lopata i trnokop. Ti možeš ostati ovdje i za se naći Flintov novac« — rekli su. Eto, Jime, tu sam tri godine i ni zalogaja kršćanske hrane otada do danas. Ali sad, gle; pogledaj me. Jesam li sličan mornaru? Ne, kažeš. Nikada nisam ni bio, kažem ti. I pri tom namigne i čvrsto me uštine. — Ti svojem squireu samo spomeni ove riječi, Jime — nastavi — »Nikada nije ni bio«... tako reci! »Tri godine je čovjek bio na ovom otoku, danju i noću, po sucu i kiši; i kadšto je možda mislio o nekoj molitvi (reći ćeš), i kadšto je možda mislio o svojoj staroj majci, kao da je živa (reći ćeš); ali najveći dio Gunnova vremena (to ćeš reći)... najveći dio njegova vremena bio je posvećen drugoj stvari.« I tad ćeš ga uštinuti kao ja sada tebe. I on me opet veoma povjerljivo uštine. — Tada ćeš — nastavi — svršiti i reći ćeš ovo: »Gunn je dobar čovjek (reći ćeš), i on ima znatno više povjerenja... znatno više«, upamti to... »u viteza po rodu, nego u te vitezove sreće budući da je i sam to bio.« — Dobro — rekoh — ali ne razumijem ni riječi od svega što ste govorili. Međutim to je svejedno; nego kako ću doći na brod? — Ah — reče — tu stvar zapinje, dakako. Eto, ovdje je moj čamac koji sam načinio svojim rukama. Držim ga ispod bijele klisure. Ako baš bude najgore, možemo to pokušati kad se smrači. Hi! — uzvikne — što je to? U taj čas, premda je do zalaza sunca bilo još sat ili dva, probude se sve jeke otoka i zariknu od grmljavine topa. — Počeli su borbu! — kriknem. — Za mnom! I zaboravivši svoj strah, počnem trčati prema sidrištu, dok je tik uza me lako i mirno kasao marun u svojem kozjem krznu. — Lijevo, lijevo — reče — drži se lijevo, druže Jime! Pod stabla! Ovamo, gdje sam ubio prvu kozu. Sad više ne dolaze ovamo; sve su one od straha pred Benjaminom Gunnom sada na vrhu bregova. Ah!
A ovdje je broglje — valjda je htio reći groblje. — Vidiš li humke? Kadšto dolazim ovamo i molim se kad mislim da bi mogla biti nedjelja. Tu baš nema kapele, ali ipak se čini svečanije; a tada reci: »Ben Gunn je sam... nema propovjednika, a ni Biblije, ni zastave«, reci. Tako je, dok sam trčao, govorio dalje i ne očekujući odgovora. Nije ga ni dobivao. Nakon topovskog hica, u priličnom razmaku, odjekne pucnjava iz maloga oružja. Opet stanka, a tada opazim ni četvrt milje ispred sebe gdje iznad šume leprša u zraku Union Jack.
IV. dio Utvrda
Poglavlje 16. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kako je brod napušten Bilo je sat i po — tri zvona u pomorskom rječniku — kad su se dva čamca otisnula od Hispaniole prema kopnu. Kapetan, squire i ja raspravljali srno u kabini o događajima. Da je bilo i daška vjetra, napali bismo onu šestoricu pobunjenika koji su ostali s nama na brodu, odbacili bismo konop našeg sidra, i opet na more. Ali trebalo nam je vjetra; i da se poveća naša bespomoćnost, Hunter dođe s viješću da se Jim Hawkins uvukao u jedan od čamaca i pošao s ostalima na kopno... Nikad nam nije palo na um posumnjati u Jima Hawkinsa, ali zabrinuli smo se zbog njegove sigurnosti. Činilo se da pored tako razdraženih ljudi ima jedva vjerojatnosti da ćemo opet vidjeti dječaka. Potrčali smo na palubu. Smola je nabubrila u brazdama između mosnica; smuči mi se od ogavnoga smrada s obale; ako je ikada itko namirisao groznicu i srdobolju, to je bilo u tom odvratnom sidrištu. Onih šest lupeža sjedilo je mrmljajući pod jedrom na pramcu. Vidjeli smo na obali čamce, privezane tik kraj ušća rijeke. U svakom je sjedio po jedan čovjek. Jedan od njih zviždao je Lillibullero. [40] Čekanje je bilo naporno. Odlučismo da ćemo Hunter i ja u šajki poći na kopno u potragu za vijestima. Gigovi su krenuli desno; međutim Hunter i ja zaveslasmo ravno u smjeru utvrde na zemljovidu. Činilo se da su se ona dvojica koji su čuvali njihove čamce uskomešali zbog našega dolaska. Lillibullero prestade. Vidio sam gdje ona dvojica raspravljaju o tom što bi trebalo
učiniti. Da su pošli i javili Silveru, sve bi se svršilo drugačije; ali oni su se, mislim, držali svojih zapovijedi i odlučili mirno sjediti gdje su, pa su nastavili Lillibullero. Na jednom mjestu obale bio je laki zavoj i ja upravim čamac tako da je zavoj bio između nas i onih ljudi u čamcima; i tako smo prije negoli smo pristali, izgubili gigove s vida. Skočim iz šajke i potrčim koliko sam se usudio, s velikim svilenim rupčićem ispod šešira da se zaštitim od sunca, i s jednim parom spremnih, nabijenih pištolja zbog sigurnosti. Nisam prešao ni stotinu jarda, kad stignem do utvrde. Evo kakva je bila: gotovo na vrhu nekog humka bilo je vrelo bistre vode. Baš na humku bila je zbijena čvrsta brvnara, koja je ograđivala i taj izvor. Ona je u nuždi mogla primiti četrdesetak ljudi, a imala je i puškarnice sa svake strane. Oko nje je bio iskrčen širok prostor, ograđen šest stopa visokom ogradom od kolja, bez vrata i otvora. Ta je ograda bila prejaka da bi se u kratko vrijeme i bez napora mogla srušiti, a previše otkrivena da bi štitila opsjedača. Ljudi u brvnari bili bi dobro zaštićeni, mirno bi mogli stajati u zaklonu i pucati na one izvana kao na jarebice. Jedino bi morali imati dobru stražu i hrane; mogli bi, naime, osim u slučaju nenadanog napadaja, držati ovo mjesto protiv cijele pukovnije. Moju je pozornost osobito privukao izvor. Premda smo, naime, u kabini Hispaniole imali dosta dobar položaj, dovoljno oružja, streljiva, hrane i izvrsnih vina, jedna je stvar bila umakla našoj pažnji — nismo imali vode. Upravo sam razmišljao o tom, kad otokom zaori smrtni krik nekoga čovjeka. Nasilna smrt nije mi bila ništa novo — služio sam pod njegovom kraljevskom visošću vojvodom od Cumberlanda, [41] a i sâm sam bio ranjen kod Fontenoya [42] — ali znam da je moje bilo doseglo vrhunac. »Jim Hawkins je propao«, bila mi je prva pomisao. Nešto vrijedi biti stari vojnik, ali još više vrijedi biti liječnik. U našem zvanju nema vremena za oklijevanje. I tako sam tada odmah odlučio.
Ne gubeći vremena, pošao sam na obalu i skočio u šajku. Srećom je Hunter bio dobar veslač. Proletjeli smo vodom i čamac je naskoro pristao uz brod. Uspeo sam se na škunu. Zatekao sam ih, kao što je prirodno, sve potresene. Squire, dobra duša, sjedio je blijed poput krpe, razmišljajući o zlu u koje nas je doveo, a činilo se da je jedan od one šestorice mornara gotovo jednako blijed. — Ovaj je čovjek — reče kapetan Smollett kimnuvši glavom prema njemu — novak u tom poslu. Kad je čuo krik, gotovo se onesvijestio, doktore. Još jedan poticaj i taj bi nam se čovjek pridružio. Ispripovjedio sam svoju osnovu kapetanu te smo zajednički utvrdili potankosti izvršenja. Staroga Redrutha postavili smo u hodniku između kabine i pramca, s tri ili četiri nabijene puške i s jednom strunjačom u svrhu zaklona. Hunter je doveo čamac pod otvor na krmi, a Joyce i ja dali smo se na posao. Ukrcali smo u čamac limenke s barutom, puške, vreće dvopeka, bačvice sa svinjetinom, jednu bačvu konjaka i moj neprocjenljivi kovčeg s lijekovima. Međutim su squire i kapetan bili na palubi, te kapetan dozove kormilara, koji je bio glavni na brodu. — Gospodine Handse — reče — ovdje smo nas dvojica, svaki s jednim parom nabijenih pištolja. Ako itko od vas šestorice da bilo kakav znak, mrtav je. Oni su se prilično iznenadili, a nakon kratkog vijećanja svi su srnuli k prednjem silazu, namjeravajući, bez sumnje, napasti nas iza leđa. Ali ugledavši Redrutha gdje ih čeka u rešetkastom hodniku, odmah su se okrenuli i jedna je glava opet provirila na palubu. — Dolje, pseto! — krikne kapetan. I glava opet nestane; i neko vrijeme nismo ništa čuli o ovoj šestorici bojažljivih pomoraca.
Za to vrijeme, bacajući stvari bez reda u šajku, nakrcali smo je koliko smo se god usudili. Joyce i ja izađosmo kroz otvor na krmi i opet se uputismo prema kopnu koliko su nas god mogla ponijeti vesla. Ovo drugo putovanje prilično uzbuni stražare uzduž obale, Lillibullero opet prestane; i tren prije negoli smo ih izgubili s vida iza malog rta, jedan od njih brzo skoči na obalu i nestane. Gotovo sam pomislio promijeniti svoju osnovu i uništiti njihove čamce, ali bojao sam se da bi Silver i ostali mogli biti u blizini pa bi moja prevelika odvažnost lako mogla sve upropastiti. Naskoro smo pristali na istom mjestu kao i prije da prenesemo zalihe u brvnaru. Sva smo trojica pošli prvi put teško natovareni i prebacili smo svoje zalihe preko ograde. Zatim smo se, ostavivši Joycea da ih čuva — doduše samo jedan čovjek, ali s nekih šest-sedam pušaka — Hunter i ja vratili k šajki i još smo jednom uzeli tovar. Tako smo radili bez odmora, sve dok nije bio prenesen čitav tovar, pa su tada oba sluge zauzeli svoje položaje u brvnari, a ja sam svim silama odveslao natrag prema Hispanioli. Staviti na kocku još jedan čamac tovara činilo nam se opasnije negoli je uistinu bilo. Oni su, dakako, bili brojem jači, ali mi smo imali prednost u oružju. Nijedan od ljudi na kopnu nije imao puške i vjerovali smo da bismo ih najmanje pet-šest stavili izvan borbe prije negoli bismo došli na domet njihovih pištolja. Squire me čekao kod okna na krmi, sva njegova slaboća je nestala. On zgrabi konop čamca i pričvrsti ga. Dadosmo se zdušno na krcanje čamca. Svinjetina, barut i dvopek bio je tovar, osim toga po jedna puška i po jedna mornarska sablja za squirea, mene, Redrutha i kapetana. Ostatak oružja i baruta bacili smo s palube u vodu duboku dva i pol hvata, tako da smo vidjeli gdje duboko ispod nas na čistom, pješčanom dnu na suncu odsijeva sjajni čelik. Uto je počela oseka i brod se okretao oko svojega sidra. Začuli se nejasni glasovi koji su dolazili s ona dva giga i dozivali. Premda nas je to umirilo u pogledu Joycea i Huntera, koji su bili mnogo istočnije,
ipak je opomenulo našu družbu da treba krenuti. Redruth se povuče sa svojega mjesta u hodniku i spusti se u čamac, koji smo zatim doveli do vrha krme da bi bilo kapetanu Smollettu zgodnije ukrcati se. — Hej, ljudi — reče — čujete li me? S pramca nije bilo odgovora. — To govorim vama, Abrahame Grayu... vama govorim. Još uvijek nikakva odgovora. — Grayu — nastavi gospodin Smollett malo glasnije — ja napuštam ovaj brod i zapovijedam vam da pođete sa svojim kapetanom. Znam da ste u duši dobar čovjek i rekao bih da nitko od većine vas nije tako zao kako se prikazuje. U ruci držim svoj sat, dajem vam trideset sekunda da pođete sa mnom. Nastane stanka. — Dođi, moj krasni momče — nastavi kapetan — ne odgađaj tako dugo. Ja svakoga trenutka stavljam na kocku svoj život i živote ove dobre gospode. Najednom se odatle začuje rvanje, zvuk udaraca i Abraham Gray, s ranom od noža na jednoj strani obraza, provali vani i dotrči kapetanu poput psa koji je dozvan zviždukom. — Evo me, gospodine — reče. I idući trenutak spustili su se k nama s palube on i kapetan pa smo se otisnuli i zaplovili. Doprli smo daleko od broda, ali još nismo bili na obali u našoj utvrdi.
Poglavlje 17. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Posljednje putovanje šajke Ovo, peto putovanje bilo je posve drugačije od svih ostalih. Prvo, čamac u kojem smo plovili, malen poput lončića, bio je previše natovaren. Pet odraslih ljudi, a trojica od njih — Trelawney, Redruth i kapetan — visoki više od šest stopa, bilo je već više nego što je čamac mogao nositi. K tomu treba dodati barut, svinjetinu i vreće s dvopekom. Rub čamca na krmi bio je u razini vode. Nekoliko puta zahvatili smo malo vode i prije negoli smo prevalili nekih stotinu jarda, moje su hlače, dokoljenice i krajevi kaputa bili posve promočeni. Kapetan nam zapovjedi da teret bolje podijelimo i nama uspije malo bolje izjednačiti ravnotežu čamca. Ipak smo se bojali i disati. Drugo, dolazila je oseka — jaka, oštra struja tekla je kroz prolaz prema zapadu, a zatim kroz tjesnac kojim smo ujutro bili uplovili prema jugu i prema otvorenom moru. Našem pretovarenom čamcu bili su opasni i valići, ali najgore od svega bilo je to što je struja promijenila naš pravi smjer i odalečila nas od našeg određenog mjesta iskrcavanja iza rta. Da smo se prepustili struji, pristali bismo na obali uz gigove, gdje su se svakog trenutka mogli pojaviti gusari. — Ne mogu održati smjer prema utvrdi, gospodine — rekoh kapetanu. Ja sam kormilario, a on i Redruth, obojica odmoreni, veslali su. — Oseka neprestano vuče čamac niže. Možete li zaveslati malo jače? — Ne možemo a da ne potopimo čamac — reče. — Morate se strpjeti, gospodine, ako vam je pravo... strpjeti se dok ne vidite da vam je
uspjelo. Pokušam i ustanovim pokusom da nas oseka neprestano vuče prema zapadu, dok nisam okrenuo pramac čamca u smjeru istoka, odnosno točno u pravom kutu prema smjeru kojim smo trebali ploviti. — Tako nećemo nikad stići na kopno — rekoh. — Ako je to jedini smjer kojim možemo ploviti, gospodine, onda moramo ploviti upravo njim — odvrati kapetan. — Moramo ploviti protiv struje. Vidite, gospodine, kad bi nas jednom odvukla prema zavjetrini mjesta za iskrcavanje, teško je reći gdje bismo stigli na kopno, a da ne govorim o mogućnosti da nas napadnu čamci; a ovako, struja mora popustiti i tada možemo izmaknuti natrag uzduž obale. — Struja je već slabija, gospodine — reče mornar Gray, koji je sjedio sprijeda; — sad biste mogli skrenuti malo od nje. — Hvala, momče — rekoh kao da se nije baš ništa dogodilo; svi smo naime šutke bili odlučili postupati s njim kao bilo s kojim od naših. — Top! — reče. — Mislio sam o tom — rekoh jer sam bio siguran da on misli na bombardiranje utvrde. — Oni nipošto ne mogu iznijeti top na obalu, a ako bi im to uspjelo, nipošto ga ne bi mogli vući kroza šumu. — Pogledajte prema krmi, doktore — odgovori kapetan. Posve smo bili zaboravili na dugi top devetak; a ondje je, na naše zaprepaštenje, bilo pet lupeža zaposleno oko topa; skidali su mu haljetak, kako zovu omot od kruta, nepromočiva platna kojim je bio pokriven za vrijeme plovidbe. Ne samo to! U istom mi trenu sine u glavi da smo na brodu ostavili taneta i barut za top i da sve to može jednim udarcem sjekire doći u ruke zlikovcima na brodu. — Israel je bio Flintov topnik — reče Gray promuklo. Stavljajući sve na kocku, upravili smo pramac čamca ravno prema mjestu iskrcavanja. Za to vrijeme izašli smo toliko izvan toka struje da
smo održali smjer premda smo morali polagano veslati, a ja sam mogao odrediti cilj čamcu. Ali najgore je bilo što smo držeći se ovoga smjera, umjesto krme okrenuli prema Hispanioli bok čamca te smo pružali cilj širok poput vrata štaglja. Nisam samo vidio, već sam i dobro čuo kako onaj lupež pijana lica, Israel Hands, bučno valja okruglo tane po palubi. — Tko je najbolji strijelac? — upita kapetan. — Svakako gospodin Trelawney — rekoh. — Gospodine Trelawneyu, hoćete, molim vas, izabrati jednog od onih ljudi, gospodine? Ako je moguće, Handsa — reče kapetan. Trelawney je bio hladan poput čelika. On pogleda luntu [43] svoje puške. — Samo — klikne kapetan — polagano s tom puškom, gospodine, jer ćete čamac napuniti vodom. Neka svi pomognu umiriti čamac kad on nacilja. Squire podigne pušku, veslanje prestane, a mi se nagnemo na drugu stranu da održimo ravnotežu. Sve je bilo izvedeno tako oprezno da ni kapljica nije ušla u čamac. Oni su za to vrijeme okrenuli top oko osi, a Hands, koji je s drvenim batom stajao pri otvoru cijevi, bio je prema tome najviše izložen. Ipak nismo imali sreće; baš kad je Trelawney opalio, Hands se sagnuo, tane je prozviždalo iznad njega, a pao je jedan od ostale četvorice. Krik što ga je ispustio, ponove ne samo njegovi drugovi na brodu, već i mnogo glasova na kopnu, te sam gledajući u tom smjeru vidio ostale gusare gdje se jate, dolazeći između stabala, i skaču na svoja mjesta u čamce. — Evo dolaze gigovi, gospodine — rekoh. — Tad krenimo — vikne kapetan. — Ne smeta ako sada zagrabimo vode. Ako se ne dočepamo obale, sve je svršeno. — Ukrcavaju se samo u jedan gig, gospodine — dodam; — posada
drugoga čamca, vjerojatno, ide obalom da nam presiječe put. — Bit će im vruće, gospodine — odvrati kapetan. — Znate kako je mornaru na kopnu. Ali ne smetaju meni oni, već topovsko tane. Kao na kuglani! Ni djevojka moje gazdarice ne bi promašila. Recite nam, squire, kad opazite sjaj lunte, pa ćemo nešto pokušati. Međutim smo napredovali priličnom brzinom, premda je čamac bio tako pretovaren, putem smo zagrabili tek malo vode. Sad smo već bili tik uz obalu; trideset ili četrdeset udaraca veslom i pristat ćemo; oseka je, naime, već otkrila uski pojas pijeska ispod skupine stabala. Više se nismo trebali bojati giga; mali ga je rt već sakrio našim očima. Oseka, koja nas je prije tako okrutno priječila, sad nam se odužila jer je priječila naše napadače. Jedini izvor opasnosti bio je top. — Kad bih se usudio — reče kapetan — zaustavio bih se i nanišanio bih još u jednog od njih. Ali bilo je jasno da oni misle kako ništa ne može odgoditi njihov hitac. Nisu se uopće mnogo osvrtali na svoga palog druga premda nije bio mrtav i premda je pokušavao, vidio sam, otpuzati natrag. — Spremni su! — vikne squire. — Stoj — vikne kapetan brzo poput jeke. I on i Redruth zaveslaju natraške velikom snagom te gurnu krmu posve pod vodu. U isti tren odjekne prasak. To je bio prvi prasak koji je čuo Jim; zvuk squireova hica nije dopro do njega. Nitko od nas nije mogao točno odrediti kamo je palo tane; ali držim da je moralo proći iznad naših glava i da je tlak zraka pridonio našoj nezgodi. Tu se nije dalo pomoći; čamac posve polagano potone krmom u vodu duboku tri stope, u kojoj smo kapetan i ja ostali na nogama jedan prema drugomu. Ostala trojica posve potonu i opet izrone pljuskajući po vodi i komešajući se. Utoliko nije zlo bilo veliko. Nijedan život nije bio izgubljen, i mogli smo mirno pregaziti do obale. Ali sve naše zalihe bile su na dnu i, što je još gore, samo dvije puške od njih sedam mogle su nam poslužiti.
Ja sam svoju nekako nagonski ščepao s koljena i držao je iznad glave. Što se tiče kapetana, on je svoju nosio na ramenu vezanu pojasom s nabojima, i to kao mudar čovjek, s otponcem okrenutim prema gore. Ostale tri potonule su s čamcem. Da bi se još povećale naše brige, začuli smo glasove gdje nam se već približuju šumom uzduž obale; i ne samo da smo bili u opasnosti da nam, napol onesposobljenima, odrežu put prema utvrdi, već smo se bojali hoće li Hunter i Joyce, ako ih napadne pol tuceta ljudi, imati razuma i hrabrosti i odlučnosti. Hunter je bio, znali smo, pouzdan, Joyce je bio sumnjiv — ugodan, pristojan sluga, dobar za četkanje odijela, ali ne baš posve zgodan za ratnika. Razmišljajući o svemu tome, gazili smo prema obali kako smo mogli, ostavivši iza sebe bijednu šajku i dobru polovinu svega našeg baruta i zaliha.
Poglavlje 18. Pripovijedanje nastavlja liječnik: Kraj borbe prvoga dana Žurili smo se što smo više mogli kroz šumski pojas koji nas je sada dijelio od utvrde. Pri svakom su koraku sve bliže dopirali glasovi gusara. Naskoro smo začuli i topot njihovih nogu dok su trčali i pucketanje grana dok su se probijali kroz neku malu guštaru. Počeo sam spoznavati da ćemo se doista sukobiti s njima te sam pregledao svoju luntu. — Kapetane — rekoh — Trelawney je nepogrešivi strijelac. Dajte mu svoju pušku; njegova je neupotrebljiva. Oni izmijene puške, i Trelawney, šutljiv i hladan kakav je bio od početka vreve, zaustavi se za tren na peti da se uvjeri je li puška sasvim u redu. U isti čas, opazivši da je Gray nenaoružan, dadoh mu svoju mornarsku sablju. Svima nam je bilo drago kad smo vidjeli kako je pljunuo u šaku; namrštio obrve i zazujao oštricom kroz zrak. Svaki pokret njegova tijela jasno je dokazivao da će naš novak biti čovjek na mjestu. Nakon četrdeset koraka došli smo na rub šume i pred sobom smo ugledali utvrdu. Krenuli smo prema sredini ograde s južne strane, a gotovo u isto vrijeme pojavi se, derući se iz svega glasa, sedam pobunjenika — s božmanom Jobom Andersonom na čelu. Oni stanu kao da su se iznenadili, i prije negoli su se snašli, imali smo vremena opaliti ne samo squire i ja, već i Hunter i Joyce iz brvnare. Ispaljena su četiri hica u prilično raštrkanoj paljbi; ali ipak su djelovali: doista je pao jedan od neprijatelja, a ostali su se bez oklijevanja okrenuli i pojurili među stabla.
Pošto smo ponovo nabili puške, sišli smo niz prostor izvan ograde da pogledamo paloga neprijatelja. Bio je mrtav — prostrijeljen kroz srce. Počeli smo se veseliti svome uspjehu, kad baš u taj tren prasne u šikari pištolj. Tane zazviždi tik uz moje uho, a bijedni Tom Redruth posrne i sruši se svom dužinom na tlo. Squire i ja uzvratili smo hitac, ali kako nismo nišanili ni na što određeno, vjerojatno smo tek potratili barut. Tada opet nabijemo i okrenemo se bijednom Tomu. Kapetan i Gray već su ga pregledavali; a ja sam na prvi pogled vidio da je svemu kraj. Vjerujem da je naše brzo uzvraćanje paljbe još jednom raspršilo pobunjenike jer nam je bez novog uznemiravanja bilo dopušteno da bijednoga starog lugara, koji je jecao i krvario, dignemo preko ograde i prenesemo u brvnaru. Od samoga početka naših neprilika do sada, kad smo ga položili u brvnari da umre, bijedni starac nije izustio ni jedne riječi iznenađenja, pritužbe, straha, a ni malodušnosti. Ležao je u rešetkastom hodniku iza svoje strunjače poput junačkoga Trojanca; pokoravao se šutke, poslušno i dobro svakoj zapovijedi; bio je najstariji u našoj družbi, dvadesetak godina stariji od svakoga; a sad je umirao baš on, mrki, stari, vrijedni sluga. Squire se spusti na koljena pokraj njega i plačući poput djeteta poljubi mu ruku. — Jesam li na odlasku? — upita. — Tome, momče — rekoh — vraćaš se kući. — Žao mi je što ih nisam prije izbio puškom — odvrati. — Tome — reče squire — reci da mi opraštaš. — Bi li to bilo pristojno prema vama, squire? — odgovori. — Bilo kako mu drago, neka bude tako, amen! Nakon kratke šutnje reče kako drži da bi netko mogao izgovoriti molitvu.
— To je običaj, gospodine — doda kao da se ispričava. I nedugo zatim umre bez ijedne riječi. Međutim je kapetan, koji mi se činio neobično nabreknutim oko prsiju i džepova, izvadio veoma mnogo različitih predmeta — britanske zastave, Bibliju, smotak debelog konopa, pero, tintu, brodski dnevnik i nekoliko funta duhana. Unutar ograde našao je dugo borovo deblo što je ležalo srušeno i okresano pa ga uz pomoć Hunterovu uspravi uz ugao brvnare, gdje su grede bile ukrštene i sastajale se u kut. Zatim je, popevši se na krov, vlastitim rukama svezao i objesio zastavu. Čini se da mu je nakon toga bilo mnogo lakše. On se vrati u brvnaru i stane brojiti zalihe, kao da nije bilo ničega drugog na svijetu. Ali unatoč tome, promatrao je jednim okom Tomovo umiranje; i čim je sve prošlo, pristupi s drugom zastavom kojom s mnogo poštovanja pokrije mrtvo tijelo. — Ne žalostite se, gospodine — reče rukujući se sa squireom. — Njemu je dobro; ne treba žaliti mornara koji je ustrijeljen vršeći svoju dužnost prema kapetanu i brodovlasniku. To možda nije prava teologija, ali to je činjenica. Tada me povuče u stranu. — Doktore Liveseyu — reče — za koliko tjedana vi i squire očekujete pomoćni brod? Rekao sam mu da to nije pitanje tjedana, već mjeseci; da će Blandly poslati brod u potragu za nama ako se ne vratimo do kraja kolovoza; ali ni ranije ni kasnije. — Sami možete izračunati — rekoh. — Jest, doista — odvrati kapetan češući se po glavi — ali i onda ako ogledamo sve dobro što bi nam možda mogla dati providnost, ipak, gospodine, mogu reći da smo prilično nasjeli. — Kako to mislite? — upitam.
— Šteta je, gospodine, što smo izgubili onaj drugi tovar. To je što mislim — odvrati kapetan. — Što se tiče baruta i olova, izaći ćemo na kraj. Ali namirnica je malo, veoma malo... tako malo, doktore Liveseyu, da je možda i bolje ako su koja usta manje. I on pokaže na mrtvo tijelo pod zastavom. Upravo tada proleti topovsko tane uz šum i zviždanje visoko iznad krova brvnare i tresne daleko iza nas u šumi. — Oho! — reče kapetan. — Samo palite! Ionako imate već malo baruta, momci. Pri drugom pokušaju hitac je bio bolji, i kugla padne unutar ograde. Podigla je oblak pijeska, ali nije učinila nikakve štete. — Kapetane — reče squire — s broda se kuća uopće ne vidi. Bit će da oni nišane prema zastavi. Ne bi li bilo pametnije skinuti je? — Skinuti moju zastavu! — vikne kapetan. — Ne, gospodine, ja neću! I držim da smo se svi složili s njim kad je izrekao te riječi. To, naime, nije bio samo neki tvrdoglavi pomorski osjećaj; to je osim toga bila i dobra politika i dokazivala našem neprijatelju da preziremo njegovu topovsku paljbu. Oni su grmjeli cijelu večer. Kugla za kuglom prelijetala je ili padala tik uz utvrdu, ili je udarala u pijesak unutar ograde; ali oni su morali pucati tako visoko da je hitac padao mrtav i ukapao se u mekani pijesak. Nismo se morali bojati nikakva odskakivanja taneta; premda je jedna kugla banula u brvnaru kroz krov i opet izašla kroz pod, naskoro smo se navikli na ovu vrstu neslanih šala te nas nisu smetale više od lopte kriketa. — U svemu tomu ima i nešto dobro — zamijeti kapetan. — Suma je ispred nas, čini se, čista. Oseka je trajala dosta dugo; naše su zalihe valjda izvan vode. Neka netko dragovoljno pođe i donese svinjetinu. Gray i Hunter su istupili prvi. Oni se, dobro naoružani, išuljaše iz utvrde; ali njihovo se poslanstvo pokaza beskorisno. Pobunjenici su
bili smjeliji negoli smo mislili, ili su se više pouzdali u Israelovu topničku vještinu. Četvorica ili petorica njih bili su, naime, zaposleni vađenjem naših zaliha i s njima su gazili do jednog od gigova koji je bio blizu i veslao jednim veslom da bi se održao protiv struje. Silver je zapovijedao na krmi, a svaki je čovjek bio sada naoružan puškom iz nekoga njihova tajnog spremišta. Kapetan je sjeo k svojem brodskom dnevniku. Evo početka upisa: »Aleksandar Smollett, kapetan; David Livesey, brodski liječnik; Abraham Gray, tesarski pomoćnik — mornar; John Trelawney, brodovlasnik; John Hunter i Richard Joyce, sluge brodovlasnika — nemornari — jedini koji su od brodske družbe ostali vjerni — stigli su na kopno sa zalihama za deset dana ograničenih obroka te su na brvnari na Otoku s blagom izvjesili britansku zastavu. Thomasa Redrutha, slugu brodovlasnikova — nemornara, ustrijelili su pobunjenici; James Hawkins, mali... I ja sam baš u taj čas razmišljao o sudbini bijednoga Jima Hawkinsa. Uto — dozivanje s kopna. — Netko nas doziva — reče Hunter, koji je bio na straži. — Doktore! Squire! Kapetane! Hej, Hunteru, jeste li vi to? — začuju se povici. I potrčim prema vratima baš na vrijeme da ugledam Jima Hawkinsa živa i zdrava gdje dolazi penjući se preko ograde.
Poglavlje 19. Pripovijedanje ponovo nastavlja Jim Hawkins: Posada u utvrdi Čim je Ben Gunn ugledao zastavu, zaustavi se, uhvati me za ruku i sjedne. — Sad — reče — eto posve sigurno tvojih prijatelja. — Mnogo je vjerojatnije da su to buntovnici — odgovorim. — Jest! — vikne. Ta na mjestu poput ovoga, gdje ne pristaje nitko osim vitezova sreće, Silver bi, ne sumnjaj u to, istaknuo Jolly Rogera. [44] Ne, to su tvoji prijatelji. Bilo je i borbe, i držim da su tvoji prijatelji bili u boljem položaju, oni su na kopnu u staroj utvrdi, koju je prije mnogo godina podigao Flint. Ah, Flint, to je bila glava! Osim ruma, nitko mu nije bio dorastao. On se nije bojao nikoga; samo Silvera... Silver je imao tu čast. — Dobro — rekoh — možda je tako i neka bude; to je razložnije da se požurim i pridružim svojim prijateljima. — Ne, druže — odvrati Ben — ne. Ti si dobar dječak ako se ne varam; ali ti si ipak samo dječak. A Ben Gunn je lukav poput muhe. Ni rum me ne bi odvukao onamo kamo ti ideš... ni rum, dok ne vidim tvojega viteza po rodu i dok ne dobijem njegovu poštenu riječ. I nećeš zaboraviti moje riječi: »Znatno više (to je ono što ćeš reći), znatno više povjerenja«... i tada ga uštini. I on me po treći put uštine s onim istim izrazom lukavosti. — A kad vam zatreba Ben Gunn, znaš gdje ga možete naći, Jime. Upravo ondje gdje si ga našao danas. A onaj koji će doći, mora u ruci imati neki bijeli predmet; mora doći sam. Oh! reći ćeš ovo: »Ben
Gunn« — reći ćeš — »ima svoje razloge.« — Dobro — uzvratih — držim da razumijem. Vi želite nešto predložiti i želite se sastati sa squireom ili s liječnikom; i mogu vas naći gdje sam vas ja našao. Je li to sve? — A kada? — doda. — Eto, po prilici od podneva do šest zvona. — Dobro — rekoh — a mogu li sada poći? — Nećeš zaboraviti? — upita zabrinuto. — »Znatno više«, i »svoje razloge«, reći ćeš. »Svoje razloge«; to je glavno; i »među poštenim ljudima«. Dobro, dakle — reče još uvijek držeći me — držim da možeš poći, Jime. I, Jime, ako sretneš Silvera, nećeš li izdati Bena Gunna? Ni divlji konji ne bi to izvukli iz tebe? Nećeš, kažeš? I ako gusari taboruju na kopnu, što bi rekao, Jime, kad bi ujutro bilo nekoliko udovica više? Tu ga prekine glasni prasak, a topovska kugla jurne između stabala i zabije se u pijesak, ni stotinu jarda od mjesta gdje smo razgovarali nas dvojica. U idućem trenutku obojica smo, svaki u drugom smjeru, podbrusili pete. Dobar sat nakon toga često bi prasak potresao otok, a kugle su udarale kroza šumu. Kretao sam se od zaklona do zaklona uz stalnu pratnju, ili mi se činilo tako, tih strahovitih kugala. Međutim kako se bombardiranje primicalo kraju, počeo sam — premda se još nisam usudio poći u smjeru utvrde, kamo su najčešće padale kugle — na neki način opet dobivati hrabrosti; i nakon mnogo skretanja prema istoku počeo sam puzati između stabala na obali. Sunce je upravo zapadalo, morski je povjetarac šuštao, poigravao šumom i mreškao sivu površinu sidrišta; i oseka je bila na vrhuncu te su velike pjeskovite površine bile nepokrivene vodom; zrak me, nakon danje žege, hladio kroz kaput. Hispaniola je još uvijek ležala gdje je bila usidrena, ali s njena se vrha, svakako, vijao Jolly Roger — crna gusarska zastava. Upravo kad sam pogledao onamo, ugledam s broda crveni blijesak. Novi prasak zaječi
i još jedno tane prozviždi zrakom. To je bilo posljednje u topničkoj vatri. Ležao sam neko vrijeme promatrajući užurbanost koja je nastala nakon napadaja. Ljudi su na žalu nedaleko od utvrde nešto razbijali sjekirama; poslije sam ustanovio da je to bila šajka. Dalje, blizu ušća rijeke, plamsala je kroza stabla velika vatra, a između te točke i broda plovio je u oba smjera jedan od gigova; ljudi koje sam prije vidio tako potištene, sada su klicali uz vesla poput djece. Ali u njihovim glasovima bio je neki prizvuk koji je budio pomisao na rum. Pomislim da bih napokon mogao poći prema utvrdi. Bio sam prilično daleko u niskoj, pjeskovitoj ravnici što opkoljuje sidrište s istoka, a za niska vodostaja spaja se s Otokom Kostura; i kad sam sada ustao, vidio sam nešto dalje niže u ravnici, između niskoga grmlja, neku osamljenu, prilično visoku klisuru, neobično bijele boje. Padne mi na um da bi to mogla biti bijela stijena o kojoj je govorio Ben Gunn, i kod koje ću, kad nam jednom zatreba neki čamac, znati da ga potražim. Tada sam obilazio šumom dok nisam ponovo došao do stražnje strane ili kopnene strane utvrde, i naskoro me vjerna družba pozdravi toplom dobrodošlicom. Brzo sam ispripovjedio svoju priču, pa sam se stao ogledavati naokolo. Brvnara je bila sagrađena od netesanih borovih trupaca — krov, zidovi i pod. Pod je na nekim mjestima bio jedva stopu ili stopu i pol iznad površine pijeska. Nad vratima bila je streha, a ispod te strehe izvirivalo je malo vrelo u neki umjetni bazen prilično neobične vrste — bio je to samo neki veliki brodski željezni kotao s izbijenim dnom; bio je ukopan u pijesak »dokle se dalo«, kako je rekao kapetan. Malo je čega bilo osim golih zidova kuće; ali u jednom kutu ležala je na podu, umjesto ognjišta, neka kamena ploča te neka stara hrđava željezna košara za vatru. Obronci humka i cijela unutrašnjost utvrde bijahu iskrčeni, a drvo upotrijebljeno za gradnju kuće. Vidjelo se po panjevima da je tu bio
uništen lijep gaj s visokim stablima. Kako su stabla bila posječena, veći je dio zemlje isprala voda ili ju je odnio vjetar; tek se ondje gdje je iz kotla tekao potočić zelenjela u pijesku debela gredica mahovine, neka paprat i mali puzavi grmečci. Posve blizu izvan ograde — rekli su da je preblizu za obranu — zelenjela se visoka i gusta šuma, prema unutrašnjosti kopna čisti borik, a prema moru s gustom primjesom zimzelenog hrasta. Hladni večernji povjetarac, o kojem sam govorio, zviždao je kroz svaku pukotinu grubo izrađene kuće i sipao po podu neprekidnu kišu sitnoga pijeska. Bilo je pijeska u našim očima, bilo je pijeska u našim ustima, bilo je pijeska u našem jelu, pijesak se vrtio u izvoru na dnu kotla upravo poput zobene kaše koja počinje kipjeti. Naš dimnjak bila je četverokutna rupa u krovu; ali samo je mali dio dima nalazio svoj izlaz; ostatak se vijao po kući te smo neprestano kašljali, a oči nam suzile. Tome treba dodati da je novaku Grayu lice bilo povezano zavojem zbog rane, koju je zadobio pri raskidu s pobunjenicima, i da je bijedni stari Tom Redruth, još uvijek nepokopan, ležao uza zid ispružen i ukočen pod engleskom zastavom. Da smo smjeli biti besposleni, svi bismo zapali u neku potištenost, ali kapetan Smollett nije to nipošto dopuštao. Sve nas je pozvao preda se i podijelio nas u straže. Liječnika, Graya i mene u jednu, squirea, Huntera i Joycea u drugu. Premda smo svi bili umorni, dvojica su bila poslana po ogrjevno drvo, a druga dvojica da iskopaju grob za Redrutha. Liječnik je bio određen za kuhara, ja sam bio određen za stražara na vratima, a kapetan je obilazio od jednoga do drugoga, bodrio nas i pomagao gdje je god trebalo. Od vremena do vremena došao bi liječnik na vrata da udahne malo zraka i da odmori svoje oči, koje su mu od dima gotovo iscurile iz glave; i kad god bi došao, on bi porazgovorio sa mnom. — Taj momak, Smollett — reče jednom — bolji je čovjek od mene. A kad ja to kažem, to mnogo znači, Jime.
Došavši drugi put, neko je vrijeme šutio. Tada je nakrivio glavu i pogledao me. — Valja li taj Ben Gunn? — upita. — Ne znam, gospodine — rekoh. — Nisam posve siguran je li pri pameti. — Ako se o tom može i malo sumnjati, tad je pri pameti — odvrati liječnik. — Čovjek koji je na pustom otoku, Jime, tri godine grizao nokte, ne može se činiti tako pri pameti kao što si ti ili ja. To nije u ljudskoj prirodi. Jesi li rekao da je maštao o siru? — Da, gospodine, o siru — odgovorim. — Eto, Jime — reče — vidiš li prednost u tom kad si izbirljiv u hrani? Jesi li vidio moju burmuticu? A nikad me nisi vidio da šmrčem burmut; razlog je u tom što u svojoj burmutici umjesto burmuta nosim komad sira parmezana... veoma hranjivoga sira koji se pravi u Italiji. Eto, to je za Bena Gunna! Prije večere pokopali smo u pijesku staroga Toma i neko smo vrijeme stajali oko njega gologlavi na povjetarcu. Prilična količina ogrjevnoga drveta bila je unesena, ali po kapetanovu mišljenju nije bilo dosta; on je kimao glavom i rekao nam da se »sutra moramo prihvatiti posla mnogo živahnije«. Kad smo zatim pojeli svinjetinu i kad je svaki dobio dobru čašicu groga od konjaka, tri poglavara pođu zajedno u jedan kut da raspravljaju o našoj budućnosti. Činilo se da im je bila najveća briga što su naše zalihe bile tako skučene da bi mogla zaprijetiti opasnost predaje od gladi prije negoli bi došla pomoć. Ali bilo je zaključeno da je naša jedina nada u tom da ubijamo gusare tako dugo dok ili ne spuste svoju zastavu ili ne pobjegnu s Hispaniolom. Već su od devetnaest spali na petnaest, dvojica su ranjena, a najmanje jedan — čovjek koji je nastrijeljen uz top — teško ranjen, ako ne i mrtav. Moramo svakoga časa, kada god nam se pruži prilika, uz krajnji oprez pucati na njih da spasimo svoje živote. A osim toga, imali smo dva dobra saveznika — rum i klimu.
Što se tiče prvoga, čuli smo, premda smo bili udaljeni pol milje, kako urlaju i pjevaju do kasno u noć; a što se tiče drugoga, liječnik se kladio o svoju vlasulju da će ih prije izmaka tjedna polovica biti ispružena na leđima budući da taboruju ondje u močvari i da nemaju lijekova. — I tako — doda — ako nas sve prije ne postrijeljaju, bit će sretni ako im uspije ukrcati se na škunu. Ipak je to brod i držim da mogu opet početi gusariti. — To je prvi brod koji sam izgubio — reče kapetan Smollett. Kao što možete zamisliti, bio sam smrtno umoran. Premda sam se, pošavši na počinak, još dugo prevrtao, zaspao sam poput klade. Ostali su već davno bili ustali i već su pojeli zajutrak i povećali hrpu ogrjevnog drveta za polovicu kad me probudila neka buka i neki glasovi. — Zastava za pregovore! — čuo sam nekoga; a tada, odmah zatim, uz usklik iznenađenja: — Sâm Silver! I na to sam skočio te sam, trljajući oči, potrčao do puškarnice u zidu.
Poglavlje 20. Silverovo poslanstvo Doista, dva su čovjeka stajala pred ogradom. Jedan od njih mahao je nekom bijelom tkaninom; drugi, koji je spokojno stajao uza nj, nije bio nitko manje nego sam Silver. Bilo je još prilično rano, a jutro je bilo najhladnije od svih što sam ih, držim, proveo u tuđini; studen je prodirala do srži. Nebo nad nama bilo je vedro i bez oblaka, a vršci stabala ružičasto su sjali na suncu. Ali mjesto gdje je stajao Silver sa svojim pratiocem bilo je još posve u sjeni. Gazili su do koljena u niskoj, bijeloj pari koja je za vrijeme noći ispuzala iz močvare. Studen i para zajedno su pričale tužnu priču o otoku. To je očito bilo neko vlažno grozničavo, nezdravo mjesto. — Ostajte u kući, ljudi — reče kapetan. — Kladim se sa deset prema jedan da je to neka varka. Tada dovikne gusaru: — Tko je? Stoj ili pucamo! — Zastava za pregovore — vikne Silver. Kapetan je bio pod strehom i brižno se zaklanjao pred možda kakvim izdajničkim hicem. On se okrene i reče nam: — Liječnikova straža na mjesta. Doktore Liveseyu, molim, na sjevernu stranu; Jime, na istočnu; Gray, na zapadnu. Iduća straža neka napuni puške. Živahno, ljudi, i oprezno. A tada se opet okrene pobunjenicima. — A što hoćete sa zastavom za pregovore? — vikne. Ovaj put odgovori onaj drugi čovjek. — Kapetan Silver dolazi i želi se sporazumjeti, gospodine — vikne
došljak. — Kapetan Silver! Ne poznajem ga! Tko je to? — vikne kapetan. I čuli smo, kako je dodao za se: — Zar kapetan? Duše mi, eto brzog promaknuća! Dugi John odgovori sam. — Ja, gospodine. Ovi bijedni momci izabrali su me kapetanom nakon vašeg dezertiranja, gospodine. (On je osobito naglasio riječ »dezertiranje«.) Kad bismo se mogli sporazumjeti, bili bismo pripravni pokoriti se bez oklijevanja. Sve što molim, vaša je riječ, kapetane Smollette, da ćete me pustiti živa i zdrava iz ove ograde i da ću imati čas vremena da izmaknem hicu prije nego što bude ispaljen iz puške. — Momče — reče kapetan Smollett — ja nipošto ne želim razgovarati s vama. Želite li vi razgovarati sa mnom, možete doći; to je sve. Ako bi pak bilo neke izdaje, može je biti samo s vaše strane, i neka vam tada bog pomogne. — To je dovoljno, kapetane — vikne radosno Dugi John. — Dovoljna je vaša riječ. Znam, vjerujte mi, da ste pravi poštenjak. Vidjeli smo kako čovjek, koji je nosio zastavu, pokušava zaustaviti Silvera. A to nije ni bilo čudno s obzirom na osorni kapetanov odgovor. Ali Silver mu se glasno nasmije i potapša ga po plećima kao da je svaka pomisao na strah besmislena. Zatim se približi ogradi, prebaci svoju štaku, podigne uvis nogu, veoma se snažno i spretno uspne na ogradu te se spusti sigurno na drugu stranu. Moram priznati da sam bio previše zauzet onim što se događalo a da bih bio i najmanje koristan kao stražar; ja sam štoviše posve napustio svoju istočnu puškarnicu te sam se došuljao iza kapetana, koji je sada sjeo na prag, s laktima na koljenima, s glavom na rukama, i s očima uprtim u vodu koja je previrala iz staroga željeznog kotla u pijesak. Zviždao je za se pjesmicu »Dođite, djevojke i momci«. Silver se strašno namučio dok se uspeo na humak. Nešto zbog strma
nagiba, a nešto zbog mnogih panjeva i mekana pijeska, on i njegova štaka bili su bespomoćni poput privezana broda. Ali on je šuteći ustrajao i napokon stigao pred kapetana, kojega pozdravi na najljepši način. Bio je uređen što je najbolje mogao; golemi modri kaput, nagusto krcat mjedenim pucetima, visio mu do koljena, a lijepi šešir s resama gurnuo je na zatiljak. — Eto vas, momče — reče kapetan podigavši glavu. — Bit će bolje da sjednete. — Nećete li mi dopustiti ući, kapetane? — prituži se Dugi John. — Doista je odviše hladno jutro, gospodine, a da bih sjedio vani na pijesku. — Pa, Silvere — reče kapetan — da vam se svidjelo da budete pošten čovjek, mogli ste sjediti u svojoj brodskoj kuhinji. Sami ste to htjeli. Ili ste moj brodski kuhar... a dok ste to bili, postupalo se s vama lijepo... ili kapetan Silver, prosti buntovnik i gusar, a u tom slučaju možete do đavola. — Dobro, dobro, kapetane — odvrati brodski kuhar te sjedne na pijesak, kako mu je bilo ponuđeno — tek ćete mi morati pružiti ruku da ustanem; to je sve. Baš vam je zgodno ovo mjesto. Ah, eto Jima! Dobro jutro, Jime. Doktore, na vašu službu. Doista, ovdje ste svi zajedno, poput neke sretne obitelji, kako se kaže. — Ako želite štogod kazati, bolje je da odmah kažete, momče — reče kapetan. — Pravo imate, kapetane Smollette — odvrati Silver. — Svakako, dužnost je dužnost. Dobro, znate, ono noćas dobro vam je uspjelo. Ne poričem, uspjelo vam je. Netko od vas je veoma vješt u udaranju šiljkom poluge. I ne poričem da su neki moji ljudi zadrhtali... možda su svi zadrhtali; možda sam i sam zadrhtao; možda sam zbog toga i ovdje na pregovaranju. Ali, upamtite, kapetane, groma mu, to se neće ponoviti! Mi ćemo postaviti straže i malo smanjiti obrok ruma. Možda držite da smo svi bili puni poput jedara na vjetru. Ali ja sam,
kažem vam, bio trijezan; tek sam bio umoran poput psa; i da sam se probudio trenutak prije, bio bih vas uhvatio na djelu. Moj drug još nije bio mrtav kad sam došao k njemu. — Dakle? — reče kapetan Smollett posve hladnokrvno. Sve što je rekao Silver bila mu je zagonetka, ali to ne biste nipošto pogodili po njegovu glasu. Što se tiče mene, ja sam počeo naslućivati. Sjetio sam se posljednjih riječi Bena Gunna. Počeo sam pretpostavljati da je on pohodio gusare dok su svi pijani ležali okolo vatre, i radosno sam izračunao da imamo posla samo s četrnaest neprijatelja. — Dakle, eto — reče Silver. — Mi hoćemo blago i dobit ćemo ga... to je naša točka. Vi biste, držim, htjeli što prije spasiti svoje živote; i to je vaša točka. Vi imate neki zemljovid, zar ne? — To bi moglo biti — odvrati kapetan. — Oh, znam dobro, imate — odgovori Dugi John. — Ne morate biti prema meni tako osorni; to vam nipošto neće pomoći, vjerujte mi. Mislim tek, mi hoćemo zemljovid. Ali ja osobno nisam s vama namjeravao ništa zlo. — S tim nećete kod mene uspjeti, momče — prekine ga kapetan. — Mi točno znamo što ste namjeravali, i nije nam stalo do toga; sad, naime, vidite da to ne možete učiniti. I kapetan ga mirno pogleda puneći dalje lulu. — Ako je Abe Gray... — upadne Silver. — Dosta! — vikne gospodin Smollett. — Gray mi nije ništa rekao, niti sam ga ja išta pitao; štoviše, radije bih vidio da vi i on i cijeli taj otok posve nestanete u vodi. Tako, to je moje mišljenje o tom, momče. Čini se da je taj mali dašak gnjeva ohladio Silvera. Prije se bio počeo žestiti, ali sad se sabrao. — Može biti — reče. — Ja ne bih htio gospodi određivati što imaju držati skladnim, a što opet ne. A budući da vidim da ćete zapaliti lulu, gospodine, bit ću tako slobodan pa ću i ja zapaliti svoju.
I on napuni lulu i pripali je. Obojica su prilično dugo šuteći sjedili i pušili. Čas su se promatrali licem u lice, čas su pritiskivali duhan, čas se nagibali naprijed da pljunu. Bio je to zanimljiv prizor — kao u nekom kazališnom komadu. — Dakle — ponovi Silver — tako je. Vi ćete nam dati zemljovid da možemo naći blago, nećete više strijeljati bijedne pomorce, nećete im probijati rupe u glavama dok spavaju. Ako to učinite, dajemo vam na volju: vi ćete s nama doći na brod kad bude pronađeno blago i tada ću vam dati svoje obećanje, poštene mi riječi, da ću vas negdje iskrcati na kopno; ili, ako vam to nije po volji, budući da su neki od mojih ljudi surovi i imaju nekih starih računa zbog mučenja nepotrebnim poslom, možete ostati ovdje. Mi ćemo s vama podijeliti zalihe prema broju ljudi; i dat ću vam svoje obećanje, kao i prije, da ću prvi brod koji ugledam zaustaviti i poslati ga da vas uzme. Eto, priznat ćete da je to prava riječ. Bolje se ne biste mogli nadati. I nadam se — on povisi svoj glas — da će moje riječi doprijeti do svakoga od posade u ovoj brvnari, jer što je rečeno jednomu, rečeno je svima. Kapetan Smollett ustane i istrese pepeo iz lule u dlan svoje lijeve ruke. — Je li to sve? — upita. — Groma mi, to je posljednja riječ! — odgovori John. — Odbijete li to, vidjeli ste me posljednji put, ali vidjet ćete taneta naših pušaka. — Veoma dobro — reče kapetan. — Sad ćete čuti mene. Ako dođete ovamo pojedince, bez oružja, obavezujem se da ću vas sve baciti u okove i povesti kući u Englesku pred pravedni sud. Ako ne dođete, sve ću vas poslati do Davyja Jonesa [45] tako sigurno kao što mi je ime Aleksandar Smollett i kao što sam ovdje istakao zastavu svojega vladara. Vi ne možete naći blago. Vi ne možete upravljati brodom... nema među vama čovjeka koji bi bio sposoban upravljati brodom. Vi se ne možete boriti s nama... eto, Gray je umakao petorici od vas. Vaš brod je nasukan, majstore Silvere; vi ste u zavjetrini, i to ćete sami
ustanoviti. Kako tu stojim i vama govorim, to su posljednje lijepe riječi koje čujete od mene jer, tako mi neba, kad vas opet sretnem, ispalit ću vam tane u leđa. Nosite se, momče. Pokupite se, molim, žurno odavle, dvostrukom brzinom. Silverovo lice bilo je poput neke slike; oči su mu htjele iskočiti iz glave od gnjeva. On istrese žeravicu iz svoje lule. — Pružite mi ruku da ustanem! — krikne. — Ja ne — odvrati kapetan. — Tko će mi pružiti ruku da ustanem? — rikne. Od nas se nitko ne maknu. Mumljajući najopakije kletve puzao je pijeskom dok nije stigao do uporišta strehe i sam se opet podigao na svoju štaku. Tada pljune u izvor. — Eto! — vikne. — To držim o vama. Prije negoli prođe jedan sat, razbit ću vas u vašoj staroj brvnari poput bačve za rum. Smijte se, groma vam, smijte se! Prije negoli prođe jedan sat, smijat ćete se s druge strane. Sretni će biti oni koji umru. I uz gadnu kletvu krene posrćući i upadajući u pijesak te nakon četiri ili pet neuspjelih pokušaja prijeđe, uz pomoć čovjeka sa zastavom za pregovore, preko ograde. Malo zatim nestane među stablima.
Poglavlje 21. Napad Čim je Silver nestao, okrene se kapetan, koji ga je pozorno promatrao, prema unutrašnjosti kuće, ali nikoga od nas, osim Graya, ne nađe na svojem mjestu. To je bilo prvi put što smo ga vidjeli ljutita. — Na mjesta! — zaurla. A tada, kad smo se svi odšuljali na svoja mjesta, reče: — Grayu, vaše ću ime zapisati u brodski dnevnik; vi ste ostali na svojoj dužnosti kao pravi pomorac. Gospodine Trelawneyu, vama se čudim. Gospodine doktore, držao sam da ste nosili kraljevu odoru! Ako ste se tako držali kod Fontenoya, gospodine, bolje bi bilo da ste ostali u svojoj postelji. Liječnikova se straža vratila sva k svojim puškarnicama; ostali su bili zaposleni punjenjem pričuvnih pušaka, a svaki je, vjerujte, bio crven u licu i smeten zbog onoga prigovora. Kapetan je neko vrijeme šuteći gledao. Tada progovori: — Momci — reče — Silvera sam pogodio u živac. Namjerno sam ga razgnjevio; i, kao što je rekao, prije negoli prođe sat oni će navaliti na nas. Ne moram vam govoriti da smo brojčano slabiji, ali mi se borimo iz zaklona; prije jednoga časa bio bih rekao da se borimo disciplinirano. Nemam razloga sumnji da ih možemo potući ako vam se prohtije. Tada je izvršio obilazak i vidio, kako reče, da je sve u redu. S obje uže strane kuće, s istoka i zapada, bile su samo dvije puškarnice; s južne strane, gdje je bila streha, opet dvije, a sa zapadne strane pet. Bilo je ravno dvadeset pušaka za nas sedmoricu; ogrjevno drvo bilo je složeno u četiri hrpe — mogli biste reći, četiri stola — po
jedan nekako u sredini svake strane. Na svakom od tih stolova bilo je nešto streljiva, a četiri nabijene puške ležale su spremne nadohvat ruku branitelja. U sredini ležale su poredane mornarske sablje. — Istresite vatru — reče kapetan. — Studen je popustila, a našim očima ne smije smetati dim. Gospodin Trelawney je vlastoručno iznio željeznu košaru s vatrom, i žeravica se zadimila na pijesku. — Hawkins još nije dobio zajutrak. Hawkinse, uzmi ga sam, pa natrag na mjesto i tamo ga pojedi — nastavi kapetan Smollett. — Žustro, hajde, momče; trebat će ti prije nego što se svrši. Huntere, posluži sve redom jednim konjakom. I dok se to događalo, kapetan je u pameti dovršio osnovu obrane. — Doktore, vi ćete stati uz vrata — reče ukratko. — Pazite i ne izlažite se; ostajte iznutra i pucajte u zaklonu strehe. Huntere, stanite ovdje na istočnoj strani. Vi ćete, Joyce, moj momče, stajati na zapadu. Gospodine Trelawneyu, vi ste najbolji strijelac... vi i Gray stajat ćete na onoj dugoj sjevernoj strani s pet puškarnica; ovdje je opasno. Kad bi oni mogli doći do nje i pucati u nas kroz naša vrata, stvar bi mogla biti gadna. Hawkinse, ni ti ni ja ne dolazimo mnogo u obzir pri pucanju; mi ćemo pomagati puneći puške i dodavati ih. Kao što je kapetan rekao, studen je popustila. Čim se sunce uspelo iznad našeg pojasa stabala, počelo je svom snagom sijati na čistinu i nadušak ispijati paru. Naskoro je pijesak bio pečen, a s greda brvnare topila se smola. Odbacili smo haljetke i kapute; košulje smo razgalili, a rukave zavrnuli do ramena; i tako smo stajali, svaki na svojem mjestu, u nekoj groznici od vrućine i tjeskobe. Prođe jedan sat. — Do đavola! — reče kapetan. — To je dosadno kao ekvatorska tišina. Gray, zazviždite vjetru. I baš u taj tren stigne prva vijest o napadaju.
— Molim, gospodine — reče Joyce — moram li pucati ako opazim koga? — To sam vam već rekao! — vikne kapetan. — Hvala, gospodine — odvrati Joyce jednako mirno i pristojno. Neko se vrijeme ništa ne dogodi; ali ona nas je napomena sve uzbunila. Napeli smo uši i oči — strijelci sa svojim spremnim puškama u rukama, kapetan čvrsto stisnutih usana i namrgođena lica u sredini brvnare. Tako prođe nekoliko časaka, kad Joyce iznenada trgne svoju pušku i opali. Jedva je jeka utihnula, kad se odasvud izvana ponovi pucnjava u raštrkanoj paljbi, hitac za hicem poput jata gusaka, sa svih strana oko ograde. Nekoliko metaka udari u brvnaru, ali nijedan ne prodre; a kad se dim razišao i nestao, utvrda i okolišna šuma činile su se mirne i prazne kao prije. Nijedna se grana nije micala, nikakav blijesak puščane cijevi nije odavao prisutnost naših protivnika. — Jeste li pogodili svojega čovjeka? — upita kapetan. — Ne, gospodine — odvrati Joyce. — Držim da nisam, gospodine. — Gotovo je najbolje govoriti istinu — promrmlja kapetan Smollett. — Napuni mu pušku, Hawkinse. Što držite, doktore, koliko ih je moglo biti s vaše strane? — Točno znam — reče dr. Livesey. — S ove strane bila su ispaljena tri hica. Vidio sam tri bljeska... dva, jedan uz drugi... jedan dalje prema zapadu. — Tri! — ponovi kapetan. — A koliko s vaše strane, gospodine Trelawneyu. Međutim na ovo nije bilo tako lako odgovoriti. Prema squireovu računu, sa sjevera ih je došlo mnogo — sedmorica; prema Grayevu, osmorica ili devetorica. S istoka i zapada bio je ispaljen samo po jedan hitac. Prema tomu bilo je jasno da se navala imala razviti sa sjevera, a s ostale tri strane imali smo biti uznemirivani nekim prividnim
ratovanjem. Ali kapetan Smollett nije nipošto promijenio svoj raspored. Ako pobunjenicima, tvrdio je, uspije prijeći ogradu, oni će zaposjesti bilo koju nezaštićenu puškarnicu i postrijeljati nas poput štakora u našoj tvrđavi. Nismo imali mnogo vremena za razmišljanje. Iznenada, uz glasno klicanje, mali skup gusara skoči sa sjeverne strane iz šume i potrči ravno prema ogradi. U isti trenutak opet započne pucnjava iz šume; neki puščani metak zazvižda kroz ulaz u brvnaru i razmrska liječnikovu pušku u komadiće. Napadači navale preko ograde poput majmuna. Squire i Gray neprestano su pucali; tri čovjeka padnu, jedan naprijed u ogradu, dvojica natraške s vanjske strane. Ali od ovih je jedan očito bio više uplašen negoli ranjen jer je za tren opet bio na nogama i odmah nestao među stablima. Dvojica su zagrizli u prašinu, jedan je pobjegao, četvorici je uspjelo ući unutar naše utvrde, a u zaklonu šume sedmorica su ili osmorica, očito svaki opskrbljen s nekoliko pušaka, održavali oštru, iako beskorisnu vatru na brvnaru. Četvorica koji su bili prešli ogradu pojurili su ravno prema zgradi, vičući u trku, a ljudi iz šume uzvraćali su viku da ih ohrabre. Ispaljeno je nekoliko hitaca; ali žurba strijelaca bila je takva da nijedan od hitaca nije, čini se, pogodio metu. Za tren su se četiri gusara uspela na humak. Navališe na nas. Glava božmana Joba Andersona pojavi se uza srednju puškarnicu. — Na njih, svi... svi! — zaurla gromkim glasom. U isti čas drugi neki gusar zgrabi Hunterovu pušku za cijev, istrgne mu je iz ruke, gurne je kroz puškarnicu i jednim izvanrednim udarcem sruši bijednoga momka onesviještena na pod. Međutim se treći, potrčavši neozlijeđen oko kuće, iznenada pojavi na ulazu i mornarskom sabljom napadne liječnika. Naš je položaj bio posve promijenjen. Čas prije pucali smo iz zaklona
na nezaštićenoga neprijatelja; sad smo mi bili nezaštićeni i nismo mogli uzvratiti nijedan udarac. Brvnara je bila puna dima, i to je djelomice bio naš spas. Krikovi i zbrka, blijesak i prasak pištolja, i k tome neki glasni jecaj odzvanjao mi je u ušima. — Van, momci, van, i tucite ih na otvorenom prostoru! Amo sablje! — krikne kapetan. Pograbim s hrpe mornarsku sablju, a netko u isti tren zgrabi drugu i posiječe me po zglobu, ali ja sam to jedva osjetio. Pojurim kroz vrata na sjajno sunčano svjetlo. Netko je bio tik iza mene, ali nisam znao tko. Ravno preda mnom liječnik je jurio niz brežuljak za svojim napadačem, i upravo kad sam ga pogledao, on skrši obranu onoga i izvali ga na leđa, ranivši ga teško po licu. — Oko kuće, momci! Oko kuće! — vikne kapetan; a ja sam unatoč komešanju opazio neku promjenu u njegovu glasu. Nesvjesno sam poslušao — okrenuo sam se prema istoku i s podignutom sabljom potrčao oko ugla kuće. U idućem času našao sam se licem u lice s Andersonom. On glasno zaurla, a njegova se sablja, bljesnuvši na suncu, digne iznad moje glave. Nisam imao vremena ni da se uplašim. Dok je njegov udarac još prijeteći lebdio, u trenutku skočim u stranu i, izgubivši ravnotežu u mekanom pijesku, skotrljam se naglavce niz obronak. Kad sam prije bio izjurio kroz vrata, već su ostali pobunjenici vrvjeli oko ograde da nas unište. Neki čovjek u crvenoj noćnoj kapi, s mornarskom sabljom u ustima, već se bio uspeo na ogradu i već je bio prebacio jednu nogu. Eto, tako je kratak bio razmak, jer kad sam se opet uspravio, sve je bilo u istom položaju: čovjek s crvenom noćnom kapom još je bio napol preko ograde, drugome je upravo tek provirivala glava iznad ruba ograde. A ipak je u ovom dašku vremena bitka bila svršena i pobjeda je bila naša. Gray, koji je bio tik iza mene, posjekao je golemog božmana prije
negoli se mogao oporaviti od svojeg promašenog udarca. Drugi je bio ustrijeljen kod puškarnice baš u času kad je htio opaliti u kuću, i sad je ležao u smrtnoj muci, dok mu se u ruci dimila pištolja. Trećega se, kako sam vidio, liječnik riješio jednim udarcem. Od one četvorice što su se uspeli na ogradu, samo je jedan izmakao, i on se sada mučno penjao preko ograde. — Pucaj... pucaj iz kuće! — krikne liječnik. — A vi, momci, natrag u zaklon. Ali nitko se nije obazirao na njegove riječi, nijedan hitac nije bio opaljen. Posljednjem napadaču uspije umaknuti te ga nestane s ostalima u šumi. Za tri časka nije od napadačke družbe ostao nitko osim petorice koji su pali — četvorica s ovu stranu ograde, a jedan izvana. Liječnik, Gray i ja potrčali smo najvećom brzinom u zaklon. Preživjeli bi naskoro mogli biti ovdje, gdje su ostavili svoje puške, i svakog bi časa mogla opet početi pucnjava. Kuća se za to vrijeme nekako očistila od dima te smo na prvi pogled vidjeli kojom smo cijenom platili pobjedu. Hunter je omamljen ležao kraj svoje puškarnice; kraj svoje bio je Joyce, prostrijeljene glave; on se neće nikad više maknuti; a baš u sredini squire je podupirao kapetana; obojica bijahu jednako blijedi. — Kapetan je ranjen — reče gospodin Trelawney. — Jesu li pobjegli? — upita gospodin Smollett. — Svaki, vjerujte, koji je mogao — odvrati liječnik; — ali petorica od njih neće nikad više bježati. — Pet! — klikne kapetan. — Hajde, to je bolje. Pet prema tri, ostaje nas četiri prema devet. To je bolja razlika nego što smo je imali u početku. Tada nas je bilo sedam prema devetnaest, ili smo bar držali da je tako, a to je jednako teško podnijeti. (Pobunjenika je naskoro bilo samo osam na broju jer je čovjek kojega je na palubi škune pogodio gospodin Trelawney umro od rane iste
večeri. Ali to je vjerna družba, dakako, saznala tek poslije.)
V. dio Moja pustolovina na moru
Poglavlje 22. Kako je moja pustolovina na moru počela Pobunjenici se nisu više vratili. Ni iz šume nije više pao nijedan hitac. Oni su »dobili svoj obrok za taj dan«, kako je rekao kapetan, i mjesto je bilo prepušteno nama te smo imali vremena u miru pregledati ranjenike i objedovati. Squire i ja skuhali smo, unatoč opasnosti, jelo vani, ali od jeze zbog glasnoga stenjanja liječnikovih bolesnika, koje je dopiralo do nas, i vani smo jedva znali što radimo. Od osmorice ljudi koji su pali u kreševu, disala su samo još trojica — onaj gusar što je bio pogođen kod puškarnice, Hunter i kapetan Smollett; a od ovih su prva dvojica bila gotovo mrtva; pobunjenik je doista umro pod liječnikovim nožem, a Hunter se uopće nije više osvijestio premda smo učinili sve što smo mogli. Umirao je cijeli dan dišući glasno poput onog starog gusara kod kuće prilikom napadaja kapi; ali kosti njegova prsnog koša bile su zdrobljene od udarca, a lubanja mu je bila napukla od pada te je u neko doba noći, bez ikakva znaka ili glasa, otišao svojem Stvoritelju. Što se tiče kapetana, njegove su rane doista bile bolne, ali nisu bile opasne. Nijedan organ nije bio kobno ozlijeđen. Andersonovo tane — Job ga je naime prvi pogodio — prebilo mu je lopaticu i okrznulo pluća, ali ne opasno; drugo mu je tek razderalo i pomaknulo neke mišiće u listu noge. — On će svakako ozdraviti — reče liječnik — međutim on ne smije nekoliko tjedana hodati, ni micati rukom, ni mnogo govoriti ako baš ne mora. Moj slučajni zasjek po zglobu bio je tek ugriz muhe. Dr. Livesey ga je
zavio melemom i uz to me povukao za uši. Squire i liječnik sjedili su nakon objeda neko vrijeme uz kapetana i vijećali; a kad su se narazgovarali do mile volje — bilo je to nešto malo poslije podneva — liječnik uzme svoj šešir i pištolje, pripaše mornarsku sablju, u džep stavi zemljovid i s puškom na ramenu prijeđe na sjevernoj strani preko ograde te se žurno uputi kroz šumu. Gray i ja sjedili smo zajedno na drugom kraju brvnare da ne slušamo dok naši vođe vijećaju; i Gray izvadi lulu iz usta te ju je, kako je bio iznenađen tim događajem kao da ga je udario grom, posve zaboravio opet staviti u usta. — Hej, do bijesa — reče — zar je doktor Livesey lud? — Nipošto nije — rekoh. — On je, držim, posljednji od posade koji bi to bio. — Dobro, druže — reče Gray — možda nije lud; ali ako nije on, upamti moje riječi, onda sam to ja. — Držim — odvratim — da liječnik nešto namjerava; ako se ne varam, on je sada pošao naći Bena Gunna. Kako se poslije pokazalo, imao sam pravo; međutim, kako je u kući bilo zagušljivo vruće i kako je mali pješčani prostor unutar ograde užarilo podnevno sunce, počeo sam u glavi proučavati neku drugu misao, koja nipošto nije bila baš tako poštena. Počeo sam zavidjeti liječniku što hoda svježom hladovinom šume, okružen pticama i ugodnim mirisom borova, dok ja sjedim pržeći se, s odjećom što se lijepi o vruću smolu, i s toliko krvi oko sebe, pa još okružen tolikim bijednim lešinama da sam osjetio prema tom mjestu neku odvratnost, koja je bila gotovo jednako snažna kao i strah. Za cijelo vrijeme dok sam prao brvnaru, a zatim ispirao posuđe od objeda. ta je odvratnost i zavist rasla sve više i više. Napokon sam, približivši se nekoj vreći s dvopekom, učinio prvi korak svoje vragolije. Napunio sam dvopekom oba džepa svoga kaputa. Bio sam, ako hoćete, lud, i zacijelo sam se spremao izvršiti neki ludi,
vratolomni čin, ali uza sve mjere opreza koje su bile u mojoj moći. Taj dvopek će me očuvati ako mi se bilo što dogodi da ne skapam od gladi barem jedan dan. Drugo što sam pograbio bio je par pištolja, a kako sam već imao rog s barutom i taneta, osjećao sam se posve opskrbljen oružjem. Što se tiče osnove koju sam nosio u glavi, nije sama za se bila loša; kanio sam spustiti se niz pješčani humak što s istoka dijeli sidrište od otvorenog mora kako bih pronašao bijelu klisuru koju sam vidio prošle večeri i uvjerio se je li tamo skriven Gunnov čamac ili nije; vjerovao sam da je to bilo vrijedno truda. Ali kako sam bio siguran da mi ne bi dopustili otići iz utvrde, moja je jedina osnova bila u tome da neopazice odem i odšuljam se kad nitko ne bude pazio; to baš nije bio tako pristojan način rada i kvario je samu stvar. Ali ja sam bio tek dječak, pa sam to sebi utuvio u glavu. Dakle, kako su se stvari napokon odvijale, našao sam divnu priliku. Squire i Gray su zaposleni stavljajući ovoj kapetanu; strmina je bila prazna; skočih preko ograde, jurnuh među najgušća stabla, i prije negoli je opažena moja odsutnost, bio sam izvan dosega dozivanja svojih drugova. To je bila moja druga ludost, mnogo gora od prve budući da sam ostavio samo dva zdrava čovjeka da čuvaju kuću; ali kao i prva, i ova je pomogla spašavanju sviju nas. Uputih se ravno prema istočnoj obali otoka jer sam odlučio stići na morsku stranu humka kako bih se uklonio svakoj mogućnosti da me opaze sa sidrišta. Već je bilo kasno poslije podne, ali još je bilo toplo i sunčano. Provlačeći se dalje kroz visoku šumu, čuo sam ne samo daleko ispred sebe grmljavinu valova što su udarali o obalu, već i neko šuštanje lišća i škripanje grana, što mi je kazivalo da je morski povjetarac jači negoli obično. Naskoro me zahvati hladna struja zraka, a nekoliko koraka dalje dođoh na otvoreni rub gaja i ugledah modro obasjano more što se prostrlo sve do obzorja i valove koji su udarali uzduž obale valjajući se i pjeneći.
Nikad nisam vidio da bi more Otoka s blagom bilo mirno. Premda bi sunce sjalo i zrak bio bez ikakva povjetarca, a površina glatka i modra, ipak bi uvijek ti golemi valovi udarali uzduž cijele vanjske obale, neprestano bi tutnjili. danju i noću; i gotovo ne vjerujem da ima na otoku mjesto gdje njihov šum ne bi čovjeku dopro do ušiju. Hodao sam, silno uživajući, uzduž obale. Pomislivši da sam dopro dosta daleko prema jugu, skrenuh u zaklon za neko gusto grmlje i otpuzah oprezno sve do hrpta humka. Iza mene bijaše more, ispred mene sidrište. Morski je povjetarac bio gotovo prestao, kao da se zbog neobične jakosti brže ispuhao. Zamijeniše ga lake, promjenljive zračne struje s juga i jugoistoka noseći velike gomile magle; a u zavjetrini Otoka Kostura ležalo je sidrište, tiho i sivo poput olova, kao i onda kad smo prvi put uplovili. Hispaniola se u tom neprekinutom ogledalu odrazila cijela, od jabuke na vrhu jarbola do vodene crte, zajedno s Jolly Rogerom koji je visio s njezina kljuna. Uz nju je ležao jedan od gigova, na krmi giga sjedio je Silver, kojega sam uvijek mogao prepoznati, a na brodu su se preko krmene ograde naginjala dva čovjeka. Jedan od njih, s crvenom kapom, bio je onaj isti lupež kojega sam vidio prije nekoliko sati kako prekoračuje ogradu utvrde. Očito su razgovarali i smijali se premda s te udaljenosti — više od jedne milje — nisam, dakako, mogao čuti ni riječi njihova razgovora. Najednom se odanle začuje strašan, nezemaljski vrisak, koji me u prvi čas veoma uplaši. Naskoro sam se sjetio da je to glas kapetana Flinta; razabrao sam, štoviše, pticu, po njezinu šarenu perju, gdje sjedi na zapešću svojega gospodara. Malo zatim otisne se čamac i zavesla prema obali, a čovjek s crvenom kapom i njegov drug siđu niza silaz u kabinu. Nekako baš u isto vrijeme sunce zađe iza Dalekozora, a kako je magla brzo bivala sve gušća, počne se doista mračiti. Postade mi jasno da ne smijem gubiti vremena ako želim te večeri pronaći čamac.
Bijela klisura, dovoljno vidljiva iznad grmlja, bila je još oko osmine milje dalje niz humak, i trebalo je dosta dok sam stigao do nje, često pužući četveronoške kroz šikaru. Već je gotovo bila noć kad sam položio ruku na hrapavi bok klisure. Baš ispod nje bila je neka veoma mala uvala zelene tratine, zaklonjena prudinom i gustim grmljem visokim do koljena što je tu raslo veoma obilno; u sredini dolinice bio je mali šator od kozjih koža, nalik na šatore što ih sa sobom nose Cigani u Engleskoj. Spustim se u uvalu, podignem stranicu šatora i ondje ugledam čamac Bena Gunna — izrađen priprosto da nije moguće priprostije: surova, mala okosnica od tvrda drva, a preko nje napeta kozja koža s dlakom okrenutom prema unutrašnjoj strani. Stvar je bila veoma mala, čak i za me, pa nisam mogao zamisliti da bi u tom mogao ploviti neki odrasli čovjek. Poprečno sjedalo bilo je smješteno što je moguće niže. Zatim je tu bila neka upora za noge na pramcu, a bila su i dva vesla za pokretanje. Tada još nisam bio vidio čun od šiblja, kakav su izradili stari Britanci, ali vidio sam takav čun poslije, i ne mogu vam dati bolji opis Gunnova čamčića a da ne kažem da je ovaj bio sličan prvom i najlošijem čunu što ga je ikada izradio čovjek. Ali čun je svakako imao veliku prednost jer je bio neobično lagan i prenošljiv. Eto, sad kad sam našao čamac, pomislit ćete da mi je zasada bilo dosta skitnje; međutim, smislio sam nešto drugo i time sam se tvrdoglavo oduševio da bih to, držim, izveo i pred samim kapetanom Smollettom. Naumio sam prišuljati se pod zaštitom noći, prerezati konop Hispaniole i pustiti je neka se nasuče gdje joj se svidi. Bilo mi je posve jasno da će pobunjenicima nakon jutarnjega poraza biti najdraže dići sidro i poći natrag na more; a ovo će, pomislio sam, biti dobra stvar da se to spriječi; i kako sam sada vidio da su svoje stražare ostavili bez čamca, pomislio sam da bi se to moglo izvršiti s malo opasnosti. Sjeo sam čekajući mrak i dobro se najeo dvopeka. To je bila noć
prikladna za moju namjeru, noć kakva bi se jedva našla između tisuća noći. Magla je sad zastrla cijelo nebo. Kad su se posljednje zrake danjega svjetla izgubile, potpuni je mrak zavladao Otokom s blagom. A kad sam, napokon, natovario na ramena čun i tapajući i posrćući tražio put iz uvale u kojoj sam večerao, na cijelom su se sidrištu vidjele samo dvije točke. Jedna je bila velika vatra na obali, uz koju su u močvari ležali poraženi gusari i pijančevali. Druga je bila neka mrlja svjetla u mraku koja je odavala položaj usidrenoga broda. Brod se okretao prema oseci. Njegov je bok bio sada okrenut prema meni. Jedino svjetlo na brodu bilo je u kabini, a ono što sam vidio, bio je na magli samo odraz jakih zraka koje su izvirale kroz okno na krmi. Oseka je trajala već neko vrijeme te sam mogao pregaziti dugi pojas naplavljena pijeska, u koji sam nekoliko puta utonuo preko gležanja, dok nisam stigao do ruba vode što je uzmicala. Gazio sam još malo pa mi je, kraj nešto snage i spretnosti, uspjelo položiti čun na površinu vode.
Poglavlje 23. Oseka traje Čun je bio — kao što sam se, s mnogo razloga, mogao uvjeriti prije negoli sam se rastao s njim — veoma sigurno sredstvo za osobu moje visine i težine. Dobro se držao na vodi i bio je okretan; ali što se tiče upravljanja njime, bio je to najnepokorniji čamac: neprestano se naginjao na stranu. Što god ja radio, čun bi uvijek klizio prema zavjetrini, a neprekidno okretanje bio je način kretanja za koji je bio kao stvoren. I Ben Gunn je bio priznao da je »teško upravljati njim dok mu se ne upozna način«. Svakako, ja mu nisam znao način. Okretao se u svim smjerovima, samo ne u onom kojim sam morao poći; veći dio vremena napredovali smo na bok, i posve sam siguran da se nikad ne bih približio brodu da nije bilo oseke. Srećom, kako god sam veslao, oseka me svejedno vukla; a ravno preda mnom ležala je Hispaniola te je bilo teško promašiti je. Ispočetka se pomaljala preda mnom poput neke mrlje, tamnije od tame, zatim su njezini križevi jarbola i trup dobili oštrije obrise, a tada sam se odmah, kao što se činilo (jer što sam dalje napredovao, struja oseke bivala je jača), našao uz njezin konop te sam se zaustavio. Konop je bio napet poput tetive luka — tako je snažno brod potezao sidro. Valići struje bubrili su i žuborili u mraku naokolo trupa, poput maloga gorskog potoka. Jedan rez mojim širokim nožem i Hispaniola bi zazujala niz oseku. Dotle je bilo dobro; ali tada mi padne na um da je jednako opasan iznenada prerezani napeti konop kao što je opasan i konj koji se trgne. Deset prema jedan da bih bio zajedno s čunom odbačen s vode
kad bih bio tako nerazumno smion i odrezao Hispaniolu od njezina sidra. To me zadrži, i da mi sreća opet nije bila osobito sklona, bio bih morao odustati od svoje namjere. Ali lagane struje zraka, koje su počele puhati s jugoistoka i istoka, okrenule su se kad se spustio mrak i stale su puhati s jugozapada. I upravo dok sam razmišljao, jedan čuh vjetra zahvati Hispaniolu i gurne je u struju; na svoju veliku radost osjetih kako je konop u mojoj ruci omlitavio, a ruka kojom sam držao konop uroni za časak pod vodu. Nato se odlučim; izvadim svoj nož, otvorim ga zubima, prerežem suk za sukom, i dok se brod nije ljuljao samo na dva suka. Tada sam prestao. Čekao sam da napetost bude dahom vjetra još više smanjena pa da prerežem i te posljednje niti. Za sve to vrijeme dopirali su do mene bučni glasovi iz kabine; ali da kažem po istini, toliko sam bio zauzet drugim mislima da sam jedva i slušao. Sad, dakako, kad nisam bio zaposlen ničim drugim, počeo sam više paziti. Jedan sam glas prepoznao: bio je to glas kormilara Israela Handsa, koji je nekada bio Flintov topnik. Drugi je, dakako, bio glas mojega prijatelja s crvenom kapom. Obojica su očito bili strašno pijani i još su uvijek pili; dok sam naime još slušao, jedan je od njih uz pijani krik otvorio okno na krmi i izbacio nešto što sam nagađao da bi mogla biti prazna boca. Ali oni nisu bili samo pijani; bilo je očito da su do bjesnila ljuti. Psovke su padale poput tuče, i svakog bi časa tako planuli te sam držao da će svađa zacijelo svršiti tučnjavom. Ali svađa bi svaki put prestala; oni bi načas tiho gunđali, dok ne bi došlo do nove krize, koja bi opet prošla bez posljedica. Na obali između stabala vidio sam sjaj velike taborske vatre što je toplo plamsala. Netko je pjevao neku dosadnu, staru, jednoličnu mornarsku pjesmu; na kraju svakog stiha glas bi se spuštao i drhtao. Činilo se da toj pjesmi uopće nema kraja ako je pjevač strpljiv. Čuo sam je više nego jedanput za vrijeme putovanja i upamtio ove riječi:
Samo jedan od posade osta živ, a na put je pošlo sedamdeset i pet njih. I pomislim da ta prilično žalosna pjesmica pristaje družbi koju su ujutro zadesili tako okrutni gubici. Međutim, doista, prema onom što sam vidio, svi su ti gusari jednako bešćutni kao i more kojim plove. Napokon odahne povjetarac; škuna se pomakne i približi u tami; osjetim kako je konop opet omlitavio pa uz čvrst, žilav napor prerežem posljednja vlakna. Povjetarac je tek malo djelovao na čamčić i gotovo sam odmah bio gurnut prema boku Hispaniole. U isti čas počela se škuna okretati na svojem stražnjem kraju, vrteći se polagano, sad jednim krajem, sad drugim poprijeko u struji. Koprcao sam se poput đavla jer sam svakog časa očekivao da ću biti potopljen; a budući da sam ustanovio da ne mogu izravno otisnuti čun, sad sam se rinuo ravno prema krmi. Napokon sam se maknuo od svoga opasnog susjeda; i baš kad sam se posljednji put odgurnuo, moje ruke dodirnu neki tanki konop što je visio s palubne ograde kod krme. Odmah ga zgrabim. Ne bih znao reći zašto sam to učinio. Bilo je to u prvi mah sasvim nesvjesno; ali kad sam ga imao u ruci i ustanovio da je čvrst, radoznalost počne prevladavati te odlučim zaviriti kroz okno kabine. Privlačio sam se po konopu, i kad sam držao da sam dosta blizu, podigao sam se uz krajnju opasnost do oko polovice svoje visine i tako pregledao strop i dio unutrašnjosti kabine. Za to su vrijeme škuna i njezin mali pratilac odmicali vodom prilično brzo; doista, već smo dosegli ravninu taborske vatre. Brod je, kako kažu mornari, glasno čavrljao, gazeći bezbrojne valiće i valjajući se
neprekidno uz pljuskanje, i dok nisam očima dosegao iznad daske okna, nisam mogao razumjeti zašto se stražari nisu uznemirili. Tek jedan pogled bio je dovoljan; a to je bio i jedini pogled koji sam se usudio baciti s onog nesigurnog čuna. Ugledam Handsa i njegova druga kako su se uhvatili ukoštac nasmrt, svaki s rukom na grlu drugoga. Opet se spustim na klupu u čunu, ni trenutak prerano, jer sam gotovo pao u more. Za čas nisam ništa vidio, osim ona dva bijesna, grimizna lica što su se zajedno ljuljala pod zadimljenom svjetiljkom; i zatvorim oči da ih opet priviknem na tamu. Beskrajna je pjesma napokon bila svršena, i cijela je ona smanjena družba oko taborske vatre zapjevala pripjev koji sam tako često bio čuo: Petnaest ljudi uz mrtvačku škrinju — Jo-ho-ho, i boca ruma! Piće i đavo napuniše i nju — Jo-ho-ho, i boca ruma! Upravo sam razmišljao kako su piće i đavao baš u taj čas zaposleni u kabini Hispaniole kad me iznenadi nagli nagib čuna. U isti tren čun se oštro okrene, i kao da se promijenio njegov smjer. Međutim mu je neobično porasla brzina. Odmah sam otvorio oči. Oko mene bili su svuda mali valići; šumili su jasnim, oštrim zvukom i neznatno svjetlucali. Hispaniola, u brazdi koje sam se još uvijek vrtio, udaljena nekoliko jarda, kao da se kolebala u svojoj putanji, i vidio sam kako se njezini križevi jarbola malo trzaju u noćnoj tami; ali, što sam dulje gledao, bio sam siguran da se i ona valja prema jugu.
Pogledam preko ramena iza sebe, a srce da mi iskoči. Tamo, točno iza mene, vidio se sjaj taborske vatre. Struja se okrenula u pravom kutu; nosila je sa sobom visoku škunu i mali skakutavi čun; sve su brže hitjeli kroz tjesnac prema otvorenom moru, na sve višim i glasnijim valovima. Škuna najednom oštro zakrene preda mnom, okrenuvši se možda za dvadeset stupnjeva; i gotovo u isti mah odjekne s broda nekoliko krikova, jedan za drugim. Začuh udaranje nogu o stepenice. Znao sam da su napokon oba pijanca prekinula svoju svađu jer su osjetili nesreću. Legnem potrbuške na dno jadnoga čuna i pobožno preporučim svoju dušu Stvoritelju. Bio sam siguran da moramo na kraju tjesnaca upasti u neki pojas bijesnih valova, u kojima će brzo biti kraj svim mojim mukama; i premda sam možda mogao podnijeti smrt, nisam mogao podnijeti da gledam kako se primiče moj udes. Tako sam valjda ležao sate i sate, dok su me sa svih strana udarali veliki valovi, kvasili me neprestano pjenom te uopće nisam prestao očekivati smrt pri svakoj navali valova. Pomalo me svlada umor; neka ukočenost, neka trenutačna omama svlada moju misao usred straha. Napokon me nadvladao san, i ja sam ležao u svojem čunu što ga je more bacalo, sanjajući o domu i o starom Admiralu Benbowu.
Poglavlje 24. Krstarenje čuna Kad sam se probudio, bio je bijeli dan. Ustanovio sam da plovim nedaleko od jugozapadnog dijela Otoka s blagom. Sunce je već izašlo, ali meni ga je još skrivao golemi vrh Dalekozora, koji se s ove strane spuštao sa svojim strahovitim klisurama gotovo do mora. Predbrežje Teglja i Brežuljak Krmenog Jarbola bili su mi nadohvat ruke; brežuljak je bio gol i taman, predbrežje je bilo povezano klisurama visokim četrdeset ili pedeset stopa i okićeno velikim gromadama srušenoga kamenja. Bio sam jedva četvrt milje od obale i prva mi je pomisao bila da zaveslam i da se iskrcam. Naskoro odustanem od te misli. Između srušenog kamenja siktali su i tutnjeli valovi uz glasno odjekivanje, a teški mlazovi vode svakoga su se trenutka uzastopce dizali i padali. Uvidio sam da ću se, ako se približim, razbiti o oštro kamenje ili da ću uzalud trošiti svoju snagu pri pokušaju da se uspnem uz te strme klisure. Ali to nije bilo sve; opazio sam, naime, neke goleme, sluzave nemani — neke mekane puževe nevjerojatne veličine, kako se činilo, puževe koji su — njih četrdeset ili šezdeset — zajedno puzali po ravnoj plohi klisure ili se uz glasni pljusak bacali u more, a klisure su odjekivale od njihova laveža. Poslije sam doznao da su to bili tuljani i da su posve neopasni. Ali pogled na njih, pa vrletna obala i visoki valovi, sve je to bilo više nego dovoljno da mi se zgadi iskrcavanje na tom mjestu. Osjetio sam da bih radije skapao od gladi na moru negoli se ogledao s takvim opasnostima. Ujedno mi se učinilo da ću tamo dalje biti bolje sreće. Sjeverno od