"Koju je slikao moj prijatelj?" ''Da ... kod Barishe.'' "Gdje ju je trgovac robljem nabavio?" ''Ne znam.'' ''Je li Barisha bio kompanjon tebi i Ibrahimu?'' "Ne." "Pseto!" Kruger-beg se uskomešao. "Ako te sjećanje opet izda, pustit ću da ti 'štap priznanja' pleše po tabanima dok ti glava ne bude čista kao sultanova dobrota!" ''Imajte milosti, gospodine!'' zavapio je Osman. ''Barishu nisam prije poznavao. Chitu sam kod njega otkrio sasvim slučajno.'' ''Je li ona ... moja sestra?'' ubacio se Herman.'' ''Ne mogu to sa sigurnošću reći. Pretpostavljam da je jer je vrlo slična mojoj bivšoj gospodarici. Ne znam ništa više o njoj osim što je njezina dob točna a ona ne zna ništa o svojoj obitelji.'' Dervišova otkrića nisu prošla tako glatko kao što se može činiti. Govorio je tiho, neodlučno i s mnogo prekida; samo ga je strah od bastonade mogao navesti da dovrši svoje priznanje. Zapovjednik naredi da se Osman baci u najsigurniju tamnicu u zatvoru. Zatim se postavio na čelo svoje tjelesne garde kako bi uhvatio i Ibrahima. Paul i Herman požurili su ispred njih do njegove kuće. Ibrahim se gotovo izdao krikom užasa kad je svjedočio neočekivanom hvatanju Osmana. ''O Muhamede! O kalife!'' zaškrgutao je zubima. ''Jesu li to oni psi! Kako dolaze ovamo? Zar je mornar, koji mu je bio pomagač, sve izdao? Ako ne ugleda priliku za bijeg, izgubljen je.'' Ostatak događaja promatrao je drhtavih koljena.
''Svi demonski duhovi iz pakla!'' zastenjao je. "Vuku ga gore, uhvaćen je!" Htio je pobjeći, ali ga je predosjećaj na trenutak zadržao. Nakon nekoliko minuta začuo se reski krik, a odmah zatim i drugi. Ibrahim je vidio dovoljno.. ''Dobiva bastonadu! Ispituju ga!'' promrmljao je poraženo. ''Pitat će ga o njegovim pristašama, a on će reći moje ime. Izdat će me jer je lažni sebični pas, a nijedan čovjek ne može podnijeti bol kad ti štap udari u kosti stopala. Bježim! Odlazim što dalje! Za pola sata Kruger Begovi khawasi će doći i u moju kuću.'' Kao vragom opsjednut, pobjegao je. Nije skrenuo s puta, iako je prijetila opasnost da udari ljude koje je susretao na ulici. Brzo kući što je brže moguće, nema trenutaka za gubljenje! Ponovno je odahnuo kad je došao kući, vidio da su nosači već spremni. Ipak, djevojke su mu otežale posao. Ibrahimova žurba učinila im se sumnjivom; sve je izgledalo kao užurban put. Stoga su odbile ići i opirale su se sve dok Ibrahim nije naredio dvojici stražara da primijene silu. Ako se budu branile bodežom, jednostavno će biti ustrijeljene. Nekoliko trenutaka kasnije djevojke su sjedile u stolici na devi, a muškarci na konjima. Nedostajao je samo jedan. "Gdje je Said ... šejtana mi?" - urlao je beg. "Ovdje!" — odgovori mladić izjurivši iz kuće i skočivši u sedlo. "Imaš sreće! ... Hajde!" Najprije su jahali zapadnom stranom grada, a zatim su skrenuli do tzv. nove utvrde. Na taj je način Ibrahim uspio pobjeći i kasnije je bilo gotovo nemoguće saznati kojim je smjerom krenuo.
Od nove utvrde do El Enfa nije daleko. Ibrahim se nije zaustaviti u gradiću koji je označio kao cilj turneje... u galopu je nastavio ravno kroz dolinu Soetun do većeg grada Solimana. Poluotok Dakhoel proteže se na jugu Tuniskog zaljeva od jugozapada prema sjeveroistoku do duboko u jezero. Ibrahimu je bilo nemoguće pobjeći iz Tunisa preko vode, pa je planirao odvesti se do vijugave obale poluotoka. Tamo ga je brod, na dogovorenom mjestu, trebao čekati idućeg jutra. Ako bi to uspio postići, bio bi spašen. Nije se namjeravao odmarati ni na trenutak, tako da je djevojkama bilo nemoguće sići sa sedan stolca sve dok su deve bile u pokretu. Dvojica stražara bila su dobro uvježbana, čak su i na konjima uspjeli držati deve za uzde kako bi spriječili Zykymu i Chitu u pokušaju bijega. Tako su stigli u grad Soliman. "Ne čekajte me, nastavite!" naredi Ibrahim. ''Doći ću za vama kasnije.'' Zajedno sa Saidom, koji je vukao Derviševog konja za uzdu, zastao je da razgovara s nekim od ljudi u blizini. ''Tko mi može pokazati najbolji put do Klibije?'' Približilo mu se njih desetero.'' "Koliko plaćate?" "Možete dobiti pedeset pijastera i ovog konja zajedno sa sedlom ako odmah pođete!" ''Tako mi Allaha ... toliko ste velikodušni da vam je gotovo nemoguće vjerovati. Prvo dajte novac!'' Ibrahim je uzeo svoju torbicu. Said je skočio s konja na zemlju. ''Zašto skačeš s konja?'' upita njegov gospodar grubo. ''Ti čuvari su budale. Ne znaju osedlati konja. Trake su previše labave.''
"Oh, požuri! Nemamo vremena!" Rekavši to, odjurio je sa svojim novim vodičem. Said je prstom na usnama mahnuo muškarcima koji su ostali. ''Moram vam nešto reći. Dođite ovamo.'' Ibrahim, osvrnuvši se na njega, opsova: "Hej, zar to sedlo još nije gotovo?" ''Ne. Ne mogu to tako brzo uraditi.'' ''Požuri onda za mnom! Ne mogu dopustiti da nam zbog tebe daleko odmaknu. Nastavio je galopirati s vodičem. Vjerni se mladić tome nadao. Tek što je njegov gospodar nestao iza vrtnog zida, sedlo je ponovno bilo u redu i Said je skočio na konja. Umjesto da odmah pođe za Ibrahimom, sagnuo se prema ljudima i šapnuo im: ''Onaj tamo dobio je pedeset pijastera. Želite li zaraditi dvjesto, tristo ili više?'' "O Allahu, jeli to moguće?" ''Da ili ne? Brzo odlučite!' "Što moramo učiniti za to?" ''Pođite u El Enf što je prije moguće. Tamo će se pojaviti jahači da se raspitaju gdje smo jahali. Recite im Klibiji! A ako ti jahači ne dođu uskoro, mora netko od vas što prije otići u grad, u 'Talijansku kuću' i raspitati se o njima. Radi se o dva Nijemca i Englezu. Moje ime je Said. Jeste li shvatili?'' ''Da, a tko će nam platiti? "Gospoda iz 'Talijanske kuće'. Dat će vam onoliko koliko sam rekao, možda i više ako im uskoro uđu u trag. Kunem vam se Allahom i Prorokovombradom da će te dobiti taj novac.'' ''Budući da si se zakleo, mi ti vjerujemo. Podijelit ćemo se i poći na različite ceste pa ih ne možemo promašiti. Jedan od nas će poći ravno u grad u 'Talijansku kuću'."
Said je potjerao konja i pojurio za svojim gospodarom. Obavio je svoj posao, iako se pitao ne bi li bilo bolje da sam ode u grad. Ali tada bi njegov gospodar odmah shvatio zašto je pobjegao i svakako bi promijenio kurs, osim toga, smatrao je da je bolje držati se djevojaka. Nije znao što Ibrahim namjerava učiniti s njima.
VRIJEME ISTIČE Kad su Paul, Herman i Sir David upali u Ibrahimov vrt i prišli kući, našli su je zatvorenu. Pokucali su. Nitko se nije pojavio. To je bilo čudno. Nakon svega Ibrahim je želio otići na izlet i bilo je gotovo nemoguće pretpostaviti da će ostaviti kuću bez čuvara. Kružili su oko zgrade, a zatim se popeli kroz jedan od otvora u prizemlju. Soba u kojoj su završili bila je prazna. Odatle su ušli u mračni hodnik, također prazan. Herman je pregledao vrata. Kada se pokazalo da su zaključana, razvalio ih je. U međuvremenu je stigao i Kruger Bey. "Jeste li ga uhitili?" upitao je. "Otišao je." ''Što? Pobjegao je? Kamo?'' ''Otišao je na izlet u El Enf s djevojkama. ''Što? Otišao na vožnju ... sada? Taj kriminalac? E pa mi ćemo ga pomno pratiti i uloviti ga!'' "Idete li odmah za njim? Ili ćemo prvo vidjeti postoji li doista ta vožnja za uživanje?'' ''Vrlo razumno. Potpuno se slažem s tim. Zato ćemo započeti temeljitu pretragu.'' Počela je opsežna pretraga kuće, prije svega u djevojačkim sobama. Osim jastuka i tepiha, bile su prazne. Paul se sagnuo da podigne nešto s tla. Bio je to zlatni medaljon, identičan onom kakav je Herman posjedovao. Visio je na tankom zlatnom lančiću, koji je bio pokidan. Znatiželjan, Paul je pritisnuo medaljon, i on se otvorio. U istom trenutku je uzviknuo iznenađeno.
"Hermane, pogledaj... stvarno, to si ti... od glave do pete!" Herman je tupo pogledao mali portret u medaljonu. "To nisam ja... to je... to je moj tata!" konačno je s mukom izgovorio. "Tvoj otac? ... Ali ... kako je nastao taj portret ... ali što ja to pričam ...? Stvar je jasna! Taj medaljon može pripadati samo Chiti.'' "Chita!" ''A znaš li što to znači?'' povikao je uzbuđeno Paul. "Da?" ''Ta Chita je doista tvoja sestra. Besmisleno bi bilo dalje sumnjati u to!' "Chita ... moja sestra?" Herman je sakrio glavu rukama i počeo plakati kao dijete. Svi su bili duboko dirnuti, ali nitko nije progovorio, čak ni Lindsay, koji je nakon Hermana bio najbliži sudionik svega. Paul je stavio ruku na Hermanovo rame. "Dragi Hermane, smiri se ... ovo što si sada saznao nije ništa tužno." "Ne, ne", odgovorio je Herman prigušenim glasom. ''Tužno je i radosno u isto vrijeme. Moja sestra ... robinja! Može li više biti sumnje? Bilo bi užasno da...'' ''Tiho!... Kako možeš još sumnjati? Sjećaš se što si mi rekao o dva medaljona na brodu? Dobio si jednog s portretom majke, a drugog sa slikom oca. Najmlađoj sestri su ti ga objesili oko vrata šest mjeseci nakon rođenja. Više ne bi trebao sumnjati.'' ''Ni ja nemam nikakvih dvojbi, samo želim apsolutnu sigurnost. Ona mora znati tko je prikazan na tom medaljonu!'' ''Misliš li tako? S druge strane, čini mi se da ona nema pojma o kome se radi. Osim što je to umjetničko djelo, malo je zlatara koji takvo što izrađuju, i to samo s posebno vrijednim nakitom.
Uostalom, nikada nije došla u dodir s predmetima iz Europe, njezin je odgoj bio isključivo istočnjački.'' "Bi li dakle, ona izgubila ogrlicu?" Paul Norman pregledao je medaljon. ''Ne, ne vjerujem u to. Prije se može pretpostaviti da joj je lanac nasilno otrgnut. Veliki Bože... zamisli da Turčin nije planirao veseli izlet, nego bijeg! Djevojke su valjda shvatile i branile se... tada se lanac pokidao.'' "Sada nije vrijeme da se predamo svojim osjećajima", rekao je Herman kratko. ''Što je najvažnije, moramo razmišljati o Chiti i Zykymi upravo sada. Teško Ibrahimu ... teško zlikovcu ako im i dlaku takne!'' Žurno su pretražene i ostale sobe. ''Nema mnogo posuđa,'' zaključio je Herman kad su bili gotovi. "Kladim se da gad već zna za Osmanovo hvatanje i da je pobjegao." "Onda moramo poći za njim." ''I ja mislim tako. Moramo ići ravno u El Enf.'' Problem je riješio Kruger Bey na opće zadovoljstvo. Obećao je da će se pobrinuti za konje i oni su požurili natrag u bardo. Nekoliko kavaza je postavljeno u kuću i naređeno im je da odmah zatvore Ibrahima, ako se stanovnici kuće ipak vrate. Zahvaljujući činjenici da su Kruger-begovu tjelesnu stražu činili jahači, dobrih konja je bilo napretek. Zapovjednik je poslao poruku vladaru Tunisa, a zatim je trupa sastavljena od trojice Europljana, zapovjednika i desetorice njegovih ljudi, krenula na put. Kroz grad su išao kasom, izvan njega u punom galopu. Pretraga starog vodenog bunara trajala je više od sat vremena, pa je već bilo pet sati kada su konjanici stigli u El Enf gdje su ih znatiželjno promatrali stanovnici jer Kruger Bey je bio nadaleko poznat.
"Zapovjednik tjelesne straže", čuo je Herman kako neki čovjek govori naglas. ''To ne mogu biti ljudi koje čekamo.'' Herman je odmah zaustavio konja. ''Čekate li vi neke ljude izvan grada?'' ''Da. Dva Nijemca i Engleza.'' ''Točno, to smo mi.'' "Poznaješ li onda Saida?" ''Poznam. Je li ostavio poruku?'' ''Morali smo vas obavijestiti da je otputovao u Klibij. Unajmili su vodiča u Solimanu koji je dobio pedeset pijastera i konja sa sedlom.'' "U Klibiju!" iznenađeno je uzviknuo Herman. ''Naprijed!'' Ali čovjek zgrabi konja za uzde. ''Neka ti Allah prosvijetli pamet i otvori ruku, efendijo.'' Herman je odmah uzeo svoju torbicu i pružio mu novčić. Ali čovjek je odmahujući glavom pogledao bakšiš. ''Tvoje dobročinstvo je manje od Saidovih usta", rekao je. ''Aha, što ti je obećao?'' ''Četristo pijastera'' lagao je čovjek iskrena lica. David Lindsay se pridigao i upitao, nosa krivudavog od znatiželje: ''Bakšiš? Neka to bude moja stvar? Koliko?'' ''Četiri stotine.'' ''Je li njegova poruka vrijedna toga?''' "Sigurno." ''Onda će ti ljudi dobiti pet stotina pijastera. Ja sam Ben David Lindsay. Da.'' Nastavili su potom u punom galopu. Srećom, zapovjednikova postrojba uključivala je ljude koji su tako dobro poznavali poluotok da su bili sigurni na putu čak i noću.
Prvo su pošli do Solimana, a odatle do Masere. Kasno navečer stigli su do El Abeda gdje se istoimena rječica ulijeva u more. Ovuda su bjegunci prošli prije otprilike sat vremena i odvezli se do Bir el Dshedija. "Zar stvarno moramo ići u Klibiju?" upita jedan od ljudi koji je dobri poznavao kraj. "Da, tako su nam rekli." ''Čini mi se da Turčin ima vodiča koji voli jahati po lošim cestama. Vjerojatno će prvo otići u Dshedi, a onda u Sidi Dawud. Potom prelazi poluotok kako bi došao do cilja i ostaje na dobrim cestama. Nedvojbeno, na tom putu pravi veliku obilaznicu.'' "Zar možemo mi skratiti put?" "Možemo, ako se malo potrudimo." "Reci nam." ''Onda ćemo sada otići u planine. Kroz njih teče rijeka Adieb, točno u našem smjeru. Jahat ćemo dolinom ove rječice i prije zore bit ćemo u Klibiji.'' Nakon kraćeg vijećanja njegov je prijedlog prihvaćen i ubrzo se pokazalo da je to bio dobar savjet. Dva sata prije zore stigli su na cilj. Nažalost, Ibrahim je svom vodiču rekao Klibij, ali nikako nije namjeravao jahati do tog zaseoka. Usidrio je svoj brod sjevernije, u Ras Melahu. Tako su ga trojica prijatelja i zapovjednik sa svojim ljudima mogli uzalud čekati cijelu vječnost. Ali u zoru su susreli glasnika iz Sidi Dawuda koji je izvijestio zapovjednika i njegovu pratnju da je mala karavana koja se sastojala od dvije deve i pet konja jučer kasno navečer napustila Dawuda i sada boravi na rtu El Melah. Vidio ih je odozgo. "Oh, jao", poviče Herman, "oni ne dolaze ovamo! Sigurno očekuju brod." "Vidio sam oblak dima s parobroda", rekao je glasnik. ''Svi vrazi! Gdje?''
"Sjeverno od Ras Aswada." ''A koliko su daleko odavde bili ti jahači?'' "Oko deset minuta." ''U kojem smjeru?''' "Kad prođete između one dvije tamo kolibe, samo ravno." Herman skoči u sedlo. "Ne smijemo gubiti vrijeme!" Ostali su odmah slijedili primjer. Izjurili su iz zaseoka kao da ih vragovi gone i stigli u usku dolinu koja ih je odvela na zaravan. Kad su stigli na vrh, ispod sebe su ugledali more. Turski parobrod ljuljao se na valovima u blizini obale, a čamac na vesla kretao se prema kopnu. Čamac je izvučen na plažu u blizini mjesta na obali gdje su stajale dvije deve i pet konja. Nekoliko muškaraca dalo je sve od sebe kako bi gurnulo dvije žene koje su se borile na dasku koja vodi od obale do čamca. Jedan od muškaraca iznenada je ispustio glasni krik. Uočio je progonitelje i pokazao u smjeru parobroda. Odmah zatim na brodu je razvučena velika cerada i ukazala se cijev brodskog topa. "Oni su! Zakasnit ćemo!'' povikao je Paul. "Bi li se usudili pucati u nas?" ''Oni se neće usuditi počiniti takav prekršaj koji se kosi sa međunarodnim pravom'', škrgutao je Herman kroz zube. ''Nismo u ratnom stanju! Samo želimo uhvatiti kriminalca u bijegu. Naprijed... galopom!'' Podboli su konje i sjurili se niz planine. Chita, koju su stražari gurnuli u čamac, u tom je trenutku ugledala svoje prijatelje i ispružila ruke prema njima.
Zykyma, koja je također primijetila nadolazeće spasioce, branila se svom snagom. Ljudi su se sada brzinom munje približavali. Herman Adlerhorst prvi, Paul Norman odmah iza njega. Osim Zykyme i vodiča koji nije imao ništa s ovime, na plaži su bili samo Ibrahim, dva čuvara i Said. Shvativši da je spašavanje njegove gospodarice pitanje sekunde, Said je zgrabio težak kamen s tla i srušio stražare. Ibrahim je bio toliko zatečen napadom da nekoliko dragocjenih minuta nije poduzeo ništa. Zykyma je iskoristila priliku pa se trgnula i pojurila u susret svojim spasiteljima i u ruke svog zaštitnika. Psujući, Ibrahim požuri preko daske do čamca. Veslači su odmah zgrabili vesla i čamac je krenuo. Uto su ljudi stigli do obale. ''Stoj! Okreni se natrag!'' viknuo je Kruger-beg. Podrugljivi smijeh bio je odgovor. ''Ja sam Tjelohranitelj bega Tunisa! Naređujem da prestane veslati.'' Čamac je nastavio dalje. Muškarci su skočili s konja. "Opalite po gadovima." Ali Zykyma se bacila pred duge turske puške. "Ne pucajte!" jecala je. ''Chita je u čamcu. I ona bi mogla biti ubijena.'' ''Glupost!'' režao je Kruger Bey, pucajte! ...'' ''Ima pravo,'' reče Paul, ''s tim krivim turskim puškama pucaš na lijevo a metak ode na desno, nikad ne znaš koga ćeš pogoditi.'' I on je skočio s konja i zgrabio svoju karabinku koja je bila zakačena za sedlo.
"Prokletstvo!" doviknuo je David Lindsay. ''Naši pištolji ne dopiru tako daleko. Prokletstvo! Minutu ranije i već bi uhvatili taj ološ. Moj prijatelj Kara Ben Nemzi bi sada znao kako ustrijeliti te gadove! Da!'' Paul je u očaju zamahnuo stisnutim šakama u smjeru vode. Mogli su vidjeti Chitu kako se hrva sa svojim čuvarom. Začuo se pucanj. Englez se okrene i pogleda u crveno lice Kruger-bega, koji je upravo skidao pušku s obraza. "Da dokažem svojim sunarodnjacima da je stari Kruger Bey odličan strijelac", rekao je zapovjednik. Pokazao je, mršteći se, "Gle, lijep pucanj!" U čamcu je čuvar podigao ruke prema nebu i srušio se. "Chita!" Viknuo je Paul preko valova. U trenutku kada je stražar pao na leđa na klupu, Chita je prisebno sjela na rub čamca. Na trenutak je lebdjela iznad vode, a onda kao da je izgubila ravnotežu, zateturala je kriknuvši i nestala u valovima. Djevojčin pad prouzročio je ljuljanje čamca i Ibrahim, koji je ispružio ruku da uhvati Chitu, morao se uhvatiti za rub kako bi izbjegao pad u more. ''Požuri! Požuri!'' urlao je vođa veslača. Prestrašeni veslači zaveslali su tako oštro da su se vesla iskrivila. "Ne, prestanite... psi!" Ibrahim je bijesno urlao. "Moram dovesti Chitu! ... Natrag!" ''Da nas pobiju kao štakore, naravno!'' bjesnio je vođa. ''Ja kažem, naprijed!'' Čamac koji je jurio preko valova ubrzo je bio izvan dohvata metaka. Kad se Chita prevrnula, Paul je hrabro skočio u vodu, kao da je osjetio što njegova ljubav namjerava. Snažnim zaveslajima
rezao je valove, gledajući samo čamac koji se povlačio i prijeteće šake Ibrahim-bega... Chita je, međutim, nestala s površine. Srce mu se trznulo; u ovom strašnom trenutku kada će mu možda zauvijek nedostajati, osjetio je koliko je žarko i duboko voli. U međuvremenu je stigao do mjesta gdje je Chita pala u more. Koliko god je pomno gledao oko sebe, od potonule djevojke nije bilo ni traga. Odjednom mu se učinilo da vidi kako se mjehurići zraka dižu malo dalje. Odmah je zaronio i tražio pod vodom dok se skoro nije ugušio. Ali uzalud. Hvatajući zrak, ponovno se popeo na površinu. Još jednom je uvukao pluća punim zrakom i ponovno zaronio. Ali ni ovaj put nije bilo ništa iako je ronio pod vodom u velikom krugu. Grlo mu se stezalo od nedostatka zraka, voda mu je curila u dušnik, zatim mu se nešto zalijepilo za desnu ruku kao da želi spriječiti njegove posljednje očajničke udarce... lišen osjetila i krajnje iscrpljen, isplivao je natrag na površinu i.... u isto vrijeme, Chitino blijedo lice također je izronilo iz zelene vode. Činilo mu se da ga njegova uzavrela krv poigrava, no tada shvati da mu je ruka još uvijek omotana njezinom odjećom, a njezino beživotno tijelo prijeti da ga povuče natrag u dubinu. Strah i sreća vratili su mu punu svijest, a iscrpljenost je popustila. Položio je onesviještenu djevojku preko svojih prsa i ravnomjernim potezima, popraćenim pljuskom psovki koje su Kruger-begovi ljudi i dalje izvikivali čamcu koji je bježao s obale, uspio se domoći plaže sa svojim dragocjenim teretom. Herman i Zykyma odmah su kleknuli pokraj onesviještene Chite, a Paul se ispružio do njezinih nogu kako bi se oporavio od ovog iscrpljujućeg ronjenja. ''Učinio si što si mogao, moj mladi prijatelju,'' namrštio se Kruger Bey.
''Nadajmo se da će dragi Bog, ili Allah, kako ga ja ovdje zovem, pomoći pravednima. On sigurno neće dopustiti da ga Kruger Bey posrami! Žene su kao mačke... ako ih ne strpaš u vreću, neće se utopiti.'' "Hej, zapovjedniče!" rekao je David Lindsay promatrajući skupinu. "Previše dugo smo ovdje!" Nos mu se okretao goredolje, kao da su emocije za njega postale prevelike. ''Idemo do sela. Djevojka mora dobiti suhu odjeću. Da.'' Pošli su prema najbližem selu. A parobrod je polako isplovljavao na more. Čuvar kojeg je Said oborio na zemlju oporavio se, te tiho i neprimjetno otišao s vodičem i konjima. Napokon je Chita otvorila oči. Prvo što je ugledala bilo je Paulovo prestrašeno lice. ''Paul! Sanjam li?'' tiho je šapnula kad su joj se oči ponovno sklopile. "Chita, moja Chita!" ''Sve za nedostojnu Čerkesku robinju,'' promrmljala je. Skočio je. "Chita", šapnuo joj je na uho, "ti uopće nisi Čerkeskinja, ti si Njemica, baš kao i ja." "Njemica?" ponovila je sanjivo. Ponovno je podigla oči i pogledala oko sebe. Pocrvenjevši, susrela je prijateljski pogled Hermana Adlerhorsta i šokirana povukla mokri veo preko lica. ''Ne srami se moga prijatelja'' reče slikar veselo namignuvši Hermanu. "On ti je još bliži nego ja, zapravo puno bliži." "Bliže... mnogo bliže od tebe?" ''Chita...'' "Ne razumijem", rekla je slabašnim glasom. "Kad opet budeš jaka, objasnit ću ti", šapnuo joj je.
Spontano mu je stavila ruke oko vrata. "Ali ja sam jaka, vrlo jaka jer si ti sa mnom... i nikada te neću ostaviti." ''Onda ću ti reći: ti imaš brata, tu je tvoj brat!'' ''O Allahu! Gdje je on?'' Spustila je ruke i sklopila ruke na prsima. "On je, Chita, kao i ti, prodan kao rob, ali je pušten i uspio je sam izboriti mjesto u društvu." S uzdahom je položila glavu na njegovo rame, te zatvorila oči, a Zykyma je nervozno stavila prst na usne. "Sada je opet u nesvijesti", rekla je prijekorno. Ali ovaj put to je bilo od sreće i nitko nije umro od toga. kraj