kod cevanice grudvaju i spajaju, noga je počinjala da se
diže. Bacio se još jednom napred, poslednji put, ka tom
udu koji je već počeo da napušta tlo; pokušavao je da
dograbi neki am, ili konopac neki, ljudsku kosu, čak i
meso samo — ma šta, samo da bi uhvatio ovo prolazeće
čudo i bio deo njega. Bolje je sa njim poći pa ma kud ono
išlo, pomagati mu u njegovim namerama pa ma kakve da
su; bolje je umreti s njim nego živeti bez njega.
Stopalo je uhvatio, našao čvrsto uporište na skočnom
zglobu. Vrištao je od čiste ekstaze što je uspeo;
istovremeno je osetio dizanje ogromne noge, bacio
pogled dole kroz kovitlace prašine, video onu tačku na
kojoj je do maločas stajao, ali ta se tačka već uveliko
odmicala od njega, zbog uzdizanja noge.
Nije više postojalo tlo ispod njega. On je postao
auto-stoper koga je bog primio; ono što je napustio, a to
bejaše samo život, životić — nije mu više bilo nimalo
važno, niti će ikad biti. On će živeti sa ovom stvari, da,
živeće sa njom — gledaće je, i gledati, i žderati očima, dok
ne umre od čiste prežderanosti.
Vrištao je, urlikao, njihao se sa konopaca, ispijajući
svoj trijumf. Dole, daleko dole, naizre Džadovo telo,
zgureno bledo na mrkoj zemlji, nepovratno. Više nije bilo
ni ljubavi, ni života, ni zdravog razuma, sve je to nestalo
zajedno sa uspomenama na njegovo ime, njegov pol,
njegove ambicije.
Ništa od toga više nije imalo ni najmanjeg značaja. Ni
najmanjeg.
Buuum —
Buuum —
Hodao je Popolac, buka njegovih koraka odmicala je
ka istoku. Popolac je hodao, zujkanje njegovog glasa
izgubilo se u noći.
Dan kasnije, ptice. Pa lisice dođoše. Muve, leptiri, ose
takođe. Džad se pokretao, premeštao se Džad, porađao se
Džad. Grejali su se crvi u njegovom trbuhu, a u jednoj
lisičjoj jazbini bilo je i bitke oko toga ko će zgrabiti dobro
meso njegove butine. Posle toga, događalo se brzo. Kosti
požutele, kosti se mrve: i uskoro, prazno mesto koje je on
nekad ispunjavao dahom i belim lukom.
Tama, svetlost, tama, svetlost. A on ni jedno ni drugo
da prekine imenom svojim.