Kad sam vidio toga dječaka, prvi sam put razumio svoj položaj. Do toga trenutka mislio sam na pustolovine koje su me očekivale, a ne na dom što ću ga ostaviti; a sad videći toga nespretnog stranca, koji će biti na mojem mjestu kraj moje majke, prvi put su mi navalile suze na oči. Bojim se da sam tom dječaku priredio pasji život; kako je bio nevješt u poslu, imao sam u stotinu navrata priliku da ga popravljam i korim, i nisam se ustručavao da ih iskoristim. Prošla je noć. Sutradan, nakon objeda, krenusmo Redruth i ja opet pješice na put. Oprostio sam se s majkom i sa zaljevom u kojem sam živio od rođenja, i s dragim starim Admiralom Benbowom, koji mi nije više bio tako drag otkako je bio ponovo oličen. Jedna od mojih posljednjih misli bila je posvećena kapetanu, koji je tako često koračao uzduž obale sa svojim naherenim šeširom, s ožiljkom od sablje na obrazu i sa svojim starim, mjedenim dalekozorom. U idućem trenutku zakrenuli smo iza nekoga zavoja, i moj je dom nestao s vidika. Poštanska su nas kola primila u sumrak na pustopoljini kod Royal Georgea. Utisnuše me između Redrutha i nekoga debelog, starog gospodina. Unatoč brzom kretanju i hladnom noćnom zraku, ja sam ispočetka prilično dremuckao, a zatim sam spavao poput klade vozeći se uz brežuljke i kroz doline, od postaje do postaje; kad sam se od udaraca u rebra napokon probudio i kad sam otvorio oči, ustanovio sam da već stojimo pred nekom velikom zgradom u nekoj gradskoj ulici i da je već odavno svanulo. — Gdje smo? — upitah. — U Bristolu — reče Tom. — Siđite! Gospodin Trelawney nastanio se u nekoj gostionici daleko dolje u luci da bi mogao nadzirati radove na škuni. Pošli smo pješice onamo. Na moju veliku radost naš je put vodio uz pristan i pokraj mnogo brodova svih veličina, jarbola i narodnosti. Na jednom su mornari radili pjevajući; na drugom bili ljudi na jarbolu, visoko iznad moje glave, viseći na konopcima, koji se nisu činili deblji od paučine.
Premda sam sav život proveo uz obalu, činilo mi se da nikad nisam bio bliže moru negoli tada. Miris smole i soli bio je nešto novo. Vidio sam najdivnije izrezbarene likove na pramcu, koji su plovili dalekim oceanima. Osim toga vidio sam mnogo starih mornara s kolutima u ušima, sa zaliscima kovrčavih vitica, s katranastim perčinima, gegava, nespretna mornarska hoda; i ne bih bio radosniji da sam vidio toliko kraljeva i nadbiskupa. I ja ću na more; na more u škuni, s božmanom što zviždi, i s raspjevanim mornarima s perčinima; na more, prema nepoznatom otoku i u potragu za zakopanim blagom! Dok sam se još zanosio tim divnim snom, iznenada smo stigli pred neku veliku gostionicu i susreli squirea Trelawneya. Nosio je, poput pomorskog časnika, čvrsto, modro odijelo. Vidjeh ga gdje dolazi kroz vrata smiješeći se i sjajno oponašajući mornarski hod. — Eto vas — poviče — a liječnik je stigao prošle noći iz Londona. Bravo! Brodska je družba na broju! — Oh, gospodine — kliknem. — Kad ćemo isploviti? — Isploviti? — reče. — Sutra ćemo isploviti!
Poglavlje 8. Kod »Dalekozora« Dok sam doručkovao, squire mi pruži pisamce naslovljeno na Johna Silvera kod Dalekozora i reče mu da ću lako naći to mjesto idući uz pristan i pozorno tražeći malu krčmu s velikim, mjedenim dalekozorom kao znakom. Krenem ushićen tom prilikom da vidim još više brodova i mornara. Protiskivao sam se kroz veliko mnoštvo ljudi, teretnih kola i zamotaka (jer je pristanište u to doba bilo najprometnije), dok nisam našao traženu krčmu. Bilo je to lijepo, prilično malo zabavište. Natpisna ploča bijaše novoispisana, prozori zastrti urednim crvenim zastorima, a pod posut čistim pijeskom. S obje strane krčme bila po jedna ulica, a otvorena vrata vodila u obje ulice, zbog čega je prostrana, niska prostorija bila prilično otvorena pogledu izvana unatoč oblaku duhanskog dima. Gosti su većinom bili pomorci, a govorili su tako glasno da sam zastao na vratima; gotovo sam se bojao ući. Dok sam čekao, dođe iz pokrajne sobe neki čovjek, i ja sam na prvi pogled bio siguran da to mora biti Dugi John. Lijeva mu je noga bila odrezana blizu kuka, a ispod lijevoga ramena nosio je štaku kojom se služio s divnom okretnošću, skakućući poput ptice. Bio je veoma visok i snažan, lica široka poput butine — jednostavna i blijeda, ali umna i nasmijana. Doista, činilo se da je neobično dobre volje; zviždao je obilazeći stolove, pozdravljajući veselim riječima najmilije od gostiju ili tapšajući ih po ramenu. Da vam kažem istinu, već sam se nakon pisma squirea Trelawneya, u kojem je bio spomenut Dugi John, u mislima zabrinuo da bi to mogao biti baš onaj jednonogi mornar kojega sam tako dugo vrebao u starom
Benbovou. Ali jedan pogled bio mi je dovoljan. Vidio sam i kapetana, i Crno Pseto i slijepoga Pewa, i držao sam da znam čemu je sličan koji gusar — on je, po mojem mišljenju, posve drukčije stvorenje od ovog urednog i dobroćudnog krčmara. Odmah se ohrabrim, prekoračim prag i pristupim ravno čovjeku koji je stajao naslonjen na štaku, razgovarajući s nekim gostom. — Gospodine, jeste li vi gospodin Silver? — upitah pruživši pisamce. — Da, momče — reče — to mi je svakako ime. A tko si ti? I tad mi se učini da se, ugledavši squireovo pismo, nekako gotovo trgnuo. — Oh! — reče prilično glasno pruživši mi ruku. — Znam! Ti si naš novi mali; drago mi je što te vidim. I snažnim stiskom uhvati moju ruku svojom. Upravo tada na drugom kraju iznenada ustane jedan od gostiju i uputi se k vratima. Vrata su mu bila blizu i začas je bio na ulici. Ali njegova žurba privukla je moju pozornost te ga na prvi pogled prepoznah. Bio je to čovjek lica blijeda poput voska, čovjek bez dva prsta, čovjek koji je prvi bio došao u gostionicu Admiral Benbow. — Oh — kriknem — drž'te ga! To je Crno Pseto. — Baš me briga tko je — vikne Silver. — Ali nije platio svoj potrošak. Harry, potrči i uhvati ga. Jedan od onih koji su bili najbliže vratima skoči i pođe u potjeru. — Kad bi to bio i sam admiral Hawke, morao bi platiti svoj potrošak — klikne Silver; a tada, ispustivši moju ruku, upita: — Što si rekao, tko je to bio? Crno... što? — Pseto, gospodine — rekoh. — Zar vam gospodin Trelawney nije pripovijedao o gusarima? To je bio jedan od njih. — Tako? — krikne Silver. — U mojoj kući! Ben, potrči i pomozi Harryju! Zar jedan od one družbe! Jesi li ti, Morgane, pio s njim? Dođi ovamo.
Čovjek kojega je zvao Morgan — neki stari, sijedi mornar, lica boje mahagonija — pristupi prilično smeteno, žvačući duhan. — Dakle, Morgane — reče Dugi John veoma strogo — ti nisi nikad prije vidio to Crno... Crno Pseto, zar ne? — Nisam, gospodine — reče Morgan uz pozdrav. — Ti nisi znao njegovo ime, zar ne? — Nisam, gospodine! — Tako mi svega, Tome Morgane, to je dobro po te! — usklikne krčmar. — Da si se družio s takvima kao što je ovaj, nikad više ne bi, možeš mi vjerovati, zakoračio u moju kuću. A što ti je govorio? — Ne znam baš točno, gospodine — odgovori Morgan. — Zar ti ovo na svojim ramenima zoveš glavom ili je to neka prokleta šupljoglavka? [24] — krikne Dugi John. — Ne znaš točno! Možda ne znaš pravo ni to s kim si razgovarao? Ali hajde, o čemu je glagoljao... o putovanjima, o kapetanima, o brodovima? Zapjevaj! O čemu? — Razgovarali smo o kazni provlačenja pod kobilicom broda [25] — odgovori Morgan. — O kazni provlačenja pod kobilicom? To je veoma zgodna stvar i to mi možeš vjerovati: Pođi na svoje mjesto za klipana, Tome. A tada, kad se Morgan odgegao na svoje sjedalo, Silver doda povjerljivim šaptom, što mi se učinilo veoma laskavo: — Tom Morgan posve je pošten čovjek, samo je glup. A sad — reče opet glasno — da vidimo... Crno Pseto? Ne, ne znam to ime. Ipak, nekako mi se čini da sam... da, vidio sam tog nespretnjakovića. Obično je dolazio ovamo s nekim slijepim prosjakom. Zacijelo je tako — rekoh. — Znao sam i toga slijepca. Ime mu je bilo Pew. — Jest! — prilično uzbuđeno usklikne Silver. — Pew! To mu je svakako bilo ime. Ah, zacijelo je to bio neki morski pas. Ako
uhvatimo to Crno Pseto, to će biti vijest za kapetana Trelawneya. Ben je dobar trkač; malo ima mornara koji trče bolje od Bena. On ga mora dostići, tako mi svega, stopu po stopu! Govorio je o kazni provlačenja pod kobilicom broda, zar ne? Ja ću njega provući pod kobilicom broda! Cijelo vrijeme dok je izgovarao te prazne riječi on je toptao na svojoj štaki gore-dolje po krčmi udarajući rukom po stolovima i očitujući tako uzbuđenost, kao dà želi uvjeriti nekoga suca Old Baileya [26] ili nekoga redarstvenika iz Bow Streeta. [27] Moje sumnje temeljito su se probudile kad sam našao Crno Pseto u Dalekozoru, pa sam pozorno motrio kuhara. Ali on je bio odviše lukav, odviše rječit i previše mudar za mene, a kako su se za to vrijeme vratila zadihana ona dvojica i ispripovjedila da su u mnoštvu izgubila trag, i da su ih tamo izgrdili kao kradljivce, ja sam već bio spreman jamčiti za nedužnost Dugog Johna Silvera. — Eto, Hawkinse — reče — nije li to prokleto teška stvar za čovjeka kao što sam ja, zar ne? Tu je kapetan Trelawney... Što li će on misliti? Tu sjedi u mojoj kući taj kleti đavolji sin i pije moj rum! Ti mi, eto, dolaziš i pripovijedaš mi sve o njemu, a ja mu dopuštam da umakne pred svima nama, da mi umakne pred nosom. Ali, zar ne, Hawkinse, opravdat ćeš me pred kapetanom. Ti si dječak, ali ti si oštrouman, kako treba. To sam opazio čim si ušao ovamo. Ali, eto, stvar je u tom: što sam mogao s tim svojim drvom na kojem šepesam? Eh, da sam još vođa brodara na trgovačkom brodu, zgrabio bih ga začas i zabio bih ga čvrsto u spone, svakako; ali sada... A tada, posve iznenada, prestane, i njegova se vilica spusti, kao da se nečega sjetio. — Potrošak! — vikne. — Tri ruma! Doista, neka mi se slome jarboli ako nisam zaboravio taj potrošak! I sjedne na neku klupu te se počne smijati, dok mu nisu niz obraze potekle suze. Nisam mogao a da mu se ne pridružim; i smijali smo se
zajedno; smijeh je rastao u grohot, dok se nije sve orilo u krčmi. — Eh, kakvo li sam veliko, staro morsko tele! — reče napokon otirući sebi obraze. — Ti i ja slagat ćemo se dobro, Hawkinse, jer, kunem se, mene je trebalo izabrati za malog. Ali dođi sad, pomozi mi. Ovo ne koristi. Dužnost je dužnost, drugovi. Stavit ću na glavu svoj trorogi šešir i zbog tebe ću poći kapetanu Trelawneyu; izvijestit ću ga o ovoj stvari. Znaš stvar je ipak ozbiljna, mladi Hawkinse; a ni ti, ni ja nismo iz nje izašli tako da bih se usudio da to nazovem časnim. Ni ti, kažeš, nisi bio spretan... nitko od nas nije bio spretan. Ali, neka mi popuca dugmad, ono s potroškom bila je dobra stvar. I on se opet počne smijati, i to tako srdačno da sam se i ja morao pridružiti njegovu veselju premda nisam u tom osjetio šale kao što je osjetio on. On je na našoj maloj šetnji uzduž pristana bio veoma zanimljiv drug, pripovijedao mi je o različitim brodovima pokraj kojih smo prolazili, o njihovu jarbolu, o nosivosti i o narodnosti, tumačio mi poslove koji su se odvijali: kako onaj brod istovaruju, drugi tovare, a treći pripremaju za plovidbu, od vremena do vremena ispričao bi mi kakvu malu priču o brodovima ili o mornarima, ili bi ponavljao neki brodski izraz dok ga ne bih potpuno naučio. Počeo sam se uvjeravati da je to jedan od najboljih pomorskih drugova. Kad smo stigli u gostionicu, squire i dr. Livesey sjedili su zajedno; ispili su po kvart [28] piva i pojeli po krišku pržena kruha prije nego što pođu na škunu da je pregledaju. Dugi John veoma je duhovito ispričao priču od početka do kraja, ali posve istinito. — Eto, tako je bilo, zar ne, Hawkinse? — govorio bi od vremena do vremena, a ja sam morao samo potvrditi. Obojici gospode bilo je žao što je Crno Pseto umaklo, ali svi smo se slagali u tom da se ništa ne može učiniti, te Dugi John, pošto su ga pohvalili, uze svoju štaku i pođe. — Sva posada neka bude u četiri poslije podne na brodu — vikne za
njim squire. — Da, da, gospodine — klikne kuhar odlazeći. — Dakle, squire — reče dr. Livesey — općenito ne vjerujem mnogo u vaša otkrića, ali želim reći da mi se John Silver sviđa. — Taj je čovjek pravi poštenjak — izjavi squire. — A sad bi — doda liječnik — Jim mogao s nama na brod, zar ne? — Svakako — dočeka squire. — Uzmi šešir, Hawkinse, pa ćemo posjetiti brod.
Poglavlje 9. Barut i oružje Hispaniola je ležaja malo izvan pristaništa, i mi smo prošli ispod lukova na pramcima i oko krma mnogih drugih brodova, pri čemu su njihovi konopi često strugali ispod kobilice našega čamca, a često su se njihali i iznad nas. Napokon ipak pristadosmo uz brod, a kad smo stupili na palubu, dočeka nas i pozdravi poručnik gospodin Arrow, opaljeni mornar s naušnicama u ušima i razrok. On i squire bili su u veoma prijateljskom odnosu, ali naskoro sam opazio da nije jednak odnos između gospodina Trelawneya i kapetana. Kapetan, čovjek mrka pogleda, bio je, činilo se, ljutit na sve na brodu. Doskora smo doznali zašto, tek što smo, naime, stupili u kabinu, uđe za nama neki mornar i reče: — Gospodine, kapetan Smollett želi razgovarati s vama. — Uvijek sam kapetanu na raspolaganju. Uvedite ga — odredi squire. Kapetan, koji je bio tik iza svojega glasnika, odmah uđe i zatvori iza sebe vrata. — Dakle, što želite reći, kapetane Smollette? Nadam se da je sve u redu, sve skladno i spremno za plovidbu. — Ne, gospodine — prozbori kapetan — bolje je, držim, govoriti iskreno, makar se i uvrijedili. Ne sviđa mi se ovo putovanje, ne sviđaju mi se ljudi, i ne sviđa mi se moj časnik. To je kratko i jezgrovito. — Možda vam se, gospodine, ne sviđa brod? — upita squire, kao što sam vidio, veoma ljutit. — O tom ne mogu govoriti, gospodine, dok ga nisam iskušao — reče
kapetan. — čini se da je brod sposoban. — Možda vam se, gospodine, ne sviđa ni vaš poslodavac? — reče squire. Ali sad se umiješa dr. Livesey. — Stanite malo — reče — stanite malo. Ovakva pitanja nemaju nikakve druge svrhe već da stvore neraspoloženje. Kapetan je rekao previše ili je rekao premalo, i moram kazati da želim neko razjašnjenje njegovih riječi. Kažete da vam se ne sviđa ovo putovanje. A zašto? — Bio sam uzet u službu, gospodine, kako bismo rekli, uz zapečaćenu zapovijed da odvezem ovaj brod kamo će mi zapovijedati ovaj gospodin — reče kapetan. — Dotle je u redu. Ali sada sam ustanovio da svaki obični mornar zna više od mene. To ne držim poštenim, eto, a vi? — Ne — reče dr. Livesey — ni ja. — Dalje — reče kapetan — saznao sam da polazimo u lov za blagom... To sam čuo, da znate, od vlastitih mornara. A blago je škakljiva stvar; nipošto mi se ne sviđaju putovanja za blagom; a osobito ih ne volim kad su tajna, i kad je (oprostite, gospodine Trelawneyu) tajna povjerena papigi. — Silverovoj papigi? — upita squire. — Tako se govori — reče kapetan. — Mislim, brblja se. Držim da nitko od vas, gospodo, ne zna na što se spremate; ali reći ću vam kako ja mislim o tom: život ili smrt, i to zatvorena trka. — To je jasno i, usuđujem se reći, prilično istinito — odgovori dr. Livesey. — Izlažemo se opasnosti; ali nismo tolike neznalice kakvima nas držite. Zatim, kažete da vam se ne sviđa posada. Nisu li to dobri pomorci? — Ne sviđaju mi se, gospodine — odvrati kapetan Smollett. — I držim da je trebalo izbor momčadi prepustiti meni ako se radi o tom.
— Možda je tako — odgovori liječnik. — Možda vas je moj prijatelj trebao uzeti sa sobom; ali ovo omalovažavanje, ako je to uopće bilo, nije bilo namjerno. I ne sviđa vam se gospodin Arrow? — Ne, gospodine. Vjerujem da je on dobar pomorac; ali on je odviše prijateljski raspoložen prema momčadi a da bude dobar časnik. Poručnik mora neprestano biti poručnik... Ne smije piti s običnim mornarima! — Zar želite reći da pije? — vikne squire. — Ne, gospodine — odgovori kapetan — tek da je previše prijateljski raspoložen. — Dobro, kapetane; ukratko — upita liječnik — recite nam što želite? — Dakle, gospodo, vi ste čvrsto odlučili poći na to putovanje? — Čvrsto poput željeza — odgovori squire. — Veoma dobro — reče kapetan. — Tada, budući da ste me veoma strpljivo saslušali gdje govorim stvari koje ne mogu dokazati, čujte još nekoliko riječi. Oni unose barut i oružje u prednje spremište broda. Eto, imate dobro mjesto ispod časničkog prostora; zašto ga ne biste ondje smjestili?... To je prvo. Zatim, sa sobom vodite četvoricu svojih ljudi, i oni su mi rekli da će spavati pod pramcem. Zašto im ne biste dali ležajeve ovdje pokraj časničkog prostora?... To je drugo. — Još štogod? — upita gospodin Trelawney. — Samo još jedno — reče kapetan. — Već je bilo previše brbljanja. — Zaista previše — potvrdi liječnik. — Reći ću vam što sam čuo — nastavi kapetan Smollett. — Čuo sam da imate zemljovid nekog otoka; da su na zemljovidu križići koji označuju gdje je blago; i da taj otok leži... — i zatim reče točnu geografsku širinu i duljinu. — To nisam nikad rekao ni živoj duši! — usklikne squire. — Posada to zna, gospodine — odvrati kapetan. — To ste morali biti vi, Liveseyu, ili Hawkins — vikne squire.
— Nije važno tko je bio — odvrati liječnik. Opazio sam da se ni on ni kapetan ne obaziru mnogo na uvjeravanje gospodina Trelawneya. Nisam se, dakako, obazirao ni ja jer je on bio brbljavac; ipak, vjerujem da je u tom slučaju doista bio u pravu i da nitko nije pripovijedao o položaju otoka. — Dobro, gospodo — nastavi kapetan. — Ne znam tko ima taj zemljovid, ali zahtijevam da bude zadržan u tajnosti i preda mnom i pred gospodinom Arrowom. Inače ću morati zahtijevati da me otpustite. — Razumijem — reče liječnik. — Želite da tu stvar zadržimo u tajnosti i da krmu broda učinimo tvrđavom, s posadom od ljudi moga prijatelja, te da je opskrbimo svim oružjem i barutom na brodu. Drugim riječima, bojite se pobune. — Gospodine — preuze kapetan Smollett — nije mi namjera da ovo shvatim kao uvredu, ali poričem vam pravo da mi podmećete takve riječi. Nema kapetana, gospodine, koji bi smio isploviti kad bi imao dovoljno razloga da ovo kaže. Što se tiče gospodina Arrowa, držim da je posve pošten; tako su i neki od ljudi; možda su i svi, ja ne znam, ali ja sam odgovoran za sigurnost broda i za život svakoga pojedinog čovjeka na njemu. Opažam da se stvari, po mojem mišljenju, ne odvijaju kako treba. I molim vas da poduzmete mjere opreza ili da mi dopustite da napustim svoju službu. I to je sve. — Kapetane Smollette — počne liječnik smiješeći se. — Jeste li već čuli priču o brdu i o mišu? Oprostit ćete što se usuđujem reći, ali vi me sjećate na tu priču. Kladim se o svoju vlasulju da ste namjeravali, kad ste ušli ovamo, reći nešto više od ovoga. — Doktore — dočeka kapetan — vi ste oštroumni. Kad sam ušao ovamo, namjeravao sam zahtijevati otpust. Nisam držao da će gospodin Trelawney htjeti poslušati i jednu riječ. — I ne bih nipošto! — vikne squire. — Da nije ovdje bilo Liveseya, poslao bih vas do đavola. Ovako, saslušao sam vas. Učinit ću kako
želite; ali moje je mišljenje o vama veoma loše. — Kako želite, gospodine — uzvrati kapetan. — Vidjet ćete da vršim svoju dužnost. I nato ode. — Trelawneyu — reče liječnik — vjerujem, protivno svemu što inače držim, da vam je uspjelo ukrcati na brod dva poštena čovjeka: ovoga i Johna Silvera. — Silvera, to da — usklikne squire — ali što se tiče ovoga nepodnošljivog zanovijetala, izjavljujem da je njegovo vladanje nedostojno čovjeka, mornara, i da je posve neenglesko. — Dobro — reče liječnik — vidjet ćemo. Kad smo došli na palubu, ljudi su već počeli unositi oružje i barut, uzvikujući pri poslu jo-ho, dok su kapetan i gospodin Arrow stajali kraj njih i nadzirali. Novi raspored bio mi je posve po volji. Cijela škuna bila je pomno pregledana na krmi, izvan stražnjeg dijela glavnoga spremišta bilo je postavljeno šest ležajeva; a taj niz ležajeva bio je spojen s brodskom kuhinjom i pramcem samo rešetkastim prolazom s lijeve strane. Najprije je bilo zamišljeno da će kapetan, gospodin Arrow, Hunter, Joyce, liječnik i squire zapremiti tih šest ležajeva. Ali Redruth i ja dobili smo dva od njih, a gospodin Arrow i kapetan imali su spavati na palubi, kod silaza koji je bio proširen sa strane tako da bi se gotovo mogao nazvati tvrđavom. Bio je, dakako, ipak veoma nizak, ali bilo je mjesta da se objese dvije postelje, pa se činilo da je i poručnik zadovoljan tim rasporedom. Možda je i on sumnjao u momčad, ali to je bilo tek nagađanje; kako ćemo, naime, vidjeti, nismo imali sreću da čujemo njegovo mišljenje. Svi smo zdušno radili, premještali barut i ležajeve, kad je zajedno s posljednjim čovjekom ili s dvojicom njih došao na brod na nekom čamcu i Dugi John. Kuhar se popeo preko ograde okretno poput majmuna i čim je opazio
što radimo, reče: — Hej, kako, drugovi? Što je to? — Premještamo barut, Jack! — odgovori netko. — Zašto tako? — vikne Dugi John. — Ako to budemo radili, promašit ćemo jutarnju plimu! — Moja odredba! — reče kratko kapetan. — Možete sići dolje, čovječe. Momci će htjeti večeru. — Da, da, kapetane — odgovori kuhar; i dodirnuvši svoj uvojak na čelu, odmah nestane u smjeru kuhinje. — To je dobar čovjek, kapetane — kaza liječnik. — Veoma vjerojatno, gospodine — odvrati kapetan Smollett. — Polagano s tim, ljudi... polagano — reče okrenuvši se prema momcima koji su premještali barut; a tada, iznenada, opazivši mene gdje pregledavam top, neki dugocjevi mjedeni devetak, [29] koji smo nosili u sredinu broda, vikne: — Ovamo, ti mali, ostavi to! Hajde kuharu i prihvati se nekoga posla. A tada, dok sam se odatle žurio, začujem ga gdje posve glasno govori liječniku: — Na svojem brodu ne trebam nikakvih ljubimaca. Uvjeravam vas da sam mislio posve kao squire i duboko sam zamrzio kapetana.
Poglavlje 10. Putovanje Cijelu tu noć veoma smo užurbano smještali predmete na svoja mjesta, a puni čamci squireovih prijatelja, gospodin Blandly i drugi, dolazili su zaželjeti nam sretan put i siguran povratak. Nikad nije u Admiralu Benbowu bilo noći u kojoj bih imao i polovicu toliko posla; bio sam umoran poput psa kad je božman malo prije zore zazviždao zviždaljkom i kad je posada počela prilaziti pralicama vitla. Ne bih bio napustio palubu ni da sam bio i dvostruko umoran; sve mi je bilo tako novo i zanimljivo: kratke zapovijedi, oštar zvuk zviždaljke, ljudi što se uz treperenje brodskih svjetiljaka žure na svoja mjesta. — Sad nam, Ražnju, zapjevaj kakvu kiticu! — vikne neki glas. — Onu staru — javi se drugi. — Da, da, drugovi — reče Dugi John, koji je sa štakom ispod pazuha pomagao; i najednom se zrakom razlegnu riječi koje sam tako dobro poznavao: Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju... A zatim sva momčad zapjeva pripjev: Jo-ho-ho, i boca ruma!
A pri trećem »ho!« pred njima snažno udare pralice vitla. Čak i u tom uzbudljivom času ovo me za trenutak prenijelo u staru gostionicu Admiral Benbow. Učinilo mi se da čujem kapetanov glas gdje krešti u zboru. Ali ubrzo je sidro bilo dignuto iz vode, naskoro je cijedeći se visilo na pramcu; jedra se počela nadimati, a kopno i brodovi proletjeli s obje strane; i prije negoli sam mogao leći da jedan sat prodrijemam, Hispaniola je počela svoje putovanje prema Otoku s blagom. Neću pripovijedati potankosti toga putovanja. Bilo je prilično uspješno. Brod je dokazao da je dobar, posada da je sastavljena od sposobnih pomoraca, a kapetan da savršeno razumije svoj posao. Ali prije negoli smo stigli do Otoka s blagom, dogodiše se dvije ili tri stvari koje treba znati. Najprije se gospodin Arrow pokazao još gori nego što se bojao kapetan. Nije imao nikakve vlasti nad ljudima i ljudi su radili s njim što im se svidjelo. Ali to nipošto nije bilo najgore; nakon dan-dva plovidbe pojavio se na palubi mutnih očiju, crvenih obraza, mucava jezika, pokazujući i druge znakove pijanstva. Svakoga dana sramotno ga tjerahu s palube. Kadšto bi pao i ozlijedio se; kadšto bi cijeli dan ležao na svojem malom ležaju na jednoj strani silaza; kadšto bi dandva bio gotovo trijezan i prilično bi dobro vršio svoju dužnost. Međutim, nikad nismo mogli otkriti odakle je dobivao piće. To je bila brodska tajna. Koliko god smo pazili, ništa nismo mogli otkriti; a kad bi ga otvoreno zapitali, on bi se samo smijao ako je bio pijan, a ako je bio trijezan, svečano bi poricao da je ikada okusio bilo što drugo osim vode. On nije samo kao časnik loše utjecao na ljude i bio beskoristan, već je bilo jasno i to da na taj način mora sebe naskoro ubiti; stoga se nitko nije mnogo iznenadio, a niti se mnogo žalostio, kad je neke mrke noći na zapjenjenom moru posve nestao, i više ga nitko nije vidio. — Pao je u more! — reče kapetan. — Dobro, gospodo, to mi je uštedjelo neugodnost da ga bacim u okove.
Ali tako smo ostali bez prvog časnika i trebalo je, dakako, unaprijediti kojega od mornara. Božman Job Anderson bio je najzgodniji čovjek na brodu, i premda je zadržao svoj stari naziv, služio je u neku ruku kao prvi časnik. Gospodin Trelawney je prije putovao morem i njegovo nam je znanje uvelike koristilo jer je često za lijepa vremena stražario. A kormilar Israel Hands bio je oprezni, lukavi, stari, iskusni pomorac, kojemu se moglo u nuždi povjeriti gotovo sve. On je bio veliki pouzdanik Dugog Johna Silvera. Kad sam, dakle, spomenuo njegovo ime, treba nešto reći i o našem brodskom kuharu Ražnju, kako su ga zvali momci. Na brodu je nosio svoju štaku obješenu na konopcu oko vrata kako bi mu po mogućnosti obje ruke bile slobodne. Bilo je vrijedno vidjeti kako je štaku zatisnuo u neku pregradu i kako se, poduprt o nju, predaje svakom pokretu broda i kuha dalje spretno kao da je na kopnu. Još je bilo neobičnije promatrati ga gdje za najburnijega vremena prolazi palubom. Objesio je jedan ili dva konopca da mu pomažu pri prelaženju preko najširih prostora. Te su konopce nazivali »naušnice Dugog Johna«; i on bi se prebacivao s jednog mjesta na drugo jednako brzo kao čovjek koji može hodati, sad upotrebljavajući štaku, sad vukući je za sobom na konopcu. Ipak su ga neki od momaka, koji su već prije s njim plovili, žalili videći ga ovako kljasta. — Ražanj nije običan čovjek — rekao mi je kormilar. — U mladosti je prošao dobro školovanje, i kad hoće, može govoriti poput knjige; a hrabar je... lav nije ništa prema Dugom Johnu! Vidio sam ga gdje se nenaoružan hvata ukoštac sa četvoricom i lupa im glavu jednu o drugu. Sva ga je momčad poštovala, čak mu se i pokoravala. Znao je govoriti sa svakim i svakomu je znao učiniti neku osobitu uslugu. Prema meni bijaše neumorno prijazan; i uvijek se radovao videći me u kuhinji, koju je držao čistu poput nove pribadače; posuđe je visilo osvjetlano, a u jednom kutu bila je u krleci njegova papiga.
— Dođi, Hawkinse — govorio bi — dođi i popričaj s Johnom. Nitko nije tako dobrodošao kao ti, moj sine. Sjedni i čuj novosti. Ovo je Flint... svoju papigu zovem kapetan Flint, po slavnom gusaru... evo, kapetan Flint proriče uspjeh našega putovanja. Zar ne, kapetane? A papiga bi veoma brzo govorila: »Osmaci! osmaci! osmaci!« — sve dok John ne bi prebacio preko krletke svoj rupčić. — Eto, ovoj je ptici — rekao bih — možda dvije stotine godina, Hawkinse... one žive većinom vječno; i samo je đavo možda vidio više opakosti nego ona. Plovila je s Englandom, sa slavnim gusarom kapetanom Englandom. Bila je na Madagaskaru, i u Malabaru, i u Surinamu i Providenci, i u Portobellu. [30] Bila je pri vađenju potopljenih galija. Tamo je naučila svoje »osmaci«, a nije ni čudo; bilo ih je trista i pedeset tisuća, Hawkinse! Bila je kod osvajanja broda Potkralj Indije nedaleko od Goe; [31] a kad je pogledaš, pomislio bi da je neko djetešce. Ali namirisala si se baruta... zar ne, kapetane? — Spremni za prelet — zakreštala bi papiga. — Ah, zgodan je ona stvor — rekao bi kuhar i dao joj iz džepa šećera, a ptica bi kljuvala žice krletke i svojski klela i pružala tako dokaz svoje opakosti. — Eto — dodao bi tada John — ne možeš dirnuti smolu a da se ne zaprljaš, momče. Evo, ova moja bijedna, stara, nedužna ptica kune kao vatromet, a možeš biti siguran da nema ni pojma o tom. Ona bi jednako klela, da tako kažem, i pred kapelanom. I John bi dodirnuo svoj uvojak na čelu na onaj svečani način, zbog čega mi se činio najboljim čovjekom. Međutim squire i kapetan Smollett bijahu još uvijek u prilično napetim odnosima. Squireu to nije smetalo; on je prezirao kapetana, a kapetan je govorio samo kad bi ga tkogod oslovio, pa i onda oštro, kratko i suho, ne trateći riječi. Priznavao je, kad bi ga stjerali u škripac, da mu se čini da se prevario u posadi, da su neki baš tako žustri kao što on hoće i da se svi vladaju prilično dobro. Što se tiče
broda, otvoreno je pokazao svoju sklonost. — On će prileći zraku bliže uzvjetar, baš toliko koliko muž ima pravo očekivati od svoje žene, gospodine. Ali — dodao bi — moram reći da još nismo kod kuće i da ne volim ovo krstarenje. Nato bi se squire okrenuo te bi, podigavši podbradak, koračao goredolje po palubi. — Još malo — rekao bi — pa ću se rasprsnuti zbog toga čovjeka. Bilo je i bure, koja je samo dokazala odlike Hispaniole. Svaki čovjek na brodu činio se veoma zadovoljan, a teško da bi im se svidjelo da im je bilo drugačije; mislim, naime, da nikad nijedna brodska družba, otkako je Noa zaplovio, nije bila tako razmažena. Zbog najmanjega razloga dobivali su dvostruki grog; [32] na obične dane bilo je kolača, na primjer, kad bi squire saznao da je rođendan bilo kojega od ljudi; a bačva s jabukama stajala bi uvijek otvorena u sredini palube broda za svakoga kome bi se prohtjelo uzeti. — Nikad dosada nisam znao da je to dobro — reče kapetan dr. Liveseyu. — Pokvariti mornare, stvoriti đavola. To je moje mišljenje. Ali ipak je bačva s jabukama, kao što ćete čuti, dobro poslužila; da, naime, nije bilo nje, mi ne bismo dobili znak opomene i možda bismo svi poginuli od izdajničke ruke. Dogodilo se to ovako. Morali smo ploviti prema pasatnim vjetrovima [33] da uhvatimo vjetar otoka koji smo tražili — nije mi dopušteno da budem jasniji — i sad smo plovili nizvjetar, uz pozorno promatranje danju i noću. Bio je to, prema najopćenitijem proračunu, nekako posljednji dan našega putovanja onamo; u neko vrijeme te noći, ili najkasnije ujutro, trebali smo ugledati i Otok s blagom. Plovili smo jugo-jugozapadno, a imali smo stalni povjetarac u bok i mirno more. Hispaniola se postojano valjala, uronjujući od vremena do vremena kosnik, uz sitni škropac vode. Gornja i donja jedra bila su napeta, svi su bili vedro raspoloženi jer smo sad bili tako blizu kraju prvoga dijela naše pustolovine.
Tada, upravo nakon zalaza sunca, kad sam svršio sav svoj posao i pošao prema svojem ležaju, dogodi se da sam zaželio jabuku. Potrčao sam na palubu. Straža je bila posve sprijeda, pazeći na otok. Čovjek kod kormila pazio je na prednji porubnik jedra i sam je za se tiho zviždao; i to je bio jedini zvuk osim udaranja mora o kljun i oko bokova broda. Ja sam posve ušao u bačvu za jabuke i ustanovio da je ostala jedva koja jabuka; ali sjedeći ondje u tami, nešto od šuma vode i ljuljanja broda, ja sam ili zaspao ili sam bio baš zapadao u san kad neki teški čovjek sjedne sasvim uz bačvu. Bačva se strese kad se taj čovjek naslonio leđima o nju i ja sam upravo htio skočiti, kad čovjek počne govoriti. Bio je to Silverov glas, i tek što sam čuo dvanaestak riječi, ne bih se pokazao ni za što na svijetu, već sam ondje ležao dršćući i prisluškujući, u najvećem strahu i radoznalosti; iz tih sam, naime, dvanaestak riječi razabrao da o meni ovise životi svih poštenih ljudi na brodu.
Poglavlje 11. Što sam čuo u bačvi za jabuke — Ne, nisam ja — reče Silver — Flint je bio kapetan; ja sam bio vođa odjeljka unatoč svojoj drvenoj nozi. Pri istom plotunu iz topova ja sam izgubio nogu, a stari Pew svoje oči. Neki majstor ranarnik odrezao mi ju je... tek je bio izašao iz škole i... latinski je znao kao piti vodu i svašta drugo; ali bio je u Corso Castleu obješen poput psa i osušen na suncu kao i drugi. Bili su to Robertsovi ljudi, a dogodilo se zbog mijenjanja imena njihovih brodova... Kraljevska Sreća i tako dalje. Eto, kažem, kako je brod kršten, tako mora ostati. Tako je bilo s Kasandrom kad nas je sve zdrave donijela kući iz Malabara pošto je England zarobio Potkralja Indije; tako je bilo sa starim Moržom, starim Flintovim brodom, koji sam vidio gdje se cijedi od crvene krvi i gotovo tone od težine zlata. — Ah! — vikne neki drugi glas, glas najmlađega momka na brodu, i očito pun udivljenja — Flint je bio cvijet družbe. — I Davis je, svakako, bio čovjek — reče Silver. — Nikad nisam plovio s njim, najprije s Englandom, zatim s Flintom, to je moja povijest, a sad ovdje, da tako kažem, na vlastiti račun. S Englandom sam uštedio devet stotina, a dvije tisuće nakon Flinta. To nije loše za obična mornara... sve je dobro spremljeno! Nije dosta samo zaraditi, treba i uštedjeti, vjeruj mi. Gdje su sada svi Englandovi ljudi? Ne znam. Gdje su Flintovi? Doista, većina ih je ovdje na brodu i raduju se kad dobiju kolač... Neki su od njih prije prosjačili. Stari Pew, kad je izgubio vid... zamisli tu sramotu... trošio je u godinu dana dvanaest stotina funta, poput lorda u parlamentu. A gdje je sada? Eto, sad je mrtav i pod zemljom, ali dvije godine prije toga, neka mi se slome jarboli, taj je čovjek skapavao od gladi.
Prosjačio je, krao i krao, i uza sve to skapao, tako mi svega! — Pa, onda nije vrijedno muke — reče mladi mornar. — Nije vrijedno muke za glupane, vjeruj mi... ni to, ni bilo što drugo — vikne Silver. — Ali sad, gle: ti si mlad, dakako, ali ti si pametan, kako treba. Vidio sam to čim sam te ugledao, i razgovarat ću s tobom kao s čovjekom. Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam čuo toga odvratnog starog lupeža gdje drugome govori istim laskavim riječima, koje je govorio meni. Držim da sam bio sposoban ubiti ga kroz bačvu. Međutim, on je nastavio ne sumnjajući da bi tko mogao prisluškivati. — Evo, vitezovi sreće. Oni žive surovo i izlažu se opasnosti da budu obješeni, ali oni jedu i piju poput pijetlova boraca, a kad se krstarenje svrši, jest, u njihovim džepovima ima stotine funta, umjesto stotine novčića. Eto, najviše ode za rum i dobar užitak, pa opet na more u samim košuljama. Ali to nije moj način. Ja sve spremim, nešto ovdje, nešto ondje, a nigdje previše, da ne pobudim sumnje. Meni je pedeset godina, upamti; kad se jednom vratim s ovog krstarenja, smirit ću se kao pravi gospodin. I vrijeme je, kažeš. Ah, međutim sam lijepo živio; nikad nisam sebi ništa uskratio što bi mi srce zaželjelo, i spavao sam na mekanu i jeo poslastice svakog dana, osim kad sam bio na moru. A kako sam počeo? Kao običan mornar, poput tebe! — Dobro — reče drugi — ali sad vam je propao sav drugi novac, zar ne? Nakon ovoga nećete se usuditi pokazati se u Bristolu. — A što misliš gdje je sada? — upita Silver podrugljivo. — U Bristolu, u štedionicama i na različitim mjestima — odgovori njegov drug. — Bio je — reče kuhar — bio je kad smo dizali sidro. Ali moja stara gospođa sada ima već sav novac. I Dalekozor je prodan, i zakup, i gosti, i oprema; a stara je djevojka krenula da se sastane sa mnom. Rekao bih ti kamo, jer ti vjerujem; ali to bi izazvalo ljubomoru među drugovima.
— A možete li se pouzdati u svoju gospođu? — upita drugi. — Vitezovi sreće — odvrati kuhar — obično imaju malo povjerenja jedan u drugoga, a vjeruj mi, i u pravu su. Ali ja imam neki svoj način. Kad me koji drug nasadi... svatko tko me poznaje zna, bar držim tako, da neće više dugo ostati sa starim Johnom zajedno na svijetu. Bilo ih je koji su se bojali Pewa, a neki su se bojali Flinta; ali baš Flintovi su se bojali mene. Bojali su se, i ponosan sam zbog toga. Flintova momčad bila je najsurovija na moru; i sam bi se đavo bojao ploviti s njima. Dakle, eto, kažem ti, ja nisam neki hvalisavac, i vidio si sam kako lako držim družbu na uzdi; ali kad sam bio vođa odjeljka, janjad nije bila prava riječ za stare Flintove gusare. Ah, na brodu staroga Johna možeš biti siguran. — Dobro, sad vam moram reći — odvrati momak — da mi se posao nije ni za četvrtinu sviđao dok nisam porazgovarao s vama, Johne; ali sad evo moje ruke. — Ti si hrabar momak, a i razuman — odgovori Silver rukujući se tako srdačno da se bačva sva tresla — i ljepšeg lika za viteza sreće nikad još nisam vidio. Međutim sam počeo razumijevati značenje njihovih izraza. »Vitezom sreće« očito su mislili ni više ni manje nego običnog gusara, a mali prizor koji sam prisluškivao bio je posljednji čin mićenja jednog od poštenih mornara — možda posljednjeg koji je preostao na brodu. Ali tada mi je naskoro imalo odlanuti jer je Silver tiho zazviždao, i treći se čovjek pojavi i sjedne uz društvo. — Dick je pristao — reče Silver. — Oh, znao sam da će Dick pristati — odvrati glas kormilara Israela Handsa. — Dick nije glup. I on premetne u ustima duhan za žvakanje te pljune. — Ali, gle — nastavi — ovo bih htio znati, Ražnju: kako ćemo dugo neodlučno ploviti kao na nekom prokletom brodiću za živež? Meni je već gotovo dosta kapetana Smolletta; već me dosta dugo muči, groma
mu! Hoću da pođem u tu kabinu! Hoću njihove zalihe i piće i ostalo. — Israele — reče Silver — tvoja glava ne zna baš računati, a nikad i nije znala. Ali držim da možeš slušati; barem su ti uši dosta velike. Eto, kažem ti: ti ćeš spavati sprijeda, i živjet ćeš teško, i govorit ćeš tiho, i bit ćeš trijezan, dok ja ne kažem; a to mi vjeruj, sine moj. — Dobro, ne kažem da neću, zar ne? — progunđa kormilar. — Ja samo pitam dokle. To samo kažem. — Dokle! Snage mi! — krikne Silver. — Dobro, eto, ako hoćeš znati, reći ću ti dokle. Odgađat ću što dalje, i tada će to biti. Ovdje je prvorazredni pomorac kapetan Smollett, koji za nas upravlja ovim prokletim brodom. Ovdje su squire i liječnik sa zemljovidom i ostalim... Ja ne znam gdje je zemljovid, zar ne? Kažeš da ne znaš ni ti. Dobro. Držim neka taj squire i liječnik nađu stvar i neka nam je pomognu donijeti na brod, svega mu. A onda ćemo vidjeti. Da sam siguran za sve vas, sinovi dvostrukog đavla, ja bih dopustio kapetanu Smollettu da nas doveze opet do pol puta natrag prije negoli bih udario. — Pa, držim da smo svi ovdje na brodu pomorci — reče momak Dick. — Mi smo svi posada s prednje palube, hoćeš reći — zareži Silver. — Mi možemo držati brod u smjeru, ali tko će odrediti smjer? To je u čemu se razilazite, gospodo, svi, od prvog do zadnjeg. Da je na moje, ja bih dao kapetanu Smollettu da nas dovede natrag barem do pasatnih vjetrova, tad ne bi bilo prokletih pogrešnih računa i po jednu žlicu vode dnevno. Ali ja znam kakvi ste. Ja ću svršiti s njima na otoku, čim bude novac na brodu, a to je šteta. Ali vi nikad niste sretni dok niste pijani. Nosite se, mučno mi je ploviti s takvima kakvi ste vi! — Polako, Dugi Johne — vikne Israel. — Tko ti se protivi? — Da, što misliš koliko sam, eto, vidio lijepih brodova gdje leže natovareni jedan uz drugi? I koliko žustrih momaka gdje se suše na suncu na Krvničkom pristaništu? [34] — vikne Silver. — I sve zbog
jednake takve žurbe, i žurbe, i žurbe. Čuješ li me? Vidio sam i jednu ili dvije stvari na moru. Kad biste se samo držali svojega smjera i zrake prema vjetru, vozili biste se u kočijama. Ali vi nećete! Poznajem ja vas! Sutra će vam usta biti puna ruma i odvisit ćete. — Svatko zna, Johne, da si ti neka vrsta propovjednika; ali ima ih koji bi mogli pomoći kormilariti dobro kao i ti — reče Israel. — Oni su voljeli malo šale. Nisu nipošto bili tako uzvišeni i otresiti, već su uživali poput veselih drugova. — Tako? — preuze Silver. — Dobro, a gdje su sada? Pew je bio te vrste, i umro je kao prosjak. Flint je bio takav, i umro je od ruma u Savannahu. Ah, bili su sjajna momčad! Samo, gdje su? — Ali kad se napokon oborimo na njih, što ćemo s njima? — upita Dick. — To je čovjek za mene! — vikne kuhar zadivljen. — To zovem poslom. Dakle, što misliš? Da ih ostavimo na kopnu kao marune? [35] Takav je bio Englandov običaj. Ili da ih zakoljemo kao svinje? To je bio način Flintov ili način Billyja Bonesa. — Billy je bio čovjek za takvu stvar — reče Israel. — »Mrtvi ljudi ne grizu«, govorio je. Ali sad je i on mrtav; i sad zna sve to potanko; i ako je ikada koji surovi mornar stigao u luku, bio je to Billy. — Tako je — dočeka Silver — bio je surov i brz. Ali upamti ovo: ja sam popustljiv čovjek... ja sam gotovo gospodin, kažeš; ali ovaj put je ozbiljno. Dužnost je dužnost, drugovi. Ja glasam... smrt. Kad budem u parlamentu i kad se budem vozio u svojoj kočiji, neću da mi se bilo koji od tih morskih zagrižljivaca iz kabine pojavi nepozvan kod kuće, poput đavla u molitvi. Ali kažem, treba čekati; a kad dođe vrijeme, tada ih treba razredati! — Johne — klikne kormilar — ti si čovjek! — Reći ćeš tako, Israele, ikad vidiš — napomenu Silver. — Samo zahtijevam jednu stvar... zahtijevam Trelawneya. Ja ću ovim rukama
skrhati njegovu teleću glavu. Dick! — doda prekidajući — skoči poput dobrog momka i daj mi jednu jabuku da ovlažim svoje grlo. Možete zamisliti kako sam se prestrašio! Da sam smogao snage, skočio bih iz bačve i odjurio; ali moji udovi i srce jednako su slutili na zlo. Čuo sam Dicka gdje se počeo dizati, a zatim ga je, čini se, netko zaustavio, i Handsov glas klikne: — Oh, ostavi to! Ta nećeš, Johne, sisati iz te bačve. Daj, da pođem po rum! — Dick — reče Silver — tebi vjerujem. Imam znak na bačvi. Evo ključ, napuni jednu limenu zdjelicu i donesi je. Kako god sam bio uplašen, nisam mogao da ne pomislim da je tako i gospodin Arrow morao dobivati rakiju koja ga je ubila. Tek što je Dick otišao, i za sve vrijeme njegove odsutnosti, Israel je šaptao kuharu ravno u uho. Mogao sam uhvatiti samo pokoju riječ, ali ipak sam doznao neke važne vijesti, osim drugih odlomaka, naime, koji su imali jednak sadržaj, cijela je ova rečenica bila jasna: »Nijedan se drugi momak više neće pridružiti.« Prema tomu bilo je još vjernih ljudi na brodu. Kad se Dick vratio, ta su trojica jedan za drugim uzimali zdjelicu i pili — jedan uz poklik »Za sreću«, drugi s »Ova je za starog Flinta!«, a Silver je rekao, nekako u stilu pjesme: »Ova je za nas, u smjeru je pramac, obilno plijena i mnogo kolača.« Upravo tada padne neko svjetlo na me u bačvi. Pogledam i ustanovim da je izašao mjesec i da je posrebrio vrh krmene košnjače i obasjao napeto prednje jedro. Gotovo u isto vrijeme zaori glas iz koša: »Hej kopno!«
Poglavlje 12. Ratno vijeće Začuo sam snažni topot nogu po palubi. Čuo sam ljude kako hrle iz kabine i ispod pramca. U tren oka ispuznuo sam iz bačve, smuknuo iza prednjeg jedra, pojurio prema krmi te izašao na otvorenu palubu upravo na vrijeme da se pridružim Hunteru i dr. Liveseyu, koji su srnuli prema pramcu u privjetrinu. Tamo je bila sakupljena već cijela momčad. Magleni veo digao se gotovo u isto doba kad se pojavio mjesec. Od nas prema jugozapadu vidjeli smo dva oniska brežuljka nekoliko milja udaljena jedan od drugoga, a iza jednog od njih dizao se treći, viši brežuljak, kojega je vrh još uvijek bio zastrt maglom. Činilo se da su sva tri brežuljka oštra i čunjasta. Toliko sam vidio, gotovo kao u snu, jer se još uvijek nisam oporavio od silnoga straha koji me držao prije nekoliko časaka. A tada sam začuo glas kapetana Smolletta gdje izdaje zapovijedi. Hispaniola skrene nekoliko zraka uvjetar i sad je plovila smjerom kojim će joj otok biti s istoka. — A sad, ljudi — reče kapetan kad su bila sva jedra oštro zategnuta — je li tkogod od vas ikada vidio ovo kopno što je pred nama? — Ja, gospodine — reče Silver. — Ondje sam uzimao vodu s nekim trgovačkim brodom, na kojem sam bio kuhar. — Sidrište je, držim, na jugu, iza nekog otočića? — upita kapetan. — Da, gospodine; zovu ga Otok Kostura. To je nekad bilo glavno mjesto gusara, a neki mornar što je bio s nama na brodu znao je sva njihova imena. Onaj brežuljak prema sjeveru zovu Prednji Jarbol; ima tri brežuljka što leže u jednom redu prema jugu... prednji, glavni i
krmeni jarbol, gospodine. Ali glavni... to je onaj veliki, s oblakom na njemu... Obično ga nazivaju Dalekozor zbog toga što su s njega stražarili dok su čistili u sidrištu; ondje su, naime, oprostite, uvijek čistili svoje brodove, gospodine. — Imam ovdje neki zemljovid — reče kapetan Smollett. — Pogledajte, je li to ovo mjesto. Oči Dugog Johna zažariše se kad je uzeo zemljovid; ali znao sam da će se razočarati jer je papir bio nov. To nije bio zemljovid koji smo bili našli u kovčegu Billyja Bonesa, već točna kopija sa svim podacima — imenima, visinama i dubinama — samo bez crvenih križića i bilježaka. Kako god bila jaka njegova zlovolja, Silver je imao jaku volju da je sakrije. — Da, gospodine — reče — zacijelo je to ovo mjesto; i veoma je dobro nacrtano. Radoznao sam tko je to mogao učiniti? Gusari su, držim, odviše velike neznalice. Da, tu je »Sidrište kapetana Kidda« [36] ... baš ime kojim ga je zvao moj drug. Ovdje, uzduž južne obale, prolazi jaka struja, a zatim skreće natrag prema sjeveru do zapadne obale. Bili ste u pravu, gospodine — reče — što ste brod okrenuli vjetru i izvrgnuli se vjetru otoka. Barem ako namjeravate uploviti i povaliti brod na bok zbog čišćenja dna, jer ondje, u tim vodama, nema za to boljega mjesta. — Hvala vam, prijatelju — reče kapetan Smollett. — Zamolit ću vas i kasnije da nam pomognete. Možete poći. Iznenadila me hladnokrvnost s kojom je John priznao da poznaje otok, i, priznajem, bio sam napol uplašen kad sam ga vidio gdje mi se približuje. On zacijelo nije znao da sam iz bačve za jabuke prisluškivao vijeću, a ipak sam tada osjećao takvu stravu zbog njegove okrutnosti, dvoličnosti i snage da sam jedva mogao sakriti jezu kad je položio svoju ruku na moju nadlakticu. — Ah — reče — ovo je zgodno mjesto, taj otok... zgodno mjesto da se neki dječak ondje iskrca. Kupat ćeš se i penjat ćeš se na stabla, i lovit
ćeš koze do mile volje, i penjat ćeš se poput koze po onim brežuljcima. Doista, to me opet pomlađuje. Zaboravit ću svoju drvenu nogu. Ugodna je stvar biti mlad i imati deset prstiju na nogama, i to mi možeš vjerovati. Ako zaželiš poći na malo istraživanje, zamoli samo staroga Johna i on će za te spremiti neki zalogaj da ga uzmeš sa sobom. I potapšavši me najprijateljskije po ramenu, on odšepesa dalje i siđe pod palubu. Kapetan Smollett, squire i dr. Livesey razgovarali su na krmenoj palubi, i premda sam im želio ispripovijedati svoju priču, nisam se usudio otvoreno ih prekinuti. Dok sam u mislima tražio neki vjerojatni razlog, dr. Livesey me pozove k sebi. On je ostavio svoju lulu dolje, a kako je bio strastven pušač, htio je da mu je donesem; ali čim sam mu se toliko približio da sam mogao govoriti a da me drugi ne čuju, odmah sam izgovorio u jednom dahu: — Doktore, dopustite mi govoriti. Neka kapetan i squire siđu u kabinu, a tada pošaljite po mene bilo pod kojom izlikom. Imam strašnih vijesti. Liječnik malo promijeni držanje, ali u idućem se času svlada. — Hvala ti, Jime, to je sve što sam htio znati — reče glasno kao da me nešto bio upitao. I nato se okrenuo na peti i pristupio onoj dvojici. Neko su vrijeme razgovarali, i premda se nitko od njih nije trznuo, niti je on povisio svoj glas, niti zazviždao, bilo je posve jasno da im je dr. Livesey priopćio moju molbu; odmah sam, naime, čuo kako je kapetan izdao neku zapovijed Jabu Andersonu, a zatim je sva momčad zviždukom pozvana na palubu. — Momci — reče kapetan Smollett — htio bih vam reći koju riječ. Ovo kopno koje smo ugledali mjesto je kamo smo plovili. Gospodin Trelawney, koji je, kao što znate, veoma darežljiv gospodin, upravo me upitao nekoliko riječi, i kako sam mu mogao odgovoriti da je
svaki čovjek na brodu, i na palubi i na jarbolu, vršio svoju dužnost tako da ne bih mogao željeti bolje, eto, on i ja i liječnik idemo dolje u kabinu popiti u vaše zdravlje i sreću, a vi ćete dobiti grog da pijete u naše zdravlje i sreću. Reći ću vam što mislim o tom: mislim da je to velikodušno. Pa ako i vi mislite poput mene, kliknut ćete mornarski u čast gospodina koji to čini. Zaori, dakako, klicanje; ali zaorilo je tako gromko i srdačno da sam, priznajem, jedva mogao vjerovati da ti isti ljudi žeđaju za našom krvi. — Još jedno klicanje za kapetana Smolletta — vikne Dugi John kad se stišalo prvo. I ovo je oduševljeno zaorilo. Kad je klicanje bilo na vrhuncu, trojica gospode pođu dolje, a nedugo zatim stigne poruka da Jima Hawkinsa zovu u kabinu. Našao sam ih svu trojicu gdje sjede oko stola. Pred njima bijaše boca španjolskoga vina i nešto grožđica. Liječnik je pušio držeći na krilu svoju vlasulju, a to je, znao sam, bio znak da je uzbuđen. Okno na krmi bilo je otvoreno jer je bila topla noć, pa sam mogao vidjeti gdje mjesec obasjava brazdu broda. — Dakle, Hawkinse — reče squire — ti nam imaš nešto reći. Govori! Odazvao sam se pozivu i, što sam mogao kraće, ispripovjedio sve potankosti Silverova razgovora. Nitko me nije prekidao dok nisam svršio, niti se itko od njih trojice maknuo, već su cijelo vrijeme gledali u moje lice. — Jime — reče dr. Livesey — sjedni! I posjeli me za stol između sebe, natočili mi čašu vina, napunili mi ruke grožđicama, i sva su trojica, jedan za drugim, i svaki uz naklon, ispili u moje zdravlje i čestitali mi na sreći i hrabrosti. — Evo, kapetane — reče squire — vi ste bili u pravu, a ja sam pogriješio. Priznajem da sam glupan i očekujem vaše zapovijedi. — Niste veći glupan od mene, gospodine — odvrati kapetan. —
Nikad nisam čuo da bi se neka posada namjeravala pobuniti a da ne bi to prije odala nekim znakom, te bi svaki čovjek, koji ima oko u glavi, mogao opaziti zlo koje se sprema i poduzeti potrebne mjere. Ali ova me posada — doda — nadmudrila. — Kapetane, s vašim dopuštenjem — reče liječnik — to je učinio Silver. Veoma osobit čovjek. — On će se doista činiti osobit na okrajku križa, gospodine — odvrati kapetan. — Ali to je tek razgovor; to ne vodi ničemu. Vidim tri ili četiri odlučne točke, i ja ću ih s dopuštenjem gospodina Trelawneya navesti. — Vi ste, gospodine, kapetan. Na vama je da govorite — reče squire dostojanstveno. — Prvo — poče gospodin Smollett — moramo ići dalje naprijed jer više ne možemo natrag. Kad bih izdao zapovijed da se vratimo, oni bi odmah skočili. Drugo, imamo vremena... barem dok ne pronađemo ono blago. Treće, ima i vjernih mornara. Eto, gospodine, prije ili kasnije doći će do udarca. Predlažem da sami, kako se kaže, pograbimo vrijeme za čupe i da udarimo jednoga lijepog dana, kad oni najmanje budu očekivali. Držim da možemo računati s vašim slugama, gospodine Trelawneyu? — Kao sa mnom samim — izjavi squire. — Trojica — izračuna kapetan; — s nama ovdje, računajući Hawkinsa, sedam. Sad, što mislite o poštenim mornarima? — Najvjerojatnije su to Trelawneyevi ljudi — reče liječnik; — oni koje je on sam izabrao prije negoli se oslonio na Silvera. — Ne — odvrati squire. — Hands je bio jedan od mojih. — Držao sam da Handsu mogu vjerovati — doda kapetan. — I kad se pomisli da su svi oni Englezi! — prasne squire. — Gospodine, bio bih sklon brod dignuti u zrak. — Dakle, gospodo — reče kapetan — na žalost ne mogu mnogo
dobra proreći. Moramo pričekati, ako vam je pravo, i biti pozorni. Znam da je to muškarcu teško. Bilo bi veselije udariti. Ali to nema svrhe dok ne upoznamo svoje ljude. Leći i čekati povoljan vjetar, to je moje mišljenje. — Jim nam može pomoći više nego bilo tko — reče liječnik. — Ljudi nisu prema njemu sumnjičavi, a Jim je pozoran momak. — Hawkinse, ja u te polažem golemu nadu — doda squire. Zbog toga sam se počeo osjećati prilično očajno, jer nisam znao kako da pomognem; a ipak je, nekim neobičnim stjecajem prilika, došao spas doista po meni. Međutim, koliko god mi govorili, bilo nas je od dvadeset šest samo sedam za koje smo znali da se možemo pouzdati u njih; a od tih sedam bio je jedan dječak, tako da je na našoj strani bilo šest odraslih ljudi prema njihovih devetnaest.
III. dio Moja pustolovina na kopnu
Poglavlje 13. Kako je moja pustolovina na kopnu počela Kad sam sutradan ujutro došao na palubu, izgled otoka bio je sasvim izmijenjen. Premda je sada povjetarac posve bio prestao, ipak smo u noći prevalili veliki dio puta i sad smo mirno ležali oko pol milje jugoistočno od niske istočne obale. Sive šume pokrivale su širok dio površine. Ta je boja, doduše, u nizini bila prekidana prugama žutih pješčanih čistina i mnogim visokim stablima crnogorice koja su nadvisivala ostala stabla — sad pojedince, sad u skupini, ali općeniti dojam boje bio je jednolik i tužan. Brežuljci se dizali iznad vegetacije u obliku golih čunjastih klisura. Svi su bili neobična oblika, a Dalekozor, koji je bio tristo ili četiri stotine stopa viši od ostalih na otoku, bio je osim toga najneobičniji po obliku, dižući se gotovo sa svih strana posve strmo, dok je pri vrhu najednom bio odrezan poput nekog podnožja, na koje bi bilo moguće postaviti kip. Hispaniola je uronjavala palubne odljevnice u uzbibani ocean. Deblenjaci su trgali koloturnike, kormilo treskalo amo-tamo, a cijeli brod škripao, jecao i tresao se poput kakve tvornice. Morao sam se privinuti tik uza stražnje zaputke, [37] a svijet mi se vrtoglavo okretao pred očima; premda sam, naime, za vrijeme plovidbe bio dosta izdržljiv prema morskoj bolesti, ovo mirovanje i valjanje kao u nekoj boci bijaše nešto što nikad nisam naučio podnositi bez neke mučnine, osobito ujutro natašte. Možda je razlogom bilo to, a možda izgled otoka s onim sivim, tužnim šumama i divljim kamenim čunjevima, pa napokon i oni valovi što su udarali o obalu — a mi smo ih mogli i vidjeti i čuti gdje
se pjene i grme o strmu obalu; doista, premda je sunce sjalo jarko i toplo, premda su uz obalu ptice hvatale ribe i kreštale oko nas, i premda se moglo očekivati da svatko mora biti radostan što je stigao na kopno nakon tako dugoga putovanja morem, ipak mi je srce, kako se kaže, palo u hlače te sam na prvi pogled zamrzio i samu pomisao na Otok s blagom. Čekao nas je težak jutarnji posao: kako nije bilo ni traga nikakvu vjetru, trebalo je spustiti čamce s ljudima te brod odvući tri ili četiri milje oko rta otoka, a zatim kroz uski prolaz u luku iza Otoka Kostura. Javio sam se dragovoljno u jedan od čamaca, u kojemu, dakako, nije za mene bilo posla. Od žege smo se kupali u znoju, a ljudi su bijesno gunđali zbog tog posla. Mojim čamcem zapovijedao je Anderson. Umjesto da ljude drži u stegi, on je gunđao najglasnije i najžešće. — Dobro — reče uz kletvu — nije ni to vječno. Pomislio sam da je to veoma loš znak; ljudi su, naime, do tog dana žustro i spremno radili svoj posao; ali čim su ugledali otok, stega je popustila. Cijelim putem do luke stajao je Dugi John uz kormilara i upravljao brodom. On je poznavao prolaz kao dlan svoje ruke; i premda su mjerenja pokazala da svagdje ima više vode nego što je bilo označeno u zemljovidu, John nije nijedanput oklijevao. — Ovdje oseka jako ispire — reče. — Ovaj je prolaz iskopala kao da je, da tako kažem, iskopan lopatom. Brod smo doveli točno onamo gdje je na zemljovidu bilo nacrtano sidro, oko trećine milje od obje obale, od obale glavnog otoka s jedne strane i od obale Otoka Kostura s druge. Na dnu je bio čisti pijesak. Pljusak našega sidra u vodu uzbunio je jata ptica, koje su počele letjeti i kreštati iznad šume; ali nije prošao ni čas, one su se opet spustile i sve je opet bilo tiho. Mjesto je bilo posve zatvoreno kopnom, utonulo u šumu jer se granje
spuštalo tik do vode; obala je većinom bila ravna, a vrhovi brežuljaka dizali su se naokolo razdaleko, nalik na neki amfiteatar, jedan ovdje, drugi ondje. Dvije male rijeke, ili bolje, dvije bare, slijevale su se u taj ribnjak, kako bismo ga mogli nazvati. Lišće oko toga dijela obale bilo je nekako otrovno sjajno. S broda nismo mogli opaziti ni kuću ni utvrdu jer je oboje bilo gotovo utonulo među stabla; i da moji pratioci nisu imali zemljovid, pomislili bismo da smo se mi prvi usidrili ovdje otkako je otok izronio iz mora. Nije bilo ni daha vjetra ni zvuka, samo su valovi tutnjili pol milje daleko uz obalu; vani su udarali o klisure. Neki neobični, teški miris lebdio je iznad sidrišta — miris raskvašena lišća i trulih debala. Opazio sam kako liječnik njuška i njuška, poput čovjeka koji kuša pokvareno jaje. — Ne znam ima li blaga — reče — ali kladim se o svoju vlasulju da ovdje ima groznice. Ako je vladanje ljudi u čamcu i bilo sumnjivo, doista je postalo opasno kad su se vratili na brod. Ljenčarili su po palubi i gunđali razgovarajući jedan s drugim. Najneznatniju zapovijed primali su mrka pogleda i nerado se i nemarno pokoravali. I najpošteniji mornari morali su se zaraziti, jer na brodu nije bilo nikoga tko bi opominjao svojega druga. Bilo je jasno da nad nama lebdi pobuna poput olujnog oblaka. A nismo opazili opasnost samo mi iz kabine. Dugi John čvrsto se prihvatio posla, obilazio je skup za skupom, trudio se nagovarajući, i nitko im nije mogao pružiti bolji primjer od njega. On je sam sebe prilično nadmašio u dobroj volji i pristojnosti; sav se, prema svakome, pretvorio u smiješak. Kad bi bila izdana koja zapovijed, John bi na svojoj štaki odmah najradosnije uskliknuo: »Da, da, gospodine!« A ako ne bi bilo nikakva posla, on bi pjevao pjesmu za pjesmom, kao da želi sakriti nezadovoljstvo ostalih. Od svih tmurnih značajki toga tmurnog poslijepodneva činila se najgorom upravo toliko isticana spremnost Dugoga Johna.
Mi smo vijećali u kabini. — Gospodine — reče kapetan — ako se usudim izdati još jednu zapovijed, cijeli će brod zazujati oko naših ušiju. Eto, gospodine, stvar je u tome: meni će grubo odgovoriti, zar ne? Dakle, ako uzvratim, doći će do loma; ako ne uzvratim, Silver će opaziti da se iza toga nešto krije i igra je izgubljena. Tu je, dakle, samo jedan čovjek na kojega se možemo osloniti. — A tko je to? — upita squire. — Silver, gospodine — odgovori kapetan; — on se poput vas i mene trudi da bude sve mirno. Nezadovoljstvo postoji, ali on će im to uskoro izbiti iz glave, čim mu se pruži prilika, pa predlažem da mu tu priliku pružimo. Dopustimo ljudima da jedno poslijepodne pođu na kopno. Ako svi odu, onda ćemo mi braniti brod. Ako ne ode nitko, dobro, tad ćemo braniti kabinu, i bog neka pomogne onima koji su u pravu. Ako pak samo neki odu, Silver će ih, upamtite moje riječi, gospodine, opet dovesti na brod pitome poput janjadi. Tako je bilo odlučeno; svim pouzdanim ljudima predane su nabijene pištolje; Hunteru, Joyceu i Redruthu povjerili smo sve, a oni su vijest primili s manje iznenađenja i s više odvažnosti nego što smo očekivali; a tada kapetan pođe na palubu i progovori momčadi. — Momci — reče — imali smo vruć dan i svi smo umorni i neraspoloženi. Šetnja na kopnu neće nauditi nikome... Čamci su još uvijek u vodi; možete uzeti gigove, [38] i tko god želi, može ostati poslije podne na kopnu. Ja ću pol sata prije zapada sunca ispaliti top. Držim da su ti glupani zacijelo pomislili da će se spoticati o blago čim se iskrcaju; sve ih je, naime, za tren prošla zlovolja i njihovo je klicanje odjeknulo od nekoga dalekog brežuljka te je opet natjeralo ptice da lete i krešte oko sidrišta. Kapetan je bio prepametan da bi im stao na put. Prepustio je Silveru da uredi družbu, a zatim ga u trenu nestade. Držim da je bilo dobro što je učinio tako. Da je ostao na palubi, on se ne bi mogao dulje
graditi kao da ne razumije stanje. To je bilo jasno kao dan. Silver je bio kapetan i zapovijedao je snažnom buntovničkom momčadi. Najpošteniji mornari — a naskoro sam se mogao uvjeriti da je i takvih bilo na brodu — bili su, čini se, veoma glupi momci. Ili, točnije, držim da je istina bila u tom da su svi ljudi koje je zarazio primjer kolovođe bili nezadovoljni — tek neki više, a neki manje; a malo njih, uglavnom dobri momci, nisu se dali ni primjerom zavesti ni silom natjerati da pođu dalje. Jedno je naime biti besposlen i izmicati od rada, a posve je drugo zauzeti i oteti brod i poubijati nekoliko nedužnih ljudi. Napokon se družba ipak složila. Šest momaka imalo je ostati na brodu, a preostala trinaestorica, među njima i Silver, počeše se ukrcavati. I tada mi padne na um prva od ludih zamisli koje su toliko pridonijele spašavanju naših života. Ako Silver ostavlja šest ljudi, jasno je da naša družba može zaposjesti i braniti brod; a budući da ih ostavlja samo šest, jednako je jasno da družba iz kabine za sada ne treba moju pomoć. Iznenada mi padne na um da odem na kopno. Za tren se prebacim preko ograde i smotam se na pramcu najbližega čamca, koji se gotovo u isti čas otisne. Nitko se ne osvrnu na mene; tek pramčani veslač reče: — Zar si to ti, Jime? Samo sagni glavu. Ali Silver s drugog čamca oštro pogleda i vikne pitajući jesam li to ja; i od tog sam trena počeo žaliti što sam to učinio. Momčad se utrkivala prema obali; ali čamac u kojem sam bio ja imao je od početka neku prednost, a kako je bio lakši i imao bolju posadu, odmakao je daleko naprijed pred drugim čamcem, i pramac se zabije među stabla na obali, a ja se uhvatim za neku granu i vinem se iz čamca, te jurnem u najbliži guštik, dok su Silver i drugi bili još neku stotinu jarda iza nas. — Jime, Jime! — čuo sam kako viče.
Ali možete zamisliti da se nisam obazirao; skakao sam, prigibao se i probijao, trčao sam ravno za svojim nosom, sve dok više nisam mogao trčati.
Poglavlje 14. Prvi udarac Tako sam se radovao što sam umakao Dugom Johnu da sam opet postao veseo i s nekim zanimanjem promatrao neobičnu zemlju u kojoj sam bio. Prešao sam neki močvarni predjel pun vrba, šaša i neobičnih, nepoznatih močvarnih stabala. Sad sam došao na rub neke čistine valovitog, pjeskovitog kraja, duge oko jednu milju, s nekoliko borova i s velikim brojem grbavih stabala sličnih mladim hrastovima, samo što je lišće na njima bilo blijedo kao lišće na vrbi. Na drugom kraju čistine dizao se jedan od brežuljaka, s dva neobična, strma vrha što su se živahno blistala na suncu. Sada sam prvi put osjetio radost istraživanja. Otok je bio nenapučen; svoje brodske drugove ostavio sam daleko iza sebe, i preda mnom nije bilo ništa živo osim nijemih životinja i ptica. Prolazio sam ovamo-onamo među stablima. Gdjegdje je bilo rascvjetalih biljaka koje nisam poznavao; gdjegdje bih ugledao zmije; jedna je digla glavu s ruba neke klisure i prema meni zasiktala nekim zvukom veoma nalik na zujanje zvrka. Nisam pomislio da je to smrtonosni neprijatelj i da onaj zvuk potječe od zloglasne čegrtuše. Tada dođem do neke prostrane guštare sa stablima nalik na hrastove. Kasnije sam saznao da ih treba nazivati vazda živim ili zimzelenim hrastovima. Rasli su uzduž pijeska, nisko poput kupinova grma, s neobično isprepletenim granama zbijena lišća, koje su činile nešto kao krov. Guštara se protezala od vrha jednog od pješčanih humaka, širila se i bivala sve viša, dok nije dohvatila rub širokog, šašom obraslog močvarnog tla, kroz koje je najbliža od onih malih rijeka probijala svoj put u sidrište. Močvara se isparivala na jakom suncu, a
obris Dalekozora titrao je kroz maglicu. Najednom nasta u rogozu nekakvo komešanje; jedna divlja patka uzleti uz gakanje, druga za njom, i naskoro se iznad cijele površine močvare nadvio velik oblak ptica koje su kreštale i kružile u zraku. Odmah zaključim da se uz rub močvare primiču neki od mojih brodskih drugova. I nisam se prevario, jer naskoro začujem veoma udaljene i tihe zvukove ljudskih glasova koji su, što sam dalje slušao, bivali sve glasniji i bliži. To me veoma uplaši i ja otpužem pod pokrov najbližeg zimzelenog hrasta te ondje čučnem, prisluškujući, tiho poput miša. Neki je drugi glas odgovarao; a tada prvi glas, u kojem sam prepoznao Silverov, još jedanput počne govoriti. Govorio je neprekidno i dugo; drugi ga je prekidao tek od vremena do vremena. Sudeći po zvuku, mora da su govorili ozbiljno i malone gnjevno, ali do mojih ušiju nije doprla nijedna razgovijetna riječ. Napokon se učini da su govornici prestali i možda sjeli, jer ne samo da se nisu više primicali, već su se umirile i ptice i opet se vraćale na svoja mjesta u močvari. Sad sam počeo osjećati da zanemarujem svoj posao; kad sam već bio tako nerazumno smion i s tim očajnicima pošao na obalu, mogao sam barem prisluškivati o čemu vijećaju; i osjetio sam da je moja očita i jasna dužnost da se pod zaštitom niskih stabala prišuljam što bliže. Mogao sam prilično točno odrediti gdje su govornici ne samo po zvuku njihovih glasova, već i po vladanju nekih ptica, koje su još uvijek uznemireno lepršale iznad glava nepozvanih ljudi. Pužući četveronoške neprestano sam se, makar i polagano, približavao njima. Kad sam, napokon, pružio glavu kroz neki otvor u lišću, jasno sam vidio kako u nekoj maloj, zelenoj dolinici, gusto obrasloj stablima, tamo dolje pokraj močvare, razgovaraju Dugi John Silver i jedan član posade. Stajali su jedan prema drugome licem u lice.
Sunce ih je posve obasjalo. Silver je bacio šešir na zemlju pokraj sebe, a njegovo veliko, ugojeno, svijetlo lice, uznojeno od vrućine, bilo je okrenuto prema licu drugoga čovjeka kao da ga moli. — Druže — govorio je — to je samo zato što te cijenim kao zlato... da, zlato, i to mi vjeruj! Da mi nisi srcu prirastao poput smole, držiš li da bih te ovdje opominjao? Sve je gotovo... ti ne možeš ništa promijeniti ni popraviti; to ti govorim da spasim tvoju glavu, i kad bi to tkogod od onih divljaka znao, gdje bih ja bio, Tome... reci, gdje? — Silvere — reče onaj drugi (opazio sam da je ne samo crven u licu, već i da govori promuklo poput vrane, a i glas mu titra poput napeta konopa) — Silvere — reče — ti si star i pošten si, ili si bar na takvu glasu; ti imaš i novaca, koje mnogi siromašni mornari nemaju; i hrabar si ako se ne varam. I ti mi kažeš da ćeš dati da te vodi takva rulja nespretnjakovića? Nećeš! Ja bih sigurno, kao što me vidi bog, prije dao ruku. Ako prekršim svoju dužnost... A tada ga posve iznenada prekine neka buka. Ja sam, eto, pronašao jednog od poštenih mornara — da, ovdje, a u isti mah je doprla do mene vijest i o drugomu. Tamo daleko u močvari posve iznenada začuje se neki glas kao neki ljutiti krik, zatim još jedan za njim; a zatim strahovit, otegnut vrisak. Klisure Dalekozora odjeknu nekoliko puta; cijelo se jato močvarnih ptica opet digne, zastre nebo i istodobno zašušti. Kad je opet zavladala tišina, u mojem je mozgu još dugo odzvanjao smrtni krik. Samo je šuštanje ptica koje su se spuštale i šum udaljenih valova remetio poslijepodnevnu omaru. Tom je, začuvši krik, skočio poput podbodena konja, ali Silver nije ni okom trepnuo. Stajao je na mjestu, oslanjajući se lako o svoju štaku, i promatrao svojeg druga poput zmije spremne na skok. — Johne! — reče mornar pruživši svoju ruku. — Ruke k sebi! — krikne Silver skočivši natraške jedan jard, brzinom i sigurnošću, kako mi se učinilo, izvježbana vježbača. — Ruke k sebi, ako hoćeš, Johne Silvere — reče drugi. — Mene se
možeš bojati samo ako ti je nečista savjest. Ali, tako ti neba, reci, što je to bilo? — To? — odvrati Silver smiješeći se, ali opreznije negoli ikada, a njegove oči, slične pravim glavicama pribadače, blistale su u njegovu velikom licu poput mrvica stakla. — To? Ah, držim da je to bio Alan. Nato je bijedni Tom usplamtio poput junaka. — Alan! — krikne. — Tada neka počiva njegova duša poštenog mornara! A što se tiče tebe, Johne Silvere, dugo si bio moj drug, ali više to nisi. Ako i poginem poput psa, umrijet ću vjeran svojoj dužnosti. Ti si ubio Alana, zar ne? Ubij i mene ako možeš. Eto, ja te izazivam. I nato taj hrabri momak okrene kuharu leđa i pođe prema obali. Ali nije mu bilo suđeno daleko poći. John krikne, uhvati se za granu nekoga stabla, izvuče ispod pazuha štaku i baci to nezgrapno oružje zavitlavši ga zrakom. Štaka udari bijednoga Toma šiljastim krajem izvanrednom snagom točno u sredinu leđa između lopatica. On raširi ruke, nekako teško dahne i padne. Nitko neće nikad moći reći je li bio ranjen teško ili lako. Čini se, sudeći po zvuku, da je njegova kralježnica odmah bila prelomljena. Ali nije mu bilo dano vremena da se osvijesti. Silver je, okretan poput majmuna, iako bez noge i štake, u idućem času bio uza nj te je dvaput zarinuo svoj nož do drška u to bespomoćno tijelo. Sa svojega sam ga mjesta u zasjedi čuo kako glasno dašće udarajući. Ne znam zapravo što znači onesvijestiti se, ali znam da se u idućim trenucima čitav svijet zavrtio oko mene u vrtoglavoj magli. Silver i ptice i visoki vrh brežuljka Dalekozora, sve se to vrtjelo pred mojim očima naokolo i naglavce, a u mojim ušima zvonile su sve vrste zvona, odjekivali su daleki glasovi. Kad sam se opet osvijestio, ona se neman pribrala, stavila je svoju štaku pod pazuh, a šešir na glavu. Točno pred njim nepomično je ležao na tratini Tom, ali ubojicu to nije nimalo smetalo; on je o
rukoveti trave čistio svoj nož okaljan krvlju. Sve ostalo bilo je nepromijenjeno: sunce je još uvijek nemilosrdno pritiskalo močvaru koja se isparivala i visoki vršak brijega te sam jedva mogao pojmiti da je doista izvršeno umorstvo i da je pred mojim očima prije jednog trenutka okrutno bio prekinut ljudski život. Ali sada John stavi ruku u džep, izvadi zviždaljku, zazviždi nekoliko puta isprekidanim zviždukom, koji je daleko odjeknuo kroz užareni zrak. Nisam, dakako, znao značenje toga znaka, ali odmah se probudi moj strah. Doći će više ljudi. Mogli bi me pronaći. Oni su već ubili dvojicu poštenih ljudi; ne bih li ja, nakon Toma i Alana, mogao biti na redu? Odmah sam se počeo, što sam brže i tiše mogao, izvlačiti i puzati opet natrag prema otvorenijem dijelu šume. Dok sam to radio, čuo sam dozivanje između staroga gusara i njegovih drugova, i taj glas opasnosti dao mi je krila. Čim sam bio izvan guštare, potrčim kao što nikad prije nisam trčao, što sam mogao dalje od ubojica, jedva pazeći na smjer bijega; i kako sam trčao, moj je strah sve više rastao, dok se nije izrodio u neku vrstu mahnitosti. Doista, zar bi itko mogao biti više izgubljen od mene? Kako bih se usudio, kad bude ispaljen top, poći k čamcima među one zlotvore, koji se još isparuju od svojih zločina? Zar mi ne bi prvi od njih koji bi me ugledao zavrnuo vratom kao šljuki? Zar im neće sama moja odsutnost biti dokazom mojega straha, a prema tome i mojega sudbonosnog znanja? Svemu je kraj, pomislim. Zbogom Hispaniola; zbogom squire, doktore i kapetane! Preostaje mi samo smrt od gladi ili smrt od ruku pobunjenika. Kao što sam rekao, sve sam to vrijeme trčao i ne obazirući se ni na što primicao se podnožju maloga brežuljka s dva vrha. Stigao sam u neki predjel otoka gdje su zimzeleni hrastovi rasli udaljeniji jedan od drugoga. Svojim smještajem i veličinom bijahu više nalik na šumska stabla. S njima je bilo izmiješano nekoliko raštrkanih borova, neki
visoki pedeset stopa, neki blizu sedamdeset. I zrak je bio svježiji negoli dolje uz močvaru. A tu me, dok mi je srce jako lupalo, zaustavi nova uzbuna.
Poglavlje 15. Čovjek s otoka S obronka brežuljka, koji je ovdje bio strm i kamenit, maknula se hrpica šljunka i pala sa štropotom i kotrljajući se među stablima. Oči su mi nehotice pogledale u tom smjeru te ugledam neki lik koji je skočio velikom brzinom iza debla nekog bora. Nikako nisam mogao reći što je to bilo, da li medvjed ili čovjek ili majmun. Učinio mi se taman i dlakav; više nisam znao. Ali od straha pred tom novom prikazom zaustavim se. Sad sam, činilo se, bio odrezan s obje strane; iza mene ubojice, preda mnom ovo neopisivo što stoji u zasjedi. I odmah sam počeo smatrati opasnost koju znam manjom od ove koju ne poznajem. Sam Silver činio mi se manje strašan u usporedbi s ovim šumskim stvorom, i ja se okrenem na peti; oštro promatrajući preko ramena iza sebe, počnem uzmicati u smjeru čamaca. Onaj se lik odmah opet pojavi i, daleko me obišavši, počne me prestizati. Bio sam, svakako, umoran; ali da sam i bio svjež kao kad ustajem, ne bih se mogao, spoznao sam, natjecati u brzini s takvim protivnikom. Stvorenje je letjelo od debla od debla poput zvijeri, trčeći poput čovjeka dvonoške, ali sagibljući se u trku gotovo napola te nije bilo slično nijednom čovjeku kojega sam ikada vidio. Ali dulje nisam mogao sumnjati u to da je to ipak čovjek. Počeo sam se sjećati onoga što sam čuo o ljudožderima. Malo pa bih bio zvao u pomoć. Ali sama činjenica da je to bio čovjek, makar i divlji, nekako me ohrabrila i moj je strah pred Silverom u istom razmjeru počeo jačati. Stoga sam stao i ogledao se za nekom mogućnosti bijega; dok sam tako razmišljao, sijevne mi u pameti sjećanje na moju pištolju. Čim sam spoznao da nisam goloruk, opet
mi zaplamsa u srcu hrabrost i ja odlučno okrenem lice prema tom čovjeku s otoka i žustro pođem prema njemu. On se za to vrijeme sakrio za neko drugo deblo; ali čini se da me pozorno promatrao, jer čim sam se počeo kretati prema njemu, on se opet pojavio i koraknuo prema meni. Zatim je oklijevao, povukao se natrag, opet pošao naprijed, i napokon, na moje čuđenje i smetenost, bacio se na koljena i ispružio sklopljene ruke, kao da moli. Nato se opet zaustavim. — Tko ste vi? — upitam. — Ben Gunn [39] — odgovori, a njegov je glas zvučio promuklo i neugodno, poput rđave brave. — Ja sam bijedni Ben Gunn; i cijele ove tri godine nisam razgovarao ni s jednim kršćaninom. Sad sam vidio da je to bijelac kao i ja, i da su mu crte lica gotovo ugodne. Koža mu je bila opaljena gdje god je bila izložena suncu; štoviše i usnice su mu bile crne, a vedre oči gledale su prilično uplašeno iz toga tankog lica. Od svih prosjaka koje sam vidio ili zamišljao, ovaj je bio najodrpaniji. Bio je odjeven u krpe starih brodskih jedara i stare mornarske tkanine; ta neobična krparija držala se zajedno sustavom najrazličitijih i najneskladnijih sveza, mjedenih dugmeta, komadića štapića i uzlova katranastih konopaca. Oko struka nosio je stari kožnati pojas s mjedenim kopčama, koji je u cijeloj njegovoj opremi bio jedina čitava stvar. — Tri godine! — kliknem. — Jeste li brodolomac? — Ne, druže — reče — marun. Tu sam riječ već čuo i znao sam da znači strašnu vrstu kazne, dosta česte među gusarima, pri kojoj se krivac s malo baruta i olova iskrca na obalu i napušta na nekom pustom i udaljenom otoku. — Silom sam iskrcan prije tri godine — reče — i otada sam živio od kozetine, od bobica i ostriga. Gdje god čovjek bio, kažem, on se može snaći. Ali, druže, srce mi čezne za kršćanskom hranom. Možda imaš
uza se komadić sira? Ne? Eto, mnoge sam duge noći sanjao o siru... najčešće o prženom siru... a kad bih se probudio, vidio bih da sam opet ovdje. — Ako ikada opet uzmognem doći na brod — rekoh — dobit ćete sira na kilograme. Sve to vrijeme on je pipao tkaninu mojeg kaputa, gladio moje ruke, gledao moje cipele, i uopće, u stankama u svojem govoru, pokazivao djetinjastu radost zbog prisutnosti stvorenja jednakoga sebi. Ali pri mojim posljednjim riječima on se nekako uplašeno lukavo ukoči. — Kažeš, ako ikada opet uzmogneš doći na brod — ponovi. — Pa, tko ti priječi? — Ne vi, znam — bio je moj odgovor. — I to je točno — klikne. — Sad... kako se zoveš, druže? — Jim — rekoh. — Jim, Jim — ponovi, očito posve zadovoljan. — Dobro, dakle, Jime, ja sam živio tako surovo da bi tebe bilo stid i slušati o tom. Eto, na primjer, kad me pogledaš, ne bi pomislio da sam imao pobožnu majku, zar ne? — Pa ne bih, ne bih osobito — odgovorim. — Ah, eto — reče — ali imao sam... veoma pobožnu majku. I ja sam bio pristojan, pobožan dječak i znao sam klopotati svoj katekizam tako brzo da ne bi mogao razlikovati jednu riječ od druge. A eto dokle sam dotjerao, Jime, a počelo je s igrom bacanja novčića na prokletom grobnom kamenju! S tim sam počeo, ali pošao sam i dalje od toga; i tako mi je govorila majka i prorekla sve, doista, ta pobožna žena! Ali providnost me dovela ovamo. Ja sam ovdje na tom pustom otoku sve to promislio i opet sam se vratio pobožnosti. Nećeš me više uhvatiti da bih pio ruma, ni toliko; tek za sreću, koliko je u naprstku, kad mi se, dakako, dade prva prilika. Obvezao sam se da ću biti dobar, i znam kako. I onda, Jime — on se ogleda oko sebe i spusti glas do šapta — ja sam bogat.
Sad sam bio siguran da je bijednik u svojoj samoći poludio. Držim da mi se taj osjećaj pokazao na licu jer on vatreno ponovi izjavu: — Bogat! Bogat! — reče. — I nešto ću ti reći: ja ću od tebe, Jime, načiniti čovjeka. Ah, Jime, ti ćeš blagoslivljati svoje zvijezde, hoćeš, što si bio prvi koji si me našao. Tada mu lice iznenada zastre mračna sjena. On čvrsto stisne moju ruku i prijeteći digne svoj kažiprst pred moje oči. — Sad, Jime, reci mi istinu: ono nije Flintov brod? — upita. To mi je dalo sretnu zamisao. Počeo sam vjerovati da sam našao saveznika, i odmah mu odgovorim. — To nije Flintov brod, i Flint je mrtav; ali reći ću vam istinu, kako me pitate... na brodu ima nekoliko Flintovih mornara; na našu nesreću. — Da nije neki čovjek... s jednom... nogom? — promuca. — Silver? — upitam. — Ah, Silver! — reče; — to mu je bilo ime. — On je kuhar; a i kolovođa. On me još uvijek držao za zapešće, a nato mi je gotovo zavrnuo zglob. — Ako te poslao Dugi John — reče — onda sam vrijedan koliko je vrijedna svinja, i to znam. Ali, što misliš, što će biti s tobom? Ja sam u trenutku promislio cijelu stvar i umjesto odgovora ispripovjedio mu cijelu priču o našem putovanju i neugodnom položaju u kojemu smo se našli. On me posluša s najvećim zanimanjem, a kad sam svršio, potapša me po glavi. — Ti si dobar dječak, Jime — reče — a vi ste svi u škripcu, zar ne? Dobro, vi se samo pouzdajte u Bena Gunna... Ben Gunn je čovjek koji će to urediti. Sad, držiš li da je moguće da će tvoj squire, u slučaju da vam pomognem, htjeti dokazati svoju velikodušnost, jer... jer je i on u škripcu, kao što si rekao? Rekoh mu da je squire najvelikodušniji čovjek.
— Dobro, ali znaš — odvrati Ben Gunn — ja ne mislim da bi mi dao vratarsku službu i livriranu odjeću ili nešto slično; to nije moj cilj, Jime. Ja mislim bi li on htio platiti nešto; recimo tisuću funta od novca koji je gotovo već moj? — Siguran sam da bi — rekoh. — Uopće, svi bi mornari imali sudjelovati. — I put kući? — doda gledajući veoma lukavo. — Dakako — uskliknem — squire je pravi vitez. A osim toga, ako se otresemo onih drugih, trebat će nam pomoći da brod dovedemo kući. — Ah — reče — tako je. Činilo se da mu je veoma odlanulo. — Sad ću ti nešto reći — progovori opet. — Toliko ću ti reći i ništa više. Ja sam bio na Flintovu brodu kad je on zakopao blago; on i još šestorica... šestorica snažnih pomoraca. Bili su na kopnu gotovo tjedan dana, a mi na starom Moržu. Jednoga lijepog dana bude dan znak, i eto Flinta u malom čamcu sama, a glave omotane modrim rupcem. Sunce je upravo izlazilo, a on se, mrtvački blijed, ogledavao po vodi oko pramca. Ali, zamisli, on je bio ovdje sam, a sva ostala šestorica mrtvi... mrtvi i pokopani! Nitko na brodu nije mogao rastumačiti kako je to učinio. Da li u borbi, umorstvom iznenadnom smrću, svakako... on sam protiv šestorice. Billy Bones bio je tada prvi časnik; Dugi John bio je vođa odjeljka; i oni su ga upitali gdje je blago. »Ah — reče — možete poći na kopno ako hoćete, i ostati ondje — reče; — ali što se tiče broda, on će u boj za još više blaga, groma mi!« To je rekao. Dakle, prije tri godine bio sam na nekom drugom brodu, i ugledali smo ovaj otok. »Dječaci — rekao sam — ovdje je Flintovo blago; iskrcajmo se i pronađimo ga.« Kapetanu se to nije svidjelo; ali svi moji drugovi složili su se sa mnom, pa smo se iskrcali. Dvanaest dana tražili smo blago, a svakoga dana obasipali su me sve ružnijim riječima, dok nisu jednoga lijepog jutra svi pošli na brod. »Što se tiče tebe, Benjamine Gunne — rekli su — evo ti puška — rekli su — i