Stephen King - Potrebne stvari 01

Tako je i dobio - tri tjedna nakon što je prolio frape na sjedalo i četiri tjedna nakon toga bio je mrtav! Oboje su bili mrtvi! Jao! Zamisli to! Vrijeme zaista leti Alane, zar ne? Ali ne brini! Ne brini, za to jer ću te ja stalno podsjećati! Da, gospodine! Stalno ću te podsjećati, jer je to moj posao i ja to namjeravam raditi! Na limenci je bila etiketa TASTEE-MUNCH MIJEŠANI ORAŠČIĆI. Alan odvrne poklopac i metar i pol stisnuta zelena zmija iskoči van, udari prednje staklo i odskoči u njegovo krilo. Alan ju je gledao i u svojoj glavi čuo smijeh svog mrtvog sina, te počne plakati. Njegovo plakanje nije bilo dramatično, bilo je tiho i slabo. Činilo se da njegove suze imaju puno toga zajedničkog sa stvarima njegovih dragih umrlih; nikad ih se ne uspiješ riješiti. Ima ih previše i upravo kad se počneš opuštati i pomisliš da je konačno gotovo, mjesto je čisto, nađeš još nešto. I još nešto. I još nešto. Zašto je dozvolio Toddu da kupi prokletu stvar? Zašto je još uvijek u prokletom pretincu za rukavice? I prije svega, zašto je uopće uzeo taj prokleti karavan? Izvukao je maramicu iz stražnjeg džepa i obrisao suze sa svog lica. Tada je, polako strpao zmiju - samo jeftin zeleni krep papir s metalnom oprugom unutra stavljenom - natrag u lažnu limenku miješanih oraščića. Zatvorio je poklopac i zamišljeno se loptao s limenkom na svojoj ruci. Baci prokletu stvar. Ali, mislio je da to ne može napraviti. Barem ne večeras. Bacio je šalu - posljednju koju je Todd kupio u dućanu koji je on smatrao najboljim na svijetu - natrag u pretinac za rukavice i zalupio poklopac. Zatim je ponovo primio ručicu vrata, zgrabio aktovku i izašao. Duboko je udahnuo zrak rane večeri, nadajući se da će to pomoći. Nije. Osjetio je miris drva koje trune i kemikalija, nešarmantan smrad koji je redovito izlazio iz tvornica papira u Rumfordu, nekih pedestak kilometara sjeverno. Nazvao bi Polly i pitao da li može navratiti, ali procjeni - da bi to malo pomoglo. Točnija misao nije nikad bila smišljena! složio se energično glas depresije. I usput, Alane, sjećaš li se kako ga je ova zmija usrećila? Isprobavao ju je na svakome! Norris Ridgewick se tako uplašio da je skoro doživio srčani udar, a ti si se smijao dok se skoro nisi popišao u 51

hlače! Sjećaš li se? Nije li bio živahan? Nije li bio sjajan? A Annie - sjećaš li se kako se smijala kad si joj rekao? I ona je bila tako živahna i sjajna, zar ne? Naravno, na kraju i nije bila tako živahna, niti tako sjajna, ali ti to nisi opazio, zar ne? Ti si imao prečeg posla. Posao s Thad Beaumontom, na primjer, nisi mogao prestati misliti o njemu. Što se dogodilo u njihovoj kući pored jezera, i kako se običavao napiti i zvati te kad je sve završilo. I tada je njegova žena uzela blizance i, napustila ga... sve to je pridonijelo tvojoj još većoj zauzetosti u uobičajenim poslovima oko grada, zar ne? Previše zaposlen da bi vidio što se događa kod kuće. Šteta što nisi vidio. Da jesi, možda bi još uvijek bili živi! To je nešto isto što ne smiješ zaboraviti, pa ću te ja stalno podsjećati... i podsjećati... i podsjećati. Uredu? U redu! S boka karavana, iznad otvora za benzin, nalazila se ogrebotina duga oko pola metra. Da li se to dogodilo nakon smrti Annie i Todda? Nije se nikako mogao sjetiti, a ionako nije bilo važno. Povukao je prstima po tome i ponovo se sjetio da odvede auto u Sonnyjev Sunoco i da ga srediti. S druge strane, zašto se zamarati? Zašto ne bi odveo prokletu stvar do Harriea Forda u Oxfordu i zamijenio za nešto manje? Kilometraža na njemu je još uvijek bila relativno mala; možda bi ga mogao pristojno zamijenitiAli Todd je prolio svoj frapć na prednje sjedalo! glas u njegovoj glavi je zviždao ogorčeno. Napravio je to kad je bio ŽIV, Alane, staro momče! AAnnie- "Oh, zaveži," reče. Došao je do zgrade, zatim zastao. Veliki crveni cadillac Seville bio je parkiran uz nju, tako blizu da bi vrata ureda udubila njegovu stranu da se do kraja otvore. Nije trebao pogledati registarsku tablicu da vidi koja je: KEETON 1. Zamišljeno je prešao rukom po glatkoj površini auta, a zatim ušao. 2 Sheila Brigham je sjedila u staklenom pregrađenom prostoru dispečerskog ureda, čitajući People časopis i ispijajući Yoo-Hoo. Osim Norrisa Ridgewicka, spojeni šerifov ured i odjel policije Castle Rocka je bio napušten. 52

Norris je sjedio za IBM električnim pisaćim strojem i radio na izvještaju s bolnom, napetom koncentracijom koju je samo Norris mogao prenijeti na administraciju. Nepomično bi zurio u stroj, zatim se naglo nagnuo naprijed poput čovjeka koji je dobio udarac u želudac i brzo lupkao po tipkama. Ostao je u svom pogrbljenom položaju dovoljno dugo da pročita što je napisao, zatim je nježno zastenjao. Javio se klik-tup! klik-tup! klik-tup! zvuk Norrisove IBM trake za korigiranje neke greške (u prosjeku je koristio jednu traku za korigiranje tjedno), i tada bi se Norris uspravio. Zatim bi napravio značajnu pauzu i ciklus bi se ponovio. Nakon sat ili više, Norris bi ispustio gotovi izvještaj u Sheilinu košaru za pisma. Jednom ili dva puta tjedno, ti izvještaji su čak bili razumljivi. Norris pogleda i nasmiješi se dok je Alan prelazio malo područje pritvora. "Bok šefe, kako je?" "Pa, Portland je gotov za sljedeća dva ili tri tjedna. Da li se išta dogodilo ovdje?" "Ma, samo uobičajeno. Znaš, Alane, oči su ti crvene kao u zamorca. Jesi li opet pušio onaj ludi duhan?" "Ha, ha," Alan reče kiselo. "Navratio sam na nekoliko pića s nekolicinom murjaka, te pedesetak kilometara buljio u duga svjetla drugih ljudi. Imaš li pri ruci svoj aspirin?" "Uvijek," reče Norris. "Znaš to." U Norrisovoj donjoj ladici stola se nalazila njegova privatna apoteka. Otvorio ju je, prekopao i izvukao divovsku bočicu Kaopectatea s okusom jagode, pogledao na trenutak etiketu, odmahnuo glavom, ispustio je natrag u ladicu i ponovo kopao. Konačno je izvukao bočicu običnih aspirina. "Imam mali poslić za tebe", reče Alan uzimajući bočicu i istresajući dva aspirina u svoju ruku. S tabletama je ispalo puno bijelog praha i pitao se zašto obični aspirini stvaraju puno više praha od aspirina poznatih proizvođača. Dalje se pitao da li možda gubi pamet. "Oh, Alane, trebam još dvije ove E-9 gnjavaže napraviti, i -" "Smiri hormone." Alan ode do aparata za vodu i izvuče papirnatu čašu iz cijevi pričvršćene za zid. Dok je punio čašu, aparat za vodu je proizvodio blub-blub-blub. "Sve što bi trebao napraviti je prijeći sobu i otvoriti vrata kroz koja sam upravo ušao. Toliko jednostavno da bi to i dijete moglo napraviti, zar ne?" 53

"Što -" "Samo ne zaboravi svoju knjižicu s kaznama," reče Alan i proguta aspirin. Norris Ridgewick je odmah izgledao oprezno. "Tvoja je tamo na stolu, pored aktovke." "Znam. I tamo će i ostati, barem noćas." Norris ga dugo pogleda. Konačno ga upita. "Buster?" Alan kimne. "Buster. Ponovo je parkirao na mjesto za invalide. Prošli put sam mu rekao da ga više neću upozoravati na to." Glavnog izbornika Castle Rocka, Danfortha Keetona III, su svi koji su ga poznavali oslovljavali s Buster... osim općinskih službenika koji su željeli zadržati svoj posao, pa su ga zvali Dan ili gospodin Keeton kad je bio u blizini. Samo Alan, koji je bio izabranislužbenik, usudio ga se pred njim zvati Buster, i to je napravio samo dva puta, oba puta kada je bio jako ljut. Međutim, pretpostavio je da će to ponovo napraviti. Dan "Buster" Keeton je bio čovjek na kojeg se Alan Pangborn mogao lako naljutiti. "Hajde!" reče Norris. "Ti to napravi, Alane, u redu?" "Ne mogu. Imam sastanak o financiranju s izbornicima sljedeći tjedan." "Već me mrzi," mračno reče Norris. "Znam da me mrzi." "Buster mrzi sve osim svoje žene i svoje majke," reče Alan. "a nisam ni siguran za njegovu ženu. Ali ostaje činjenica da sam ga upozorio barem desetak puta prošlog mjeseca na parkiranje na našem jednom i jedinom mjestu za invalide i sad ću održati riječ." "Ne, ja ću održati svoj posao. To je zaista podlo, Alane. Ja sam pošten." Norris Ridgewick je izgledao poput reklame za Kad se loše stvari dogode dobrim ljudima. "Opusti se," reče Alan. "Ti stavi kaznu od pet dolara na njegovo staklo. On će doći k meni i prvo će mi reći da te otpustim." Norris zastenje. "Ja odbijem. Tada mi kaže da potrgam kaznu. Ja i to odbijem. Tada, drugi dan u podne, nakon što se mogao pjeniti neko vrijeme zbog toga, ja se smekšam. I kada dođem na sljedeći sastanak o financiranju, duguje mi uslugu." "Da, ali što duguje meni?" 54

"Norris, želiš li novi pulsni radarski pištolj ili ne?" "Pa-" "A što misliš o fax aparatu? Govorimo o fax aparatu barem posljednje dvije godine." Da! lažno veseli glas u njegovom umu zaviče. Počeo si o tome govoriti kad su Annie i Todd još uvijek bili živi, Alane! Sjećaš li se toga? Sjećaš li se kad su bili živi? "Pretpostavljam," reče Norris. Uzeo je svoju knjižicu za kazne s tugom i rezignacijom očito prisutne na njegovom licu. "Dobar čovjek," reče Alan sa srdačnošću koju nije osjećao. "Bit ću neko vrijeme u svom uredu." Zatvorio je vrata i okrenuo Pollyin broj. "Halo?" pitala je i odmah je znao da joj neće reći o depresiji koja ga je tako potpuno obuzela. Polly je večeras imala svoje vlastite probleme. Samo je ta jedna riječ bila dovoljna da mu bude jasno kako joj je. L - glas u halo je bio malo nejasno izgovoren.To se događalo samo kad je popila Percodan - ili više od jednog - a Percodan je uzimala samo kad joj je bilo jako loše. Iako to nikad nije otvoreno rekla, Alan je pretpostavljao da živi u strahu od dana kad će te tablete prestati djelovati. "Kako si zgodna ženo?" upita je, naslanjajući se u svom stolcu i stavljajući ruku na oči. Izgleda da aspirin nije mnogo pomogao njegovoj glavi. Možda bih trebao tražiti Percodan, pomisli. "U redu sam." Čuo je kako pažljivo govori, prelazeći s jedne riječi na drugu poput žene koja koristi kamenje da pređe preko malog potoka. "Kako si ti? Zvučiš umorno." "Pravnici to svaki put naprave od mene." Odustao je od ideje da je posjeti. Ona bi rekla, Naravno, Alane i bilo bi joj drago da ga vidi - skoro toliko drago koliko bi njemu bilo da vidi nju - ali to bi joj bio dodatni napor koji joj večeras nije potreban. "Mislim da ću ići kući i rano ići spavati. Da li će ti smetati ako ne navratim?" "Ne, dušo. Možda je u stvari i bolje da ne navratiš." "Je li loše večeras?" "Bilo je i gore," rekla je pažljivo. "To nisam pitao." "Ne previše loše, ne." 55

Tvoj vlastiti glas kaže da lažeš, draga, pomislio je. "Dobro. Što je s onom ultrasoničnom terapijom o kojoj si mi pričala? Jesi li išta otkrila?" "Bilo bi krasno kad bih si mogla priuštiti mjesec i pol dana na Mayo klinici - na pregledima - ali ne mogu. I nemoj mi reći da ti možeš, Alane, jer se osjećam preumornom da te nazovem lašcem. "Mislio sam da si rekla da bostonska bolnica-" "Sljedeće godine," Polly reče. "Imat će kliniku koja koristi ultrasoničnu terapiju sljedeće godine. Možda." Nastupio je trenutak tišine i on je upravo namjeravao reći doviđenja kad je ona ponovo progovorila. Ovaj put je njen ton bio malo vedriji. "Navratila sam jutros u novi dućan. Nagovorila sam Nettie da napravi kolač i odnijela ga. Čisto iz inata, naravno - žene ne nose kolače na otvaranja. To je skoro uklesano u kamen." "Kakav je? Što prodaje?" "Pomalo od svačega. Da me pištoljem prisiliš rekla bih da je to dućan kolekcionarskim predmetima, ali se u stvari ne da opisati. Morat ćeš sam vidjeti." "Jesi li upoznala vlasnika?" "Gospodin Leland Gaunt, iz Akrona, Ohio," reče Polly i sad je Alan mogao vidjeti tračak osmijeha u njenom glasu. "On će biti pravi zavodnik u otmjenim krugovima Castle Rocka ove godine - u svakom slučaju to je moje predviđanje." "Što si ti pomislila o njemu?" Kad je ponovo progovorila, osmijeh u njenom glasu se mogao još jače nazrijeti. "Pa, Alane, bit ću otvorena - ti si moj dragi i nadam se da sam ja tvoja, ali -" "Jesi," reče. Glavobolja ga je pomalo napuštala. Sumnjao je da je to malo čudo izveo aspirin Norrisa Ridgewicka. "- ali natjerao je da i moje srce kuca tik - tak. A trebao si vidjeti Rosalie i Nettie kad su se vratile..." "Nettie?" Maknuo je svoje noge sa stola i sjeo. "Nettie se boji vlastite sjene!" "Da. Ali budući da ju je Rosalie nagovorila da pođe s njom - znaš da jadna stara žena ne želi nigdje ići sama - pitala sam Nettie što ona misli o gospodinu Gauntu kad sam poslije podne došla kući. Alane, 56

njene jadne stare zamućene oči su zasvijetlile. 'On ima staklo u boji!' reče. Prekrasno staklo u boji! Čak me pozvao da dođem ponovo sutra i pogledam još neko staklo!' Mislim da je to najviše što mi je rekla odjednom u ove četiri godine. Pa sam joj ja rekla, 'Nije li to ljubazno od njega, Nettie?' A ona je rekla, 'Da i znaš što još?' Naravno, pitala sam je što, a Nettie reče, 'I ja ću možda ići!' " Alan se nasmije glasno i od srca. "Ako je Nettie spremna vidjeti ga bez pratilje, morao bih ga provjeriti. Mora da je momak šarmer." "Pa, smiješno je - nije zgodan, bar ne kao filmska zvijezda, ali ima najdivnije oči boje lješnjaka. One obasjavaju cijelo njegovo lice." "Pazi, ženo," prigovori Alan. "Moj ljubomorni mišić se upravo počinje trzati." Ona se malo nasmije. "Ne mislim da trebaš biti zabrinut. Ipak, postoji jedna druga stvar." "Koja je ta?" "Rosalie je rekla da je Wilma Jerzyck došla dok je Nettie bila tamo." "Je li se išta dogodilo? Jesu li razmijenile riječi?" "Ne. Nettie je bijesno zurila u Jerzyckovu i ona je nekako prezirno nakrivila usta prema Nettie - tako je Rosalie rekla - i tada je Nettie izjurila van. Da li te je Wilma Jerzyck zvala u vezi Nettinog psa u posljednje vrijeme?" "Ne," reče Alan. "Nije bilo razloga. Kružio sam oko Nettiene kuće stotinjak puta posljednjih šest tjedana. Pas više ne laje. To je bila samo stvar koju obično psići rade, Polly. Malo je narastao i ima dobru gazdaricu. Nettie možda nedostaje koja daska u glavi, ali je obavila svoju dužnost s tim psom - kako ga zove?" "Raider." "Pa, Wilma Jerzyck će morati naći nešto drugo zbog čega da se buni, zato jer se Raider sredio. Ona će sigurno naći. Žene poput Wilme uvijek nađu nešto. Nikad i nije bio problem u psu; Wilma je bila jedina osoba u cijelom susjedstvu koja je prigovarala. Problem je bila Nettie. Ljudi poput Wilme imaju nos za slabost. A na Nettie Cobb se puno toga može namirisati." "Da." Polly je zvučala tužno i zamišljeno. "Znaš li da ju je Wilma Jerzyck nazvala jedne noći i rekla joj da ako Nettie ne natjera psa da zašuti, da će doći i prerezati mu grlo?" 57

"Pa," Alan reče jednolično, "Znam da ti je Nettie rekla tako. Ali znam i da je Wilma jako preplašila Nettie i da Nettie ima... problema. Ne kažem da Wilma Jerzyck nije sposobna obaviti takav poziv, zato jer je. Ali možda je on samo u Nettinoj glavi." Da Nettie ima problema bilo je samo malo ublažavanje, ali nije trebalo više reći; oboje su znali o čemu govore. Nakon godina pakla, udata za grubijana koji ju je maltretirao na sve načine na koje muškarac može maltretirati ženu, Nettie Cobb je zabila vilicu u muževo grlo dok je spavao. Provela je pet godina u Juniper Hillu, u duševnoj ustanovi blizu Auguste. Počela je raditi za Polly kao dio programa puštanja na slobodu. Što se tiče Alana, nije mogla doći u bolje društvo i Nettino polako poboljšavanje duševnog stanja je potvrđivalo njegovo mišljenje. Prije dvije godine, Nettie se preselila u svoj mali dom u Ford Streetu, šest blokova od centra. "Nettie ima probleme, u redu," reče Polly, "ali njena reakcija na gospodina Gaunta bila je vrijedna divljenja. Bilo je stvarno jako slatko." "Moram sam vidjeti tog momka," reče Alan. "Reci mi što ti misliš. 1 provjeri te oči boje lješnjaka." "Sumnjam da će u meni izazvati istu reakciju kao kod tebe," reče Alan suho. Ponovo se nasmijala, ali ovaj put je pomislio da zvuči pomalo usiljeno. "Pokušaj malo odspavati," reče on. "Hoću. Hvala na pozivu, Alane." "Nema na čemu." Zastao je. "Volim te, zgodna ženo." "Hvala Alane - ja volim tebe, također. Laku noć." "Laku noć." Spustio je slušalicu, okrenuo je vrat stolne lampe tako da je bacala svjetlo na zid, stavio noge na stol i sklopio ruke zajedno ispred sebe na prsa, kao da se moli. Ispružio je kažiprst. Na zidu, sjena zeca je isturila uši. Alan je izvukao palce između ispruženih prstiju i sjena zeca je migoljila nosom. Alan je natjerao zeca da skače preko improvizirane rasvjete. Ono što se pojavilo bio je slon koji maše surlom. Alanove ruke su se pomakle spretnom, sablasnom lakoćom. Jedva je 58

primjećivao životinje koje stvara; to je bio njegov stari običaj, njegov način gledanja vrška nosa i govorenja "Hm." Razmišljao je o Polly; Polly i njenim jadnim rukama. Što da napravi s Polly? Da je stvar samo u novcu, do sutra poslijepodne bi je prijavio u sobu u Mayo klinici - potpisao, zapečatio i dostavio. To bi napravio čak kad bi to značilo da je mora zamotati u luđačku košulju i našopati je sedativima kako bi je izveo odavde. Ali nije bila stvar samo u novcu. Ultrazvuk kao liječenje degenerativnog artritisa je bio u svom začetku. Možda vremenom postane efikasan kao i Salkova injekcija, ili lažan kao znanost o frenologiji. U svakom slučaju, sada nije imao smisla. Šanse su bile jedan prema tisuću da je to pušiona. Nije se bojao gubitka novca, već Pollyinih razbijenih nada. Vrana - gipka i puna života poput vrane u Disneyjevim crtanim filmovima - lagano je lamatala krilima preko njegove uokvirene diplome policijske akademije iz Albanyja. Njena krila su se produžila i postala je prethistorijski pterodaktil, uzdignute trokutaste glave dok je kružio prema ormarima sa spisima u kutu i izvan svjetla. Vrata su se otvorila. Provirila je žalosna glava Norrisa Ridgewicka nalik jazavčaru. "Napravio sam to Alane," reče tonom sličnom čovjeku koji je priznao ubojstvo nekoliko male djece. "Dobro, Norris," reče Alan. Nećeš zbog toga stradati. Obećajem." Norris ga je gledao trenutak duže svojim vlažnim očima, zatim sumnjičavo kimnuo. Pogleda na zid. "Napravi Bustera,Alane." Alan se naceri, odmahne glavom i dohvati lampu. "Hajde," Norris je nagovarao. "Stavio sam kaznu na njegov prokleti auto - Zaslužujem to. Napravi Bustera, Alane. Molim te. To me uništava." Alan pogleda preko Norrisovog ramena, vidi da nema nikoga i savine jednu ruku prema drugoj. Na zidu, krupan čovjek-sjena prikrade se preko svjetla, njišući trbuhom. Stane na trenutak da podigne svoje hlače-sjena odostraga i zatim se dalje prikradao, okrećući divlje glavu s jedne na drugu stranu. 59

Norrisov smijeh je bio vrištav i veseo - smijeh djeteta. Na trenutak Alan se snažno prisjeti Todda, a zatim odbaci tu misao. Bilo je dovoljno toga za jednu noć, molim te Bože. "Isuse, to me tjera u smijeh," reče Norris, još uvijek smijući se. "Rođen si prekasno, Alane - mogao si imati karijeru u Ed Sullivan Showu." "Hajde," reče Alan. "Izađi odavde." Još uvijek smijući se, Norris zatvori vrata. Alan napravi da Norris - mršav i pomalo uobražen - šeće preko zida, zatim isključi svjetiljku i izvadi istrošenu bilježnicu iz svog stražnjeg džepa. Listao je dok nije našao praznu stranicu, i napisao Potrebne stvari. Ispod je pobilježio: Leland Gaunt, Cleveland, Ohio. Da li je to bilo točno? Ne. Prekrižio je Cleveland i napisao Akron. Možda zaista gubim razum, pomisli. Na trećoj crti napiše: Provjeriti. Vratio je bilježnicu u svoj džep, razmislio o odlasku kući i umjesto toga ponovo uključio svjetiljku. Ponovo je parada sjenki marširala po zidu: lavovi, tigrovi i medvjedi. Poput Sandburgove magle, depresija se ponovo dovukla na malim mačjim nožicama. Glas je ponovo počeo govoriti o Annie i Toddu. Nakon nekog vremena, Alan Pangborn je počeo to slušati. Radio je to protiv svoje volje... ali sa sve većom obuzetošću. 3 Polly je ležala na krevetu, i kad je završila razgovor s Alanom, okrenula se na lijevu stranu da poklopi slušalicu. Umjesto toga, ispala joj je iz ruke i prasnula na pod. Donji dio Princess telefona je polako klizio noćnim ormarićem, očito namjeravajući pridružiti se drugoj polovici. Posegnula je za njim i umjesto njega, njena ruka je udarila rub stola. Monstruozna strijela boli probije tanku mrežu koje je tableta protiv bolova raširila preko njenih živaca i pojuri sve do ramena. Morala je zagristi usne da priguši povik. Donji dio telefona pao je s ruba stola i tresnuo s jednim čin unutarnjeg zvona. Čula je stalno idiotsko zujanje otvorene linije. Zvučalo je poput roja insekata koji se prenosi kratkim valom. Razmišljala je da podigne slušalicu s vilicom telefona koja se sada nalazila na njenim prsima, nije to mogla učiniti podižući je - noćas se 60

njeni prsti nisu uopće htjeli savijati - već pritiskanjem, poput žene koja svira harmoniku, i iznenada to je bilo preteško, čak nešto tako jednostavno kao podizanje telefona koji je pao na pod bilo je preteško, i počne plakati. Bol je ponovo bila potpuno budna, budna i mahnita, pretvarajući njene ruke - naročito onu koju je udarila - u izvore boli. Ležala je na krevetu, gledajući u strop svojim zamućenim očima, i plakala. Oh, dala bih bilo što da se oslobodim ovoga, pomislila je. Dala bih bilo što, bilo što, bilo što. 4 Do deset sati naveče jesenskih radnih dana, Main Street u Castle Rocku bio je čvrsto zatvoren poput sefa. Ulične lampe su bacale krugove bijelog svjetla na pločnik i pročelja poslovnih zgrada u smanjenoj perspektivi, čime je centar izgledao poput napuštene pozornice. Mogli biste pomisliti da će se uskoro pojaviti usamljeni lik odjeven u frak i s cilindrom - Fred Astaire, ili možda Gene Kelly - i otplesati od jednog mjesta do drugog, pjevajući o tome kako momak može biti usamljen kad mu njegova djevojka da nogu, a svi su barovi zatvoreni. Tada, s drugog kraja Main Streeta, drugi bi se lik pojavio - Ginger Rogers ili možda Cyd Charisse - odjeven u večernju haljinu. Ona bi plesala prema Fredu (ili Geneu), pjevajući o tome kako djevojka može biti usamljena kad je njen momak iznevjeri. Vidjeli bi jedan drugoga, napravili umjetničku stanku i zatim zajedno otplesali ispred banke ili možda Ti šiješ i šiješ. Umjesto toga Hugh Priest se pojavi na vidiku. On nije volio ni Fred Astairea ni Gene Kellyja, na drugom kraju ulice nije bila djevojka koja bi kretala prema romantičnoj šansi da ga upozna, a on sigurno nije plesao. Međutim, on je pio i uporno je pio u The Mellow Tiger od četiri tog poslijepodneva. U tom trenutku svečanosti, samo hodanje je predstavljalo trik, pa zaboravi bilo kakve komplicirane plesne korake. Hodao je polako, prolazeći od jedne mlake svjetla do druge, sa svojom visokom sjenom koja je prolazila preko brijačnice, Western Auta, videoteke. Lagano je teturao, njegove crvene oči tupo fiksirao pred sebe, njegov veliki trbuh je gurao njegovu znojnu plavu majicu (na prednjoj strani je bio crtež ogromnog 61

komarca iznad riječi PTICA MAINE DRŽAVE) u dugom, krivudavom zavoju. Kamionet Javnih radova Castle Rocka koji je vozio, još uvijek se nalazio na stražnjem dijelu prljavog parkirališta Tigera. Hugh Priest nije bio tako ponosan posjednik nekolicine vozačkih prekršaja, i nakon posljednjeg - čija je posljedica bila šestomjesečna suspenzija njegove povlastice da vozi - onaj prokletnik Keeton, njegovi suprokletnici Fullerton i Samuels, i njihova kučka Williams, dali su mu do znanja da je njihovo strpljenje na kraju. Sljedeći prekršaj će najvjerojatnije značiti potpuni gubitak dozvole, a posljedica toga najvjerojatnije i gubitak posla. To nije natjeralo Hugha da prestane piti - niti jedna sila na svijetu to ne bi mogla učiniti - ali ga je to natjeralo da stvori čvrstu odluku: nema više pića i vožnje. Imao je pedeset i jednu godinu, i to je bilo malo prekasno u životu da promijeni posao, naročito s tako dugačkom listom osuda zbog vožnje u pijanom stanju koja ga je slijedila poput limenke zavezane za pseći rep. Zato je večeras išao kući pješice, i to je bila prokleto duga šetnja, a postojao je određen namještenik Javnih radova po imenu Bobby Dugas, koji će sutra morati puno toga objasniti, ako ne bude želio ići kući s manje zubiju nego što ih je imao kad je došao na posao. Dok je Hugh prolazio pored Naninog restorančića, kišica je počela sipiti. To mu nije poboljšalo raspoloženje. Pitao je Bobyja, koji je trebao proći pored Hughovog stana na putu kući svake večeri, da li će navratiti u Tigera tu večer na nekoliko piva. Bobby Dugas je rekao, Pa naravno, Huberte - Bobby ga je uvijek zvao Hubert, što nije bilo njegovo prokleto ime, i možeš se kladiti da će to govno od Bobyja uskoro taj običaj promijeniti. Pa naravno, Huberte, vjerojatno ću navratiti oko sedam, kao i obično. Tako je Hugh, siguran u prijevoz ako bude malo previše veseo da bi mogao voziti, parkirao ispred Tigera negdje oko pet minuta do četiri (završio je s poslom nešto ranije, u stvari, skoro sat i pol ranije, ali koga briga, Deke Bradford ionako nije bio u blizini) i navalio ravno unutra. I kad je došlo sedam sati, pogodite što? Nema Bobbyja Dugasa! Joj, ajme, jao! Došlo je osam i devet i pola deset, pogodite dalje što? Ista stvar, moj Bože! 62

U dvadeset do deset, Henry Beaufort, konobar i vlasnik The Mellow Tigera, pozvao je Hugha da krene put pod noge - drugim riječima da se gubi. Hugh je bio bijesan. Istina je da je udario jukebox, ali ploča prokletog Rodneyja Crowella je ponovo preskakivala. "Što sam trebao napraviti, samo sjediti tamo i slušati to?" pitao je Henryja. "Trebao bi maknuti tu ploču, to je sve. Momak zvuči kao da ima napadaj epilepsije." "Vidim da nisi dobio dovoljno," reče Henry, "ali to je sve što ćeš dobiti ovdje. Ostalo ćeš morati dobiti iz svog vlastitog hladnjaka." "Što ako kažem ne?" pitao je Hugh. "Tada ću zvati šerifa Pangborna," Henry reče jednolično. Drugi gosti Tigera - nije ih bilo mnogo tako kasno radnim danom - gledali su ovo prepucavanje sa zanimanjem. Muškarci su pazili da budu ljubazni s Hugh Priestom, naročito kad je bio pripit, ali nikad neće pobijediti na natjecanju za najpopularnijeg momka Castle Rocka. "Ne bih to želio," nastavio je Henry, "ali ja ću to napraviti, Hugh. Dosta mi je da udaraš moj Rock-Ola. Hugh je razmišljao da kaže: Tada pretpostavljam da ću umjesto njega morati udariti TEBE nekoliko puta, ti kurvin sine. Tada se sjetio onog debelog prokletnika Keetona, kako mu daje ružičasti papirić zbog udaranja prokletnika u lokalnoj gostionici. Naravno, da ga zaista kazne, ružičasto bi stiglo poštom, uvijek i dođe, svinje poput Keetona nikad nisu uprljale svoje ruke (ili riskirale razbijenu usnu) i to osobno obavljale, ali je takvo razmišljanje pomagalo - malo je smanjivalo napetost. A i imao je kod kuće par pakiranja od šest komada, jedan u hladnjaku, a jedan u drvenoj šupi. "U redu," reče. "U svakom slučaju ovo mi ne treba. Daj mi moje ključeve." Iz predostrožnosti dao ih je Henryju, kad je sjeo u bar prije šest sati i prije osamnaest piva. "Ne." Henry obriše ruke ručnikom i nepokolebljivo pogleda Hugha. "Ne? Kako to prokletstvo misliš, ne?" "Mislim da si prepijan da bi mogao voziti. Ja to znam, a kad se probudiš sutra ujutro i ti ćeš to znati." "Slušaj," strpljivo reče Hugh. "Kad sam ti dao te proklete ključeve, mislio sam da ću imati prijevoz do kuće. Bobby Dugas je rekao da će 63

navratiti na nekoliko piva. Nisam ja kriv što se prokletnik nije pojavio." Henry je uzdahnuo... "Suosjećam s tim, ali to nije moj problem. Mogli bi me tužiti da ti nekog pokupiš. Sumnjam da to tebi nešto znači, ali znači meni. Moram čuvati svoju rit, momče. U ovom svijetu nitko drugi to ne čini za tebe." Hugh je osjećao ogorčenost, samosažaljenje i čudan, početni očaj na površini svog uma poput neke prljave tekućine koja je curila iz davno zakopane kante otrovnog otpada. Pogleda svoje ključeve koji su visili iza šanka, pa natpis na kojem je pisalo AKO VAM SE NE SVIĐA NAŠ GRAD TRAŽITE VOZNI RED, i opet Henryja. Bio je uzrujan otkrićem da je bio na rubu suza. Henry pogleda pored njega nekolicinu ostalih još uvijek prisutnih gostiju. "Hej! Da li itko od vas kretena ide prema Castle Hillu?" Muškarci su pogledali prema svojim stolovima i ništa nisu rekli. Jedan ili dvojica pucnuše zglobove. Charlie Fortin krene prema muškom WC-u s razrađenom sporošću. Nitko nije odgovorio. "Vidiš?" reče Hugh. "Hajde, Henry, daj mi ključeve." Henry odmahnu glavom, sporo i odlučno. "Ako želiš doći ovdje i još piti sljedeći put, morat ćeš pješačiti." "U redu, hoću!" reče Hugh. Njegov glas je bio nalik glasu namrgođenog djeteta na rubu napada bijesa. Prešao je prostorijom spuštene glave i rukama stisnutim u šake. Čekao je da se netko nasmije. Skoro se nadao da će se netko nasmijati. Tada bi sredio bar i tko jebe posao. Ali sve je bilo tiho, osim Reba McEntirea koji je nešto cmizdrio o Alabami. "Sutra možeš pokupiti svoje ključeve!" poviče Henry za njim. Hugh nije rekao ništa. Dok je prolazio, svom snagom se suzdržavao da gurne jednu izguljenu žutu čizmu kroz prokleti Rock-Ola Henryja Beauforta. Tada, spuštene glave, zakorači u tminu. Sada je magla postala prava kišica. i Hugh je pretpostavljao da će se kišica pretvoriti u jednoličan pljusak dok stigne kući. Samo je on bio te sreće. Uporno je hodao dalje, više ne teturajući tako jako, (zrak je imao otrežnjavajući utjecaj na njega), nemirno mičući oči s jedne na drugu stranu. Njegov je um bio uznemiren i želio je da netko naiđe i drsko mu odgovori. Noćas bi mu i mala drskost bila dovoljna. 64

Nakratko se sjetio dječaka koji je zakoraknuo pred njegov kamion jučer poslijepodne, i zlovoljno je poželio da je odbacio derište preko ceste. To nikako ne bi bila njegova greška. U njegovo vrijeme, djeca su gledala kamo idu. Prošao je pored praznog mjesta gdje je Emporium Galorium nekad stajao prije nego je izgorio, Ti šiješ i šiješ, željeznariju Castle Rocka... i zatim je prolazio pored Potrebnih stvari. Letimično je pogledao izlog, pogledao natrag Main Street (sada samo još dva kilometra, i možda će izbjeći kišu prije nego počne zaista udarati) i tada iznenada stane. Noge su ga nosile pored novog dućana i morao se vratiti. Samo je jedno svjetlo bilo - iznad izloga, bacajući svoju svjetlost na tri predmeta tamo izložena. Svjetlo se također razlilo po njegovom licu i napravilo čudesnu transformaciju. Iznenada je Hugh izgledao poput umornog malog dječaka kojem je davno prošlo vrijeme za spavanje, malog dječaka koji je upravo vidio što želi za Božić - što mora dobiti za Božić, zato jer odjednom ništa na ovom svijetu nije više dobro. Središnji predmet u izlogu je bio uz bok dviju žljebastih vaza (obožavano staklo u boji Nettie Cobb, iako Hugh to nije znao, a ne bi ni mario da je i znao). To je bio lisičji rep. Iznenada je ponovo bila 1955, upravo je dobio dozvolu i vozio na prvenstvo učenika Western Mainea - Castle Rock protiv Greens-parka - u očevom Fordu iz '53 s krovom na spuštanje. Bio je netipično topao dan za studeni, dovoljno topao da skine taj stari krpeni krov i pričvrsti nepromočivu ceradu, (kad ste bili grupa dječaka vruće krvi, spremna, željna i sposobna da luduje), i bilo ih je šestero u autu. Peter Doyon je donio čuturicu Log Cabin whiskeyja, Perry Como je bio na radiju, Hugh Priest je sjedio za bijelim volanom i na anteni radija je lepršao dug, raskošan lisičji rep, poput onog kojeg je sada gledao u izlogu ovog dućana. Sjećao se da je pogledao taj lepršavi lisičji rep i razmišljao kako će nabaviti isti takav, kad on bude imao svoj auto s krovom na spuštanje. Sjećao se da je odbio čuturicu kad je došla do njega. Vozio je i dok voziš ne piješ, zato jer odgovaraš za živote drugih. I sjetio se još jedne stvari: sigurnosti da proživljava najbolji sat svog najboljeg dana u svom životu. 65

Sjećanje ga je iznenadilo i povrijedilo svojom jasnoćom i potpunim prizivanjem svih osjetila - aroma dima lišća koje gori, sunce studenog koje treperi na mačjim očima branika, i sada, gledajući lisičji rep u izlogu Potrebnih stvari, sine mu da je to bio najbolji dan njegovog života, jedan od posljednjih dana prije nego ga je cuga zgrabila u svoje naručje, utjecajan stisak, pretvarajući ga u čudnu varijantu Kralja Midasa: činilo se da se od tada, sve što dotakne pretvara u govno. Iznenada pomisli: mogao bih se promijeniti. Ta je misao imala svoju privlačnu jasnoću. Mogao bih početi ispočetka. Da li su takve stvari moguće? Da, mislim da jesu ponekad. Mogao bih kupiti taj lisičji rep i zavezati ga za antenu svog Buicka. Ipak, oni bi se smijali. Momci bi se smijali. Koji momci? Henry Bearfort? Taj mali popišanac Bobby Dugas? Pa što? Tko ih jebe. Kupi taj lisičji rep, zaveži ga na antenu i voziVozi gdje? Pa, što misliš za početak o onom sastanku anonimnih alkoholičara četvrtkom uveče u Greensparku? Na trenutak ga je mogućnost zaprepastila i uzbudila, na način kako se zaprepasti i uzbudi dugogodišnji zatvorenik kad vidi da je nepažljiv tamničar zaboravio ključ u bravi njegove ćelije. Na trenutak je zaista mogao vidjeti sebe kako to radi, podiže bijeli žeton, zatim crveni žeton, zatim plavi žeton, i postaje sve trezniji iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Nema više Mellow Tigera. Šteta. Ali nema više ni dana koje provodi u strahu da će pronaći ružičastu cedulju u omotnici sa svojom plaćom i to nije bilo tako loše. U tom trenutku, dok je stajao gledajući lisičji rep u izlogu Potrebnih stvari, Hugh je mogao vidjeti budućnost. Po prvi put nakon toliko godina mogao je vidjeti budućnost i taj prekrasni narančasti lisičji rep sa svojim bijelim vrškom lebdio je kroz nju poput bojne zastave. Zatim se stvarnost natrag sručila i stvarnost je zaudarala poput kiše i vlage, prljave odjeće. Za njega neće biti lisičjeg repa, niti sastanaka anonimnih alkoholičara, neće biti žetona, niti budućnosti. Imao je pedeset i jednu prokletu godinu i pedeset i jedna je bila prestara za 66

snove o budućnosti. S pedeset i jednom godinom moraš stalno trčati da pobjegneš od lavine svoje vlastite prošlosti. Ipak, da je to bilo za radnog vremena, u svakom slučaju bi pokušao. Proklet bio ako ne bi. Ušao bi unutra, ovako velik kao kuća i pitao koliko dođe taj lisičji rep u izlogu. Ali bilo je deset sati. Main Street bio je zaključan čvrsto poput pojasa nevinosti ledene kraljice i kada se probudi sutra ujutro, osjećajući kao da je netko nasadio sjekiricu za led među njegove oči, zaboravit će sve o tom prekrasnom lisičjem repu, sa svojom vibrantno crvenkastosmeđom bojom. Ipak, zadržao se još na trenutak, povlačeći prljave, žuljevite prste preko stakla poput dječaka koji gleda izlog dućana s igračkama. Lagan osmijeh pojavio se u kutovima njegovih ustiju. To je bio nježan osmijeh, i nije bio u skladu s licem Hugha Priesta. Tada, negdje na Castle Viewu, auto je kretao natraške nekoliko puta, zvuči oštri poput pucnja puške u kišnom zraku i Hugh se u sebi zaprepasti. Jebi ga. O čemu ti uopće razmišljaš? Okrenuo se od prozora i ponovo okrenuo lice prema domu - ako ste željeli zvati domom daščaru s dvije sobe i nadodanom drvenomšupom gdje je živio. Dok je prolazio ispod tende, pogledao je na vrata... i ponovo stao. Na natpisu je naravno, pisalo OTVORENO. Poput čovjeka u snu, Hugh ispruži ruku i proba kvaku. Slobodno se pomaknula pod njegovom rukom. Iznad glave, malo srebrno zvono zazvoni. Činilo se da zvuk dolazi iz nemoguće udaljenosti. Čovjek je stajao u sredini dućana. Prelazio je peruškom preko izložbene kutije i pjevušio. Okrenuo se prema Hughu kad je zvono zazvonilo. Činilo se da nije nimalo iznenađen što vidi da netko stoji na vratima deset minuta poslije deset u srijedu navečer. Jedina stvar koja se dojmila Hugha u vezi s čovjekom u tom zbunjujućem trenutku bile su njegove oči - bile su crne poput očiju Indijca. "Zaboravili ste okrenuti vaš natpis, prijatelju," čuo je Hugh sebe kako govori. "Ne, stvarno," čovjek odgovori pristojno. "Bojim se da ne spavam dobro, i u nekim noćima mi se sviđa kasno otvoriti. Nikad se ne zna 67

kad će neki momak poput vas možda navratiti... i možda mu se nešto svidi. Da li biste željeli ući i pogledati okolo?" Hugh Priest uđe i zatvori vrata za sobom. "Lisičji rep" započne Hugh, i tada je morao stati, pročišćavajući svoje grlo i ponovo počne. Riječi su izlazile kao promuklo, nerazumljivo mrmljanje. "Lisičji rep je u izlogu." "Da," odgovori vlasnik. "Krasan, zar ne?" Držao je perušku ispred sebe i njegove indijsko crne oči gledale su Hugha sa zanimanjem preko buketa perja koje je sakrivalo donji dio njegova lica. Hugh nije mogao vidjeti usta momka, ali je mislio da se smije. Obično mu je bilo nelagodno kad su mu se ljudi - naročito ljudi koje nije poznavao - smiješili. Osjećao bi se kao da se želi tući. Međutim noćas, činilo se da ga to uopće ne smeta. Možda zato što je još uvijek bio polupijan. "Da," složi se Hugh. "Krasan je. Moj otac je imao auto s pomičnim krovom s lisičjim repom baš poput ovog pričvršćenog za antenu, dok sam još bio dječak. Ima mnogo ljudi u ovom šugavom gradu koji ne mogu vjerovati da sam ikad bio dječak, ali jesam. Isto kao i svi drugi." "Naravno." Oči čovjeka i dalje su nepomično fiksirale Hughove i najčudnija stvar se događala - činilo se kao da rastu. Previše direktnog kontakta s očima je bila druga stvar zbog koje se često osjećao kao da se želi tući. Ali noćas je i to izgledalo savršeno u redu. "Nekad sam smatrao da je lisčji rep jedna od najboljih stvari na svijetu." "Naravno." "Super - to je bila riječ koju smo tada koristili. Niti jednu od ovog radikalnog sranja. A kvragu - nemam prokletog pojma što to znači, a vi?" Ali vlasnik Potrebnih stvari je bio tih, samo je tamo stajao, gledajući Hugha Priesta svojim indijskim očima preko krošnje svoje peruške. "U svakom slučaju, htio bih ga kupiti. Hoćete li mi ga prodati?" "Naravno," reče Leland Gaunt po treći put. Hugh osjeti olakšanje i iznenadnu, sreću koja je rasla. Iznenada je bio siguran da će sve biti u redu - sve. To je bilo totalno ludo; dugovao je novac skoro svima u Castle Rocku i okolnim trima gradićima, bio je na samom rubu da izgubi posao u posljednjih šest mjeseci, njegov Buick su pokretala krila i molitva - ali to je bilo i neosporno. 68

"Koliko?" upita. Iznenada se zapitao da li će si moći priuštiti tako krasan rep i osjeti trunku panike. Što ako će mu biti nedostupan? Što je još gore, što ako nekako nabavi novac sutra ili preksutra, pa otkrije da ga je momak prodao? "Pa, to ovisi." "Ovisi? Ovisi o čemu?" "O tome koliko ste spremni platiti." Poput čovjeka u snu, Hugh izvuče svoj istrošen Lord Buxton iz stražnjeg džepa. "Makni to, Hugh." Jesam li mu rekao svoje ime ? Hugh se nije mogao sjetiti, ali makne novčanik. "Izvrni svoje džepove. Ovdje, na vrh ove kutije." Hugh izvrne svoje džepove. Stavi džepni nožić, smotak Certsa, Zippo upaljač, i oko dolar i pedeset u sitnišu posipanog duhanom, na vrh kutije. Novčići su zveckali na staklu. Čovjek se nagnuo naprijed i proučavao hrpu. "To izgleda dovoljno," primijeti, i pređe peruškom preko siromašne zbirke. Kad ju je ponovo maknuo, nožić, upaljač i Certs su još uvijek bili tamo. Novčići su nestali. Hugh je promatrao to bez ikakvog iznenađenja. Stajao je mirno poput igračke s istrošenim baterijama dok je visoki čovjek otišao do izloga i vratio se s lisičjim repom. Stavio ju je na ormarić pored Hughove smanjene hrpe džepnih potrepština. Polako, Hugh ispruži jednu ruku i pogladi krzno. Bilo je hladno i raskošno; pucketalo je sa svilastim statičkim elektricitetom. Gladiti ga bilo je poput glađenja jasne jesenje noći. "Zgodno?" upita čovjek. "Zgodno," složi se Hugh odsutno i krene uzeti lisičji rep. "Nemoj to raditi," reče visoki čovjek oštro, i Hughova ruka odjednom padne. Pogledao je Gaunta povrijeđen tako duboko, do boli. "Još nismo završili s cjenkanjem." "Ne," složi se Hugh. Ja sam hipnotiziran, pomisli. Prokletstvo ako me ovaj momak nije hipnotizirao. Ali nije bilo važno. Bilo je, u stvari, na neki način... lijepo. 69

Ponovo posegne za svojim novčanikom, mičući se polako poput čovjeka pod vodom. "Ostavi to na miru, ti govno," reče gospodin Gaunt nestrpljivo i odloži svoju perušku. Hughove ruke ponovo padnu sa strane. "Zašto je to tako da mnogi ljudi misle da su svi odgovori u novčanicima?" upita čovjek mrzovoljno. "Ne znam," reče Hugh. Nikad prije nije o tome razmišljao. "To djeluje pomalo ludo." "Gore," Gaunt odbrusi. Njegov glas je postao poput prigovaranja, pomalo nejednolične kadence čovjeka koji je ili jako umoran ili jako ljut. On je bio umoran; bio je dug i zahtjevan dan. Mnogo toga je postignuto, ali posao je jedva počeo. "Mnogo je gore. To je kriminalno glupo! Znaš li nešto Hugh? Svijet je pun siromašnih ljudi koji ne razumiju da je sve, sve na prodaju... ako želiš platiti cijenu. Oni ideju podržavaju samo praznim riječima, i ponose se svojim zdravim cinizmom. Pa, prazne riječi su sranje! Apsolutno... sranje!" "Sranje," Hugh se mehanički složi. "Za stvari koje ljudi stvarno trebaju, Hugh, novčanik nije odgovor. Najdeblji novčanik u ovom gradu nije vrijedan znoja ispod pazuha radnog čovjeka. Apsolutno sranje! A duše! Da dobijem 5 centi, Hugh, za svaki put kad sam čuo da netko kaže 'Prodao bih svoju dušu za to i to,' mogao bih kupiti Empire State Building!" Bliže se nagne i sad se njegove usne rašire preko njegovih krivih zubiju u ogroman nezdravi osmijeh. "Reci mi ovo, Hugh, što bih u ime svih zvijeri koje pužu pod zemljom ja želio raditi s tvojom dušom?" "Vjerojatno ništa." Njegov glas je djelovao jako daleko. Činilo se da njegov glas dolazi s dna mračne spilje. "Mislim da nije u jako dobroj formi ovih dana." Gospodin Gaunt se iznenada opusti i uspravi. "Dosta tih laži i poluistina. Hugh, znaš li ženu po imenu Nettie Cobb?" "Ludu Nettie? Svi u gradu poznaju ludu Nettie. Ubila je svog muža." "Tako se priča. Sad me slušaj Hugh. Slušaj pažljivo. Zatim možeš uzeti svoj lisičji rep i otići kući." Hugh Priest je pažljivo slušao. Vani je jako kišilo i počeo je puhati vjetar. 70

5 "Briane!"gđica Ratcliffe reče oštro. "Zašto Briane Rusk! To ne bih od tebe očekivala! Dođi ovamo! Odmah!" Sjedio je u stražnjem redu sobe u podrumu gdje su se održavali njegovi satovi govora, i napravio je nešto loše - jako loše, prema glasu gđice Ratcliffe - ali nije znao što je to dok nije ustao. Tada je vidio da je gol. Obuzeo ga je užasan sram, ali se osjećao i uzbuđeno. Kad je pogledao dolje svoj penis i vidio da se počinje ukrućivati, osjećao se i uznemireno i uzbuđeno. "Dođi ovamo, rekla sam!" Polako je napredovao prema prednjem dijelu sobe dok su drugi - Sally Meyers, Donny Frankel, Nonie Martin i jadan polubistar Slopey Dodd - zurili u njega. Gđica Ratcliffe je stajala ispred svog stola, s rukama na bokovima, gorućih očiju, i dražesnim oblakom tamno crvenkasto-kestenjave kose koji lebdi oko njene glave. "Ti si zločest dječak, Brian - veoma zločest dječak." Nijemo je kimnuo glavom, ali njegov je penis dizao SVOJ glavić, pa je izgledalo da barem jednom dijelu njegovog tijela uopće ne smeta što je zločest. Ustvari, čak je UŽIVAO biti zločest. Stavila je komadić krede u njegovu ruku. Osjetio je lagan udar struje kad su im se ruke dodirnule. "Sada, "gđica Ratcliffe reče strogo, "Moraš napisati JA ĆU ZAVRŠITI PLAĆANJE ZA SVOJU SANDY KOUFAX SLIČICU pet stotina puta na ploču." "Da gđice Ratcliffe." Počeo je pisati, svjestan toplog zraka na svojoj goloj stražnjici, stojeći na vrhu prstiju kako bi dosegnuo vrh ploče. Završio je JA ĆU ZAVRŠITI PLAĆANJE kad je osjetio da glatka, meka ruka gđice Ratcliffe obuhvaća njegov kruti penis i počinje ga lagano navlačiti. Na trenutak je pomislio da će se onesvijestiti, tako je dobro bilo. "Nastavi pisati, "rekla je nemilosrdno iza njega," a ja ću nastaviti raditi ovo." "G-gđice R-R-Ratcliffe, što je s mojim j-jezičnim vježbama?" upita Slopey Dodd. 71

"Zaveži ili ću te pregaziti na parkiralištu, Slopey," reče gđica Ratcliffe. "Natjerat ću te da skvičiš, malo momče." Nastavila je povlačiti Brianovu kobasicu dok je govorila. On je sada stenjao. Znao je da to nije u redu, ali je bilo tako dobro. Bilo je stvarno strašno. Bilo je onako kako je trebalo biti. Prava stvar. Tada se okrenuo i nije gđica Ratcliffe stajala pored njegovog ramena, već Wilma Jerzyck sa svojim velikim okruglim blijedim licem i dubokim smeđim očima, poput dviju grožđica usađenih duboko u gomilu tijesta. "Uzet će ti je ako ne platiš," Wilma reče. "I to nije sve, malo momče."On će-" Brian Rusk se probudi s takvim trzajem da je skoro pao s kreveta na pod. Njegovo tijelo je bilo prekriveno znojem, srce mu je tuklo poput bubnja, a njegov je penis bio mali, tvrda grančica u njegovim hlačama pidžame. Sjeo je, sav se tresući. Njegov je prvi nagon bio da otvori usta i zove majku, kao što je to radio kad je bio mali i kad je noćna mora napala njegovo san. Tada je shvatio da više nije mali, imao je jedanaest godina... i to nije baš bio san koji bi ispričao svojoj majci, zar ne? Natrag je legnuo, širokih očiju buljeći u mrak. Pogledao je na digitalni sat na stolu pored kreveta i vidio da je bilo četiri minute iza ponoći. Čuo je zvuk kiše, sada jake, koja je bubnjala po prozoru njegove spavaće sobe, nošena jakim, zavijajućim naletima vjetra. Zvučalo je skoro poput susnježice. Moja sličica. Moja sličica Sandyja Koufaxa je nestala. Nije. Znao je da nije, ali je isto tako znao da neće više moći spavati dok ne provjeri i ne bude siguran da li je još uvijek tamo, u njegovom albumu nevezanih listova gdje je čuvao svoju sve veću i veću zbirku Topps sličica iz 1956. Jučer ju je provjerio prije odlaska u školu, isto to je napravio kad je došao kući, i prošle noći, nakon večere, odjurio je igrati se dodavanja u stražnjem dvorištu sa Stanleyjem Dawsonon kako bi još jednom provjerio. Rekao je Stanleyju da mora ići na WC. Posljednji put ju je pogledao prije nego se uvukao u krevet i isključio svjetlo. Otkrio je da je to postala njegova opsesija, ali otkriće to nije zaustavilo. 72

Izvukao se iz kreveta, jedva opažajući kako mu se vruće tijelo naježilo, a penis klonuo od hladnog zraka. Tiho je otišao do svog stolića. Iza sebe je ostavio obris svog vlastitog tijela na plahti koja je pokrivala njegov madrac, otisnut znojem. Velika knjiga je ležala na vrhu stolića u lokvi bijelog svjetla ulične lampe. Uzeo ju je, otvorio i brzo prelistao stranice prozirne plastike s džepićima za stavljanje sličica. Prošao je Mel Parnella, Whitey Forda i Warrena Spahna - blago zbog kojeg je nekoć jako likovao - jedva ih gledajući. Na trenutak ga je uhvatila užasna panika kada je došao do stranica na kraju knjige, onih koje su još uvijek bile prazne, i nije vidio Sandyja Koufaxa. Vratio se natrag, i da, tamo je bio - to usko lice, blagi osmijeh, odane oči koje su gledale ispod šilta kape. Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax. Prstima je prelazio preko nakrivljenih linija natpisa. Usne su mu se micale. Ponovo je bio smiren... ili skoro smiren. Sličica još uvijek nije bila njegova. To je bila samo vrsta... probe. Trebao je nešto napraviti prije nego stvarno postane njegova. Brian nije bio potpuno siguran što je to bilo, ali je znao da to ima neke veze sa snom iz kojeg se upravo probudio, i bio je uvjeren da će znati kada vrijeme (sutra? danas kasnije?) dođe. Zatvorio je album - BRIANOVA ZBIRKA NE DIRAJ! pažljivo ispisano na kartici zalijepljenoj sa selotejpom na naslovnoj stranici - i vratio ga na stolić. Zatim se vratio u krevet. Jedna jedina stvar povezana s posjedovanjem sličice Sandyja Koufaxa je bila uznemiravajuća. Želio ju je pokazati svom ocu. Kad je došao kući iz Potrebnih stvari, zamišljao je kako će biti kad mu je pokaže. On, Brian, prividno ležeran: Hej, tata, dobio sam danas sličicu iz '56 u novom dućanu. Želiš li je pogledati?' Njegov tata bi rekao u redu, ne stvarno zainteresiran, i otišao s Brianom u njegovu sobu samo da usreći Briana, ali kako bi mu oči zasjale kad bi vidio što se Brianu posrećilo! A kada bi vidio posvetu! Da, sigurno bi bio iznenađen i oduševljen, u redu. Sigurno bi lupio Briana po leđima i čestitao mu. Ali što tada? 73

Tada bi počela pitanja, to je bio... to je bio problem. Njegov otac bi prvo želio znati gdje je dobio sličicu, a drugo gdje je dobio novac da kupi takvu sličicu, koja je bila (a.) rijetka, (b.) u odličnom stanju i (c.) s autogramom. Na tiskanom potpisu je pisalo Sanford Koufax, što je bilo stvarno ime slavljenog bacača brzih lopti. Na autogramu je pisalo Sandy Koufax i u čudnom i ponekad skupom svijetu zamjene bejzbol sličica, to je značilo da tržišna vrijednost može doseći i sto pedeset dolara. U svojim mislima, Brian je isprobavao jedan mogući odgovor. Dobio sam je u novom dućanu, tata - Potrebne stvari. Momak mi ju je dao po zbilja ODLIČNOJ niskoj cijeni... rekao je da će tako zainteresirati ljude da dolaze u njegov dućan, ako budu znali da su njegove cijene niske. To je bilo donekle dobro, ali čak i dječak koji je bio još uvijek godinu dana premlad da bi platio punu cijenu karte za kino znao je da to neće uspjeti. Kada kažeš nekome da ti je netko nešto povoljno ponudio, ljudi se uvijek zainteresiraju. Previše zainteresiraju. Oh da? Koliko je odbio? Trideset posto? Četrdeset? Da li ti ju je dao upola cijene? To je još uvijek bilo šezdeset ili sedamdeset dolara, Briane, i ZNAM da još uvijek nemaš toliko novaca u svojoj kasici prasici. Pa... u stvari bilo je malo manje od toga, tata. Uredu, reci mi. Koliko si platio? Pa... osamdeset pet centi. Prodao ti je bejzbol sličicu Sandyja Koufaxa iz 1956. s autogramom, u potpuno nekorištenom stanju, za osamdeset pet centi? Da, i tu bi započele prave nevolje, u redu. Kakve nevolje? Nije točno znao, ali tu bi nešto smrdilo, bio je siguran u to. Nekako bi ga okrivili - možda tata, ali mama sigurno. Možda bi ga čak natjerali da je vrati i nikako je nije namjeravao vratiti. Nije bila samo potpisana; bila je potpisana za Briana. Nikako. Prokletstvo, nije je mogao pokazati niti Stan Dawsonu kad je Stan došao igrati se dodavanja, iako je to želio - Stan bi izmišljavao o svojoj zbirci Jockeys. Ali Stan će prespavati kod njih u petak naveče i Brianu je bilo lako zamisliti kako on kaže Brianovom tati: Pa kako 74

vam se sviđa Brianova sličica Sandyja Koufaxa, gospodine Rusk? Prilično super, ha? Isto se odnosilo i na njegove prijatelje. Brian je otkrio jednu od velikih istina malih gradova: mnogo tajni - u stvari, sve stvarno važne tajne - ne mogu se dijeliti budući da se riječ okolo širi, i to se brzo širi. Ustanovio je da je u čudnom i nezavidnom položaju. Došao je do velike stvari i nije je mogao niti pokazati, niti dijeliti. To je trebalo pokvariti užitak u njegovom novom dobitku, i je do određene mjere, ali mu je isto pružilo potajno, škrto zadovoljstvo. Otkrio je da ne uživa toliko u sličici koliko u tome da je pase očima, i tako je otkrio još jednu veliku istinu: skrovito pasenje očiju pruža neobično zadovoljstvo. To je bilo kao da je kut njegove najotvorenije i dobronamjerne prirode odijeljen zidom i osvjetljen posebnom crnom svjetlošću koja je i izokrenula i pojačala ono što je tamo bilo skriveno. I nije je se želio odreći. Nikako, uh-uh, ni pod koju cijenu. Tada je bolje da završiš njeno plaćanje, šapnuo je glas duboko u njegovom umu. Bude. Nema problema. Nije mislio da je stvar koju treba napraviti jako lijepa, ali je isto tako bio siguran da to nije ništa jako veliko. Samo... Samo psina, šapnu glas u njegovom umu, i vidio je oči gospodina Gaunta - tamnoplave, poput mora za jasnog dana, i neobično umirujućih. To je sve. Samo mala psina. Da, samo psina, što god to bilo. Nema problema. Dublje se smjestio ispod svog popluna s guščjim perjem, okrenuo se na stranu, zatvorio oči i odmah zaspao. Nešto mu je sinulo dok su se on i njegov brat u snu približili jedan drugome. Nešto što je gospodin Gaunt rekao. Bit ćeš bolji oglas nego što lokalne novine ikad mogu POMISLITI da mogu biti! Jedino što nije mogao pokazati prekrasnu sličicu koju je kupio. Ako mu je mala misao to razjasnila, jedanaestogodišnjaku koji nije bio dovoljno bistar da se makne s puta Hughu Priestu dok je prelazio cestu, nije li to isto bilo jasno pametnom momku kao što je to bio gospodin Gaunt. 75

Pa, možda. A možda i nije. Odrasli nisu razmišljali kao normalni ljudi, i pored toga, on je imao sličicu, zar ne? I bila je u njegovoj knjizi, baš tamo gdje bi trebala biti, zar ne? Odgovor na oba pitanja je bio da, i tako je Brian zaboravio cijelu stvar i vratio se na spavanje dok je kiša bubnjala po prozoru a nemirni jesenski vjetar urlao u kutovima ispod strehe. 76

ČETVRTO POGLAVLJE 1 Kiša je prestala do zore u četvrtak, i do deset i trideset, kad je Polly pogledala kroz prednji prozor Ti šiješ i šiješ i vidjela Nettie Cobb, oblaci su se počeli razbijati. Nettie je nosila složeni kišobran i hodala brzim koracima niz Main Street s torbicom stisnutom ispod ruke kao da je iza sebe osjećala da se otvaraju ralje neke nove oluje. "Kako su tvoje ruke jutros, Polly?" upita Rosalie Drake. Polly uzdahne u sebi. Pretpostavila je da će morati odgovarati na ista pitanja, koja će Alan ovo poslijepodne odrešenije postaviti - obećala je da će se naći s njim u Naninom restorančića na kavi oko tri. Ne možeš zavarati ljude koji te poznaju dulje vrijeme. Vide blijedilo tvog lica i tamne krugove ispod tvojih očiju. Što je još važnije, vide uznemiren pogled u očima. "Puno bolje danas, hvala," reče. Pretjerivala je u istini i više nego malo; bile su bolje, ali puno bolje? Huh-uh. "Mislila sam s kišom i svim." "Nepredvidljivo je što im šteti. To je pravo prokletstvo toga. Ali to nije važno, Rosalie, dođi brzo i pogledaj kroz prozor. Mislim da ćemo biti svjedoci malog čuda." Rosalie se pridružila Polly na prozoru na vrijeme da vidi malu, brzu figuru s kišobranom čvrsto stisnutim u jednoj ruci - možda da se upotrijebi kao toljaga, sudeći prema načinu na koji ga je držala - kako prilazi tendi Potrebnih stvari. "Je li to Nettie? Je li to stvarno ona?" Rosalie je skoro uzviknula. "Zaista je." "Moj Bože, ona ulazi unutra!" Na trenutak se činilo da će Rosalieno predviđanje pokvariti njenu namjeru. Nettie se približila vratima... zatim povukla. Premjestila je kišobran iz ruke u ruku i pogledala fasadu Potrebnih stvari kao da je to zmija koja bi je mogla ujesti. "Hajde, Nettie," Polly reče nježno. "Učini to, dušo!" "Mora da je u izlogu natpis ZATVORENO," reče Rosalie. 77

"Ne, on ima drugi na kojem piše UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU.Vidjela sam ga jutros kad sam dolazila." Nettie se ponovo približavala vratima. Dohvatila je kvaku, zatim se ponovo povukla. "Bože, ovo me ubija," reče Rosalie. "Rekla mi je da će se možda vratiti i znam koliko joj se sviđa staklo u boji, ali nisam nikad pomislila da bi to mogla ostvariti." "Pitala me je da li je u redu ako ode iz kuće za vrijeme pauze tako da može navratiti u ono što ona zove "onaj novi dućan" i uzme moju kutiju za kolač," promrmlja Polly. Rosalie kimne. "To je naša Nettie. Nekad me je tražila dozvolu za korištenje zahoda." "Činilo mi se da se dio nje nadao da ću reći ne, ima previše toga za napraviti. Ali mislim da je dio nje želio da kažem da." Pollyine oči nisu nikad napustile snažnu, bitku malih razmjera koja se odvijala manje od četrdeset metara daleko, mirni rat između Nettie Cobb i Nettie Cobb.Ako zaista uđe, kakav će to biti napredak za nju! Polly osjeti tupu, vruću bol u svojim rukama, pogleda dolje i vidje da ih je ispreplela. Silom ih makne sa strane. "Nije stvar u kutiji za kolač, niti u staklu u boji," reče Rosalie. "Stvar je u njemu." Polly je pogleda. Rosalie se smijala i malo pocrvenila. "Oh, ne mislim da se Nellie zagrijala za njega, ili nešto takvo, iako su joj oči pomalo sjale, kad sam je vani sustigla. Bio je ljubazan prema njoj, Polly. To je sve. Pošten i ljubazan." "Puno je ljudi ljubazno prema njoj," reče Polly. "Alan se jako trudi da bude ljubazan prema njoj, a ona ga se još uvijek plaši." "Naš gospodin Gaunt posjeduje posebnu vrstu ljubaznosti," Rosalie reče jednostavno, i kao da to želi dokazati, vidjele su Nettie kako grabi kvaku i okreće je. Otvorila je vrata i samo stajala na pločniku stišćući svoj kišobran, kao da je plitki bunar njene odluke bio potpuno iskorišten. Polly je iznenada bila sigurna da će Nettie sada ponovo zatvoriti vrata i odjuriti. Njene ruke, bez obzira na artritis, su se stisnule u labave šake. Hajde, Nettie. Uđi. Iskoristi priliku. Ponovo se pridruži svijetu. 78

Tada se Nettie nasmiješi, očito kao odgovor nekome koga niti Polly niti Rosalie nisu mogle vidjeti. Spustila je kišobran s njegovog položaja preko prsiju... i ušla unutra. Vrata su se za njom zatvorila. Polly se okrene Rosalie, i bila je dirnuta kad je vidjela suze u njenim očima. Dvije su se žene pogledale na trenutak, a zatim zagrlile, smijući se. "Tako treba, Nettie!" reče Rosalie. "Dva boda za nas!" složi se Polly, i sunce probije oblake u njenoj glavi, dobra dva sata prije nego će to konačno učiniti na nebu iznad Castle Rocka. 2 Pet minuta kasnije, Nettie Cobb je sjedila u jednom od plišanih stolaca s visokim naslonom koje je Gaunt montirao uzduž jednog zida svojeg dućana. Njen kišobran i torbica ležali su na podu pored nje, zaboravljeni. Gaunt je sjedio pored nje, njegove ruke su držale njezine, njegove oštre oči prikovane uz njene mutne. Sjenilo od stakla u boji stajalo je pored kutije za kolač Polly Chalmers na jednoj od staklenih izložbenih kutija. Sjenilo je bilo umjereno dražesna stvar, i u bostonskoj antikvarnici se moglo prodati za tri stotine dolara ili još više; međutim, Nettie Cobb ga je upravo kupila za deset dolara i četrdeset centi, sa svim novcem kojeg je imala u torbici kad je ulazila u dućan. Prekrasno ili ne, na trenutak je bilo zaboravljeno poput njenog kišobrana. "Djelo," sada je govorila. Zvučala je poput žene koja govori u snu. Malo je pomakla svoje ruke kako bi jače stisnula gospodina Gaunta. Uzvratio joj je stisak, i lagan osmijeh užitka, pojavio se na njenom licu. "Da, tako je. To je zaista samo mala stvar. Poznaješ gospodina Keetona, zar ne?" "Oh da," reče Nettie. "Ronald i njegov sin, Danforth. Poznajem ih obojicu. Na kojeg mislite?" "Mlađeg," reče gospodin Gaunt, milujući njene dlanove svojim dugim palcima. Nokti su bili lagano žućkasti i poprilično dugi. "Glavnog izbornika." 79

"Zovu ga Buster iza leđa," reče Nettie i zahihoće se. Bio je to hrapav zvuk, pomalo histeričan, ali Leland Gaunt nije izgledao uznemireno. Naprotiv; činilo se da je zadovoljan zvukom Nettienog ne sasvim doličnog smijeha. "Uvijek i jesu još otkako sam bio mali dječak." "Želim da završiš plaćanje svog sjenila tako da Busteru napraviš psinu." "Psinu?" Netti je djelovala pomalo uznemirena. Gaunt se nasmiješio. "Samo bezopasnu psinu. I nikad neće znati da si to ti bila. Mislit će da je to netko drugi." "Oh." Nettie je pogledala sjenilo od stakla u boji pokraj Gaunta, i na trenutak nešto izoštri njen pogled - pohlepa, možda, ili samo jednostavna čežnja i užitak. "Pa..." "Sve će biti u redu, Nettie. Nitko nikad neće znati... a ti ćeš imati sjenilo." Nettie je govorila polako i zamišljeno. "Moj muž je znao praviti meni puno psina. Moglo bi biti zabavno napraviti psinu nekome drugome." Pogledala ga je, i sada je stvar koja je pooštravala njen pogled bila uznemirenost. "Ako ga to ne bude povrijedilo. Ne želim ga povrijediti. Znaš, povrijedila sam svog muža." "Neće ga povrijediti," reče Gaunt nježno, gladeći Nettiene ruke. "Neće ga nimalo povrijediti. Samo želim da staviš neke stvari u njegovu kuću." "Kako ću moći ući u Busterovu-" "Evo." Stavio je nešto u njenu ruku. Ključ. Zatvorila je ruku oko njega. "Kada?" upita Nettie. Njene sanjive oči ponovo su se vratile sjenilu. "Uskoro." Pustio je ruke i ustao. "I sada, Nettie, bih zaista trebao staviti ovo prekrasno sjenilo u kutiju za tebe. Gđa. Martin će doći pogledati nekoliko Lalique za-" Pogleda na svoj sat. "Bože, za petnaest minuta! Ali ne mogu ti reći kako mi je drago da si odlučila ući. U današnje vrijeme jako malo ljudi cijeni ljepotu stakla u boji - većina ljudi su samo prodavači, s blagajnama umjesto srca." Nettie je isto ustala, i pogledala sjenilo s nježnim očima zaljubljene žene. Tjeskobna nervoza s kojom se približavala dućanu potpuno je nestala. "Dražesno je, zar ne?" 80

"Veoma dražesno," toplo se složi gospodin Gaunt. "I ne mogu ti reći... čak ne mogu niti početi izražavati... kako me usrećuje spoznaja da će imati dobar dom, mjesto gdje će netko raditi više nego samo brisati prašinu s njega srijedom poslijepodne i tada, nakon mnogih takvih godina, razbiti ga u nepažljivom trenutku i pomesti komadiće i baciti ih u smeće ne misleći ni časka." "Nikad to ne bih napravila!" poviče Nettie. "Znam da ne bi," reče gospodin Gaunt. "To je jedna od tvojih draži, Netitie." Nettie ga pogleda, zaprepaštena. "Kako ste znali moje ime?" "Imam njuh za njih. Nikad ne zaboravljam ime ili lice." Otišao je do zavjese u dnu svog dućana. Kad se vratio, držao je plosnatu ploču bijelog kartona u jednoj ruci i veliku pahulju tankog papira u drugoj. Stavio je tanki papir pored kutije za kolače (odjednom se počeo širiti, s tajnim malim pucketanjem i škljocanjem, u nešto što je izgledalo kao velika kitica cvijeća) i počeo je slagati kartonsku kutiju točno odgovarajuće veličine za sjenilo. "Znam da ćeš biti dobar čuvar predmeta kojeg si kupila. Zato sam ga tebi prodao." "Zaista? Mislila sam... gospodin Keeton... i psina..." "Ne, ne, ne!" reče gospodin Gaunt, polu-smijući se, a polurazdražljivo. "Svi će praviti psine! Ljudi vole praviti psine! Ali povezati stvari s ljudima koji ih vole i trebaju... to je drugi par rukava. Ponekad, Netitie, mislim da ono što je stvarno prodajem je sreća... što ti misliš?" "Pa," Nettie reče iskreno. "Znam da ste mene usrećili, gospodine Gaunt. Veoma usrećili." Pokazao je svoje krive, nagurane zube u širokom osmijehu. "Dobro ! To je dobro!" Gospodin Gaunt je gurnuo buket tankog papira u kutiju, položio sjenilo u njegovu pucketavu bjelinu, zatvorio kutiju i zalijepio je, cvatući. "I evo nas! Još jedna zadovoljna mušterija je pronašla svoju potrebnu stvar!" Dodao joj je kutiju. Nettie ju je uzela. I kad su njeni prsti takli njegove, osjetila je drhtanje odvratnosti, iako ih je snažno stiskala - čak revno - prije nekoliko trenutaka. Ali ta epizoda je već djelovala 81

magličasto i nestvarno. Stavila je Tupperware posudu za kolač na vrh bijele kutije. Vidjela je nešto u posudi. "Što je to?" "Poruka za tvog poslodavca," reče Gaunt. Uznemirenost se odmah pojavila na njenom licu. "Ne o meni?" "Blagi Bože, ne!" Gaunt reče, smijući se, i Nettie se odmah opusti. Bilo je nemoguće odoljeti ili ne vjerovati gospodinu Gauntu kad se smijao. "Čuvaj svoje sjenilo, Netitie, i dođi ponovo." "Hoću," reče Nettie i to je mogao biti odgovor na oba upozorenja, ali je osjećala u svom srcu, (ta tajna riznica gdje potrebe i strahovi stalno guraju jedni druge poput neugodnih putnika u pretrpanoj podzemnoj željeznici), da, ako ikad više dođe ovamo, sjenilo će biti jedina stvar koju je ikad kupila u Potrebnim stvarima. Što s tim? To je bila prekrasna stvar, kakvu je oduvijek željela da upotpuni svoju skromnu zbirku. Razmišljala je da kaže gospodinu Gauntu da bi njen suprug možda još uvijek bio živ da nije razbio sjenilo od stakla u boji slično ovome, prije četrnaest godina, da je to bila posljednja kap, koja je konačno prelila čašu. Za vrijeme njihovih zajedničkih godina slomio je mnoge njene kosti i ostavila ga je da živi. Konačno je razbio nešto što je stvarno trebala, i uzela mu je život. Odlučila je da to ne kaže gospodinu Gauntu. Izgledao je kao čovjek koji to možda već zna. 3 "Polly! Polly, ona izlazi!" Polly je ostavila krojačku lutku na kojoj je polako i pažljivo pričvršćivala iglom obrub i požurila prema prozoru. Ona i Rosalie su stajale jedna pored druge, gledale dok je Nettie napuštala Potrebne stvari u stanju koje se može opisati samo kao teško natovarenim. Njena torbica je bila ispod jedne ruke, njen kišobran ispod druge, a u svojim rukama je držala Pollyinu Tupperware kutiju za kolač koja je balansirala na vrhu četvrtaste bijele kutije. "Možda je bolje da joj pomognem," reče Rosalie. "Ne." Polly pruži ruku i nježno je spriječi. "Bolje ne. Mislim da bi joj bilo samo neugodno i da bi se uznemirila. 82

Gledali su dok je Nettie hodala ulicom. Više nije brzo hodala kao da bježi od ralja oluje; sada je izgledala skoro kao da luta. Ne, Polly pomisli. Ne, to nije točno. To je više poput... plutanja. Njen um iznenada stvori jednu od onih čudnih veza koje su skoro nalik upućivanju na drugo mjesto u knjizi i prasne u smijeh. Rosalie ju je pogledala, podignutih obrva. "Podijeliš?" "Izgled na njenom licu," Polly reče gledajući Nettie dok je prelazila Linden Street polakim, sanjivim koracima. "Na što misliš?" "Izgleda poput žene koja se upravo poševila... i imala oko tri orgazma. Rosalie je postala ružičasta, ponovo pogledala Nettie, i zatim zaurlala od smijeha. Polly joj se pridružila. Njih su se dvije držale i ljuljale naprijed, natrag, divlje se smijući. "Hej," reče Alan Pangborn ispred dućana. "Žene se jako smiju prije podneva! Prerano je za šampanjac, pa što je onda?" "Četiri!" reče Rosalie, luđački se cerekajući. Suze su tekle niz njeno lice. "Meni je izgledalo više kao četiri!" Tada su ponovo započele, ljuljajući se natrag i naprijed međusobno zagrljene, urlajući od smijeha dok je Alan stajao gledajući ih sa svojim rukama u džepovima hlača uniforme, podrugljivo se smiješeći. 4 Norris Ridgewick je stigao u Šerifov ured u svom dnevnom odijelu, deset minuta prije nego je podnevna sirena u tvornici zatulila. Radio je u popodnevnoj smjeni, od dvanaest do devet navečer, i vikendom, i tako mu je baš odgovaralo. Neka netko drugi raščišćava gužvu na glavnim cestama i sporednim putevima Castle okruga nakon što se barovi zatvore u jedan sat; on je to mogao raditi, radio je to u puno slučajeva, ali je gotovo uvijek povraćao. Ponekad je povraćao čak i ako su žrtve bile na nogama i okolo hodale, vičući da ne trebaju biti podvrgnute nikakvom prokletom alko-testu, znaju svoja usrana prava. Norris je imao takav želudac. Sheila Brigham ga je voljela zadirkivati govoreći da je poput zamjenika Andyja iz TV serije Twin Peaks, ali Norris je znao da nije. Zamjenik Andy je plakao kad je vidio mrtve ljude. Norris nije plakao, ali je znao bljuvati na njih, kako je skoro bljuvao na Homera Gamachea onda kad su našli Homera raskrečenog 83

u jarku blizu Homeland groblja, na smrt premlaćenog vlastitom umjetnom rukom. Norris pogleda raspored i vidje da su i Andy Clutterbuck i John LaPointe vani u patroli, a zatim u odboru dnevne straže. Ništa za njega, što mu se isto sviđalo. Kako bi mu dan bio potpun - ovaj njegov dio, barem - njegova druga uniforma je došla s čišćenja... barem jednom onda kad je obećano. To će mu uštedjeti put kući da se presvuče. Na cedulji pričvršćenoj na plastičnoj vreći kemijske čistione pisalo je, "Hej Barney, duguješ mi $5.25. Nemoj me prevariti ovaj put, ili ćeš biti tužniji i pametniji kad sunce zađe." Potpis je bio CM. Niti pozdrav na cedulji nije pokvario Norrisovo dobro raspoloženje. Sheila Brigham je bila jedina osoba u šerifovom uredu Castle Rocka koja je razmišljala o Norrisu kao o momku iz Twin Peaksa (Norris je mislio da je ona jedina osoba u odjelu - pored njega - koja je i gledala seriju.) Ostali zamjenici - John LaPointe, Seat Thomas, Andy Clutterbuck - su ga zvali Barney, prema liku Dona Knottsa iz Andy Griffith Showa. To ga je ponekad iritiralo, ali ne danas. Četiri dana popodnevne smjene, zatim tri slobodna dana. Cijeli ugodan tjedan je bio pred njim.Život ponekad može biti čudesan. Izvukao je novčanicu od pet i jednog dolara iz svog novčanika i stavio je na Clutov stol. "Hej, Clut, živni malo," pobilježio je sa stražnje strane formulara za izvještaje, potpisao se s užitkom i ostavio pored novca. Zatim je skinuo vreću kemijske čistione s uniforme i odnio je na WC. Zviždukao je dok se presvlačio, zatim pomicao obrvama s odobravanjem dok je gledao svoj odraz u ogledalu. Bože, bio je Sređen. Sto posto Sređen. Zločinci Castle Rocka danas bi trebali biti na oprezu ili - Zapazio je pokret iza sebe u ogledalu, ali prije nego što je mogao učiniti bilo što više od okretanja glave, netko ga je zgrabio, okrenuo i bacio na pločice pored pisoara. Njegova glava je udarila u zid, pala mu je kapa, a zatim je ugledao okruglo, zajapureno lice Danfortha Keetona. "Što ti prokletstvo misliš da radiš, Ridgewick?" upita. Norris je potpuno zaboravio kaznu koju je stavio prošle noći ispod brisača stakla na Keetonov cadillac. Sad mu se sve to vratilo. 84

"Pusti me!" reče. Pokušao je proizvesti gnjevni ton, ali njegov glas je bio poput zabrinutog skvičanja. Osjećao je da mu obrazi počinju goriti. Kad god je bio ljut ili uplašen - a sad je bio oboje - crvenio je poput curice. Keeton, koji je bio viši od Norrisa desetak centimetara i teži pedesetak kilograma, malo je protresao zamjenika i zatim ga pustio. Izvukao je kaznu iz svog džepa i mahao je njome ispod Norrisovog nosa. "Da li je tvoje ime na toj prokletoj stvari ili nije?" pitao je, kao da je to Norris zanijekao. Norris Ridgewick je savršeno dobro znao da je to njegov potpis, na pečatu, ali savršeno prepoznatljiv i da je kazna izvučena iz njegove knjižice s kaznama. "Parkirali ste na mjestu za invalide," rekao je odmičući se od zida i trljajući stražnji dio svoje glave. Prokletstvo ako se tamo pojavi čvoruga. Kad se njegovo početno iznenađenje, (a Buster je iskočio iz kože, to nije mogao poreći), stišalo, njegov bijes se pojačao. "Što?" "Mjesto za invalide!" zaurla Norris. I dalje, sam Alan mi je rekao da vam napišem tu kaznu, namjeravao je nastaviti, ali nije. Zašto dati toj debeloj svinji zadovoljstvo u prebacivanju odgovornosti sa sebe. "Bio si već prije upozoren, Bu...Danforth, i to znaš." "Kako si me nazvao?" upita Danforth Keeton zlokobno. Crvene mrlje veličine glavice kupusa pojavile su se na njegovim obrazima i čeljusti. "To je važeća kazna," reče Norris, ignorirajući ovo posljednje, "i što se mene tiče, bolje ti je da platiš. Sretan si što te neću kazniti i zbog napada policajca!" Danforth se nasmije. Zvuk se tupo odbijao od zidova. "Ne vidim nikakvog policajca," reče. "Vidim samo jednu hrpu govana koja je umotana tako da izgleda kao goveđe sušeno meso." Norris se sagne i podigne svoj šešir. Njegov želudac je bio uznemiren od straha - Danforth Keeton je bio opasan neprijatelj - a njegova se ljutnja pretvarala u bijes. Ruke su mu se tresle. Ipak, iskoristio je trenutak da namjesti šešir na glavi. "To možeš srediti s Alanom, ako želiš-" "Sredit ću to s tobom!" 85

"- ali ja sam završio razgovor o tome. Nastoj platiti u roku od trideset dana, Danforth ili ćemo morati doći po tebe." Norris se rastegne do visine od metar i šezdeset i doda: "Znamo gdje ćemo te naći." Krenuo je prema van. Keeton, čije lice je izgledalo poput zalaska sunca u području nuklearne eksplozije, stane naprijed kako bi spriječio njegov bijeg. Norris stane i uperi prst u njega. "Ako me takneš, bacit ću te u ćeliju, Bustere. Zaista to mislim." "U redu, to je to," reče Keeton čudnim, bezvučnim glasom. "To je to. Otpušten si. Skidaj uniformu i počni tražiti drugi p-" "Ne," reče glas iza njega, i oboje su se okrenuli. Alan Pangborn je stajao na vratima muškog WC-a. Keeton je stisnuo svoje ruke u debele bijele šake. "Ti se ne miješaj." Alan uđe unutra, puštajući vrata da se polako zviždajući zatvore. "Ne," reče. "Ja sam rekao Norrisu da ti napiše kaznu. Rekao sam i da ću ti je oprostiti prije sastanka o financiranju. To je kazna od pet dolara, Dan. Koji je vrag ušao u tebe?" Alanov glas je bio zbunjen. On se osjećao zbunjeno. Buster nikad nije bio blage ćudi, čak i u svojim najboljim vremenima, ali takav ispad je bio pretjeran čak i za njega. Od kraja ljeta, taj čovjek je uvijek djelovao divlje i uvijek na rubu - Alan je često čuo udaljeno urlanje njegovog glasa kad su izbornici imali sastanke odbora - a njegove oči su zadobile pogled koji je skoro bio sablasan. Nakratko se zapitao da li je Keeton možda bolestan, te je odlučio da će o tome drugi put razmišljati. Sada ima prilično ružnu situaciju na vratu. "Ništa nije ušlo u mene," Keeton reče zlovoljno i zagladi svoju kosu. Norris je bio zadovoljan vidjevši da i Keetonove ruke drhte. "Ja sam samo prokleto umoran od uobraženih glupana poput ovog ovdje... pokušavam puno napraviti za ovaj grad... proklestvo, ja obavljam puno toga za ovaj grad... i zlo mi je od stalnog proganjanja..." Na tren je stao, njegovo debelo grlo je radilo, a zatim planuo: "Nazvao me Buster! Znaš kako se osjećam zbog toga!" "Ispričat će se," reče Alan mirno. "Zar ne, Norris?" "Ne znam da hoću," reče Norris. Njegov glas je podrhtavao, a želudac mu se preokretao, ali je još uvijek bio ljut. "Znam da to ne voli, ali istina je da me je naveo na to. Stajao sam tamo, gledajući se u ogledalu, kako bih bio siguran da mi kravata stoji ravno, kad me je 86

zgrabio i bacio na zid. Prilično jako sam udario glavom. Isuse, Alane, ne znam što sam rekao." Alanove oči su se vratile na Keetona. "Da li je to istina?" Keeton spusti oči. "Bio sam ljut," reče, i Alan pretpostavi da je za čovjeka poput njega to bilo vrlo blisko spontanoj i indirektnoj isprici. Ponovo je pogledao Norrisa da vidi je li zamjenik to shvatio. Izgledalo je kao da je Norris možda i shvatio. To je bilo dobro, to je bio velik korak prema deaktiviranju ove gadne male smrdljive bombe. Alan se malo opusti. "Možemo li smatrati ovaj incident završenim?" pitao je obojicu. "Da ga shvatimo kao novo iskustvo i odemo odavde?" "U redu što se tiče mene," reče Norris nakon nekog vremena. Alan je bio dirnut. Norris je bio mršav, imao je običaj ostavljanja polupraznih limenki Jolta i Nehija* u patrolnim kolima koja je koristio, njegovi izvještaji su bili strava... ali je imao kilometarsko srce. Povlačio se, ne zato što se bojao Keetona. Ako je krupan glavni izbornik mislio da je to zbog toga, jako je griješio. * Vrsta bezalkoholnog pića "Žao mi je što sam te nazvao Buster," reče Norris. Nije mu bilo nimalo žao, ali nije ga boljelo da kaže da je. Tako je pretpostavio. Alan pogleda krupnog čovjeka u napadnom sportskom kaputu i dekoltiranoj majici za golf. "Danforth?" "U redu, to se nikad nije dogodilo," reče Keeton. Govorio je tonom napuhane veličine, i Alan osjeti kako ga oplakuje poznati val netrpeljivosti prema njemu. Glas sakriven negdje duboko u njegovom umu, primitivni neiskren glas podsvijesti, govorio je kratko, ali jasno: Zašto te ne udari kap, Bustere? Zašto nam svima ne učiniš uslugu i ne umreš? "U redu," reče. "Dobar po-" "Ako, " reče Keeton, podižući jedan prst. Alan podigne obrve. "Ako?" "Ako možemo srediti nešto s ovom kaznom." Pružio ju je prema Alanu, držeći je među prstima kao da je krpa koju je upotrijebio za čišćenje sumnjive tekućine. Alan uzdahne. "Uđi u ured, Danforthe. Razgovarat ćemo o tome." Pogleda Norrisa. "Ti imaš posla, zar ne?" 87

"Točno," reče Norris. Njegov želudac je još uvijek bio nervozan. Njegovo dobro raspoloženje otišlo je vjerojatno za cijeli dan, to je bila krivica ove debele svinje, a Alan će oprostiti kaznu. Razumio je to - politika - ali to nije značilo da mu se to sviđalo. "Namjeravaš li besposličariti?" upita Alan. To je bilo skoro kao da je pitao: Želiš li raspravljati o ovome s Keetonom koji tamo stoji i mrko gleda obojicu? "Ne," reče Norris. "Moram obići neka mjesta i obaviti neke stvari. Razgovarat ćemo kasnije, Alane." Napustio je WC, prolazeći pored Keetona ne pogledavši ga. I iako to Norris nije znao, Keeton je odolio, s velikim - skoro herojskim - naporom, iracionalnoj, ali jakoj želji da ga udari nogom u guzicu kako bi mu pomogao izaći. Alan provjeri svoj odraz u ogledalu, čime je dao Norrisu dovoljno vremena za bijeg, dok je Keeton stajao pored vrata, nestrpljivo ga gledajući. Tada Alan krene u pritvor s Keetonom za petama. Mali, uredan čovjek u žućkasto-bijelom odijelu sjedio je u jednom od dva stolca ispred vrata njegovog ureda, razmetljivo čitajući veliku knjigu kožnog uveza koja je mogla biti samo Biblija. Alanovo srce potone. Bio je siguran da se ništa više previše neugodno neće jutros dogoditi - za dvije ili tri minute bit će podne, pa se misao činila razumnom - ali bio je u krivu. Velečasni William Rose je zatvorio svoju Bibliju (čiji uvez je skoro bio u skladu s njegovim odijelom) i skočio na noge. "Šefe-uh Pangborn," reče. Velečasni Rose je bio jedan od onih zadrtih Baptista koji počinju iskrivljavati završetke svojih riječi kad su emocionalno potreseni. "Mogu li molim vas, razgovarati s vama?" "Dajte mi molim vas pet minuta, velečasni Rose. Moram srediti jednu stvar." "Ovo je-uh užasno važno." Kladim se da je, pomisli Alan. "I ovo je. Pet minuta." Otvorio je vrata i pustio Keetona u svoj ured prije nego je velečasni Willie, kako ga je volio zvati otac Brigham, mogao išta reći. "To će biti u vezi noći Casina," reče Keeton nakon što je Alan zatvorio vrata ureda. "Zapamti moje riječi. Otac John Brigham je tvrdoglavi 88

Irac, ali bih ga uvijek izabrao radije nego ovog momka ovdje. Rose je nevjerojatno arogantan glupan." Rugala se sova sjenici, pomisli Alan. "Sjedni, Danforth." Keeton sjedne. Alan zaobiđe stol, držeći kaznu za parkiranje i potrga je na male komadiće. Njih baci u koš za smeće. "Evo. U redu?" "U redu," reče Keeton, i napravi pokret kao da će ustati. "Ne, još malo sjedni." Keetonove čupave obrve skupe se, ispod njegovog visokog, ružičastog čela u kišni oblak. "Molim te," doda Alan. Spusti se u svoj stolac koji se vrti. Ruke mu se spoje i pokušaju napraviti kosa; Alan ih uhvati u tome i čvrsto ih preklopi na bugačici. "Slijedeći tjedan imamo sastanak Odbora za financiranje o budžetnim stvarima za Gradski sastanak u veljači-" započne Alan. "Prokleto točno," Keeton zaškrguće. "- i to je politička stvar," nastavi Alan. "Ti to shvaćaš i ja to shvaćam. Upravo sam potrgao savršeno važeću kaznu za parkiranje iz političkog obzira." Keeton se malo nasmiješi. "Dovoljno dugo si u gradu da znaš kako se stvari obavljaju, Alane. Ruka ruku mije." Alan se pomakne na stolcu. To proizvede škripanje i skvičanje - zvukove koje je ponekad čuo u svojim snovima nakon dugih, napornih dana. Takvi dani u koje se i ovaj pretvarao. "Da," reče. "Ruka ruku mije. Ali samo neko vrijeme." Obrve su se ponovo spojile. "Što to znači?" "To znači da postoje mjesta, čak i u malim gradovima, gdje treba biti kraj politici. Moraš se sjetiti da ja nisam imenovani službenik. Izbornik može imati nadzor nad izdacima, ali mene biraju glasači. I oni me biraju zato da ih štitim, i da branim zakon i pridržavam ga se. Položio sam zakletvu i nastojim je se pridržavati." "Da li mi prijetiš? Jer ako-" Upravo tada zatuli tvornička sirena. Ovdje unutra je bila prigušena, ali je Danforth Keeton ipak skočio kao da ga je osa ubola. Na trenutak su mu se raširile oči, a ruke su mu stisnule bijele drške na naslonu stolca. 89

Alan se ponovo zbuni. Razdražljiv je poput kobile na vrućini. Što nije u redu s njim? Po prvi put ustanovi da se počeo pitati da li je možda gospodin Danforth Keeton, koji je bio glavni izbornik Castle Rocka puno duže nego što je Alan čuo za ovo mjesto, namjeravao napraviti nešto što nije bilo potpuno ispravno. "Ne prijetim ti," reče. Keeton se ponovo počeo opuštati, ali oprezno... kao da se bojao da će tvornička sirena ponovo zatuliti, samo da ga zaplaši. "To je dobro. Jer to nije samo stvar nadzora izdataka, šerife Pangborn. Odbor izbornika, zajedno s tri okružna povjerenika, ima pravo odobriti zapošljavanje - i davanje otkaza- šerifovim zamjenicima. Siguran sam da znaš o ovom pravu suglasnosti među mnogim drugim." "To je samo pečat." "Pa uvijek je i bio," složi se Keeton. Iz unutarnjeg džepa izvukao je Roi-Tan cigaru. Povukao ju je između dva prsta, proizvodeći pucketanje celofana. "To ne znači da to tako mora ostati." Tko sada prijeti kome? pomisli Alan, ali to nije rekao. Umjesto toga, naslonio se u svom stolcu i pogledao Keetona. Keeton se susretne s njegovim očima na trenutak, tada spusti pogled na cigaru i počne dirati njen omot. "Slijedeći put kad budeš parkirao na mjesto za invalide, sam ću ti staviti kaznu i ta će kazna ostati," reče Alan. "A ako ikad takneš bilo kojeg od mojih zamjenika, zatvorit ću te pod optužbom napada trećeg stupnja. To će se dogoditi bez obzira na broj takozvanih prava suglasnosti koja imaju izbornici. Po meni, politika doseže samo do tuda. Razumiješ li?" Keeton je duže vremena gledao dolje prema cigari, kao da meditira. Kad je ponovo pogledao Alana, njegove oči su postale mali, tvrdi kremeni. "Ako želiš otkriti dokle je granica mog strpljenja, samo me nastavi izazivati." Na licu mu se odražavao bijes - da, bez dvojbe - ali Alan pomisli da je još nešto prisutno tamo, također. Pomisli da je to možda strah. Da li je to vidio? Namirisao? Nije znao i nije mu bilo važno. Ali ono čega se Keeton bojao... to bi moglo biti važno. To bi moglo biti jako važno. "Razumiješ li?" ponovio je. 90

"Da," reče Keeton. Skinuo je celofan s cigare iznenadnim naglim pokretom i bacio ga na pod. Stavio je cigaru u usta i rekao s njom. "Da li ti razumiješ mene?" Stolac je škripao i krčao kad se Alan zanjihao ponovo naprijed. Ozbiljno je gledao Keetona. "Razumijem što govoriš, ali nikako prokleto ne razumijem kako glumiš, Danforthe. Nismo nikad bili najbolji prijatelji, ti i ja-" "To je sigurno," reče Keeton i odgrize kraj svoje cigare. Alan je na trenutak pomislio da će i to završiti na podu i bio je spreman da to zanemari ako to napravi politika - ali Keeton pljune na dlan svoje ruke i tada stavi to u čistu pepeljaru na stolu. Tamo je izgledalo poput malog psećeg govna. "- ali smo uvijek imali prilično dobre radne odnose. Sada ovo. Da li se nešto dogodilo? Ako je, a ja mogu pomoći-" "Ništa se nije dogodilo," reče Keeton, nenadano se dižući. Ponovo je bio ljut - više nego samo ljut. Alan je skoro mogao vidjeti paru koja je izlazila iz njegovih ušiju. "Samo sam jako umoran od ovog... proganjanja." Već je drugi put upotrijebio tu riječ. Alan uvidje da je to vrlo neobična riječ, uznemirujuća. U stvari, smatrao je cijeli razgovor vrlo uznemirujućim. "Pa, znaš gdje sam," reče Alan. "Bože, da!" reče Keeton i pođe prema vratima. "I molim te, Danforth - zapamti o mjestu za invalide." "Tko jebe mjesto za invalide!" reče Keeton, i zalupi vratima. Alan je sjedio za stolom i dugo gledao zatvorena vrata, uznemirenog izraza na licu. Zatim je zaobišao stol, podigao zgužvani valjak od celofana, bacio ga u koš i otišao do vrata da pozove Steamboat Williea. "Gospodin Keeton djeluje prilično uzrujano," reče Rose. Pažljivo je sjeo u stolac koji je glavni izbornik upravo oslobodio, pogledao s gađenjem vrh cigare u pepeljari, i tada pažljivo stavio svoju bijelu Bibliju u središte svog uskog krila. "Puno sastanaka za financiranje sljedeći mjesec," nejasno reče Alan. "Siguran sam da je to napor za sve izbornike." 91

"Da," složi se velečasni Rose. "Jer Isus nam reče: 'Daj Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono što je Božje.' " "Uh-huh," reče Alan. Iznenada poželi da ima cigaretu, nešto poput Lucky ili Pall Mall koje su pune katrana i nikotina." Što vam ja mogu dati ovog poslijepodneva, v... velečasni Rose?" Užasnuo se kad je shvatio da je ovog čovjeka skoro oslovio s velečasni Willie. Rose skine svoje naočale bez okvira, očisti ih i zatim ih vrati na mjesto, skrivajući dvije male crvene točke visoko na svom nosu. Njegova crna kosa namazana nekom vrstom vodice za kosu koju Alan nije mogao namirisati, već samo prepoznati, svjetlucala je na svjetlu fluorescentne mreže na stropu. "Radi se o gadosti koju je otac John Brigham odlučio zvati noć Casina," konačno objavi velečasni Rose. "Ako se sjećate, šefe Pangborn, došao sam vam nedugo nakon što sam prvi put čuo za tu užasnu ideju kako bih zahtijevao da odbijete dati odobrenje takvom događaju u ime-uh pristojnosti." "Velečasni Rose, ako se vi sjećate-" Rose arogantno podigne jednu ruku, a drugu spusti u džep jakne. Izvadi brošuru koja je bila skoro veličine džepne knjige. To je bila, Alan je vidio klonula srca (ali ne zaista iznenađen), skraćena verzija zakonika države Maine. "Dolazim ponovo," reče velečasni Rose zvučnim tonom, "zahtijevati da zabranite taj događaj ne samo u ime pristojnosti već u ime zakona!" "Velečasni Rose-" "To je član 24, točka 9, paragraf 2 zakonika države Maine," velečasni Rose ga je ignorirao. Njegovi obrazi su sada gorjeli, i Alan shvati da je jedina stvar koju je uspio napraviti u posljednjih nekoliko minuta, bila što je zamijenio jednog luđaka drugim. " 'Osim kad je spomenuto-uh," čitao je velečasni Rose, glasom koji je sad bio nalik pjevanju na propovjedaonici i kojeg je poznavala njegova najodanija kongregacija, "igre na sreću, koje su prethodno opisane u članu 23 Zakonika-uh, u kojima se potiču novčani dobici kao uvjet igre, smatrat će se ilegalnim.' " Naglo zatvori zakonik i pogleda Alana. Njegove oči su plamtjele. "Smatrat-uh će se ilegalnim !" poviče. Alan osjeti kratku želju da digne ruke u zrak i poviče Slava-uh Isuse! Kad ga je prošla, reče: "Svjestan sam članova zakona koji se odnose 92

na kockanje, velečasni Rose. Pogledao sam ih nakon što ste me prošli put posjetili i pokazao ih Albertu Martinu, koji obavlja puno pravnih poslova u gradu. Njegovo mišljenje je da se član 24 ne primjenjuje na takve stvari kao što je noć Casina." Zastao je, a onda dodao: "Moram vam reći da je to bilo i moje mišljenje." "Nemoguće!" eksplodirao je Rose. "Oni predlažu pretvaranje Božje kuće u brlog kockara i vi mi kažete da je to legalno?" "To je isto tako legalno kao i tombola koja se igra u dvorani Isabellinih kćeri od 1931. "To-uh nije tombola! To je rulet-uh! To je kartanje za novac! To je" - glas velečasnog Rosea je drhtao - "kocka-uh!" Alan uhvati svoje ruke koje su pokušavale napraviti drugu pticu i ovaj put ih je zajedno spojio na bugačici. "Tražio sam Alberta da napiše pismo s upitom Jimu Tierneyju, državnom javnom tužiocu. Odgovor je bio isti. Žao mi je, velečasni Rose. Znam da vas to vrijeđa. Ja, ja imam nešto protiv djece na skateboardu. Ja bih ih proglasio prestupnicima da mogu, ali ne mogu. U demokraciji ponekad moramo podnijeti neke stvari koje nam se ne sviđaju ili koje ne odobravamo." "Ali to je kockanje!" velečasni Rose reče i u njegovom glasu je zaista bila tjeskoba. "To je kockanje za novac! Kako takva stvar može biti zakonita, kada Zakonik točno kaže-" "Način na koji to rade nije pravo kockanje za novac. Svaki... sudionik... plaća doprinos na vratima. Za uzvrat, svaki sudionik dobiva jednaku količinu novca za igranje. Na kraju noći, veliki broj nagrada - ne novca, već nagrada - se daje na licitaciju. Video rekorder, toaster, Dirt Devil*, porculanska garnitura, slične stvari." I neki razigrani, unutarnji vražićak, natjera ga da doda: "Vjerujem da se početni doprinos čak odbija od poreza." * Marka usisavača. "To je grešna gadost" reče velečasni Rose. Boja je izblijedjela s njegovog lica. Nosnice su mu se raširile. "To je moralna procjena, a ne zakonska. Tako se radi u cijeloj zemlji." "Da," reče velečasni Rose. Stao je na noge, stiščući Bibliju pred sobom kao da je štit. "Tako rade katolici. Katolici vole kockanje. Namjeravam to prekinuti, šefe-uh Pangborn. S vašom pomoći ili bez nje." 93

Alan je isto ustao. "Još nekoliko stvari, velečasni Rose. Ja sam šerif Pangborne, a ne šef. I ja vam ne mogu reći što da kažete sa svoje propovjedaonice isto kako ne mogu reći ocu Brighamu kakvi se događaji mogu odvijati u njegovoj crkvi, ili u dvorani Isabellinih kćeri, ili u dvorani K od C - sve dok to nije izričito zabranjeno državnim zakonima - ali vas mogu upozoriti da budete pažljivi, i mislim da vas moram upozoriti da budete pažljivi." Rose ga hladno pogleda. "Kako to mislite?" "Mislim da ste uzrujani. Posteri koje vaše ljudi stavljaju po gradu su u redu, i pisma novinama su u redu, ali postoji prestupna linija koju ne smijete prekoračiti. Moj savjet je da to pustite." "Kada-uh je Isus vidio kurve i lihvare u-uh Hramu, nije pogledao ni u kakav zakonik, šerife. Kada-uh je Isus vidio te zle muškarce i žene da su oskvrnuli Božju-uh kuću, nije tražio nikakvu prestupnu liniju. Naš Gospodin je radio što je On-uh znao da je ispravno!" "Da," Alan reče mirno, "ali vi niste On." Rose ga je dugo gledao, plamtećih očiju poput plinskog svjetla, i Alan pomisli: Uh-oh. Ovaj momak je lud poput šeširdžije. "Doviđenja, šefe Pangborn," Rose reče hladno. Ovaj put se Alan nije potrudio da ga ispravi. Samo je kimnuo i ispružio ruku, znajući savršeno dobro da se neće rukovati. Rose se okrene i bijesno odšeće do vrata, još uvijek držeći Bibliju na prsima. "Pustite to, velečasni Rose, u redu?" Alan poviče za njim. Rose se nije niti okrenuo, niti progovorio. Zakoračio je kroz vrata i zalupio vratima za sobom dovoljno jako da se zatrese staklo u okviru. Alan sjedne za svoj stol i pritisne dlanovima sljepoočnice. Nekoliko trenutaka kasnije, Sheila Brigham plašljivo je gurnula svoju glavu kroz vrata. "Alane?" "Da li je otišao?" upita Alan ne podižući pogled. "Svećenik. Da. Zalupio je vratima poput ožujskog vjetra." "Elvis je napustio zgradu," reče Alan muklo. "Što?" "Nije važno." Pogleda gore. "Želio bih neke jake lijekove, molim te. Da li bi provjerila ormarić s dokaznim materijalom, Sheila i pogledala što imamo?" 94

Ona se nasmiješila. "Već jesam. Ormarić je prazan, bojim se. Da li bi pomogla šalica kave?" Uzvrati joj osmijeh. Poslijepodne je počelo i mora biti bolje nego ovo jutro - mora. "Prodano." "Dobar posao." Zatvori vrata, i Alan konačno pusti svoje ruke iz zatvora. Uskoro je serija kosova poletjela kroz traku sunca na zidu nasuprot prozora. 5 Četvrtkom, posljednji sat u nižoj srednjoj školi Castle Rocka je bio namijenjen aktivnostima. Budući da je bio odličan učenik i nije se trebao uključivati u školske aktivnosti do glume u Zimskoj drami, Brianu Rusku je bilo dozvoljeno da otiđe ranije tog dana - čime je postignuta zgodna ravnoteža s njegovim kasnim ostankom utorkom. Ovog četvrtka poslijepodne bio je na vratima skoro prije nego je prestalo zvoniti zvono za kraj šestog sata. U njegovoj naprtnjači se nisu nalazile samo njegove knjige, već i kišni ogrtač, kojeg ga je majka natjerala da obuče ujutro i smiješno je bio izbočen na njegovim leđima. Brzo je vozio bicikl, dok mu je srce jako udaralo u prsima. Trebao je nešto (djelo) napraviti. Mali posao da otplati dug. U stvari, zabavan posao. Sada je znao kakav. Jasno mu se pojavio dok je sanjario za vrijeme sata matematike. Dok se Brian spuštao Castle Hillom niz Školsku ulicu, sunce je izašlo iz raspršenih oblaka, prvi put toga dana. Pogledao je na lijevo i vidio dječaka-sjenu na biciklu-sjeni kako ga slijedi u stopu na mokrom pločniku. Trebat ćeš juriti kako bi me danas slijedio, dječače-sjeno, pomisli. Moram posjetiti neka mjesta i obaviti neke stvari. Brian je okretao pedale kroz poslovnu četvrt ne gledajući prema Potrebnim stvarima u Main Streetu, kratko zastajkujući na križanjima kako bi površno pogledao svaki put prije nego pojuri dalje. Kada je stigao do križanja Pond (koja je bila njegova ulica) i Ford Street, skrenuo je desno umjesto da nastavi Pond Streetom do svoje kuće. Na 95

križanju Ford i Willow, skrenuo je lijevo. Willow Street je bila paralelna s Pond Streetom; stražnja dvorišta kuća dviju ulica su se međusobno dodirivala, većinom odvojena samo drvenim ogradama. Pete i Wilma Jerzyck su živjeli u Willow Street. Ovdje treba biti malo oprezan. Ali znao je kako biti oprezan; sve je to razradio u svojoj glavi vozeći se od škole, i bilo je tako lako, kao da se nalazilo tamo cijelo vrijeme, poput spoznaje o stvari koju je trebao napraviti. Kuća Jerzyckovih je bila mirna i prilaz garaži je bio prazan, ali to nije nužno značilo da je sve u redu i sigurno. Brian je znao da Wilma radi barem pola radnog vremena u Hemphill trgovini, na Road 117, zato jer ju je tamo vidio, na blagajni, s vječno zavezanom maramom na glavi, ali to nije značilo da je sada tamo. Slupani mali Yugo kojeg je vozila mogao je biti parkiran u Jerzyckovoj garaži, što nije mogao vidjeti. Brian je okretao pedale bicikla na prilazu prema garaži, sišao i spustio stojnu nožicu. Sada je osjećao lupanje srca u svojim ušima i grlu. Zvučalo je poput mreškanja bubnjeva. Hodao je do prednjih vrata, ponavljajući rečenice koje će reći ako se pokaže da je gđa Jerzyck ipak tamo. Zdravo, gđo Jerzyck. Ja sam Brian Rusk, s druge strane bloka? Idem u nižu srednju školu i uskoro ću prodavati pretplatu za časopise, tako da svirači mogu kupiti nove uniforme, pa ispitujem ljude da li žele časopise. Tako ću se moći vratiti kad dobijem časopise. Dobit ćemo nagrade ako prodamo puno. Prilično je dobro zvučalo kad je to razrađivao u svojoj glavi, i još uvijek je dobro zvučalo, ali je svejedno osjećao napetost. Na tren je zastao na pragu, slušajući zvukove u kući - radio, TV na kojoj se prikazuje neka priča (ne Santa Barbara; još je nekoliko sati ostalo do Santa Barbare), možda usisavač. Ništa nije čuo, ali to isto nije ništa značilo, kao ni prazan prilaz ispred garaže. Brian pozvoni. Slabo, negdje u dnu kuće, čuo je: Bing-Bong! Stao je na trijem, čekajući i povremeno gledajući okolo da vidi da li ga je tko opazio, ali je izgledalo da Willow Street čvrsto spava. A ispred Jerzyckove kuće nalazila se živica. To je bilo dobro. Kada namjeravaš napraviti (djelo) 96

nešto što ljudi - tvoja mama i tata, na primjer, baš ne odobravaju, živica je bila najbolja stvar na svijetu. Prošlo je pola minute i nitko nije dolazio. Za sada je sve bilo u redu... Ali bolje spriječiti, nego liječiti. Ponovo pozvoni, dva puta sada, pa je zvuk iz trbuha kuće bio BingBong! BingBong! Još uvijek ništa. Onda u redu. Sve je bilo savršeno u redu. U stvari, sve je bilo stvarno savršeno i sasvim dobro. Bez obzira je li sve bilo stvarno savršeno i sasvim dobro, Brian nije mogao odoljeti, a da još jednom ne pogleda okolo - prilično skrovito ovaj put - dok je kotrljao svoj bicikl, s još uvijek spuštenom stojnom nožicom, između kuće i garaže. U ovom području kojeg su prijatelji iz kompanije Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu nazivali natkriveni trijem, Brian je ponovo parkirao svoj bicikl. Zatim je otišao u stražnje dvorište. Njegovo srce je lupalo jače nego ikad. Ponekad mu je glas drhtao kad bi mu srce tako udaralo. Nadao se da mu glas neće drhtati, ako je gđa Jerzyck odostraga, i sadi lukovice ili nešto, i kad joj bude govorio o pretplati načasopis. Ako bude, mogla bi posumnjati da ne govori istinu. A to bi moglo voditi do problema o kojima ne želi niti misliti. Stao je blizu stražnjeg dijela kuće. Vidio je dio stražnjeg dvorišta. Jerzyckovih, ali ne i cijelo. I iznenada to više nije bilo tako zabavno. Iznenada je to izgledalo kao okrutna psina - ne više od toga, ali sigurno ne i manje. Bojažljiv glas iznenada progovori u njegovoj glavi. Zašto se ponovo ne popneš na bicikl, Briane? Idi kući. Popij čašu mlijeka i ponovo razmisli o ovome. Da. To je izgledalo kao vrlo dobra - vrlo zdrava - ideja. Počeo se okretati... kad se pred njim pojavila slika, koja je bila puno snažnija od glasa. Vidio je dugačak crni auto-cadillac ili možda Lincoln Mark IV - koji se zaustavio pred njegovom kućom. Otvorila su se vozačeva vrata i izašao je gospodin Leland Gaunt. Samo sada gospodin Gaunt više nije nosio frak poput onog kojeg je nosio Sherlock Holmes u nekim svojim pričama. Gospodin Gaunt koji je sada koračao pejzažom Brianove mašte, nosio je zastrašujuće crno odijelo - odijelo direktora pogrebnog zavoda - i njegovo lice više nije bilo prijateljsko... Njegove tamnoplave oči bile su još tamnije od bijesa, a njegove usne su se 97

razmaknule od njegovih iskrivljenih zubiju...ali ne u osmijeh. Njegove duge, tanke noge su rezale po putu prema Ruskovim prednjim vratima, i čovjek-sjena priljubljen uz njegove pete djelovao je poput obješenog čovjeka u filmovima strave. Kad bi došao do vratiju, ne bi zastao da pozvoni, oh ne. On bi jednostavno upao unutra. Da je Brianova mama pokušala stati mu na put, gurnuo bi je. Da je Brianov tata pokušao stati mu na put, oborio bi ga udarcem. A da mu je Brianov mali brat, Sean, pokušao stati na put, bacio bi ga po cijeloj dužini kuće, poput savršenog udarca vođe navale u ragbiju. Popeo bi se gore, urlajući Brianovo ime, i ruže na tapetama bi klonule kada bi sjena obješenog čovjeka prešla preko njih. I našao bi me, pomisli Brian. Dok je stajao pored kuće Jerzyckovih, njegovo lice je bilo odraz očajničkog razmišljanja. Ne bi vrijedilo niti da se pokušam sakriti. Ne bi vrijedilo niti da odem sve do BOMBAYA. Pronašao bi me. A kad biPokušao je spriječiti sliku, isključiti je, ali nije mogao. Vidio je kako su se oči gospodina Gaunta povećavale, pretvarajući se u plave bezdane koji su sve više silazili u neku užasnu indigo vječnost. Vidio je duge ruke gospodina Gaunta, s neobično dugim prstima, kako se pretvaraju u kandže dok su se spuštale na njegova ramena. Osjetio je kako mu se koža ježi od tog odvratnog dodira. Čuo je urlanje gospodina Gaunta: Imaš nešto moje, Briane, a to nisi platio! Vratit ću! čuo je sebe kako viče u to iskrivljeno, goruće lice. Molim, oh molim, vratit ću to natrag, vratit ću to natrag, samo me nemojte ozlijediti! Brian dođe k sebi, isto tako omamljen kao što je bio onda kad je izašao iz Potrebnih stvari u utorak poslijepodne. Taj osjećaj sada nije bio tako ugodan kao onda. Stvar je bila u tome što nije želio vratiti sličicu Sandyja Koufaxa. Nije želio, jer je bila njegova. 6 Myra Evans je zakoračila ispod tende Potrebnih stvari upravo kad je sin njene najbolje prijateljice ulazio u stražnje dvorište Wilme Jerzyck. Myrin pogled, prvo iza sebe, a zatim niz Main Street, bio je još površniji od Brianovog pogleda niz Willow Street. 98

Da je Cora - koja je zaista bila njena najbolja prijateljica - znala da je ona ovdje, i što je još važnije, zašto je ovdje, vjerojatno ne bi nikad više razgovarala s Myrom. Zato jer je i Cora željela sliku. To nije važno, pomisli Myra. Sinule su joj dvije poslovice i činilo se da obje odgovaraju ovoj situaciji. Tko prvi, njegova djevojka je bila prva. Druga je bila Ono što ne znaš, neće te povrijediti. Svejedno, Myra je stavila velike naočale Foster Grant, prije nego je krenula u centar. Bolje spriječiti, nego liječiti je bio još jedan vrijedan savjet. Sada je polako napredovala prema vratima i proučavala natpis koji je tamo stajao: UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMADOGOVORU Myra nije imala dogovor. Došla je bez razmišljanja, potaknuta na akciju nakon Corinog poziva prije nepunih dvadeset minuta. "Razmišljala sam o tome cijeli dan! Moram je imati, Myra - trebala sam je kupiti u srijedu, ali imala sam samo četiri dolara u torbici, a nisam bila sigurna da li primaju čekove. Znaš kako je neugodno kad ih ljudi ne primaju. Od tada se stalno izjedam. Jedva sam oka sklopila prošle noći. Znam da ćeš pomisliti da je to ludo, ali je istina." Myra uopće nije mislila da je to ludo, i znala je da je to istina, zato jer je ona jedva sklopila oka prošle noći. I pogrešno je da Cora pomisli da slika mora biti njezina samo zato što ju je ona prva ugledala - kao da joj to da je neko božansko pravo, ili nešto takvo. "U svakom slučaju, ne vjerujem da ju je ona prva ugledala," reče Myra malim, zlovoljnim glasom. "Mislim da sam je ja prva ugledala." Pitanje tko je prvi vidio tu apsolutno slatku sliku je u svakom slučaju bilo prijeporno. Što nije bilo prijeporno je bilo kako se Myra osjećala kad je pomislila na posjet Corinoj kući gdje bi vidjela sliku Elvisa koja je visjela iznad kamina, odmah pored Corine keramičke figurice Elvisa i Corinog porculanskog Elvisovog vrča za pivo. Kada bi pomislila na to, Myrin želudac bi se podigao do negdje ispod srca i tamo visio, sklupčan poput mokre krpe. Tako se isto osjećala prvi tjedan rata protiv Iraka. To nije bilo u redu. Cora je imala sve moguće zgodne Elvisove stvarčice, čak je jednom vidjela Elvisa na koncertu. To je bilo u 99

Portland Civic centru, godinu prije nego je Kralj pozvan u raj da bude sa svojom ljubljenom majkom. "Ta slika treba biti moja," mrmljala je i, skupljajući svu svoju hrabrost, pokucala na vrata. Otvorila su se skoro prije nego što je uspjela spustiti ruku, i čovjek uskih ramena ju je skoro srušio na svom izlasku. "Oprostite," promrmljao je, ne podižući glavu, i jedva je imala vremena da opazi da je to bio gospodin Constantine, farmaceut iz ljekarne LaVerdiere's Super. Požurio je niz ulicu i zatim u Town Common, držeći mali zamotani paket u svojim rukama, ne gledajući niti desno, niti lijevo. Kad je vratila pogled, gospodin Gaunt je stajao na vratima, smiješeći joj se svojim veselim smeđim očima. "Nemam sastanak..." reče sićušnim glasom. Brian Rusk, koji je navikao slušati Myrino izgovaranje stvari tonom potpunog autoriteta i samouvjerenosti, ne bi prepoznao taj glas ni za milijun godina. "Imate sada, draga gospođo," reče gospodin Gaunt, smiješeći se i pomičući se u stranu. "Dobro došli natrag! Uđite slobodno, i ostavite nešto sreće koju ste donijeli!" Nakon kratkog pogleda okolo, vidjevši da nema nikoga poznatog, Myra Evans brzo uđe u Potrebne stvari. Vrata su se iza nje zanjihala, zatvarajući se. Ruka s dugačkim prstima, bijela poput ruke leša, posegne u polumrak, pronađe kolut koji je visio i povuče zaslon. 7 Brian nije primijetio da drži dah sve dok ga nije ispustio s dubokim, zviždućim uzdahom. Nikoga nije bilo u stražnjem dvorištu. Wilma, vjerojatno ohrabrena poboljšanjem vremena, objesila je rublje prije nego je otišla na posao ili kamo god je već otišla. Lepršalo je na tri užeta na suncu i osvježavajućem povjetarcu. Brian ode do stražnjih vratiju i zaviri unutra, zaklonivši rukama lice da spriječi bliještanje. Gledao je napuštenu kuhinju. Razmišljao je da pokuca, a zatim ocijeni da je to još jedan način da ga spriječi u onome što je namjeravao 100