Otok s blagom Robert Louis Stevenson s engleskog preveo Zvonimir Bulaja
Sadržaj I. dio: Stari gusar Poglavlje 1. Stari morski vuk u »Admiralu Benbowu« Poglavlje 2. Crno pseto se pojavljuje i nestaje Poglavlje 3. Crna točka Poglavlje 4. Morski kovčeg Poglavlje 5. Slijepčev kraj Poglavlje 6. Kapetanovi papiri II. dio: Brodski kuhar Poglavlje 7. Idem u Bristol Poglavlje 8. Kod »Dalekozora« Poglavlje 9. Barut i oružje Poglavlje 10. Putovanje Poglavlje 11. Što sam čuo u bačvi za jabuke Poglavlje 12. Ratno vijeće III. dio: Moja pustolovina na kopnu Poglavlje 13. Kako je moja pustolovina na kopnu počela Poglavlje 14. Prvi udarac Poglavlje 15. Čovjek s otoka IV. dio: Utvrda Poglavlje 16. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kako je brod
napušten Poglavlje 17. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Posljednje putovanje šajke Poglavlje 18. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kraj borbe prvoga dana Poglavlje 19. Pripovijedanje ponovo nastavlja Jim Hawkins: Posada u utvrdi Poglavlje 20. Silverovo poslanstvo Poglavlje 21. Napad V. dio: Moja pustolovina na moru Poglavlje 22. Kako je moja pustolovina na moru počela Poglavlje 23. Oseka traje Poglavlje 24. Krstarenje čuna Poglavlje 25. Skidam Jollyja Rogera Poglavlje 26. Israel Hands Poglavlje 27. »Osmaci« VI. dio: Kapetan Silver Poglavlje 28. U neprijateljskom logoru Poglavlje 29. Opet crna točka Poglavlje 30. Na časnu riječ Poglavlje 31. Lov za blagom — Flintov putokaz Poglavlje 32. Lov za blagom — glas iz šume Poglavlje 33. Pad jednoga vođe Poglavlje 34. i posljednje Bilješke Impressum
I. dio Stari gusar
Poglavlje 1. Stari morski vuk u »Admiralu Benbowu« Squire [1] Trelawney, dr. Livesey i ostala ona gospoda zamolili su me neka napišem sve potankosti o Otoku s blagom, od početka do kraja, ne izostavivši ništa, osim položaja otoka, a to samo zbog toga što još uvijek nije podignuto blago. Zato se laćam pera ljeta Gospodnjeg 17..., i vraćam se u doba kad je moj otac vodio gostionicu Admiral Benbow, i kada se opaljeni stari pomorac, s ožiljkom od sablje prvi put nastanio pod našim krovom. Sjećam ga se, kao da je to bilo jučer, kako je naporno hodajući došao do vrata gostionice, a njegov ga je mornarski kovčeg slijedio u ručnim kolicima. Bio je to visok, snažan, nezgrapan čovjek, smeđ poput oraha. Katranasti perčin padao mu je niz pleća na prljavi modri kaput; ruke mu bile hrapave i pune brazgotina, s crnim, pokidanim noktima, a ožiljak od sablje preko jednog obraza bio je prljavo sivobijel. Sjećam se kako se ogledavao po zaljevu i uz to za se zviždukao, i kako je onda iznenada prešao na onu staru mornarsku pjesmu: »Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — jo-ho-ho, i boca ruma!« koju je kasnije tako često pjevao visokim, staračkim, nesigurnim
glasom, te se činilo da mu je glas ugođen i skršen na pralici brodskoga vitla. Tada je udario po vratima komadom batine sličnim brodskoj poluzi, što ga je nosio u ruci, a kad se pojavio moj otac, osorno je zatražio čašu ruma. Kad mu je bila donesena, polagano ju je ispijao, kao sladokusac, polako kušajući i još uvijek ogledavajući se prema klisurama i prema našoj natpisnoj ploči. — Ovo je zgodan zaljev — reče otežući. — I ugodno smještena krčma. Mnogo gostiju, prijane? Moj mu otac reče da ih nema, da je na žalost veoma malo gostiju. — Dobro, dakle — dočeka onaj — to je sidrište za mene. Ovamo, druže — vikne čovjeku koji je kotrljao kolica — usidrite se uza me i iskrcajte moj kovčeg. Ostat ću malo ovdje — nastavi. Ja sam priprost čovjek; rum, dimljena slanina i jaja, to je sve što mi treba, i onaj koš tamo gore, da motrim brodove. Kako biste me mogli nazivati? Možete me zvati kapetanom. Oh, znam, što hoćete, evo — i on baci na pod tri-četiri zlatnika. — Kad ovo iscrpim, samo mi recite — reče gledajući ponosno poput zapovjednika. I doista, kako god mu je odjeća bila poderana, i kako god je surovo govorio, nipošto se nije činio čovjekom koji je plovio na brodu ispred jarbola [2] ; činio se poput kapetana ili vođe broda koji je navikao da mu se pokoravaju ili da udari. Čovjek koji je došao s kolicima rekao nam je da ga je pošta iskrcala jutros kod Royal Georgea. Tamo se on propitkivao kakve su gostionice uzduž obale, pa je, držim, čuvši da se o našoj lijepo govori i da leži na osami, nju izabrao između ostalih za svoje mjesto stanovanja. I to je bilo sve što smo mogli saznati o našem gostu. Bio je obično čovjek veoma šutljiv. Čitav bi se dan s mjedenim dalekozorom vrzao oko zaljeva i po klisurama; čitavu bi večer prosjedio u kutu gostinjske sobe nedaleko od vatre i pio veoma jaki rum s vodom. Kad bi mu tkogod što rekao, ponajviše mu ne bi odgovorio, samo bi naglo i bijesno šinuo pogledom i dunuo kroz nos
poput brodskog roga za maglu, tako da smo se, mi i ljudi koji bi dolazili u našu kuću, naskoro navikli ne dirati ga. Svakoga dana, kad bi se vratio sa šetnje, pitao bi nisu li kakvi pomorci prošli cestom. Iz početka smo mislili da je tome njegovu pitanju uzrokom želja za društvom sebi ravnim, ali napokon smo počeli razumijevati da im se želi ukloniti. Kad bi se neki pomorac uputio prema Admiralu Benbowu (a to se tu i tamo događalo kad bi koji išao obalnom cestom prema Bristolu), on bi ga promatrao kroz zastor na vratima prije negoli bi ušao u gostinjsku sobu; i kad bi tkogod od tih bio nazočan, bio je sigurno uvijek šutljiv poput miša. Za mene, napokon, nije bilo u toj stvari tajne jer sam bio, u neku ruku, sudionikom u njegovoj strepnji. Jednoga dana pozvao me na stranu i obećao mi srebrnjak od četiri penija svakog prvog u mjesecu ako samo budem pazio »pozorna oka na nekog pomorca s jednom nogom« i ako ga odmah obavijestim čim se pojavi. Dosta često, kad bi došao prvi u mjesecu, a ja zapitao za nagradu, on bi samo dunuo kroz nos prema meni i odozgo se zagledao u mene, ali prije negoli bi prošao tjedan, on bi zacijelo bolje promislio o tom, donio bi mi moj komad od četiri penija i ponovio svoje naloge, neka pripazim na »pomorca s jednom nogom«. Jedva držim potrebnim reći kako me ta osoba uznemirivala u snu. Za olujnih noći, kad bi vjetar tresao sva četiri ugla kuće i kad bi valovi tutnjili udarajući uzduž zaljeva i po klisurama, vidio bih ga u tisućama oblika i s tisuću đavoljih lica. Sad bi noga bila odrezana u koljenu, sad u kuku; sad bi to bio neki strašan stvor koji nikad nije imao više od jedne noge, i to u sredini tijela. Najgora bi mora bila kad bih ga vidio gdje skače, trči i progoni me živicom i jarkom. I uopće, prilično sam skupo plaćao, u obliku tih odvratnih snova, svoja mjesečna četiri penija. Ali premda sam uvijek bio tako uplašen pri pomisli na pomorca s jednom nogom, bojao sam se samoga kapetana mnogo manje negoli bilo tko drugi tko ga je poznao. Bilo je noći kad bi potegao mnogo više ruma i vode negoli bi njegova glava mogla podnijeti; i tada bi
kadšto sjedio i pjevao svoje bezbožne, stare, divlje mornarske pjesme, ne obazirući se ni na koga. No kadšto bi naručio čaše za sve i silio cijelo zastrašeno društvo da sluša njegove priče ili da prihvati pripjev njegovih pjesama. Često sam čuo gdje se kuća trese od »jo-ho-ho, i boca ruma«; svi bi se susjedi pridružili da spase dragi život, od straha pred smrću, i svaki bi pjevao glasnije od drugoga da bi se uklonio prigovoru. Jer u tim je napadajima bio najbezobzirniji drug što se uopće može zamisliti. Udario bi rukom po stolu da svi zašute. U žaru srdžbe poskočio bi kadšto zato što ga je netko nešto pitao, a kadšto opet zato što nitko ne bi ništa pitao, jer bi tada držao da društvo nije pozorno slušalo njegova pripovijedanja. Jednako ne bi nikome dopustio da napusti gostionicu dok ne bi on sam zadrijemao od pića i oteturao u postelju. Najviše od svega plašile su ljude njegove priče. Bile su to jezovite priče; o vješanju, o kazni hodanja zavezanih očiju po dasci [3] , i o buri na moru, i o Suhim Tortugama [4] , i o divljim djelima i krajevima na španjolskom kopnu. [5] Prema njegovu pripovijedanju, proveo je život, čini se, među nekim najopakijim ljudima što ih je bog ikada pustio na more; a jezik kojim je pričao te priče uzbuđivao bi naše priproste seljake gotovo toliko koliko i zločini koje je opisivao. Moj je otac uvijek govorio da će to upropastiti gostionicu jer će se ljudi nje naskoro kloniti da ne budu mučeni i gnjeteni, a zatim da dršćući idu u postelju; ali ja vjerujem da nam je njegova prisutnost koristila. Ljude je doduše isprva hvatala groza, ali kad su o tom razmišljali, prilično im se svidjelo. Bilo je to divno uzbuđenje u pitomom seoskom životu; a bio je tu i skup mlađih ljudi koji su se gradili kao da mu se dive; nazivali su ga »pravim morskim vukom« i »pravom starom usoljenom ribom«, i sličnim imenima; govorili su da je baš to ona vrsta ljudi koja je Englesku učinila tako strašnom na moru. Doista je, na neki način, prijetila opasnost da će nas on upropastiti. Boravio je kod nas tjedne i tjedne, a napokon i mjesece, te je sav novac već davno bio iscrpen, a ipak moj otac nije nikada smogao
hrabrosti da zahtijeva zaostali novac. Kad bi to i spomenuo, kapetan bi dunuo kroz nos tako glasno, te se moglo reći da je riknuo, i buljio bi u moga jadnog oca dok ne bi izišao iz sobe. Vidio sam ga kako nakon takva otklona lamata rukama, i siguran sam da su srdžba i strah, u kojem je neprestano živio, uvelike pospješili njegovu ranu i nesretnu smrt. Za sve vrijeme što je živio kod nas kapetan nije uopće mijenjao svoga odijela, osim što je od nekoga kućarca kupio nešto čarapa. Kad je jedan od kljunova njegova trorogog šešira spao, pustio ga je da visi premda mu je veoma smetao kad je puhalo. Sjećam se vanjštine njegova kaputa što ga je sam krpao gore u svojoj sobi; napokon je tu bila samo krpa na krpi. Nikad nije pisao ni primio pisma i nikad nije razgovarao ni s kim, osim sa susjedima, a i s njima, većinom, samo kad je pio rum. Veliki mornarski kovčeg nije nikad nitko od nas vidio otvoren. Samo mu se jednom netko usprotivio. Bilo je to onda kad se moj siromašni otac već dobrano primakao svršetku koji ga je odnio. Dr. Livesey došao je kasno jednog poslijepodneva da vidi bolesnika, uzeo je zalogaj večere od moje majke i pošao u gostinjsku sobu da popuši lulu dok dovedu njegova konja iz sela, jer mi u starom Benbowu nismo imali staje. Ušao sam za njim, i sjećam se da sam promatrao koliko odskače uredni liječnik — s naprašenom vlasuljom, bijelom poput snijega, s bistrim, crnim očima i s ugodnim vladanjem — od nezgrapnih seljaka, a osobito od toga prljavog, neotesanog, tajanstvenog našeg strašila, toga gusara koji je već bio pijan od ruma te je sjedio poduprt rukama o stol. Iznenada se on — to jest kapetan — oglasio svojom vječnom pjesmom: Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — jo-ho-ho, i boca ruma! Piće i davo napuniše i nju —
jo-ho-ho, i boca ruma! Isprva sam mislio da je »mrtvačka škrinja« istovjetna s njegovim velikim kovčegom gore u prednjoj sobi, i ta je misao prodrla u moje snove o onome jednonogom pomorcu. Ali s vremenom smo svi prestali posebno mariti za tu pjesmu; te je noći ona bila nova samo dr. Liveseyu, i opazio sam na njemu da ga se baš nije ugodno dojmila, jer je on načas digao prilično ljutit pogled prije negoli je nastavio svoj razgovor sa starim Taylorom, vrtlarom, o nekom novom liječenju reumatizma. Međutim se kapetan pomalo razveselio vlastitom glazbom te je napokon udario rukom po stolu ispred sebe na način kojemu smo svi znali značenje — tišina. Glasovi su odmah zamukli; samo je dr. Livesey i dalje, kao i prije, govorio jasno i prijazno, potežući tu i tamo živahno iz svoje lule. Kapetan se načas zagledao u nj, opet udario rukom, zagledao se još strože, a onda napokon viknuo, uz neku gadnu, prostačku kletvu: — Tišina tamo u potpalublju! — Jeste li to rekli meni, gospodine? — upita liječnik; a kad mu je razbijač, uz ponovnu kletvu, kazao da je tako, liječnik odgovori: — Mogu vam tek jedno reći, gospodine: budete li i dalje tako pili rum, svijet će se naskoro riješiti veoma prljavoga lupeža! Starčev je gnjev bio strašan. Skočio je na noge, izvukao i otvorio mornarski rasklopni nož; važući taj otvoreni nož na dlanu svoje ruke, prijetio je da će liječnika pribiti o zid. Liječnik se uopće nije ni maknuo. Govorio mu je, kao prije, preko ramena, i jednakom bojom glasa, prilično glasno, tako da je sva soba mogla čuti, ali posve mirno i čvrsto: — Ako odmah ne spremite taj nož u džep, jamčim vam svojom časti da ćete prilikom idućeg zasjedanja porote biti obješeni. Tada je između njih počela bitka pogledima; ali kapetan naskoro
popusti, spremi svoje oružje i ponovo sjedne režeći poput izudaranoga psa. — A sada, gospodine — nastavi liječnik — budući da znam da je u mojem kotaru takav stvor, možete računati da ću vas i dan i noć držati na oku. Ja nisam samo liječnik, ja sam i sudac; osjetim li samo dašak pritužbe protiv vas, ma i samo zbog neke nepristojnosti poput ove večeras, poduzet ću uspješne mjere da vas natjeram u tjesnac i istjeram odavle. Neka vam to bude dosta. Naskoro zatim stiže konj dr. Liveseya pred vrata, i on odjaha. Ali kapetan je te večeri, i još mnogo večeri poslije, ostao miran.
Poglavlje 2. Crno pseto se pojavljuje i nestaje Nedugo zatim zbio se prvi od tajanstvenih događaja koji su nas napokon oslobodili kapetana, ali ne, kao što ćete vidjeti, i njegovih poslova. Bila je veoma hladna zima s dugim, oštrim mrazovima i jakim burama, i bilo je odmah jasno da ima malo nade da će moj bijedni otac ugledati proljeće. Danomice je propadao, te smo majka i ja morali sami voditi gostionicu; bili smo toliko zaposleni, te nismo mogli poklanjati mnogo pažnje svome neugodnom gostu. Bilo je to veoma rano, jednoga jutra u siječnju — tmurnog, ledenog jutra. Zaljev je sav posivio od inja, valići su blago oplakivali kamenje, sunce bilo još uvijek nisko, jedva je dodirivalo vrhove brežuljka i sjalo daleko na more. Kapetan je ustao ranije nego obično i pošao dolje k obali. Njegova se mornarska sablja ljuljala ispod širokoga skuta starog modrog kaputa, mjedeni dalekozor bio mu pod pazuhom, šešir nakrivljen unatrag prema zatiljku. Sjećam se kako je, kad je kročio, iza njega lebdio njegov dah poput dima, a posljednji zvuk što sam ga od njega čuo kad je skrenuo prema velikoj klisuri, bio je glasan, ljutiti dahtaj, kao da mu se misli još uvijek bave dr. Liveseyem. Majka je bila gore s ocem, a ja sam spremao zajutrak za kapetana kad se vrati. Najednom se otvore vrata gostinjske sobe, i uđe neki čovjek kojega nikad prije nisam vidio. Bio je to stvor blijed poput voska, kojemu su na lijevoj ruci nedostajala dva prsta; premda je nosio mornarsku sablju, nije bio baš mnogo nalik na borca. Uvijek sam pozorno motrio pomorce, bili oni s jednom nogom ili sa dvije; sjećam se, ovaj me smeo. Nije bio odjeven kao mornar, a ipak se oko njega osjećao neki zadah mora.
Upitao sam ga čime mu mogu poslužiti, a on reče da bi htio ruma; ali kad sam pošao iz sobe da donesem rum, on sjedne za stol i pozva me kretnjom neka stupim bliže. Stao sam ondje gdje sam bio, držeći ubrus u ruci. — Dođi ovamo, sinko — reče on. — Dođi bliže ovamo. Priđoh korak bliže. — Je li to stol moga druga Billa? — upita nekako zlobno. Odgovorih mu da ne poznajem njegova druga Billa, a stol da je za nekoga čovjeka koji stanuje u našoj kući i kojega nazivamo kapetanom. — Tako — dočeka on — moj drug Bill bit će taj kapetan. Ima ožiljak na jednom obrazu. Silno je ugodan taj moj drug Bill, osobito u piću. Reći ćemo, dakle, da vaš kapetan ima ožiljak na jednom obrazu, i reći ćemo, ako želiš, da je to desni obraz. No dakle! Ta rekao sam ja! Dakle, je li moj drug Bill ovdje, u ovoj kući? Odgovorih mu da je izašao u šetnju. — Kojim putem, sinko? Kojim je putem pošao? A kad sam mu pokazao klisuru i rekao mu kojim se putem kapetan obično vraća, i u koje doba, te mu odgovorio na još neka pitanja, reče: — Ah, ovo će mojem drugu Billu biti drago poput pića. Kad je izrekao te riječi, izražaj njegova lica nije bio nimalo ugodan, te sam imao razloga pomisliti da se stranac vara, pa makar doista i mislio ono što govori. Pomislio sam, međutim, da me se to ne tiče; a osim toga, teško mi je bilo znati što da učinim. Stranac je stao s unutarnje strane vrata, vrebajući iz kuta poput mačke koja vreba na miša. Jednom sam izašao na cestu, ali on me odmah pozvao natrag. Kako ga, po njegovu mišljenju, nisam dosta brzo poslušao, blijedo mu se lice strahovito izmijeni, i on mi, uz neku psovku, zbog koje sam poskočio, zapovjedi neka uđem. Čim sam ušao, on je opet počeo na prijašnji način, napol laskajući, napol rugajući se, tapšao me po
ramenu, govorio mi da sam dobar dječak i da mu se prilično sviđam. — Imam sina — reče — navlas slična tebi. On je ponos mojega srca. Ali najvažnija je za dječaka stega, sinko, stega. Eto, da si plovio s Billom, ne bi bio ondje stajao čekajući da ti se dvaput kaže. To nikad nije bio Billov običaj, ni običaj onih koji su plovili s njime. A ono je, posve sigurno, moj drug Bill, s dalekozorom pod rukom, moj dobri, stari drug. Sad ćemo se ti i ja, sinko, vratiti u gostinjsku sobu i stat ćemo iza vrata, pa ćemo malo iznenaditi Billa, mojega dobrog, starog druga. Stranac se, govoreći tako, vrati sa mnom u gostinjsku sobu i smjesti me iza sebe u kut tako da smo obojica bili sakriveni iza otvorenih vrata. Bio sam veoma nemiran i uplašen, kao što možete i zamisliti, a moj strah povećavalo je i to što sam opažao da je i stranac očito uplašen. Odriješio je držak svoje mornarske sablje i izvukao oštricu iz korica; i za sve vrijeme što smo čekali, on je nešto gutao, kao da osjeća u grlu ono što nazivamo valjušak. Napokon stupi kapetan u gostionicu, tresne vratima iza sebe i, ne ogledavši se ni desno ni lijevo, pođe ravno sobom do stola gdje ga je čekao doručak. — Bille! — reče stranac glasom kojemu je, kako sam mislio, htio dati smionosti i jakosti. Kapetan se naglo okrene na peti i pogleda nas; s lica mu je nestala sva smeđa boja, pa i nos mu je pomodrio; pogled mu je bio sličan pogledu čovjeka koji je ugledao sablast ili đavla, ili nešto još gore ako je to moguće; i, riječi mi, bilo mi ga je žao, kako je u tom trenutku ostario i oslabio. — Hajde, Bille, ta poznaješ me; zacijelo poznaješ staroga mornarskog druga, Bille — reče stranac. Kapetan nekako kratko dahne. — Crno Pseto! — protisnu kapetan. — A tko bi drugi bio? — odvrati stranac, osjećajući se lagodnije.
— Crno Pseto, i nitko drugi, došlo je u gostionicu Admiral Benbow da pohodi svoga starog mornarskog druga Billyja. Ah, Bille, Bille, nas se dvojica nismo vidjeli prilično vremena, otkako sam izgubio ova dva čaporka — i digne svoju osakaćenu ruku. — Dobro, eto — reče kapetan — otkrili ste me; ovdje sam; pa dobro, govori: što je? — Da, to je stari Bill — odvrati Crno Pseto. — Pravo imaš, Billy. Htio bih da mi ovaj dragi dječak, kojega sam tako zavolio, dâ čašu ruma; a mi ćemo, ako ti je pravo, sjesti i lijepo razgovarati kao stari mornarski drugovi. Kad sam se vratio s rumom, oni su već sjedili svaki s jedne strane kapetanova stola — Crno Pseto bliže k vratima i sjedeći postrance tako da je mogao jednim okom promatrati svog starog pomorskog druga, a drugim, kako sam mislio, put za svoj uzmak. On me otjera i naloži mi neka ostavim vrata širom otvorena. — Ne volim da me tko promatra kroz ključanicu, sinko — reče; a ja ih ostavih zajedno, te se povukoh u točionicu. Dugo nisam mogao čuti ništa do tihog žamora, premda sam se svakako trudio da prisluškujem; ali napokon počnu glasovi bivati čujniji te sam mogao uhvatiti gdjekoju kapetanovu riječ, većinom kletve. — Ne, ne, ne, ne! I dosta je toga! — viknu on najednom. I onda opet: — A ako dođe do vješanja, kažem, svi ćete visjeti! Tada posve iznenada dođe do strahovite provale kletava i druge buke — stolac i stol razbiše se u komade, nasta zveket čelika, a zatim odjeknu bolni krik. U idućem trenutku ugledah Crno Pseto u punom trku; kapetan je žestoko nagnuo za njim; obojica isukanih mornarskih sabalja; prvome je s lijevog ramena tekla krv. Upravo na vratima kapetan zamahne da bjeguncu zada posljednji strašan udarac, kojim bi mu zacijelo rasjekao hrptenjaču da ga nije zaustavio Admiral
Benbow, naša velika natpisna ploča. Još i danas možete vidjeti zarez na donjem kraju okvira. Taj je udarac bio posljednji u borbi. Domogavši se ceste, Crno je Pseto pokazao, unatoč svojoj rani, neobično blistavi par peta, i za pol časa nestade ga preko sljemena brežuljka. A kapetan je stajao poput kakva smetena čovjeka, buljeći u natpisnu ploču. Tada prođe nekoliko puta rukom preko očiju i napokon krenu natrag u kuću. — Jime, ruma! — povika mi kapetan. I dok je govorio, malo je zateturao te se jednom rukom podupro o zid. — Jeste li ranjeni? — viknuh ja. — Ruma — ponovi on. — Moram odavle! Ruma! Ruma! Potrčah da mu ga donesem; ali bio sam prilično zbunjen zbog svega što se dogodilo te sam razbio čašu i zapeo o slavinu, a dok sam još bio zabavljen svojim poslom, začuh u gostinjskoj sobi neki teški pad. Utrčavši ugledah kapetana gdje leži ispružen na podu. U isti trenutak moja majka, uplašena krikovima i borbom, dotrča niza stube da mi pomogne. Zajedno mu dignemo glavu. Disao je veoma glasno i teško, ali oči su mu bile zatvorene, a lice mu bilo strašne boje. — Gospode bože! — povika moja majka. — Kakve li nesreće za našu kuću! A tvoj je bijedni otac bolestan! Međutim, nije nam padalo na pamet kako da pomognemo kapetanu, a ni bilo što drugo; znali smo samo to da je u tučnjavi sa strancem smrtno ranjen. Pouzdano znam da sam mu donio rum i kušao da mu ga ulijem u grlo; ali zubi su mu bili čvrsto stisnuti, a njegove čeljusti bijahu snažne poput željeza. Bilo je za nas sretno olakšanje kad su se otvorila vrata i kad je ušao dr. Livesey, koji je došao da posjeti moga oca. — Oh, doktore — povikasmo — što da učinimo? Gdje je ranjen? — Ranjen? Gluposti! — dočeka liječnik. — Nije ranjen više nego vi ili ja. Čovjeka je udarila kap, kao što sam ga upozorio. Sad, gospođo
Hawkins, potrčite k svojem mužu i, ako je moguće, ne recite mu ništa o ovom. Ja se pak moram potruditi da spasim trostruko bezvrijedan život ovoga čovjeka; a Jim će mi dati neku zdjelu. Kad sam se vratio sa zdjelom, liječnik je već trljao kapetanove sljepoočice i razotkrio njegovu veliku, žilavu ruku. Bila je tetovirana na više mjesta. Riječi »Sretno«, »Povoljan vjetar« i »Ljubav Billyja Bonesa« bile su izrađene spretno i jasno na podlaktici; a gore, nedaleko od ramena, bio je crtež vješala i nekoga čovjeka obješena na njima, izrađen, držim, s mnogo duhovitosti. — Proročki — reče liječnik dirnuvši prstom tu sliku. — A sad, gospodine Billy Bones, ako vam je to ime, pogledat ćemo boju vaše krvi. Jime — reče — bojiš li se krvi? — Ne, gospodine — uzvratih ja. — Dobro, dakle, drži zdjelu. I on uze svoju lancetu, te otvori venu. Mnogo je krvi isteklo prije negoli je kapetan otvorio oči i ogledao se mutna pogleda. Najprije je mrko pogledao liječnika; tada mu pogled padne na mene; čini se da mu je odlanulo. Ali iznenada se promijeni njegova boja, i on pokuša ustati povikavši: — Gdje je Crno Pseto? — Nema tu nikakva crnog psa — reče liječnik — osim ako vam možda ne sjedi na vratu. Pili ste rum; udarila vas kap, točno onako kako sam vam bio rekao; i upravo sam vas, iako posve protiv svoje volje, naglavce izvukao iz groba. Sad, gospodine Bonese... — To nije moje ime — prekide ga kapetan. — Svejedno — odvrati liječnik. — To je ime nekoga gusara što sam ga poznavao, a vas zovem tim imenom zbog kratkoće. Želim vam reći ovo: jedna čaša ruma neće vas ubiti, ali ako iskapite jednu, ispit ćete drugu, pa opet jednu, i kladim se u svoju vlasulju, ako odmah ne prekinete, umrijet ćete, jeste li razumjeli? Umrijet ćete i poći na svoje
pravo mjesto, u pakao. Hajde, saberite se. Pomoći ću vam do vaše postelje. Vodeći ga između sebe, uspjelo nam je s mnogo muke dovući ga uza stube i poleći u postelju, gdje mu je glava pala na jastuk kao da se onesvijestio. — Sad pazite — reče liječnik — umirujem svoju savjest: rum vam je smrt. I nato ode da posjeti mojeg oca, vodeći me sa sobom za ruku. — Nije to ništa — reče čim je zatvorio vrata. — Ispustio sam mu dosta krvi da bude neko vrijeme miran; mora nedjelju dana ležati u miru; to je najbolje za nj i za vas. Ali još jedan udarac kapi, i on je gotov!
Poglavlje 3. Crna točka Oko podne stao sam na kapetanovim vratima s nekim osvježujućim napicima i lijekovima. On je ležao gotovo jednako onako kako smo ga ostavili, tek malo više uzdignut, i činio se i slab i uzbuđen. — Jime — reče — ti si ovdje jedini koji nešto vrijediš; znaš da sam ti uvijek bio dobar. Nikad nije prošlo mjesec dana a da ti nisam dao četiri srebrna penija. A sad, vidiš, druže, ja sam prilično propao i svi su me ostavili. Jime, ti ćeš mi sada donijeti vrčić ruma, zar ne, druže? — Liječnik... — počnem. Ali on stane, slabim glasom doduše, ali od srca, proklinjati liječnika. — Liječnici su neznalice — reče — a ovaj liječnik ovdje, ta što on zna o pomorcima? Bio sam na mjestima što su vruća poput smole, i drugovi su se rušili od Žutog Jacka, [6] a prokleto se kopno ljuljalo od potresa poput mora... Što zna liječnik o takvu kopnu... I živio sam od ruma, kažem ti. To mi je bila hrana i piće, i muž i žena; ako sad ne dobijem svoj rum, ja sam bijedna, stara trupina broda na obali u zavjetrini, moja će krv pasti na tebe, Jime, i na onog liječnika neznalicu — i on opet stane proklinjati. — Gle, Jime, kako su mi prsti nemirni — reče moleći. — Nikako ih ne mogu umiriti. Čitav božji dan nisam okusio ni kapljice. Taj je liječnik luđak, kažem ti. Ako ne dobijem čašicu ruma, Jime, dobit ću napadaj priviđenja, kakva sam već jednom vidio. Tamo u kutu, iza tebe, vidio sam staroga Flinta; vidio sam ga jasno kao da je natiskan; a ako dobijem napadaj priviđenja, uskrsnut ću Kaina, jer ja sam čovjek koji je provodio surov život. Vaš je liječnik sam rekao da mi jedna čaša neće nauditi. Dat ću ti, Jime, zlatnu gvineju [7] za vrčić.
On se sve više i više uzbuđivao, i to me zabrinulo zbog oca, kojemu je toga dana bilo veoma loše, i bio mu je potreban mir; osim toga umirile su me liječnikove riječi, koje mi je kapetan sada ponovio, a prilično me uvrijedila ponuda mita. — Ne treba mi vaš novac — rekoh — već samo ono što dugujete mojem ocu. Donijet ću vam jednu čašu, ali ništa više. Kad sam mu je donio, on je pohlepno zgrabi i iskapi. — Da, da — reče — to je svakako nešto bolje. A sad, druže, je li liječnik rekao koliko moram ležati ovdje u ovom starom sidrištu? — Najmanje tjedan dana — rekoh. — Groma mu! — poviče. — Tjedan dana! To ne mogu; dotle će mi poslati crnu točku. Lupeži su me nanjušili u ovaj prokleti čas; lupeži koji nisu mogli zadržati ono što su dobili pa hoće pograbiti ono što je tuđe. Htio bih znati, eto, je li to dostojno mornara? Ali ja sam štedljiva duša. Nikad nisam rasipao svoj lijepi novac, a niti ga gubio; i ja ću ih opet nadmudriti. Odriješit ću drugi krat na jedru, [8] druže, pa ću im opet izmaknuti. Dok je govorio tako, s velikim je naporom ustao s postelje, obuhvatio moje rame da sam gotovo kriknuo od boli, a noge je micao kao da su mrtvi teret. Njegove su riječi, ma kako smiono zvučale, bile posvema oprečne slabosti glasa s kojom ih je izgovorio. Kad je sjeo na rub postelje, zamuknu. — Taj me liječnik upropastio — promrmlja. — Uši mi šume. Polegni me natrag. Prije nego što sam mu mogao pomoći, on se opet sruši na svoje prijašnje mjesto, gdje je neko vrijeme šuteći ležao. — Jime — reče napokon — jesi li danas vidio onoga pomorca? — Crno Pseto? — upitam. — Ah! Crno Pseto — reče. — On je zao; ali ima i gorih, koji su ga naputili. Sad, ako nipošto ne uzmognem umaći, i ako mi oni gurnu
crnu točku, upamti: oni hoće moj stari mornarski kovčeg; zajaši konja... znaš jahati, zar ne? Dobro dakle, zajaši konja i pođi... dobro, jest, tako hoću!... onom neznalici liječniku i reci mu neka skupi sve ljude... suce i slične... i neka sve one polove u Admiralu Benbowu... svu momčad staroga Flinta... mornare i sluge, sve koji su još preostali. Ja sam bio prvi časnik, da, prvi časnik starog Flinta, i ja sam jedini koji zna mjesto. Odao mi ga je Savannahu [9] kad je umirao, kao ja sada, znaš. Ali nećeš poći javiti, osim ako mi pošalju crnu točku, ili ako opet vidiš ono Crno Pseto ili pomorca s jednom nogom, Jime, osobito njega. — A što vam je to crna točka, kapetane? — upitah ja. — To je pismena opomena, druže. Reći ću ti kad dođe. Ali ti dobro pripazi, Jime, a ja ću s tobom podijeliti na jednake dijelove, poštenja mi. On je još malo buncao, glas mu je slabio; ali, pošto sam mu dao lijek, koji je uzeo poput djeteta uz napomenu: »Ako je ikada nekom mornaru trebalo lijeka, to treba meni«, naskoro zaspi teškim snom sličnim nesvjestici. Ostavih ga. Ne znam što sam imao učiniti da bi sve prošlo kako treba. Možda sam svu priču trebao ispripovjediti liječniku; ali smrtno sam se bojao da se kapetan ne bi pokajao zbog svoje ispovijedi te me ubio. Dogodilo se, međutim, da je moj bijedni otac te noći gotovo iznenada umro, a to je bacilo u zaborav sve druge događaje. Naša prirodna bol, pohodi susjeda, pripreme za ukop i sav posao koji je trebalo međutim izvršiti u gostionici, tako me zaokupio da sam jedva imao vremena i misliti o kapetanu, a kamoli da ga se bojim. On je, dakako, sutradan sišao niza stube i jeo kao obično, malo doduše, ali je, bojim se, pio ruma više negoli je bio njegov uobičajeni obrok, jer se sâm posluživao u točionici mrgodeći se i pušući kroz nos, a nitko se nije usudio da mu se usprotivi. Navečer uoči pokopa bio je pijan kao obično; a bilo je grozno slušati ga gdje u kući žalosti urla svoju ružnu, staru mornarsku pjesmu; ali kako god bio slab, svi smo pred njim bili u smrtnom strahu, a liječnik je zbog nekog slučaja
iznenada otputovao više milja daleko i nije se poslije smrti moga oca nikad ni približio kući. Rekao sam da je kapetan bio slab; i doista se više činilo da slabi negoli da se oporavlja. Mučno se penjao uza stube i niz njih, hodao je iz gostinjske sobe u točionicu i opet se vraćao, a kadšto bi turio nos kroz vrata da pomiriše more, podupirući se u hodu o zidove i dišući teško i brzo poput čovjeka koji se penje uzbrdo. Meni nije nikad posebno oslovio, te vjerujem da je posve zaboravio svoju ispovijed; ali njegovo raspoloženje bilo je sve nepostojanije i, koliko mu je dopuštala tjelesna slabost, naprasitije nego ikada prije. Kad bi se sada opio, uzbudljivo bi izvlačio svoju mornarsku sablju iz korica i stavljao je na stol preda se. Ali uza sve to, manje se brinuo za ljude, te se činilo da je utonuo u svoje misli i da je prilično rastresen. Jednom je, primjerice, na naše najveće začuđenje, stao zviždukati neki drugi napjev, neku vrstu seoske ljubavne pjesme koju je valjda naučio u svojoj mladosti prije negoli je počeo ploviti morem. Tako su se odvijale stvari sve do dana nakon pokopa. Bilo je oštro, maglovito, hladno poslijepodne. Oko tri sata stajao sam na trenutak na vratima, pun tužnih misli o ocu, kad opazih gdje se neki čovjek polagano primiče cestom. Bio je očito slijep, jer je pred sobom kuckao batinom, a nosio velik zelen štitnik nad očima i nosom. Bio je pogrbljen kao od starosti ili slabosti, i nosio je neki golemi, stari, poderani mornarski ogrtač s kukuljicom, zbog koje se činio osobito izobličen. Nikad u životu nisam vidio strašnije pojave. Začas stane pred gostionicom i progovori preda se u zrak, glasom nalik na neko neobično jednolično pjevanje: — Hoće li neki ljubazni prijatelj obavijestiti siromašnoga slijepca, koji je izgubio dragocjeni vid svojih očiju u dragovoljnoj obrani svoje rodne zemlje Engleske? Neka bog blagoslovi kralja Georgea! Gdje je? U kojem se dijelu zemlje sada nalazi? — Vi ste kod Admirala Benbowa, u Zaljevu Crnog Brežuljka, dobri čovječe — rekoh ja.
— Čujem neki glas — prihvati on — neki mladi glas. Hoćeš li mi pružiti ruku, ljubazni mladi prijatelju, i uvesti me u gostionicu? Ispružih svoju ruku, a strašno, miloglasno, slijepo stvorenje stisnu je u isti trenutak kao škripom. Tako sam se zaprepastio da sam je pokušao izvući; ali slijepac me jednim pokretom svoje ruke privuče bliže k sebi. — Sad me, dječače — proslijedi on — vodi kapetanu. — Gospodine — rekoh — riječi mi, ne usuđujem se. — Oh — zlobno se podsmjehnu — zar tako? Vodi me odmah u gostionicu, ili ću ti slomiti ruku. I govoreći to, on mi je iskrivi tako da sam kriknuo. — Gospodine — rekoh — držao sam zbog vas. Kapetan nije ono što je bio. On sjedi s isukanom mornarskom sabljom. Neki drugi gospodin... — Hajde sad, naprijed — prekine me; i nikada nisam čuo tako okrutan glas, i hladan i ružan, kao što je bio u toga slijepca. To me uplaši više nego sve ostalo; i odmah sam ga poslušao; išao sam ravno prema vratima i gostinjskoj sobi, gdje je sjedio naš bolesni, stari gusar, omamljen od ruma. Slijepac se privinuo tijesno uza me, držeći me željeznom šakom, i naslanjajući se svom težinom na me više negoli sam mogao podnijeti. — Vodi me ravno k njemu, a kad budem nadomak, vikni: »Evo vam nekog prijatelja, Bille.« Ako to ne učiniš, ja ću ovako — i on me tako stisne te sam pomislio da ću se onesvijestiti. Ukratko, tako sam se bojao slijepoga prosjaka da sam zaboravio svoj strah pred kapetanom, i kad sam otvorio vrata gostinjske sobe, viknuo sam dršćućim glasom riječi koje mi je on zapovjedio. Bijedni kapetan digne pogled, i u trenutku nestane iz njega ruma, te se otrijezni. Izražaj njegova lica nije toliko odavao strah koliko smrtnu slabost. On pokuša ustati, ali ne vjerujem da je u njegovu tijelu bilo još dovoljno snage.
— No, Bille, sjedi gdje jesi — reče prosjak. — Ako i ne mogu vidjeti, mogu čuti svaki pokret prsta. Posao je posao. Ispruži desnicu. Dječače, uhvati njegovu desnicu za zapešće i prinesi je mojoj desnici. Obojica smo doslovce poslušali, a ja sam vidio kako je iz šake, kojom je držao svoju batinu, spustio nešto na dlan kapetanove ruke, koja se odmah sklopila. — Dakle, svršeno — reče slijepac; i izrekavši to iznenada me pusti, te nevjerojatno točno i okretno odskakuta iz gostinjske sobe na cestu, odakle sam, stojeći još uvijek nepomično, čuo kako se udaljuje tuckanje njegove batine. Prošlo je neko vrijeme prije negoli smo se ja i kapetan osvijestili; ali napokon, i nekako u isti trenutak, ispustio sam njegovo zapešće, koje sam još uvijek držao, i on povuče ruku i oštro se zagleda u dlan. — Deset sati! — krikne. — Dakle još šest sati. Još ćemo im doskočiti — i on skoči na noge. Upravo kad je to učinio, on zatetura, podigne ruku do grla; stajao je trenutak teturajući, a tada, uz neobičan zvuk, padne svom težinom na pod. Pritrčao sam odmah k njemu, dozivajući majku. Ali žurba je bila posve uzaludna. Kapetana je smrtno udarila kap, baš kao da ga je grom ošinuo. Teško je razumjeti tu stvar, jer zacijelo nisam nikada volio tog čovjeka, premda sam ga u posljednje vrijeme počeo sažalijevati, ali čim sam vidio da je mrtav, briznuo sam u plač. Bila je to druga smrt koju sam doživio, a bol zbog prve bila je u mojem srcu još svježa.
Poglavlje 4. Morski kovčeg Nisam, dakako, gubio vremena te sam ispripovjedio majci sve što sam znao, a što sam joj možda davno prije morao reći. Najednom smo se našli u teškom i opasnom položaju. Imali smo svakako pravo na dio mornarova novca — ako ga je uopće imao, ali nije se činilo da će mornarski drugovi našeg kapetana, osobito ona dva primjera koje sam vidio, Crno Pseto i slijepi prosjak, biti skloni da se odreknu svojega plijena u svrhu plaćanja mrtvačevih dugova. Izvršenje kapetanove zapovijedi neka odmah zajašem konja i odjašem do dr. Liveseya ostavilo bi moju majku samu i nezaštićenu, o čemu se nije moglo ni misliti. Doista, činilo se nemoguće da bilo tko od nas dulje ostane u kući; padanje ugljena na rešetku ognjišta u kuhinji i samo kucanje ure ispunjalo nas je strahom. Pričinjalo nam se da u okolini čujemo korake koji se približuju; i zbog kapetanova mrtvog tijela na podu gostinjske sobe, i zbog pomisli da onaj odvratni slijepi prosjak obilazi u blizini i da se sprema vratiti se, bilo je trenutaka kad mi se činilo da ću, kako se kaže, od straha iskočiti iz kože. Nešto je trebalo brzo odlučiti; i napokon nam padne na um da oboje pođemo i potražimo pomoć u susjednom zaselku. Rečeno, učinjeno. Onako gologlavi istrčimo u sve gušći mrak i hladnu maglu. Zaselak je bio, iako izvan dohvata pogleda, udaljen nekoliko stotina jarda, [10] na drugoj strani susjednog zaljeva; a veoma me ohrabrilo to što je bilo u protivnom smjeru od onoga odakle se bio pojavio slijepac i odakle se vjerojatno imao vratiti. Nismo hodali dugo, premda smo se kadšto zaustavljali i, hvatajući se za ruke, napeto slušali. Ali nije bilo neobičnih zvukova, nije bilo ničega, osim tihog pljeskanja valova i graktanja vrana u šumi.
Kad smo stigli u zaselak, već su bile upaljene svijeće, i nikad neću zaboraviti kako sam se obradovao ugledavši na vratima i prozorima žuto svjetlo; ali to je bila, kako se pokazalo, jedina pomoć koju smo u tom predjelu mogli dobiti. Premda bi čovjek pomislio da će se ti ljudi stidjeti sami sebe, nitko nije htio vratiti se s nama u gostionicu Admiral Benbow. Što smo više pripovijedali o svojim neprilikama, to su više — muškarci, žene i djeca — tražili utočište u svojim kućama. Mnogi od tih ljudi poznavali su dosta dobro ime kapetana Flinta, premda je meni bilo nepoznato, i ono ih je ispunjalo velikim strahom. Neki od ljudi, koji su radili na polju s onu stranu Admirala Benbowa, sjećali su se osim toga da su na cesti vidjeli nekoliko stranaca, pred kojima su pobjegli smatrajući ih krijumčarima. Jedan je od njih, napokon, vidio neki loger [11] u takozvanoj Kittovoj Dragi. Zapravo ih je svatko tko je bio kapetanov drug mogao smrtno uplašiti. Ukratko, dok smo našli nekoliko ljudi koji su pristali na to da odjašu dr. Liveseyu, koji je stanovao u drugom smjeru, nitko nam nije htio pomoći braniti gostionicu. Kažu da je kukavičluk zarazan; ali zato dokazivanje veoma ohrabruje; i tako im je majka, kad je svaki rekao svoje, održala propovijed. Rekla je da ne želi izgubiti novac koji pripada njezinu sinu, koji je ostao bez oca. — Ako se nitko od vas ne usuđuje — reče — Jim i ja se usuđujemo. Mi ćemo natrag istim putem kojim smo došli, a od vas, plećatih, jakih ljudi pilećega srca, malo je koristi. Mi ćemo otvoriti onaj kovčeg makar to platili i glavom. I zahvalit ću vam za tu torbu, gospođo Crosley, da u njoj odnesem novac koji nam pripada punim pravom. Ja sam, razumije se, rekao da ću s majkom; a oni su svi, dakako, kriknuli zbog naše nepromišljene smjelosti; ali ni tada nije nijedan muškarac htio poći s nama. Jedino su mi dali nabijenu pištolju da se branimo budemo li napadnuti; obećali su k tome da će imati u pripremi osedlane konje za slučaj da nas na povratku tkogod stane progoniti. Neki će momak, osim toga, odjahati k liječniku i poći po
oružanu pomoć. Srce mi je snažno lupalo kad smo nas dvoje krenuli u hladnu noć na taj opasni pothvat. Pun mjesec počeo je izlaziti. Provirio je, crvenkast kroz gornji rub magle, a to je povećalo našu žurbu jer je bilo jasno da će prije negoli opet uznapredujemo, sve biti jasno kao po danu, a naš će odlazak udariti svakome u oči. Šuljali smo se uza živicu, tiho i brzo, nismo vidjeli ni čuli ništa što bi povećalo naš strah, sve dok se na naše golemo olakšanje nisu iza nas zatvorila vrata Admirala Benbowa. Odmah sam turnuo zasun, i trenutak smo stajali i teško disali u mraku, sami u kući s tijelom mrtvoga kapetana. Tada majka uzme u točionici svijeću te, držeći se za ruke, pođemo u gostinjsku sobu. On je ležao kako smo ga i ostavili, na leđima, otvorenih očiju i ispružene jedne ruke. — Povuci zastor, Jime — šapne majka — mogli bi doći i gledati izvana. A sad — reče kad sam tako učinio — moramo onomu uzeti ključ; htjela bih samo znati tko će ga dodirnuti! — i ona nekako zajeca izgovarajući te riječi. Odmah sam se spustio na koljena. Na podu, tik uz njegovu ruku, bio je mali okrugli papir, crn s jedne strane. Nisam posumnjao da je to bila crna točka; i dignuvši je, pronašao sam s druge strane ovu kratku poruku, napisanu veoma dobrim, jasnim rukopisom: »Imaš vremena večeras do deset.« — Imao je rok do deset, majko — rekoh; i upravo kad sam to rekao, počela je udarati naša stara ura. Ona nenadana buka nemilo nas uplaši; ali vijest je bila dobra jer je bilo tek šest. — Sad, Jime — reče — onaj ključ. Pretražim mu džepove, jedan za drugim. Nešto sitnoga novca, naprstak i nešto konca i velikih igala, komad duhana za žvakanje nagrižen s kraja, njegov široki nož sa svinutim drškom, džepni kompas i kutija s kresivom bilo je sve što sam našao u džepovima, i ja
sam počeo očajavati. — Možda mu je oko vrata — dobaci majka. Svladavajući snažnu odvratnost, širom razderem njegovu košulju oko vrata, i ondje, dakako, na komadiću katranastog konopca, koji sam prerezao njegovim nožem, pronađemo ključ. Taj nas uspjeh ispuni nadom te se bez otezanja požurismo uza stube u malu sobu, u kojoj je tako dugo spavao i u kojoj je od njegova dolaska stajao njegov kovčeg. Izvana je bio poput svakoga drugog mornarskog kovčega; na poklopcu je usijanim željezom bilo ispaljeno slovo »B«, a uglovi bijahu, kao od duge i surove upotrebe, nekako skrhani i odlomljeni. — Daj mi ključ — reče moja majka; i premda je brava bila veoma kruta, ona okrene ključ i u trenutku prebaci poklopac. Oštar miris duhana i katrana podigne se iz unutrašnjosti, ali na vrhu se nije vidjelo ništa osim nekoga veoma dobrog odijela što je bilo brižno iščetkano i složeno. Moja majka je rekla da nikad nije bilo nošeno. Ispod tog odijela počela je zbirka svega i svačega — kvadran, [12] mala limenka, nekoliko gruda duhana, dva para veoma lijepih pištolja, komad srebrne šipke, stara španjolska ura i još nekoliko komada sitnoga nakita male vrijednosti i većinom stranoga podrijetla, nekoliko kompasa okovanih mjeđu te pet ili šest neobičnih školjaka iz Zapadne Indije. Često sam poslije mislio o tim školjkama, koje je valjda nosio sa sobom u svojem životu punom lutanja, zlodjela i proganjanja. Nismo, međutim, našli ništa vrijedno osim srebra i sitna nakita, a ništa od toga nismo htjeli. Odozdo je ležao stari mornarski ogrtač, izblijedio od morske soli u mnogim lukama. Moja ga majka nestrpljivo povuče, i pred nama su ležale posljednje stvari u kovčegu: zamotak omotan navoštenim platnom koji je, činilo se, sadržavao papire, i platnena torba koja je pri dodiru zveknula zveketom zlata. — Pokazat ću tim lupežima da sam poštena žena — reče moja majka. — Uzet ću ono što mi pripada po pravu, ni novčića više. Pridrži torbu
gospođe Crosley. I ona počne odbrojavati svotu kapetanova duga iz mornarove torbe u torbu koju sam ja držao. Bio je to dug, težak posao jer je novac potjecao iz različitih zemalja, a bio je različite vrijednosti: dubloni [13] i ludori [14] , i gvineje i osmaci, [15] i ne znam koji još, svi izmiješani bez odabiranja. Gvineje su bile i najrjeđe, a moja majka znala je samo s njima izračunati koliko iznosi njezin račun. Kad smo bili nekako u pol posla, iznenada položim svoju ruku na njezinu; začuo sam naime u tihom, studenom zraku neki zvuk od kojega mi je srce poskočilo do usta — kuckanje slijepčeve batine po smrznutoj cesti. Dolazilo je sve bliže i bliže, i mi smo sjedili bez daha. Tada batina udari čvrsto o vrata gostionice; zatim smo začuli micanje kvake i zveket zasuna: ona propalica pokušavala je ući; zatim je dugo vladala tišina i izvana i iznutra. Napokon ponovo počne kuckanje batine, ali na našu neopisivu radost i sreću polako opet zamre i prestane. — Majko, uzmi sve i pođimo — rekoh jer sam bio siguran da zakračunana vrata moraju pobuditi sumnju i da će oko naših ušiju zazujiti čitavo stršljenovo gnijezdo; tko nije nikada sreo toga strašnog slijepca, ne može znati kako sam ipak bio sretan što sam bio zakračunao vrata. Ali moja majka, kako god bila uplašena, nije htjela uzeti ni mrve više nego što joj pripada po pravu; u svojoj tvrdoglavosti nije se htjela zadovoljiti ni s manjim. Još je daleko do sedam, govorila je; ona zna svoje pravo i hoće da ga ima. Još je raspravljala sa mnom kad se prilično daleko s brežuljka oglasi tihi zvižduk. To je bilo dosta, i znatno više nego dosta za nas oboje. — Uzet ću što imam — reče ona skočivši na noge. — A ja ću uzeti ovo za izravnanje računa — rekoh uzevši zamotak u navoštenom platnu.
Idući trenutak oboje smo u mraku tapali niza stupe, ostavivši svijeću kraj praznoga kovčega, a zatim smo otvorili vrata i dali se u bijeg. Nismo pošli ni trenutak prerano. Magla se brzo dizala; mjesec je već gotovo jasno obasjavao visoravni s obje strane; tek je na kraju dolinice i oko vrata gostionice upravo još visio lagani, neprekinuti veo magle da sakrije prve korake našega bijega. Mnogo manje nego na pol puta do zaseoka, a veoma malo iza podnožja brežuljka, trebali smo izići na mjesečinu. Ali to nije bilo sve; već je do naših ušiju dopirao topot mnogih koraka, a kad smo pogledali u njihovu smjeru, neko se svjetlo njihalo amo-tamo, brzo se približujući, i pokazivalo nam da jedan od došljaka nosi svjetiljku. — Moj dragi — reče iznenada majka — uzmi novac i potrči. Ja ću se onesvijestiti. To nam je svakako kraj, pomislim. Kako li sam proklinjao kukavičluk susjeda; kako li sam kudio svoju bijednu majku zbog njezina poštenja i njezine pohlepe, zbog njezine nedavne tvrdoglavosti i sadanje slabosti! Bili smo, srećom, upravo kod maloga mosta; i ja joj pomognem, onako nesigurnoj, do ruba obale, gdje je, sjećam se, tek zajecala i pala na moje rame. Ne znam kako sam uopće smogao snage sve to učiniti, i bojim se da sam to učinio surovo; ali uspjelo mi je povući je niz obalu i dovući je još malo ispod luka mosta. Dalje je nisam mogao ni maknuti jer je most bio prenizak pa sam mogao tek puzati. Tako smo ondje morali ostati — moja majka gotovo posve nesakrivena, a oboje nadomak glasova iz krčme.
Poglavlje 5. Slijepčev kraj Moja je radoznalost u neku ruku bila jača od mojega straha; nisam mogao ostati gdje sam bio, već sam opet otpuzao natrag na obalu, odakle sam, sakrivši glavu iza grma žutilovke, mogao pregledati cestu ispred naših vrata. Jedva sam se smjestio kad su počeli dolaziti moji neprijatelji: sedmorica ili osmorica njih, trčeći što su brže mogli. Noge su im nejednoliko udarale cestom, a nekoliko koraka ispred njih išao je čovjek sa svjetiljkom. Tri su čovjeka trčala usporedo, rukom o ruku; i unatoč magli otkrio sam da je srednji od te trojice bio slijepi prosjak. Već u idućem trenutku uvjerio me njegov glas da sam bio u pravu. — Razbijte vrata! — povikao je. — Da, da, gospodine! — odgovore dvojica ili trojica; i nasrnu na Admirala Benbowa, a nosač svjetiljke za njima; i tada sam vidio kako su zastali i čuo sam kako razgovaraju tišim glasom, kao da su se iznenadili našavši otvorena vrata. Ali stanka je bila kratka jer je slijepac opet izdao svoje zapovijedi. Njegov je glas bio glasniji i viši, kao da je beskrajno nestrpljiv i gnjevan. — Ulazite, ulazite, ulazite! — vikao je i psovao ih zbog njihova oklijevanja. Četvorica ili petorica odmah poslušaju, dvojica ostanu sa strašnim slijepcem na cesti. Opet stanka, zatim krik iznenađenja, a tada vikne neki glas iz kuće: — Bill je mrtav! Ali slijepac ih opet opsuje zbog njihova oklijevanja. — Neka ga netko od vas, kukavički klipani, pretraži, a ostali gore i
donesite kovčeg — poviče on. Čuo sam gdje im noge topoću uz naše stare stepenice da se sva kuća morala potresti. Brzo zatim odjeknu novi glasovi začuđenja. Prozor kapetanove sobe otvori se uz tresak i zveket razbitog stakla; neki čovjek ispruži glavu i ramena na mjesečinu i poviče prosjaku na cesti ispod prozora. — Pew — poviče — pretekli su nas. Netko je prerovao kovčeg. — Je li ono tamo? — rikne Pew. — Novac je tu. Slijepac opsuje novac. — Mislim ono što je Flint nadrljao — vikne. — To nigdje ne vidim — odvrati čovjek. — Ej vi, tamo dolje, je li kod Billa? — poviče opet slijepac. Nato dođe na vrata krčme neki drugi čovjek, vjerojatno onaj isti koji je ostao da pretraži kapetanovo tijelo. — Billa su već pomno pretražili — reče — ništa nije ostalo. — To su oni ljudi iz krčme... to je onaj dječak. Da sam mu bar iskopao oči! — poviče slijepac Pew. — Oni su još nedavno bili tu... oni su zakračunali vrata kad sam kušao ući. Raspršite se, momci, i pronađite ih. — Pravo kažeš, ostavili su svoju svijeću — reče čovjek s prozora. — Razletite se i pronađite ih! Isprevrnite cijelu kuću! — ponovi Pew udarajući svojom batinom po cesti. Zatim odjekne po cijeloj našoj krčmi paklenska graja, posvuda topot teških nogu, rušenje pokućstva, razbijanje vrata, da su odjekivale čak i klisure. Konačno su pojedince opet izašli na cestu i izjavili da nas ne mogu nigdje pronaći. I upravo tada opet se začuje u noći navlas jednak zvižduk kakav je uzbudio moju majku i mene nad novcem mrtvog kapetana; ali sada se ponovio dvaput zaredom. Ja sam mislio da je to slijepčeva zviždaljka kojom poziva svoju momčad, tako reći,
na juriš; ali sad sam ustanovio da je to znak s obronka brežuljka nedaleko od zaselka, koji ih je trebao upozoriti da se približuje opasnost. — To je opet Dirk — reče netko. — Po drugi put! Moramo se maknuti, drugovi. — Maknuti, kukavice! — krikne Pew. — Dirk je uvijek bio luda i kukavica, nećete se valjda obazirati na nj. Oni su zacijelo negdje u blizini; ne mogu biti daleko; pod rukama su vam. Raspršite se i tražite ih, psi! Oh, duša mi trepti — vikne — samo da imam oči! Taj poziv, čini se, nije ostao bez učinka jer su dvojica počela tražiti među ropotarijom, ali, držim, gotovo bez volje, i cijelo vrijeme više misleći na opasnost, dok su ostali neodlučno stajali na cesti. — Tisuće su vam pred nosom, vi budale, a vi stojite kao ukopani! Kad biste našli ono, bili biste bogati kao kraljevi; znate da je ono ovdje, a vi stojite kao da vam se neće. Među vama nije bilo nikoga koji bi se usudio stati licem u lice pred Billa, a ja, slijepac, učinio sam to! I sad moram zbog vas promašiti svoju sreću! Moram kao siromašni prosjak naokolo puzati i moljakati čašicu ruma, a mogao bih se voziti u gospodskoj kočiji! Da imate srčanosti koliko žižak u kolačiću, mogli biste ih još uhvatiti. — Ostavi to, Pew, našli smo dublone — promrmlja jedan. — Možda su sakrili onu prokletu stvar — reče drugi. — Uzmi Jurje [16] i ne dreči tu. Drečanje je bio pravi izraz za to jer je Pewova srdžba na te napomene neobično porasla; napokon je njegov gnjev tako prevladao da je u svojoj sljepoći počeo udarati desno i lijevo, i njegova je batina snažno odjeknula na mnogima od njih. Oni su opet psovali slijepoga lupeža, prijetili mu se strahovitim izrazima i uzalud kušali da zgrabe batinu i da mu je iščupaju iz šake. Ta je svađa bila naš spas; dok je, naime, još bješnjela, začuje se s vrha
brežuljka, sa strane zaseoka, drugi zvuk — topot konja u trku. Gotovo u isto doba prasne i odjekne sa strane živice hitac iz pištolja. To je očito, bio posljednji znak opasnosti jer su se gusari odmah okrenuli i potrčali; raspršili se u svim smjerovima, netko prema moru uzduž zaljeva, netko kosinom preko brežuljka, razišli se kojekuda tako da im za tren oka nije više bilo ni traga. Ostao je samo Pew. Njega su ostavili, ne znam da li samo od straha ili da mu se osvete za njegove ružne riječi i udarce; ali on je zaostao tamo tuckajući bijesno cestom gore-dolje i tapajući i dozivajući svoje drugove. Napokon se pogrešno uputi i protrči nekoliko koračaja pokraj mene prema zaseoku, vičući: — Johnny, Crno Pseto, Dirk — i druga imena — ta nećete valjda ostaviti staroga Pewa, drugovi, staroga Pewa! Baš se u taj tren začuje s vrha brežuljka konjski topot, i četiri ili pet jahača pojave se na mjesečini te u punom trku polete niz obronak. Uto Pew shvati svoju pogrešku, okrene se s vriskom i potrči ravno prema jarku, u koji se skotrlja. Ali za trenutak bio je opet na nogama i opet je jurnuo, sada posve smeten, točno pod najbližeg konja. Jahač ga pokuša spasiti, ali uzalud. Pew padne kriknuvši, što silno odjekne u noći; a četiri ga kopita zgaze i odrinu te prođu dalje. On se najprije sruši na bok, zatim se polako okrenu na lice i više se nije maknuo. Skočio sam na noge i doviknuo jahačima. Oni su se ionako zaustavljali, zaprepašteni nesrećom. Naskoro sam ih prepoznao. Jedan od njih, koji je bio daleko iza ostalih, bio je momak koji je pošao iz zaseoka k dr. Liveseyu; ostalo su bili carinski službenici koje je sreo putem i sklonio ih da se odmah s njime vrate. Neke vijesti o logeru u Kittovoj Dragi stigle su i do nadzornika Dancea i zbog njih je te noći pošao prema nama, pa toj okolnosti moja majka i ja dugujemo svoj spas od smrti. Pew je bio mrtav, baš mrtav. Što se tiče moje majke, malo hladne vode i mirisave soli brzo ju je osvijestilo kad smo je prenijeli u zaselak. Ni pretrpljeni strah nije joj mnogo naudio, premda je
neprekidno oplakivala neubrani novac. Međutim je nadzornik odjahao što je brže mogao prema Kittovoj Dragi; ali njegovi su ljudi morali sjahati i tapati u tami dolinom, vodeći, a djelomice i podržavajući svoje konje, neprestano u strahu od zasjede. Tako se nisu ni mnogo iznenadili kad su sišavši u Dragu vidjeli da je loger već na putu premda je još bio blizu obale. Nadzornik vikne za njim. Neki mu glas odgovori neka se makne s mjesečine ili će dobiti nešto olova, a u isti tren prozviždi jedno tane tik uz njegovu ruku. Malo zatim loger zađe za rt i nestane. Gospodin Dance stajao je ondje, kako je rekao, »poput ribe na suhu« i mogao je jedino poslati nekoga čovjeka u B... da obavijesti carinski kuter. [17] — A i to je — reče — beskorisno. Oni su umaknuli i gotovo. Tek mi je drago što sam malo očepio majstora Pewa. Međutim je već doznao što se meni dogodilo. Pošao sam s njim natrag u krčmu Admiral Benbow. Ne možete zamisliti kuću koja bi bila tako rastreskana. Ti su momci u svojem bijesnom lovu za mojom majkom i za mnom bacili i uru na tlo; premda zapravo nisu uzeli ništa, osim kapetanove torbe i malo srebra iz našeg pretinca, odmah mi je bilo jasno da smo upropašteni. Gospodin Dance nije mogao razumjeti taj prizor. — Kažeš da su našli novac? Dobro, Hawkinse, a kakvo su blago tražili? Valjda još više novaca? — Ne, gospodine, držim da nisu tražili novac — odgovorim. — Zapravo, gospodine, držim da su tražili predmet koji je u mojem džepu na grudima; i ja bih ga, da po istini kažem, rado spremio na sigurno mjesto. — Svakako, dječače, posve pravo — reče. — Ako želiš, ja ću ga uzeti. — Mislio sam da bi možda dr. Livesey... — počeh. — Posve pravo — prekinu me veoma radosno — posve pravo... gospodin i sudac. I upravo mi pada na pamet, mogao bih ja odjahati i javiti njemu ili squireu. Napokon, majstor Pew je mrtav; ne mogu reći
da mi je to žao, ali on je mrtav, a ljudi će to izvrnuti protiv carinskog službenika njegova veličanstva, ako to uopće mogu izvrnuti. Nešto ću ti reći, Hawkinse: ako hoćeš, povest ću te sa sobom. Srdačno se zahvalim na ponudi i mi pođemo zajedno pješice do zaseoka, gdje su bili konji. Dok sam majci rekao svoju namjeru, oni su već bili u sedlima. — Doggere — reče gospodin Dance — vi imate valjana konja; posadite ovoga momka iza sebe. Kad sam uzjahao i primio se za Doggerov pas, nadzornik dade znak i skup oštrim kasom krene cestom prema kući dr. Liveseya.
Poglavlje 6. Kapetanovi papiri Dobro smo jahali cijelim putem dok se nismo zaustavili pred vratima dr. Liveseya. Cijelo pročelje kuće bilo je u mraku. Gospodin mi Dance reče neka sjašem i pokucam, a Dogger mi dade svoj stremen da siđem. Gotovo odmah otvorila je sluškinja vrata. — Je li dr. Livesey kod kuće? — upitah. — Nije — uzvrati ona — bio je poslije podne kod kuće, ali otišao je na večeru u dvorac i provest će večer sa squireom. — Onda hajdemo onamo, momci — odluči gospodin Dance. Taj put, budući da je udaljenost bila malena, nisam jahao, već sam, držeći se za remen Doggerova stremena, trčao do vrata perivoja, pa dugim, mjesečinom obasjanim drvoredom golih stabala do bijelog obrisa zgrada dvorca, koje su pročeljem i začeljem bile okrenute u veliki stari vrt. Tu gospodin Dance sjaše te njega i mene odmah puste u kuću. Sluga nas povede nekim hodnikom, po kojem su bili prostrti prostirači, i na kraju nas uvede u veliku knjižnicu, svu punu ormara za knjige, na kojima su bila poprsja. Tu su squire i dr. Livesey sjedili svaki s jedne strane vatre, s lulama u ruci. Nikad nisam tako izbliza vidio squirea. Bio je to čovjek visok više od šest stopa i skladno širok, a imao je prostodušno, prilično grubo lice, od dugih putovanja hrapavo, opaljeno i naborano. Obrve su mu bile veoma crne i brzo se micale, a to je odavalo ne baš zao, ali, moglo bi se reći, živahan i nabusit karakter. — Uđite, gospodine Dance — reče dostojanstveno i milostivo.
— Dobra večer, Dance — pozdravi liječnik kimnuvši glavom. — I dobra večer, dragi Jime. Koje vas dobro nosi ovamo? Nadzornik stane uspravno i ukočeno te ispriča cijelu priču poput školske zadaće. Sada ste trebali vidjeti kako su se oba gospodina naginjala naprijed i pogledavala se. U svom iznenađenju i kraj svoga zanimanja zaboravili su pušiti. Kad su čuli kako se moja majka vratila u gostionicu, dr. Livesey se prilično jako lupio po bedrima, a squire je uzviknuo »bravo!« i razbio svoju dugu lulu o rešetku kamina. Dugo prije svršetka gospodin je Trelawney (to je, ako se sjećate, bilo squireovo ime) ustao sa svojega sjedala i počeo koračati sobom, a liječnik je, kao da želi bolje čuti, sjeo na njegovo mjesto. Skinuo je svoju naprašenu vlasulju i bio je doista veoma neobičan s vlastitom kratko ošišanom, crnom kosom. Gospodin Dance napokon svrši priču. — Gospodine Dance — reče squire — vi ste veoma plemenit čovjek. A što ste pregazili ono mračno, opako stvorenje, držim to, gospodine, dobrim djelom kao da ste zgazili žohara. Ovaj pak Hawkins momak je odoka, kako vidim Hawkinse, hoćeš li pozvoniti? Gospodin Dance mora popiti malo piva. — I tako ti, Jime — reče liječnik — imaš ono što su oni tražili, zar ne? — Tu je, gospodine — rekoh i pružih mu zamotak u navoštanom platnu. Liječnik ga cijeloga obuhvati pogledom, kao da ga svrbe prsti da ga otvori; ali umjesto toga on ga mirno spremi u džep svoga kaputa. — Squire — reče — kada Dance popije pivo, mora, dakako, opet poći na svoju službu njegova veličanstva. Jima Hawkinsa mislim zadržati da prenoći u mojoj kući; s vašim dopuštenjem, predlažem da se donese hladna pašteta da bi on večerao. — Kako želite, Livesey — reče squire. — Hawkins je zaslužio bolje od hladne paštete. Donijeli su veliku paštetu od goluba i stavili je na neki stol što je
stajao postrance, a ja sam obilno večerao jer sam bio gladan kao vuk, dok je gospodin Dance, primivši još nekoliko pohvala, napokon bio otpušten. — A sad, squire? — upita liječnik. — A sad, Livesey? — progovori u isti tren squire. — Redom, jedan za drugim — nasmija se dr. Livesey. — Držim da ste već čuli o tom Flintu. — Čuo?! — usklikne squire. — Čuo, kažete? To je bio najkrvoločniji gusar koji je ikada plovio morem. »Crnobradi« bio je prema Flintu dijete. Španjolci su ga se tako neobično bojali da sam, kažem vam, gospodine, kadšto bio ponosan što je Englez. Ovim sam svojim očima vidio u visini obale Trinidada njegova vršna jedra, ali je onaj kukavni ispičutura, s kojim sam jedrio, okrenuo... okrenuo natrag, gospodine, u Port of Spain. [18] — Da, i ja sam čuo o njemu u Engleskoj — potvrdi liječnik. — Ali pitanje je je li imao novaca? — Novaca! — klikne squire. — Zar niste čuli priču? Ta i što bi oni lupeži tražili drugo nego novac? Do čega im je stalo negoli do novca? Zbog čega bi stavljali na kocku svoju lupešku kožu ako ne zbog novca? — To ćemo naskoro znati — odvrati liječnik. — Ali vi ste tako neugodno vatreni i uzvikujete da ne mogu doći do riječi. Evo, što hoću znati: pretpostavivši da u džepu imam neki ključ zagonetke gdje je Flint zakopao svoje blago, bi li to blago moglo biti veliko? — Veliko, gospodine! — uzvikne squire. — Može iznositi toliko da ću ja, ako imamo ključ zagonetke o kojoj vi govorite, opremiti brod u bristolskoj luci, uzeti vas i Hawkinsa sa sobom i pronaći to blago, makar ga tražio godinu dana. — Veoma dobro — dočeka liječnik. — Sad ćemo, eto, ako je Jimu pravo, otvoriti zamotak.
I on ga stavi preda se na stol. Zamotak je bio sašiven, i liječnik je morao uzeti svoju kutiju s instrumentima i svojim liječničkim škarama prerezati šavove. Sadržavao je dvije stvari — neku knjigu i neki zapečaćeni papir. — Najprije ćemo pokušati s knjigom — reče liječnik. Dok ju je otvarao, gledali smo squire i ja preko njegovih ramena, jer me dr. Livesey prijazno pozvao neka od pokrajnog stola, gdje sam jeo, priđem i sudjelujem u zabavi pregledavanja. Na prvoj strani bilo je samo nekoliko nesuvislih zapisa i poteza, koje kao da je potegao neki čovjek s perom u ruci u dokolici ili zbog vježbe. Jedno je bilo jednako pisano kao tetovirani znak »Ljubav Billyja Bonesa«, zatim je tu bio »Gospodin W Bones, prvi časnik«, »Ne više ruma«, »U visini obale Palm Keya dobio je svoje«, i još nekoliko drugih, većinom pojedinačnih, nadrljanih i nerazumljivih riječi. Morao sam se u čudu pitati tko je bio onaj koji je »dobio svoje« i što je bilo to »svoje« koje je onaj dobio. Zacijelo, nož u leđa. — Tu se ne može baš mnogo naći — reče dr. Livesey prelazeći dalje. Idućih deset ili dvanaest strana bilo je ispunjeno neobičnim nizom zapisa. Na jednom kraju retka bila je oznaka dana, a na drugom svota novca, kao u običnim računskim knjigama; a između te dvije oznake, umjesto napisanih podataka u svrhu tumačenja, bio je različiti broj križića. Tako je primjerice 12. lipnja 1745. uvedena svota dugovanja nekome od 70 funta, a nije bilo ništa drugo do šest križića u svrhu tumačenja uzroka dugovanja. U malo slučajeva, svakako, bilo je dodano ime mjesta, kao »u visini obale Caracasa« [19] , ili je tek bila označena geografska širina i duljina, kao »62° 17' 20", 19° 2' 46"«. Zabilješke su se odnosile na gotovo više od dvadeset godina, svote pojedinačnih zapisa bivale su s vremenom veće, a na kraju je bila napisana ukupna svota, nakon pet ili šest pogrešnih zbrojeva, i bile su dodane riječi: »Bonesova hrpa«. — Ovdje ne mpgu razabrati ni glave ni repa — reče dr. Livesey.
— Stvar je jasna kao sunce — usklikne squire. — Ovo je računska knjiga okorjele hulje. Ovi križići zamjenjuju imena brodova koje su potopili, ili gradova koje su opljačkali. Svote su lupeški udjeli, a gdje se bojao nejasnoće, vidite, dodao je nešto jasnije. Eto, »u visini Caracasa«; vidite, ovdje je u visini te obale zauzet neki nesretni brod. Neka se bog smiluje bijednim dušama koje su bile mornari na njemu... već su odavno postali koralji. — Tako je! — reče liječnik. — Eto što znači biti putnik. Baš tako! Vidite, svote rastu kako on raste u činu. Drugog čega bilo je u svesku malo; jedino je na bijelim stranicama prema kraju bilo zabilježeno nekoliko geografskih širina i dužina. Tu je bila i neka križaljka za preračunavanje francuskog, engleskog i španjolskog novca u zajedničku vrijednost. — Lukavac! — klikne liječnik. — Toga nije bilo lako prevariti. — A sad — reče squire — prijeđimo na drugo! Papir je na nekoliko mjesta bio zapečaćen nekim napršnjakom umjesto pečatnjakom; možda baš onim napršnjakom što sam ga našao u kapetanovu džepu. Liječnik veoma oprezno skine pečate; ispao je zemljovid nekog otoka, s geografskom širinom i duljinom, dubinama, imenima brežuljaka, i zaljevima i dražicama, i sa svim potankostima potrebnima da se brod uvede u sigurno sidrište na njegovoj obali. Bio je dug oko devet milja, a pet milja širok, po obliku nalik, moglo bi se reći, na golema zmaja što se diže; imao je dvije lijepe luke zatvorene kopnom, a u srednjem dijelu neki brežuljak označen imenom »Dalekozor«. Bilo je tu i nekoliko kasnijih dodataka, a osim toga bila su tu tri križića unesena crvenom tintom — dva na sjevernom dijelu otoka, jedan na jugozapadnom; i uz to su, istom crvenom tintom i sitnim, spretnim rukopisom, veoma različitim od kapetanovih nesigurnih slova, bile upisane ove riječi: »Glavni dio blaga ovdje.« Na naleđu je ista ruka napisala ove potanje upute:
»Visoko stablo, obronak Dalekozora, smjer jedna zraka od sjevera prema sjevero-sjeveroistoku. Otok Kostura zraka istočno-jugoistočno prema istoku. Deset stopa. Srebrne su šipke u sjevernom skrovištu; možete ih pronaći na istočnom, obraslom obronku deset hvati južno od crne litice licem prema njoj. Oružje se može lako pronaći na pješčanom brežuljku, sjeverno od rta sjeverne dražice, u smjeru prema istoku i četvrt prema sjeveru. J. F.« To je bilo sve; ali kako god bilo kratko i meni nerazumljivo, obradovalo je squirea i dr. Liveseya. — Livesey — reče squire — vi ćete odmah napustiti to svoje jadno zanimanje. Sutra polazim u Bristol. Za tri tjedna... tri tjedna... dva tjedna... deset dana... imat ćemo najbolji brod, gospodine, i najodabraniju momčad u Engleskoj. Hawkins će s nama kao mali. Ti ćeš biti sjajan mali, Hawkinse. Vi ste, Livesey, brodski liječnik; ja sam admiral. Uzet ćemo sa sobom Redrutha, Joycea i Huntera. Imat ćemo povoljne vjetrove, brzo ćemo putovati i nipošto neće biti teško pronaći mjesto, a novca će biti napretek... da se provaljamo u novcu, da ga doživotno bacamo kao žabice po vodi. — Trelawney — prihvati liječnik — idem s vama; i jamčim, a tako i Jim, da ćemo biti pothvatu na čast. Samo se jednog čovjeka bojim. — A tko je to? — usklikne squire. — Recite ime toga psa, gospodine! — Vi — odgovori liječnik — jer ne možete zavezati svoj jezik. Mi smo jedini ljudi koji znamo za taj papir. Oni momci što su noćas navalili na gostionicu... svakako smione, vratolomne ljudine... i ostali koji su bili na onom logeru i, mogu reći, još više njih, ovdje u blizini, svi su kao jedan, po svaku cijenu, odlučili dočepati se toga novca. Nitko od nas ne smije ići sam dok se ne otisnemo na more. Jim i ja ostat ćemo
međutim vjerno zajedno; vi ćete, kad se odvezete u Bristol, uzeti sa sobom Joycea i Huntera, i nitko od nas ne smije od početka do kraja ni pisnuti o tome što smo našli. — Livesey — odvrati squire — vi ste uvijek u pravu; šutjet ću kao grob.
II. dio Brodski kuhar
Poglavlje 7. Idem u Bristol Potrajalo je dulje nego što je zamišljao squire dok smo se spremili za more, i nijedna od naših prvih osnova — ni osnova dr. Liveseya da me zadrži uza se nije se mogla izvršiti kako smo je zamislili. Liječnik je morao poći u London po liječnika koji bi ga zamijenio u izvršivanju njegove dužnosti; squire je zdušno radio u Bristolu, a ja sam boravio u dvorcu, gotovo kao zarobljenik, pod paskom staroga lugara Redrutha, ali pun snova o moru i najdivnijih maštanja o nepoznatim otocima i pustolovinama. Sate i sate sjedio bih nad zemljovidom, čije sam potankosti dobro upamtio. Sjedeći uz vatru, u upraviteljevoj sobi, u mašti sam se približavao onom otoku sa svih mogućih strana, istraživao sam svaku stopu njegove površine; tisuću puta popeo sam se na onaj visoki brežuljak što ga zovu Dalekozor i s vrhunca uživao u najdivnijem i promjenljivom vidiku. Kadšto je otok bio pun divljaka s kojima smo se borili; kadšto je bio pun opasnih zvijeri koje su nas progonile; ali u svem mojem maštanju nije mi se dogodilo ništa neobično i kobno kao u našoj stvarnoj pustolovini. Tako su prolazili tjedni dok nekoga lijepog dana nije stiglo pismo, upravljeno dr. Liveseyu, s napomenom: »U slučaju njegove odsutnosti neka ga otvori Tom Redruth ili mladi Hawkins.« Prema toj zapovijedi našli smo, ili bolje našao sam — jer je lugar slabo bio vješt u čitanju bilo čega, osim tiskanoga — ovu važnu vijest: Gostionica »Staro Sidro« Bristol, 1. ožujka 17...
Dragi Liveseyu! Kako ne znam jeste li u dvorcu ili ste još u Londonu, to vam ovo šaljem u prijepisu u oba mjesta. Brod je kupljen i opremljen. Leži usidren, spreman za plovidbu. Nikad ne biste mogli zamisliti dražesniju škunu [20] — i dijete bi moglo upravljati njome — od 200 tona; ime: Hispaniola. Kupio sam je posredovanjem staroga prijatelja Blandlyja, koji se od početka do kraja pokazao najdivnijim poštenjakom. Taj se divni momak upravo iskidao za mene, a tako su se brinuli, mogu reći, i svi ostali u Bristolu čim su saznali u koju luku kanimo ploviti — to jest čim su saznali za pripovijest o blagu. — Redruthe — rekoh prekinuvši čitanje pisma — to se neće svidjeti dr. Liveseyu. Squire je ipak pripovijedao. — Pa tko ima više prava? — progunđa lugar. — Držim da bi bilo prilično neobično kad squire ne bi smio pripovijedati zbog dr. Liveseya. Nato sam napustio svaki pokušaj tumačenja i nastavio čitati: Blandly je sam našao Hispaniolu i svojom predivnom vještinom dobio ju je za puku malenkost. Ima u Bristolu neka skupina ljudi koji su pristrani s obzirom na Blandlyja. Oni neprestano tvrde da bi taj poštenjak učinio sve za novac, da je Hispaniola bila njegova i da ju je meni prodao neobično skupo — najprozirnije klevete. Ipak nitko od njih ne može poreći vrijednost broda. Dosad nije bilo nikakvih zapreka. Radnici koji su opremali brod i drugo bili su, dakako, strašno spori; ali vrijeme je to popravilo. Momčad mi je zadavala brige. Želio sam dvadesetak ljudi zbog urođenika, gusara ili omraženih Francuza — i imao sam vražje muke da ih pronađem jedva nekih
šest-sedam, kad mi neobična sreća dovede pravoga čovjeka kakav mi je trebao. Stajao sam u luci, kad se pukim slučajem upustim s njim u razgovor. Saznao sam da je stari mornar, da ima točionicu, da poznaje sve pomorce u Bristolu, da je izgubio zdravlje na kopnu i da želi dobru službu kuhara kako bi opet pošao na more. Dohramao je toga jutra dolje, rekao je, da primiriše sol. To me strašno dirnulo — a dirnulo bi i vas — i bez obzira na samo milosrđe, odmah sam ga uzeo u službu kao brodskog kuhara. Zove se Dugi John Silver i nema jedne noge, ali to držim nekom preporukom budući da ju je izgubio u službi domovini pod zapovjedništvom besmrtnog Hawkea. [21] Nema mirovine, Liveseyu! Zamislite, u kakvo odvratno doba živimo! Eto, gospodine, držao sam da sam našao samo kuhara, ali otkrio sam i momčad. Silver i ja našli smo u nekoliko dana skupinu starih mornara kakve se jedva može zamisliti. Nisu baš zgodne vanjštine, ali momci kojih lica odaju neslomljivi duh. Tvrdim da bismo se mogli boriti i s fregatom. [22] Dugi John se štoviše otresao dvojice od šestorice ili sedmorice koje sam ja već uzeo u službu. On mi je u trenutku dokazao da su ti ljudi neka vrsta slatkovodnih nespretnjakovića koji bi nam u nekom važnijem pothvatu zadavali brige. Izvrsna sam zdravlja i raspoloženja, jedem kao vuk, spavam kao klada, ali neću biti miran dok ne začujem svoje stare mornare gdje toptaju oko brodskoga vitla. Na more, hura! Do đavola i blago! Pomorska slava zavrtjela mi je glavom. A sad, Liveseyu, dođite žurno; ne gubite ni sata ako me poštujete. Neka mladi Hawkins pod Redruthovom paskom odmah ode u posjet svojoj majci, a zatim neka obojica dođu što brže u Bristol. John Trelawney
P. S. Nisam vam rekao da je Blandley, koji će, usput rečeno, poslati za nama pomoćni brod ako se ne vratimo do kraja kolovoza, našao nekoga divnog momka za prvoga kormilara. Tvrdoglav je to čovjek, što mi je žao, ali inače zlata vrijedan. Dugi John Silver iskopao je nekoga veoma vrsnog prvog časnika, nekoga čovjeka imenom Arrow. Imam božmana [23] koji zviždi, Liveseyu: tako će se život na palubi dobroga broda Hispaniole odvijati kao na ratnom brodu. Zaboravio sam vam reći da je Silver imućan čovjek; koliko znam, ima u banci račun koji nikad nije bio prekoračen. Vođenje gostionice povjerit će ženi; a kako je ona crnkinja, može se oprostiti nama dvojici starih neženja ako naslućujemo da je ta žena, jednako kao i zdravlje, uzrokom što on opet polazi na lutanje morem. J. T. P. P. S. Hawkins smije jednu noć ostati sa svojom majkom. J. T. Možete zamisliti kako me uzbudilo to pismo. Bio sam napol izvan sebe od radosti; i ako sam ikada prezirao nekoga čovjeka, to je bio Tom Redruth, koji je znao samo gunđati i jadikovati. Svaki od podlugara rado bi s njim zamijenio mjesto; ali to nije bila volja squireova, a squireova volja njima bijaše zakon. Nijedan, osim staroga Redrutha, ne bi se usudio ni gunđati. Idućega jutra krenuli smo on i ja pješice prema Admiralu Benbowu. Tamo sam našao majku zdravu i čilu. Kapetan, koji je tako dugo bio uzrokom tolike tjeskobe, otišao je onamo gdje grešnik prestaje zadavati neprilike. Squire je dao sve popraviti, naredio je da se nanovo oliči gostinjska soba i natpisna ploča, dodao je nešto pokućstva, osobito lijep naslonjač za majku u točionici. Našao joj je i nekoga dječaka kao naučnika tako da joj neće biti potrebna pomoć dok budem na putu.