»Visoko stablo, obronak Dalekozora, smjer jedna zraka od sjevera prema sjever-sjeveroistoku. Otok Kostura istočno-jugoistočno zraka prema istoku. Deset stopa.« Visoko stablo bilo je glavni znak. Sada je, točno pred nama nad sidrištem, bila neka visoravan visoka dvjesta do trista stopa. Na sjeveru se spajala s obronkom južnoga hrpta Dalekozora i opet se dalje uzdizala prema jugu u divlju, kamenu uzvisinu, nazvanu Brežuljak Krmenoga Jarbola. Vrh visoravni bio je gusto obrastao borovim stablima različite visine. Sad tu, sad tamo, uzdizalo se, četrdeset ili pedeset stopa iznad svojih susjeda, po jedno stablo različite vrste, ali koje je od njih baš ono »visoko stablo« kapetana Flinta, moglo se utvrditi tek na samom mjestu i uz pomoć kompasa. Premda je slučaj bio takav, ipak je prije negoli smo prešli pola puta svaki čovjek u čamcu izabrao svoje stablo. Jedini je Dugi John slegao ramenima i pozvao ih neka čekaju dok ne stignu onamo. Po Silverovim uputama veslali smo polagano da se momčad ne bi prerano umorila. Nakon prilično dugog puta iskrcali smo se na ušću druge rijeke, one rijeke koja je tekla kroz šumoviti prosjek s Dalekozora. Tu smo zakrenuli nalijevo i počeli se uspinjati uz obronak na visoravan. Ispočetka je strmo, blatno tlo i gusto, močvarno biljno carstvo uvelike priječilo naše napredovanje, ali malo po malo brežuljak je postao strmiji i kamenitiji, a šuma je promijenila oblik: rasla je u većem redu i rjeđe. Sad smo se približavali doista najljepšem dijelu otoka. Neka žutilovka sumorna mirisa i mnogo grmlja u cvatu gotovo zamijeniše travu. Tu su guštare zelenih nutmega [52] bile gdjegdje pomiješane s crvenim deblima i širokom sjenom borova. Aromatičan miris nutmega miješao se s miomirisom borova. Osim toga zrak je bio svjež, a bilo je i vjetrovito. Sve nas je to, unatoč okomitim sunčanim
zrakama, divno osvježivalo. Družba se raštrkala u obliku lepeze. Ljudi su poskakivali i dozivali se. Nekako u sredini, i prilično iza ostalih, išli smo Silver i ja — ja vezan konopcem, a on teško dišući i spotičući se o sipko sitno kamenje. Od vremena do vremena morao sam mu, dakako, pružiti ruku jer bi inače izgubio uporište i skotrljao se niz brežuljak. Tako smo išli oko pol milje i približili se vrhu visoravni, kad neki čovjek, koji je bio najdalje nalijevo, počne glasno vikati kao da se uplašio. Čuo se krik za krikom, te ostali potrče prema njemu. — Nije mogao naći blago — reče stari Morgan žureći se zdesna pokraj nas — jer je ono baš na vrhu. Doista, kao što smo ustanovili kad smo stigli na mjesto, radilo se o nečem sasvim drugom. Na tlu, pri podnožju nekoga veoma visokog bora, ležao je ljudski kostur s nekoliko krpa odjeće, opleten nekom zelenom puzavom biljkom, koja je već bila poremetila gdjekoju manju kost. Vjerujem da je za trenutak jeza obuzela svačije srce. — Bio je pomorac — reče George Merry, koji je, smjeliji od ostalih, prišao posve blizu i promotrio komadiće odjeće. — Barem je to dobro mornarsko sukno. — Da, da — reče Silver — posve vjerojatno. Držim da se ne nadate da ćete ovdje naći nekoga biskupa. Ali kako to leže te kosti? To nije naravan položaj. Doista, na drugi pogled činilo se nemoguće zamisliti da bi tijelo bilo u naravnom položaju. Ne uzmemo li u obzir neke poremećaje (možda djelo ptica koje su se hranile njim, ili djelo puzave biljke što je polagano rasla i pomalo otkrila njegove ostatke), možemo reći da je čovjek ležao posve ispružen — noge su mu u jednom smjeru, a ruke ispružene iznad glave kao u ronioca pokazivale su posve protivan smjer. — Nešto mi sviće u staroj tikvi — reče Silver. — Ovo je kompas. Ondje je glavni rt Otoka Kostura, što strši kao zub. Odredite samo
položaj po smjeru ovih kostiju. Tako učine. Tijelo je ležalo ravno u smjeru otoka, a kompas je pokazivao točno istočno-jugoistočno i prema istoku. — Mislio sam tako — klikne kuhar; — ovo je putokaz. Baš ondje je naš smjer prema sjevernjači i veselim dolarima. Ali, groma mu! Sav se ohladim kad se sjetim Flinta. To je jedna od njegovih šala, i u tom se ne varam. On i ona šestorica bili su tu sami. On ih je sve poubijao, a ovoga je dovukao ovamo i položio ga prema kompasu, potresli mi se jarboli! To su duge kosti, a kosa je bila žuta. Da, to bi mogao biti Allardyce. Vidiš Allardycea, Tome Morgane? — Da, da — odvrati Morgan. — Vidim ga. Dugovao mi je novaca, jest, a na obalu je uzeo sa sobom moj nož. — Kad govorimo o noževima — reče drugi — kako to da tu nema njegova? Flint nije bio čovjek koji bi ispraznio džep nekoga pomorca, a držim da bi ga ostavile i ptice. — Snage mi, i to je istina! — vikne Silver. — Tu nema ničega — reče Merry, još uvijek pipajući oko kostiju — ni bakrena novčića, ni duhanske kutije. To mi se ne čini naravno. — Ne, smole mi, ne čini se — povladi Silver; — nije naravno, a nije, kako kažeš, ni lijepo. Topova mi, drugovi, da je Flint živ, bilo bi tu vruće i vama i meni. Šest ih je bilo tu, a šest je i nas; a sad su od njih tek kosti. — Ja sam ga vidio mrtva ovim očima — reče Morgan. — Billy me odveo unutra. Ležao je ondje s dva penija na očima. — Mrtav... da, on je svakako mrtav i otišao je dolje — reče momak s ovojem; — ali ako duhovi uopće obilaze, onda obilazi Flintov. Srce moje, no gadno je umro taj Flint. — Da, tako je — oglasi se drugi. — Čas je bjesnio, čas je vriskao zahtijevajući rum, a čas je pjevao. »Petnaest ljudi« bila mu je, drugovi, jedina pjesma; i kažem vam istinu, nikad je poslije nisam baš volio
slušati. Bila je strašno vruće, i okno je bilo otvoreno, a ja sam čuo tu staru pjesmu posve jasno... i uz to odlazak u smrt. — Hajde, hajde — reče Silver — prestani s tom pričom. On je mrtav i ne obilazi, koliko znam; barem ne obilazi danju, a to možete vjerovati. Što se uzbuđujete zbog mrtve točke. Hajde, dalje po zlatnike. Opet smo krenuli; ali unatoč žarkom suncu i sjajnom danjem svjetlu, gusari više nisu trčali pojedince, nisu više dovikivali kroza šumu, već su išli jedan uz drugog i šapatom su razgovarali. Strah pred mrtvim gusarom pritisnuo je njihove duše.
Poglavlje 32. Lov za blagom — glas iz šume Djelomice zbog jezovitoga dojma, a djelomice i zato da se Silver i bolesnici odmore, cijela družba sjedne čim je doprla na vrh uspona. Kako je visoravan bila nekako nagnuta prema zapadu, s toga se mjesta, na kojem smo se zaustavili, širio pogled na obje strane. Pred sobom smo, iznad vršaka stabala, vidjeli Šumski rt okićen zapjenjenim valovima; iza sebe vidjeli smo ne samo sidrište i Otok Kostura, već smo — točno preko rta i istočne nizine — vidjeli prema istoku i veliku površinu otvorenog mora. Okomito iznad nas dizao se Dalekozor, mjestimice obrastao osamljenim borovima, mjestimice taman i pun raspuklina. Nije se čuo nikakav glas, osim udaljene tutnjave valova, što je dopirala sa svih strana, i cvrčanja bezbrojnih kukaca u guštari. Na moru ni broda ni jedra; sama širina pogleda pojačavala je osjećaj osamljenosti. Silver, sjedeći, izmjeri svojim kompasom neke položaje. — Tri su »visoka stabla« — reče — u ravnoj crti od Otoka Kostura. »Obronak Dalekozora« znači, držim, onu nižu točku tamo. Sad je dječja igrarija pronaći tu stvar. Gotovo držim da bismo najprije mogli jesti. — Nisam gladan — promrmlja Morgan. — Misleći o Flintu... držim da je to uzrok... prošla me glad. — Ah, doista, moj sine, zahvali svojim zvijezdama što je mrtav — reče Silver. — Bio je on i neki nakazni đavo — klikne jedan od gusara stresavši se — s onim modrim licem! — Tako ga je izobličio rum — doda Merry. — Modar! Jest, držim da je
bio modar. To je prava riječ. Otkako su našli kostur i misli im potekle ovim tokom, govorili su sve tiše, a sad su gotovo počeli šaptati tako da je zvuk njihova glasa jedva remetio tišinu šume. Posve iznenada, nekako iz sredine šume, što je bila pred nama, neki slabi, visoki, drhtavi glas zapjeva dobro poznati napjev i riječi: Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — Jo-ho-ho, i boca ruma! Nikad nisam vidio ljude koji bi se uplašili više od tih gusara. S njihovih lica iščezne boja kao čarolijom; neki su skočili na noge, neki su se kao pandžama uhvatili za druge; Morgan je puzao po tlu. — To je Flint, tako mi... — krikne Merry. Pjesma iznenada prestane kao što je i počela — prekinuta, rekli biste, u sredini jedne note kao da je netko položio ruku na pjevačeva usta. Dopirući tako daleko kroz čisti, sunčani zrak preko zelenih vrhova stabala, ta pjesma kao da je zvučala veselo i milo; njezin učinak na moje drugove bijaše zbog toga još neobičniji. — Hajde — reče Silver trudeći se da svojim posivjelim usnicama izgovori riječi — nije to ništa. Saberite se. To je neki neobičan početak, i ne mogu prepoznati taj glas; ali netko se šali... netko od mesa i krvi, a to možete vjerovati. Dok je govorio, njemu se vratila hrabrost, a s njom i nešto boje u lice. Ostali su već počeli pomalo vjerovati tome hrabrenju, i malo su se sabrali kad se opet začuje isti glas — ovaj put ne s pjesmom, već s nekim slabim, udaljenim dozivanjem, koje je još slabije odjekivalo između klisura Dalekozora.
— Darby M'Graw — jecao je taj glas; tom se, naime, riječju može najbolje opisati taj zvuk. — Darby M'Graw! Darby M'Graw — i opet, i opet nanovo; a tada malo višim glasom i uz psovku, koju ispuštam: — Donesi na krmu ruma, Darby! Gusari ostanu prikovani o tlo, oči da im iskoče iz glava. Još su dugo, pošto je glas zamro, šuteći strašno buljili preda se. — Sad je sigurno! — dahne jedan. — Hajdemo! — To su bile njegove posljednje riječi — zastenje Morgan — njegove posljednje riječi na brodu. Dick je izvadio svoju Bibliju i glasno je molio. Dick je bio dobro odgojen, ali kad je pošao na more, zapao je u loše društvo. Silver, ipak, bijaše nepobijeđen. Čuo sam kako mu zubi cvokoću u ustima, ali se nije predavao. — Nitko na tom otoku nije nikad čuo o Darbyju — promuca; — nitko osim nas koji smo tu. A tada, uz veliki napor, poviče: — Drugovi, ja sam tu da donesem onu stvar i neću dopustiti ni čovjeku ni đavlu da me pobijedi. Nikad se nisam bojao ni živa Flinta, a tako mi svega, ja ću mu i mrtvu pogledati u lice. Ni četvrt milje odavle sakriveno je sedam stotina tisuća funta. Zar je ikad koji vitez sreće okrenuo krmu tolikim dolarima zbog nekoga pijanog starog pomorca s modrim licem... i još k tome mrtvog? Ali kod njegovih pristaša nije bilo nikakva znaka da se u njima ponovo budi hrabrost; zbog njegovih je riječi punih nepoštovanja strah, štoviše, porastao. — Prestani, Johne! — reče Merry. — Ne prkosi duhu! Ostali su bili previše uplašeni a da bi odgovorili. Oni bi svi pobjegli da su se usudili; ali strah ih je držao na okupu uz Johna, kao da im pomaže njegova smionost. A on je prilično svladao svoju slabost. — Duh? Dobro, možda — reče. — Ali jedno mi nije jasno. Čula se
jeka. A nitko još nije vidio duha koji bi bacao sjenu; eto, dakle, htio bih znati kako je to s njegovom jekom? To nipošto nije naravno, zar ne? Ovaj zaključak bio je, čini mi se, prilično slab, ali nikad se ne može znati što će utjecati na praznovjerje i, na moje začuđenje, Georgeu Merryju veoma odlanu. — Da, tako je to — potvrdi on. — Ti imaš pameti u glavi, Johne, i tu nema sumnje. Naprijed, drugovi! Ova je momčad, držim, na krivom putu. I kad promislim, to je bio, dopuštam, glas sličan Flintovu, ali ipak nije bio baš posve tako sličan. Više je, eto, bio sličan glasu nekoga drugoga... bio je više sličan... — Svega mi, Ben Gunnovu! — zareža Silver. — Da, tako i jest! — klikne Morgan pridigavši se na koljena. — Bio je Ben Gunnov glas! — Zar je sad u tom mnogo razlike? — upita Dick. — Tu nema Bena Gunna, kao ni Flinta. Ali stariji mornari dočekaju tu napomenu s prezirom. — Dakako, za Bena Gunna ne mari nitko — vikne Merry; — bio mrtav ili živ, za nas je svejedno. Bilo je neobično kako im se vratila hrabrost, i kako je naravna boja oživjela na njihovim licima. Naskoro su čavrljali. Čak su prisluškivali, a odmah zatim — kako nisu više čuli nikakav zvuk — natovariše alat i krenuše opet. Merry je išao sprijeda sa Silverovim kompasom da ne bi skrenuli s pravoga smjera napredujući prema Otoku Kostura. On je rekao istinu: ili mrtav ili živ, za Bena Gunna nitko ne mari. Jedino je Dick još držao Bibliju i bojažljivo se ogledavao u hodu, ali nije nalazio nikakve sućuti: i Silver se rugao njegovu oprezu. — Rekao sam ti — primijeti — rekao sam ti da si pokvario svoju Bibliju. Ako ne valja za zaklinjanje, što misliš, koliko bi za nju dao neki duh? Ni toliko! — i zaustavivši se za tren na svojoj štaci,
zapucketa svojim velikim prstima. Ali Dicka nije bilo moguće utješiti; doista, naskoro mi je bilo jasno da je taj momak sve bolesniji; groznica, koju je prorekao dr. Livesey, pospješena vrućinom, umorom i potresom zbog straha, očito je brzo ojačala. Tu, na otvorenu vrhuncu, bilo je ugodno hodati; naš je put vodio malo nizbrdo jer je visoravan, kao što sam rekao, bila nagnuta prema zapadu. Borovi, veliki i mali, rasli su široko udaljeni jedan od drugoga, a i između hrpa stabala nutmega i azaleje pekli su se široki, otvoreni prostori na žarkim sunčanim zrakama. Kako smo prošli gotovo u sjeverozapadnom smjeru preko otoka, s jedne smo strane dolazili sve bliže pod hrbat Dalekozora, a s druge smo vidjeli sve širi zapadni zaljev, u kojem sam nekoć skakutao i drhtao na čunu. Stigli smo do prvog od visokih stabala i mjerenjem ustanovili da to nije pravo stablo. Tako je bilo i s drugim. Treće, udaljeno nekih dvjesta stopa, dizalo se uvis iznad neke hrpe grmlja. Divovska biljka s crvenim deblom, golemim poput neke kućice, bacala je oko sebe tako široku sjenu da bi u njoj mogla vježbati cijela četa. Očito se stablo vidjelo daleko na moru, i s istoka i sa zapada: moglo bi dakle biti ucrtano u zemljovidu kao neki pomorski znamen. Ali mojih se drugova sada nije toliko doimala veličina bora, koliko sigurnost da negdje ispod njegove široke sjene leži zakopano sedam stotina tisuća funta u zlatu. Što su se više primicali, to je više pomisao na novac gutala njihov prijašnji strah. Oči su im plamtjele u glavi, a noge im bivale brže i lakše. Sva im duša bijaše vezana uz to blago, uz taj život rasipnosti i radosti, koji je tu ležao i čekao na svakoga od njih. Silver je gunđajući šepesao na svojoj štaci. Njegove su se nosnice širile i treperile su. Kleo je poput luđaka kad bi mu muhe sjedale na užarene i sjajne obraze. Gnjevno je trzao konopac, kojim sam bio pričvršćen, a od vremena do vremena pogledavao me nekim smrtonosnim pogledom. On se nije nipošto trudio sakriti svoje misli:
to sam čitao u njegovim očima jasno kao da je natiskano. U neposrednoj blizini zlata sve je drugo bilo zaboravljeno. Njegovo obećanje i liječnikov savjet bile su stvari prošlosti, i ja nisam sumnjao da se on nada da će zgrabiti blago, da će naći Hispaniolu, da će se noću ukrcati, da će prerezati grlo svakom poštenom čovjeku na otoku i odjedriti, kako je najprije bio namjeravao, natovaren zločinom i blagom. Kako sam bio uzbuđen tim strepnjama, teško mi je bilo održati brzi korak s lovcima blaga. Svaki čas bih posrnuo, i tada bi Silver surovo potegao konopac i obasuo me svojim ubojničkim pogledom. Dick, koji je zaostao iza nas te je sada bio posljednji, tepao je i molitve i kletve, a rasla mu je groznica. I to je povećavalo moju nevolju. A povrh svega progonila me pomisao na tragediju koja se jednom bila odigrala na toj visoravni, kad je onaj bezbožni gusar modra lica — onaj koji je umro u Savannahu pjevajući i vičući za pićem — vlastitom rukom tu poubijao svojih šest sukrivaca. Držim da je taj gaj, koji je sada tako miran, tada odjekivao krikovima, i držim da sam pri samoj pomisli čuo gdje se još uvijek razliježu. Sad smo bili na rubu guštare. — Hura, drugovi, svi zajedno! — klikne Merry; i oni prednji počnu trčati. Nisu bili odmakli ni deset jarda, kadli iznenada stadoše. Začu se tihi krik. Silver podvostruči svoje korake zabadajući u stranu vršak svoje štake kao opsjednut. U idućem trenutku stadosmo i on i ja kao ukopani. Pred nama je bila neka velika jama, ne posve svježa jer su joj se obronci odronili, a na dnu je niknula trava. U njoj je bio na dvoje prebijeni držak nekoga trnokopa a naokolo su bile razbacane daske nekolikih škrinja. Na jednoj od tih dasaka ugledah užarenim željezom upaljeno ime Morž — ime Flintova broda. Sve je bilo posve jasno. Skrovište je bilo pronađeno i opljačkano:
sedam stotina tisuća funta je nestalo.
Poglavlje 33. Pad jednoga vođe Nikad nije na svijetu bilo takva preokreta. Svaki od te šestorice ljudi bio je kao gromom ošinut. Ali kod Silvera je taj udarac prošao gotovo za tren. Svaka misao njegove duše bila je usmjerena prema tom novcu, kao što trkaći konj misli samo na cilj, i sve je to, eto, u jednom trenu zamrlo. Ali on nije izgubio glavu, svladao je gnjev i promijenio svoju osnovu prije negoli su ostali imali vremena da postanu svjesni svoga razočaranja. — Jime — prošapće — uzmi ovo i odupri se u slučaju potrebe. I on mi pruži dvocijevnu pištolju. Odmah počne mirno hodati prema sjeveru. Nakon nekoliko koraka nalazila se jama između nas dvojice i ostale petorice. Tada me pogleda i kimne kao da želi reći: »Sad smo u škripcu«, kao što smo doista i bili. Njegovi su pogledi bili posve prijateljski, a mene je ta stalna promjena toliko uzbunila da nisam mogao a da ne šapnem: — Dakle ste i opet promijenili mišljenje. Ali nije imao vremena da odgovori. Gusari počeše, uz kletve i krikove, jedan za drugim skakati u jamu i prstima prekapati, bacajući daske u stranu. Morgan nađe zlatnik. Digne ga i pokaže ga uz bujicu kletvi. Bio je to komad od dvije gvineje. Začas je kolao među njima od ruke do ruke. — Dvije gvineje! — zareži Merry mašući njime pred Silverom. — To je tvojih sedam stotina tisuća funta, je li? Ti se znaš pogađati, zar ne? Ti si onaj koji nikad nije ništa sprtljao, ti drvenoglavi klipane! — Kopajte dalje, dječaci — reče Silver posve hladnokrvno i drsko; — možda ćete naći koju gljivu. Ja se tome ne bih začudio.
— Gljivu! — ponovi Merry krešteći. — Čujete li to, momci? Kažem vam, eto, taj je čovjek sve to već odavna znao. Pogledajte mu lice i sve ćete to vidjeti ondje napisano. — Ah, Merry — reče Silver — zar bi opet htio biti kapetan? Ti si, zacijelo, momak koji se zna gurati. Ali u taj su čas očito svi bili na Merryjevoj strani. Oni počnu puzati iz jame bacajući iza sebe bijesne poglede. Opazio sam međutim nešto što je bilo u našu korist: svi su oni izlazili iz jame na stranu suprotnoj Silveru. Eto, tako smo stajali, dvojica na jednoj strani, petorica na drugoj, jama između nas, a nitko nije bio dovoljno hrabar da zada prvi udarac. Silver se nije maknuo. On ih je promatrao stojeći posve uspravno, poduprt o svoju štaku, a činio se tako hladnokrvan, kakva ga nikad nisam vidio. I nema sumnje, bio je hrabar. Čini se da je Merry napokon pomislio da će neki govor možda pomoći razvoju stvari. — Drugovi — reče — njih su dvojica ondje sami. Jedan je stari bogalj, koji nas je doveo ovamo i zavaravao nas, drugi je ono derište, kojemu kanim izvaditi srce. Sad, drugovi... On je digao ruku i glas: očito je namjeravao izvesti juriš. Ali baš tada — dum! dum! dum! — tri puščana hica zapljesnu iz guštare. Merry se naglavce prevrne u jamu. Čovjek s ovojem zavrti se poput zvrka i svojom dužinom padne na bok, gdje ostane ležeći kao mrtav, ali još uvijek u trzajima. Preostala trojica se okrenu i pojure koliko su god mogli. Za tren oka Dugi je John ispraznio dvije cijevi svoje pištolje u Merryja, koji je sebi probijao put iz jame; i kad je taj čovjek u posljednjem času prevrnuo oči prema njemu, reče: — George, držim da smo obračunali. U istom trenu dođu k nama između stabala nutmega liječnik, Gray i Ben Gunn s puškama što su se dimile.
— Naprijed! — vikne liječnik. — Dvostrukom brzinom, moji momci! Moramo im presjeći put k čamcima. I mi krenemo velikim koracima, često upadajući do prsiju u grmlje. Kažem vam da se Silver trudio održati s nama korak. Napor što ga je izdržao taj čovjek skačući na svojoj štaci, dok su mu prsni mišići gotovo prskali, ne bi podnio ni zdrav čovjek, a tako je držao i liječnik. Bilo kako bilo, on je bio gotovo trideset jarda iza nas i gotovo se gušio kad smo stigli na vrh obronka. — Doktore — poviče — pogledajte onamo! Ne trebamo se žuriti! Doista, nije bilo potrebno žuriti se. Na otvorenijem dijelu visoravni vidjeli smo svu trojicu preživjelih gdje trče još uvijek u istom smjeru kako su počeli, ravno prema Brežuljku Krmenoga Jarbola. Mi smo već bili između njih i čamaca, i tako nas četvorica sjednemo da odahnemo, dok je Dugi John, otirući lice, polagano dolazio k nama. — Najljepša vam hvala, doktore — reče. — Došli ste u pravi čas, držim, za mene i za Hawkinsa. Dakle, ti si to, Bene Gunne! — doda. — Doista, ti si svakako zgodan momak. — Jest, ja sam Ben Gunn — odvrati marun koprcajući se u neprilici kao jegulja. — A — doda nakon duge stanke — kako ste, gospodine Silvere? Već znam što ćete mi reći: hvala, prilično dobro. — Ben, Ben — promrmlja Silver — kad pomislim kako si me nasamario. Liječnik pošalje Graya natrag po jedan od trnokopa što su ih pobunjenici ostavili na svojem bijegu. Kad smo se zatim bez žurbe spuštali niz brežuljak do mjesta gdje su ležali čamci, on nam ispriča u nekoliko riječi što se dogodilo. Ta je priča osobito zanimala Silvera. Ben Gunn, poluslaboumni marun, bio je junak priče od početka do kraja. Ben je na svojim dugim, samotnim lutanjima po otoku našao kostur i opljačkao ga. On je našao blago, on ga je iskopao (držak njegova trnokopa ležao je slomljen u jami); on ga je odnio na svojim plećima u
mnogo zamornih putovanja od podnožja visoka bora do neke spilje što ju je našao u brežuljku s dva vrha u sjeveroistočnom kutu otoka, i tamo ga spremio na sigurno mjesto dva mjeseca prije dolaska Hispaniole. Kad je liječnik onoga poslijepodneva nakon napadaja iz njega izmamio tu tajnu, i kad je idućeg jutra ugledao pusto sidrište, pošao je k Silveru i dao mu zemljovid koji je tada bio beskoristan. Dao mu je i zalihe jer je spilja Bena Gunna bila dobro opskrbljena kozjim mesom što ga je usolio za sebe. Dao mu je sve i sva da se na taj način presele iz utvrde na sigurno mjesto na brežuljku s dva vrha, gdje bi bili sigurni od malarije i gdje bi mogli paziti na novac. — Što se tiče tebe, Jime — reče — boljelo me srce, ali učinio sam što sam držao najboljim za one koji su ostali vjerni svojoj dužnosti; a čija je bila krivica što ti nisi bio jedan od njih? Ustanovivši toga jutra da ću i ja biti uključen u strahovito razočaranje što ga je priredio pobunjenicima, otrčao je do spilje, prepustio squireu da čuva kapetana i poveo Graya i maruna uzduž otoka kako bi nam bio pri ruci kod bora. Ali naskoro je opazio da bi ga naša družba pretekla pa je poslao Bena Gunna, koji je bio brzonog, naprijed da sam pomogne kako bude najbolje mogao. Benu je tada palo na pamet da se posluži praznovjerjem svojih bivših brodskih drugova; i to mu je uspjelo toliko da su Gray i liječnik mogli stići i smjestiti se u zasjedu prije dolaska lovaca na blago. — Ah — reče Silver — bila je sreća za me što je Hawkins bio sa mnom. Vi biste, doktore, dali da starog Johna izrežu u komadiće, i zbog toga vas ne bi zaboljela glava. — Ne bi me zaboljela glava — veselo odvrati liječnik. Međutim smo stigli do gigova. Liječnik trnokopom razbije jedan od njih, našto se svi ukrcasmo i zaplovismo prema Sjevernoj Dražici. To je bio put od osam ili devet milja. Silver je, premda je bio gotovo već mrtav od umora, sjeo uz jedno veslo, poput nas ostalih, te smo
naskoro brzo kliznuli po mirnom moru. Brzo smo izašli iz tjesnaca i obišli jugoistočni rt, oko kojega smo prije četiri dana vukli Hispaniolu. Ploveći pokraj brežuljka s dva vrha, vidjeli smo crni otvor Ben Gunnove spilje i neki lik što se pokraj otvora naslonio na pušku. To je bio squire. Mahnuli smo mu rupčićima i triput smo kliknuli. Silverov nam se glas srdačno pridružio. Tri milje dalje, točno na ušću Sjeverne Dražice, susreli smo Hispaniolu gdje sama krstari. Posljednja ju je plima podignula, i da je ondje bilo više vjetra ili jaka struja oseke kao u južnom sidrištu, nikad je više ne bismo bili našli, ili bismo je našli bespomoćno nasukanu. Ali tako je bilo malo zla. Samo je glavno jedro bilo oštećeno. Naskoro je bilo novo sidro spremno i spušteno u vodu od hvat i pol dubine. Svi smo opet zaveslali prema Zaljevu Ruma, najbližoj točki do Ben Gunnove riznice; a tada se Gray sam vratio gigom k Hispanioli, gdje je imao provesti noć na straži. Blaga strmina vodila je od žala do ulaza u spilju. Na vrhu nas dočeka squire. Bio je prema meni srdačan i ljubazan. Moj bijeg nije spomenuo ni ukorom ni pohvalom. Na Silverov uglađeni pozdrav on nekako usplamti. — Johne Silvere — reče — vi ste neobična hulja i varalica... nečuvena varalica, gospodine. Rekli su mi neka vas sudbeno ne progonim. Dobro, dakle, neću. Ali o vratu vam, gospodine, vise mrtvaci, poput mlinskoga kamenja. — Najljepša vam hvala, gospodine — odvrati Dugi John pozdravivši ponovo. — Zabranjujem vam da mi zahvaljujete — vikne squire. — To je krupan propust moje dužnosti. Idite. A zatim svi uđemo u spilju. To je bio širok, zračan prostor, a u njemu malen izvor i jezerce bistre vode, obraslo paprati. Tlo je bilo pjeskovito. Kraj velike vatre ležao je kapetan Smollett. U udaljenom kutu zagasitim su sjajem titrale pri žaru vatre velike hrpe novca i
šipke zlata složene u četverobridne naslage. To je bilo Flintovo blago, radi kojega smo iz tolike daljine došli i koje je već stajalo života sedamnaestoricu ljudi s Hispaniole. Koliko je života stajalo dok je bilo zgrnuto, koliko krvi i tuge, koliko je potopljenih dobrih brodova, koliko je hrabrih ljudi pošlo u smrt zavezanih očiju po dasci, koliko topovskih hitaca, koliko sramote, laži i okrutnosti — to možda nitko živ ne bi mogao reći. Ipak su bila na otoku još trojica — Silver, stari Morgan i Benn Gunn — koji su i sami sudjelovali u tim zločinima, a svaki se od njih uzalud nadao da će dobiti dio nagrade. — Uđi, Jime — reče kapetan. — Ti si na svoj način dobar dječak, Jime; ali ne mislim da ćemo ti i ja zajedno opet na more. Previše sam mekan prema tebi. Jeste li to vi, Johne Silvere? Što vas dovodi ovamo, čovječe? — Vraćam se na svoju dužnost, gospodine — odvrati Silver. — Ah! — reče kapetan; i to je bilo sve što je rekao. Kako li mi je slasna bila večera toga dana kad su svi moji prijatelji bili uza me! Kako smo se sladili Ben Gunnovom usoljenom kozetinom, nekim poslasticama i bocom staroga vina s Hispaniole! Siguran sam da nikad nije bilo veselijih ni sretnijih ljudi. A tamo je sjedio Silver, gotovo izvan dohvata svjetla s vatre. Jeo je radosno, spreman da poskoči čim ustreba, a isto tako spreman da tiho sudjeluje u našem smijehu. Bio je to isto onako umiljati, uglađeni, uslužni pomorac kakav je bio na početku putovanja.
Poglavlje 34. i posljednje Idućeg jutra dali smo se rano na posao jer je prenošenje te velike količine zlata gotovo jednu milju kopnom do žala, a zatim tri milje čamcem do Hispaniole, bio priličan zadatak za tako malen broj radnika. Ona tri momka što su još uvijek bila na otoku nisu nas odviše smetala. Jedna je straža na hrptu brežuljka bila dovoljna da nas osigura od nekoga nenadanog napadaja, a bili smo osim toga uvjereni da im je borbe više nego dosta. Posao je stoga živahno napredovao. Gray i Ben Gunn prevozili su blago čamcem, a ostali su za njihove odsutnosti blago gomilali na žalu. Dvije šipke, privezane o krajeve konopa, bile su priličan tovar za odrasla čovjeka i s tim bi tovarom jedva mogao polagano hodati. Kako nisam bio baš osobito koristan pri nošenju, bio sam cijeli dan zaposlen u spilji, gdje sam kovani novac trpao u vreće za kruh. Bila je to neobična zbirka, po raznolikosti komada nalik na onu hrpu Billyja Bonesa, ali znatno veća i toliko raznolikija da nisam, držim, nikad uživao više negoli pri izabiranju istovrsnih komada. Engleski, francuski, španjolski, portugalski zlatnici, pa zlatnici iz doba Georgea i Louisa, dubloni i dvostruke gvineje, pa maidori [53] i cekini [54] , likovi svih europskih kraljeva za posljednjih stotinu godina, neobični istočnjački komadi sa znakovima, koji su bili slični čupercima strune ili komadićima paučine, okrugli i četverouglasti komadi, komadi s izbušenom rupom u sredini da bi ih mogli nanizane nositi oko vrata — gotovo sve vrste novca svijeta bile su, držim, u toj zbirci; a što se broja tiče, siguran sam da ih je bilo kao jesenskoga lišća, te su me leđa boljela od sagibanja, a prsti od prebiranja. Posao se odvijao dan za danom. Svake je večeri bio otpremljen cijeli imutak, ali novi je imutak čekao za sutrašnji dan; a za sve to vrijeme
nismo ništa čuli o trojici preživjelih pobunjenika. Napokon, držim da je to bilo treće noći, šetali smo liječnik i ja hrptom brežuljka, s kojega smo mogli pregledati cijelu nizinu otoka, kad nam iz guste tame ispod nas vjetar donese neki zvuk, sličan nečemu između vriske i pjevanja. Do naših je ušiju dopro samo jedan odlomak, a zatim je zavladala tišina, kao prije. — Neka im oprosti nebo — reče liječnik; — to su pobunjenici. — Svi su pijani, gospodine — upadne iza nas Silverov glas. Silveru je, moram reći, bila dana potpuna sloboda. Premda su svaki dan odbijali njegovu pomoć, on se opet pokazivao kao posve poslušan i privržen namještenik. Doista, bilo je značajno kako je lako podnosio onaj prezir i kako se neumornom uglađenošću pokušavao svima ulagivati. Ipak, držim, nitko nije s njim postupao bolje nego sa psom. Samo se Ben Gunn još uvijek bojao svoga starog vođe odjeljka; a ja sam mu doista morao biti zahvalan zbog nekih stvari, premda sam upravo zbog toga, držim, imao razloga o njemu misliti i gore negoli itko drugi jer sam ga vidio gdje na visoravni snuje novu izdaju. Stoga mu je liječnik odgovorio prilično osorno. — Pijani su ili luduju — reče. — Pravo imate, gospodine — odvrati Silver; — a to je i vama i meni vraški malo važno. — Držim da jedva i očekujete da vas nazovem čovječnim — odgovori podrugljivo liječnik. — Stoga bi vas moji osjećaji mogli iznenaditi, majstore Silvere. Ali kad bih bio siguran da luduju... kao što sam moralno siguran da je bar jedan od njih svladan groznicom... ja bih ostavio ovaj tabor i pošao bih, bez obzira na pogibao za svoj kostur, pomoći im svojom vještinom. — Oprostite, gospodine, ali silno biste pogriješili — reče Silver. — Izgubili biste svoj dragocjeni život, to mi možete vjerovati. Ja sam sada dušom i tijelom na vašoj strani, i ne bih htio vidjeti da nam družba oslabi, osobito što se vas tiče jer znam što vam dugujem. Ali
oni ljudi tamo dolje ne bi održali riječ... ne, i ne mislim da bi oni to i željeli; štoviše, oni to ne bi mogli ni vjerovati. — Ne — reče liječnik. — Mi znamo da ste vi jedini čovjek od riječi. Eto, to su nam bile posljednje vijesti o onoj trojici gusara. Samo smo jednom čuli veoma udaljeni hitac. Držali smo da su u lovu. Održano je vijeće i odlučeno je da ih moramo ostaviti na otoku, i to, moram reći, na golemo veselje Bena Gunna, i uz žestoko odobravanje Grayevo. Ostavili smo priličnu zalihu baruta i olova, veliku količinu usoljene kozetine, malo lijekova i nešto drugih potrepština, alata, odjeće, suvišno jedro, hvat ili dva konopa i, na osobitu želju liječnikovu, lijepu količinu duhana na dar. To je bilo posljednje što smo učinili na otoku. Prije toga utovarili smo blago, a ukrcali smo i dovoljno vode i ostatak kozjega mesa za slučaj nužde. Napokon smo jednoga lijepog jutra digli sidro. Isplovili smo iz Sjeverne Dražice, izvjesivši zastavu koju je kapetan bio istaknuo i pod kojom smo se borili u utvrdi. Čini se da su nas ona tri momka motrila bolje negoli smo to držali. To se naskoro i dokazalo. Kad smo, naime, izašli iz tjesnaca, morali smo ploviti veoma blizu južnog rta. Ondje smo ugledali svu trojicu gdje zajedno kleče na nekom pješčanom rtu, s rukama podignutim kao da mole. Sve nas je, držim, dirnulo što ih ostavljamo u tom jadnom stanju, ali nismo se mogli izložiti opasnosti nove pobune, a povesti ih kući na vješala bilo bi okrutno dobročinstvo. Liječnik im dovikne da smo ostavili zalihe i označi im mjesto gdje će ih naći. Ali oni su nas i dalje dozivali imenima i molili nas u ime boga neka budemo milosrdni i neka ih ne pustimo da umru na takvu mjestu. Napokon, videći da brod neprestano plovi svojim smjerom i da će naskoro biti izvan dosega glasa, jedan od njih — ne znam koji je bio — skoči na noge uz neki promukli vrisak, prinese naglo pušku k ramenu i odapne hitac, koji zazvižda iznad Silverove glave i probije glavno jedro. Nakon toga mi se zaklonismo iza brodske ograde. Kad sam opet
pogledao, oni su nestali s rta, a i sam je rt u sve većoj udaljenosti gotovo nestao s vidika. Napokon je barem to bilo svršeno. Prije podneva je, na moju neopisivu radost, i najviši vrh Otoka s blagom potonuo iza modrog obzorja. Imali smo tako malo ljudi da je svatko na brodu morao raditi određeni posao. Samo je kapetan ležao na strunjači na krmi i davao naloge; premda se, naime, veoma oporavio, morao je još uvijek mirovati. Krenuli smo prema najbližoj luci u španjolskoj Americi jer se nismo mogli usuditi da krenemo na putovanje kući bez novih mornara; a ionako su sve nas iscrpli promjenljivi vjetrovi i nekoliko oštrih oluja prije negoli smo stigli u luku. Sunce je bilo upravo na zapadu kad smo spustili sidro u nekom prekrasnom zaljevu. Odmah nas je okružilo dvadesetak čamaca punih crnaca, meksičkih Indijanaca i mješanaca, koji su prodavali voće i povrće i nudili da će roniti za novčić. Pogled na tolika dobroćudna lica (osobito lica crnaca), okus tropskoga voća, a nadasve svjetla koja su se počela paliti u gradu, bila su najčarobnija suprotnost našemu mračnom i krvavom boravku na otoku. Liječnik i squire, uzevši me sa sobom, pođoše na obalu da provedu večer. Tu su susreli kapetana nekoga engleskoga ratnog broda. Upustiše se u razgovor s njime i pođoše na njegov brod. Ukratko, tako se ugodno pozabaviše da je već bila svanula zora kad smo se vratili na Hispaniolu. Ben Gunn bijaše sam na palubi. Čim smo došli na brod, počeo nam se divnim kreveljenjem ispovijedati: Silver je nestao. Marun je malo zažmirio kad je Silver prije nekoliko sati pobjegao u čamcu, i sad nas je uvjeravao da je učinio tako kako bi zaštitio naše živote, koji bi svakako bili izgubljeni da je »onaj čovjek s jednom nogom ostao na brodu«. Ali to nije bilo sve. Brodski kuhar nije otišao praznih ruku. On je neopaženo provalio kroz pregradu broda i izvukao jednu vreću s novcem, vrijednu možda tri ili četiri stotine gvineja, da mu posluži na njegovu lutanju. Držim da smo svi bili radosni što smo ga se tako jeftino otresli.
Eto, da skratim dugu priču, dobili smo na brod nekoliko mornara i sretno smo doplovili kući. Hispaniola je stigla u Bristol upravo u času kad je gospodin Blandly počeo razmišljati o opremanju našega pomoćnog broda. Vratilo se samo pet ljudi od onih koji su pošli na put. »Piće i đavo« poubijali su ostale. Ipak nismo prošli onako loše kao što pjeva druga brodska pjesma: Samo jedan od posade osta živ, a na put je pošlo sedamdeset i pet njih. Svaki je od nas dobio obilan dio blaga da ga upotrijebimo prema svojoj naravi, mudro ili ludo. Kapetan Smollett se sada povukao s mora. Gray ne samo da je štedio svoj novac, već je, zaželjevši najednom povećati ga, počeo učiti svoj zanat, i sad je kapetan i suvlasnik lijepoga broda križnjaka; osim toga on se oženio i ima obitelj. Što se tiče Bena Gunna, on je dobio tisuću funta, koje je potrošio ili izgubio u tri tjedna, točnije, u devetnaest dana, jer se dvadesetog dana vratio kao prosjak. Tada je postao vratar, upravo kako se toga bojao na otoku. Još uvijek živi. Veoma ga vole iako je predmet bockanja seoskih dječaka. Postao je znamenit pjevač u crkvi nedjeljom i blagdanom. O Silveru nismo više ništa čuli. Taj strahoviti pomorac s jednom nogom napokon je posve nestao iz mojega života, ali držim da se susreo sa svojom starom crnkinjom, pa možda još uvijek živi s njome i s kapetanom Flintom. Treba se nadati tomu jer su njegove nade da će steći udobnost na drugome svijetu, držim, veoma malene. Srebro u šipkama i oružje, koliko znam, leži još uvijek tamo gdje ga je zakopao Flint; i zacijelo će ležati tamo što se tiče mene. Na taj prokleti otok ne bi me ponovo dovukli ni volovi ni kola; a najružniji je san koji sam ikada sanjao kad čujem valove kako grme oko obale, ili
kad se uspravim u postelji, a u ušima mi još uvijek odjekuje kreštavi glas kapetana Flinta: »Osmaci! osmaci!«
Bilješke [1] Plemićka titula u Engleskoj, vitez. [2] Obični mornari borave u prednjem dijelu broda, ispred jarbola. [3] Uobičajena gusarska kazna, hodanje zavezanih očiju po dasci koja strši nad morem; pad bi značio utapanje. [4] Dry Tortugas, skupina od 10 otočića (keys) na ulazu u Meksički zaljev u Floridi. [5] Spanish Main, sjeverna obala Južne Amerike, primorje nekadašnjih španjolskih kolonija na karipskom moru. Naziv se ponekad koristi i za Karipsko more u cjelini. [6] Žuta groznica, tropska bolest. [7] Stari engleski zlatni novac, nazvan tako jer se kovao od zlata s gvinejske obale u Africi. [8] Pri jakom vjetru jedro se krati; uzima se prvi, drugi ili treći krat. »Odriješiti drugi krat« znači otpustiti kratice i povećati jedro za jedan krat. [9] Grad i luka u saveznoj državi Georgiji, na atlantskoj obali SAD-a. [10] Engleska mjera za duljinu, 0,914 metra. [11] Brodić sa dva jarbola sa sošnim jedrima i četiri prečke. [12] Starinski navigacijski instrument za određivanje kutova zvijezda. [13] Doubloon, stari španjolski zlatni novac.
[14] Iskvareno prema Louis d'or, francuski zlatni novac do 1795. godine. [15] Piece of eight, engleski naziv za stari španjolski zlatni novac real. [16] Zlatnici s likom engleskog kralja Georgea (Jurja). [17] Engl. cutter, brod s jednim jarbolom. [18] Glavni grad Trinidada. [19] Glavni grad Venezuele [20] Engl. schooner, jedrenjak na dva jarbola sa sošnim jedrima. [21] Sir Edward Lord Hawke of Towton (1705-1781), britanski admiral, pobijedio Francuze u pomorskim bitkama za vrijeme Rata za austrijsko nasljedstvo (1740-1748). [22] Ratni jedrenjak naoružan topovima. [23] Božman ili bocman (od holandskoga bootsman), niži zapovjednik, nadzornik, nadglednik koji se brine za red i čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu; vođa posade na brodu, brodici ili na čamcu, itd [24] Šupljoglavka — drvena provlaka, služi za pritezanje pripona jarbola i drugih konopa. [25] Engl. Keelhaul, vući nekoga pod kobilicom broda, kazna kojom su kažnjavali neposlušne mornare tako što su ih svezane na konope provlačili poprijeko ispod broda. [26] Londonski centralni kazneni sud smješten u starom gradskom bedemu (bailey), odakle mu i ime. [27] Londonska ulica nedaleko od Covent Gardena, s glavnim gradskim sudom za redarstvene prekršaje. [28] Engl. quart — mjera za tekućinu, oko 1,1 litre. [29] Top s kalibrom od 9 inča. [30] Malabar – jugozapadna obala Indije; Surinam – Nizozemska Gvajana, zemlja na sjeveru Južne Amerike; Providence – grad i luka u državi
Rhode Island u SAD-u; Portobello – luka škotskog glavnog grada Edinburgha. [31] Nekadašnja portugalska kolonija na zapadnoj obali Indije. [32] Alkoholno piće od ruma, šećera i vode. [33] Oko 30 stupnjeva južno i sjeverno od ekvatora vjetrovi pušu uvijek u istom smjeru. Zovu se pasati jer olakšavaju putovanje (španj. passata – put). [34] Execution Dock, pristanište na Temzi u Wappingu, u Londonu, gdje su se izvršavale smrtne kazne nad mornarima zločincima. [35] Maroons su odbjegli crni robovi na Karibima koji su se po planinama i prašumama skrivali od svojih gospodara. Kasnije su se tako nazivali i mornari koje bi njihovi kapetani zbog pobune ili nekog drugog razloga kaznili tako da ih ostave same na nekom pustom otoku ili hridi, s malo hrane, i prepuste sudbini (marooning), a onda i "prokletnici" gusari općenito. [36] William Kidd, rođen oko 1645. u Škotskoj, najprije je na strani vlade ratovao protiv gusara, a zatim se i sam odmetnuo u gusare. Uhvaćen je na američkoj obali kod Bostona i odveden u Englesku, gdje je nakon sudskog postupka osuđen na smrt i obješen u Londonu g. 1701. [37] Zaputke – konopi koji pripinju jarbol prema krmi. [38] Gig – lagani časnički čamac s pet veslača. [39] Glavni lik romana Doživljaji Bena Gunna R. F. Delderfielda (1912-1972), nastavka Otoka s blagom, koji opisuje događaje koji su prethodili radnji u ovom romanu. [40] Popularna politička balada. Napisao ju je Lord Wharton 1686. godine, a glazbu je skladao Henry Purcell. [41] William Augustus Duke of Cumberland (1721-1765), drugi sin kralja Georga II, vojskovođa engleske vojske u Ratu za austrijsko nasljedstvo; ugušio Jakobitski ustanak u bitki kod Cullodena. [42] Fontenoy, gradić u Belgiji pokraj kojega su 1745. godine. Francuzi u Ratu
za austrijsko nasljedstvo pobijedili saveznike Engleze, Nizozemce i Hanoverce pod zapovjedništvom vojvode od Cumberlanda. [43] Fitilj za paljenje kod starinskih pušaka. [44] Veseli Roger, naziv za gusarsku zastavu s mrtvačkom glavom i dvjema ukrštenim kostima. [45] Davy Jones – dno mora; morski grob, nazvan prema liku iz pomorskog folklora, duhu utopljenog mornara koji živi na dnu mora. [46] Umbra (lat.) – vrsta tamnosmeđe boje, oker, zemljana boja. [47] Mjera za tekućinu, 1,41 dl. [48] Britanska himna (Good save the King / Queen). [49] Glasovito kvalitetno vino iz grada Porta u Portugalu. [50] Dog-watch (engl.), straža na brodu od pola noći do četiri ujutro. [51] Apokalipsa ili Otkrivenje sv. Ivana, posljednja knjiga u Novom zavjetu. [52] Nutmeg, zimzeleno stablo s mirisnim plodom sličnim orahu. Upotrebljava se kao začin i u ljekarništvu. [53] Stari portugalski i brazilski zlatni novac (od portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac). [54] Engl. sequin, naziv za mletački zlatnik (tal. zecchino).
Impressum Nakladnik: Bulaja naklada d.o.o Radnički dol 8 10000 Zagreb tel:01/4822154 [email protected] www.bulaja.com Preveo: Zvonimir Bulaja Urednik: Zvonimir Bulaja Dizajn i prijelom: Bulaja naklada d.o.o. Tehnička realizacija: Bulaja naklada d.o.o. Oblikovanje naslovnice: Zvonimir Koščak Za nakladnika: Zvonimir Bulaja Autorska prava za prijevod Zvonimira Bulaje, kao i sva autorska prava na opremu knjige (napomene, bilješka o piscu...) su pridržana. ISBN: 978-953-328-321-0
© 2015. Bulaja naklada d.o.o. Za prijevod: © 2015. Zvonimir Bulaja
Садржај Otok s blagom 2 Sadržaj 3 I. dio: Stari gusar 6 Poglavlje 1. Stari morski vuk u »Admiralu Benbowu« 7 Poglavlje 2. Crno pseto se pojavljuje i nestaje 14 Poglavlje 3. Crna točka 21 Poglavlje 4. Morski kovčeg 27 Poglavlje 5. Slijepčev kraj 33 Poglavlje 6. Kapetanovi papiri 39 II. dio: Brodski kuhar 46 Poglavlje 7. Idem u Bristol 47 Poglavlje 8. Kod »Dalekozora« 53 Poglavlje 9. Barut i oružje 59 Poglavlje 10. Putovanje 65 Poglavlje 11. Što sam čuo u bačvi za jabuke 71 Poglavlje 12. Ratno vijeće 77 III. dio: Moja pustolovina na kopnu 83 Poglavlje 13. Kako je moja pustolovina na kopnu počela 84 Poglavlje 14. Prvi udarac 90 Poglavlje 15. Čovjek s otoka 96 IV. dio: Utvrda 103 Poglavlje 16. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kako je brod napušten 104 Poglavlje 17. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Posljednje putovanje šajke 109 Poglavlje 18. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kraj borbe prvoga dana 114 Poglavlje 19. Pripovijedanje ponovo nastavlja Jim Hawkins: Posada u utvrdi 119 Poglavlje 20. Silverovo poslanstvo 125
Poglavlje 21. Napad 131 V. dio: Moja pustolovina na moru 138 Poglavlje 22. Kako je moja pustolovina na moru počela 139 Poglavlje 23. Oseka traje 145 Poglavlje 24. Krstarenje čuna 150 Poglavlje 25. Skidam Jollyja Rogera 156 Poglavlje 26. Israel Hands 161 Poglavlje 27. »Osmaci« 169 VI. dio: Kapetan Silver 175 Poglavlje 28. U neprijateljskom logoru 176 Poglavlje 29. Opet crna točka 184 Poglavlje 30. Na časnu riječ 191 Poglavlje 31. Lov za blagom — Flintov putokaz 198 Poglavlje 32. Lov za blagom — glas iz šume 205 Poglavlje 33. Pad jednoga vođe 212 Poglavlje 34. i posljednje 218 Bilješke 224 Impressum 228