti-se-i-ostvari

Janja

Deseto
poglavlje

“JOŠ VINA?”

Uvukavši trbuh, Jess posegne za bocom bijeloga koju je donijela. Nosi novi, crni,
čipkasti grudnjak Alexandera McQueena kojega je kupila na eBayu, niske traperice i par
vrtoglavo visokih ružičastih štikli koje su inače poznate kao njene ‘pojebi me’ cipele. Kada
se nagne preko stola vidi joj se tetovaža leptira na dnu kralježnice i tange. Imaju na sebi
maleno, dijamantno srce. Osjetim potrebu nategnuti ih poput praćke.

“Gabriel, zar ne? Kao anđeo.” Napući usne glatke od sjajila.
“Prijatelji me obično zovu Gabe.”
“Kao, rimuje se s ‘babe’?” zadirkuje ga.
“Hm, pretpostavljam.”
“Pa, ako inzistiraš. Još vina, Gabe?”
Nas troje smo vani u vrtu. Jedna je od onih rijetkih ljetnih večeri kada nema ni daška
vjetra. Zrak je mirisan od koktela jasmina, lavande i kobasica s roštilja mog susjeda, a
Norah Jones svira na malom prijenosnom playeru na prozorskoj dasci. Čak sam i uključila
sve sitne lampice koje sam dobila u IKEA-i i rasporedila po grmlju. Trebala mi je čitava
vječnost jer bih se svako toliko opekla, ali bilo je vrijedno truda jer su pretvorile moj vrt u
vilinske odaje.
Bacim pogled po njemu i osjetim zadovoljstvo. Kada sad razmislim o tome, ne znam
zašto sam bila tako nervozna: sve je ispalo onako kako sam željela.
Pa, ne sve.
Dok mi oči padaju na Jess, koja se vrpolji oko stola poput Playboyeve zečice, osjetim
knedlu iritacije u grlu i podignem pogled preko njenog ramena - sjajnog od glitera za tijelo
- i promatram svog cimera kako pali još jednu cigaretu.
Pojavio se sa svojim ‘stvarima’ - motorističkom kacigom i ruksakom u kojega bih ja
jedva smjestila svoju kozmetiku - prije par sati. Kada ga je bacio na svoj krevet i skinuo
japanke s nogu, iz džepa svoje motorističke jakne izvukao je kutiju američkih cigareta
Spirit.
“Smeta ti da zapalim vani?” pitao je, odlazeći bos u stražnji vrt.
“Ovaj, ne... molim te, osjećaj se kao da si doma”, viknula sam a njim. Pomalo
nepotrebno jer se on već rastegao na ležaljci s Billy Smithom koji mu je preo u krilu.
Pa, nisam ga mogla samo ostaviti tamo, zar ne? Kao njegova gazdarica, zar ga ne bih
trebala s dobrodošlicom primiti u svoj dom i pomoći mu da se opusti? Kažem trebala jer

51

Janja

me iz nekog razloga napustila moja sposobnost čavrljanja - nisam navikla u vrtu imati
bosonoge Amerikance - pa sam se malo motala uokolo, čačkala stvari koje nije trebalo
čačkati i tražila, poput čovjeka povezanih očiju, nešto što bih mogla reći.

“Prekrasno nam je vrijeme.”; “Hm, Bože, pogledaj mi stopala, stvarno moram na
pedikuru.”; “O, vidjela sam najsmješniju stvar u seriji Ali G neku večer... hm, ali sam
zaboravila što je to bilo.” Sve dok Jess nije ušetala u vrt, pozdravila Gabea kao da joj je
davno ¡zgubljeni ljubavnik, a zatim izvukla dvije boce Pinot Grigia, vadičep i CD Nore
Jones iz svoje lažne Louis Vuitton torbe, te preuzela kontrolu na razgovorom na način
prave stjuardese.

“Što te dovodi u London?” sada flertovski pita. “Posao ili zadovoljstvo?”
“Oboje pomalo, zapravo”, odgovara na način kao da ili nije primijetio da Jess flerta, ili
pristojno to ignorira. “Ali prije nego vam počnem dosađivati detaljima, morat ćete me
ispričati na trenutak.” Okrene se prema meni i sramežljivo upita: “Heather, podsjeti me
gdje ti je kupaonica?”
“Druga vrata lijevo”, kaže Jess prije nego uspijem odgovoriti.
“Hvala.”
Čim nestane, okrenem se prema Jess. “Što to radiš?” siknem bijesno.
“Lomim led”, kaže jednostavno, širokih očiju i sva nevina.
Ne zavara me ni na trenutak. “Slomiti led znači pitati nekoga što misli o vremenu”,
dahnem. “Što se dogodilo s ‘Vjeruj mi, Heather, nećeš ni znati da sam tamo’?”
Otpije gutljaj vina, vrti ga malo po ustima, proguta, a zatim me plaho pogleda. “Okej,
priznajem da sam malčice flertala.”
“Malčice?”
“O, ma daj, samo sam se mislila osigurati ako s Gregom ne upali. Znaš, uvijek je dobro
imati plan B.”
“Moj cimer je plan B?” kažem ogorčeno, odjednom zauzimajući obrambeni stav prema
Gabeu i nešto što je neobično nalik na posesivnost.
“Pa, zašto ne? Tebi se ne sviđa.”
Istina. Ali...
“O, sranje. Ne sviđa ti se, zar ne, Heather?” Jessino lice se zaledi. “Nisam imala pojma.
Da sam i na trenutak pomislila...”
“Ne, naravno da ne”, pobunim se vrelo. “Samo ...” prekinem se i uzdahnem, jer ne
znam o čemu se radi.
Stisne mi ruku. “Znam. Oprosti. Možda sam navalila malo prejako.”
"Malo prejako?” nacerim se bijedno. “Iznenađena sam što nisi donijela svoje mirisne
svijeće i ulja za aromaterapiju.”
"Tko kaže da nisam?” Nasmije se i, unatoč svemu, ne mogu se ne zahihotati.
“Što je tako smiješno?” Gabe se ponovno pojavi dok nam Jess puni čaše.
"Ne Veliki Dave Desmond, to je sigurno”, kaže Jess misleći na stand-up komičara koji
je bio na pozornici kada smo se upoznale.
Gabe je očito zbunjen, ali ne trudi se objasniti mu i umjesto toga se nagne napuniti

52

Janja

njegovu čašu. “Pa, odakle iz Amerike dolaziš?” upita.
Okej, cipele ‘pojebi me’ su malo pretjerane, ali drago mi je da je Jess ovdje. I, moram

priznati, ona i Gabe se prilično dobro slažu.
“Los Angeles.”
“Ooo”, uzdahne Jess. “Letjela sam tamo par puta poslovno. Obožavam LA.”
“Aha, ima dobrih strana. Živim u četvrti Venice, samo par blokova od oceana.”
“Venice?” ponovim sa zanimanjem. “Kakva slučajnost.”
“Aha, znam. Čudno, a? Venice, Kalifornija - Little Venice, London.” Ispijajući vino,

fiksira me onim svojim velikim, plavim očima.
“Pretpostavljam da bi ovo mogao zvati drugim domom”, oglasi se Jess, hihoćući se.
“Ili srećom”, nasmiješi se Gabe.
“Da, sretna Heather.” Jess mi namigne.
Dakle, nije prvi put da me netko tako nazvao - zapravo, morala sam to čuti milijun

puta - ali čim je Jess to izgovorila, ugledam sliku ciganke ispred stanice i čujem njene
riječi: “Vjeruj mi, vrijesak će izvesti svoju čaroliju. Sreća će ti se promijeniti. Sve tvoje želje
će se ostvariti...”

Gurnem ruku u stražnji džep traperica i prsti mi prijeđu preko novčanica. Gabeova
stanarina za prvih mjesec dana. Nevjerojatnih šesto funti. Moći ću platiti hipoteku ovaj
mjesec, a možda čak izdvojiti i minimalan iznos za račun za Visu. Osjetim nalet sretnog
olakšanja kao da mi se želja ostvarila.

Tek što sam to pomislila, niotkud se pojavi dašak vjetra i zatreperi lišćem te svjetlo
lampica zatitra i zapleše u moru tame noći koja pada. Slap metalnih diskova na visećem
ukrasu počne se ljuljati i zveckati te se gotovo čini kao da je vrt začaran. Drhtaj mi se spusti
kralježnicom i ruke mi se naježe. Što ...?

“Još vina, Heather?”
Vratim se iz svojih mislim i vidim Jess kako drži bocu i bulji u mene. Prestrašena,
uzvrpoljim se. “O, ovaj, aha, odlično”, kažem. Kada ispružim čašu, ruke mi drhte. “Napuni
do vrha”, našalim se i odložim je na stol.
I ona to učini. Dok je promatram, shvatim da je vjetar nestao jednako brzo kao što se
pojavio. Svjetla lampica sada su jednako nepomična kao zvijezde na nebu, i viseći ukras je
utihnuo. Sve je kao što je bilo prije. I ja više nisam naježena. Osjećam se toplo. I pomalo
smiješno. Što mi je? Ciganke? Čarolija? Začarani vrtovi? Zaista, Heather, dopuštaš da te
mašta zanosi. Zgrabim svoju čašu i otpijem vino. Još ću svaki čas početi vjerovati da se
želje ostvaruju.
“Ideš li ikada na Plažu mišića?”
Nakon dvadeset minuta i još jedne boce vina, Jess još uvijek živahno priča o Venice
Beachu. Nisam imala pojma da je takav stručnjak.
“O, stalno.” Gabe se pravi da stišće bicepse. “Misliš li da tijelo može biti ovakvo samo
po sebi?”
Uhvatim ga kako mi se ceri i nacerim se ja njemu, za razliku od Jess koja je sva crvena
od vina i flertanja i ne shvaća sarkazam.

53

Janja

“Pa, ne sve njih”, kažem lojalno, pokušavajući se sjetiti nekoga muškarca koji se
zapravo bavi nekim oblikom vježbanja umjesto što leži na kauču i na televiziji gleda druge
kako se bave sportom. Teško je. “Što je s Edom?” predložim, sjetivši se svoga brata. “On
igra ragbi.”

Ali Jess ne sluša. Previše je udubljenja u sjećanja na Plažu mišića: “O, Heather,
svidjelo bi ti se. To ti je kao teretana na otvorenom, uz more, i možeš gledati sve te velike,
osunčane bodibildere kako dižu utege...”

Dok ona zaneseno govori o nauljenim muškarcima koji poziraju sa svojim pločicama
na trbuhu, nemam joj srca reći da ne mogu zamisliti ništa gore. Pa umjesto toga napravim
ono što inače napravim kada ne znam što reći: kažem nešto glupo. “Je li istina da svi u LA-
u imaju lažne sise?”

Bravo, Heather. Dobit ćeš nagradu za taktičnost i diplomaciju.
Ali Gabe ne izgleda uvrijeđeno, više kao da se zabavlja. “Ne, ne bih rekao svi.” Povuče
svoju majicu dolje i pogleda si u prsa. Moje su prave.”
“Stvarno? Daj da provjerim.” Jess se zahihoće i bez oklijevanja posegne prema lijevoj
strani njegovih prsa. “Mm, fino i čvrsto”, mrmlja s odobravanjem, stisnuvši ruku kao da
opipava dinju.
O sranje. Tijelo mi se ukoči. Jess je pijana, shvatim s užasom, za manje od nekoliko
minuta skočila je s lagane pripitosti do toga da je pijana k’o deva, bez onog središnjeg
dijela. Ili, da kažem drugačije, to je kao da na karti svijeta odete iz Londona u LA bez da
prijeđete Atlantik.
“Pa, jesi li ti glumac?” pitam, pokušavajući skrenuti temu.
“Ja obožavam glumiti”, ubaci se Jess glasno. “Možda sam trebala biti glumica. Jednom
sam sudjelovala u predstavi u školi, ali ne mogu se sjetiti kako se zvala...” Kapci su joj
otežali i teško joj je držati ih otvorene.
“Ja? Glumac?” Gabe se pravi da je zadrhtio. “Nema šanse.”
Oči mi skoče s Gabea na Jess i opet na Gabea. Koliko vidim, čini se da on nije
primijetio da se Jess naginje prema njemu sa svoje ležaljke.
Ali ja jesam. Osjetim val straha. Pospana je. Pijana. I slobodna. To je ubojita
kombinacija. Još koju minutu i pokušat će se priviti uz njega.
“Ali moja djevojka je i kaže da je prilično teško.”
Čujem prigušeno gunđanje s ležaljke. “Djevojka?” ovijena alkoholnom izmaglicom,
Jess možda ne bi mogla voziti, rukovati strojevima ili otkopčati svoj grudnjak, ali još uvijek
može prepoznati riječ kao što je -
“Djevojka?” ponovi.
“Da, ona je u LA-u. Upravo je dobila malu ulogu u filmu.”
“Filmu?” Jess uspravno sjedne na ležaljci, poput papige na grančici. Što nije loš opis s
obzirom da visokim glasom ponavlja sve što Gabe kaže.
“Mm, to joj je velika prilika”, zaneseno će Gabe. “Mia je stvarno talentirana, ali do sada
nije radila ništa veliko. Ipak, uz malo vremena. Jednog od ovih dana, prilično sam siguran
da ćemo je vidjeti nominiranu za nagradu Akademije.”

54

Janja

“Vau, kako uzbudljivo”, kažem, pokušavajući napraviti diverziju s Jess. “Stvarno sam

impresionirana.” I jesam. Glumica u Hollywoodu? To je puno glamuroznije nego biti

fotograf vjenčanja, zar ne? Pomoćnica fotografa vjenčanja. Sjetivši se svog trenutnog

statusa u karijeri, osjetim bolan udarac ambicije. To mi se često događa. Danima sretno

koračam u svom malom poslovnom mjehuriću, obavljam svoj posao, bivam plaćena za nj,

ne razmišljam zapravo o njemu, a onda bum - čujem priču o nekome tko je nevjerojatno

uspješan i sjetim se da imam trideset godina, zarađujem manje od nekih studenata i imam

taj san da ću biti uspješna slobodna fotografkinja, koji je samo san. I u tom trenutku

obično osjećam kako je cijeli moj život jedan velik neuspjeh s čupavom kosom.

Za razliku od Mije koja je bez sumnje uspješna, sjajne, zaglađene kose i s bedrima koja

izgledaju odlično u bikiniju na plaži...

“Mislim da je vrijeme da krenem.”

Moj usporen snimak Baywatcha prekine Jess koja ustane i namjesti si grudnjak ispod

pazuha. “Pa, bilo mi je drago upoznati te, Gabe.” Pruži ruku Gabeu.

“Da, ovaj, i meni također.” Kimne, pomalo smeten njenim naglim odlaskom. Baš kao

što sam i ja.

“Sigurna si da ne želiš kavu?” predložim. Mogla bi je otrijezniti, iako se čini da je to već

postiglo Gabeovo spominjanje djevojke.

“Ne, hvala. Nazvat ću te sutra”, kaže, brzo me zagrli i nestane kroz vrata.

“Sigurna si da ne želiš da ti pozovem taksi?” viknem, žureći za njom. Čujem kako su se

vrata zalupila i pogledam kroz prozor upravo na vrijeme da je vidim kako uskače u crni

taksi. ***

“Prijateljica ti je otišla rano.”

Vratim se u vrt i ugledam Gabe kako skuplja čaše. “Hm, da.” Kimnem. “Umorna je.

Mora rano ustati zbog posla.”

Sigurna sam da zbog izraza na mom licu zna da izmišljam, pa, osjećajući se nelagodno

sada kad smo ostali samo nas dvoje, odglumim zijevanje. “Kad smo već kod toga, mislim da

ću i ja u krevet.”

“Moraš se naspavati za ljepotu, a?” Nisam sigurna bi li mi trebalo biti drago ili

neugodno zbog tog komentara. Ali prije nego se uspijem odlučiti, on glasno zijevne i to

tako široko da mu mogu vidjeti sve te nevjerojatno bijele zube. “Znam kako ti je. Ova

promjena vremena me ubija.”

Uđemo i vrtimo se po kuhinji.

“Onda, laku noć”, kažem napokon.

“Da, laku noć.”

Još jedna stanka.

“Možeš ići prvi u kupaonicu ako želiš”, ponudim pristojno.

“Ne, u redu je, idi ti. Dame imaju prednost”, odgovori, jednako pristojno.

“Ne, molim te, ti si gost.”

“Zaista, u redu je.”

55

Janja

I tako to ide, poput partije tenisa, sve dok konačno ne pobijedim i on nestane u
kupaonici s kozmetičkom torbicom, ne većom od pernice. Ja odem u svoju sobu i počnem
se razodijevati. Svučem majicu i traperice i navučem svoju staru kariranu pidžamu, jednu
od onih kojima je gumica u struku popustila pa mi guzica izgleda vrećasto i kao da nosim
pelene. Nosim. Pelene.

Uhvatim pogled na sebe u ogledalu na ormaru i sledim se. O, moj Bože. Kao da se
vidim prvi puta. Na što sam samo mislila? Iz noći u noć veselo navlačim ovo na sebe i
lunjam stanom. Osam sati svake noći provedem spavajući u ovome. Sjedim u vrtu i pijem
čaj u ovome. Čak sam - Bože sačuvaj - stajala na pragu i potpisivala dostavnice paketa u
ovome.

Polako se okrenem. Skoro se bojim pogledati odostraga. Polako ... polako ... Ajoj. Gore
je nego što sam mislila. Nabori karirane tkanine labavo vise s mojih guzova poput dva
ogromna sedla. Sjetim se M.C.Hammera. Ili Ghandija.

Sjetim se novog cimera.
Skinem se i gurnem pidžamu na pod, otvorim ladice i posegnem za spavaćicom na
Snoopyja - zatim razmislim. Spavaćica na Snoopyja? Ne mogu odjenuti spavaćicu na
Snoopyja. Kopam u potrazi za drugom pidžamom za koju znam da je tu negdje, ali uspijem
naći samo gornji dio. Tri gumba mu nedostaju i groznog je modela, kao za bakice. Prokleti
model za bakice. Zašto nikada prije to nisam primijetila? Štoviše, zašto nikada nisam
primijetila da imam užasno rublje za noć? Što sam, za ime Boga, nosila kad sam živjela s
Danielom?
Ništa, sjetim se i pomislim na svoj aktivni seksualni život kada sam odlazila na počinak
noseći na sebi samo malo sjenila na očima To je bilo prije no što sam se pretvorila u
slobodnu tridesetogodišnjakinju u celibatu, koja spava sa svojom mačkom i u krevetu nosi
čarape, velike gaće i intenzivnu noćnu kremu protiv bora.
Zadrhtim i saberem se. Imam spavaćicu koju mi je Rosemary kupila prije dva Božića.
Još je u vrećici Marks & Spencera. Držim si je uz golo tijelo. Duga je do poda, ukrašena
ražinim pupoljcima i kičasta. Jako, jako kičasta.
Ali očajna sam. U susjednoj prostoriji mogu čuti otvaranje i zatvaranje vode, četkanje
zubi, povlačenje vode u zahodu, izvlačenje čepa i otjecanje vode iz umivaonika i za koju
minutu bit će moj red. Morat ću pokušati otići iz svoje sobe u kupaonicu da ne budem
viđena. Naprežem se da čujem zvuk iz brave. Ništa. Kašalj. Tišina. Onda čujem. Zvuk
okretanja ključa, tih klik vrata...
Naslonim obraz uz dovratnik kako bih virnula kroz pukotinu između zida i vrata.
Vidim malo svjetla, podne daske, svoju paprat, koju treba zaliti. Poput vozača početnika,
pogledam lijevo, desno i opet lijevo. Sve je čisto. Uz val olakšanja, otvorim vrata i hrabro,
na vrhovima prstiju, krenem kroz hodnik. Šuljam se. Zadržim dah i držim spavaćicu
između palca i kažiprsta. Skoro sam stigla, skoro sam stigla...
“Aaaaaa!” vrisnem.
“Jao, oprosti, jesam li te uplašio?”
Gabe je još u kupaonici. Mislim, samo stoji tamo. Na mojoj prostirci. Usred proklete

56

Janja

kupaonice.
“O moj Bože, da - mislim, ne - ne, u redu je.” Držeći se za svoja izvezena, čipkasta prsa,

pokušavam uhvatiti dah. I tada mi sine: (a) on je gol osim para bijelih, prilično oskudnih
bokserica (nije da namjeravam gledati, ali ne mogu si pomoći) i (b) ja izgledam kao nečija
baka, u spavaćici do poda koja je sva čipkasta i kičasta.

“O, usput, nikada nisi rekao zašto si došao”, izlanem, pokušavajući ležerno čavrljati.
Kažem ‘pokušavajući’ jer to uopće nije lako dok on tamo stoji sav gol, s dlakama na prsima
i bijelom izbočinom ispod struka.

O moj Bože, opet sam to napravila. Oči ravno naprijed, Heather. Oči ravno naprijed.
“O, nisam ti rekao?” Stisne ručnik kojega nisam primijetila u njegovoj ruci. Baš kao što
nisam primijetila da je kupaonica besprijekorna. Nema podignute zahodske daske, nema
vlažnih ručnika na podu, nema dlačica na sapunu. Dobronamjerno pogledam po prostoriji
boje avokada koju smo Daniel i ja planirali preurediti kada budemo sređivali kuću. Samo
što je on otišao, a ja sam pokušala popraviti slomljeno srce na sniženjima - što znači da još
uvijek imam odvratnu kupaonicu boje avokada, ali i puno prekrasnih svijeća. “Pripremam
šou za edinburški festival.”
“O, stvarno?” kažem neodređeno i uputim mu svoj najbolji osmijeh odobravanja.
Pogled mi padne na naše dvije četkice za zube koje stoje jedna pored druge u čaši, zajedno
s tubom Colgatea čiji je čep čvrsto zatvoren. Obuzme me topao osjećaj zadovoljstva jer
znam da sam donijela ispravnu odluku. Odlično ćemo se slagati. “Kakav šou?”
Uzme svoju odjeću i izađe iz kupaonice. A zatim sve pokvari kada mi kaže nešto što
zaista ne želim čuti.

57

Janja

Jedanaesto
poglavlje

“O N J E S TA ND -U P komičar.”
Sljedećeg jutra čim Gabe napusti stan nazovem Jess da joj kažem svoje grozne novosti.
Unatoč mamurluku koji ju je zarobio pod pokrivač s paketom ibuprofena, skupi energije da
bude jednako užasnuta kao što sam ja. Znak pravog prijateljstva. “Šališ se!” “Ne, on se
šali.” Zataknem telefon ispod uha. Jednom rukom držim zdjelicu pahuljica, dok drugom
uzimam mlijeko iz hladnjaka. “On je stand-up prokleti komičar.”
Čujem prigušen smijeh. “Kuc-kuc”, slabašno zadirkuje.
“O, molim te, nemoj.” Spustim se za kuhinjski stol koji je pun časopisa, neotvorene
pošte i samo Bog zna čega sve ne. Stavim zdjelicu na vrh i počnem žvakati velik zalogaj
miješanih pahuljica. “Nije smiješno”, kažem, a glas mi priguše smeđi komadići ogavnog
okusa. Bože, željela bih požuriti i izgubiti tih nekoliko kilograma. Mrzim jesti ove stvari.
“Nikada nije.” Grleno se nasmije. “U tome i jest problem.”
“Pa, je li ti on još uvijek plan B?” pitam, još uvijek žvačući.
“Ne, nije on ono što tražim.” Zvuči kao da govori o svjetiljci iz I KEA-e. “Previše je
Amerikanac.”
“Pa što?”
“Heather, ja tražim ozbiljnog dečka. Ne želim vezu na daljinu. Nisi gledala Zelenu
kartu?”
“Ali nije li Gerard Depardieu u tome glumio Francuza?”
“On glumi Francuza u svakom filmu”, zijevne Jess. “Kao što Hugh Grant uvijek glumi
zbunjenog Engleza. Ali nije stvar u tome. Stvar je u tome da ja želim stavljati kvačice, a ne
stvarati nove probleme kao što je bavljenje svim tim imigracijskim sranjima. A tu je onda i
sukob kultura.”
Volim Jess. Uvijek je romantična. “Pa, kada to tako gledaš”, promrmljam, razmišljajući
o sljedećem zalogaju pahuljica i želeći da umjesto toga mogu pojesti kroasan s čokoladom.
“Što ćeš napraviti?” upita.
“U vezi s čim?” Radoznalo pogledam malu kožnu bilježnicu koja leži na stolu usred
nereda. Nalik je na onu u koju sam vidjela da Gabe črčka. Pitam se što je unutra.
“U vezi s tim što je Gabe stand-up komičar”, kaže, jedva uspijevajući ne nasmijati se.
Počinjem misliti da Jess uživa u ovome. “Ne postoji li izreka koja kaže da se moraš
smijati ili ćeš plakati?” kažem odsutno, pružajući ruku i otvarajući bilježnicu. Pa, malo
virenja neće naškoditi.

58

Janja

“Apsolutno”, složi se Jess puna podrške. “Moraš se smijati.” Na prvoj stranici,
zaobljenim plavim rukopisom napisane su riječi: ‘Mojih najboljih deset šala o punicama’.
Povučem ruku. Zapravo, kad bolje razmislim ...

Ispostavi se da sam tijekom sljedećih nekoliko dana pošteđena šala o punicama jer
jedva vidim svog cimera. Štoviše, osim nekoliko ‘Bok, kako si?’ kada ja stižem, a on odlazi,
gotovo se čini kao da se uopće nije doselio. Gotovo, ali ne sasvim.

Male stvari počinju se pojavljivati. Zbirka začina u kuhinji, tetrapak sojinog mlijeka u
hladnjaku, nova spužva veličine kruha francuza u kupaonici., ali tu je i još nešto i to nema
veze s njegovim Wilco CD-om kojega sam našla pored linije, ni s njegovim šarenim
ručnikom za plažu koji je uredno složen pored umivaonika. To je osjećaj.

Tjednima sam se ježila zbog pomisli da ću u stanu imati stranca, mrzila sam pomisao
da će mi se u kadi kupati muškarac koji ni je Daniel, ali svi moji strahovi su bez osnove. U
redu je imati u blizini drugu osobu. Zapravo, i više je nego u redu: lijepo je.

Stan se nekako čini drugačijim. Ja se osjećam drugačije. I ne samo zato što više noću
ne ležim budna i ne razmišljam o tome da će mi banka oduzeti stan i da ću završiti na ulici
s Billy Smithom onim prokletim Le Creuset tavama. Kao da je Gabeova prisutnost izbacila
duhove prošlosti. Unatoč šokantnom otkriću da stan dijelim sa stand-up komičarom,
osjećam se sretnije. Pozitivnije. Mršavije.

Četvrtak je navečer, poslije posla, i skočila sam u Boots kupiti jastučiće od vate, kada
primijetim jednu od onih eklektičnih vaga. Impulzivno se odlučim izvagati. I to je razlog
zašto sada s nevjericom buljim u digitalni ekran.

Ne, ne može biti točno. Virnem bliže, a čelo mi se namršti. Izgubila sam dva i pol
kilograma? Posljednjih nekoliko mjeseci pokušavala sam skinuti težinu koju sam nabacila
u vrijeme Božića. Džogirala sam - dvaput - kupila sam film s jogom kojega imam namjeru
pogledati i žrtvovala sam čokoladni kroasan iz francuske pekarnice na uglu za All Bran
pahuljice koje imaju okus kartona. Teško da se radi o velikoj promjeni životnog stila, ali
sada odjednom - puf - tih par kilograma je nestalo. Nevjerojatno. Zapanjujuće. Čudno.

Zbunjena, dotaknem si trbuh. Ne osjećam se ništa mršavije. Ali teško je reći i,
priznajem, bila sam pod velikim financijskim pritiskom nedavno. Ne gubi li se tada težina?
Zar stres ne proždire kalorije, pomalo kao Pacman one kuglice u onim starim računalnim
igrama?

Uzmem karticu, spustim se s vage i odem do blagajne. Prvi puta nema reda i, osjetivši
mali žalac zadovoljstva, stavim vatice na pult. Da, to mora da je to. Znala sam da postoji
razumno objašnjenje. Mislim, nije da težina čarolijom može nestati preko noći, zar ne?

Smiješeći se prodavačici, izvučem novčanik iz džepa. I ispadne mi sretan vrijesak.
Kako se on našao ovdje? Sigurna sam da sam ga ostavila kući.

“To bi bilo funtu i dvadeset i pet”, kaže prodavačica.
“O, da... Oprostite.” Gurnem vrijesak natrag u džep i sretno izbrojim sitniš. Kakvo god
bilo objašnjenje mog gubitka težine, ostvarila mi se želja: nema više pahuljica.
Napustim Boots u sretnom raspoloženju, prijeđem preko glavne ceste i brzo odem na
Notting Hill. Imam dogovor sa svojim bratom, Edom, u Wolsey Castleu, pubu iza ugla, i

59

Janja

kasnim, kao i obično. Požurim. Ed stvarno voli točnost i ne želim slušati jednu od njegovih
lekcija prije nego uspijem naručiti gin i tonik. Iako, da budem iskrena, očekujem lekciju.
Nazvao me jučer i rekao da želi ‘razgovarati o nečemu’, što, ako se prevede na Edov jezik,
znači da će mi prigovarati zbog nečega, a omiljen uvod mu je: “Zašto još nemaš plan za
mirovinu?”, čime vjerojatno dobivate nekakvu predodžbu o Edu.

Ali kada zađem za ugao u ulicu punu trgovina i restorana, pogled mi padne na nešto
zbog čega stanem kao ukopana. Ružičaste, satenske, s ljupkom rupicom za prste: najdivnije
cipele koje sam ikada vidjela, samo stoje tu u izlogu i čekaju da prođem pored njih.

Koraknem unatrag i pogledam ime trgovine - Sigerson Morrison. Srce mi podivlja.
Obožavam ovu trgovinu: uvijek je dupkom puna prekrasnih cipela. Koje su potpuno izvan
tvoje kupovne moći, Heather, oglasi se strog glasić u mojoj glavi. Osjetim val razočaranja.
Ali, nema štete u gledanju. Nagnem se bliže. I tada vidim znak. ‘75% sniženo’.

Želudac mi se okrene. Nisam šopingholičarka, iako, da, ponekad osjetim fizički nagon
za odlazak u svlačionici s punim rukama odjeće. I da, često ne trebam ništa kupiti i
dovoljno mi je staviti na stranu. To je taj osjećaj vlasništva, ugoda znanja da je nešto vaše
ako to želite - bez obaveze. Pretpostavljam da je to pomalo kao kada se zaručite.

Ali s cipelama je drugačije. Cipele su moja slabost. Odjeća može učiniti da vam guzica
izgleda veliko, da vam sise izgledaju malo, da vam trbuh strši van, ali dobar par cipela
uvijek izgleda sjajno, bez obzira jeste li upravo pojeli pola kutije keksa. Međutim, postoji
kvaka - sve to nije jeftino. Kao što Lionel kaže, ništa ni je besplatno.

Ali postoje sniženja, šapne glasić u mojoj glavi. Sniženja od sedamdeset i pet posto.
Na mobitelu provjerim vrijeme. Već kasnim. Ed će me čekati. Oklijevam, pa posegnem
za kvakom na vratima. O, dovraga. Treba mi samo pet minuta.
Unutra je kaos. Hrpa žena traži svoju veličinu, kopaju na koljenima i rukama, uzimaju,
grabe, guraju. Deseci odbačenih najlon čarapa leže uokolo, prazne kutije razbacane su
uokolo sa svojim papi rima, izmoždeni prodavači probijaju se između žena koje su u
potrazi za ogledalima i gunđaju ispod glasa jer moraju čekati svoj red.
Isuse! Ženu su tako nemilosrdne. Muškarci mogu ubijati za svoju domovinu, ali žena
će ubiti za par tirkiznih štikli s kamenčićima na remenčiću.
Gurnem se između redova cipele i počnem lov na one ružičaste satenske štikle moje
veličine. Kada se konačno probijem do police označene ‘Broj 38’, vidim da je prazna osim
cipela boje limete koje ne idu ni uz što. Osjetim ubod razočaranja. Pogotovo zato jer s moje
lijeve strane, polica označena ‘Broj 40’, pokazuje desetak parova ružičastih satenskih štikli.
Uzmem jednu i pitam se bih li je mogla obuti s uloškom ili možda par ...
“Mogu li vam pomoći, gospođice?”
Prodavačica se bacila na mene. Jedna je od onih na koje naletite u dizajnerskim
trgovinama i koje vas promotre od glave do pete i natjeraju vas da kupite nešto samo kako
biste dokazali da možete. Što je, odjednom mi sine, vjerojatno njihova taktika.
“Hm, ne”, odgovorim i spustim pogled te se ugledam kako držim cipelu u ruci i gladim
je. “Samo sam... ovaj... gledala.” “Prekrasne su, zar ne?” kaže ona urotnički, prigušenim
glasom. “I snižene sedamdeset i pet posto.” Okrene očima kao da ne može vjerovati.

60

Janja

“O, ovaj, da... prekrasne”, složim se. Cipela je sada postala Cipela, prava cipela,
najljepša, najdivnija, najsavršenija cipela koju ste ikada vidjeli.

“Želite li da vam donesem drugu kako biste ih mogli probati?” Vratim cipelu natrag na
žičanu policu i nasmiješim se sa žaljenjem. “Bojim se da nemate moju veličinu.”

“A koja bi to bila?”
Kao većina prodavačica koja radi na proviziju, ne predaje se tako lako. Ali čak ni ona
ne može napraviti čudo, pomislim rezignirano. “Trideset i osam.”
Učinak je trenutačan. Tek što sam izustila fatalan broj, lice joj se namršti i oči gladne
provizije prestanu sjati. “O, joj, to nam je najpopularnija veličina.”
“Nema veze.” Ležerno slegnem ramenima. “To mi se uvijek događa.”
“Ali jeste li vidjeli ove preslatke čizmice? Njih imamo u vašoj veličini...” Podigne par
gusarskih čizama od prije tri sezone i s nadom ih njiše preda mnom. “Um, ne, hvala”,
kažem uvrijeđeno okrenem se da izađem iz trgovine. O, pa to je samo par cipela, Heather.
Posegnem za kvakom i pokušavam ignorirati izlog, ali u posljednjem trenutku ne mogu si
pomoći da ne bacim još jedan pogled i željno uzdahnem.
Željela bih da imaju moj broj.
“Oprostite, gospođice.”
Okrenem se. To je ista ona prodavačica, ali sada joj je lice crveno od uzbuđenja. “Imate
sreće. Pronašla sam posljednji par. Bile su stavljene u krivu kutiju.” Pokaže cipele koje je
držala iza leđa, pruži ih prema meni i trijumfalno kaže: “Broj trideset i osam!”
“O, vau...” zamucam. Ne mogu vjerovati.
Ali ne možeš ih priuštiti ni na sniženju, šapne onaj glasić.
Osjetim udarac razočaranja. Istina. Kreditnu karticu su mi prerezali i imam samo
dvadeset i pet funti u gotovini. K vragu, željela bih da su jeftinije.
Spremam se vratiti ih, kada postanem svjesna da ona u pozadini još uvijek govori.
“... ali bojim se da imaju sićušnu mrljicu na peti, ništa što bi tko primijetio i, budite
sigurni, vi je nećete vidjeti dok ih nosite. Naravno, još ćemo ih sniziti ... Još pedeset posto
od cijene na sniženju.”
Čekajte malo. Govori li ona to što mislim da govori? “Želite reći da su samo ...”
“Dvadeset i četiri funte i devedeset i devet”, objavi ona bez daha.
Nekoliko minuta kasnije stojim na blagajni, promatram kako ih zamata u papir i
načujem kako netko govori: “O, sretnica, stvarno sam htjela cipele...” I osjetim navalo
zadovoljstva dok mi prodavačica pruža ružičastu vrećicu veličine plakata.
“I peni”, oduševljeno će, pružajući mi kovanicu.
Ali ja sam već na pola puta prema izlazu. Dok izlazim na ulicu s ogromnom vrećicom
koja mi se njiše s ramena i širokim osmijehom zalijepljenim na licu, gotovo se moram
uštipnuti. Nisam praznovjerna, ali počinjem misliti da onaj vrijesak stvarno donosi sreću.

61

Janja

Dvanaesto
poglavlje

“VAAAAAAAAAAAAAAAAUUUUUUUUUUUU! ”

Gurnem vrata Wolsey Castlea i pozdravi me provala testosterona. Toliko o odlasku iz
jedne krajnosti u drugu, pomislim prisjetivši se strke estrogena koju sam upravo ostavila za
sobom u Sigerson Morrisonu.

Sagnem se unutra i krenem kroz maglu cigaretnog dima prema šanku. Mjesto je krcato
muškaraca s pićima u rukama, otvorenih čeljusti, očiju prikovanih za TV pričvršćen na zid
u kutu. Glasno se podsmjehnem. Naravno. Mogla sam si misliti. Nogomet.

“I mislio sam.”
Okrenem se i ugledam Eda kako me gleda sa svoja dva metra visine. Budući da je
došao ravno s posla još je u svojoj uniformi koja se sastoji od sivog odijela s plisiranim
hlačama, bijele košulje i smeđih sportskih cipela. Zapravo, i vikendima je tako odjeven.
“Opet u šopingu?” Podigne svoje guste, tamne obrve i prouči me neodobravajući,
gazeći moj osjećaj superiornosti. To je problem s mojim bratom. Voli vam pokvariti
zabavu.
“I tebe je lijepo vidjeti.” Zagrlim ga.
“I tebe.” Formalno me poljubi u oba obraza. “Pa, što si kupila?”
Kunem se, nalik je na psa koji ganja kost.
“O, ovo?” kažem lako i podignem jedno rame te pogledam vrećicu kao da sam je tek
sad primijetila. Daj, razmisli, Heather. Kopam po mozgu u potrazi za mogućom izlikom. Ili
to ili će uslijediti lekcija o štednji za budućnost. Zaista, moj brat je trebao biti bankovni
menadžer, a ne ortodont. “To je poklon”, dahnem i osjetim navalu trijumfa. Briljantno,
Heather.
“Za koga?”
Dobro, ne znam pokušava li me uhvatiti u laži ili ga iskreno zanima, ali poznajući svog
brata, odlučim se za prvu opciju.
“Ovaj...” čeprkam po rokovniku u glavi i tražim nekoga odgovarajućeg. Hm, nema
rođendana, nema godišnjica, ali tu je ... “Rosemary.”
“Stvarno?” Ed je prikladno impresioniran. “To je lijepo od tebe, mala sestrice.”
Nasmiješim se nelagodno. “Pa, to je samo sitnica”, kažem dobro shvaćajući da kopam
rupu pod sobom i pitajući se kako ću se izvući iz nje.
“Drago mi je da se vas dvije konačno počinjete bolje slagati”, nastavi, prekriži ruke i
pogleda me s bratskim odobravanjem. Ed ima sasvim drugačiji odnos s Rosemary. Dijelom

62

Janja

zato jer je on uspješan ortodont i ima vlastiti posao u ulici Harley Street, čime je blizak
Rosemarynom snobizmu, a dijelom zato jer je uvijek imao puno posla i rijetko putuje u
Bath, a ona odbija ići u London - “gnjusno, pretrpano mjesto” - pa nikada ne mora
provoditi vrijeme s njom.

“Znam da će Lionelu biti drago”, kaže Ed i osjetim žalac krivnje. Posljednje što želim je
povrijediti oca.

“Da, bila sam u Bathu prošli vikend. Bio je u dobroj formi”, skrenem oko teme i nadam
se da neće primijetiti.

“Pretpostavljam da još nije krenuo na dijetu, a?”
“A što misliš?” drago mi je što nisam jedina koja dobiva lekcije od Eda. Lionelu uvijek
prigovara da mora izgubiti na težini, ali ovaj, naravno, ne sluša.
Mršteći se, Ed odmahne glavom. "Mora smanjiti zasićene masne kiseline i prijeći na
plan zdrave prehrane. Ozbiljan sam, sestrice.” Pogleda me kao da ja, iz nekog bizarnog
razloga, mislim da nije. Kada Ed nije ozbiljan? “Sa svim tim mliječnim proizvodima i
crvenim mesom, kolesterol mu je sigurno prešao sve granice dozvoljenog.”
“Pa, kako je Lou?” Promijenim temu na njegovu ženu. Lou je šest mjeseci trudna i
stvarno je super. Izvana je odgajateljica u vrtiću koja nosi ružičaste čarape i može napamet
recitirati Harry Pottera, ali iznutra je preobraćena darkerica koja još uvijek ima probušen
nos i voli horore. Nemam pojma kako je moj brat uspio nagovoriti tu bistru, duhovitu ženu
da se uda za njega.
“Pa, mučnina je napokon prošla, hvala nebesima, ali sada je Boris užasno udara”, kaže
tmurno.
“Hoćeš reći da znate da će biti dečko?” kažem uzbuđeno. A a tim dodam: “I nazvat ćete
ga Boris?”
“Ne budi smiješna. Naravno da ne”, prasne. “Želimo da bebin spol bude iznenađenje,
ali Lou inzistira da ga zove Boris - prema Borisu Karloffu koji je glumio Frankensteina”,
objasni, a zatim uzdahne. “Navodno sve trudnice svojim nerođenim bebama nadjenu
nadimak, što je, iskreno govoreći, jednako grozno kao kada ljudi daju ime svom autu...”
Iskreno, volim svog brata, ali ponekad ga poželim upucati: takvo je gunđalo. Znam da
je potajno oduševljen zbog bebe, ali nikada to neće priznati. Jednostavno voli prigovarati.
“Piće?” kažem vedro, nadajući se da ću ga oraspoložiti mameći ga ginom i tonikom.
“Ha, ako budeš imala sreće”, zagunđa, pružajući mi novčanicu od deset funti.
“Pokušavam uhvatiti pažnju barmena već dvadeset minuta.”
Kao što rekoh, vedra duša taj moj brat.
Okrenem se prema šanku i shvatim na što je mislio. Muškarci stoje u najmanje pet
nizova uz šank, svi s praznim kriglama u jednoj ruci i novčanicama u drugoj. Ovim tempom
trebat će mi vječnost. Tmurno se pridružim kraju reda.
Nakon par trenutaka, neki muškarac me potapša po ramenu. “Poslužuju vas?” upita s
nadom i mahnem svojom praznom čašom prema meni.
“Željela bih”, uzdahnem i odmahnem glavom.
I tada se dogodi nešto čudno.

63

Janja

Usred uzimanja narudžbe za rundu pića, barmen se okrene i pogleda točno u mene. Ne
u pet-šest muškaraca koji se vrpolje ispred mene, nego točno u mene. Susretnem njegov
pogled i cijela se naježim. Što je čudno: ćelav je, predebeo i ima barem pedeset godina.
“Oprostite što ste čekali, što biste željeli?” kaže.

“Ovaj...“ Nasmiješim se nesigurno. “Dva gina i tonika, s ledom i limunom. Molim”,
dodam. Ne vjerujem svojoj sreći.

“Odmah stiže”, namigne mi barmen, zgrabi dvije čaše i okrene se prema polici s
pićima.

Nakon nekoliko minuta kada se vratim do Eda on je udubljen u utakmicu kao i svaki
drugi muškarac u pubu.

“Isuse, to je bilo brzo”, komentira s odobravanjem i uzme svoju čašu bez da je maknuo
pogled s ekrana.

“Nikada nećeš pogoditi što se dogodilo”, siknem. “Poslužena sam prije svih ostalih.”
“Ženski dodir, a?” Otpije malo svog pića i nastavi zadovoljno gledati TV.
“Ne, nije bilo tako, bilo je stvarno čudno.”
“Kako misliš čudno?” Mršteći se jer se gomila nagurava da prihvati novi val ljudi, drži
svoje piće uz prsa kako ga ne bi prolio. “Prokletstvo, ovdje je kaos.”
Osjetim nečiji lakat kako me gura u rame i uzdahnem suosjećajno: “Znam. Željela bih
da imamo kamo sjesti.”
Tek što sam izgovorila te riječi, par pored mene počeo je navlačiti jakne. Ne, sigurno
ne. Gledam zapanjeno dok žena ispija posljednji gutljaj svoga vina i nanosi sjajilo na usne,
dok muškarac gura cigarete u džep. Ne mogu odlaziti. Ili mogu?
“Mi idemo, hoćete li naša mjesta?” Muškarac se okrenuo prema meni. Ne prema Edu,
nego prema meni.
Odjednom mi se zavrti u glavi.
“Ovaj, da, hvala.” Nasmiješim se zahvalno i pogledam Eda koji je zapanjen. Spusti se
žurno na jednu od praznih stolica, a zatim malo podigne hlače da mu bude udobnije.
“Kakva sreća.” Bez riječi kliznem na svoju stolicu. U glavi mi se vrti. Sve one sumnje o
praznovjerju i sreći povećavaju se dok se izmjenjuje čudo za čudom, gotovo kao kadrovi
filma: prazno mjesto na vlaku, Starbucks bez gužve, paket britvica, parkirno mjesto, Gabe
koji je odgovorio na moj oglas u Lootu ... Slike mi se počinju miješati, bez redoslijeda.
Velike stvari, male stvari ... Vožnja natrag iz Batha bez prometnih gužvi, vješanje jakne na
praznu vješalicu na stalku kada sam došla na posao, pronalazak savršenog para cipela u
mojoj veličini. A zatim otkriće da su još više snižene. Posluživanje za šankom, mjesta za
sjesti... Sve brže i brže, sve se stopi i ne mogu si pomoći da ne izlanem: “Zapravo ne, nije.”
Srce mi radi poput klipa. “To je nešto više od sreće.”
Čekam da on nešto kaže, ali Ed samo zbunjeno bulji u mene. “Žao mi je, Heather,
izgubila si me”, kaže napokon. “O čemu, za ime Božje, govoriš?”
Oklijevam. Jer u tome i jest problem. Nisam baš sigurna o čemu govorim. Ugrizem se
za usnicu i ipak pokušam. “Ed, ako ti nešto kažem, obećaješ da se nećeš smijati?”
“Ah, to je lako”, dobaci suho. “Ja nemam smisao za humor, sjećaš se?” Misli na nešto

64

Janja

što sam mu rekla u svađi prije nekoliko godina, što nikada nije zaboravio.
“Pa možda sam samo poludjela, ali..” stanem i snažno izdahnem. “Ne, zaboravi, luda

sam.”
“Moja mlađa sestra? Luda?” Vrati pogled na nogomet.
Oklijevam. Mislit će da sam idiot. Ali, ionako već misli da sam idiot. “Pa, vidiš, stvar je

u tome da ...” Duboko udahnem. O, nek’ se goni! Samo izgovori to, Heather. “Čini se da se
sve što poželim ostvari”, kažem glasno.

Ali ne dovoljno glasno: riječi su mi ugušene u još jednom urliku gomile nalik na
bumerang povika, zvižduka i gunđanja, koji se slegne u gunđanju razočaranja.

“K vragu! To je bilo blizu”, dahne Ed. “Skoro smo zabili gol.” “Ed, jesi li čuo što sam
upravo rekla?”

“Oprosti, sestrice.” Ispričavajući se, stavi mi ruku na koljeno. “Trenutan pad
koncentracije. Govorila si nešto o željama...” Vidim da mi samo udovoljava, ali ustrajna
sam. Olakšanje je reći nekome, izgovoriti sumnje koje me muče danima. “Ne, nisu to želje.
To je više od toga.” Izgovarajući na glas, sve to se čini još nevjerojatnijim. “Čini se da se
tijekom posljednjih dana ostvarila svaka mala stvar koju sam poželjela.”

“Pa, znaš kako kažu, zar ne?” kaže i ispije do kraja svoj gin i tonik.
“Znam?” pitam zbunjeno.
Žvačući led, Ed me ozbiljno pogleda. “Pazi što želiš.”
“Pazi?” ponovim zapanjeno. Događa mi se nešto nevjerojatno, fantastično, prekrasno,
a moj brat mi kaže da pazim? Zapravo, poznajući ga, zašto sam iznenađena?
“Razmisli o posljedicama. Mislimo da znamo što želimo, ali nikada ne možemo biti
sigurni dok to ne dobijemo. A ponekad kada to dobijemo, shvatimo da to zapravo nikada
nismo željeli, ali tada je prekasno.” Nasmiješi se. “Kao, na primjer, sjećam se da sam
jednom poželio tjedan dana slobodno s posla, kada smo
Lou i ja planirali vjenčanje. A zatim sam dobio gripu i morao provesti cijeli tjedan u
krevetu s termoforom. Nije baš neka želja, a?”
“Ed, ozbiljna sam.” Zbunjena sam i ne vidim kakve veze njegov primjer ima s onim što
mi se događa posljednjih nekoliko dana. “Ovo je puno više od toga.”
Virne u mene ispod svojih tamnih obrva. “Osjećaš li se dobro?”
“Da, dobro sam. I ne, ne radi se o gripi”, dodam nestrpljivo.
Podigne ruke u znak predaje. “Dobro, oprosti, ali kako možeš očekivati od mene da
budem ozbiljan? Mislim, stvarno...” puhne. "Želje koje se ispunjavaju?”
Čeljust mi se stisne. Dobro, to je to. “Dobor, izazovi me da poželim nešto,” odgovorim
resko.
“Heather, molim te, prestani s tim glupostima. Smiješna si”, kaže Ed koji je sada ljut.
“Vidiš? Zabrinut si”, prasnem.
“Zabrinut?” ruga se. “Zašto bih, za ime Božje, bio zabrinut? Jer je moja sestra
odjednom otkrila da ima čarobne moći?”
I dok to izgovara, lagano se nasmije. Istim onim smijehom kojega se sjećam iz
vremena kada smo bili djeca i kada bi mi držao obje ruke i škakljao me dok ne bih počela

65

Janja

moliti za milost. I sada, baš i kao i tada, razbjesnim se. “Dobro. Ako je tako smiješno,
prihvati igru”, zahtijevam. “Ili se bojiš da ću ti dokazati da nisi upravu?”

Ako nešto znam o svom bratu onda je to kako je on jako kompetitivan. Godine igranja
Monopolyja s njim naučile su me koliko on voli pobjeđivati. Vjerojatno jednako koliko voli
biti u pravu. Ali, i ja to volim.

“Pa, ako inzistiraš...” kaže on odmah. Baš kako sam i mislila. Razmisli na trenutak, pa
pucne prstima. “Utakmica”, kaže trijumfalno.

“Što s njom?” upitam.
“Pa, trenutno je rezultat jedan-jedan, i još je samo pet minuta do kraja ...” Pokaže na
TV ekran. “Moramo zabiti još jedan gol protiv Francuske da pobijedimo u prvenstvu.”
“O, da”, kažem bez imalo entuzijazma. “Tko smo ‘mi’?” Kao što rekoh, nemam pojma o
sportovima. I to mi se sviđa.
“Engleska,” puhne Ed. “A što misliš?”
“Pa?” potaknem ga.
“Pa, ako se tvoje želje ostvaruju, zašto ne poželiš da Engleska zabije gol prije zvižduka
koji označava kraj utakmice?” nastavi.
“Jer me uopće nije briga za to”, kažem.
“Bi li te bilo briga ako kažem da neću Rosemary spomenuti da si joj kupila poklon ...”
pogleda me i shvatim da me otkrio. “Pa da ga možeš zadržati?”
“To je ucjena.”
“A ovo je ludost”, kaže on umorno.
“Dobor.” Okrenem se prema ekranu i pokušam se usredotočiti na muškarce koji trče
gore-dolje po travnjaku. Oprostite, na ekipe. Namrštim čelo i usredotočim se na muškarca
u plavoj majici koji ima loptu. “Jesmo li mi u plavim majicama ili u bijelim?” šapnem.
“Bijelim”, sikne Ed nestrpljivo.
“O...” Razočarana, usredotočim se dok Francuz vješto dodaje loptu nekome drugome u
svojoj momčadi dok Englezi samo bespomoćno gledaju. On počne juriti na gol. Zadržim
dah, naprežući se da vidim što će se dogoditi, odjednom svjesna napete atmosfere oko
sebe.
Idemo, Engleska, idemo, možete vi to.
Uhvatim se kada čujem glasić u svojoj glavi. Čekajte malo, ovo sam ja? Gledam
nogometnu utakmicu? U pubu? I uživam u tome? Čvrsto stišćem čašu - napetost je
nevjerojatna. Jedva mogu gledati. Francuska će zabiti još jedan gol i Engleska će izgubiti.
Osjećam kako mi puls ubrzava.
"Za ime Božje, idemo Engleska, idemo”, čujem kako Ed govori.
Premda se čini beznadno, ispod glasa ponavlja riječi poput mantre, želeći da njegova
momčad pobijedi. I odjednom ja poželim istu stvar. “Idemo, Engleska”, viknem i pridružim
se. “Pobijedi.”
I tada, iz vedra neba, Engleska presretne loptu i zabije gol.
Bar eksplodira od vrisaka, zvižduka, urlika. Svi se međusobno grle, slaveći. Zborno se
čuje: “Možeš li vjerovati?”, “Kakvo čudo!”, “Prokleto čarolija!”

66

Janja
Ali ja ništa ne čujem. Kao da gledam film stišanog zvuka. Neočekivan vjetar otvori

vrata i kada se okrenem prema Edu, vidim da on bulji u mene, usta otvorenih od šoka.
“Prokletstvo, Heather”, zamuca, kada dođe do glasa. “Ali to ne može biti...” Gleda od

mene do televizora na kojem je rezultat dva-jedan za Englesku. “Mislim, nemoguće je ...”
Utihne i bez riječi razmijenimo poglede nevjerice.

A zatim mi sine.
Osjetim uzbuđenje, oduševljenje...

67

Janja

Trinaesto
poglavlje

MOGUĆNOST.

“Oprostite, prodajete li listiće lutrije?” Široko se osmjehnem gospođi Patel koja stoji
iza pulta moje lokalne trgovine i slaže Marlboro Lights. Sitne ruke bogato su joj umrljane
bojom za kosu.

Iznenađena, prestane s onim što radi i zabulji se u mene. Otkako sam se doselila u
kvart, redovito kupujem kod gospođe Patel sve, od svoje mjesečne doze časopisa i čokolade
protiv PMS-a, preko hitnog toalet papira i pijeska za Billy Smithov zahod. Ali tijekom svog
tog vremena nikada nisam kupila listić lutrije.

Do sada.
“Da, naravno”, kaže i prebaci svoj jarkonarančasti sari preko okruglog ramena. “Uz
prozor.” Zlatne viseće naušnice zvecnu kada pokaže glavom.
“Hvala.” Pokušam sakriti drhtaj uzbuđena i prođem pored nje. Zguran u kut,
pronađem crveni plastičan stalak kojega nikada prije nisam opazila, zgrabim olovku s
njega i poslužim se listićem. Dobro, da vidimo. Pogledam upute. “Odaberite šest brojeva i
označite ih.” Hm, to bi trebalo biti lako. Moja dob, moja adresa ... Sretno ih prekrižim.
Zapravo, ovo je prilično zabavno. Broj godina koliko radim u Zauvijek zajedno, mamin
rođendan...
Stanem. Trebam još dva broja. Igram se s kosom i koncentriram se na brojeve,
nadajući se da će jedan skočite preda me i viknuti: “Izaberi mene! Ja nosim pobjedu!”
Pobjedu.
O, vau, možete li zamisliti? Jedino u čemu sam ikada pobijedila je partija šaha. Ali
lutrija? Od samog tog koncepta osjećam se prilično budalasto. Pobijediti i osvojiti milijune
i milijune funti, hiti bogatija no što sam sanjala u najluđim snovima, odlaziti u šoping svih
šopinga...
Automatski napravim jedan od svojih popisa želja:

• Kuća u Holland Parku. Jedna od onih s velikim bijelim stupovima i
prekrasnom terasom s pogledom koji bi posramio Rosemarynu kuću.
•
Utočište u Italiji negdje u brdima Toskane gdje bih provodila lijena
ljeta
kupujući kožnu odjeću i obuću i čavrljajući s lokalnim stanovnicima.
• Uz pomoć prevoditelja. Po mogućnosti muškarca, tamnog i odjevenog

68

Janja

u
Pradu.

• Slika Matissea. On je Lionelov najdraži slikar. Bilo koja slika — nisam
izbirljiva.

• Karte za premijer ligu za Eda.
• Mirovinski plan koji bi bio bolji od svih mirovinskih planova.
• Plastična operacija za Jess.
• Dva tjedna odmora na Tajlandu. Zapravo, ne. Mjesec dana odmora na

Tajlandu.
• Cipele. Puno, puno, puno cipela.
• I novi auto kako ne bih trebala pokušavati bilo gdje hodati u njima.
• Srebrni Aston Martin Vanquish kakvoga vozi James Bond.
• Ili možda jedan od onih Minija, naravno kabriolet, kako bih mogla

voziti svim onim uličicama dok u Italiji kupujem cipele.

Sama.
Odjednom osjetim poznat ubod usamljenosti.
“Hmm.” Netko pročisti grlo, prekidajući mi misli, i preko ramena vidim red ljudi koji
čekaju.
“0, oprostite, samo tren. Trošila sam milijune”, šalim se, očekujući smiješak od
nekoga. Umjesto toga gotovo mogu čuti udarac dok moja neuspjela šala pada na njihova
kamena lica.
“‘Ajde, makni se”, čujem kako netko gunđa ispod glasa. “Nemamo cijeli dan.”
Brzo izaberem posljednja dva broja, sasvim slučajno, zgrabim listić i krenem prema
pultu.
Gospođa Patel me čeka. “Dakle, osjećate se sretno, a?”
Oklijevam. Sada kad stojim ovdje u osam i trideset ujutro, pod hladnim
fluorescentnim svjetlom trgovine, sve se čini nekako nategnuto. Sinoć sam bila sigurna da
sve nije samo slučajnost. Jedini razlog zašto je Engleska pobijedila je... Je što, Heather? Je
taj što si ti poželjela da zabiju gol?
Iznenada shvatim kako sam smiješna. Naravno da je to bila slučajnost, ti budalo.
Stroj zapišti i izbaci listić.
“Možda”, odgovorim i nelagodno se nasmiješim, pokušavajući izbjeći pogled gospođe
Patel. I tada ugledam naslov na naslovnici Daily Maila: “‘Engleska čarolija’.
Želudac mi se okrene poput palačinke. “Moglo bi se tako reći”, promrmljam i uzmem
listić. Drhtavim prstima ga presavijeni i pažljivo stavim u novčanik.
Prokletstvo, Heather.
Napustim trgovinu u stanju uznemirenog iščekivanja. Vani je jutarnja gužva u punom
jeku, pločnici su prepuni ljudi koji u košuljama žure na posao, uživajući u još jednom
toplom danu. Ali ja sam toliko zaokupljena vlastitim mislima da bi mogla padati kiša od
amazonskih žaba i ne bih primijetila.

69

Janja

Nastavim hodati, pognute glave, dok mi se glavom vrzma milijun pitanja. Riječi kao
što su ‘nemoguće’, ‘zapanjujuće’ i ‘nevjerojatno’ padaju jedna preko druge dok mi misli
vode unutarnju bitku. S jedne strane, realan, logičan, zdravorazumski dio mene na da za
ovo mora postojati racionalno objašnjenje. A ipak, s druge strane, dio mene koji pobožno
čita horoskope i izbjegava prolaziti ispod ljestava ne može si pomoći da se ne zanosi.

Ostavim promet iza sebe i krenem uz kanal. Ovo mi je jedno od najdražih mjesta u
gradu. Lijepo je kao na razglednici i nikada mi ne dosadi gledati šareno obojane brodove,
čitati njihova čudna i prekrasna imena, Merlinove morske noge, Oluja u šalici čaja, Sirena
od lavande, i pitati se kako bi bilo živjeti na brodu usred Londona. Dovraga s brodovima,
što je sa željama? prekine me glas u glavi.

Prestrašena, ignoriram ga i umjesto toga se zagledam u viseće košare koje se slijevaju
niz bokove brodova u eksploziji boja. Gledajte, prekrasni su. S desecima malih želja koje
poželim bez da sam toga uopće svjesna?

I nije li domišljato kako su se vlasnici tih brodova dosjetili koristiti stare gumene čizme
kao lonce za cvijeće? Namrštim se prema staroj drvenoj palubi na kojoj su poredane jedna
do druge. Iz njih rastu suncokreti koji su visoki sigurno dva metra. Škiljim na suncu i
stavim ruku na čelo. Bože, sunce je stvarno jako. Poželim imati svoje sunčane naočale.
Tajne, tihe, podsvjesne želje koje su dio svakodnevice.

Zaista, ne znam što je danas sa mnom. Misli su mi posvuda. Gurnem ruke u džepove - i
stanem. Stanite malo. Prsti mi dotaknu nešto glatko poput plastike. Ne može biti... Sigurna
sam da sam ih ostavila kod kuće. Dok mi želudac drhti, izvučem svoje sunčane naočale. Što
bi se dogodilo da se te želje odjednom počnu ostvarivati?

Drhtavim prstima stavim si naočale i moj svijet se oboji u bakrene nijanse. Duboko
udahnem, pokušavajući se smiriti, ali nema smisla. Ovo je smiješno. Ne mogu se
usredotočiti. Treba mi kava. Da se zaista dogodi sve što poželite?

O, za ime Božje, ušuti, kako bi to bilo?
Primijetim mali kafić i odustanem od svog puta uz kanal. Uz svoj nedavni gubitak
težine, mogu se počastiti jednim čokoladnim kroasanom. Zapravo, poigravam se idejom da
odem korak dalje i počastim se kroasanom s bademima, kada primijetim kuću okruženu
skelama i kamion parkiran ispred nje. Srce mi potone. To može značiti samo jedno.
Radnici.
Mrzim radnike.
Nakratko razmišljam o tome da se vratim na drugu stranu ulice i sklonim se iza reda
parkiranih automobila, ali iz kuta očiju vidim da je prekasno. Dvojica sjede na zidu i
ispijaju čaj te čitaju novine. Podignu pogled dok se približavam.
Ugledali su me.
“Sranje.” Spustim glavu, ali osjećam gorčinu. Željela bih da gledaju svoja posla i puste
nas žene na miru. Mislim, to je tako nepošteno. Željela bih da znaju kako je to kada netko
fućka za tobom. Dok im prilazim, očekujem neizbježno: “Razveseli se, srce, ništa od toga.”
A znate što? Ništa od toga.
Nisu me vidjeli, govorim si dok prolazim i ne čujem niti jedan zvižduk. Umjesto toga,

70

Janja

čuje se samo nabijanje čekića i bušenje. Zbunjena, podignem pogled spremna na kontakt
očiju i pozdrav u stilu “Pokaži nam sise”, ali... ništa ... Nitko čak ni ne gleda prema meni.

Pretpostavljajući da je to predobro da bi bilo istinito, nastavim hodati. Čekati.
Očekivati. Još ništa. Osjećam rastuće samopouzdanje. Usporim i šepirim se - da, šepirim -
pored radnika golog do pasa koji miješa cement, i to bez da sam povukla svoju traper
minicu prema dolje. Ništa, čak ni pogled sa strane.

I tada primijetim naslovnu stranicu novina koje čitaju. Velikim crnim slovima ispisan
je naslov:

SMANJENA MUŠKOST:
NOVA ISTRAŽIVANJA POKAZUJU DA FIZIČKI RADNICI IMAJU NAJMANJE

PENISE

Stavim ruku preko usta kako bih prigušila hihotanje. Zatim opet čujem onaj glas u
svojoj glavi: Što bi bilo da ti se ispune sve želje?

Ali ovoga puta ga ne ignoriram. Konačno sam uvjerena. Koliko god to bilo čudno,
nezamislivo i nevjerojatno, to mora biti čarolija. I tada - ne znam što me spopadne, ali prije
no što uopće shvatim što radim, stavim dva prsta u usta i ispustim dugačak, glasan
zvižduk. Sa zadovoljstvom promatram kako se dvojca zidara zacrvene poput paprike od
srama. To je zaista jebeno dobar osjećaj.

***

I postaj još bolje.
Kao da se brana podigla i ostatak tjedna provedem u vrtlogu ugodnih iznenađenja.
Napuštene kreme protiv bora koje nikada nisu ni najmanje djelovale, sada, pri pobližoj
inspekciji u ogledalu, zapravo djeluju, kako se čini. Naušnice za koje sam mislila da su
izgubljene, koje sam tražila na sve četiri, odjednom se pojave iza kauča kao zečevi iz
mađioničarevog šešira. Čak i moja kosa, s kojom nikada ništa ne uspijem postići unatoč
svakodnevne bitke od po četrdesetak minuta, odjednom izgleda sjajna i - usuđujem li se
reći? - namještena.
Jedna po jedna, desetak sitnih želja koje poželim svakoga dana, bez razmišljanja,
počinje se ostvarivati. Isprva su to samo male stvari. Moj lažan osunčani ten nije sav na
pruge oko gležnjeva. Moj omiljen sendvič nije rasprodan u Marks&Spenceru. Kada
uključim TV shvatim da je došlo do promjene u programu i umjesto programa pod
pokroviteljstvom o turbinskim motorima, upravo počinje film kojega već dugo želim
pogledati.
Ali ni tu nije kraj.
Zapravo, sada tek počinje ono smiješno. Umjesto što slučajno nešto poželim, testiram
to tako da namjerno poželim svakakve stvari. Ništa veliko - da budem iskrena, malo sam
nervozna jer mi se ovakve stvari ne događaju svakoga dana. Ne poželim da mi Benicio del
Toro kasnije dođe izmasirati ramena (možda kasnije dođem do toga), ali ipak postignem
prilično nevjerojatne rezultate.

71

Janja

Uzmite sladoled, na primjer.
Cijeli život nisam mogla pojesti samo jednu ili dvije kuglice, a onda ostatak vratiti u
zamrzivač. Uvijek slistim sve do kraja, a zatim poželim da nisam jer mi je slabo i moram
otkopčati gornji gumb na trapericama. Ali jučer, kad sam iskušavala svoju teoriju i slistila
cijelo pakiranje čokoladnog sladoleda dok sam gledala Doručak kod Tiffanyja, nisam
osjetila ni trunčicu mučnine. Nadalje, traperice me nisu stezale! Kao da ga uopće nisam
jela. Uistinu zapanjujuće.
Ali još me više zapanjilo što danas, kada sam otišla kupiti novi sladoled, uopće nisam
osjetila želju za njim. Čudno, ali sada kad znam da ga mogu jesti bez osjećaja krivnje, kao
da je nestala zabava. Umjesto toga, kupila sam banane.
Zatim se radilo o vremenu. Uvijek kada fenom osušim kosu, pada kiša. Bez iznimke.
Ali ne ovaj tjedan: ovaj je tjedan bilo toplo i suho i kosa mi se ni jednom nije nakovrčala.
Svaki dan je zgledala sjajno.
Ali najbolje od svega su semafori. Iz Little Venicea do Hampsteada do Elephanta i
Castlea, nisam naišla ni na jedno crveno svjetlo. Posljednjih nekoliko dana svako je bilo
zeleno i samo sam jurila kroz njih. Vožnja Londonom bila je tako zabavna. Pa, osim kazne
koju sam dobila zbog prebrze vožnje po Embankmentu (navikla sam sjediti na mjestu i
nisam shvaćala kako brzo vozim dok me policajac nije zaustavio), ali to je bilo samo tri
kaznena hoda i šezdeset funti globe...
“... i već sam uštedjela malo novca jer me - možeš li vjerovati? — prometnik pustio bez
kazne za nepropisno parkiranje!” uzviknem.
Jess bulji u svoj odraz u ogledalu i mršti se. Petak je navečer, poslije posla, i obje smo
zgurane u kabinu za presvlačenje u Zari. Planirala sam ići ravno kući i leći rano, ali onda
sam primila poziv: preklinjala me da joj pomognem naći odjeću za prvi spoj s Gregom na
kojega ide sutra navečer. To je potraga koja poprima razmjere Gospodara prstenova.
Podigne svoje bujne grudi rukama i namrgodi se. “Ne bi li izgledalo bolje da imam
manje sise?”
“Ne slušaš me, zar ne?” kažem uvrijeđeno. Provela sam proteklih sat vremena pričajući
Jess sve i ona uopće nije impresionirana. Dok stojim do koljena duboko u majicama i
vješalicama, moje uzbuđenje naglo splasne. Prvo Ed, sada Jess. Zašto mi nitko ne vjeruje?
“Da, slušam”, pobuni se i povlači haljinu preko ramena. “Nešto u vezi izbjegavanja
kazne za parkiranje...” Prigušeno zagunđa kada joj struk haljine zapne za ramena. I malo se
vrpolji. “Heather, možeš li pomoći? Zaglavila sam.”
U iskušenju sam da je ostavim tamo, da maše rukama dok joj je glava izgubljena u
naborima haljine, ali popustim i snažno povučem. Čuje se glasno “Au”, a zatim joj se pojavi
glava, raščupane kose i sjajila razmazanog po cijelom licu. I, bez sumnje, po cijeloj haljini.
“K vragu, potrgala sam patent.” Pogleda haljinu obeshrabreno, a zatim je odbaci na
hrpu već odbačene odjeće na podu. “Mislim da bi se Gregu ta haljina svidjela. U mailu je
rekao da voli žene koje su ženstvene.” U grudnjaku i gaćicama prekopava po ostalim
odjevnim predmetima koje je provukla pored dozvoljenih šest komada. Zgrabi majicu bez
naramenica.

72

Janja

“Ali u tome i je stvar! Nisam dobila kaznu”, nastavim ogorčeno, odlučna da me neće
smesti. “U tome je čitava stvar. Kada sam vidjela prometnika, ukucavao je moje podatke u
jedan od onih kompjutera i pomislila sam, o Bože, još pedeset funti, ne mogu si to priuštiti,
i poželjela sam da me pusti. I, pogodi što? Pustio me! Samo mi je rekao da sljedećeg puta
budem opreznija.” Nasmiješim se trijumfalno. “Ne misliš li da je to nevjerojatno?”

“Mislim da bi bilo nevjerojatnije da ti se Clive Owen pojavio na pragu, spustio se na
jedno koljeno i zaprosio te.” Zagunđa. “Pogledaj samo te cice, divovske su. izgledam kao da
sam trudna. Isuse, željela bih imati manje sise.”

“Clive Owen je već oženjen”, istaknem.
“Znaš na što mislim.” Izvuče se iz majice bez naramenica i stane tamo u donjem rublju.
“Nogometna utakmica, neki radnici,, zelena svjetla i kazna za parkiranje i nisu baš
uzbudljivi, zar ne?” kaže, nabrajajući ih na prste. “Što je s velikim stvarima koje svi želimo?
Znaš. Uspjeh. Sreća. Ljubav.” S rukama na bokovima bulji u mene i znam što slijedi.
“Jednom ćeš morati ponovno izaći, znaš.”
Podignem majicu i pravim se da se divim vezu na rubovima.
“Da, ti, Heather. Moraš skočiti natrag u sedlo ili ćeš ga prerasti”, upozori me,
pokazujući dolje.
“Fuj, Jess.”
“Istina je”, pobuni se. “Jednom sam čitala članak o tome. Očito vagina...”
Odjednom shvatim da gubim vrijeme. Zapravo, što sam milila kada sam išla reći Jess
za vrijesak? Ona to nikada neće razumjeti. Ovo je žena za koju zaljubljivanje nema veze s
čarolijom nego s kvačicama na popisu.
Promijenim temu. “Što je s ovom crnom majicom bez rukava onim tri-četvrt
trapericama?” predložim, podignem odjeću i mahnem prema njoj.
“Ne misliš da su malo, pa, dosadni?”
Mahnem mrkvom svih ovisnika o modi. “Vidjela sam Siennu Miller u nečem sličnom.”
Prekrižim si prste iza leđa.
“Stvarno?” Uzme mi odjeću iz ruku i navuče traperice. “Mm, da, možda da stavim onaj
velik remen za nisko na struku kojega sam dobila u Grčkoj - znaš, onaj s amuletima.”
Uvuče se u majicu i namjesti je preko ramena. Jess je sva od guzice i sisa i izgleda
nevjerojatno. “Ti si genije, Heather!” Baci ruke oko mene. “Ovo je savršeno.”
Nasmiješim se skromno. Nadam se da neće otkriti da mi za inspiraciju nije poslužila
Sienna Miller nego lutka u izlogu.
Odmakne se i počne se odijevati u svoju staru odjeću. “Ali kao što sam govorila...”
K vragu. Mislila sam da sam se izvukla.
“Moraš zaboraviti Daniela.”
“Zaboravila sam”, odgovorim obrambeno.
“Nijekanje nije ista stvar”, razvuče ona.
“Ne niječem”, protestiram.
Povuče zavjesu i okrene se prema meni. “Pa onda, što čekaš?”
“Savršenog muškarca”, dobacim, nadajući se da će je to ušutkati. Skupi ogromnu hrpu

73

Janja

odjeće i spusti je na stol ispred prodavačice, koja me ledeno pogleda kao da govori
‘maksimalno šest predmeta’.

Jess se bijedno nasmije. “Žao mi je što ti moram ovo reći, srce, ali on ne postoji.”
“Možda ne.” Slijedim je do blagajne. “Ali to ne znači da moram prestati željeti da
postoji.” Bacim pogled na par koji stoji pored nas u redu. Rukama grleći jedno drugo, žena
sva zaljubljena gleda u muškarca kojeg ja ne bih dvaput pogledala u gomili. Za mene je on
tip koji ćelavi, izgleda prilično dosadno i treba podšišati dlake u nosu. Ali njoj je on savršen
muškarac. “I, svejedno, mislim da nemaš pravo”, kažem. “Mislim da savršen muškarac
postoji.”
“Što se dogodilo s cinizmom i gorčinom?”
“Samo kažem.”
“Da su svi muškarci gadovi?” prekine me Jess, prilično dobro me imitirajući. Nakon
što je Daniel otišao, to je više-manje bilo sve što sam mogla reći, između uvlačenja
Marlboro lightsa i ispijanja tekile.
“Srce mi je bilo slomljeno”, kažem u svoju obranu. “I, u svakom slučaju, zašto
muškarce koji mrze žene nazivaju ženomrscima, a žene koje mrze muškarce nazivaju
ogorčenima?”
“Ili lezbijkama”, kaže Jess zdravo za gotovo.
Zavlada kratka tišina dok upijamo tu činjenicu, a zatim Jess kaže: “Gadovi” i zagleda se
u prodavača za blagajnom, kao da je on osobno odgovoran za spolnu nejednakost.
“Bilo kako bilo, kao što sam govorila”, brzo promijenim temu, “mislim da savršen
muškarac postoji. Samo je različit svakoj osobi. Mislim, pogledaj Camillu Parker Bowles -
oprosti, Windsor.” Pa, sada kad sam počela, moram pokušati dokazati svoju teoriju. “Njena
predodžba savršenog muškarca je Princ Charles.”
Jess napravi grimasu.
“Ludo je zaljubljena u njega”, dodam kao dokaz.
Jess se trgne. “Ooo ... i s onim ušima”, šapne, gotovo kao da se boji da bi je Njegovo
Veličanstvo moglo čuti.
“Upravo tako. Kao i žena koja je udana za Robina Williamsa. Ja mislim da je on
najmanje smiješan čovjek na svijetu, ali ona sigurno misli da je savršen.”
“Robbie Williams je oženjen?” Tinejdžerka ispred nas se šokirano okrene.
“Ne, glumac. Znaš. Tatica u suknji, Dobro jutro, Vijetnam...” “Nanoo, nanoo”, imitira
Jess i zahihoćem se.
“I što je s Carrie i Facom?” kažem kroz smijeh. Sada sam se stvarno ufurala. “Nikada to
nisam skužila. Mogla je imati Aidana!”
“Mmm.” Čuje se odobravanje žena oko nas.
Potpisavši slip kreditne kartice, Jess uzme svoju novu imovinu i gurne račun u torbicu.
“Dobro, onda”, kaže i provuče ruku kroz moju. “Ako je savršen muškarac različit za
različite osobe, kakav je tvoj?” Usmjeri me kroz trgovinu. “Samo za slučaj da naletim na
njega.” Naceri se.
Prihvatim igru. “Pa, zgodan je, očito.” Ugrizem se za donju usnu i razmislim.

74

Janja

“Monogaman, naravno.” Prijeđem popis karakteristika idealnog muškarca kada bih ga
mogla napraviti jer, naravno, imam popise za sve. “Mrzi sportove, ali obožava smijeh...”
Osjećam kako mi ide. “Ne odbaci odjeću samo na pod, i ne ostavi sir u hladnjaku bez folije,
da sav stvrdne i pokvari se...” Zapravo, ovo je baš zabavno. “Ne boji se razgovarati o svojim
osjećajima i ne boji se obaveza ... ne srami se pitati za smjer kada se izgubi...” Sve što sam
ikada željela u muškarcu odjednom mi se vrati. “Voli držanje za ruke i večere uz svijeće. Ne
zanima ga samo ući u moje gaćice, kupuje mi cvijeće i to ne mislim na one jadne bukete na
benzinskim stanicama...” Stanem i razmislim. Je li to sve? “O, i mora se ludo zaljubiti u
mene, naravno.” Izađemo u gužvu ulice Oxford Street.

“Zaboravila si najvažniju stvar”, kaže Jess i pogleda u oči tipa koji hoda u suprotnom
smjeru, te se koketno nasmiješi. “Jesam?” upitam zbunjeno. “Što?”

Zločesto se naceri. “Penis od dvadeset i pet centimetara.”

75

Janja

Četrnaesto
poglavlje

“DVOJICA LOVACA su u šumi kada jedan padne na tlo. Čini se da ne diše i, lud od panike,
drugi tip izvuče svoj mobitel i nazove hitne službe...”

Stojeći pred velikim ogledalom na vratima ormara, u majici u a grupu Ramones i
crnom sakou, s neupaljenom cigaretom u kutu usana, Gabe zastane kako bi provjerio svoj
odraz i iskuša različite izraze lica: zamišljen (glave pognute dolje, namrštenih obrva),
šokiran (oči raširene, čeljust otvorena), nemiran (obrve kupljene, donja usna drhtava).
Uzdahne, ramena mu padnu naprijed i gurne naočale natrag na nos. “Isuse, teška odluka.”
Počeše se po glavi. “Kakav izraz odgovara ovoj šali?”

Opet ih sve prođe, a zatim se obrati svome odrazu: “Dobro, zamislimo da sam ja u
publici.” Pokaže na svoja prsa. “I zamislimo da sam Jerry Seinfeld.” Naceri se plaho. “Ne,
recimo da sam Dennis Leary.” Napravi grimasu prema svom odrazu. “Ti kurvinski kurvin
sine”, opsuje, tijela zgrčenog poput opruge, agresivno izbačene čeljusti.

A zatim uzdahne i objesi se prema naprijed. “Ajde, Gabe, što je smješnije? Ništa od
toga? Sve?” Vođen strahom, počeše si čekinje na bradi, a zatim se odjednom široko
nasmiješi. “Isuse, to je to. To je taj izgled!”

Njegov stisak oko četke koju drži umjesto mikrofona se pojača, raširi noge u stavu
nalik Elvisovom, i nastavi: “Vikne operateru: ‘Prijatelj mi je mrtav! Što da radim?’ Operater
mirno odgovara: ‘Samo se smirite. Mogu pomoći. Prvo se uvjerimo da je mrtav.’” Gabeova
usta se trzaju. Pokušava se ne nasmijati, ali udari u smijeh. Obriše si oči i prekori se:
“Gabriel Hoffman, ozbiljno si smiješan, ali ovo je ozbiljan posao. Moraš biti ljut, izmučen,
smrtonosno smiješan. ‘Ajmo, koncentriraj se!” Pročisti grlo i odmakne pramen kose boje
pijeska koji mu je pao preko očiju. “Zavlada tišina. Zatim se začuje pucanj i lovčev glas se
vrati.” Nakon komične stanke, Gabe prijeđe na poantu vica: “‘Dobro, sigurno je mrtav. Što
sad?”’

O moj Bože, stvarno je grozan.
Stojim u hodniku i kroz odškrinuta vrata promatram Gabea na probi, te stavim ruku
preko usta kako bih suzbila uzdah nezadovoljstva.
Propast će na edinburškom festivalu. Umrijet će na pozornici, pred tisućama ljudi.
Mislim, sve to mrgođenje, psovanje i pokušaji da bude komičar - to jednostavno nije Gabe.
On je drag i ljubazan i iz Kalifornije. On pije sojino mlijeko, nosi japanke i bavi se jogom.
On nije ljut, totalno je opušten. A ta odjeća! Majica na grupu Ramones ispod sakoa? To je
takav klišej. Što se dogodi lo njegovim košuljama i japankama?

76

Janja

Sažalim se nad njim. Trebala bih nešto napraviti. Trebala bih ga pokušati zaustaviti.
Ovo je kao da šaljete nekoga u bitku golih ruku, ili kako se već ono kaže.

Daska na podu zaškripi i trgnem se.
O sranje, izaći će iz svoje sobe i uhvatiti me ovdje. Kako špijuniram. Ne špijuniraš,
Heather; tek si se vratila kući iz šopinga s Jess i prolaziš ovuda, razmišljam grčevito dok
ulijećem u kupaonicu kako bih izbjegla hvatanje na djelu.
Zaključam vrata i odvrnem slavinu. Mora postojati nešto čime mogu pomoći. Dobro, ja
mrzim stand-up komediju, ali ne mrzim Gabea. Baš suprotno, on je stvarno drag tip i čak
stavlja čep natrag na pastu za zube, podsjetim se zadovoljno.
“Heather?” Čuje se pristojno kucanje na vratima i Gabeov glas. “Jesi li tu?”
“Hm, da...” odgovorim prestrašeno. “Oprosti, čekaš? Izlazim za minutu.” Zabrinuta što
će me uskoro raskrinkati, lupnem lagani i posudicom za sapun kako bih bila uvjerljivija.
“Ne, u redu je, polako. Ali kada završiš, dođi van u vrt.”
“U vrt?” Pogledam se u ogledalo, pitajući se što mu je na pameti. Ipak, što god to bilo,
ne može biti ništa gore od njegovih šala.
Što će me naučiti da ne skačem pred rudo.
“Imam iznenađenje”, doda.
O, prokletstvo. Što sam ono govorila o tome da mrzim iznenađenja? Nije mi rođendan,
nije nikakva godišnjica, pa što bi onda moglo biti? Oprezno izađem iz kupaonice i
bosonoga tapkam niz, hodnik, razbijajući glavu oko toga, kako bih se mogla pripremili,
kada me smete neobičan miris. Radoznalo pomirišem zrak dok ulazim u kuhinju. Gotovo
kao da nešto gori. Dok mi to pada na pamet, požurim i kroz vrata bacim pogled na stražnji
vrt. Pun je dima. O, Kriste. Nešto zaista gori.
Obuzme me panika. O, jebi ga! Kuća mi gori! Jesam li se sjetila platiti osiguranje
kućanstva? Znam da mi je to na popisu stvari koje moram obaviti, ali... Grčevito počnem
gledati po kuhinji, a na pamet mi padaju slike mokrih ručnika koji se bacaju na
rasplamsale tave.
Ali nemam ručnika: svi su u pranju. Treba mi nešto poput - nešto poput onog vrča.
Nasred stola stoji veliki stakleni vrč s ljiljanima. Zgrabim ga, bacim cvijeće u sudoper i
izletim van, prolijevajući vodu preko rubova. Sivi dim suklja iza šupe.
Bacim se preko gredice s cvijećem, okrenem se na drugu stranu šupe dok mi se prsti
kližu po mokrom staklu vrča, kojim svom snagom zamahnem. Ali nema plamena.
Samo Gabe.
“Ta-da.” Raširi ruke i naceri se kada me vidi, ali prekasno je: poput njihala, vaza se
zanjihala. Što znači da se mora vratiti. O, joj.
Odjednom se sve dešava istovremeno. Ali kao da je netko usporio vrijeme i gledam sve
kao na filmu. Voda izlijeće iz vaze, leti zrakom poput ogromnoga vala, svaka kap se
povećava dok Gabeovo lice prolazi kroz nevjerojatan raspon emocija - od sreće, preko
zbunjenosti, do otvorenog šoka kada ga voda pogodi ravno u lice.
Bum. Vratili smo se u normalno vrijeme i Gabe, potpuno mokar, stoji preda mnom,
cijedeći se, trepćući i dašćući. “Isuse, Heather, što se događa?”

77

Janja

“O, sranje”, promrmljam dok ga promatram kako si briše mokru kosu i lice pregačom.
Pregača? Nosi moju cvjetnu pregaču preko svoje nabrane zelene košulje. Istog trena
primijetim da drži hvataljke u jednoj ruci, paket vegetarijanskih kobasica u drugoj i da stoji
ispred sjajnog metalnog predmeta koji je sumnjivo nalik na...

“Roštilj?” izlanem.
“To je poklon za useljenje, za moje useljenje. Mislio sam da bi ti se mogao svidjeti. Za
vrt.” Dok govori, pogledam u njegova stopala te primijetim da stoji u lokvi vode.
Promeškolji svojim suncem opečenim nožnim prstima, koji skviknu uz njegove japanke.
“Ali da sam znao da ću naići na ovakvu reakciju, držao bih se mirisne svijeće.”
“Sranje.” To je sve što mogu reći. Nije najbolja riječ koju sam mogla izabrati, ali čini se
da mi je specijalnost govoriti i činiti krive stvari.
Gabe nagne glavu i počne njome mahati poput psa, te me pošprica kapima vode.
Sigurna sam da nije namjerno, razmišljam odmičući se da me ne smoči previše. “Tako mi
je žao.” Pokušam se ispričati dok se on trlja jednom od Brianovih kuhinjskih krpa na
Buckinghamsku palaču koju sam ukrala s posla. Mislila sam da nešto gori.”
“Da, vegetarijanske kobasice.” S košuljom koja mu je zalijepljena na prsa poput
promočene hrpe, i kosom koja strši u pramenovima, pokaže prema roštilju iz kojeg se
definitivno izvija spirala dima.
“Kupio sam ih posebno za tebe jer ne jedeš meso i to.” Zastane. “Možda je ovo bila loša
ideja...”
“Ne! Ne!” pobunim se. “To je bila odlična ideja, to jest odlična ideja.” Puna
entuzijazma zgrabim vilicu i nagnem se pored njega kako bih nabola pougljenjen predmet s
rešetki. Na trenutak moja hrabrost posustane. Zatim se vedro nasmiješim Gabeu. On se
osmjehne sa zanimanjem.
O, jebi ga. Znate onaj osjećaj kada kažete da ćete nešto napraviti, a onda se
predomislite, ali ipak to morate napraviti jer znate da ćete u suprotnom izgledati jadno i
izgubiti obraz? Pa, takva je situacija sa mnom i ovom kobasicom. Stjerana u kut, natjeram
se da uzmem zalogaj. “Mmmmm.”
Gabe me promatra i mogla bih se zakleti da se dobro zabavlja. “Nisam bio siguran
koliko dugo da ih pečem.”
“Mmmmm. Mmmmm,” nastavim kad počnem žvakati. Jao. Bol mi sijevne stražnjim
kutnjakom kada čvrsto zagrizem u tvrdi dio.
“Dobro?”
“Jako”, odgovorim i pokrijem usta. S teškom mukom progutam. Hvala Bogu na tome.
Oslobođena svoje kazne, udahnem s olakšanjem.
Koje je kratkoga vijeka.
“Super. Uzmi još.” Gabe hvataljkama stavi još nekoliko komada na tanjur i pruži mi ga.
“Ima dovoljno.”
“Hm, ne... Zapravo, dosta mi je za sad.”
Ali uporan je. “Hej, hajde, ja častim.”
Časti? Ovo je mučenje. Borim se kako bih se nasmiješila, razmišljajući kako da mu

78

Janja

odvratim pažnju da bih mogla sakriti kobasice u grmlje. “Ovaj, super, hvala”, zamucam.
U tom trenu Gabe udari u smijeh. Glasan smijeh kojega slijedi roktanje dok pokušava

doći do daha.
Zapanjena sam. Dok ne skopčam. Ovo je njegova ideja šale i ja sam je totalno popušila.
“Tvoje lice”, ispravi se, držeći se za trbuh, “kada si pojela onu kobasicu.”
Pokušavam se ne nasmijati, ali nemoguće je. “Ti gnjido”, progunđam, a usne mi se

počnu trzati.
“Hej, nisam ja kriv. Ti si na mene bacila velik vrč smrdljive vode.”
Sjetim se i počnem se hihotati. “Trebao si vidjeti svoje lice.”
Prestane se smijati. “Pa, pretpostavljam da smo sada kvit.” Ispruži ruku kako bih mu

‘dala pet’.
O, prokletstvo, mrzim to. Uvijek se osjećam kao pravi idiot. Lagano spustim ruku uz

njegovu. “Za sada”, ne mogu odoljeti da ne dodam.
Nasreću, u zamrzivaču imam vegetarijanskih pljeskavica pa ih stavimo na roštilj,

zajedno s kukuruzom u klipu i nekoliko krumpira u foliji.
Nakon što smo sredili hranu i on se presvukao u majicu kratkih rukava (mislila sam da

je zelena košulja s volanima sprijeda loša, ali narančasta majica sa slikom gospodina T je
puno gora), Gabe izvuče dvije boce piva iz frižidera, pažljivo prereže limetu, iscijedi krišku
u svaku bocu i pruži mi jednu. Ja sam više osoba za vino, ali ne mogu odbiti. Pogotovo
nakon što se potrudio nabaviti roštilj i sve.

“... i nastupao sam oko LA-a, znaš, na otvorenim večerima i takvim stvarima, ali
odlazak na edinburški festival mi je oduvijek bio san pa sam odlučio ove godine iskušati
sreću. Rezervirao sam mjesto, tiskao letke i nastupat ću tamo cijeli tjedan. Pokušat ću
osvojiti onu Perrier nagradu.”

Pijuckam pivo i slušam Gabea koji je za roštiljem i okreće pljeskavice i smotuljke folije
poput profesionalca.

“I samo si dao otkaz?” upitam iz udobnosti ležaljke. Vau, ovo je život. Večera mi se
sprema, dobila sam pivo, ležim ovdje i ne mičem ni prstom. Sada znam kako je Danielu
bilo lijepo.

“Ne, prijatelj i ja imamo trgovinu odjećom u ulici Abbot Kinney - to ti je ulica u
Veniceu sa stvarno super trgovinama i kafićima”, objašnjava. “O, i sa super meksičkim
restoranom koji radi najnevjerojatniji čili relleno.” Oči mu zasjaje zbog sjećanja i zastane
malko, očito ponovno uživajući u čili rellenu na trenutak. Zatim shvati da ja nemam pojma
o čemu priča. “Nikada nisi jela čili relleno?”

Odmahnem glavom.
“Isuse, šališ se?”
“Bojim se da ne.”
“Vau, Heather, nemaš pojma što propuštaš.” Od užasa ispusti hvataljke i obriše ruke u
pregaču. Pomislili biste da će održati propovijed. I hoće. “Čili relleno je gozba okusa. To je
čili, napunjen s ribanim sirom, kojega frigaju, a zatim urone u salsu i kiselo vrhnje.
Nevjerojatno je...”

79

Janja

“Čini mi se da voliš hranu?” nasmiješim se.
Sada izgledao malo stidljivo. “To ti je židovska stvar.”
“Ti si Židov?”
Okrene se bočno da mi pokaže svoj profil i prijeđe si prstom preko nosa. “Nisi skužila
po nosu?”
“Hej, ti barem imaš razlog.” Okrenem se bočno i učinim isto. “Kada sam bila mala,
gledala sam crteže princeza iz bajki i sve su imale lijepe male nosiće. Vještice s otrovnim
jabukama imale su velike, grbave noseve.”
“Imaš super nos”, pobuni se Gabe. “Kao tukanov kljun.”
“Uzet ću to kao kompliment.” Namrštim se. “Ali, bilo kako bilo, pričali smo o tvom
poslu...” Brzo skrenem razgovor sa svog nosa. To je nešto što sam naučila kada sam malo
ostarjela: ne razgovarati s muškarcima o dijelovima tijela kojima sam nezadovoljna. Kada
sam bila s Danielom, znala sam govoriti o svom celulitu i gurati mu stražnjicu pod nos
kada bi mi govorio da ga nemam. Sve dok ga, naposljetku, nisam uvjerila da imam celulit.
Otada je prestao misliti da mi je stražnjica poput breskve i počeo je govoriti da sam zaista u
pravu i da mi je stražnjica nalik na zobenu kašu. Bravo, Heather.
“O, da, pa recimo to ovako: partner mi duguje uslugu pa je preuzeo sve na neko
vrijeme. Ionako se radi o samo nekoliko tjedana.”
“A što ti je s curom, Mijom - ima li ona što protiv?”
Gabe pocrveni. “Ne, previše je večeri provela slušajući moje nastupe. Vjerojatno me se
htjela riješiti.” Smiješi se dok to govori, kao što može samo osoba koja zna da to nije slučaj.
I, s obzirom na ono što znam o Gabeu Hoffmanu, ne mogu zamisliti da bi ga se djevojka
ikada htjela riješiti. Čak i ako priča grozne viceve.
“Pa, koja je tvoja priča?” Okrene pljeskavicu i pogleda me, podignutih obrva.
“Moja priča?”
“Aha, znaš, veze, posao, obitelj...”
“O, ta priča.” Popijem pivo do kraja i stavim bocu pored sebe. “Slobodna sam od prošle
godine kada sam otkrila da me dečko, s kojim sam u to vrijeme živjela, vara.”
Gabe mi uputi pogled pun žaljenja, ali brzo nastavim. “Posljednjih šest godina radini
kao fotograf vjenčanja, ali sada ću izgubiti posao.”
“Aha, pitao sam se što hrpa životopisa radi na kuhinjskom stolu.”
“Da, pa, nisam baš sanjala da ću biti fotograf vjenčanja, pa možemo reći da još nisam
dobila svoju veliku priliku.”
“A što je s tvojom obitelji?”
“Imam starijeg brata Eda i on je oženjen za Lou - dobit će bebu uskoro. Tu je onda moj
otac, Lionel, koji je umjetnik i oženjen za moju zlu maćehu Rosemary.”
“A tvoja mama?”
“Umrla je kada sam imala dvanaest godina.”
Zavlada tišina. “Hej, žao mi je.”
“I meni”, kažem tiho i osjetim kako mi se grlo steže kao i svaki put kada pomislim na
mamu. Čak i sada, nakon skoro dvadeset godina. “Nije neki sretan završetak, bojim se.”

80

Janja

Nasmiješim se jadno.
“Stani malo. Tko priča o završetcima? Znaš što mi je govorio djed? ‘Sine, ti još uvijek

živiš u bajci’...” Imitira južnjački naglasak.
“Pa, možeš reći djedu da imam trideset godina.”
“Nekako mi se čini da ga to ne bi uvjerilo. On ima devedeset i dvije.”
“Je li ovo jedna od onih anegdota o tome kako bismo trebali biti zahvalni jer uvijek ima

ljudi kojima je puno gore u životu?”
“Hej, moj djed ima super život. Upravo je otkrio porniće na Internetu.”
Nasmijem se, ustanem s ležaljke i odem do roštilja. “Mmm, fino miriše. Gladna sam

k’o vuk.” Puna nade pogledam u smotuljke folije.
“Kukuruzu treba još petnaest minuta, a što se tiče ugljikohidrata...” Gurne nož u

smotuljak. “Kako volite svoje krumpire, gospođice, tvrde ili tvrde?”
“U tom slučaju imam vremena za skočiti do trgovine na uglu po vino.”
“Pivo je previše plinovito, a?”
Namrštim nos.
“Sada ću se ispričati za kasnije”, kaže. Zatim, vidjevši zbunjen izraz na mome licu,

objasni: “Dijelimo kupaonicu...”
“O...” Zavlada tišina, a zatim ju prekinem. “Fuj”, zagunđam. “Previše informacija.”

Nježno ga opalim.
“Oprosti. Još jedna židovska karakteristika, bojim se - hrana i tjelesne funkcije.”
Nasmijem se, obujem svoje japanke i skupim kosu te ju vežem. “Vraćam se odmah.

Crno ili bijelo?”
“Ti izaberi.”
Krenem pa zastanem i okrenem se. “Gabe?”
“Da?”
Pogledam svog novog cimera koji u mojoj pregači, koja se nikako ne slaže s njegovom

majicom, stoji uz roštilj, te me obuzme neočekivana nježnost. Čudno, ali nekako mi se čini
kao da ga već dugo poznajem. “Jako mi se sviđa roštilj. To je bilo baš lijepo od tebe.”

“Hej, nema na čemu.”
“A što se tiče onoga ranije, s vodom...”
“Tako vi Englezi zahvaljujete?” Uputi mi svoj velik, nakrivljen osmijeh.
“Ne. Ovako zahvaljujemo.”
Instinktivno se nagnem i poljubim ga u bockav obraz. I prije nego ijedno od nas dvoje
ima vremena razmisliti o tome što se upravo dogodilo, požurim unutra.

81

Janja

Petnaesto
poglavlje

BARBRA S TREISAND ZAV IJA iz radija kada uđem u trgovinu na uglu i oglasi se električno
zvonce. Gospođa Patel podigne pogled s neidentificiranog ljubičastog predmeta kojega
plete i zaškilji prema meni preko vrha svojih naočala istim pogledom kojega upućuje svima
- naboranog čela, stisnutih očiju uokvirenih crnom olovkom, ustiju stisnutih od
nepovjerenja. Cijelo lice može nabrati po rubovima kao kada zatežete uzicu na vreći za
smeće.

Nasmiješim se, lagano kimnem, a zatim se uputim u stražnji dio trgovine gdje drži
vina. Kada sam se tek doselila u susjedstvo, sjećam se da sam mislila kako će imati
ograničen izbor - prašnjavu bocu Liebfraumilcha ili preskup Chianti u slamnatoj košari. Ali
bila sam u krivu. Tako je možda u većini trgovinica na uglovima ulica, ali ovo nije bilo koja
trgovina na uglu, ovo je trgovina Kod gđe Patel i, iako to nikada ne bih mogla pogoditi, ova
je sitna indijska dama, sa svojim sarijima jarkih boja i strašću prema pjesmama Barbre
Streisand i Barryja Gibba, neka vrsta somelijera.

Sada, u stražnjem dijelu trgovine, mozgam nad bocom bijelog sauvignona. To mi je
uvijek najdraži izbor, ali možda bih ovoga puta trebala uzeti nešto drugačije. Prebacim se
na crna. Ne, preteška su i ostavljaju mrlje na zubima. Vratim se na bijela. Ali, bijelo je malo
otrcano, zar ne? Sa svojim asocijacijama na Bridget Jones.

Uzdahnem nestrpljivo. Bože, ovo je teže no što sam mislila. Inače nisam ovako
neodlučna. Stotinu puta sam ovdje kupila vino i uvijek bez trunčice oklijevanja... Što je
drugačije? Gabe je drugačiji, shvatim i sjetim se mokrog Amerikanca u mom vrtu. Rekao
mi je da izaberem, ali ne želim izabrati nešto bez veze. Želim ostaviti pravi dojam, pogotovo
nakon incidenta s vazom.

Uzdahnem u očaju. Isuse, ovo je teško. Jednostavno se ne mogu odlučiti. A zatim mi
nešto sine.

Zatvorim oči i počnem mrmljati ispod glasa: “Eci, peci, pec, ti si mali...” čvrsto
zatvorenih očiju pustim da mi prst odluči, “zec”. Ali umjesto da dotakne tvrdu, hladnu
površinu, osjetim nešto mekano, toplo ... živo? Otvorim oči i zabuljim se u svoj prst, koji je
gurnut u nečije rame. Muško rame. Rame mog susjeda.

Želudac mi propadne kao da sam u avionu koji je upravo propao kroz turbulenciju
nekih stotinjak metara. Uhvatim dah taman toliko dugo da mogu zamucati. “O...
oprostite...”

Zamislite Hugha Granta na ekranu. A sada neka bude ženskog roda, crvene kose i s

82

Janja

trideset godina. Pa, to sam ja. Samo što ovo nije film nego stvaran život. Moj život. Moj
grozno osramoćen život.

“Ja... ovaj... oprostite... samo sam ...”
Jebi ga, ovo je stvarno grozno. Zašto uvijek moram ispasti takva budala u njegovoj
blizini? Nikakvo čudo da me ignorira. Okrenem se i pravim da usredotočeno buljim u
police. Samo bih željela da jednom mogu voditi normalan razgovor s njim. Ako ništa drugo,
barem da dokažem da nisam luđakinja.
“Biranje vina nikada nije lako, zar ne? Provedeš vrijeme i vrijeme čitajući etikete, a
kada dođeš kući, gotovo nikada nema okus koji očekuješ.”
Ovaj, halo? On to meni govori? Oči mi se podignu s njegovih stopala, prijeđu preko
pukotine u njegovoj bradi i njegovih usana. Koje mi se smiješe. Jednim od onih ljubaznih,
dobroćudnih osmijeha koje upućujete starim ljudima kada im se sjećanja pomute, ili djeci
kada vam kažu da se žele vjenčati sa svojim hrčkom. Onom vrstom osmijeha koje je
usavršila Meryl Streep.
Srce mi potone. Vjerojatno me ne prepoznaje.
“Nikada se nismo upoznali. Ja sam James. Živimo nasuprot jedno drugome.” Ispruži
ruku.
“O, da... Ja sam Heather.” Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali moj je nekako krivudav i
nervozan, poput klinca na bicikli bez pomoćnih kotača. Rukujem se s njime i mogla bih se
zakleti da je zadržao moju ruku u svojoj samo mrvicu predugo. Ali možda su to samo moje
želje.
“Znaš, prije nekoliko dana sam ovdje kupio odlično bijelo vino. Koje ono? O, gle, evo
ga.” Ispusti mi ruku i posegne za bocom. Promatram ga požudno. Vjerojatno je došao
ovamo po vino koje će podijeliti sa svojom curom, mozgam razmišljajući o lijepoj brineti s
kojom sam ga vidjela prošli tjedan. Bože, baš je sretnica. Željela bih da je on moj dečko.
Odjednom svjesna da buljim u njega otvorenih usta, zgrabim bocu iz njegovih ruku.
“Ovaj, super... hvala na preporuci”, kažem brzo i okrenem se da odem prije no što
napravim još veću budalu od sebe.
“S druge strane, imaju i odličan chablis...”
Napravila sam jedva dva koraka prije no što je do mene dopro njegov čvrst, dubok
glas. U iskušenju sam da nastavim hodati i pravim se da ga nisam čula, ali neodoljiv je
poput velikog paketa slatkiša. Želite ga. Znate da ćete kasnije požaliti. Ali ipak ga cijelog
pojedete.
Popustim iskušenju i pogledam preko ramena te ga ugledam kako drži bocu boje
jantara. “Možda te mogu dovesti u iskušenje?” Opet mi se nasmiješi, ali ovoga puta to nije
osmijeh upućen starcima, više je nalik na ... “Čuj, žao mi je, ovo mi baš ne ide najbolje, a?”
Pokajnički osmijeh? Stoji tamo s bocom vina u svakoj ruci i slegne ramenima. “Vjerojatno
misliš da sam neki idiot koji cijelo vrijeme priča o vinu...” Osramoćen osmijeh? a zapravo
sam te htio pitati...” Nervozan osmijeh? “...ako bi željela izaći na piće koji put?” Zavodnički
osmijeh?
Cijelo vrijeme dok je govorio, ja sam stajala mirno, zaleđena razmišljajući o tome kako

83

Janja

nije moguće da se ovo događa, dok su se njegove riječi vješale preda mnom, jedna po jedna,
poput odjeće na sušilo. I sada vise tu i čekaju da ja nešto napravim. Ali ne mogu: u šoku
sam. Nakon dvije i pol godine tijekom kojih nikada nismo razmijenili ni riječ, moj zanosno
zgodan susjed, koji je sasvim slučajno živo utjelovljenje gospodina Savršenog, pita me da
izađem na spoj s njim.

U izmaglici počinjem raspetljavati riječi. Izaći. Na. Piće. Koji. Put.
“Dakle?”
Vratim se: čeka moj odgovor. Ali nije li očit? Zašto, za ime Božje, ne bih željela izaći na
piće s njim? Dajte mi jedan dobar razlog. Brineta.
Osjetim udarac razočaranja: čini se tako savršenim. A slijedi rezigniranost: znala sam
da je predobro da bi bilo istinito. Zatim slijedi ogorčenost: dvolična gnjida. “Ne poštujem
muškarce koji varaju svoje djevojke.”
“Molim?”
“Moj posljednji dečko je bio nevjeran”, objasnim.
Očekujem priznanje krivice, crvenjenje od srama, ali umjesto toga dobijem izraz
zabrinutosti: “O, ovaj... stvarno? Žao mi je što to čujem.” Zavlada tišina dok bulji u mene
zbunjeno. “Oprosti, ali jesam li nešto propustio?”
Poštovanje, iskrenost, integritet, poželim mu reći jer se sjetim Daniela. Ali umjesto
toga se ukočeno nasmiješim i ležerno kažem: “Oprosti, kako si rekao da ti se zove
djevojka?”
“Moja djevojka?”
“Lijepa brineta.”
“O, Kriste.” Konačno shvativši da je razotkriven, počeše si svježe izbrijanu bradu i
pogleda me. Ali bez traga krivnje, ogorčeno vidim, ali s - može li to biti olakšanje? “Na
trenutak sam se pitao o čemu se radi. Mislio sam da si me možda zamijenila s nekim.”
Nasmiješi se pa kaže: “To je Bella, moja mlađa sestra.”
Sestra? Osjetim žalac iznenađenja. Ne znam trebam li skakati od sreće ili jaukati od
srama.
“Želiš li da i ona dođe na piće?” Usta mu se trzaju od zabave.
Prigušim nervozno hihotanje. “Ne, dovoljan si samo ti.”
“Odlično”, odgovori i na licu mu se ocrta olakšanje. Tada shvatim: on je nervozan.
“Kada si slobodna ovaj tjedan?”
“Hm, daj da razmislim...” Ne želim mu otkriti da mi je jedini sastanak koji imam na
rasporedu onaj s videotekom, zar ne?
“Sutra?” predloži.
Na trenutak razmišljam o tome da igram hladno, što znači da ću završiti tako što ću
provesti subotnju večer na kauču gledajući film. Pa se predomislim. “Savršeno”, odgovorim
i zgrabim njegov prijedlog objeručke. K vragu s igranjem neuhvatljive. Radije bih pila
martinije s Jamesom.
“Odlično”, kaže.
I tada na trenutak samo stojimo tamo, gledajući jedno drugo i smiješeći se, dok nas ne

84

Janja

prekine sredovječan muškarac u prugastom odijelu koji, crven u licu i dašćući, dojuri do
polica i zgrabi bocu Moëta iz hladnjaka, mrmljajući: “Prokleta godišnjica”, dok se gura
pored nas i žuri do blagajne.

Razmijenimo poglede.
“Naravno, to je još jedan izbor. Šampanjac.” James se naceri i konačno se riješi boca
koje je držao. “Ako imaš nešto za proslaviti.”
Pa, smiješno da to kaže...
Kada dođem do stana, pozdravim Jamesa koji me dopratio do praga i poljubio me u
obraz, lebdim od sreće. Zatvorim vrata, naslonim se na njih i nekoliko puta duboko
udahnem. Još ne mogu vjerovati. James me pozvao na spoj. James me izvodi na večeru - o,
da, gotovo sam zaboravila. Na putu od trgovine, piće se pretvorilo u večeru. James će me
pokupiti sutra u osam.
Prođem sve načine na koje to mogu reći, dijelom kako bih čula kako to zvuči, dijelom
kako bih omogućila mozgu da apsorbira tu informaciju. I dijelom zato što to želim vikati s
krovova.
Ja, Heather Hamilton, imam spoj.
Oduševljena, odbacim svoje japanke i tapkam niz hodnik prema kuhinji. “Hej, Gabe,
nikada nećeš pogoditi što...” Požurim kroz vrata i u vrt. Nema ga.
“Gabe?” Pogledam praznu ležaljku, prazne boce piva na drvenom stolu, roštilj koji
izgleda kao da se ugasio. Priđem bliže da ga proučim. Rešetka je prazna i većina ugljena se
pretvorila u sivi pepeo. Već? Provjerim vrijeme na svome satu i računam u sebi. Ako sam
otišla u ... a sada je ... Isuse, nije me bilo više od jednog sata! Vau, vrijeme stvarno leti kada
uživaš.
Zatim se iznenada sjetim. Rekla sam da se vraćam odmah, da idem samo po bocu vina.
Osjetim žalac krivnje. U cijelom tom uzbuđenju zaboravila sam na Gabea i roštilj. Vratim
se unutra i pokucam lagano na vrata njegova sobe.
“Gabe? Jesi li tu?” Ništa ne čujem, čak ni tihe zvukove CD-a. Spremam se pogledati
kroz prozor dnevne sobe da vidim je li mu motor parkiran ispred, kada otvori vrata.
“Hej.” Drži knjigu naslovljenu Kako biti urnebesno smiješan. “Razmišljao sam o tome
da organiziram potragu.”
“Bok... Gle, žao mi je,” ispričam se. “Izgubila sam pojam o vremenu...”
Ali ne dozvoli mi da završim. “Ne brini. Već sam jeo, ali ostavio sam ti hranu u pećnicu
da ti bude topla.”
“Zapravo, nisam gladna...” A zatim si ne mogu pomoći i izlanem: “Upravo sam bila
pozvana na spoj. Netko u koga sam malo zatreskana.” To sam dodala da ne bi pomislio
kako uvijek izlazim s potpunim strancima koje sretnem na ulici.
“O... super.”
Zavlada tišina.
“Kupila sam šampanjac umjesto vina”, kažem. “Želiš čašu?”
“Hvala, ali ne za mene. Dan je bio dug i idem u krpe.”
“O, okej ... Gledaj, što se tiče roštilja.”

85

Janja
“Hej, zaboravi to.”
“Jesi siguran?”
“Da, naravno.” Nasmiješi se. “Noć, Heather.”
“Da, noć, Gabe.”
Lagano mu mahnem bocom šampanjca i krenem natrag u kuhinju da je stavim u
hladnjak. Misli mi se vrate Jamesu i opijena sam njima kada, za nekoliko trenutaka, čujem
kako se Gabeova vrata tiho zatvaraju iza mene. Kroz maglu shvatim da je sigurno ostao
stajati tamo kad sam otišla. Ali previše sam zaokupljena večerašnjim događajima da bih
primijetila. Veselo se smiješeći, stavim Moët na led. Za kasnije.

86

Janja

Šesnaesto
poglavlje

IZVAN ZIDOVA KEW Gardena obraslih bršljanom, skuplja se desetak uzvanika. Još nema
traga mladenki i do početka ceremonije je još otprilike pola sata, pa koriste posljednju
priliku da zapale još koju cigaretu i meškolje se nelagodno u svojoj odjeći. Čini se da su
uglavnom u ranim dvadesetima i tek završili koledže, sudeći po ispletenim etničkim
narukvicama i crnom tušu oko očiju. Nose asortiman neusklađenih odijela i haljine za
večernje izlaske koje su prekratke i otkrivaju previše.

A jednoj plavuši je haljina uz to još i zaista preuska, primijetim i pokušavam ne buljiti
u njenu crnu mini haljinu od Lycre, koja otkriva svaku oblinu i krivinu, dok se probijam
kroz goste tražeći nekoga pogodnoga da nažicam cigaretu. “Oprosti, imaš možda cigaretu
viška...” Sa svakom kapi svog ženskog šarma, nasmiješim se mršavom dečku od dvadeset i
koje godine, koji još ima ostatke tinejdžerskih akni.

Očito nenaviknut na žensku pažnju, čini se prestrašen. “O, ovaj, da”, zamuca i kopa po
džepu sakoa, koji je, sudeći po duljini rukava, posuđen od puno nižeg prijatelja. “Pa, ovaj,
jesi li ti dio mladenkine ekipe?” pita smeteno dok izvlači kutiju Ultra Light cigareta.

O, pa, bolje išta nego ništa. Uzmem jednu. “O, ne. Ja sam ovdje kako bih fotografirala.”
“Ti si fotograf? Hej, super”, kaže njegov prijatelj na kojega nisam obraćala pažnju jer je
razgovarao na mobitel i bio mi okrenut leđima. Nevjerojatno je zgodan. I svjestan toga.
“Možda bi me nekada mogla slikati. Ja sam pjevač u bendu.” Ubaci tu informaciju tako
ležerno i uputi mi dobro uvježban polu osmijeh.
Spremam se reći mu kako sam samo pomoćnica kada mi dečko s cigaretom kaže: “Ne
slušaj Jacka, on je uvijek ovakav.” Zatim ispruži svoj upaljač. “Usput, ja sam Francis.”
Nasmiješim se zahvalno. Zašto se, uvijek kada su muškarci u paru, dogodi da je jedan
dobar i ljubazan i najbolji prijatelj svakoj curi, a drugi zgodan gad koji dobije svaku curu?
“Hej, poslušaj se samo, Lice od pizze”, frkne Jack i lupi ga po ramenu baš dok se
rukujemo. Dvije crvene točke pojave se na Francisovim obrazima, ali Jack se
samopouzdano smiješi, siguran u svoj dobar izgled. Bože, kakav nasilnik. Željela bih da ga
netko spusti na zemlju.
Okrenem se Francisu. “Hvala.” Nasmiješim se pa stavim ruku oko njegove kako bi mi
mogao zapaliti cigaretu. Pokuša nekoliko puta i konačno se pojavi plamen. Udahnem i
uživam u uzbuđenju umirovljenog pušača. “Drago mi je.”
“I meni.” Nasmiješi se zahvalno. Za razliku od Jacka koji promrmlja nešto o tome kako
neki nemaju smisao za humor i okrene se plavuši u uskoj haljini.

87

Janja

Počnem se probijati kroz ljude prema kombiju tvrtke Zauvijek zajedno. Gotovo nikada
ne pušim, pogotovo ne na poslu, ali danas sam uznemirena. Povučem dim cigarete. Jako
zabrinuta.

Znala sam da nešto nije u redu čim me je Brian jutros pokupio. Umjesto uobičajenog
čavrljanja prije vjenčanja, vozili smo u tišini osim kada je Brian prstima lupkao po volanu.
Nešto mu je bilo na pameti, to je bilo sigurno, ali nisam ga htjela pitati što - prevelika sam
kukavica. I bila sam previše zaposlena sanjareći o Jamesu.

Ali tada, baš kada smo parkirali, zazvonio mu je telefon. Promrmljao je nešto o tome
kako je to važan poziv i pokazao mi da želi da mu dam malo privatnosti. Sve je to bilo vrlo
tajanstveno i nimalo nalik Brianu koji inače razgovara na telefon zataknut pod bradu dok
obavlja milijun drugih stvari. Za razliku od većine muškaraca, prilično je dobar u
istovremenom obavljanju više zadataka.

Ali ne ovoga puta. Ovoga puta je svu pažnju usmjerio na onoga tko je s druge strane
linije. Još uvijek korača po parkiralištu. Hoda naprijed-natrag u svom sivom odijelu,
mobitela prislonjenog na uho, ozbiljnoga lica. Topao povjetarac donese do mene komadiće
razgovora. “A-a ... Da ... Apsolutno ... Shvaćam u potpunosti ...”

Želudac mi se stisne. Zvuči kao da su vijesti loše. Uz sve što se u posljednje vrijeme
događalo, nisam razmišljala o Brianovom priznanju o lošem poslovanju i o tome kako će
me morati otpustiti ako ne dobijemo čudo u obliku ogromnog posla. Ali sada mi se sve
vrati i u želucu osjećam čvor veličine šake.

“Pa o kakvim brojevima govorimo? Hm... Hm... O, stvarno? Čak toliko?”
O, Bože. Netko iz banke zove u vezi kredita. Buljim u njegove sjajne crne cipele dok
ritmički gaze po šljunku. Osjećam kako napetost raste. Željela bih da mogu organizirati
veliko, debelo vjenčanje ni iz čega.
“Heather, moram razgovarati s tobom.”
Brianov glas prekine moje paničarenje. Žuri prema meni dok se sako vijori za njim.
Ruke su mu stisnute preko prsa kao da drži neku veliku novost. Zgnječim cigaretu petom,
potražim svoj paketić pepermint bombona i stavim jednoga u usta.
“Moraš?” kažem sa strahom. Zgnječim bombon između kutnjaka.
“Imam dobre vijesti.”
“Dobre vijesti?” ponovim kao papiga.
“Prekrasne vijesti”, kaže, a na licu mu se pojavi osmijeh oduševljenja. Stavi ruke na
moja ramena. “Mislim da bi trebala sjesti.” Dok me spušta na jednu od drvenih klupa koje
okružuju travnjak, pogledam ga zbunjeno. “Ali mislila sam da je u vezi kredita?” pokažem
na njegov mobitel.
“Ne baš.” Ljulja se na petama. Toliko je uznemiren da ne može stajati mirno. “Ali ovdje
govorimo o puno novca.”
“Ali kako to mogu biti dobre vijesti?”
“Nisu dobre vijesti. Prekrasne su, Heather”, podsjeti me. “Prekrasne vijesti.”
Ne vjerujem. Moj šef je sasvim izgubio razum. Konačno prasnem: “Brian, hoćeš li
molim te prestati govoriti u zagonetkama i objasniti mi kako dugovanje puno novca može

88

Janja

biti prekrasno?”
“Tko je spomenuo dugovanje puno novca?”
“Ti. Prošli tjedan. Razgovor u kombiju o tome kako ćeš me morati otpustiti.”
“Daj, daj, ne bavimo se prošlošću”, kaže odbacujući to i digne ruke u zrak. “Puno se

toga može dogoditi u tjedan dana. U tjedan dana tvrtka može od dugovanja puno novca
doći do zarade puno novca. Pogotovo ako dobije klijenta koji je igrom slučaja Vojvoda od
Hurleya, čija se kći igrom slučaja udaje za...”

“Misliš na Lady Charlotte?” prekinem ga.
“Aha.”
“Plavuša koja je uvijek u svim časopisima?”
“Aha.”
“Baš je ovoga tjedna bila jedna njega slika s Paris Hilton, na nekoj zabavi. Kunem se,
gotovo su identične.” Odmahnem glavom.
“Lady Charlotte ima puno deblje gležnjeve”, povjeri mi Brian, spuštajući glas. “Neki
moji stari kolege paparazzi kažu da ima noge gotovo poput muškarca.”
“Stvarno?” šapnem.
“Stvarno”, kimne Brian znalački.
“Ali sigurno se ne udaje. Zar nema samo dvadeset i jednu godinu, ili tako nešto?”
“Može imati i šesnaest, što se mene tiče, glavno da je legalno.”
Odjednom mi sine. “Što? Želiš reći... mi ćemo pokrivati vjenčanje?”
“Aha, ti i ja, mala. Za tri tjedna!”
“Nije li to malo u zadnji čas?” Toliko sam zatečena da je to sve što mogu reći.
“Navodno je sve u zadnji čas i jako tajno jer ne žele da novinari doznaju. Ono je bila
Vojvotkinja na telefonu. Zvala je prije par dana, iz vedra neba. Rekla da me se sjeća iz
šezdesetih.” Okomim se na njega. “Želiš reći da znaš za ovo već par dana?” Podigne ruke u
znak obrane. “Morao sam to zadržati za sebe. Ništa nije bilo sigurno i nisam ti htio
pobuditi nadu...”
“O, Brian, to su fantastične vijesti!” Preplavljena olakšanjem, skočim s klupe i bacim
ruke oko njega.
“I više od toga - to je prokleto čudo!” zanosi se i osjetim val uzbuđenja dok ga grlim.
Zaželjela sam čudo, nisam li? I sada ćemo ga dobiti.
Nekakvo komešanje mi prekine misli. “O, gle, zar to stiže mladenka?” Bacim pogled
prema prilazu gdje su se ljudi uskomešali.
Brian stane na vrhove prstiju kako bi vidio preko glava. “Ne, neki idiot je dobio piće u
lice.” Nasmije se.
Provirim preko njegovog ramena i ugledam idiota o kojem se radi: to je Jack, klinac
koji želi biti rock zvijezda. Ali sada nije nalik na nju. Lice mu je mokro, a bijela košulja mu
je natopljena nečim nalik na sok od brusnice, te posrće od ljutitog poniženja.
Osjetim sjaj zadovoljstva. Što sam ono poželjela, da ga netko spust i na zemlju?
“Ti dvolični gade!” Prepoznam plavušu u uskoj crnoj haljini. "Što misliš - tko si ti?
Nekakav pastuh? Ne bih imala ništa protiv, ali usprkos svoj priči, imaš kurac veličine...”

89

Janja

Sedamnaesto
poglavlje

“KOKTEL HRENOVKE?” POGODI James. Sluša moju priču s druge strane restoranskog
stola.

O, prokletstvo, Heather.
A naš prvi spoj je počeo tako savršeno. Umjesto agonije zbog izbora odjeće, odabrala
sam prvu stvar koju sam isprobala: haljinu od satena boje šljive koju sam pronašla u
trgovini rabljenih stvari prije nekoliko mjeseci i koja odlično ide uz moje nove ružičaste
satenske cipele. I umjesto nakita podigla sam kosu sa sjajnim ukosnicama koje već dugo
imam u ladici, ali nikada nisam bila dovoljno hrabra da ih stavim.
Inače nikada ne pokušavam ništa posebno - uvijek se radi samo o brzom feniranju i
toni seruma, ali večeras sam željela nešto posebno. Željela sam se osjećati drugačije,
pogledati se u ogledalo i ne vidjeti Heather za traperice i majicu, Danielovu bivšu curu s
jakim bedrima i ludom kovrčavom kosom, već Heather koja će ih oboriti s nogu, koja ima
spoj s Jamesom u seksi haljini i sa sofisticiranom frizurom, pa sam kopirala fotografiju u
Vogueu i, možete li vjerovati - uspjela sam. Sve do malih puštenih pramenova uz uši.
A zatim, točno na vrijeme, James je došao po mene u osam i taksijem smo se odvezli
do ovog prekrasnog talijanskog restorančića u Sohou. Glavni konobar otpratio nas je do
našeg stola sa svijećom, koji je bio sklonjen od ostalih u romantičnom kutu dvorišta,
konobar mi je ulio čašu savršeno ohlađenog šampanjca, a James mi je rekao kako izgledam
ljupko. Zatim je zavladala tišina.
No, ne govorim o dugoj tišini, onoj nelagodnoj, već o ispunjenoj tišini. Tišini u kojoj
smo se trebali pogledati u oči i u kojoj bi .se on nasmiješio, a ja pocrvenjela, i to bi bilo
prekrasno.
Umjesto toga, napravila sam ono što uvijek radim kada sam nervozna: ispunila sam
tišinu. Još gore, ispunila sam je prvom stvari koja mi je pala na pamet, a to je, igrom
slučaja, bila anegdota o Jacku, rock zvijezdi u usponu, i njegovom penisu.
Pogledam Jamesa preko stola osvijetljenog svijećom i poželim se sakriti ispod. “Hm ...
sada kad razmišljam o tome, ne mogu se baš sjetiti...” kažem neodređeno. Otpijem velik
gutljaj šampanjca. Hajde, Heather, smisli što ćeš reći. Nešto pametno. Nešto čime ćeš
pokazati da nisi idiotkinja opsjednuta penisima. Nešto za što se oboje zanimate.
Prekopavam po glavi. Hajde, razmisli - razmisli.
Odjednom mi sine, kao da mi se upalila žarulja: “Čitam jednu prekrasnu knjigu.”
Pogleda me sa zanimanjem. “Da?”

90

Janja

“Da. Nevjerojatna je.” Pogledam ga u oči dok izvlačim asa iz l ukava. “Zove se Život
Pija.” Pokušavam se ne nasmiješiti trijumfalno, ali teško je. Toliko sam ponosna na svoje
brzo razmišljanje da poželim sama sebi dati pet.

“O, da, dobila je dobre kritike.” Zatim, ne mogu vjerovati, namršti nos. “Ali nisam
uspio doći dalje od prvih par poglavlja.”

Želudac mi se stegne. “Nisi?”
“Ne. Na kraju sam odustao - previše truda. Očito sam pomalo ograničen.” Posegne
preko stola i pogladi mi ruku. “Pa, reci mi, zašto se tebi toliko sviđa?”
Usred sam ispijanja još jednog gutljaja šampanjca. Mjehurići mi se dignu kroz nos i
zadržim kihanje. “Ovaj...”
O moj Bože, ja i moj dug jezik. “... pa...”
Tražim nešto za reći. K vragu. Trebala sam se držati veličine penisa.
“... savršene je veličine za staviti pod stolić”, dobacim, “kako se ne bi ljuljao.”
Nasmijem se nervozno.
James ne. Mislim, ne nasmije se. Štoviše, na njegovom licu nema ni traga osmijehu.
“O, da.” Čini se zbunjen. Zatim opet zavlada tišina. Samo što je ovoga puta neugodna. I
ovoga je puta definitivno ne pokušam ispuniti.
Nasreću, konobar to učini umjesto mene jer dođe uzeti našu narudžbu i izrecitira popis
specijaliteta. Imaju piletinu, govedinu, zečevinu, tjestenine, rižote i desetak različitih vrsti
salata ...
“Mmm, sve zvuči ukusno”, promrmlja James. “Za što si raspoložena, draga?”
Draga?
Kaže to ležerno, tako prirodno, tako ljupko, kao da uopće nije svjestan da je to rekao.
Samo što jest rekao.
Nestane sav moj raniji stid. Ne mogu vjerovati. Izraz dragosti. Žene godinama mogu
čekati ovu razinu intimnosti od muškarca, a evo Jamesa koji me nazvao ‘draga’ na prvom
spoju. “Sve zvuči odlično”, odgovorim kao da se ništa neobično nije dogodilo, a zapravo
želim odjuriti u zahod i nazvati Jess s mobitela. Ali ona je na svom prvom spoju s Gregom.
A čak i da nije, imam trideset godina i trebala bih biti sofisticirana, zrela odrasla osoba.
Sjednem ravno u stolici i uputim Jamesu svoj, nadam se, sofisticirani osmijeh. “Ali ja
sam zapravo vegetarijanka”, kažem hladno. “Pa, sudeći prema mom cimeru, tehnički sam
ribovegetarijanka jer jedem ribu...”
“Ozbiljno?” prekine me James širom otvorenih očiju. I baš se počnem pitati što sam
sada rekla kada kucnem svojom čašom šampanjca uz moju. “I ja sam vegetarijanac.”
“Kakva slučajnost.” Vau, on je stvarno moj savršeni muškarac, govorim si. Gleda me na
način da se osjećam opijeno, a to nema nikakve veze sa šampanjcem.
“Pa, reci mi, jesi li ti tip vegetarijanca koji jede leću i pržene orahe? Ili tip za makarone
sa sirom za mikrovalnu?”
“O, definitivno ovo drugo.” Nasmiješim se. “Mrzim orahe - alergična sam na njih.”
“Nema šanse! I ja!”
“Stvarno?”

91

Janja

“Ne, zapravo nisam.” Nasmiješi se i odmahne glavom. “Ali mogu biti ako to želiš.”
“Ne, u redu je.” Nasmijem se. “Činiš se u redu takav kakav si.” Posegne preko stola i
palcem prijeđe preko mojih prstiju koji su ovijeni oko čaše šampanjca. Sada je red na
njemu. “Stvarno?” upita tiho.
Pogledam dolje, u njegovu ruku koja pokriva moju, i osjetim prekrasne trnce koji mi
prođu cijelim tijelom. “Stvarno.”
Konobar zakašlje kako bi privukao našu pažnju. “Jeste li odlučili?” upita strpljivo.
James zatvori svoj jelovnik, ali zadrži ruku na mojoj. I okrene se prema konobaru sa
svojim ljupkim, lijenim osmijehom te upita: “Je li moguće da dobijemo dvije porcije
makarona sa sirom?” Večer postaje sve bolja i bolja. Nakon večere, koju James inzistirajući
plati, popijemo bijelu kavu i podijelimo tiramisu u kafiću Italia u Sohou, a zatim uhvatimo
taksi za natrag. To je jedna od dobrih stvari kada izlazite sa susjedom: možete ići kući
zajedno.
Na putu me James zabavlja pričama - o tome kako ga sestra redovito pobjeđuje u igri
Scrabble, kako zna skuhati fenomenalan rižoto s gljivama i kako je ožiljak na njegovom
zapešću rezultat pada sa sanjki kada je imao šest godina. Najintrigantnija je priča o tome
kako je mjesecima sakupljao hrabrost da me pozove van. “Nikada nije bio pravi trenutak.
Stalno smo nailazili jedno na drugo, ali bilo me je strah da ću ispasti idiot...”
“Tebe je bilo strah?” ponovim s nevjericom.
“Pa, da”, kaže, očito zapanjen što ne vjerujem toj njegovoj izjavi. “Kad god bismo se
vidjeli, ti si me ignorirala - imao sam dojam da nisi zainteresirana...”
Zatvori usta, Heather.
“...ali jučer, kad sam te vidio kod gospođe Patel, jednostavno sam pomislio k vragu sve,
James pozovi je van - najgore što se može dogoditi jest da odbije.”
Ne mogu vjerovati da čujem ovo. Sigurno sanjam i probudit ću se, kao Bobby Ewing
pod tušem.
“Oprosti, izluđuje te što ti ovo govorim?”
“Ne, ne...” Da. Da.
“Samo sam ti želio reći što osjećam.”
Do sada nas je taksi već ostavio na početku naše ulice i zajedno hodamo pločnikom,
saginjući se ispod niskih grana. “Nikada nisam bio za igranje u ovim stvarima”, prizna
James tiho. “Nisam zainteresiran za ona pravila o tome da treba pričekati tri dana i tek
onda nazvati. Ako ti se netko sviđa, zašto ne bi odmah nazvao? Zašto ne možeš biti iskren i
reći kako se osjećaš?”
Pogledam ga sumnjičavo i baš pomislim kako je ovo predobro da bi bilo istinito, kada
on napravi nešto sasvim neočekivano. Uhvati me za ruku. U javnosti. Bez da sam ga to
pitala. Pa, ovo možda ne zvuči kao nešto posebno većini ljudi, ali za mene je ravno manjem
čudu. Navikla sam na muškarce koji gunđaju o JPO-u (javnom pokazivanju osjećaja) i drže
me za ruku niti pet minuta, a onda se prave da se moraju počešati kako bi me pustili. Ali ne
i James. Stisne prste čvrsto oko mojih kao da me nikada ne želi pustiti.
“Pa, evo nas.” Nerado stanem pred svojim stanom. Mračan je. Gabe je sigurno još vani,

92

Janja

pomislim dok mi James stavlja ruke oko struka i privlači me bliže sebi, govoreći: "Večeras
mi je bilo predivno.”

Okupana zlatnim svjetlom ulične svjetiljke, osjećam toplinu i sreću. “ I meni”,
promrmljam i pogledam u njegove tamne oči.

“I pitao sam se...”
“Da?” Iščekujem. Iako je moje iskustvo u izlascima ograničeno, znam da je ovo dio
kada on ulazi na kavu. I znam da je ‘kava’ eufemizam za svakakve stvari. Od kojih nijedna
nema nikakve veze s Nescafeom.
“Mogu li te opet vidjeti?”
S obzirom da sam se pitala kako daleko da odem (ljubljenje je u redu za prvi spoj, ali
ako želi ostati preko noći moram biti čvrsta i reći ne), nisam očekivala ovo pitanje. “O...
da... naravno”, odgovorim i osjetim navalu oduševljenja, ali i razočaranja jer ovdje naš spoj
završava.
“Što misliš o kinu sutra navečer?” predloži.
Razmišljam o tome da se pretvaram da prvo moram provjeriti rokovnik, ne zato jer
možda nešto imam u planu (znam da nemam) već iz navike. A zatim se sjetim: James ne
igra igrice pa ne moram ni ja. “Naravno.” Nasmiješim se. Vau, tako je osvježavajuće
upoznati muškarca koji ne pokušava biti hladnokrvan. I kakvo je to olakšanje. Sada neću
morati provesti nekoliko sljedećih dana pitajući se hoće li ili neće nazvati.
“Kako bi bilo da te pokupim oko sedam? Možemo prije otići na piće.”
“Odlično.”
Smiješeći se seksi, nagne se bliže. “Laku noć, Heather.”
Dakle, to je to. Poljubac. Osjetim prekrasno uzbuđenje iščekivanja. Željela sam
poljubiti Jamesa od prvog trenutka kada sam ga vidjela. Zatvorim oči i podignem lice
prema njegovome s iščekivanjem.
Pa nisam pripremljena kada osjetim njegove usne na svom obrazu i kada kaže: “Hvala
na prekrasnoj večeri.”
Oči mi se brzo otvore. Je li to sve? Pričekam nekoliko trenutaka, dijelom očekujući
nastavak, ali kada ništa ne uslijedi, brzo kažem: “Dobro. Laku noć, James”, nadajući se da
on neće primijetiti moj stid. “Vidimo se sutra.”
Pričeka dok ne pronađem svoje ključeve i ne uđem, a zatim prijeđe ulicu do svog stana.
Iz hodnika promatram njegovu figuru kako odmiče, slušam zvuk njegovih koraka i
razmišljam o našem spoju i tome kako je James sve što sam ikada željela u muškarcu -
zgodan, pravi džentlmen, nije jedan od onih tipova koje zanima samo da vas odvuku u
krevet. I nisam razočarana jer nije želio ući na kavu. Ili me pokušao poljubiti. To znači da
me prvo želi upoznati kao osobu.
Smetena glasnim mijaukanjem, spustim pogled i vidim kako se Billy Smith pojavljuje
iz sjene. Ne, uopće nisam razočarana. Podignem svog mačka i protrljam nos uz njegovo
meko, narančasto krzno, pa zatvorim vrata iza sebe.

93

Janja

Osamnaesto
poglavlje

“VAU , OVO MJESTO je tako zanimljivo.”
Nedjelja je ujutro i Gabe i ja smo na doručku u prometnom kafiću u Hampsteadu.
Unatoč jarkom suncu svjež povjetarac razbacuje hrpu polu pročitanih novina. Stegnem
vestu čvrsto oko sebe i nasmijem se. “Zvučiš kao pravi turist.”
“To je zato što ja i jesam turist”, nasmiješi se, odloži svoju vilicu i nož i otpije malo
cappuccina. Slijedim njegov pogled pored puba u tudorskom stilu, sa starinskim znakom,
tradicionalne crvene telefonske govornice na uglu, uske popločene uličice uz koju se uzdižu
uredne viktorijanske kuće i prema Heathu. Moram priznati da je sve lijepo kao na
razglednici ili u filmu Richarda Curtisa.
“Pa, je li ono park?”
“Ne, to je Hampstead Heath. Jako je poznat.”
“Po čemu je poznat? Što se tamo radi?”
Zapravo, to je dobro pitanje. “O, znaš”, kažem neodređeno, “ide se u šetnje, puštaju se
zmajevi...”
“Puštaju se zmajevi?”
“Aha.” Kimnem, zabavljena izrazom njegovog lica.
“Vi Britanci i vaše čudne tradicije.”
“Koje čudne tradicije?”
Okrene očima kao da ih je previše da bi ih nabrojao. “Pa, za početak, vozite na lijevoj
strani.”
“Vožnja na lijevoj strani nije čudna. Vi ste čudni jer vozite na desnoj strani.”
“Zajedno s ostatkom svijeta”, istakne.
“Što je s Australijom?” pobunim se. “Ili Indijom, ili Novim Zelandom, ili...” Zapravo,
sada kad razmislim o tome, ne mogu se sjetiti nijednog drugog mjesta. “...puno drugih
mjesta”, promrmljam slabašno dok me gleda podignutih obrva.
“A zatim su tu odlasci na toalet”, uporan je. “Vaši barovi - oprosti, mislim reći pubovi -
puni su tipova i skoro nijedne žene. Stranci ti govore da će biti lijep dan kada kiši i hladno
je usred lipnja...”
Što se toga tiče ima pravo.
“Čekanje u redovima!”
“To je pristojno”, kažem obrambeno.
“To je ludo”, odgovori. “Stojite u redu, a ako netko ode na početak, nitko ništa ne

94

Janja

kaže.” Odmahne glavom, podigne svoj nož i poigra se hranom. “A što se tiče vaše ljubavi
prema ovom smiješnom grahu u kečapu...”

Do sada sam sve više-manje trpjela, ali sada je otišao predaleko. “Heinzov pečeni
grah?” kažem obrambeno. “Ne sviđa ti se?”

“Šališ se?” Frkne i napravi grimasu.
Impulzivno se nagnem preko stola, uzmem punu vilicu s njegovog tanjura i stavim u
usta. “Mmmmm”, stenjem, imitirajući Sally koja glumi orgazam u filmu Kada Harry
upozna Sally. “Mmmmm.”
“O, i još jedna stvar.”
“Koja?”
“Britanke ili bih trebao reći koke?”
“Što s njima?”
Podigne dio novina i nestane iza njih. “Lude. Sve od prve do zadnje.”
To je jedna od najnevjerojatnijih stvari u životu: za par tjedana možete početi dijeliti
svoj dom, daljinski i nedjeljne novine s nekim za koga niste ni znali da postoji. Gabe i ja
smo poput starog bračnog para - on sa sportskim dijelom, ja s časopisom Stil - tko bi to
rekao?
To je nevjerojatno za svakoga, ali posebno za mene jer ja imam vrlo zaštitnički odnos
prema svom jutarnjem, nedjeljnom ritualu. Ništa ne volim više od sjedenja u kafiću, čitanja
Stila uz tanjur pahuljaste, žute kajgane i - za razliku od većine ljudi koji to smatraju
aktivnošću za parove - volim to raditi sama.
Dobro, možda sam čudna, ali to je moja stvar. Volim činjenicu da se ne moram svađati
za dijelove novina, ili čitati dio koji je već zgužvan. Volim osjećaj da mogu raširiti novine po
stolu i ne bojati se da će dio o putovanjima završiti u nečijim tuđim prženim gljivama. I
više od svega, volim biti neometana razgovorom, volim sjediti u savršenoj tišini, sretno
udubljena u bilo koji članak koji mi je po volji. To je jedno od rijetkih zadovoljstava u
životu.
Ali u ovo određeno nedjeljno jutro, naletjela sam na Gabea u kuhinji, koji je koračao u
svojim tibetanskim papučama pomalo izgubljen. I osjetila sam krivnju. Stajao je tamo,
stranac u mojoj zemlji, a ja se niti jednom nisam ponudila da ću mu pokazati susjedstvo.
Dobro, pa nije da ne poznaje nikoga. Ima strica ovdje - ali, kao što kaže Ed, rođaci su poput
blagdana: trebali bi dolaziti samo jednom godišnje.
I tako sam napravila najveću žrtvu i pozvala ga na doručak.
Završila sam sa svojom kajganom i promatram Gabea kako si češka bradu i odsutno
studira sportske stranice. Naposljetku se nasloni i spusti novine. “Pa”, kaže, “nisi
spomenula kako ti je protekao spoj sinoć.”
Pocrvenim, a ne znam zašto.
“Tako dobro, a?” Nasmije se.
“Da, valjda bi se moglo tako reći.” Neočekivano smetena, spustim pogled na svoj tanjur
i počnem vilicom skupljati mrvice na hrpicu. “Bilo kako bilo, kako si znao da mi je spoj bio
sinoć?” upitam ležerno.

95

Janja

“Vidovit sam.”
“Jesi?” upitam, a zatim shvatim da naravno nije i da samo pokušava biti smiješan.
“Ne, ne zapravo. Bio sam u sobi i čuo kada je došao po tebe.”
“O... dobro.”
“Točno u osam sati.”
Nasmiješim se sramežljivo. “Pa, nepristojno je pustiti damu da čeka.”
“To mi Mia uvijek govori, ali ja imam mentalnu blokadu kada se radi o vremenu.
Uvijek kasnim.”
Na spomen njegove djevojke, nasmiješim se suosjećajno. “Sigurno ti jako nedostaje.”
“Aha.”
Ne ide u detalje i obuzme me neodređen osjećaj da ne želi pričati o tome. Pa, naravno,
ja izvalim: “Kako joj ide s filmom?”, što je naravno šifra za ‘Kako vam ide zajedno?’.
“Okej.” Slegne ramenima, a zatim, prelazeći prstima preko svojih rastućih brkova,
doda: “Barem tako mislim.”
Kao što sam i mislila. Nešto se definitivno događa.
“Nisam razgovarao s njom neko vrijeme. Teško joj je nazvati sa seta.” Pokupi pjenu s
cappuccina i poliže je sa žlice. “A i vremenska razlika ne pomaže.”
Očito nalazi izlike za nju, odlučim i odjednom zauzmem zaštitnički stav prema njemu i
Mia mi se ne sviđa, unatoč urednoj kosi i savršenim zubima. “Veze na udaljenost, a?”
kažem.
Kimne, a zatim promijeni temu. “Pa, sviđa ti se taj novi tip? Kako si ono rekla da se
zove?”
“Nisam.” Nasmiješim se. “Zove se James. I da, sviđa mi se.” Uhvatim se. Heather
Hamilton, to je definitivno najblaže rečeno. “Smiješno je to što me, navodno, želio pozvati
van već jako dugo, ali je mislio da nisam zainteresirana.”
“Kada ćete se opet vidjeti?”
“Večeras”, odgovorim ležerno i otpijem malo svoje bijele kave. Barem pokušam to reći
ležerno, ali Gabe me u potpunosti prozre. “Dvije večeri za redom?” Koljenom me gurne
ispod stola.
“Znam”, priznam, pokušavajući suzbiti uzbuđenje. James je tako predivan da se bojim
kako ću ureći stvari ako se previše zaneseni.
Gabea, međutim, ne muče takve brige.
“Vau”, rastegne. “Stvarno je zatreskan u tebe, curo.” Cereći se, zagrize svoj tost i žvače
ga otvorenih usta. Navika koja bi kod svih drugih bila gnjusna, ali kod Gabea mi je nekako
slatka.
“O, ne znam baš...” kažem skromno, ali Gabe me zaustavi.
“Heather, slušaj me.” Stane kako bi glasno posrkao ostatak svog soka kroz slamku, a
zatim me ozbiljno pogleda. “Taj tip ti se već jako dugo sviđa, a nakon ovoga što si mi
ispričala, prilično je očito da se i ti njemu jako dugo sviđaš - pa u čemu je problem?”
“Okej, okej, imaš pravo. Nema problema... u tome je problem.”
Gabe me pogleda zabavljajući se. “Jesi sigurna da nisi Židovka?”

96

Janja

Moram reći da Gabe, kada ne pokušava biti stand-up komičar, zna biti jako smiješan i
zaigrano ga udarim Stilom, kada se netko zabije u naslon moje stolice i sruši mi kavu koja
mi se prolije u krilo. “Hej! Pazite kamo idete!” viknem i poskočim u stolici.

“Oprostiteee!” Začuje se zbor dječaka koji jure ulicom.
“Jesi dobro?” Upita Gabe i pruži mi ubrus.
“Da.” Počnem se brisati.
“Današnja mladež, a?”
Zavlada tišina dok si ja nastavim trljati odjeću, a Gabe se vrati novinama, izvuče
časopis i okrene ga na kraj. Kao što čine iskusni čitači horoskopa. “Da ti pročitam
horoskop?” upita vedro.
“O, te stvari su hrpa gluposti”, kažem i stavim mokar ubrus na stol.
“Okej, kako želiš.” Gabe slegne ramenima i počne čitati.
Na trenutak sjedim tamo i promatram ga kako zadubljeno čita, ali zatim postanem
radoznala. Nakrivim vrat i pokušam čitati naopako. Pitam se spominje li se u mom nova
veza. Prokletstvo, beskorisno je. Ništa ne vidim. “O, hajde onda”, kažem, kao da me
nagovara već deset minuta. “Ja sam riba”, dodam brzo.
“Riba, a?” Gabe podigne obrve kao da je to nešto značajno, ali odolim iskušenju i ništa
ne kažem. Napokon, to su gluposti, zar ne?
‘“Svi planeti su vam posloženi i ovo je važno razdoblje za Ribe na polju karijere, obitelji
i ljubavi. Događat će se velike promjene. U usponu ste, pa pazite na neočekivane dobitke’.”
Podigne pogled. “Vau! Zvuči kao da ćeš dobiti na lotu.”
“Ja? Ja nikada ništa ne osvojim”, nasmijem se, a zatim se odjednom sjetim svojeg
listića. Srce mi počne udarati jako, jako brzo. “Brzo, Gabe, dodaj mi novine. Želim nešto
vidjeti.”
“Ne želiš čuti ostatak onoga što ti kažu zvijezde?”
“Za trenutak.” Okrećem različite dijelove novina dok konačno ne nađem onaj kojega
tražim i počnem okretati stranice. Ne, nije tu ... Oči mi prelaze preko stranice. Zatim ih
ugledam. Sinoćnji brojevi.
Usredotočim se bolje.
Izgledaju mi poznato.
Treba mi trenutak da se prisjetim disati. 30, broj mojih godina; 14, moja adresa; 6,
broj godina koliko radim u Zauvijek zajedno. Polako klizim očima dalje: 27, mamin
rođendan je 27. travnja... Pokušam se sjetiti posljednja dva broja koja sam odabrala
slučajno. Prilično sam sigurna da je jedan 13... Prokletstvo! Evo ga, tu je crno na bijelo.
Želudac mi se okrene, dijelom zbog uzbuđenja, dijelom zbog užasa. I sada posljednji. Broj
41 - jesam li odabrala 41? Luđački razmišljam. Hajde, Heather, razmisli, razmisli!
“Heather?”
Skočim. Zaboravila sam na Gabea.
“Jesi li sigurna da si dobro?”
“Da...” Pokušavam smiriti treperave živce.
O moj Bože, mislim da sam osvojila jackpot.

97

Janja

“Imaš jako ozbiljan izraz lica”, kaže zureći u mene kao da sam izložak u muzeju.
“Stvarno?” Prestanem se mrštiti i natjeram se na osmijeh.
A ovo je tjedan velikih dobitaka.
“Ne izgledaš baš dobro. Problijedjela si.”
“Stvarno, nije ništa.”
Bit ću milijunašica.
“Možda bismo trebali ići kući. Platit ću račun.” Pozove konobara.
“Čekaj malo. Samo želim provjeriti svoj listić lota.”
“Dakle, horoskop je hrpa gluposti, a?” nasmije se i mahne rukom.
Grozničavo posegnem za svojom torbom. Vau, možete li zamisliti kako će to biti
uzbudljivo? Što će svi reći? Iako bih možda trebala ostati anonimna, odbiti publicitet - ne
želim hrpe prosjačkih pisama i ljude koji me pokušavaju oteti za velik iznos.
Ovaj, čekajte malo. Prođem rukom preko naslona stolice, tražeći kožni remen. U meni
se zapali sitan plamen panike i bacim pogled preko ramena, na mjesto gdje sam ranije
objesila torbu.
Nema je.
“Ukradena je”, prošapćem, gotovo zaleđena od šoka.
“Molim?” čujem Gabeov glas, ali ga ne registriram.
“Nestala je.” Kada me pogodi spoznaja, skočim od užasa, a oči mi sijevaju oko stola,
pored stolice, uz pločnik.
“Hej, što se događa?”
“Moja torba!” viknem očajno, pitajući se kako se to dogodilo. A zatim se sjetim grupe
dječaka koji su mi se zabili u stolicu. Shvatim i u meni se probudi ljutnja. Na njih i sebe.
Isuse, Heather, to je najstariji trik. “Oni klinci su je sigurno ukrali”, brbljam divljački i još
uvijek gledam duž pločnika, kao da će smeđa kožna torba Nine West iskočiti odnekud.
“Opljačkali su me.”
“O, Isuse.” Gabe ustane i počne tražiti sa mnom. “Je li sve bilo u njoj?”
Osjetim peckanje suza. “Moj telefon, ključevi, novčanik...”
“Jesi li imala puno gotovine?”
Čak i u ovakvim okolnostima, mogućnost da bih imala puno gotovine u svom
novčaniku čini se zabavnom. “Ne puno, možda deset funti”, promrmljam i potonem natrag
u svoju stolicu. “Ali to nije važno.”
“Hej, znam, važne su sentimentalne stvari.”
“Ne, nije to...” Počnem šmrcati, a zatim stanem. Ne mogu mu reći o važnosti listića
lota, zar ne? To bi značilo krenuti s cijelom pričom o ciganki, sretnom vrijesku i svim
mojim željama koje su se ostvarile. Mislit će da dijeli stan s luđakinjom.
“Je li šok?” Gabe mi stisne ruku.
Kimnem tiho. Šok? Prokleto sam skamenjena.
U jednom trenutku sam bila u Holland Parku, imala vilu u Italiji i Aston Martina, a
sada - puf - sve je nestalo. Zajedno s mojim novčanikom, ključevima, mobitelom,
rokovnikom - u kojem je moja adresa, što znači da ću morati promijeniti brave. Kako je

98

Janja

krenulo, taj listić će me koštati čitavo bogatstvo...
“Znam da je grozno”, govori Gabe, “ali ne možemo puno toga napraviti. Trebali bismo

se vratiti u stan i prijaviti krađu policiji.” “Zapravo, mogla bih otići ravno u policijsku
postaju”, kažem, pokušavajući ne razmišljati o tome koliko sam željela ići u šetnju
Heathom s Gabeom i kako je to sad uništeno. “Ali ti ne moraš ići .a mnom.”

“Hej, naravno da ću ići.”
“Ne, stvarno, u redu je. Uživaj u ostatku dana, odi puštaj zmaja”, slabašno ga
zadirkujem i pokažem prema Heathu.
“Pa, ako si sigurna...”
“Jesam”, kažem čvrsto. “Banka će trebati broj prijave krađe pa ću morati ispuniti
obrasce - mogla bih odmah riješiti svu tu dosadnu papirologiju.” Odlično. Baš kako sam
htjela provesti nedjeljno popodne.
“O, okej...” Zastane, a zatim sramežljivo doda: “Gle, ne znam ako te zanima, ali kasnije
ću se naći sa stricem u nekom klubu kojega zna. Imaju otvorenu večer, a trebalo bi mi malo
vježbe... više si nego dobrodošla da nam se pridružiš.”
Polaskana sam njegovim pozivom, ali riječi ‘otvorena večer’ su dovoljne da mi izbije
osip. Hvala Bogu, već imam izliku. “Hvala, ali nalazim se s Jamesom”, podsjetim ga.
“O, da, zaboravio sam - ha...” Kunem se da na sekundu vidim bljesak razočaranja u
njegovim očima, ali sada se smiješi i kaže: “Možda drugi put, a?”
“Da, drugi put.” Kimnem i pokušam ne razmišljati o tome kako ću se izvući.
“Pa, pretpostavljam da se vidimo kasnije.” Gabe krene prema meni i, pretpostavljajući
da će me poljubiti u obraz, okrenem lice na stranu. Ali krene krivo i sudarimo se nosevima
te nam se usne spoje. Odskočimo unatrag kao da smo se opekli.
“Ups! Oprosti.” Nasmijem se nelagodno.
“Ne brini, to je veliki nos.” Gabe se naceri, ali sigurna sam da je on jednako osramoćen
kao ja.
“Pa, bok onda”, kažem brzo.
“Ovaj, da... bok.” Mahne čudno.
Ostanem na pločniku i promatram ga kako hoda prema Heathu, nestajući u gomili
ljudi koji idu provesti lijeno poslijepodne na travi. Osjetim udarac zavisti i opsujem lopove
koji su mi ukrali torbu. A zatim se, iz vedra neba, sjetim nečega što mi je Ed rekao one
večeri u pubu: Pazi što želiš. Od njegovih riječi osjetim neobičnu nelagodu. Je li moja želja
da osvojim lutrijski dobitak nekako uzrokovala krađu moje torbe? Je li se to dogodilo jer je
listić bio u novčaniku?
Ili zato jer sam poželjela samo osvojiti dobitak, a ne i zadržati ga?
Kada mi to padne na pamet, osjetim iskru panike. Zbog odgovornosti. Strah. Ali zatim
se saberem. Zaista Heather, otkada si počela slušati što ti brat govori? Osjetim se blesavo
jer uopće razmišljam o njegovim riječima i rezignirano odmarširam prema podzemnoj.

99

Janja

Devetnaesto
poglavlje

“P A , Š TO MIS L IŠ O filmu?”
Kasnije te večeri James i ja smo na drugom spoju - bili smo u kinu - i vozimo se natrag
u njegovom Range Roveru. On je za volanom, ja na suvozačevom mjestu i pokušavam ne
buljiti u njegova široka ramena, savršen rimski nos i liniju čeljusti za koju bi svaki glumac
ubio.
“Stvarno sam uživao”, odgovori, makne oči s ceste i uhvati me kako buljim.
K vragu.
“Mislio sam da je Renee stvarno smiješna, a onaj dio s onom preslatkom
djevojčicom...” tiho se nasmije. “Stvarno smiješno.”
Osjećam se kao mačka koja je dobila mlijeko. Ne samo da je ovaj muškarac zanosno
zgodan nego i voli romantične komedije. Možete li vjerovati? Muškarac koji voli
romantične komedije? A nije gay. Vrate mi se maglovite uspomene na Daniela i mene kako
se svađamo hoćemo li uzeti film Bridget Jones ili Tanka crvena linija...
“A ti, draga?” kaže James dok da je lijevi žmigavac, a zatim skreće u našu ulicu. “Što ti
misliš?”
Da smo pred tvojim stanom i pitam se hoćeš li me pozvati unutra, pomislim sa
žudnjom. Ali umjesto toga, kažem: “Bio je super.”
Skrene na parking, ugasi motor i okrene se prema meni. Sada je tiho, bez radija i buke
motora, te osjeiim val iščekivanja. Ali umjesto da me poljubi, kaže: “Bojim se da ti moram
nešto priznati.”
“O.”
“Aha.” Drži moj pogled. “Nemam kave.”
“O.” Čovjek me sveo na riječi od jednog sloga.
“Pa nemam izlike da te pozovem gore.”
Osjetim užasno razočaranje. A slijede trnci koji mi krenu niz cijelo tijelo dok mi gladi
stranu lica. Osjetim njegov dah na svom obrazu, a zatim, prije no što shvatim što se
događa, ljubi me. Lagani, paperjasti poljupci iza mog uha, uz ključnu kost, ispod vrata...
“Trebam li je?”
Povuče se i dah mi zapne u grlu. Borim se da si pronađem glas i nasmiješim se
sramežljivo. I tek tada uspijem skviknuti “Ne.”
Što naravno znači da za sve ostalo. Da, za ljubljenje u hodniku. Da, za njegove ruke
koje prelaze preko moje majice. Da, za stiskanje uza zid dok pritišće svoju tvrdoću uz moju

100