Robert Luis Stivenson - Otok s blagom

predbrežja Teglja spušta se kopno u dugoj kosini, ostavljajući za jake oseke velik prostor žutog pijeska. A sjeverno odanle ima još jedan rt — šumski rt, kako je označen u zemljovidu — obrastao visokim zelenim borovima što su dopirali do ruba mora. Sjetio sam se što je rekao Silver o struji, koja teče prema sjeveru uzduž cijele zapadne obale Otoka s blagom; i opazivši po svojem položaju da sam već pod njezinim utjecajem, radije sam ostavio Predbrežje Teglja iza sebe i sačuvao snagu za pokušaj iskrcavanja kod Šumskog rta, koji mi se činio pitomiji. Na moru su bili veliki, blagi valovi. Vjetar je neprekidno i umjereno puhao s juga, nije bilo oprečnosti između njega i struje, i jednolični su se valovi dizali i spuštali. Da je bilo drugačije, već bih davno bio propao; međutim, ovako bilo je pravo čudo kako se lako i sigurno kretao moj mali i lagani čamac. Dok sam još ležao na dnu i pogledavajući tek jednim okom preko ruba čamca, često sam vidio kako bi se golemi, modri vršak vala digao iznad mene; ali čun bi tek malo poskočio, zaplesao kao na peru i spustio se lagano poput ptice na drugu stranu vala. Naskoro sam postao veoma smion i sjeo sam da iskušam svoju vještinu u veslanju. Ali svaka bi i najmanja promjena u rasporedu težine uzrokovala žestoku promjenu u vladanju čuna, i jedva bih se maknuo, već bi nestalo njegovih blagih pokreta; on bi pojurio ravno uza strminu vala tako naglo da bi mi se smutilo, i zabio bi svoj kljun u mlaz pjene duboko u bok novoga vala. Bio sam sav mokar i uplašen te sam odmah legao u svoj stari položaj, na što kao da se čun opet snašao te me vodio kroz valove blago kao prije. Bilo je jasno da mi se ne valja miješati u njegov posao. Ali kako sam se pak mogao nadati da ću se dohvatiti kopna ne budem li nimalo upravljao njegovim smjerom? Počeo sam se strašno bojati, ali ipak nisam gubio glave. Najprije sam, mičući se najopreznije, izbacio svojom mornarskom kapom vodu iz

čuna; zatim sam, izvirujući preko ruba čamca, počeo proučavati kako se čun tako mirno skliže preko valova. Ustanovio sam da valovi nisu velike, glatke i sjajne gore, kakvima se pričinjaju kad ih gledamo s obale ili s palube nekoga broda, već da su slični nekom gorskom lancu na kopnu te da su puni vrhova, dolina i ravnina. Kad je dakle čun prepušten sam sebi, on se baca s boka na bok, provlači se, tako reći, kroz te nizine i kloni se strmih bokova i vrhova valova što se ruše okomito dolje. — Dobro, dakle — pomislim — jasno je da moram ležati gdje jesam i da ne smijem kvariti ravnotežu; ali isto je tako jasno da mogu preko ruba prebaciti veslo i od vremena do vremena na ravnim mjestima jednom ili dvaput zaveslati prema kopnu. Rečeno, učinjeno. Ležao sam naslonjen na laktove, u najneudobnijem stavu, te sam na mahove jedanput ili dvaput slabo zaveslao da skrenem pramac čuna prema kopnu. To je bio veoma zamoran i polagan pasao, ali sam očito napredovao; i kad smo plovili nedaleko od Šumskog rta, premda sam vidio da ću svakako promašiti tu točku, ipak sam mu se primakao nekih stotinu jarda istočno. Bio sam svakako blizu njega. Vidio sam gdje se svježi, zeleni vrhovi stabala njišu na hladnom povjetarcu i bio sam uvjeren da neću promašiti iduće predbrežje. Bilo je krajnje vrijeme jer me sada počela mučiti žeđ. Zar sunca odozgo, njegov tisućustruki odsjev s valova, morska voda koja me kvasila i sušila se na meni, taložeći na mojim usnama sol, sve je to djelovalo tako da me počelo peći u grlu i da sam osjetio bol u glavi. Pogled na tako bliza stabla činio me bolesnim od čežnje, ali struja me naskoro pronijela mimo rta, i kad je preda mnom pukao najbliži zaljev, ugledao sam nešto što je sasvim promijenilo smjer mojih misli. Točno pred sobom, ni pol milje daleko, ugledah Hispaniolu s razvitim jedrima. Bio sam siguran, dakako, da mogu biti uhvaćen; ali bio sam tako izmoren žeđi da sam jedva znao bih li se pri toj pomisli radovao

ili žalostio. I davno prije negoli sam nešto odlučio, tako me obuzelo iznenađenje da sam mogao samo buljiti i čuditi se. Hispaniola je plovila s glavnim jedrom i s dvije prečke, a divno bijelo platno odsijevalo je na suncu poput snijega ili srebra. Kad sam je ugledao prvi put, sva su joj jedra bila naduta. Plovila je nekako prema sjeverozapadu. Pomislio sam da se ljudi na brodu vraćaju u sidrište oko otoka. Ali sad je počela sve više skretati prema zapadu, tako te sam pomislio da su me opazili i da polaze za mnom da me uhvate. Napokon brod krene ravno protiv vjetra i stane kao ukopan. Neko je vrijeme tako bespomoćno stajao, a jedra mu lepršala. — Nespretni momci — rekoh; — mora da su još uvijek pijani kao duge. I pomislim kako bi ih kapetan Smollett natjerao da poskoče. Međutim je škuna pomalo otpala od vjetra i opet zajedrila drugim oglavima. Jedan je čas plovila brzo, a zatim je opet stala protiv vjetra kao ukopana. To se neprestano ponavljalo. Hispaniola je plovila jureći na mahove ovamo-onamo, gore-dolje, prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu, i svako ponavljanje svršilo bi onako kako je počelo, s mlitavo obješenim platnom. Sad mi je bilo jasno da nitko ne upravlja brodom. Ako je tako, gdje su ljudi? Ili su mrtvi ili pijani, ili su napustili brod, pomislim, i možda bih se mogao uspeti na brod, možda bih ga mogao vratiti njegovu kapetanu. Struja je nosila čun i škunu jednakom brzinom prema jugu. Što se tiče jedrenja škune, ono je bilo tako divlje i prekidano i ona je svakoga časa tako dugo stajala kao okovana da nipošto nije napredovala, ako nije možda i zaostajala. Kad bih se samo usudio sjesti i zaveslati, zacijelo bih je mogao dostići. Ta osnova imala je u sebi nešto pustolovno, što me oduševilo, a pomisao na bačvicu s vodom pokraj prednjih stuba podvostručila je moju hrabrost. Čim sam ustao, dočekao me dobrodošlicom oblak vodenih kapljica, ali taj put ostao sam pri svojoj namjeri i zaveslao svom snagom i

oprezom prema Hispanioli, kojom nitko nije upravljao. Jedanput sam zagrabio tako mnogo vode da sam morao stati i izbacivati vodu, dok mi je srce drhtalo kao u ptice; ali pomalo sam se privikao te sam upravljao svojim čunom po valovima tako da je samo kadšto koji udarac pogodio njegove bokove, pri čemu bi mi pjena poprskala lice. Sad sam brzo dostizao škunu; vidio sam gdje na rudu kormila, dok se treskom okreće, blista mjed; na njezinoj palubi nije se još uvijek pojavila ni živa duša. Nisam mogao a da ne pomislim da su je napustili. Ako nisu, ljudi leže pijani dolje, gdje bih ih možda mogao zatvoriti, a s brodom učiniti što mi se prohtije. Brod je neko vrijeme stajao mirno, a to je za me bila najgora stvar. Pramac mu je bio okrenut gotovo prema jugu, odmičući, dakako, cijelo vrijeme. Svaki put kad bi krenuo, jedra bi mu se djelomice nadula, a to bi ga za tren dovelo opet pod vjetar. Rekao sam da je to za me bila najgora stvar; kako god se, naime, u tom položaju činio bespomoćan, s jedrima što su pucala kao top i s koloturnicima što su se kotrljali i treskali palubom, brod bi uvijek odmicao od mene ne samo zbog brzine struje, već i zato što se zbog svoje velike težine, po zakonu ustrajnosti, nije dao lako zaustaviti. Ali napokon je došao moj čas. Povjetarac je za kratko vrijeme veoma popustio, a struja je pomalo okretala Hispaniolu te mi ona vrteći se polagano oko svoje osi napokon okrene svoju krmu s oknom kabine koje je još uvijek zjapilo otvoreno, dok je iznad stola još uvijek sjala svjetiljka pri danjem svjetlu. Glavno jedro visjelo je mlohavo poput zastave. Brod bi stajao nepomičan da ga nije nosila struja. U ovo nekoliko posljednjih časaka ja sam bio čak zaostao, ali sada sam podvostručio napore i počeo više napredovati u proganjanju. Nisam bio udaljen od broda ni stotinu jarda kad ga opet zahvati vjetar; brodu se nadmu jedra s lijeve strane i on opet zaplovi spuštajući se i klizeći poput lastavice. Moj prvi osjećaj bio je očaj, ali drugi je bio, naprotiv, radost. Brod se

okretao dok nije prema meni okrenuo bok. Još se uvijek okretao dok nije prevalio polovicu, a tada dvije trećine i onda tri četvrtine udaljenosti koja nas je dijelila. Vidio sam kako pjenušavi valovi bjesne ispod njegova prednjeg dijela. Činio mi se beskrajno visok s moga niskog mjesta u čunu. A tada sam iznenada počeo razumijevati. Jedva sam imao vremena da mislim — jedva sam imao vremena da radim i da se spasim. Bio sam upravo na vršku jednog vala kad se škuna spusti s drugog. Kosnik mi je bio iznad glave. Skočim na noge i poskočim, gurnuvši čamčić pod vodu. Jednom rukom uhvatim deblenjak prečke, a noga mi je stala između leta i posrtnjaka; i dok sam ondje dašćući visio, neki mi mukli udarac javi da je škuna naišla na čun i razbila ga, a ja da sam ostao na Hispanioli i da mi nema uzmaka.

Poglavlje 25. Skidam Jollyja Rogera Jedva sam se smjestio na kosniku, kad se letka objesi i opet nadme na drugoj strani, uz prasak kao iz topa. Škuna se potrese do kobilice; ali u idućem času, dok su ostala jedra još uvijek bila puna, letka opet zaleprša i mlohavo se objesi. To me gotovo bacilo u more; ali sad nisam gubio vrijeme, vratio sam se pužući uz kosnik i naglavice se srušio na palubu. Bio sam u zavjetrini prednje palube, a glavno jedro, koje je još uvijek bilo napeto, sakrivalo mi je dio stražnje palube. Nije bilo ni žive duše. Paluba, koja nije bila oprana od početka pobune, nosila je otiske mnogih nogu, a prazna boca s razbijenim grlom valjala se poput neke žive stvari u palubnom žlijebu. Najednom Hispaniolu zahvati vjetar. Iza mene glasno zapucketaju prečke; kormilo tresne; cijeli brod bolno uzdahne i zadršće, a u isti se čas glavni deblenjak okrene unutra, zateg zajeca u koloturniku, a meni se pokaza zavjetrina stražnje palube. Ondje su svakako bila oba stražara: crvenokapi je ležao na leđima, ukočen kao poluga, s rukama ispruženim u stranu, kao da je razapet, na križu, a kroz otvorene usnice pokazivao je zube. Israel Hands se naslonio na ogradu, s bradom na prsima i s rukama raširenim na palubi. Lice mu je, ispod preplanule kože, bilo bijelo poput lojanice. Brod se neko vrijeme propinjao i gurao poput nepokorna konja, jedra se nadimala sad s jedne strane, sad s druge, deblenjak se njihao ovamo-onamo, a jarbol je glasno stenjao pod pritiskom. Od vremena do vremena pojavio bi se preko ograde oblak laganih kapljica, a bokovi broda teško bi udarili o val; koliko se znatno opasnije činilo

more s ovoga velikog opremljenog broda, negoli s mojega jednostavno izrađenog, neuravnoteženog čuna, koji je sada bio na dnu mora! Pri svakom trzaju škune crvenokapi je klizio amo-tama; ali bilo je to sablasno promatrati — ti surovi pokreti nisu smetali ni njegovu držanju ni njegovu neprekidnom cerenju. Pri svakom trzaju činilo se da i Hands sve više upada u sebe i spušta se na palubu; noge mu se klizale sve dalje, a cijelo se tijelo naginjalo prema krmi tako da muse lice malo-pomalo okrenulo od mene; i napokon nisam vidio više ništa osim njegova uha i raščupanog uvojka jednog zaliska. U isto doba opazih na podu oko obojice mrlje tamne krvi te počeh i sa sigurnošću osjećati da su u pijanom gnjevu ubili jedan drugoga. Dok sam tako gledao i čudio se, Israel Hands se, u trenutku kad je brod bio miran, malo okrene i uz tiho stenjanje opet se skupi u položaj u kojem sam ga najprije vidio. Stenjanje, koje je kazivalo muku i smrtnu slabost, pa način na koji je visjela njegova vilica, dirnuše me u srce. Ali kad sam se sjetio razgovora koji sam prisluškivao iz bačve s jabukama, nestane iz mene samilosti. Pođem naprijed, dok ne stignem do glavnoga jarbola. — Došao sam na brod, gospodine Handse — rekoh podrugljivo. On teško prevrne oči; ali bio je previše slab a da bi odao iznenađenje. Mogao je promucati samo jednu riječ: » Konjaka.« Učinilo mi se da ne smijem gubiti vrijeme. Izmičući deblenjaku, koji se opet nagnuo preko palube, brzo pođem naprijed i spustim se niza silaz u kabinu. Teško biste mogli zamisliti takav prizor zbrke. Svako zaključano mjesto bilo je provaljeno u potrazi za zemljovidom. Na podu, gdje su lupeži sjedili i pili ili vijećali nakon gacanja po močvari oko njihova tabora, bio je debeli sloj blata. Pregrade na brodu, sve oličene sjajnim bjelilom i ukrašene pozlatom, nosile su otiske prljavih ruku. Tuceti praznih boca zveketali su i jedna je boca udarala o drugu u kutovima

broda koji se ljuljao. Jedna od liječnikovih medicinskih knjiga ležala je otvorena na stolu, a polovica listova bila je istrgana. Držim da je služila za paljenje lula. Usred svega toga svjetiljka je još uvijek bacala zadimljeni sjaj, nejasan i smeđ poput umbre. [46] Siđem u podrum. I bačve su bile nestale, a neobično veliki broj boca bio je ispijen i bačen. Očito, otkako je počela pobuna, nijedan čovjek nije uopće bio trijezan. Pretražujući tako, nađem neku bocu s nešto preostaloga konjaka. To je za Handsa. Za sebe iščeprkam nešto dvopeka, malo suhoga voća, veliki grozd i komad sira. S tim dođem na palubu, stavim svoju zalihu iza glavine kormila i izvan kormilarova dohvata te pođem prema bačvici za vodu i dobro se napijem vode, a zatim, nipošto prije, pružim Handsu konjak. Sigurno je ispio gill [47] prije negoli je maknuo bocu s usta. — Aj — reče — grama mu, baš mi je trebalo malo! Ja sam sjeo u svoj kut i počeo jesti. — Teško ranjeni? — upitam ga. On zarokće, ili bolje, mogao bih reći, zalaje. — Kad bi onaj liječnik bio na brodu — reče — bio bih naskoro kako treba; ali nemam, vidiš, te sreće, i u tom je stvar. Što se tiče ovoga nespretnjakovića, njemu je dobro i mrtvu — doda pokazavši na čovjeka s crvenom kapom. — On i nije bio pomorac. A odakle si ti došao? — Eto — rekoh — došao sam da zauzmem brod, gospodine Handse; i molim vas da me do nove objave smatrate svojim kapetanom. On me pogleda dosta zlovoljno, ali ne reče ništa. U njegove se obraze vratilo malo boje, premda se još uvijek činio veoma bolestan, i još se uvijek klizao i namještao kako je brod treskao. — Uz to — nastavim — ne podnosim onu zastavu, gospodine Handse; i, s vašim dopuštenjem, ja ću je skinuti. Bolje nikakva negoli

ova. I opet izmaknuvši deblenjaku, potrčim do zastavne uzice, skinem njihovu prokletu zastavu i bacim je u more. — Bože, čuvaj kralja! [48] — rekoh zavitlavši svojom kapom; — i to je kraj kapetana Silvera! On me promatrao ljutito i podmuklo; cijelo mu je vrijeme brada počivala na prsima. — Držim — reče napokon — držim, kapetane Hawkinse, da biste sad htjeli uz kraj. Držim da bismo mogli porazgovarati. — Svakako, da — rekoh — od svega srca rado, gospodine Handse. Govorite. I nastavim s dobrim tekom jesti svoje jelo. — Ovaj čovjek — počne slabo kimnuvši prema lešini — O'Brien bilo mu je ime... neki smrdljivi Irac... ovaj čovjek i ja razvili smo jedra; htjeli smo odjedriti natrag. Eto, on je sada mrtav... mrtav poput ribine, i ne znam tko će upravljati ovim brodom. Mogu ti reći da ti nisi čovjek koji bi to mogao a da ti ja ne pokažem. Sad, gle, ti ćeš mi dati hrane i pića, i neki stari rubac ili rupčić da zavežem svoju ranu; a ja ću ti reći kako se plovi brodom; i to je, držim, pravo i pošteno. — Reći ću vam jedno — preuzeh ja. — Neću se vratiti u Sidrište kapetana Kidda. Namjeravam poći u Sjevernu Dražicu i ondje mirno nasukati brod. — To ćeš svakako učiniti — uzvikne on. — Doista, nisam ja napokon takav paklenski klipan. Razumijem, zar ne? Pokušao sam i izgubio sam igru, a sad si ti na redu. Sjeverna Dražica? Eto, nemam izbora! Pomogao bih ti otploviti i do Krvničkog pristaništa, groma mu! Eto, kako mi se činilo, u tom je bilo nešto smisla. Odmah smo se nagodili. Za tri časa Hispaniola je lako plovila vjetrom u krmu uzduž obale Otoka s blagom, s čvrstom nadom da će skrenuti oko sjeverne točke prije podneva i opet udariti dolje do Sjeverne Dražice prije

plime, kad bismo je mogli sigurnije nasukati i čekati dok nam iduća oseka dopusti da se iskrcamo. Tada svežem rudo kormila i siđem do svojega kovčega, iz kojeg uzmem mekani svileni rupčić svoje majke. Mojom pomoću poveže Hands njime veliki krvavi ubod što ga je dobio u bedro. Pošto je malo jeo i popio gutljaj ili dva konjaka, počeo se vidljivo oporavljati; sjeo je uspravnije, govorio je glasnije i razgovjetnije, i uopće, činio se posve drugim čovjekom. Povjetarac nam je divno služio. Klizili smo poput ptice, obala otoka letjela je mimo nas, a prizor se mijenjao svakoga časa. Naskoro smo prošli visoku obalu i valjali se kraj niskog, pjeskovitog predjela s narijetko izraslim zakržljalim borovima. Brzo smo opet prošli i mimo tog predjela i zakrenuli iza rta kamenoga brežuljka, kojim završava otok na sjeveru. Bio sam veoma oduševljen svojim novim položajem. Svidjelo mi se i vedro, sunčano vrijeme i ti različiti pogledi na obalu. Sad sam imao dosta vode i dobrih stvari za jelo, a moja savjest, koja me veoma mučila zbog bijega, umirila se mojom velikom pobjedom. Držim da ništa više ne bih mogao poželjeti da nije bilo kormilarovih očiju koje su me na palubi podrugljivo promatrale, i onog neobičnog smiješka koji se neprestano javljao na njegovu licu. Bio je to smiješak u kojemu je bilo i nešto bola i slabosti — neki patnički, starački smiješak; ali on me lukavo promatrao pri poslu, neprestano me promatrao i promatrao, a u tom je pogledu bio trun podrugljivosti, neka sjena izdaje.

Poglavlje 26. Israel Hands Vjetar koji nam je služio po želji sada je okrenuo na zapad. Tako smo lakše mogli ploviti od sjeveroistočnog rta otoka prema ušću Sjeverne Dražice. Ali kako nismo imali sidra, a nismo se usudili ni nasukati brod dok plima još više ne poraste, čekali smo dok bude vrijeme za to. Kormilar mi je rekao kako ću brod primaknuti k obali; nakon prilično mnogo pokušaja to mi je uspjelo i obojica smo šutke sjeli i jeli. — Kapetane — reče on napokon uz onaj isti neugodni smiješak — evo mojega starog brodskog druga, O'Briena; držim da biste ga mogli baciti preko ograde. Ja doista nisam osjetljiv i nije mi krivo što sam mu pospješio konac, ali ipak ne mogu reći da nam krasi brod, zar ne? — Nisam dovoljno jak i ne sviđa mi se taj posao. Što se tiče mene, neka leži — rekoh. — To je neki nesretni brod... ta Hispaniola, Jime — reče žmirkajući. — Koliko je ljudi ubijeno na toj Hispanioli... koliko je bijednih pomoraca umrlo i nestalo otkako smo ti i ja isplovili iz Bristola! Nikad nisam vidio takve prljave sreće. Eto, tu je taj O'Brien, sad je... mrtav, zar ne? Doista, eto, nisam neki učenjak, a ti si momak, koji zna čitati i računati; i reci iskreno, držiš li da je mrtav čovjek mrtav i gotovo, ili on opet oživi? — Vi možete ubiti tijelo, gospodine Handse, ali ne i dušu; to biste ipak morala znati — odvratim. — O'Brien je na drugom svijetu i možda nas promatra. — Ah! — reče. — Eto, to je nezgodno... Čini se da je zabava ubijanja samo gubitak vremena. Ipak, po onom što sam vidio, ne držim mnogo do duhova. Svršio bih ja s duhovima, Jime. A sad, kad bi sišao

onamo u onu kabinu i donio mi jednu... eto, jednu... potresli mi se jarboli!... ne mogu se sjetiti imena; da, donesi mi bocu vina, Jime... ovaj je konjak prejak za moju glavu. Ali kormilarevo mucanje učinilo mi se nenaravno; a što se tiče izjave da više voli vino negoli konjak, u to nipošto nisam vjerovao. Cijela priča bila je neka izlika. Htio je da odem s palube — toliko je bilo jasno; ali nipošto nisam mogao zamisliti zbog čega. Njegove se oči uopće nisu susrele s mojima: neprestano su lutale ovamo-onamo, gore-dolje, sad su gledale prema nebu, sad pogledavale mrtvog O'Briena. Cijelo se vrijeme smiješio i nekako je zbunjeno, poput krivca, plazio jezik tako te bi i svako dijete moglo reći da sprema neku prijevaru. Ipak sam odmah poslušao jer sam opazio u čemu je moja prednost; a tako glupom momku mogao sam lako do kraja skrivati svoju sumnju. — Malo vina? — priupitah. — To je mnogo bolje. Hoćete li bijelo ili crno? — Eto, držim da mi je to prokleto svejedno, druže — odvrati; — samo da je jako i da ga je dosta, za drugo ne marim. — Dobro — odgovorih ja. — Donijet ću vam portskog vina, [49] gospodine Handse. Ali morat ću ga negdje iskopati. Nato potrčim niza silaz koliko sam god mogao bučno; izujem svoje cipele, potrčim tiho kroz rešetkasti hodnik, uspnem se po ljestvama prema gornjoj palubi i provirim kroz prednji dio. Znao sam da me ondje neće očekivati; ipak sam bio oprezan koliko sam god mogao; i, dakako, ustanovio sam da su moje najgore sumnje bile i previše opravdane. On se iz svojega položaja podigao na ruke i na koljena; i, premda ga je noga očito prilično jako boljela, kad se micao — čuo sam ga, naime, kako je prigušeno zajecao — ipak se nekako dosta brzo odvukao preko palube. Za nekih pol sata stigao je do lijevoga palubnog žlijeba i izvukao iz jednoga svitka užeta neki dugi nož ili, bolje, neki kratki

bodež zamrljan krvlju do drška. On ga je za tren pogledao, ispruživši najprije svoju donju vilicu, okušao je šiljak na ruci, a zatim se, sakrivši ga brzo u njedra svojega haljetka, opet otkotrljao natrag na svoje staro mjesto uz ogradu. To je bilo sve što sam htio znati. Israel se može kretati; sad je bio naoružan; i ako se dao na takav napor da me se riješi, jasno je da sam određen za žrtvu. Što kani nakon toga, hoće li pokušati otpuzati preko otoka do Sjeverne Dražice, do tabora u močvari, ili će opaliti Dugog Toma vjerujući da bi njegovi drugovi mogli doći prvi da mu pomognu, to, dakako, nisam mogao znati. Ipak sam sigurno osjećao da mu mogu vjerovati u jednoj stvari — jer nam je obojici bilo do nje jednako stalo — u stvari postupanja sa škunom. Obojica smo željeli da je sigurno nasučemo na skrovitom mjestu, i to tako da je sa što manje muke i opasnosti bude moguće opet izvući kad dođe vrijeme za to. Dok to nije učinjeno, držao sam da će moj život sigurno biti pošteđen. Dok sam tako promišljao o toj stvari, nisu ma ni noge bile lijene. Odšuljao sam se natrag u kabinu, opet sam navukao cipele, na sreću sam pograbio bocu vina i sad sam se s njom, kao za opravdanje, opet pojavio na palubi. Hands je ležao, kako sam ga ostavio, sav skutren i spuštenih kapaka, kao da je preslab da podnese svjetlo. On ipak pogleda kad sam došao, odbije grlo boce poput čovjeka koji je to često puta radio i dobro potegne uza svoju omiljelu zdravicu »Za, sreću!«. Zatim je malo ležao, a tada izvadi šipku duhana i zamoli me da mu odrežem komadić. — Odreži mi komadić ovoga — reče — jer nemam noža, a i jedva sam toliko jak da bih to mogao učiniti kad bih i imao nož. Ah, Jime, Jime, držim da je sa mnom svršeno! Odreži mi komadić, koji će mi, čini se, biti posljednji, momče; neću, naime, dugo, i u tom se ne varam. — Dobro — rekoh — odrezat ću vam malo duhana; ali da sam na

vašem mjestu i da se osjećam tako loše, ja bih se pomolio kao kršćanin. — Zašto? — upita on. — Ta reci mi, zašto? — Zašto? — kliknem. — Baš malo prije pitali ste me o mrtvima. Prekršili ste svoju prisegu vjernosti; živjeli ste u grijehu i laži i krvi; ovdje, eto, leži do vaših nogu čovjek kojega ste ubili; i vi još pitate zašto! Za milost božju, gospodine Handse, eto zato. Govorio sam s nekim žarom misleći na krvavi bodež što ga je sakrio u džep i kojim me u svojim bolesnim mislima odlučio ubiti. On je potegao jaki gutljaj vina. Razgovarao je sa mnom veoma svečano. — Trideset godina — reče — plovio sam morem i vidio sam dobro i zlo, bolje i gore, lijepo vrijeme i nevrijeme. Nestajalo je hrane, noževi su bljeskali, i ne znam što sve ne. Eto, sad ti kažem, nikad nisam vidio da bi ništa dobro izašlo iz dobroga. Ljubim onoga koji udari prvi. Mrtvaci ne grizu. To su moji nazori... amen, neka je tako. A sad, gle — doda promijenivši nenadano glas. — Dosta je bilo te gluposti. Sad je plima dosta nabujala. Ti samo slušaj moje zapovijedi, kapetane Hawkinse, i mi ćemo točno uploviti i svršiti s tim. U svemu, trebali smo ploviti jedva dvije milje, ali plovidba je morala biti pažljiva, jer ulaz u sjeverno sidrište ne samo da je bio uzak i pun pličina, već je ležao od istoka prema zapadu, tako da je škunu trebalo oprezno uvesti. Držim da sam bio dobar, poslušan podređeni, a posve sam siguran da je Hands bio izvrstan peljar. Neprestano smo, naime, obilazili i izmicali tik uz obalu s nekom sigurnošću i točnošću da je bila milina promatrati. Jedva što smo prošli predbrežje, suzilo se oko nas kopno. Obale Sjeverne Dražice bile su jednako šumovite kao obale u južnom sidrištu, ali prostor je bio duži i uži i više nalik na ušće neke rijeke, što zapravo i bijaše. Ravno pred nama, na južnom kraju, ugledali smo razvaline nekoga broda u posljednjem stupnju raspadanja. To je bio neki veliki brod s tri jarbola, ali bio je tako dugo izložen nevremenu

da su s njega visjele velike mreže morske trave što se cijedila, a na palubi je uhvatilo korijena grmlje s obale pa je sad bila iskićena cvjetovima. To je bio tužan prizor, ali pokazivao nam je da je sidrište mirno. — Sad — reče Hands — gle, to je divno mjestance da nasučemo brod. Krasan, gladak pijesak, nikad ni povjetarca, svagdje naokolo stabla, a cvijeće cvate na tom starom brodu kao u nekom vrtu. — A kako ćemo ga opet izvući — upitam — kad bude nasukan. — Eto, tako — odvrati. — Za vrijeme oseke bacit ćeš neki konop s one strane na obalu, obavit ćeš ga jedanput oko jednog od onih velikih borova, vratit ćeš ga natrag, obavit ćeš ga jedanput oko brodskog motovila i čekat ćeš plimu. Kad dođe visoka voda, svi moraju povući za konop, i brod će izaći lako, kao sam od sebe. A sad, dječače, stani bliže. Sad smo blizu mjesta, i brod ide prebrzo. Malo nadesno tako... ravno... nadesno... malo nalijevo... ravno... ravno! Tako je zapovijedao, a ja sam bez daha izvršavao, kad posve nenadano krikne: — Sad, moj dragi, uvjetar! I ja čvrsto zaokrenem kolo kormila, a Hispaniola naglo zakrene i pojuri pramcem prema niskoj, šumom obrasloj obali. Uzbuđenje zbog tih posljednjih manevara nekako je uspavalo pozornost kojom sam dotada prilično budno promatrao kormilara. Još i sada sam s najvećim zanimanjem očekivao čas kad će brod sjesti pa sam posve zaboravio na opasnost koja mi je prijetila. Ispruživši vrat preko desne ograde, stajao sam i promatrao valove kako se šire pred pramcem. Mogao sam pasti bez borbe za život da me nije obuzela neka nenadana tjeskoba te sam okrenuo glavu. Možda sam čuo neku škripu, ili sam krajem oka opazio njegovu sjenu gdje se miče; možda je to bio neki nagon kao u mačke; doista, kad sam se ogledao, Hands je već bio na pol puta prema meni s bodežom u desnoj ruci.

Zacijelo smo obojica glasno kriknuli kad su nam se oči srele; ali dok sam ja vrisnuo od strave, on je bijesno riknuo kao što rikne bik kad navaljuje. U isti mah on se baci naprijed, a ja skočim u stranu prema pramcu. Pritom ispustim rudo točka kormila, koje naglo odskoči prema zavjetrini. Držim da mi je to spasilo život jer je udarilo Hansa u prsa i začas ga posve zaustavilo. Prije negoli se snašao, ja sam izmakao sretno iz kuta u kojem bi me uhvatio, a preda mnom je bila cijela paluba. Zaustavim se baš pred glavnim jarbolom, izvučem iz džepa pištolju, hladnokrvno nanišanim, premda se on već bio okrenuo te je opet dolazio ravno prema meni, i potegnem otponac. Kokot udari, ali nije bilo ni bljeska ni praska: morska je voda bila ovlažila luntu. Proklinjao sam se zbog svoje nepažnje. Zašto nisam, davno prije, ponovo nasuo barut i nabio svoje jedino oružje? Ne bih sada bio nalik na slabu ovcu koja bježi pred svojim mesarom. Bilo je neobično kako se mogao, iako ranjen, brzo kretati, dok mu je prosjeda kosa padala preko lica; lice mu od žurbe i bijesa bijaše crveno poput crvene zastave. Nisam imao vremena iskušati svoju drugu pištolju, a nisam, doista, imao ni volje za to jer sam bio uvjeren da bi i taj pokušaj bio beskoristan. Jedno mi je bilo jasno: nisam smio samo uzmicati pred njim jer će me brzo uhvatiti na pramcu, kao što me malo prije gotovo uhvatio na krmi. Ako me jednom tako uhvati, moj posljednji doživljaj s ovu stranu vječnosti bit će devet ili deset palaca krvlju zamrljanog bodeža. Prislonim svoje dlanove o glavni jarbol, koji je bio prilično velik, i počekam dok su mi svi živci bili napeti. Videći da želim izmaći, stane i on; i prođu čas ili dva: on me varao pokretima tijela, a ja sam odgovarao prikladnim protupokretima. To je bila igra kakvu sam često igrao kod kuće oko klisure u Zaljevu Crnoga Brežuljka; ali nikad je još nisam igrao, uvjeravam vas, uz tako divlje kucanje srca kao sada. Pa ipak je to, kao što sam rekao, bila tek dječačka igra, i držao sam da bih mogao biti premoćan protiv

starijega pomorca s ranjenim bedrom. Doista, moja je hrabrost toliko porasla da sam se usudio malo razmisliti o ishodu toga sukoba; i premda sam bio uvjeren da bih mogao stvar otegnuti, nisam se nadao konačnom spasu. Tako je, eto, stajala stvar. Najednom Hispaniolu potrese udarac. Ona zatetura, strugne za tren po pijesku, a tada se brzo poput blijeska nagne na lijevu stranu. Paluba je stajala u kutu od četrdeset pet stupnjeva. Prilična količina vode pljusne u žljebove i skupi se u neko jezerce između palube i ograde. Obojica smo se u trenutku prevrnuli i obojica smo se gotovo zajedno dovaljali u žljebove; crvenokapi mrtvac, s ispruženim rukama, dovalja se tik iza nas. Bili smo, doista, toliko blizu da mi je glava udarila o kormilarevu nogu tako da su mi zvocnuli zubi. Unatoč udarcu i ostalom, ja sam prvi bio opet na nogama. Hands se, naime, zapleo o mrtvo tijelo. Kako se brod silno nagnuo, nije se više moglo trčati palubom. Morao sam naći neki novi način izmicanja, i to odmah, jer me moj protivnik gotovo već dodirivao. Skočim brz poput misli na krmene pripone, počnem se brzo uspinjati i nisam ni dahnuo dok nisam sjeo na križnjak. Bio sam spašen zbog brzine; bodež je udario ni pol stope ispod mene kad sam bježao gore; a ondje je stajao Israel Hands otvorenih usta i lica okrenuta prema meni, pravi kip iznenađenja i razočaranja. Sad sam se mogao za trenutak posvetiti sebi. Ne gubeći vrijeme promijenim barut svoje pištolje, a zatim, kad je jedna bila spremna za upotrebu, ispraznim — da se osiguram dvostruko — drugu i ponovo je nabijem. Hands zanijemi videći moj novi posao; počeo je razumijevati da se kocka okreće od njega; i nakon očita oklijevanja, on se također teško potegne uz pripone i s bodežom u ustima počne se polagano i mučno uspinjati. Napredovao je veoma sporo i stenjao je vukući za sobom

svoju ranjenu nogu; a ja sam mirno dovršio svoje pripreme prije negoli je on prevalio jednu trećinu puta prema meni. Tada ga, držeći u svakoj ruci pištolju, oslovim. — Još jedan korak, gospodine Handse — rekoh — i raspršit ću vam mozak! Mrtvaci ne grizu, znate — dodam smijući se u sebi. On odmah stane. Vidio sam po trzaju njegova lica da pokušava misliti, a taj je posao bio tako polagan i mučan da sam se u svojoj novostečenoj sigurnosti glasno nasmijao. Napokon, pošto je jedanput ili dvaput progutao pljuvačku, on progovori, a lice mu je još uvijek odavalo isti izražaj krajnje zbunjenosti. Da bi mogao govoriti, morao je izvaditi bodež, ali inače ne učini nikakav pokret. — Jime — reče — priznajem da smo se ti i ja zapleli i bolje da sklopimo nagodbu. Bio bih te uhvatio da nije bilo onoga nagibanja broda; ali ja nemam sreću i, priznajem, moram se predati, a to je, vidiš, teško starom mornaru prema brodskom malom, kao što si ti, Jime. Gutao sam njegove riječi i smješkao se, umišljen poput pijevca na zidu, kad on u trenutku zamahne svojom desnicom preko ramena. Nešto zazuji kroz zrak poput strelice. Osjetim neki udarac, a zatim oštru bol. Bio sam ramenom pribijen o jarbol. U trenutku strahovite boli i iznenađenja — jedva bih mogao reći da je to bilo mojom voljom, a siguran sam da nisam svjesno nišanio — opale obje moje pištolje i obje mi izmaknu iz ruku. One nisu pale same; uz prigušeni krik kormilar ispusti pripone i padne naglavce u vodu.

Poglavlje 27. »Osmaci« Zbog nagiba broda jarboli su visjeli daleko iznad vode, a ispod mojega križnjaka nije bilo ništa osim površine zaljeva. Hands, koji nije bio tako visoko, bio je prema tome bliže brodu i pao je bliže ogradi broda. Još se jedanput podigao na površinu u nekoj pjeni vode i krvi, a zatim je opet, ovaj put zauvijek, potonuo. Kad se voda smirila, vidio sam ga gdje leži zguren na čistom, sjajnom pijesku u sjeni brodskoga boka. Jedna ili dvije ribe projure pokraj njegova tijela. Kadšto, kad bi zatreperila voda, činilo bi se kao da se malo miče, kao da kuša ustati. Ali unatoč tome bio je zaista mrtav; i ustrijeljen i utopljen. Bio je hrana ribama baš na onom mjestu na kojem je namjeravao zaklati mene. Ali nisam u to vjerovao dok nisam osjetio bol, slabost i strah. Vruća krv tekla mi je po, leđima i prsima. Na mjestu gdje mi je bodež pribio rame o jarbol, činilo mi se da me peče poput usijana željeza. Ipak me nije toliko iscrpla ta zbiljska bol, jer mi se činilo da je mogu podnositi bez jecaja, koliko strah pri pomisli da ću pasti s križnjaka u tu mirnu, zelenu vodu, pokraj kormilarova tijela. Prihvatio sam se objema rukama, dok me nisu zaboljeli nokti, i zatvorio sam oči kao da sam htio sakriti opasnost. Pomalo mi se opet vrati razum, bilo mi se smiri do gotovo redovitog udaranja, i opet sam mogao vladati sam sobom. Prva mi je bila pomisao da iščupam bodež; ali ili je bio preduboko zaboden ili su me iznevjerili živci, i ja odustanem uz žestok drhtaj. Prilično je neobično, ali baš taj drhtaj svrši posao. Nož zapravo tek što me nije i promašio; zahvatio mi je neznatni komadić kože, a tu je kožu poderao onaj drhtaj. Krv je, svakako, potekla brže, ali ja sam

opet vladao samim sobom, i samo su mi kaput i košulja bili pričvršćeni o jarbol. Njih sam poderao naglim trzajem, a zatim sam se spustio na palubu niz desne pripone. Ni za što na svijetu, naime, ne bih se, onako uzbuđen, bio usudio spustiti se niz lijeve pripone, s kojih je malo prije onako pao Israel. Siđem u potpalublje i uredim ranu kako sam mogao. Prilično me boljela, i još je uvijek dosta krvarila, ali nije bila ni duboka ni opasna, a nije mi ni mnogo smetala kad sam kretao rukom. Tada se ogledam naokolo, i kako je sada brod u nekom smislu bio samo moj, počnem razmišljati o tome kako da ga očistim od njegova posljednjeg putnika — od mrtvaca O'Briena. On je pao, kao što sam rekao, uz ogradu, gdje je ležao poput neke strašne, ružne lutke. Nije bilo ni traga životnoj boji i ljepoti! U tom položaju mogao sam lako svršiti s njim; a kako su tragični doživljaji izbrisali gotovo sav moj strah pred mrtvacima, zgrabio sam ga za struk kao da je neka vreća posija, dobro sam zamahnuo i bacio ga s broda. On padne u vodu uz glasan pljusak; crvena mu kapa spade i zapliva na površini; i čim se voda umirila, ugledah njega i Israela gdje leže jedan uz drugoga, obojica talasajući se pri drhtavom micanju vode. Premda je bio prilično mlad čovjek, O'Brien je bio veoma ćelav. Ležao je ondje položivši tu ćelavu glavu na koljena čovjeka koji ga je ubio, a brze su ribe prelijetale amo-tamo iznad obojice. Sad na brodu bijah sam. Upravo je počela oseka. Sunce je bilo još samo nekoliko stupnjeva iznad zapada; sjena borova na zapadnoj obali već je počela zahvaćati preko sidrišta te je, u različitim uzorcima, padala na palubu. Podigao se večernji povjetarac, i premda je brod bio dobro zaštićen s istoka brežuljkom s dva vrha, konopi su počeli tiho pjevušiti, a mlohava su jedra stala kloparati. Počnem razumijevati da bi brodu ipak mogla prijetiti opasnost. Brzo spustim prečke i bacim ih na palubu, ali teško je bilo s glavnim jedrom. Kad se nagnula škuna, deblenjak se, dakako, zakrenuo preko

boka, a njegov vršak i jedna ili dvije stope jedara visjele su, štoviše, i kvasile se u vodi. Držao sam da je to još opasnije; ipak, napon je bio tako jak da sam se bojao i dirati. Napokon uzmem nož i prerežem podigače. Rogalj jedra odmah padne i veliki trbuh odriješenoga platna zapliva vodom. Nakon toga nisam ga mogao povući gore premda sam vukao koliko sam god mogao. To je bilo sve što sam mogao učiniti. Uostalom, Hispaniola se morala, poput mene, prepustiti sreći. Za to vrijeme već je cijelo sidrište bilo u sjeni. Sjećam se posljednjih zraka što su pale kroz prosjek šume i zasjale blistavo poput dragulja na cvjetnom plaštu onoga razbijenog broda. Počelo je bivati studeno; oseka je brzo napredovala, a škuna je sve više i više sjedala na bok. Popnem se na pramac i ogledam se. Činilo mi se da je more dosta plitko, i ja se, držeći se za svaki slučaj objema rukama za odrezani konop, oprezno spustim s palube. Voda mi je dosezala jedva do pasa. Pijesak je bio čvrst i izbrazdan valićima. Dobro raspoložen, pregazim do obale, ostavivši Hispaniolu na boku, s glavnim jedrom što je rašireno plovilo po površini zaljeva. Nekako u isto doba sunce posve zađe, a povjetarac nisko zazviždi u sumraku kroz nemirne borove. Barem sam se riješio mora, a nisam se odanle ni vraćao praznoruk. Tamo je ležala škuna, očišćena napokon od gusara i spremna primiti na palubu naše ljude i opet zaploviti morem. Ništa mi nije u pameti bilo preče negoli vratiti se u utvrdu i pohvaliti se svojim velikim djelima. Možda će me malo pokuditi zbog moje skitnje, ali ponovno osvajanje Hispaniole bio je dostojan odgovor, pa sam se nadao da će i kapetan Smollett priznati da nisam gubio vrijeme. Tako razmišljajući i veoma raspoložen počnem hodati prema brvnari i svojim drugovima. Sjetio sam se da najistočnija od rijeka koje utječu u Sidrište kapetana Kidda teče s onoga brežuljka s dva vrha, koji mi je bio slijeva, i ja okrenem u tom smjeru da bih mogao prijeći rijeku dok je još malena. Suma je bila prilično rijetka. Hodajući uz niske obronke naskoro zakrenem oko ugla toga brežuljka, a nedugo zatim pregazim

rijeku duboku do sredine listova nogu. Ovako sam se primakao mjestu gdje sam susreo maruna Bena Gunna. Hodao sam opreznije, ogledavajući se na sve strane. Mrak se gotovo posve spustio i, kad sam izišao iz usjeka između dva vrhunca, opazih prema nebu neki titravi sjaj na mjestu gdje je, prema mojem sudu, stanovnik otoka kuhao svoju večeru na nekoj sjajnoj vatri. A ipak sam se u srcu začudio da bi on bio tako neoprezan. Ako, naime, ja mogu vidjeti taj odsjev, zar ne bi mogao doprijeti i do očiju Silverovih, koji taboruje na obali u močvarama? Noć je pomalo bivala tamnija; sve što sam mogao bilo je da se makar i po prilici držim svojega smjera; sve nejasnije dizao se dvostruki brežuljak iza mene, a Dalekozor zdesna; zvijezda je bilo malo i bile su blijede, a na tlu kojim sam išao spoticao sam se o grmlje i upadao u pješčane jame. Iznenada pade na me neko svjetlo. Pogledam uvis: blijedi sjaj mjesečine rasvijetlio je vrh Dalekozora, a malo zatim vidjeh gdje se nešto golemo i srebrnasto miče iza stabala. Znao sam da je izašao mjesec. Uz tu pomoć brzo sam prešao ostatak puta. Malo hodajući, malo trčeći, nestrpljivo sam se približavao utvrdi. Ipak, kad sam se počeo provlačiti kroz gaj, koji je bio pred utvrdom, nisam bio tako lakouman te sam usporio korak i pošao opreznije. Bio bi to bijedan kraj moje pustolovine da me vlastita družba zabunom ustrijeli. Mjesec se dizao sve više i više. Njegovo svjetlo počelo je gušće padati kroz šire predjele šume. Uto se preda mnom pojavi između stabala neko svjetlo druge boje. Bilo je crveno i žarko, a od vremena do vremena malo bi potamnjelo — kao da tinja žeravica nekoga krijesa. Nisam ni za živu glavu mogao zamisliti što bi to moglo biti. Napokon stignem na rub čistine. Zapadni kraj bio je već obasjan mjesečinom. Ostalo, i sama brvnara, bilo je još u tamnoj sjeni, prošaranoj dugim, srebrnim zrakama svjetla. S druge strane kuće

dogorjela je golema vatra do žarke žeravice te je širila oko sebe stalni, crveni odsjev, koji se veoma isticao prema blagoj bljedoći mjeseca. Nigdje nije bilo žive duše, nikakva zvuka, osim šuštanja povjetarca. Zaustavim se veoma začuđen, a možda malo i uplašen. Nije bio naš običaj da ložimo velike vatre; mi smo, štoviše, prema kapetanovim nalozima, nekako štedjeli ogrjevnim drvom; i počnem se bojati da se nije štogod dogodilo u mojoj odsutnosti. Prišuljam se do istočnoga kraja, držeći sé sjene, i na zgodnom mjestu, gdje je tama bila najgušća, prijeđem preko ograde. Da se što bolje osiguram, spustim se na ruke i koljena i počnem puzati prema uglu kuće, ne odavajući ni šuma. Kad sam se približio, srcu mi iznenada veoma odlane. Zvuk što sam ga čuo nije sam po sebi bio neki radostan zvuk i često sam se nekada tužio na nj; ali tada mi je bio sličan glazbi: čuo sam svoje prijatelje gdje tako glasno i mirno hrču u snu. Ni pomorski uzvik straže, ono divno »Sve je u redu«, nije mi nikad tako umirujući odjeknuo u uhu. Međutim, jedno je bilo nesumnjivo; straža im je bila sramotno loša. Da su se to Silver i njegovi momci sada šuljali k njima, ni živa duša ne bi ugledala zoru. Eto, pomislim, što znači imati ranjena kapetana! I opet sam sâm sebe pokudio što sam ih ostavio u toj opasnosti, a tako je malo među njima onih koji mogu držati stražu! Za to sam vrijeme stigao do vrata i ustao. Unutra je bilo sve u tami, tako da nisam ništa mogao razabrati. Što se tiče zvukova, čuo sam jednolično hrkanje ljudi koji su spavali, a na mahove i neki neznatni šum, neko treperenje ili kljuvanje, koje nipošto nisam mogao razumjeti. Polagano sam ušao ispruživši preda se ruke. Leći ću na svoje mjesto (mislio sam, tiho se smijući) i uživati u njihovim licima kad me ujutro nađu. Moja noga udari o nešto mekano — bila je to noga jednog od spavača; i on se okrene i zagunđa a da se nije probudio.

A tada, posve iznenada, razlegne se iz mraka neki kreštavi glas: — Osmaci! osmaci! osmaci! osmaci! osmaci! — i tako neprestano, bez prekida i promjene, nalik na klopotanje kakva sićušnog mlina. Silverova zelena papiga, kapetan Flint! Nju sam ja čuo gdje kljuca komadić kore drveta; to je ona stražarila bolje od ikojega ljudskoga bića i tako je svojim dosadnim pripjevom najavila moj dolazak. Nisam imao vremena da se snađem. Na oštar, reski glas papigin probudiše se spavači i poskočiše; a uz neku sočnu kletvu poviče Silver: — Tko je? Okrenem se da potrčim, snažno udarim o neku osobu, odskočim, i potrčim ravno u ruke drugoga, koji me uhvati i čvrsto zgrabi. — Donesi zublju, Dick — reče Silver kad je moje zarobljavanje bilo ovako osigurano. I jedan od ljudi izađe iz brvnare i odmah se vrati s upaljenim ugarkom.

VI. dio Kapetan Silver

Poglavlje 28. U neprijateljskom logoru Crveni sjaj zublje rasvijetli unutrašnjost brvnare i pokaže mi da su ostvarene moje najgore bojazni. Gusari su osvojili kuću i zalihe: tu je bila bačvica s konjakom, tu je bila, kao i prije, svinjetina i kruh; a, što je deseterostruko pojačalo moj užas, nije bilo ni traga nikakvu zarobljeniku. Mogao sam tek misliti da su svi poginuli, i srce me zaboli od tuge što nisam bio ovdje da poginem s njima. Tu je bilo u svemu šest gusara; od ostalih nitko nije više bio živ. Petorica su bili na nogama, rumeni i nabrekli, nenadano probuđeni iz prvoga sna nakon pijančevanja. Sesti se tek pridigao na lakat: bio je smrtno blijed, a krvavi ovoj oko glave govorio je da je nedavno bio ranjen i još svježe previjen. Sjetio sam se čovjeka koji je u velikom napadaju bio nastrijeljen te je pobjegao u šumu, i nisam sumnjao da je to baš ovaj. Papiga je sjedila na ramenu Dugoga Johna i kljunom čistila svoje perje. Sam Silver, držim, bio je nekako bljeđi i mrkiji negoli obično. Još je uvijek nosio ono lijepo odijelo od crne tkanine, u kojem je izvršio svoje poslanstvo, ali sada je odijelo bilo veoma otrcano, zaprljano blatom i poderano od oštroga trnja u šumi. — Tako — reče — eto. Jim Hawkins je — potresli mi se jarboli! — upao ovamo, zar ne? Dobro, eto, držim to prijateljskim činom. A zatim sjedne na bačvu s konjakom i počne puniti lulu. — Daj mi zublju, Dick — reče; a zatim, kad je pripalio lulu, doda: — Dobro je, momče, zatakni luč u hrpu drva; a vi, gospodo, ne uzbuđujte se!... Ne morate stajati pred gospodinom Hawkinsom. On će vam, budite sigurni, oprostiti. I tako si, Jime — opet prignječi

duhan — ovdje, a to je prilično ugodno iznenađenje za staroga Johna. Znam otkako sam te vidio prvi put da si bio razuman, ali ovo nipošto ne razumijem. Na sve to, kao što se može s pravom i misliti, nisam uopće odgovorio. Postavili su me leđima o zid i ondje sam stajao gledajući Silveru u lice, nadam se, naoko prilično odvažno, ali s ornim očajem u srcu. Silver veoma hladnokrvno povuče jedan ili dva dima iz svoje lule, a zatim opet počne: — Eto, Jime, neka bude kad si već ovdje, pa ću ti nešto reći. Uvijek sam te volio, doista, jer si hrabar momak i moja si slika kad sam još bio mlad i zgodan. Uvijek sam htio da nam se pridružiš i da dobiješ svoj udio, i da umreš kao gospodin, a sada, moj pjetliću, ipak moraš s nama. Kapetan Smollett dobar je pomorac, i to ću uvijek priznati, ali je strog. »Dužnost je dužnost«, kaže i u pravu je. Samo ne prilazi kapetanu. A liječnik se strašno ljuti na te... »Nezahvalna ništarija«, kaže. Ukratko, cijela je priča nekako u ovom: više se ne možeš vratiti u svoju družbu jer te oni neće; ako posve sam ne osnuješ treću brodsku družbu, koja bi bila prilično osamljena, moraš se pridružiti kapetanu Silveru. Što se tiče toga, dobro je. Moji su, dakle, prijatelji još uvijek živi! Premda sam djelomice vjerovao u istinitost Silverovih tvrdnja da se družba iz kabine ljuti na me zbog moga bijega, to što sam čuo, više me obradovalo negoli ražalostilo. — Ne kažem ništa o tom da si u našim rukama — nastavi Silver — premda jesi, i to možeš vjerovati. Ja volim uvjeravanja. Nikad nisam vidio ništa dobro u prijetnji. Ako voliš službu, eto, pridružit ćeš se nama, a ako ne, Jime, doista, slobodno ti je odgovoriti »ne«... slobodno i u dobar čas, druže. Potresli mi se jarboli ako bi ikoji smrtni pomorac mogao poštenije govoriti. — Moram li, dakle, odgovoriti? — upitam veoma drhtava glasa. U cijelom onom podrugljivom govoru osjetio sam prijetnju smrću, koja

je lebdjela nada mnom. Obrazi su mi se užarili, a srce mi je mučno udaralo u grudima. — Momče — reče Silver — nitko te ne sili. Razmisli. Nitko te od nas neće tjerati, druže. Znaš, nama je tako ugodno u tvojem društvu. — Dobro — rekoh ohrabrivši se malo — ako moram birati, izjavljujem da imam pravo znati kako i zašto ste vi ovdje, i gdje su moji prijatelji. — Kako i zašto? — ponovi jedan od gusara uz duboko gunđanje. — Ah, sretan bi bio onaj koji bi to znao! — Ti bi, moj prijatelju, svakako mogao zatvoriti svoje labrde dok te nitko ne pita — vikne surovo Silver tom govorniku. A zatim odgovori meni svojim prvotnim milostivim glasom: — Jučer ujutro, gospodine Hawkinse — reče — došao je za pasje straže [50] doktor Livesey sa zastavom primirja. »Kapetane Silvere«, rekao je, »vi ste izdani. Brod je nestao.« Eto, možda smo popili koju čašu i zapjevali koju pjesmu. Neću poricati. Barem nitko od nas nije pazio. Kad smo pogledali, groma mu, stari je brod nestao. Nikad nisam vidio rulju glupana koja bi gledala gluplje. »Eto«, reče liječnik, »nagodimo se.« Nagodili smo se, on i ja, i mi smo tu: zalihe, konjak, brvnara, ogrjevno drvo koje ste prilično brižno posjekli i, tako reći, sav prokleti čamac, od križnjaka do pasma. A što se njih tiče, oni su se odskitali. Ne znam gdje su. On opet mirno povuče dim iz svoje lule. — A da ti ne bi zabio u svoju glavu — nastavi — da si i ti uvršten u ovaj ugovor, čuj, ovo su posljednje riječi koje su izgovorene: »Koliko vas ima«, rekoh, »koji ćete otići?« »Četiri«, reče, »četiri, a jedan od nas je ranjen. A što se tiče dječaka, ne znam gdje je, do bijesa«, reče, »a nije mi ni stalo. Već nam ga je dosta.« To su bile njegove riječi. — Je li to sve? — Eto, sve što možeš čuti, moj sine — odvrati Silver.

— I sad moram izabrati? — I sad moraš izabrati, u to se možeš pouzdati — reče Silver. — Dobro — rekoh — nisam ja takva luda, i prilično dobro znam što me čeka. Neka bude makar i najgore, malo mi je stalo. Otkako sam susreo vas, vidio sam mnoge kako umiru. Ali ima nešto što vam moram reći — rekoh, i bio sam prilično uzbuđen; — prvo je ovo: evo, vaše je stanje loše, brod vam je propao, propalo vam je blago, propali su vam ljudi: vaš je cijeli posao upropašten; i ako hoćete znati tko je to učinio... to sam bio ja! Ja sam bio u bačvi s jabukama one noći kad smo ugledali kopno i čuo sam vas, Johne, i vas, Dick Johansone, i Handsa, koji sada leži na dnu mora, i svaku riječ koju ste izgovorili ispripovjedio sam svojima prije negoli je prošao jedan sat. A što se tiče škune, ja sam prerezao njezin konop, ja sam poubijao ljude koje ste ostavili na brodu, ja sam odveo brod onamo gdje ga nećete nikada više vidjeti: nitko od vas. Smijati se mogu ja, a ne vi. Od samoga početka stvar je bila u mojim rukama. Ne bojim vas se više negoli se bojim neke muhe. Ubijte me ako hoćete, ili me poštedite. Ali vam kažem jedno, i ništa više: ako me poštedite, zaboravimo ono što je bilo, a kad budete odgovarali zbog gusarstva, ja ću vam pomoći koliko god budem mogao. Sad je na vama da birate. Ubijete li još jednoga, sebi nećete nipošto pomoći, poštedite li me, sačuvat ćete svjedoka koji će vas spasiti od vješala. Prestao sam jer sam, kažem vam, ostao bez daha, i na moje začuđenje nitko od njih nije se ni maknuo, već su svi sjedili buljeći u mene kao telad. I dok su još uvijek buljili u mene, ja nastavih: — A sad, gospodine Silvere, vjerujem da ste vi ovdje najbolji čovjek te ako stvari za mene pođu po zlu, bilo bi lijepo kad biste rekli liječniku kako sam se držao. — Imat ću to na umu — reče Silver uz tako neobičan naglasak, da nipošto nisam, života mi, mogao razabrati izruguje li se mojoj molbi ili ga je moja hrabrost prijateljski dirnula.

— Dodat ću tomu nešto — vikne stari pomorac lica boje mahagonija, imenom Morgan, kojega sam vidio u točionici Dugoga Johna u bristolskoj luci. — On je prepoznao Crno Pseto. — Dobro, i na — doda brodski kuhar. — I ja ću još nešto tomu dodati, groma mu, jer baš je to bio onaj dječak koji je od Billyja Bonesa izvukao zemljovid. Spoticali smo se od početka do kraja o Jima Hawkinsa! — Pa, eto mu onda! — reče Morgan uz psovku. I izvukavši svoj bodež, skoči kao da mu je dvadeset godina. — Stani! — krikne Silver. — Tko si ti, Tome Morgane? Zar držiš da si možda ti ovdje kapetan? Tako mi svega, ja ću te naučiti redu! Ako me ne poslušaš, otići ćeš onamo kamo je unatrag ovih trideset godina pošao mnogi dobričina prije tebe... netko na okrajak križa, potresli mi se bokovi, a netko preko palube, ali svi ribama za hranu. Nikad me još nitko nije pogledao poprijeko a da bi poslije dočekao nešto dobro, Tome Morgane, i to mi možeš vjerovati. Morgan stane, ali drugi promuklo zagunđaju. — Tom je u pravu — reče jedan. — Dosta sam dugo podnosio da me jedan muči — doda drugi. — Neka me objese ako dopustim da me mučiš ti, Johne Silvere. — Želi li tkogod od vas, gospodo, raspravljati o ovome sa mnom? — zareži Silver nagnuvši se naprijed sa svojeg položaja na bačvi, dok mu je lula još uvijek tinjala u desnoj ruci. — Recite, što hoćete, držim da niste nijemi. Svaki će dobiti ono što želi. Zar sam živio toliko godina pa da na kraju svega neki ispičutura počne zapovijedati? Znate kako se radi. Vi ste svi vitezovi sreće. Eto, ja sam spreman. Tko se usuđuje, neka uzme svoju mornarsku sablju, a ja ću, unatoč štaci i svemu, pogledati boju njegove nutrine prije negoli se isprazni ova lula. Nitko se ne mače, nitko ne odgovori. — Takvi ste, zar ne? — doda stavljajući lulu opet u usta. — Eto,

svakako vas je veselo pogledati. Za borbu ne vrijedite mnogo. Možda ćete razumjeti kad vam progovorim najobičnijim engleskim jezikom. Mene ste izabrali kapetanom. Kapetan sam jer sam najbolji uokrug jedne duge morske milje. Ne želite se boriti kako bi se morali boriti vitezovi sreće, tada ćete se, groma mu, morati pokoriti, i to mi možete vjerovati! Meni se, eto, sviđa ovaj dječak; nikada još nisam vidio boljega dječaka od ovoga. On je više čovjek negoli itko od vas štakora u ovoj kući, i evo što kažem: ako opazim da bi itko na nj položio ruku... to vam kažem i to mi možete vjerovati. Nakon toga zavlada duga stanka. Stajao sam uspravno uza zid, a srce mi je još uvijek lupalo kao kovački bat, ali u grudima mi je sada zasjala zraka nade. Silver se opet naslonio o zid, prekrižio je ruke. Držeći lulu u kutu usta, bio je miran kao da je u crkvi. Ipak su mu oči, kriomice promatrajući, gledale svoje nepokorne pristaše. A oni su se pomalo povukli u najdalji kut brvnare i tiho siktanje njihova šaptanja neprekidno je, poput rječice, šumilo u mojim ušima. Jedan za drugim dizali bi pogled, a crveno bi svjetlo zublje padalo na trenutak na njihova uzbuđena lica. Pogledi im, međutim, nisu bili upereni prema meni, već prema Silveru. — Čini se da imate mnogo toga reći — doda Silver pljunuvši daleko u zrak. — Otpjevajte da čujem, ili se pokorite. — Oprostite, gospodine — odvrati jedan od ljudi — vi ste prilično slobodni u objašnjavanju nekih pravila; možda biste mogli lijepo pogledati i ostale propise. Ova je momčad nezadovoljna, ova momčad ne želi strahovati pred čavlom za konop, ova momčad ima ista prava kao i ostale momčadi. Toliko sam htio reći: a prema vašim pravilima, držim da možemo razgovarati. Oprostite stoga, gospodine, budući da vas za sada priznajemo kapetanom, ali služim se svojim pravom i izlazim vani zbog vijećanja. I taj momak — neki visoki čovjek od kojih trideset i pet godina, bolesna izgleda, žutih očiju, pozdravi kao pravi pomorac, pođe hladnokrvno prema vratima te izađe iz kuće. Ostali se, jedan za

drugim, povedu za njegovim primjerom. Svaki je prolazeći pozdravio, svaki je dodao neku ispriku. — Prema pravilima — reče jedan. — Vijeće mornara — kaza Morgan. I svi su tako, svaki uz neku napomenu, izašli, a Silvera i mene ostavili same sa zubljom. Brodski kuhar odmah izvadi lulu. — Eto, gle, Jime Hawkinse — reče svejednako šapćući da se jedva čulo — ti si gotovo na dasci smrti, a što je mnogo gore, pred mučenjem. Oni će me svrgnuti. Ali upamti, ja sam u svakom slučaju uz tebe. Prije nisam mislio tako; ne, sve dok nisi progovorio. Bio sam očajan zbog onolikog gubitka, i što ću još k tomu možda biti obješen. Ali vidim da si ti pravi momak. Rekao sam sebi: pomogni Hawkinsu, Johne, a on će pomoći tebi! Ti si njegova posljednja karta i, groma mu, Johne, on je tvoja! Rame uz rame, kažem. Spasi svoga svjedoka, a on će spasiti tvoj vrat! Počeo sam nejasno shvaćati. — Držite li da je sve propalo? — upitam. — Da, smole mi, držim! — odgovori. — Propao brod, propao vrat... u tom je stvar. Kad sam pogledao u zaljev, Jime Hawkinse, i nisam ugledao škunu... eto, ja sam žilav, ali napustio sam nadu. A što se tiče one rulje i njihova vijećanja, upamti, to su pravi glupani i kukavice. Ja ću ti spasiti život, obranit ću te od njih... ako uzmognem. Ali gle, Jime,... milo za drago... ti ćeš spasiti Dugoga Johna od vješanja. Bio sam zbunjen; tako se beznadnom činila stvar koju je zahtijevao on... on, stari gusar, kolovođa svega. — Učinit ću što mogu — rekoh. — Dobro! — klikne Dugi John. — Progovori srčano, i groma mu, stvar nije za me beznadna. On odšepesa do zublje koja je bila zataknuta među drvima i ponovo

zapali svoju lulu. — Razumij me, Jime — reče vrativši se. Imam ja na ramenu glavu. Sad sam na strani squireovoj. Znam da si negdje spremio onaj brod. Kako si to učinio, ne znam, ali na sigurnu je mjestu. Držim da su Hands i O'Brien zakazali. Nikad nisam mnogo vjerovao ni u jednoga od njih. Sad upamti. Ne pitam ništa, a neću ni drugima dopustiti da pitaju. Znam kad je neka igra doigrana, a znam i za nekoga momka koji je pouzdan. Ah, ti, koji si mlad... ti i ja mogli smo zajedno učiniti jako mnogo. On natoči u neku limenku malo konjaka iz bačve. — Hoćeš li gucnuti, druže? — upita, a kad sam odbio, reče: — Dobro, onda ću sam gutnuti, Jime. Treba mi neko brtvilo jer su neprilike na vidiku. A, govoreći o neprilikama, zašto mi je liječnik dao onaj zemljovid, Jime? Na mojem se licu tako iskreno odrazi čuđenje, da je on razumio da je suvišno dalje ispitivati. — Ah, dobro, ipak je dao — reče. — A ima nešto u tom, nema sumnje... nešto je u tom, Jime, sigurno... loše ili dobro. I on opet gutne konjaka kimajući svojom velikom, lijepom glavom poput čovjeka koji očekuje najgore.

Poglavlje 29. Opet crna točka Vijeće gusara trajalo je neko vrijeme, kad jedan od njih uđe u kuću i uz ponovni pozdrav, koji mi se učinio nekako podrugljiv, zamoli da im za trenutak pozajmimo zublju. Silver osorno dopusti i onaj izaslanik opet iziđe, ostavivši nas obojicu mraku. — Počeo je povjetarac, Jime — reče Silver, koji je međutim počeo razgovarati posve prijateljski i neprisiljeno. Okrenem se i pogledam kroz najbližu puškarnicu. Žeravica velike vatre gotovo je dogorjela i sada je tinjala tako slabo i sumorno da sam razumio zašto su urotnici zaželjeli zublju. Oni su se skupili u hrpu nekako na pol puta prema ogradi, na obronku. Jedan je od njih držao zublju, drugi je klečao u sredini, i vidio sam gdje mu u ruci, na mjesečini i u svjetlu zublje, raznobojno odsijeva otvoreni nož. Ostali su se nekako sagnuli kao da promatraju rad onoga prvog. Mogao sam samo ustanoviti da onaj čovjek, osim noža, drži u ruci i neku knjigu. I dok sam se još čudio odakle im ovako neobična stvar, onaj lik što je klečao opet ustane i cijela se družba počne primicati kući. — Evo ih, dolaze — rekoh; i opet zauzeh svoj prijašnji položaj jer bih se bio stidio da su opazili da sam ih promatrao. — Dobro, neka dođu, momče... neka dođu — reče veselo Silver. — Imam ja još nešto u svojem kovčegu. Vrata se otvore i petorica ljudi stanu na vrata, zbiti u hrpu. Jednoga između sebe gurnuše naprijed. U svakoj bi drugoj prilici bilo smiješno gledati onakvo polagano napredovanje: onaj je čovjek koračao oklijevajući, korak po korak, pružajući preda se stisnutu desnicu. — Dođi, momče — vikne Silver. — Neću te pojesti. Predaj mi to,

klipane. Znam ja pravila, neću povrijediti izaslanika. Gusar, ovako ohrabren, zakroči malo živahnije i, pošto je Silveru predao nešto iz ruke u ruku, umakne još brže natrag k svojim drugovima. Brodski kuhar pogleda ono što je dobio. — Crna točka! Držao sam tako — reče. — Gdje ste samo uzeli papir? Doista, hej, gle, eto: to neće biti sretno! Uzeli ste i izrezali iz neke Biblije. Koja je luda izrezala Bibliju? — Ah, eto! — reče Morgan — eto! Što li sam bio rekao? Rekao sam da od toga neće biti ništa dobro. — Dobro, sad ste to udesili među sobom — nastavi Silver. — Držim da ćete sad svi visiti. Koji je slaboumni klipan imao Bibliju? — Dick — reče jedan. — Zar Dick? Onda se Dick može pomoliti — reče Silver. — On je proigrao svoju krišku sreće, može mi vjerovati. Ali tu upadne onaj visoki čovjek žutih očiju: — Ostavi to brbljanje, Johne Silvere. Ova ti je momčad, po svim pravilima, u potpunom vijeću izglasala crnu točku. Okreni je samo kako je pravilo i pogledaj što je ondje napisano. Tada možeš brbljati. — Hvala, George — odvrati brodski kuhar. — Ti si uvijek bio žustar u poslu, i radujem se, George, što napamet znaš pravila. Dobro, ali što je to? Ah! »Svrgnut!«... tako je, zar ne? Svakako, veoma je zgodno napisano; kunem se, kao natiskano. Tvojom je rukom napisano, George, zar ne? Doista, ti postaješ gotovo neki vođa u ovoj momčadi. Neću se začuditi ako sada ti budeš kapetan. Tek učini mi uslugu i pruži mi tu zublju, hoćeš li? Lula ne vuče. — Hajde, sad — reče George — ne izruguj se više ovoj momčadi. Ti si, misliš, zabavan čovjek, ali sad je kraj tomu, mogao bi sići s te bačve i pomoći kod glasanja. — Rekao si, držim, da znaš pravila — odvrati prezirno Silver. — Ali

ako ih znaš ti, znam ih i ja; i ja ovdje čekam... još sam uvijek, ako vam je pravo, vaš kapetan... i sve dok ne iznesete svoje žalbe i dok ja ne odgovorim, dotle vaša crna točka ne vrijedi ni dvopeka. A poslije, vidjet ćemo. — Oh — odvrati George — ne trebaš se nipošto bojati; mi smo pošteni. Prvo, pokvario si ovo putovanje... nećeš biti drzak i reći da nisi. Drugo, pustio si ni za što neprijatelja da izađe iz ove stupice. Zašto su htjeli vani? Ne znam, ali prilično je jasno da su to htjeli. Treće, nisi nam dao da navalimo na njih dok su odlazili. Oh, mi smo te progledali, Johne Silvere! Ti nas hoćeš izdati, i ti si kriv. A zatim, četvrto, evo, ovaj dječak ovdje. — Je li to sve? — upita mirno Silver. — I dosta je — ujedljivo odgovori George. — Zbog tvojega prtljanja svi ćemo visiti i sušit ćemo se na suncu. — Dobro, gle, sad ću odgovoriti na te četiri točke; odgovorit ću na jednu za drugom. Pokvario sam ovo putovanje, zar ne? Dobro, eto, svi vi znate što sam htio; svi znate da bismo noćas i uvijek bili na palubi Hispaniole da je ono bilo učinjeno; da, svaki bi od nas bio živ i zdrav i pun dobrog kolača od grožđica, a blago bi bilo u brodskom spremištu, groma mu! A tko me spriječio? Tko je tjerao mene, zakonitoga kapetana, neka požurim? Tko mi je izglasao crnu točku onoga dana kad smo se iskrcali i kad je počeo ovaj ples? Ah, lijep je to ples... tu se slažem s vama... i prilično je nalik na živahni ples na kraju konopa na Krvničkom pristaništu kraj Londona. Ali tko je to učinio? Jest, to je bio Anderson, i Hands, i ti, George Merry! Ti si ovdje posljednji baš od te skupine koja je to umijesila, i još si drzak poput Davyja Jonesa i hoćeš mjesto mene biti kapetan... ti koji si upropastio našu sudbinu! Sto mu gromova, to nadmašuje i najnevjerojatniju priču. Silver stane, i vidio sam na licima Georgea i njegovih prijašnjih drugova da te riječi nisu bile izgovorene uzalud.

— To je, što se tiče broja jedan — vikne optuženi otirući znoj s čela jer je govorio tako žestoko da se potresala kuća. — Eto, dajem vam riječ da mi se gadi govoriti vam. Vi nemate ni razuma ni pamćenja, i ne mogu zamisliti kako su vas majke mogle pustiti na more. More! Vitezovi sreće! Držim da ste krojači. — Nastavi, Johne — reče Morgan. — Govori o ostalim točkama. — Ah, ostale! — odvrati John. — Tu ima dosta toga, zar ne? Kažete da je ovo putovanje pokvareno. Ah, smole mi, kad biste mogli razumjeti kako je pokvareno, znali biste još nešto! Mi smo tako blizu vješala da mi se ukoči šija kad samo pomislim na to. Možda ste ih vidjeli kako vise okovani, oko njih ptice, a mornari koji plove niz vodu pokazuju na njih. »Tko je to?« kaže jedan. »To! Pa to je John Silver. Poznavao sam ga veoma dobro«, kaže drugi. I čujete zveket lanaca kad prolazite, i sve dok ne stignete do druge plutače. Eto, tu smo, svaki majčin sin među nama, hvala njemu, i Handsu, i Andersonu, i ostalim luđacima koji su sve pokvarili. A ako hoćete čuti o broju četiri i o ovom dječaku, eto, neka mi zadršću jarboli, zar on nije talac? Hoćemo li beskorisno izgubiti taoca? Ne, nećemo. On nam je posljednja prilika, i to nije čudnovato. Ubiti ovog dječaka? Ja neću, drugovi! A broj tri? A, dobro, mnogo treba reći o broju tri. Možda vam ne vrijedi ništa što imate pravog, učenog liječnika, koji vas pohađa svakoga dana... tebe, Johne, s tvojom razbijenom glavom... ili tebe, George Merry, kojega je groznica tresla još prije nepunih šest sati i kojemu su oči još i sada žute poput limunove kore? A možda niste znali ni to da dolazi pomoćni brod? Ali eto; i nije više tako dugo dotle; i vidjet ćemo kome će biti drago što ima taoca kad dođe do toga. A što se tiče broja dva, i zašto sam sklopio nagodbu... pa, vi ste puzali na koljenima i molili me neka je sklopim... na koljenima ste došli, toliko ste bili očajni... i skapali biste od gladi da nisam... ali to je sitnica! Pogledajte... evo zašto! I on baci na pod neki papir, koji sam odmah prepoznao — ništa drugo nego zemljovid na žutom papiru, s tri crvena križića, koji sam

našao u voštanom platnu na dnu kapetanova kovčega. Zašto mu je to liječnik dao, bilo je više negoli sam mogao zamisliti. Ali ako to nije bilo jasno meni, preživjelim buntovnicima bila je pojava zemljovida nevjerojatna. Skočili su na nj poput mačke na miša. Prolazio je iz ruke u ruku, jedan ga je čupao drugome. I po kletvama i krikovima i djetinjem smijehu kojima su pratili svoje pregledavanje, pomislili biste da u rukama drže ne samo pravo zlato, već da su osim toga s njim na moru i u sigurnosti. — Da — reče jedan — to je posve sigurno Flintov. »J. F.«, a ispod ovoga zarez sa zadjenutom viticom; tako je uvijek radio. — Prilično zgodno — reče George. — Ali kako ćemo otići s tim, a nemamo broda? Silver iznenada skoči i, poduprvši se rukom o zid, krikne: — Sad te opominjem, George. Još jedna riječ tvoje drskosti i ja ću te izazvati i boriti se s tobom. Kako? Doista, kako bih znao? To bi mi ti morao reći... ti i ostali zbog kojih sam izgubio svoju škunu, zbog tvojeg upletanja, spalio te...! Ali ne ti, ti ne možeš; ti nemaš ni žoharove domišljatosti. Ali pristojno govoriti možeš i govorit ćeš pristojno, George Merry, to mi vjeruj! — To je dosta pošteno — reče stari Morgan. — Pošteno! Držim da i jest tako — reče brodski kuhar. — Vi ste izgubili brod, a ja sam našao blago. Tko je prema tomu bolji? A sad, groma mu, odstupam! Sad izaberite svojim kapetanom koga hoćete, meni je toga dosta. — Silver! — poviču. — Uvijek Ražanj! Ražanj kapetan! — To je, dakle, pjesma? — vikne kuhar. — George, držim da moraš čekati do iduće prilike, prijatelju. Sreća za tebe što nisam osvetljiv čovjek. Nikad to nisam bio. A sad, drugovi, što je s tom crnom točkom! Sad ne vrijedi, mnogo, zar ne? Dick je upropastio svoju sreću i pokvario Bibliju, i to je sve.

— Još će uvijek poslužiti za zaklinjanje, zar ne? — promrmlja Dick, koji je očito bio zabrinut zbog prokletstva koje je navukao na se. — Biblija iz koje je komadić izrezan! — odvrati podrugljivo Silver. — Nipošto. Ta knjiga ne obvezuje više negoli svaka druga pjesmarica. — Misliš? — vikne Dick, nekako radostan. — Pa, držim, i to nešto vrijedi. — Evo, Jime... evo tebi za uspomenu — reče Silver; i dobaci mi papir. Bio je to okrugao papir veličine krune. Jedna je strana bila prazna jer je to bio zadnji list; na drugoj strani bio je jedan ili dva stiha iz Otkrivenja [51] — među ostalima ove riječi koje su mi se oštro usjekle u pamet: »Vani su psi i ubojice.« Tiskana strana bila je pocrnjena drvenim ugljenom, koji je već počeo otpadati te mi je uprljao prste. Na praznoj strani bila je istim sredstvom napisana riječ: »Svrgrnut«. Ovu uspomenu imam uza se u ovaj čas; ali sada više nema ni traga slovima, osim jedne ogrebine, koju kao da je neki čovjek učinio noktom svoga palca. To je bio svršetak noćnoga posla. Naskoro zatim, pošto su svi ispili po jednu čašu, legli smo spavati, a Silver je za osvetu odredio Georgea Merryja vani za stražu i zaprijetio mu smrću bude li nesavjestan. Dugo je trebalo dok sam mogao sklopiti oči i nebo zna da sam mnogo morao razmišljati o čovjeku kojega sam ubio ovoga poslijepodneva, o svojem veoma opasnom položaju i osobito o neobičnoj igri u koju se sada, kako sam vidio, upustio Silver; jednom je rukom držao pobunjenike na okupu, a drugom se hvatao o svaku moguću i nemoguću priliku da nađe svoj mir i da spasi svoj bijedni život. On je mirno spavao i glasno hrkao. Makar kako on bio pokvaren, bilo mi ga je u srcu žao jer sam mislio na mračnu opasnost koja ga je okružila i na sramotna vješala koja ga čekaju.

Poglavlje 30. Na časnu riječ Probudio me — zapravo nas je sve probudio jer sam vidio i stražara gdje se klima uz dovratak na koji se bio naslonio — jasni, srdačni glas koji nas je dozivao s ruba šume: — Hej, brvnaro! Evo liječnika. I doista, bio je liječnik. Premda mi je bilo drago čuti taj glas, ipak radost nije bila bez neke primjese. Zbunjeno sam se sjetio svoga neposlušnog i neiskrenog ponašanja; a kad sam vidio kamo me to dovelo — u kakvo društvo i kakvim me okružilo opasnostima — stid me bijaše pogledati mu u lice. Morao je ustati za mraka jer je jedva svanulo. Kad sam potrčao do puškarnice i pogledao vani, vidio sam ga gdje stoji; kao nekoć Silver, do polovice nogu u pari što se polagano dizala. — Vi, doktore! Dobro vam jutro, gospodine! — vikne Silver, posve budan i u taj čas sjajući od dobroćudnosti. — Svakako lijepo i rano; i tko rano rani, dvije sreće grabi. George, prodrmaj svoje jarbole, sinko, i pomozi doktoru Liveseyu preko brodskoga boka. Svim je vašim bolesnicima dobro... svima je dobro i veseli su. Tako je brbljao stojeći na vrhu brežuljka, sa štakom pod laktom, a jednom rukom poduprt o zid brvnare — baš pravi stari John, i po glasu i po držanju i po izražaju. — Imamo za vas i prilično iznenađenje, gospodine — nastavi. — Imamo ovdje nekoga malog stranca... he, he! Novi podstanar na cijeloj opskrbi, gospodine, zdrav i žustar poput vidre; spavao je svu noć poput nadzirača brodskoga tovara, baš pokraj Johna... bok uz bok. Dr. Livesey je za to vrijeme prešao preko ograde i prilično se približio

kuharu. Opazio sam promjenu u glasu kad je rekao: — Da nije Jim? — Baš pravi Jim — reče Silver. Liječnik, zašutjevši, najednom stane i prošlo je nekoliko časaka prije negoli se činilo da se može maknuti. — Dobro, dobro — kaza napokon — najprije dužnost, a onda zabava, kao što biste vi rekli, Silvere. Da vidimo te vaše bolesnike. Čas kasnije ušao je u brvnaru i, uz mrki mig prema meni, nastavio je sa svojim poslom oko bolesnika. Nije se činio uplašen, premda je morao znati da njegov život među ovim izdajničkim đavolima visi o jednoj vlasi; i razgovarao je sa svojim bolesnicima kao da je plaćen za redoviti službeni posjet kod neke mirne engleske obitelji. Njegovo je držanje, mislim, utjecalo na ljude; oni su se, naime, vladali prema njemu kao da se ništa nije dogodilo, kao da je on još uvijek brodski liječnik, a oni kao da su još uvijek vjerni mornari. — Vi se oporavljate, prijatelju — reče momku s povezanom glavom — i ako je itko izmakao za vlas, to ste bili vi; mora da vam je glava tvrda kao željezo. Ali, George, kako je vama? Još ste svakako lijepo obojeni; ali vaša su jetra, čovječe, posve poremećena. Uzimate li ovaj lijek? Je li uzeo lijek, ljudi? — Da, da, gospodine, uzeo ga je, zacijelo — odvrati Morgan. — Znate, naime, otkako sam buntovnički liječnik, ili tamnički liječnik, kako to radije zovem — reče dr. Livesey svojim zabavnim načinom — držim pitanjem časti da ne izgubim nijednoga čovjeka za kralja Georgea (bog ga blagoslovio!), ni za vješala. Lupeži su pogledali jedan drugoga, ali su šutke progutali taj ubod. — Dick se ne osjeća dobro, gospodine — javi se jedan. — Tako? — odvrati liječnik. — Hajde, Dick, dođi ovamo i pokaži mi svoj jezik. Dakako, bilo bi i čudnovato kad bi se osjećao dobro! Jezik mu je takav da bi ga se i đavo uplašio. Još jedna groznica.

— Ah, eto — reče Morgan — to je zbog kvarenja Biblije. — To je zbog toga... kako kažete... što ste potpuni glupani, koji ne znaju razlikovati pošten zrak od otrovnog, i suho tlo od gadne, kužne bare. Držim... premda je to, dakako, samo moje mišljenje... da ćete veoma vjerojatno svi vi prilično platiti đavlu prije negoli iz vaših tijela nestane malarije. Taborovati u močvari! Silvere, ja se čudim vama. Vi ste, kakav jeste, manje ludi od ostalih, ali čini mi se da nemate ni najosnovnijega pojma o zdravstvenim propisima. On im je svima dao lijek, a oni su se pokoravali njegovim propisima doista smiješno ponizno, više slični školskoj djeci iz sirotišta negoli krvoločnim pobunjenicima i gusarima. Zatim doda: — Eto, za danas smo gotovi. A sad bih želio razgovarati s ovim dječakom. I on nemarno kimne glavom prema meni. George Merry bio je kod vrata; pljuvao je i psovao zbog nekoga lijeka lošeg okusa, ali pri prvim riječima liječnikova prijedloga on se okrene, žestoko se zarumeni, vikne »ne!« i opsuje. Silver udari dlanom po bačvi. — Mir! — rikne i pogleda naokolo doista poput lava. — Doktore — nastavi svojim običnim glasom — mislio sam o tom jer sam znao kako volite toga dječaka. Mi vam ponizno zahvaljujemo za dobrotu i, kao što vidite, vjerujemo u vas i gutamo praške kao da su barem grog. I držim da sam našao način koji će biti po volji svima. Hawkinse, hoćeš li mi dati svoju poštenu riječ kao mladi gospodin... jer ti jesi mladi gospodin premda si siromah... svoju poštenu riječ da nećeš umaći? Spremno sam dao obećanje što ga je zahtijevao. — Onda, doktore — reče Silver — iziđite izvan ograde, a kad budete izvana, dovest ću dječaka s unutrašnje strane. Držim da ćete se moći dovoljno napripovijedati kroz grede. Doviđenja, gospodine, i naš poklon squieru i kapetanu Smollettu.

Čim je liječnik izišao iz kuće, izbije silno negodovanje što ga je dosad obuzdavao jedino Silverov mrki pogled. Silvera otvoreno optuže zbog dvoličnosti — zbog pokušaja da sam za sebe sklopi posebni mir — da je spreman izdati probitke svojih sudionika i žrtava; ukratko, zamjerili su mu upravo ono što je radio. To se i meni činilo tako očito da nisam mogao zamisliti kako će odvratiti njihovu srdžbu. Ali on je vrijedio dvostruko više od njih, a zbog sinoćnje pobjede nije mu nitko više bio ravan. On ih je sve nazvao luđacima i glupanima kakve možeš samo zamisliti; rekao je da je moj razgovor s liječnikom potreban, mahao im je pred licem zemljovidom i upitao ih bi li htjeli prekinuti ugovor baš toga dana kad kane poći u lov za blagom. — Ne, groma mu! — viknuo je — mi moramo prekinuti ugovor tek kad za to bude vrijeme; a dotle ću toga liječnika vući za nos, pa makar mu morao konjakom mazati cipele. Nato im zapovjedi da upale vatru, a zatim, poduprt o štaku, s rukom na mojem ramenu, dostojanstveno iziđe. Oni su ostali zlovoljni, većma poraženi njegovim govorom negoli uvjereni. — Polagano, momče, polagano — upozori me Silver. — Oni bi za tren oka mogli jurnuti na nas opaze li da se žurimo. išli smo, dakle, veoma promišljeno preko pijeska do mjesta gdje nas je s druge strane čekao liječnik. Čim smo se približili tako da nas je lako mogao čuti, Silver stane. — Upamtite dobro i to, doktore — reče — što će vam ovaj dječak ispričati, kako sam mu spasio život i kako sam zbog toga bio svrgnut. Doista, doktore; kad netko plovi uz vjetar poput mene... i kad se do posljednjega daha bori za glavu... valjda nećete držati da bi bilo suvišno za nj uložiti koju dobru riječ? Molim vas da imate na umu da se sad ne radi samo o mojem životu... i dječakov je u igri. Zato mi prijateljski odgovorite, doktore, i dajte mi makar trunak nade za budućnost, pa bilo to i samo iz milosrđa. Otkako je tamo stao i okrenuo leđa svojim prijateljima i brvnari,

Silver je bio drugi čovjek. Činilo se da su mu obrazi upali, glas mu je drhtao, u njemu je zaista obamrla sva snaga. — Hej, Johne, valjda se nećete bojati? — kaza dr. Livesey. — Doktore, ja nisam kukavica, ne, nisam... ni ovoliko! — i zapucketa prstima. — Da sam kukavica, ne bih to rekao. Ali pošteno ću priznati, dršćem zbog vješala. Vi ste dobar i iskren čovjek. Nikad nisam susreo boljega i znam da nećete zaboraviti koje sam dobro učinio, kao što nećete zaboraviti ni zlo. Ja ću se ukloniti... vidite... i ostaviti vas i Jima same. A i to ćete mi upisati u dobro, jer i to mnogo vrijedi! Rekavši tako on pođe malo natrag, dok nije bio tako daleko da nas nije mogao čuti. Tada sjedne na neki panj i počne zviždati. Vrtio se sad amo, sad tamo na svojem sjedalu, kao da pogledom nadzire kadšto mene i liječnika, a kadšto svoje nepokorene drugove. Ti su ljudi hodali amo-tamo po pijesku, između vatre — koju su marljivo raspaljivali — i kuće, odakle su neprekidno iznosili svinjetinu i kruh. Pripremali su doručak. — Tako, Jime — prozbori tužno liječnik — ti si tu. Što si udrobio, to ćeš i pokusati, moj dječače. Nebo zna da nemam srca da te korim, ali jedno ti moram reći, makar bilo i okrutno: ni da je kapetan Smollett bio i zdrav, ti ne bi smio otići; ali kako je bio bolestan, pa to nije mogao spriječiti, to je bilo, tako mi Jurja, upravo kukavički. Moram priznati da sam počeo plakati. — Doktore — rekoh — poštedite me. Dosta sam sâm sebe korio. Moj je život ionako proigran. Da, ja bih već sada bio mrtav da me Silver nije zaštitio; i vjerujte, doktore, ja mogu umrijeti... i usuđujem se reći da to zaslužujem... jedino se bojim mučenja. Ako me počnu mučiti... — Jime — prekine me liječnik, a njegov je glas bio promijenjen — Jime, ne mogu to slušati. Preskoči ogradu pa ćemo pobjeći. — Doktore — rekoh — dao sam svoju riječ. — Znam, znam — klikne. — Tome nema pomoći, Jime. Ja ću sve to uzeti na svoja leđa, i prijekor i sramotu, moj dječače; ali ne mogu te

ostaviti ovdje. Skoči! Jedan skok i ti si vani, pa ćemo potrčati kao antilope. — Ne — odvratim — vi sami dobro znate da ne biste ni vi to učinili; ni vi, ni squire, ni kapetan, a neću ni ja. Silver mi je povjerovao, dao sam mu riječ i vratit ću se. Ali, doktore, niste mi dali da svršim. Kad bi me mučili, mogla bi mi izmaći koja riječ o tom gdje je brod. Ja sam, naime, osvojio brod, nešto srećom, a nešto svojom odvažnošću. On leži u Sjevernoj Dražici, na južnom žalu, gdje počinje duboka voda. Za nepotpune oseke on je uzdignut i suh. — Brod! — klikne liječnik. Brzo mu opišem svoje pustolovine, a on me šuteći slušao. — U tome ima i nešto sudbine — reče on kad sam svršio. — Ti spašavaš naše živote na svakom koraku; i zar držiš da bismo te mi u bilo kojoj prilici prepustili tvome udesu? Slaba bi to bila zahvalnost, moj dječače. Ti si otkrio urotu, ti si našao Bena Gunna... to je najbolje djelo koje si ikada učinio ili ćeš učiniti, pa makar doživio i devedesetu. Ah, Jupitera mi, kad govorimo o Benu Gunnu! Doista, to je vražji momak. Silvere! — vikne — Silvere!... Dat ću vam dobar savjet — nastavi kad se kuhar opet približio — ne žurite se odviše u potragu za onim blagom. — Da, gospodine, poslušat ću vas u svemu, samo ne u tomu — reče Silver. — Znajte... samo molim da mi ne uzmete u zlo... moj život i dječakov mogu se spasiti samo ako se nađe to blago; to mi možete vjerovati. — Dobro, Silvere — odvrati liječnik — ako je tako, poći ću korak dalje; čuvajte se oluje kad ga nađete! — Gospodine — reče Silver — to je, da pravo kažem, ili previše ili premalo. Ni sada ne znam što kanite, zašto ste napustili brvnaru i meni dali onaj zemljovid. Pa ipak sam slijepo prihvatio vašu ponudu i bez ijedne riječi nade! Recite mi, ako mi ne želite otvoreno kazati, što mislite i ja dižem ruke.

— Ne — reče liječnik promišljeno — nemam prava da više kažem. To nije, znate, Silvere, moja tajna, i dajem vam riječ da bih vam je inače kazao. Ali poći ću i za korak dalje negoli smijem. Kapetan će mi, naime, oprati glavu, u tom se ne varam! A najprije ću vam dati malo nade: Silvere, ako obojica izađemo živi iz ove mišolovke, učinit ću sve što budem mogao da vas spasim, osim krivokletstva. — Više, svakako, ne biste mogli reći, gospodine, ni da sam vam majka — klikne. — Dobro, to je moj prvi ustupak — doda liječnik. — Drugi je mali savjet: držite dječaka tik uza se i ako ustrebate pomoć, zovite. Ja odlazim da vam je potražim, i to će vam pokazati govorim li u vjetar. Zbogom, Jime. I dr. Livesey se porukuje sa mnom preko ograde, kimne Silveru te žustrim korakom ode u šumu.

Poglavlje 31. Lov za blagom — Flintov putokaz — Jime — reče Silver kad smo bili sami — ako sam ja spasio život tebi, ti si ga spasio meni; i to neću zaboraviti. Vidio sam kako ti liječnik namiguje da bježiš... Vidio sam to rubom oka; a vidio sam i to da si rekao da nećeš; vidio sam to jasno kao da sam čuo. Vidiš Jime, to ti služi na čast. To mi je bio prvi blijesak nade otkako je propao napadaj. To zahvaljujem tebi. A sad, Jime, moramo poći u taj lov za blagom, i to sa zapečaćenim zapovijedima, a to ne volim. I ti i ja moramo biti zajedno, rame uz rame; tako ćemo spasiti svoje vratove usprkos sudbini i sreći. Baš nam u taj čas vikne neki čovjek uz vatru da je doručak gotov. Naskoro smo ondje sjedili na pijesku, uz dvopek i pečeno usoljeno meso. Oni su bili zapalili toliku vatru da bi na njoj mogli vola ispeći. Sad je bilo tako vruće da su joj se mogli približiti samo sa strane vjetra, a i odanle samo uz neku opreznost. Jednako su rasipno priredili, držim, triput više jela negoli smo mogli pojesti. Jedan je od njih, uz glupi smijeh, preostalo jelo bacio u vatru, koja je zaplamsala i zašumila nad tim neobičnim gorivom. Nikad u životu nisam vidio ljude koji bi tako malo mislili na sutrašnjicu. Lakoumnost je jedina riječ koja može označiti njihov način rada; i premda su možda bili prilično smioni i brzi u nekom okršaju, po tom rasipanju hrane i spavanju stražara na straži vidio sam da su posve nesposobni za bilo kakvo dulje vojevanje. Pa ni Silver, koji je, s kapetanom Flintom na ramenu, jeo, nije ih pokudio zbog njihove nepromišljenosti. Tomu sam se čudio to više što sam držao da se nikad nije pokazao tako lukavim kao upravo tada.

— Hej, drugovi — reče — sreća vaša što Ražanj svojom glavom misli za vas. Dobio sam što nam je trebalo. Brod, doduše, imaju oni. Gdje im je, još ne znam, ali kad jednom otkrijemo blago, mi ćemo poskočiti i pronaći ćemo ga. A tada, drugovi, držim da ćemo biti jači jer imamo čamce. Tako je govorio dalje s ustima punim vruće slanine. Na taj je način obnavljao njihovu nadu i povjerenje, a više je nego sigurno da je u isto doba obnavljao i svoju. — Što se tiče našega taoca — nastavi — to mu je, držim, bio posljednji razgovor s njegovim najmilijima. Ja sam doznao neke potrebne novosti, i zato mu hvala. Ali s tim je svršeno. Međutim, kad pođemo u lov za blagom, ja ću ga uzeti sa sobom vezana o konopac. Čuvat ćemo ga kao zlato, znate, za slučaj kakve nezgode. Kad dobijemo i brod i blago, i kad se kao vesela družba otisnemo na more, doista, tada ćemo razgovarati o gospodinu Hawkinsu i dat ćemo mu svakako njegov dio zbog njegove dobrote. Nisam se čudio što su sada ljudi bili dobre volje. Što se mene tiče, ja sam bio strašno utučen. Kad bi se osnova koju je upravo ocrtao dala izvesti, ne bi Silver, taj dvostruki izdajica, oklijevao da se njom okoristi. On je još uvijek sjedio na dva stolca, i nema sumnje da bi on volio bogatstvo i slobodu s gusarima negoli puki bijeg ispod vješala koji mu je na našoj strani bio jedina nada. Štoviše, ako i sve svrši tako da bude prisiljen da održi riječ zadanu dr. Liveseyu, koliko li nas opasnosti još čeka? Kakav bi to bio trenutak kad bi se sumnje njegovih pristaša pretvorile u stvarnost te bismo se i on i ja morali boriti za svoje živote — on sakat, a ja dječak — protiv petorice snažnih i žustrih pomoraca! Dodajte toj dvostrukoj bojazni još i tajanstvenost, koja je još uvijek obavijala vladanje mojih prijatelja: njihovo nerazjašnjeno napuštanje utvrde, njihovu neprotumačivu predaju zemljovida ili, što je još teže razumjeti, liječnikovu posljednju opomenu Silveru: »Čuvajte se oluje kad ga nađete« — i tad ćete mi rado vjerovati kako mi je malo prijao

doručak i kako sam nelagodna srca pošao iza svoga čuvara u potragu za blagom. Čudna bismo slika bili da nas je tkogod tako vidio; svi u prljavoj, mornarskoj odjeći, i svi, osim mene, naoružani do zuba. Silver je na se objesio dvije puške — jednu sprijeda, a jednu straga. Za pasom mu bila velika mornarska sablja, a u svakom od džepova širokoga kaputa nosio je po jednu pištolju. Njegovu neobičnu pojavu nadopunjavao je kapetan Flint sjedeći zgrbljeno na njegovu ramenu i blebećući svakojake besmislene mornarske uzrečice. Meni je oko pasa bio svezan konopac. Poslušno sam hodao iza brodskoga kuhara, koji je kraj konopca lagano držao čas u slobodnoj ruci, čas među svojim snažnim zubima. Svakako, vodili su me kao cirkuskog medvjeda. Ostali su bili različito natovareni. Neki su nosili trnokope i lopate — prve potrepštine koje su donijeli na kopno s Hispaniole — drugi su bili natovareni svinjetinom, kruhom i konjakom za podnevni obrok. Opazio sam da su sve zalihe potjecale iz našega skladišta, uvidio sam da su sinoćnje Silverove riječi istinite. Da nije sklopio s liječnikom nagodbu, on bi i njegovi pobunjenici, ostavši bez broda, bili natjerani da žive od same vode i onoga što ulove. Voda im ne bi baš prijala. Mornar obično nije dobar strijelac; ako su tako oskudijevali i u hrani, nije baš vjerojatno da imaju baruta u izobilju. Eto, tako opremljeni mi smo krenuli — pa i onaj momak s razbijenom glavom, kojemu bi svakako bilo bolje da je ostao u hladovini — bez reda, jedan za drugim; došli smo do žala, gdje su nas čekala ona dva giga. I oni su nosili tragove pijanog ludovanja gusara: jedna je naime klupa bila razbijena, a blata je i vode u oba čamca bilo dovoljno. Oba nam je, za svaki slučaj, trebalo povesti sa sobom; i tako smo, pošto smo se podijelili u dvije skupine, zaplovili sredinom sidrišta. Dok smo tako veslali sidrištem, došlo je do prepirke zbog zemljovida. Crveni je križić, dakako, bio prevelik da bi bio vodič, a sastav riječi u bilješci na zaleđu dopuštao je, kao što ćete čuti, neku dvosmislenost. Glasio je, kao što se čitalac možda sjeća, ovako: