PROLOG KARTA BRDA SVETE JELENE 1733. Pad gradova (eksperimentalistički režim lutkara zarazio je Prsten superprovodničkom kugom) 2851. Prvi kontakt: Lažljivo kopile zabija se u Prsten 2878. Topla igla istrage napušta Kanjon 2880. Topla igla istrage stiže do Prstena 2881. Ponovo je uspostavljena stabilnost Prstena 2882. Poslednji je plesao. Plesali su dokle god je pogled sezao, ispod tavanice od ravnog ogledala. Desetine hiljada pripadnika njegovog roda kretalo se u čvrstim ustrojstvima koja su podsećala na ogromne mutirajuće krivine, naizmenično dižući i spuštajući glave kako bi se što bolje orijentisali. Klepetanje njihovih kopita stapalo se s muzikom, podsećajući na sto hiljada kastanjeta. Šutni kratko, šutni u stranu, okreni se. Jedim okom prati suigrača. U ovom pokretu i u narednom ne smeš pogledati prema zidu koji skriva Neveste. Ne smeš dodirnuti. Milionima godina takmičarski ples i široki spektar ostalih društvenih vektora određivao je ko će se pariti, a ko ne. S druge strane opsene plesa pomaljala se opsena prozora, udaljenog i ogromnog. Prizor Skrivenog Patrijarha koji se ukazivao Poslednjem predstavljao je distrakciju, temeljni rizik, prepreku u okviru plesa. Isturi glavu; pokloni se... Ostali tronožni plesači, nepregledni pod i tavanica, predstavljali su projekcije iz memorije kompjutera na Toploj igli istrage. Ples je pomagao Poslednjem da sačuva svoje veštine, reflekse, zdravlje. Ova godina prošla je u ukrućenosti, oporavljanju i razmišljanju; međutim, takva stanja mogla su se u trenu izmeniti. Pre jednu zemaljsku godinu, ili pre pola arhaične godine na svetu lutkara, ili pre četrdeset rotacija Prstena... Poslednji i njegovi sužnji tuđinci pronašli su lađu dugačku jednu milju ukotvljenu ispod Karte Marsa. Nazvali su je Skriveni Patrijarh i isplovili, ostavivši Poslednjeg. Prozor u plesu Poslednjeg predstavljao je prizor u stvarnom vremenu koji je prenosila mrena u košu na pramčanom jarbolu Skrivenog Patrijarha. Ono što je prozor prikazivao bilo je stvarnije od plesača. Hmii i Luis Vu lenjo su se vukli u prednjem planu. Pobunjene sluge Poslednjeg delovale su pomalo iscrpljeno. Medicinski programi Poslednjeg obojici su povratili mladost, ima tome tek nešto više od dve godine. Još su bili mladi i zdravi, ali i mlitavi i tromi.
Šut pozadi, dodirni kopita. Okreni se, očeši se jezicima. Veliki Okean ležao je ispod mora magle. Vetrom uskovitlana magla stvarala je aerodinamična ustrojstva preko golemog broda. U blizini obale magla se skupljala poput talasa koji će se o nju razbiti. Iznad magle izdizali su se samo koševi na jarbolima visokim šest stotina stopa. Daleko u unutrašnjosti kopna, planinski vrhovi parali su beli prekrivač; bili su gotovo crni i sjajni. Skriveni Patrijarh vratio se kući. Još malo pa će Poslednji izgubiti svoje sadruge tuđince. Mrena je uhvatila glasove. Luis Vu: "Gotovo da sam siguran da su ono tamo planina Hud i planina Reiner. Ono tamo ne prepoznajem, ali ako planina Sveta Jelena nije pre skoro hiljadu godina raznela svoj vrh, onda bi to mogala biti ona." Hmii: "Planina na Prstenu ne eksplodira osim ako je ne pogodiš meteorom." "Upravo to i hoću da kažem. Mislim da ćemo proći pored karte zaliva San Franciska za manje od deset časova. Imajući u vidu vrstu vetra i talasa koji nastaju na Velikom Okeanu, biće ti potreban pristojan zaliv za tvoj lender, Hmii. Možeš odande otpočeti svoju invaziju, ako ti ne smeta da budeš upadljiv." "Volim da budem upadljiv." Kzin je ustao i protegnuo se, izbacivši kandže. Osam stopa krzna posutog bodežima, prava košmarna vizija. Poslednji je morao da podseti sebe kako je pred njim samo hologram. Kzin i Skriveni Patrijarh nalazili su se 300.000 milja daleko od svemirske letelice zakopane ispod Karte Marsa. Okreni se, prednje noge klize ulevo, korak ulevo. Ne obraćaj pažnju na ono što ti odvlači pažnju. Kzin ponovo sede. "Ovaj brod imao je unapred određenu sudbinu, zar ne misliš i ti tako? Bio je sagrađen za invaziju Karte Zemlje. Ukrala ga je Tila pošto je postala zaštitnik, kako bi osvojila Kartu Marsa i središte za popravke. A sada se Skriveni Patrijarh vraća da ponovo osvoji Zemlju." Unutar osakaćenog međuzvezdanog broda Poslednjeg počeo je da duva sve jači, sve hladniji vetar kroz kabinu. Ples je postajao sve brži. Znoj je natopio elegantno očešljanu grivu Poslednjeg i slivao mu se niz noge. Kroz prozor je dopiralo više od vidljive svetlosti. Zahvaljujući radaru mogao je da vidi veliki zaliv, na jugu prema orijentisanosti karte, i ljušture gradova koje su arhaični kzini podigli duž obale. Zaobljenost planete bi to sakrila od njega. Luis reče: "Nedostajaćeš mi." Nekoliko trenutaka moglo je izgledati da ga njegov sadrug nije čuo. A onda je ogromna masa narandžastog krzna progovorila, ne okrenuvši se. "Luise. Tamo se nalaze gospodari koje sam u stanju da pobedim i ženke koje mogu da mi podare decu. Tamo je moje mesto. Ne tvoje. Tamo, tamo su hominidi robovi, a i nisu ni od tvog roda, zapravo. Ti ne bi trebalo da pođeš, ja ne bi trebalo da ostanem." "Da li sam ja rekao nešto drugo? Ti odlaziš, ja ostajem. Nedostajaćeš mi." "Iako se tvoj razum tome protivi." "Ah."
Hmii reče: "Luise, pre mnogo godina čuo sam jednu priču o tebi. Moram saznati istinu." "Nastavi." "Pošto smo se vratili na naše svetove, pošto smo predali brod lutkara našim uvaženim vladama da ga prouče, Čtara-Rit te je pozvao da slobodno posetiš park lova pokraj grada Čvarambrova Krvi. Ti si bio prvi tuđinac koji je u njega ušao ne zato da bi umro. Proveo si dva dana i jednu noć u njemu. Kako je bilo?" Luis je ostao nepokretno da leži na leđima. "Uglavnom mi se svidelo. I to zbog časti koja mi je ukazana, čini mi se, ali s vremena na vreme čovek mora da iskuša svoju sreću." "Čuli smo priču, naredne noći na banketu Čtara-Rita." "Šta si čuo?" "Nalazio si se u unutrašnjem kvadrantu, među uvezenima. Pronašao si jednu vrednu životinju..." Luis se istog časa ispravi i sede. "Belog bengalskog tigra! Pronašao sam divnu zelenu šumu koja se ugnezdila među svim tim crvenim i narandžastim biljnim životom kzinta, i osećao sam se nekako bezbedno, prijatno i nostalgično. A onda je taj - taj predivan... faz... ljudožder izišao iz grmlja i pogledao me. Hmii, bio je tvoje veličine, težio je možda osam stotina funti i bio je izgladneo. Izvini, nastavi." "Šta je to benglaski tigar?" "Nešto naše, sa Zemlje. Drevni neprijatelj, moglo bi se reći." "Rečeno nam je da si žurno prošao pored njega da dohvatiš jednu granu. Da si stao nasuprot tigra i zamahnuo granom kao da je oružje, te ga upitao: 'Sećaš li se?' Tigar se okrenuo i otišao." "Aha." "Zašto si to uradio. Da li tigrovi govore?" Luis se nasmejao. "Pomislih da će možda da ode ako se ne budem ponašao kao plen. Da to nije upalilo, imao sam nameru da ga raspalim po nosu. U blizini se nalazilo to raspolućeno drvo, i čvrsta grana koja je mogla da posluži kao toljaga. A obratio sam mu se jer je neki kzin možda slušao. Već bi samo po sebi bilo grozno umreti kao glupavi turista u Patrijarhovom parku za lov. Umreti kao kukavni plen, bljak." "Da li si znao da ti je Patrijarh dodelio čuvara?" "Ne. Mislio sam da možda ima monitora, kamera. Posmatrao sam tigra kako odlazi. Okrenuo sam se i našao se licem u lice sa naoružanim kzinom. Gotovo da sam iskočio iz kože. Pomislih od njega da je još jedan tigar." "Rekao je da malo nedostajalo da te ošamuti. Izazvao si ga. Bio si spreman da ga mlatneš toljagom." "Rekao je da je hteo da me ošamuti?" "Tako je." Luis Vu se nasmeja. "Imao je ošamućivač ARM-a sa ugrađenom drškom. Vaš patrijarh nikada nije naučio kako se pravi milosrdno oružje, tako da su morali da ga
kupuju od Ujedinjenih Nacija, pretpostavljam. Upravo sam se spremao da zamahnem toljagom. Ispustio je pušku i pustio kandže, te shvatih da je kzin i nasmejah se." "Kako?" Luis je zabacio glavu unazad i nasmejao se, širom otvorivši usta i pokazavši sve zube. Da je to uradio jedan kzin, to bi predstavljalo otvoren izazov; Hmiijeve uši sasvim se priljubiše. "Hahahaha! Nisam mogao da se zaustavim. Bio sam tanj srećan. On nije nameravao da me ošamuti. Ubio bi me jednim pokretom kandži, ali je uspeo da se savlada." "Bilo kako bilo, priča je zanimljiva." "Hmii, nešto mi pade na pamet. Kada bismo mogli da odemo sa Prstena, ti bi želeo da se vratiš kao Hmii, zar ne?" "Mali su izgledi da bi iko znao za mene. Tretman podmlađivanja Poslednjeg uklonio je i moje ožiljke. Izgledao bih nešto stariji od svog najstarijeg sina, koji mora da sada upravlja mojim imanjima." "Aha. A Poslednji možda ne bi hteo da sarađuje..." "Ne bih to tražio od njega!" "Da li bi tražio od mene?" Hmii odvrati: "Ne bi bilo potrebe." "Nisam baš stekao utisak da bi partijarh mogao da prihvati reč Luisa Vua kada je posredi tvoj identitet. Ali on bi to učinio, zar ne?" "Verujem da bi, Govorniče-sa-tigrovima. Ali ti si izabrao da umreš." Luis frknu. "Oh, Hmii, ne umirem ništa brže od tebe! Najverovatnije mi je preostalo još pedesetak godina, a Tila Braun je smrskala magični medicinski komplet Poslednjeg." Poslednji pomisli kako je sad dosta. "Mora da ima vlastite medicinske pogodnosti na komandom mostu", primeti kzin. "Ne možemo dopreti do njih." "I kuhinja ima medicinske programe, Luise." "Morao bih da molim jednog lutkara." Možda bi ih razbesneo ako bi ih prekinuo. A da im odvrati pažnju? Govor lutkara bio je sažetiji i fleksibilniji od bilo kog ljudskog ili kzinti jezika. Poslednji je odzviždao-odcvrkutao nekoliko rečenica: naredba () ples () pređi u niži nivo složenosti () ponovo () pređi na mrenu šest Skrivenog Patrijarha () prenos/prijem () pošalji sliku, zvuk, bez mirisa, bez teksture, ošamućivač isključen. "Hmii, Luise..." Obojica su poskočili, zatim se zakotrljali i ustali, zablenuvši se. "Da li sam vas prekinuo? Želim da vam pokažem određene slike." Na trenutak su samo gledali ples. Poslednji je mogao da pretpostavi koliko mora da blesavo izgleda. Lica obojice počeše da se razvlače u osmeh; dok je
Luisovo izražavalo veselje, Hmiijevo je izražavalo bes. "Uhodio si", reče Hmii. "Kako?" "Podigni pogled. Nemoj je uništiti, Hmii, samo pogledaj iznad sebe u jarbol koji podupire radio-antenu. Nadohvat ti je kandži..." Lica tuđinaca veoma su se uvećala. Luis reče: "Liči na bronzanu paučinu sa crnim paukom u središtu. Fraktalno ustrojstvo. Teško ga je videti... takođe je teško videti gde se završava. Mislio sam da ih plete neki insekt sa Prstena." Poslednji im reče: "To su kamera, mikrofon, teleskop, projektor, a i neke druge alatke. Širi se. Ostavio sam ih na raznim mestima, ne samo na ovom brodu. Luise, možeš li da pozoveš svoje goste?" Zvižduk: naredba () lociraj graditelje gradova. "Treba nešto da vam pokažem. I oni bi trebalo ovo da vide." "Šta to izvodiš, liči na tai-kvon-do", reče Luis. Nareba () Traži: tai-kvon-do. Pojavilo se obaveštenje. Borbeni stil. Glupost: njegova vrsta nikada se nije borila. Poslednji reče: "Ne želim da izgubim mišićni tonus. Neočekivano uvek dolazi u najnezgodnijem času." Među plesačima se otvorio drugi prozor: graditelji gradova pripremali su obrok u ogromnoj kuhinji. "Sigurno vidite..." Hmiijeve kandže sevnuše prema lutkarevim očima. Prozor broj šest belo je zatreperio i zatvorio se. Šut. Provuci se pored Predvodnika trenutka. Ustani. Pomeri se milimetar; ustani. Strpljenje. Mogu da ga izbegavaju. Izbegavaju ga već deset časova, i pola arhaične godine pre toga; ali moraju da jedu. Drveni sto bio je ogroman, veličine kzinskog stola za bankete. Pre godinu dana Poslednji je morao da isključi kanal za njuh u mreni, zbog smrada usirene krvi koji se dizao sa stola. Smrad je sada bio nešto slabiji. Uklonjene su kzinske tapiserije i ovlaš izrezbarene freske, jer su bile suviše krvave za ukus hominida. Nešto od toga premešteno je u Hmiijevu kabinu. U vazduhu se osećao jak miris pečene ribe. Kavaresksenjajok i Harkabiparolin poslovali su po pomoćnoj kuhinji. Njena mala kćer delovala je sasvim srećno, ostavljena na jednom kraju stola. Na drugom kraju, sirova polovina ogromne ribe čekala je kzina. Hmii je primetio ribu. "Imali ste sreće", reče on sa odobravanjem. Očima je šarao po tavanici i zidovima. Pronašao je ono što je tražio: svetlucavu fraktalnu paukovu mrežu neposredno ispod velike narandžaste sijalice u samom vrhu kupole. Uđoše graditelji gradova, brišući šake. Kavaresksenjajok, momak tek izišao iz puberteta; Harkabiparolin, njegova saputnica, nekoliko godina starija; oboje sasvim ćelavih temena, sa kosom koja im je padala preko lopatica. Harkabiparolin podiže bebu i dade joj da sisa. Kavaresksenjajok reče: "Uskoro ćemo vas izgubiti." Hmii reče: "Imamo uhodu. To sam i mislio, ali sada znamo zasigurno. Lutkar je postavio kamere unaokolo."
Dečak se nasmejao njegovom besu. "Isto bismo i mi njemu učinili. Prirodno je tragati za znanjem!" "Za manje od jednog dana oslobodiću se lutkarevog pogleda. Kava, Harki, mnogo ćete mi nedostajati. Vaše društvo, vaše znanje, vaša iskrivljena mudrost. Ali moje misli pripadaće samo meni!" Sve ih gubim, pomisli Poslednji. Preživljavanje predlaže da sagradim put koji će ih vratiti k meni. On reče: "Narode, da li biste mi posvetili jedan sat da vas zabavim?" Graditelji gradova zinuše. Kzin se isceri. Luis Vu primeti: "Da nas zabaviš... Svakako." "Da li biste ugasili svetlo?" To je učinio Luis. Lutkar je zviždukavo zapevao. Posmatrao je na displeju njihova lica. Tamo gde se nekada nalazila mrena, sada su videli prozor: pogled kroz vetar i kišu, niz obod ogromne metalne ploče. Daleko ispod, na stotine nagomilanih belih humanoidnih obličja. Delovali su dosta društveno. Trali su se jedni o druge bez imalo neprijateljstva, a tu i tamo su se parili, ne tražeći privatnost. "Ovo je vreme sadašnje", objavi Poslednji. "Posmatram ovo mesto od kada smo vratili Prsten na njegovu orbitu." Kavaresksenjajok reče: "Vampiri. Flipe, Harki, da li ste ih ikada videli ovoliko na jednom mestu?" Luis upita: "Dakle?" "Pre nego što sam vratio našu sondu u Veliki Okean. Koristio sam je za raspršivanje mrena. Gledate oblast koju smo prvu istražili, sa najviše strukture koju sam mogao da pronađem, kako bih imao najbolji mogući pregled. Nažalost, kiša i oblaci od početka mi zaklanjaju pogled. Ali, Luise, ti možeš da vidiš da ovde ima života." "Vampiri." "Kavaresksenjajok, Harkabiparolin, to je levo od mesta na kome ste vi živeli. Vidite li da život tamo cveta? Mogli biste da se vratite." Žena je čekala, odlažući da donese sud. Dečak se kolebao. Izgovorio je nešto na svom jeziku, neprevodivo. "Ne obećavaj ono što ne možeš da pružiš", reče Luis Vu. "Luise, izbegavaš me od kada smo spasli Prsten. Uvek govoriš kako smo prešli lemilicom preko stotina hiljada milja naseljenog područja. Preispitao sam tvoje brojke. Ti ne slušaš. Uveri se sam, oni su još živi!" "Divno", reče Luis. "Vampiri su preživeli!" "Ne samo vampiri. Gledaj." Poslednji je zazviždao; zumirane su bile udaljene planine. Tridesetak hominida marširalo je kroz prolaz između vrhova. Dvadeset jedan vampir; šestoro malih crvenokožaca pastira koje su videli tokom svoje poslednje posete; petoro većih, tamnijih hominidnih stvorenja; dvoje od maloglave vrste, koje
možda nije trebalo ubrajati među razumne. Sva lovina bila je naga, i niko od njih nije pokušavao da pobegne. Bili su umorni, ali veseli. Svaki član druge vrste imao je vampira za pratioca. Samo je nekolicina vampira nosila odeću koja ih je štitila od hladnoće i kiše. Odeća je očigledno bila pozajmljena, skrojena da odgovara nečem drugom, a ne onome što ju je sada nosilo. Vampiri uopšte nisu bili razumni ili su bar Poslednjem tako rekli. Pitao se da li bi životinje držale robove ili stoku... ali nema veze. "Luise, Hmii, vidite li? Ima i drugih živih vrsta, takođe živih. Jednom sam čak video i graditelja gradova." Luis Vu primeti: "Ne vidim rak i ne vidim mutacije, ali mora da postoje. Poslednji, obaveštenja sam dobio od Tile Braun. Tila je bila zaštitnik, bistrija od tebe i mene. Rekla je, jedan i po bilion mrtvih." Poslednji reče: "Tila je bila inteligentna, ali ja na nju gledam kao na ljudsko biće, Luise. Čak i posle njene promene: ljudsko. Ljudska bića ne gledaju opasnosti u oči. Lutkare zovete kukavicama, ali ne gledati je kukavičluk..." "Mani se toga. Prošlo je godina dana. Rak može da odnese deset ili dvadeset. Mutacije odnose celo pokolenje." "Zaštitnici imaju svoja ograničenja! Tila nije imala pojma koliko su moćni moji kompjuteri. Ostavili ste me da izvršim podešavanja, Luise..." "Mani se toga." "Nastaviću da tražim", reče lutkar. Poslednji je plesao. Maraton će se nastaviti dok on ne pogreši. Iscrpljivao se; telo će mu se oporaviti, a potom ojačati. Nije se potrudio da prisluškuje dok su tuđinci večerali. Hmii nije razorio mrenu, ali ubuduće neće razmenjivati tajne nadohvat nje. I ne treba. Tokom godinu dana, dok je njegova šarolika posada i dalje pokušavala da sredi stvari vezane za Tilu Braun i nestabilnost Prstena, leteća sonda Poslednjeg razastrla je mrene po celom Skrivenom Patrijarhu. Više bi voleo da se usredsredio na ples. Biće dovoljno vremena za to. Hmii će uskoro otići. Luis će se povući u ćutanje. Kroz godinu dana i on će možda napustiti brod, prepustiti kontorolu Poslednjem. Bibliotekari graditelji gradova... da se pozabavi njima? U izvesnom smislu oni su već za njega bili izgubljeni. Poslednji je kontrolisao medicinsku opremu na Igli. Ako bi uvideli da je iskoristio svoju moć za iznuđivanje, shvatili bi istinu. Ali bio je suviše otvoren. I Hmii i Luis odbili su medicinsku pomoć s njegove strane. Luis Vu i Hmii išli su žurno niz hodnik u senci. Recepcija je bila veoma slabo osvetljena i neće primetiti paučinu. Poslednji je uhvatio samo deo razgovora. Posle ga je pustio nekoliko puta. Luis: "...igra dominacije. Poslednji mora da ima kontrolu nad nama. Suviše smo mu bliski, mogli bismo i te kako da ga povredimo." Hmii: "Pokušao sam da dokonam kako."
Luis: "Ozbiljno si pokušao? No, nema veze. Ostavio nas je same godinu dana, a zatim se pojavio usred rutinske vežbe. Čemu trud? Ništa u tom prenosu nije delovalo hitno." Hmii: "Znam kako ti razmišljaš. Čuo nas je, zar ne? Ako mogu da se vratim u Patrijaršiju, neće mi biti potreban Poslednji da povratim svoja dobra. Imam tebe. Ti ne tražiš da ti se plati." Luis: "Aha." Poslednji je razmišljao da li da ih prekine. Šta da kaže? Hmii: "Mene je držao u šaci zahvaljujući izgubljenim posedima, ali čime je držao u šaci tebe? Uz pomoć žice, ali prestao si da se drogiraš. Autodok u lenderu je bio uništen, ali u kuhinji sasvim sigurno postoji program za spravljanje osnažujućeg začina?" "Vrlo verovatno. I za tebe." Hmii je to odbacio, mahnuvši rukom. "Ali ako dopustiš sebi da ostariš, on nema ništa." Luis klimnu. "Ali hoće li ti Poslednji poverovati? Za lutkara... Ne vređam te. Siguran sam da govoriš istinu, Luise. Ali za lutkara je ravno samoubistvu kada neko dopusti sebi da ostari." Luis klimnu, ćutke. "Je li to opravdanje za bilion ubistava?" Luis bi prekinuo razgovor neke druge večeri, ali sada reče: "Opravdanje za obojicu. Ja ću umreti od starosti. Poslednji gubi svoje sužnje... gubi kontrolu nad svojim okruženjem." "Ali da su preživeli?" "Da su preživeli. Da. Poslednji je zapravo obavio programiranje. Ja nisam mogao da uđem u tu oblast središta za popravke. Vrvela je od drveta-života. Ja sam mu omogućio da rasprši mlaz plazme sa sunca na preko pet posto Prstena. Da to nije uradio, onda bih ja mogao... da živim. I tako me Poslednji ponovo poseduje. A to je važno, ako sam ja razlog što ne poseduje tebe." "Tačno." "I tako, pokaži Luisu stari snimak i reci mu da je to prenos uživo..." Dizao se vatar, naleti su zatomljivali glasove. Hmii: "Šta ako... brojke..." "...Poslednjeg da odustane..." "...mozak stari brže od ostalih delova tvoga tela!" Kzin je izgubio strpljenje, spustio se na sve četiri i odskakutao niz palubu. Nije bilo važno. Bili su izvan dometa. Poslednji je zašištao poput najvećeg aparata za espreso na svetu koji se raspada. U tom njegovom šištanju bilo je uspona i prizvuka koje nijedno stvorenje sa Zemlje ili Kzina nije moglo da čuje, sa harmonicima koji su sadržavali ogromne količine informacija. Poreklo dvaju vrsta koje jedva da su napustile pašnjake,
odnosno sišle sa drveća. Planovi opreme koja će naterati sunce da zablešti, zatim da se blesak pretvori u laserski snop, u top razmera Prstena. Delovi kompjuterske opreme smanjeni na kvantni nivo raspršili su se po kabini Poslednjeg poput sloja boje. Programi velike otpornosti i snage. Vi izopačeni otpaci poludivljeg, polurazumnog roda! Vaš sažaljenja vredan zaštitnik, vaša Tila rođena pod srećnom zvezdom, nije bila ni prilagodljiva niti je shvatala, ali vi čak niste ni toliko razboriti da slušate. Ja sam ih sve spasao! Ja, pomoću softvera na svom brodu! Jedan vrisak i Poslednji je ponovo bio miran. Nije preskočio nijedan korak. Jedan unazad, naklon, dok Predvodnik trenutka upliće Mlade u kvadret: prilika da se popije malo vode, koja mu je strašno potrebna. Jednu glavu povio je da usisa, jednu izdigao da prati ples: ponekad je dolazilo do varijacija. Da li je Luis Vu postajao senilan? Tako brzo? Odavno je prevalio dvestotu. Osnažujući začin održavao je pojedina ljudska bića zdravim i razboritim čitavih pet stotina godina, ponekad i više. Ali bez njegovih medicinskih pogodnosti, Luis Vu bi mogao brzo da ostari. A Hmii će otići. Nije važno. Poslednji se nalazio na najbezbednijem zamislivom mestu. Njegov brod bio je zatrpan u kubnim miljama ohlađene magme u blizini centra središta za popravke na Prstenu. Ništa nije bilo hitno. Mogao je da čeka. Tu su bili i bibliotekari. Nešto će se izmeniti... a tu je bio i ples.
Prvi deo: SENKOVITO GNEZDO
1. RAT MIRISA @03 = 2892. Oblak je prekrivao nebo poput sive metalne ploče. Žuta trava delovala je uvelo: suviše kiše, nedovoljno sunca. Nema sumnje da se sunce nalazilo pravo iznad glave, a i Luk je još bio na svom mestu, ali Valavirgilin nije videla ni jedno ni drugo ima tome već dvadeset dana. Krstarice su se kotrljale kroz beskrajnu izmaglicu, kroz visoku travu, na točkovima visine čoveka. Vala i Kej bili su za kormilom; Barok se vozio iznad njih kao topdžija. Barokova kćerka Forn spavala je ispod šatorskog krila. Svakog dana - svakog časa... Sabarokareš pokaza. "Je li to ono što ste tražili?" Valavirgilin ustade sa svog sedišta. Mogla je da vidi gde je nepregledna trava prestajala i počinjala nepregledna strnjika. Kejverbrimis reče: "Oni su ostavili ovo ustrojstvo. Ugledaćemo stražare ili žeteoce. Šefe, ne razumem kako si znala da će ovde biti divova trave. Ja nikada nisam bio ovako daleko udesno. Ti, ti si iz Središnjeg Grada? To je stotinu dana hoda nalevo." "Reč je stigla do mene", reče Valavirgilin. Ništa više nije pitao. Trgovačke tajne bile su samo njene. Ukotrljali su se u strnjiku i okrenuli. Krstarice su se sada kretale brže. Strnjika desno, trava do ramena levo. Daleko ispred, ptice su kružile i obrušavale se. Velike, tamne ptice: lešinari. Kejverbrimis dodirnu svoje pištolje da bi se umirio. Punili su se spreda, cevi dugačke kao njegova podlaktica. Veliki Sabarokareš zavalio se u oklopnom tornju. Na vrhu kontejnera nalazio se top, a on im je mogao biti potreban. Ostala kola klatila su se levo i desno, pokrivajući Kejeva kola tako da je on mogao bezbedno da istražuje. Kružeći, ptice su se udaljile. Posvuda su ostavile crno perje. Dvadeset velikih ptica, toliko se naždralo da je sada jedva letelo. Šta je moglo tolike da ih nahrani? Tela. Mali hominidi zašiljenih glava, od kojih su neki ležali u strnjiki, neki u nepokošenoj travi, gotovo sasvim oglodani. Na stotine njih! Mogli su da prođu i kao deca, ali deca među njima bila su još manja. Vala je potražila odeću. Na nepoznatom terenu nikada ne znate koji humanoidi mogu biti inteligentni. Sabarokareš se spustio na tle, sa pištoljem u šaci. Kejverbrimis je oklevao; ali ništa nije iznenada iskočilo iz trave, i on krenu za njim. Foranajidli proturi pospanu glavu kroz prozor i zinu. Bila je to devojka od nekih šezdeset falana, koja je upravo ulazila u doba za parenje. "Od sinoć", ubrzo reče Kej.
Smrad trulenja još nije bio naročito snažan. Ako Demoni nisu stigli pre ptica, onda ove žrtve mora da su bile pogubljene pred zoru. Vala upita: "Kako su umrli? Ako je ovo jedan od običaja lokalnih divova trave, ne mogu reći da sam luda za tim." "Ovo su mogle i ptice da urade. Polomljene kosti, vidite? Ali ptice velikih kljunova, koje traže moždinu. Ovo su sakupljači, šefe. Vidiš, tako se oni oblače, u perje. Idu za žeteocima. Sakupljači love smirpove, vatrene tačke, sve što kopa. Kada se trava pokosi, na videlo iziđu jazbine." ...Perje, tako je. To perje bilo je crno, crveno i purpurnozeleno, ne samo crno. "Šta se, onda, ovde dogodilo?" Forn reče: "Poznat mi je taj miris." Ispod truleži: šta? Nešto poznato, što samo po sebi nije bilo neprijatno... ali ipak je nateralo Foranajidli da se oseća nelagodno. Valavirgilin je unajmila Kejverbrimisa kao vođu karavana jer je bio odavde, jer joj se učinio sposoban. Ostali su bili njegovi ljudi. Niko od njih nije nikada bio ovako daleko udesno. Vala je znala više o ovom mestu od bilo koga od njih... ako je bila u pravu u pogledu toga gde se nalaze. "Pa, gde su oni?" "Možda nas posmatraju", primeti Kej. Vala je nadaleko videla sa svog mesta na pramcu krstarice. Otvoreni pašnjak bio je ravan, žuta trava kratko pokošena. Divovi trave bili su visoki između sedam i osam stopa. Da li su mogli da se sakriju u upola nižoj travi? Trgovci su postavili svoje krstarice u obliku trougla. Njihov podnevni obrok sastojao se od voća i korenja iz skladišta na pokretnim daskama. Skuvali su malo lokalne trave sa korenjem. Nisu se domogli nikakvog svežeg mesa. Nisu žurili. Većina hominida bila je bolje volje pošto bi se najela. Ako su divovi trave razmišljali kao mašinski narod, pustiće tuđince da se najedu pre nego što stupe s njima u vezu. Nije došao nikakav ambasador. Karavan je krenuo dalje. Tri krstarice kotrljale su se tromo preko otvorenog pašnjaka bez životinja koje bi ih vukle. Velike četvrtaste drvene platforme imale su četiri točka u uglovima; motor, smešten pozadi, pokretao je još dva pogonska točka. Kontejner od livenog gvožđa išao je ispred motora, nalik na železnu kuću sa debelim dimnjakom. Velike, tanke, pločaste opruge nalazile su se ispod pramca, ispod kormila. Kakav divljak mogao je da se zapita kakva je to kula na kontejneru, ali šta bi pomislio ako nikada nije video top? Da je bezopasan. Oblici boje zlataste trave, oblici suviše veliki da bi bili ljudi: dva velika humanoida gledala su sa prevoja udaljenog brda. Vala ih je spazila tek kada se jedan okrenuo i odskakutao preko polja trave. Drugi je potrčao duž prevoja, ka
mestu na kome će ga krstarice preći. Čekao ih je, preprečivši im put, gledajući ih kako dolaze. Gotovo da je bio boje zlataste trave: zlatasta koža, zlatasta griva. Veliki. Naoružan ogromnim zakrivljenim mačem. Kejverbrimis krenu u susret divu. Valavirgilin usmeri krstaricu za njim kao kakvu prijateljsku jahaću životinju. Udaljenost je unosila čudne obrte u dijalekat trgovine. Kejverbrimis je pokušao da nauči Valu neke varijacije u izgovoru, nove reči i izmenjena značenja. Sada je slušala, pokušavajući da razabere šta je to Kej govorio. "Došli smo u miru... nameravamo da trgujemo... Dalekosežna trgovina... rišatra?" Divove oči su sevale tamo-amo dok je Kej govorio. Tamo-amo između njihovih vilica, Forn, Vala, Kej i Barok. Div se zabavljao. Lice mu je bilo kosmatije nego u bilo kog pripadnika mašinskog naroda. Lepa bradica koja je oivičavala Forninu vilicu i koja samo što je počela da joj raste, tek toliko dugačka da se savije u loknu na krajevima. Valina je postajala elegantno bela, dva roga na bradi. Ostale hominide isuviše su često zbunjivale brade pripadnika mašinskog naroda, naročito žena. Div je sačekao da Kej završi da priča, zatim je prošao pored njega i smestio se na jurećoj platformi krstarice. Oslonio se o kontejner i istog časa se trgnuo, odvojivši se od toplog metala. Povratio je dostojanstvo i dao znak krstarici da krene napred. Veliki Barok ostao je da stoji iznad diva. Forn se popela kod oca. I ona je bila visoka, ali su oboje pored diva delovali zakržljalo. Kejverbrimis upita: "Tvoj logor, onuda?" Dijalekat kojim je div govorio bio je manje razumljiv. "Da. Hajdete. Vi tražite zaklon. Mi želimo ratnike." "Kako upražnjavate rišatru?" To je bila prva stvar koju bi svaki trgovac želeo da sazna, kao i svaki beta muškarac, ako su ovi bili nalik ostalim divovima trave. Div reče: "Hajde brzo, ili nauče suviše o rišatri." "Šta?" "Vampiri." Forn razrogači oči. "Onaj smrad!" Kej se osmehnu, ne videvši u tome nikakvu pretnju, već priliku. "Ja sam Kejverbrimis. Ovo ovde su Valavirgilin, moja gazdarica, kao i Sabarokareš i Foranejidi. I u ostalim krstaricama su pripadnici mašinskog naroda. Nadamo se da ćemo vas ubediti da pristupite našem Carstvu." "Ja sam Parum. Našeg vođu morate oslovljavati kao Turla." Vala je prepustila Keju da vodi razgovor. Mačevi-kose divova trave imali su suviše mali domet. Oružje dalekosežne trgovine zaustaviće napad vampira kao od šale. To bi trebalo da ostavi utisak na Bika, a potom - posao.
Divovi trave, njih dvadesetak, vukli su kola puna trave kroz prolaz u zidu od nagomilane zemlje. "Ovo nije normalno", primeti Kejverbrimis. "Divovi trave ne podižu zidove." Parum ga je čuo. "Morali smo da naučimo. Pre četrdeset tri falana borili smo se protiv crvenih. Od njih smo naučili zidove." Četrdeset tri falana iznosilo je 430 rotacija ustrojstva zvezda, pri čemu se nebo okretalo svakih sedam i po dana. Za četrdeset falana Valavirgilin se obogatila, parila, donela na svet četvoro dece, a zatim prokockala svoje bogatstvo. Tokom poslednja tri falana je putovala. Četrdeset tri falana bilo je dugo. Pitala je ili je pokušala da pita: "Je li to bilo onda kada su došli oblaci?" "Da, kada je stari Turl proključao more." Da! Ovo mesto je tražila. Kejverbrimis slegnu ramenima na to lokalno sujeverje. "Od kada imate vampire?" Parum reče: "Oduvek ima poneki. U poslednjih nekoliko falana, odjednom su posvuda, svake noći sve ih više. Jutros smo pronašli gotovo dve stotine sakupljača, svi mrtvi. Noćas će ponovo ogladneti. Zidovi i naši samostreli drže ih na odstojanju. Ovamo", reče stražar, "provedite vaša kola kroz taj procep i pripremite ih za borbu." Imaju samostrele? A svetlost je čilela. Unutar zidova bila je gužva. Muškarci i žene divova trave istovarivali su svoja kola, često zastajkujući da jedu travu. Podizali su poglede prema pripadnicima mašinskog naroda koji su se kretali među njima; upiljili bi se, a potom se vraćali na posao. Da li su ikada videli krstarice na vlastiti pogon? Međutim, trebalo je prvo pobrinuti se za vampire. Muškarci u kožnim oklopima već su se poređali duž zida. Ostali su nanosili zemlju i kamenje kojima će zatvoriti prolaz. Vala je osećala da divovi trave zure u njenu bradu. Onako odoka izbrojala ih je oko hiljadu, koliko muškaraca toliko i žena. Međutim, na drugim mestima uvek je bilo više žena među divovima trave nego muškaraca, a ovde nije videla decu. Znači, treba dodati još koju stotinu žena koje čuvaju decu negde u zgradama. Jedno ogromno tuđinsko srebrno obličje siđe niz padinu njima u susret. Podigao je kacigu sa krestom i otkrio zlatastu grivu. Turl je bio najveći muškarac među divovima trave. Oklop koji je nosio nabrekao je na svakom spoju; nije ličio ni na jednog hominida koga je Vala ikada videla. "Turle", oprezno mu se obrati Kejverbrimis: "Dalekosežna trgovina došla je da pomigne." "Dobro. Šta ste vi, mašinski narod? Čujemo za vas."
"Naše carstvo je moćno, i mi se širimo putem trgovine, ne rata. Nadamo se da ćemo ubediti vaš narod da spravlja gorivo za nas, kao i hleb, i neke druge stvari. Od vaše vrste trave može da se napravi dobar hleb; možda se i vama samima dopadne. Zauzvrat vam možemo pokazati čuda. Najmanje od svih su naši pištolji. Ti pištolji imaju veći domet od vaših samostrela. Za borbu izbliza imamo plamenike..." "Stvari za ubijanje su to? Sreća naša da ste došli. I vaša, što ste stigli do zaklona. Trebalo bi sada da premestite vaše pištolje na zidove." "Turle, veliki pištolji su na krstaricama." Zid je bio dvostruko viši od svakog pripadnika mašinskog naroda. Ali Valavirgilin se prisetila lokalne reči. "Rampa. Turle, postoji li neka rampa koja vodi na zid? Može li da izdrži naše krstarice?" Boje dana pretvarale su se u ugljeno sivilo. Počela je da pada kiša. Daleko iznad oblaka, senka noći mora da je gotovo već pokrila sunce. Nije bilo nikakve rampe dok Turl nije ričući izdao naređenje. A onda su svi ogromni muškarci i žene ostavili ono što su radili i stali da premeštaju zemlju. Vala je uočila jednu ženu koja se pela, vodila, vikala. Velika, zrela, sa glasom koji je mogao da uzdrma stene. Uhvatila je ime: Munva. Možda je to bila Turlova primarna žena. Metalni kontejner i metalni motor, kao i široke pokretne daske debljine šake: krstarice su bile teške. Rampa samo što se nije rasula. Krstarice su se pele jedna za drugom, češući se desnom stranom o zid dok ih je deset muških pripadnika divova trave podizalo i pridržavalo s leve. Kako li će samo da spuste krstarice? Vrh je bio iste širine kao i osnova krstarice sa točkovima. Stražari su ih vodili. "Uperite svoje oružje desno u odnosu na rotaciju. Vamiri odatle dolaze." Upravljači kola poređali su svoja vozila, a zatim se okupili na dogovor. Kej je upitao: "Vande, Ante, šta mislite? Šrapnel u top? Mogli bi da se zbiju. Često to čine." Antratilin reče: "Neka divovi sakupe nešto šljunka. Štedimo municiju. Mada će ovo biti posao za pištolje. Da se raširimo?" Vandernoti reče: "To je ono što divovi žele." "Ja takođe", reče Kejverbrimis. Vala reče: "Divovi trave imaju samostrele. Zašto su zabrinuti? Samostreli nemaju domet pištolja, ali će im omogućiti da ostanu izvan domašaja vampirskog mirisa." Upravljači kolima se zgledaše. Ant reče: "Travojedi..." "Oh, ne. Drugde ih smatraju zastrašujućim borcima", odvrati Vand. Niko ništa ne reče. Krstarice Vandernotija i Antrantilina otkotrljaše se u suprotnim smerovima. Gotovo su se izgubile u kiši i tami pre nego što su ih ratnici Divova trave zaustavili. Kejverbrimis reče: "Baroče, ti na top, ali imaj pištolje na dohvat ruke. Ja imam
pištolje. Forn, punjenje!" Bila je suviše mlada da bi joj poverili nešto više. "Šefe, voliš li bacače plamena?" Vala reče: "Neće prići tako blizu. I ja prilično dobro bacam." "Onda bacač i ručne bombe. Nadam se da će nam se ukazati prilika da upotrebimo bacač plamena. Pomoglo bi nam kada bismo mogli da im pokažemo da se alkohol i za to može upotrebiti. Divovima trave nije potrebno naše gorivo, sami vuku svoja kola. Vampiri nisu inteligentni, je li tako?" "Oni u blizini Središnjeg Grada nisu." Forn reče: "U većini jezika su vampiri, ne Vampiri. U tom obliku koristi se za životinje." Keja nije zanimao jezik. "Da li jurišaju, šefe? U velikom talasu?" "Samo sam se jednom borila protiv vampira." "To je više od mene. Čuo sam priče. Kako je bilo?" "Jedina sam preživela", reče Valavirgilin. "Keje? Samo priče? Znaš li bar da koristiš peškire i gorivo?" Kej nabra čelo. "Šta?" Valina glava naglo se okrenu na duboki uzvik jednog stražara. Sada je sve bilo u senci, a taj zvuk mogao je biti vetar što duva kroz zategnute konopce i šapat samostrela. Divovi trave štedeli su svoje strele. Ni meci se nisu mogli nadomestiti, jer nije bilo rase klijenata koja bi proizvela nove. Vala još ništa nije videla. Za divove trave kao da nije postalo mračnije, ali ove ravnice bile su njihov dom. Fijuknula je strela iz samostrela, i nešto bledo se izdiglo i presamitilo. Vetar je uhvatio... to nije bio vetar. Pesma. "Tragajte za belim", nepotrebno im je doviknula Forn. Kej je opalio, ponovo napunio top, opalio. Baš dobro što su krstarice stajale na odstojanju. Blesak njihovih topova bio je zaslepljujući. Vala je razmišljala o tome, dok su vatreni baloni u njenim očima bledeli. Zatim se otkotrljala ispod krstarice i izvukla bacač plamena, a posle njega i mrežu sa ručnim bombama. Ostaće tu da joj krstarica štiti oči od bleska. A top? Pucali su oko nje. Vid joj se povratio. Tamo, bledo hominidno obličje. Još jedno. Videla ih je više od dvadeset! Jedno je palo, a ostala su se povukla. Većina mora da je već bila izvan dometa samostrela. Njihova pesma išla joj je na živce. "Top", primeti Barok, i ona zatvori oči upravo u trenutku kada je opalio. Vatra je posezala da zahvati strnjiku. Bleda tela, šest... Osam. Trideset do četrdeset vampira stajalo je na otvorenom, i dalje na dometu topova, pomisli ona. Zašto bi se ljudi sa samostrelima plašili vampira? Zato što niko još nije video toliko vampira na jednom mestu! To je bilo bizarno, ludo. Kako toliki mogu da se prehrane? Trgovačka skupina visokih rendžera umrla je u jednoj kuli jednog napuštenog grada, pre četrdeset tri falana. Visoki rendžeri borili su se protiv ne više od
petnaest vampira, te noći. Nisu ubili više od osam. Svi ostali su umrli i samo je slučaj spasao Valavirgilin. Setila se pesme koja se dizala sa ulice. Vampiri bledi, nagi, divni. Užas. Visoki rendžeri pucali su sa prozora na desetom spratu, i postavili su stražare duž stepeništa. Stražari su nestajali jedan za drugim, a onda... Kej primeti: "Povoljan vetar." Barok reče: "Top." Čvrsto je zatvorila oči pred bleskom. Barokov top je zagrmeo, zatim još jedan malo dalje, jedva da su ga čuli. Barokov glas bio je tih. "Mogli bi da kruže." "Nisu razumni", reče Kej. Opalio je još jedan top, daleko ulevo. Zatim jedan desno od njih. Vampiri nisu nosili nikakvo oruđe, nisu imali odeću. Ako biste zavukli prste u divnu, bujnu, pepeljastu kosu na lešu vampira, naišli biste da je ima suviše oko male, pljosnate lobanje. Nisu podizali gradove, nisu imali vojsku, nisu izmislili nikakvu strategiju za opkoljavanje. Pa ipak su ratnici na zidu međusobno šuškali, pokazivali prstima, ispaljivali strele u mrak u smeru okretanja, udesno i suprotno od smera okretanja. "Kej? Imaju noseve." Barok spusti pogled. Kej upita: "Šta?" "Nemaju plan za bitku", reče Valavirgilin. "Jednostavno izbegavaju miris hiljadu i po divova trave koje opslužuje primitivna kanalizacija. Isti taj miris ih je doveo ovamo! Kada vetar dune od njih ka nama, miris im više neće smetati. A onda će vetar duvati od njih ka nama." "Idem da kažem Vandernotiju da okrene krstaricu", reče Barok i otrča. Vala viknu za njim. "Tkanina i alkohol!" On se vrati. "Šta?" "Sipaj gorivo na peškir, samo malo. Zaveži ga oko lica. Nećeš osetiti miris. Reci Vandu!" Kej reče odozgo. "Još imam mete. Šefe, izvan dometa su. Ti idi i kaži Antu da se pokrene. Reci mu za peškire i gorivo. Možda ni divovi trave ne znaju. Šefe? Ne zaboravi da sam hteo da im pokažem za šta još mogu da upotrebe gorivo?" Idiot. Poprskala je jedan peškir za sebe i ponela još dva sa sobom. Ovo bi moglo hitno da joj zatreba. Morala je da pazi na svaki korak u tami jer se sa obe strane nalazio ponor. Prestala je da pada kiša. Vetar je donosio pesmu vampira. Udisala je alkoholna isparenja iz peškira obmotanog oko lica. Počelo je da joj se vrti u glavi. Začula je u daljini: "Top." Zatvorila je oči, sačekala grmljavinu, nastavila prema četvrtastoj senci. Pozvala je: "Antrantiline!" "Ima posla, Vala", Taratarafaštin glas. "Imaće i te kako posla, Tarfa. Vampiri nas okružuju. Izvadite peškire, poprskajete ih gorivom, zavežite ih preko usta. Zatim pomerite kamion za šestinu
luka." "Valavirgilin, ja naređenja primam od Antrantilina." Glupa žena. "Premesti krstaricu ili to oboje možete reći Demonima. Stavi peškir i Antu. Ali prvo mi daj vrč sa gorivom za divove." Pauza. "Da, Valavirgilin. Imaš li dovoljno peškira?" Krčag sa gorivom bio je težak. Valavirgilin je i te kako bila svesna oružja koje nije držala. Kada je pred njom iskrslo ogromno obličje, laknulo joj je, mada joj je istovremeno bilo i neprijatno. Div trave se nije okrenuo. "Kako ide odbrana, Valavirgilin?" Vala reče: "Okružuju nas. Namirisaćeš ih kroz koji trenutak. Sveži ovo..." "Auh! Kakav je to smrad?" "Alkohol. Pokreće naše krstarice, ali bi mogao da nas spase. Sveži ovo oko vrata." Stražar se nije ni pomerio, nije je pogledao. Ne bi on uvredio tuđinca gosta. Što znači: Valavirgilin ništa nije rekla. Nije imala vremena za igre. "Usmeri me prema Turlu." "Daj mi tu krpu." Dobacila mu ju je nisko. Frknuo je u znak gađenja, ali ju je ipak svezao oko vrata. Zatim je upro prst, ali ona je već ugledala sjaj Bikovog oklopa. Bik nije odvojio pogled s krpe u njenim rukama čak ni kada se povukao pred smradom. "Ali zašto?" "Ne znaš o vampirima?" "Do nas stižu priče. Vampiri dosta lako umiru, i ne misle. Što se ostalog tiče... da li bi tom krpom trebalo da pokrijemo uši?" "Zašto, Turle?" "Kako ne bi mogli pesmom da nas odvedu u smrt." "Ne zvukom. Mirisom!" "Mirisom!" Divovi trave nisu bili idioti, ali... nisu imali sreće. Prvo je neko morao da preživi napad vampira. Čak i ako bi dete preživelo, ono ne bi znalo zašto su svi odrasli otišli. Ona, Kej, neko drugi trebalo je da pokrenu tu temu, bez obzira na žurbu. "Vampiri luče miris za parenje, Turle. Požuda raste, mozak se isključuje i čovek odlazi." "Smrad vašeg goriva leči taj problem? Ali ne postoji li još jedan problem? Čuli smo za vaš mašinski narod i vaše carstvo goriva. Vi ubeđujete druge hominidne vrste da spravljaju alkohol za vaša kola. Oni nauče da ga piju. Gube zanimanje za rad, igru i sam život, za sve osim za gorivo, i umiru mladi." Vala se nasmeja. "Vampirski miris uradi sve to pre no što udahneš stotinu puta." Pa ipak, Turl je bio u pravu. Da li želimo da samostrelaši budu pijani dok vampiri
kruže oko zida? "Da li je gorivo bolje? Probaj jake trave?" "Kada možete da uberete te trave? Gorivo imam sada, ne sutra." Bik se okrenuo od nje i stao urlajući da izdaje naređenja. Većina muškaraca sada je bila na zidu, ali su žene potrčale. Odnekud su se stvorile bale tkanine. Žene su se pele na zid i išle duž vrha ka krstaricama. Vala je čekala što je strpljivije mogla. Bik je zarežao: "Dođi!" Ušao je uzgradu od zemlje, drugu po veličini. Tkanje je bilo rasprostrto po vrhu zemljanog zida i jedne središnje staze. Ovde su se nalazile visoke gomile sasušene trave, ali i drugih biljaka, na hiljadu mirisa. Bik je drobio lišće pod njenim nosem. Ustuknula je. Drugačiji list; oprezno je omirisala. Još jedan. Onaeče: "Probaj sve odreda, ali probaj i gorivo. Otkrićemo šta najbolje deluje. Zašto ove skladištite?" Bik se nasmejao. "Začini, to su, biberlik i menti. Žene ih jedu, od njih bolje njihovo mleko. Zar mislite da jedemo samo travu? Uveloj ili gorkoj travi potrebno je nešto radi ukusa." Bik je sakupio puno naručje biljaka i izišao urlajući. Imala je utisak da se njegovo urlanje čuje čak u Središnjem Gradu. Njegov glas i glasovi žena, i potom struganje velikih stopala koja se penju. Vala izvuče svoju bocu sa gorivom i krenu da se penje za njima. Sa vrha je posmatrala krupne senke, nepokretne ratnike, žene koje su se kretale između njih, deleći natopljene peškire. Vala je presrela jednu veliku, zrelu ženu. "Munva?" "Valavirgilin. Ubijaju mirisom?" "Da. Ne znamo koji miris najbolje štiti. Neki muškarci već su dobili peškire natopljene alkoholom. Njima ih ostavi, ostalima daj Turlove biljke. Videćemo." "Videćemo ko će da umre, a?" Vala ode dalje. Od alkoholnih isparenja pomalo joj se vrtelo. Mogla je s tim da iziđe na kraj, ali je primetila da je njen peškir već gotovo suv. Jutros je Vala razmišljala o tome kako je Forn dovoljno zrela da upražnjava rišatru, ili možda da se odmah pari. Forn je prevazišla to predviđanje. Teško da se još sećala mirisa vampira. Prepoznala je miris ljubavnika! Taj stari miris požude i smrti boravio je u Valavirgilinom nosu i grickao joj je mozak. Ratnici divova trave predstavljali su nepokretne senke među senkama žena koje su se kretale. Ali... bilo ih je manje. Žene divova trave takođe su to primetile. Vrištale su od besa i straha; zatim su dve, četiri, potrčale niz nasip dozivajući Turla. Još je jedna potrčala u pogrešnom pravcu, stenjući, napolje u polje strnjike. Vala se kretala među preostalim braniocima, sipajući gorivo po peškirima. Ženama, muškarcima, koga god je mogla da pronađe. Žurba će ubiti. Gorivo će
zaštititi. Trave? Miris Turlovih trava možda bi duže potrajao. Svuda unaokolo videla je bleda hominidna obličja. Tako malo pojedinosti. Morali ste da zamišljate kako izgledaju; a dok vam miris golica prednji mozak, videli biste veličanstvene fantazije. Prišli su bliže. Zašto ne čuje topove? Stigla je do Antrantilinove krstarice. Popela se na pokretnu dasku. "Hej! Ante?" Kontejner je bio prazan. Otvorila je trik bravu i popela se u kontejner. Nikog nije bilo. Nije bilo štete, ni traga borbe; jednostanvo su otišli. Natopi peškir. Zatim: top. Vampiri su se lepo skupljali za kruženje. Da li su se skupljali oko Anta, Forn ili Himpa, negde tamo dole? Nije bilo važno. Opalila je i videla da ih je polovina pala. Negde tokom te noći čula je ponovljeno šaputanje. "Antrantilin?" "Otišao", reče ona, ali nije mogla da čuje vlastiti glas. Vrisnula je: "Otišao! Valavirgilin ovde!" jedva da je i to čula. Njeno urlanje i njegovo urlanje svela je na šapat grmljavina topa koja je parala uši. Došlo je vreme da se krstarica pomeri. Vampiri su se povukli, naučili su da se ne skupljaju u gomile, ali mogla je da nađe negde drugde svežu lovinu. Topovi nisu bili potrebni na desnoj strani i u smeru okretanja. Tamo gde je vetar duvao od vampira, samostreli su mogli da dosegnu do njih. "Ovde Kej. Jesu li svi otišli?" "Da." "Ponestaje nam municije. Tebi?" "Dovoljno." "Ujutro više nećemo imati goriva." "Ne. Razdavala sam sav svoj alkohol i rekla ženama kako da ga koriste. Mislila sam da Munvu, ženu divova trave koja je delila peškire ratnicima - da je naučim kako da rukuje topom? Da li želimo..." "Ne, šefe, ne. Tajne!" "Ionako bi potrajalo suviše dugo da je obučim." Kej podiže glavu u kabinu topdžije. Izvukao je krčag baruta i podigao ga stenjući. "Nazad na posao." "Da li ti je potreban mali kalibar?" "Dosta kamenja." Pogledao ju je. Sledio se. Spustio je krčag. Skliznula je dole. Pošli su zajedno. "Trebalo je ponovo da natopim taj peškir", nesigurno je rekla. To je bila njena poslednja suvisla misao za izvesno vreme. On, Ne Vala, Kej se iskobeljao kroz vrata i pljusnuo u blato, na oluju. Vala ga je sledila, ne bi li ga povukla nazad. Strgnuo joj je košulju. Privila se uz njega, ali on je zaurlao i rascepio je na pola, okrenuo se u njenom naručju, a zatim se vratio nazad sa natopljenim polovinama
košulja i gurnuo jednu njoj pod nos, a drugu sebi. Duboko je udahnula alkoholna isparenja. Zagrcnula se. "Sve u redu." Dao joj ju je. Drugu je vezao oko svog vrata. "Vraćam se", reče on. "Biće najbolje da sama upravljaš topom. Pod ovim..." "...okolnostima." Drhtavo su se nasmejali. "Hoćeš li biti bezbedna? Sama?" "Moram da pokušam." Posmatrala ga je kako odlazi. Nikada neće. Nikada. Nikada se više neće pariti ni sa jednim muškarcem. Njen um, njeno ja utopilo se u talasu požude. Šta bi Tarb mislio o njoj? Parenje sa Tarabliliastom nikada nije bilo tako žestoko. Ali um joj se sada polako vraćao. Bila je parena. Podigla je peškir ka licu. Alkohol joj je otišao pravo u glavu i razbistrio je, osim ako to nije bila opsena. Pogledala je duž zida i ugledala velike senke, sasvim malo njih, ali bilo ih je. Hominidnih obličja u crnim poljima takođe je bilo manje, ali bila su veoma blizu. Bila su viša, vitkija od pripadnika njene vrste. Pevala su; preklinjala; okupila su se gotovo ispod same krstarice. Popela se i napunila top.
2. OPORAVAK Bleda svetlost postajala je sve jača, sjajnija u smeru okretanja. Pesma se okončala. Vala već izvesno vreme nije čula fijuk strele izbačene iz samostrela. Vampire je sada bilo teško naći. Užasna noć se neprimećeno završila. Ako je ikada bila ovako umorna, iscrpljenost mora da joj je izbrisala to sećanje. A Kejverbrimis ju je upravo pitao: "Imaš li još malog kalibra?" "Nešto. Nismo dobili traženi šljunak." "Barok i Form već su bili oboje otišli kada sam se vratio do krstarice." Vala je protrljala oči. Nije imalo šta da se kaže. Vandernoti i Sopašintej popeše se oslanjajući se jedno na drugo. Vand primeti: "Kakva noć." Spaš reče: "Čitu se pevanje suviše dopalo. Morali smo da ga vežemo. Mislim da sam sipala suviše goriva u njegov peškir. Spava kao... kao što bih i ja da mogu..." - obavila je ruke oko sebe - "...da mogu da prestanem da se tresem." San. A nekoliko stotina muškaraca divova trave očekivalo je... "Sada ne bih mogla da izdržim rišatru", reče Vala. Izbacila je iz sećanja parenje sa Kejom. To je moglo da ima posledice. Kejverbrimis reče: "Spavajte u krstaricama. Bar noćas. Zdravo..." Položio joj je šaku na rame što ju je nateralo da se okrene. Društvo. Devet divova trave, a među njima i srebrni oklop. Njihova iscrpljenost mogla se videti i namirisati. Turl je upitao: "Kako stoje stvari kod vas, mašinski narode?" "Polovina nedostaje", odgovori Valavirgilin. Vand reče: "Turle, nismo ih ni u snu ovoliko očekivali. Mislili smo da imamo oružje za svaku situaciju." "Putnici pričaju da nas vampiri pevanjem odvode ka našoj sudbini." Kej reče: "Polovina mudrosti sastoji se u tome da se nauči šta treba od naučenog odbaciti." "Pripremili smo se za pogrešnog neprijatelja. Vampirski miris! To nam nikada nije palo na pamet. Ali potprašili smo vampirima pete!" zagrme Turl. "Da pođemo u lov za njima kroz travu?" Vand podiže ruke i posrćući se udalji. Vala, Kej i Spaš se zgledaše. Ako ratnici divova trave još imaju snage da se bore... Vand je bio gotov, iskorišćen, ali neko mora da zastupa mašinski narod. Krenuli su za ratnicima u vlažnu strnjiku. U podnožju zida nastade neko komešanje. Dva hominida, naga. Samostreli i pištolji se podigoše. Razdvojiše ih udarcima oružja, glasovi zalajaše. Ne! Nisu vampiri! Jedna velika žena i mali mužjak pomagali su jedno drugom da se usprave. Nisu vampiri, ne. Žena divova trave u... "Baroče!" Sabarokarešovo lice omlitavelo je od užasa koji je bio suviše dubok da bi
isplivao na površinu. Pogledao je Valavirgilin kao da je ona bila duh, a ne on. Napola lud, prljav, iscrpljen, zaplašen, živ. A ja mislila da sam ja umorna! Vala ga potapša po ramenu, srećna što može da ga oseti pod šakom. Gde li mu je bila kćerka? Nije pitala. Rekla je: "Mora da imaš mnogo šta da nam ispričaš. Kasnije?" Turl se obratio Parumu, samostrelcu. Parum je poveo/odvukao Baroka i ženu divova trave uz padinu. Turl krenu kasom, od zida, desno od smera okretanja. Njegovi ljudi pođoše za njim, a za njima i pripadnici mašinskog naroda. Noć besanog užasa i ludačkog parenja sve ih je iscrpla. Prošli su pored leševa vampira. Ništa od svoje lepote nisu zadržavali u smrti. Jedan Div trave zastade da pobliže osmotri ženku probodenu strelom iz samostrela. Zaustavila se i Spaš. Vala se setila da je i ona to uradila, pre četrdeset tri falana. Prvo osetite miris trulog mesa. A onda vam u umu eksplodira drugi miris... Div trave iznenada se zateturao. Ostao je da stoji pognute glave i povraća, a potom se lagano uspravio, i dalje krijući lice. Spaš se naglo ispravila, zatim se oteturala do Vale i zarila lice u njeno rame. Valavirgilin reče: "Spaš. Nisi ti ništa uradila, draga. Prožima te osećaj da želiš da se pariš sa lešom, ali to ne govori tvoj um." "Ne moj um. Vala, ako ne možemo da ih ispitamo, ne možemo ni da naučimo ništa o njima!" "Delimično zbog toga i jesu tako zastrašujući." Požuda i miris trulog mesa ne spadaju zajedno u jedan um. Vampiri u blizini zida bili su probodeni strelama iz samostrela. Dalje napolju, bili su razmrskani sačmom ili malim kalibrom. Vala je uočila da su pripadnici mašinskog naroda pobili isto onoliko vampira koliko sto puta brojniji divovi trave. Dve stotine stopa od zida, više nisu nailazili na vampire. Mrtvi divovi trave ležali su nagi ili napola obučeni, ispijeni, sa upalim očima i obrazima, i divljačkim ranama po vratovima, zglobovima, laktovima. To mlitavo lice... Vala je videla ovu ženu kada je pre mnogo sati otrčala u mrak. Gde su rane? Grlo joj je, izgleda, bilo nedirnuto. Leva ruka rasporena, zglob nedirnut; desna ruka prebačena preko tela, nije bilo krvi na izgužvanoj tunici... Vala priđe bliže i podiže joj desnu šaku. Pazuh joj je bio iskidan i krvav. Jedan muškarac divova trave se okrenu i otetura se nazad prema zidu, povraćajući. Velika žena, mali vampir. Nije mogao da dopre do njenog vrata. Spaš je u pravu, moramo da učimo. Malo dalje odatle, svetla tkanina ležala je u blizini travnate granice. Vala je potrčala, a onda je isto tako iznenada stala. To je bilo Taratarafaštino radno odelo. Vala ga podiže. Bilo je čisto. Nije bilo krvi, niti mrlja od zemlje. Zašto li je Tarfa odvedena tako daleko? Gde je ona?
Turl je dosta bio isprednjačio. Gotovo da je već bio stigao do neposečene trave. Koliko li je bio težak taj oklop? Uspentrao se uz deset stopa visoku humku, i zastao na vrhu, čekajući ostale da se dovuku. "Ni traga vampirima", objavi on. "Otišli su da se negde sakriju. Putnici kažu da ne podnose svetlost...?" Kej reče: "Ta priča je tačna." Turl nastavi. "Onda bih rekao da su otišli." Niko ništa ne reče. Turl zaurla: "Biđ!" "Turle!" Jedan muškarac se trčeći uspentra do njega: zreo, veći od ostalih, žustar, nepristojno pun energije. "Sa mnom, Biđe. Tarune, ti zaobiđi, srešćemo se na drugoj strani. Ako te nema, pretpostaviću da si naleteo na borbu." "Da." Biđ i Turl odoše jednim putem, ostali divovi drugim. Vala nije odmah mogla da se odluči, a onda krenu za Turlom. Turl ju je primetio. Usporio je i dozvolio joj da ga stigne. Biđ bi takođe sačekao, ali ga Turl jednim pokretom posla napred. Turl reče: "Nećemo naći žive vampire kako se kriju u travi. Trava raste pravo uvis. Noć klizi preko sunca, ali sunce se nikada ne pomera, ne više. Gde vampir može da se sakrije pred suncem?" Vala upita: "Sećaš li se vremena kada se sunce kretalo?" "Bio sam dete. Zastrašujuće vreme." Nije delovao baš naročito zaplašen, pomisli Vala. Luis Vu je bio među ovim ljudima; ali ono što je Luis Vu kazao Valavirgilin, izgleda da nije rekao i njima. Posredi je prsten, kazao je. Luk je deo prstena na kome ne stojiš. Sunce je počelo da krivuda jer je prsten iskliznuo iz središta. Kroz nekoliko falana prsten će očešati sunce. Ali kunem se da ću ga zaustaviti, ili ću umreti pri tom pokušaju. Kasnije je sunce prestalo da krivuda. Biđ je i dalje trčao, s vremena na vreme zastajkujući da pregleda tela; zamahne mačem i poseče nešto trave da bi video šta ona krije; jeo je ono što bi posekao kada bi krenuo dalje u obilazak. Trošio je više energije od Turla. Vala nije primetila takmaštvo među njima - naređenja su bila izdavana sa lakoćom, primana sa lakoćom - ali postala je sigurna da gleda narednog Turla. Smogla je hrabrosti da upita: "Turle, da li je nepoznati hominid došao među vas tvrdeći da potiče sa nekog mesta na nebu?" Turl se zagleda. "Na nebu?" Teško da bi tako nešto zaboravio, ali možda nije hteo da otkrije tajnu. "Čarobnjak. Ćosavo usko lice, bronzani ten, prava crna kosa, viši od mojih sunarodnika, uzak u ramenima i kukovima." Vrhovima prstiju iskosila je uglove očiju. "Ovakve oči. Negde ovde je uzburkao more, ne bi li zaustavio kugu cvetova-
ogledala." Turl je klimao. "To je učinio stari Turl, uz pomoć onog Luisa Vua. Ali otkud ti znaš za to?" "Luis Vu i ja smo zajedno putovali, daleko ulevo odavde. Rekao je da bez sunca cvetovi-ogledala ne mogu da se brane. Oblaci, međutim, nikada nisu nestali?" "Nikada. Posejali smo travu, upravo onako kao što nam je čarobnjak kazao. Smirpovi i ostali kopači odmakli su daleko ispred nas. Kuda god da smo pošli, nailazili smo na izgrižene cvetove-ogledala u korenu. Trava ne buja u ovom mraku, tako da smo u početku morali da jedemo cvetove-ogledala. Crveni koji su hranili svoja stada našom travom u vreme moga oca, i ustali protiv nas kada smo se pobunili, krenuli su za nama u novu zemlju trave. Sakupljači su lovili kopače. Vodeni narod vratio se uz reke koje su zaposeli cvetoviogledala." "Šta je bilo sa vampirima?" "Izgleda da je i njima išlo dobro." Vala napravi grimasu. Turl reče: "Postojala je oblast koju smo svi izbegavali. Vampirima je potrebno sklonište pred dnevnom svetlošću, sistem pećina, drveća, bilo čega. Kada su naišli oblaci, manje su se plašili sunca. Otiskivali su se sve dalje od svojih jazbina. To je sve što znamo." "Trebalo bi da pitamo demone?" "Da li vi pripadnici mašinskog naroda razgovarate sa demonima?" Turlu se nije dopala ta pomisao. "Oni se ni sa kim ne druže. Ali demoni znaju gde su mrtvi pali. Moraju znati i gde vampiri love, kao i gde se kriju preko dana." "Demoni delaju samo noću. Ne bih znao kako da razgovaram sa jednim demonom." "To je već rađeno." Vala je pokušavala da se seti, ali um joj nije baš najbolje radio. Umor. "To je već rađeno. Pojavi se nova religija, ili umre kakav stari sveštenik, a onda sledi obred teškog iskušenja za novog šamana. Demoni moraju znati i prihvatiti obrede koje on zahteva da se upražnjavaju kada neko umre." Bik klimnu. Demoni će obavljati pogrebne obrede za bilo koju religiju, unutar očiglednih ograničenja. "Kako, onda?" "Moraš im privući pažnju. Ulagivati im se. Bilo šta prolazi, skromni su. To je i test. Novi sveštenik neće biti ozbiljno shvaćen dok ne postigne sporazum sa demonima." Bik se nakostrešio. "Da im se ulagujem?" "Moji ljudi su ovamo došli kao trgovci, Turle. Demoni imaju nešto što mi želimo: znanje. Šta mi imamo što demoni žele? Ne mnogo toga. Demoni poseduju svet, Luk i sve ostalo, samo ih pitaj." "Da im se ulagujem." Zaškrgutao je. "Kako?" Šta je ono čula? Priče ispričane noću; ne baš nalik na poslovne. Ali videla je
demone i razgovarala sa njima. "Demoni vode senkovitu farmu ispod skupine lebdećih zgrada, daleko nalevo. Plaćamo im oruđem, a graditelji gradova im daju bibliotekarske povlastice. Trgovaće za informacije." "Mi ništa ne znamo." "To gotovo da je tačno." "Šta još imamo?" Turl primeti: "Oh, Valavirgilin, ovo je gadno." "Šta?" Turl pokaza rukom oko sebe. Unaokolo je ležalo stotinak leševa vampira, svi su se nalazili u blizini zida, i upola toliko mrtvih divova trave raštrkanih od granice dometa samostrela do neposečene trave. Biđ je pregledavao manje leševe. Primetio je da joj je privukao pažnju, te je podigao jednu glavu kako bi Vala mogla videti lice. Bio je to Himapertari, iz Antrantilinove posade. Drhtaj prože Valu. Međutim, Turl je bio u pravu. Reče: "Demoni moraju nečim da se hrane. I više od toga: kada bi ovih hiljadu leševa ostavili ovde da leže, pojavila bi se kuga. Svi bi krivili demone. Demoni moraju doći da počiste." "Ali zašto bi mene saslušali?" Vala odmahnu glavom. Kao da je bila napunjena vatom. "Šta onda, pošto saznamo gde se nalazi jazbina vampira? Sami da ih napadnemo?" "Demoni bi mogli i to da nam kažu..." Turl potrča. Vala vide da Biđ maše, držeći... šta? U tom trenutku žestotko je protresao to što je držao, a onda ga odbacio, i bacio se u suprotnom pravcu. Tamo gde je telo palo, stalo je da se uvija, a zatim se primirilo, iako je Biđ urlao. Bio je to živi vampir. Biđ doviknu: "Turle, žao mi je. Bio je živ, ranjen, samo strela kroz bedro. Pomislih da popričamo s njim, pregledamo ga... bilo šta... ali... ali taj miris!" "Smiri se, Biđ. Da li si iznenada osetio taj miris? Ti napadaš, on se brani?" "Šta, kao kad prdneš? Ponekad kontrolišemo, ponekad ne?... Turle, nisam siguran." "Kreni dalje u obilazak." Biđ je žestoko zamahnuo mačem po travi. Turl nastavi dalje. Vala je razmišljala. Reče: "Moraš poslati delegaciju među mrtve. Šator, nekolicinu tvojih ljudi..." "Ujutro ćemo ih naći isisane!" "Ne, mislim da će noćas i naredne noći biti bezbedno. Vampiri su poharali ovu oblast, a i namirisali bi svoje mrtve. Čak i da je tako, naoružaj svoje ljude i, ovaj, pošalji zajedno muškarce i žene." "Valavirgilin..." "Poznat mi je vaš običaj, ali ako vampiri zapevaju, biće najbolje da se pripadnici tvoga roda pare između sebe." Da li je trebalo ovo da kaže? Sasvim sigurno ne bi ovako nešto rekla pred ostalim divovima trave.
Bik je frknuo, ali... "Da. Da, a ono što Turl ne vidi to se nije dogodilo. Tako." Turl mahnu Biđu da priđe. Upitao je Valu: "Da li će nam se dalekosežna trgovina pridružiti?" "Trebalo bi da vas podržimo. Dve vrste koje su u iznudici biće glasnije od jedne." Dalekosežna trgovina mogla je da se otkotrlja od većine problema, ali ne i od ovog. Većinu goriva utrošili su na natapanje peškira. "Tri vrste. Mnogi sakupljači umrli su pre dve noći. Sakupljači će čekati sa nama. Da li bi trebalo da nas bude još više? Vampiri mora da su lovili i među crvenima." "Vredi pokušati." Biđ stiže do njih. Turl poče da govori mnogo brže nego što je Vala mogla da prati. Biđ je pokušao da se usprotivi, ali onda se primirio. "Trebalo bi da odspavamo tokom dana", reče Vala. Telo joj je vapilo za snom. Nešto ju je uhvatilo za zglavak. "Šefe?" Trgnula se iz sna. Njeno skvičanje trebalo je da predstavlja vrisak. Otkotrljala se i sela i... bio je to samo Kejverbrimis. "Šefe, šta si to pričala Biku?" Još je bila ošamućena. Bili su joj potrebni piće i kupanje ili... ta buka, je li to kiša? A munja i tresak - to je nema sumnje grom. Skinula je prljavu odeću pre nego što je zaspala. Izvukla se ispod ćebadi, iz kontejnera, na hladnu kišu. Kej ju je gledao iz topdžijske kule kako igra na kiši. Posledice. Trgovci se nisu parili. Upražnjavali su rišatru sa vrstama koje su sretali, ali parenje je bilo nešto drugo. Ne ostavljate poslovnog partnera u drugom stanju, ne upuštate se u igre seksualne dominacije, niti se zaljubljujete. Ali u dalekim kraljevstvima, među nepoznatim hominidima, ne možete ni izbegavati jedni druge. Pozvala ga je rukom i doviknula: "Operi se sa mnom. Koliko je sati?" "Uskoro će sumrak. Dugo smo spavali." Kej je skidao odeću kao da mu je laknulo. "Mislio sam da će nam ovo vreme biti potrebno da se nauružamo protiv vampira." "Uradićemo to. Kako je Barok?" "Ne znam." Pili su, prali jedno drugo, obrisali jedno drugo, i uverili se: potrebi za parenjem moglo se odoleti. Kiša je prestala. Mogli ste da vidite kako vetar odnosi ostatke oluje preko strnjike. Pramenovi tamnoplavog neba pomaljali su se kroz jureće rastrgnute oblake, kao i iznenadna uska uspravna linija plavobelog sjaja. Vala zinu. Nije videla Luk već četiri rotacije. Pri sjaju svetlosti sa Luka mogla je da nazre ustrojstva u travnatoj strnjici. Luk bledih pravougaonika. Šator podignut unutar luka. Divovi trave išli su tamo-amo, a šačica mnogo manjih hominida kretala se s njima. Na pravougaonicima... čaršavi?
Izlagali su tela. "Da li si im ti kazala da to učine?" "Ne. Mada zamisao nije loša", primeti Vala. U napuštenoj krstarici Antrantilina pronašli su Baroka sa ženom dvostrukom većom od njega. Delovao je nenormalno potčinjen, ali se osmehivao. "Vemb, ovo su moji partneri Valavirgilin i Kejverbrimis. Narode, ovo je Vemb." Kej je zaustio da kaže: "Mislio bih..." Barok se nasmejao kao da baš nije bio sasvim pri čistoj pameti. "Da, i bio bi u pravu, ako si mislio da smo spavali!" Vemb ih prekinu. "Spavati ovde, zajedno, štiti svakog od namere ostalih, od još rišatre. Imali smo sreće jedno s drugim." Polako i oprezno preturajući po svom iscrpljenom umu, Barok pronađe još jednu misao. "Forn. Niste pronašli Foranajidli?" Vala odvrati: "Ona je otišla." Barokovo telo je nekontrolisano zadrhtalo. Uhvatio je Valu za zglavak. "Doviknuo sam joj. 'Napuni!' Ništa. Bila je otišla. Izišao sam da je potražim, da je zaustavim ako je krenula za pevanjem. Zakoračio sam napolje i odlepio. Nalazio sam se u podnožju zida i kiša me je ukopala u tle. Neko je naleteo na mene. Oborio me u blato. Vemb. Mi... rišatra nije dovoljno jaka reč." Vemb ga uhvati za rame i okrenu ga prema sebi. "Delili smo ljubav ili smo se čak parili, ali moramo reći rišatra, Baroče. Zaista moramo." "...Strgli smo odeću i stali da upražnjavamo rišatru, i razum je polako počeo da nam se vraća, mada nismo imali ni otkucaj srca na bacanje. Približavalo nam se pola kruga onih bledunjavih. Kiša mora da je sprala deo mirisa. Video sam samostrele koji su ležali svuda oko nas. Ratnici divova trave cele noći su se posrćući spuštali niz zid, ispuštajući samostrele i sve ostalo što su nosili..." "Podigli smo samostrele", umešala se žena divova trave. "Ugledala sam Makija mrtvog sa vampirom u naručju i strelu koja je prošla kroz oboje, i tobolac ispušten pored njega. Podigla sam tobolac, istresla ga, pružila šaku punu strela Baroku i upucala najbližeg vampira. Zatim sledećeg." "U početku nisam mogao da napnem samostrel." "Zatim narednog. Zato si vrištao? Tek smo kasnije razgovarali." "Vrištao i vukao. Vrisak za snagu", reče Barok. "Vaše proklete alatke nisu napravljene za sićušne pripadnike mašinskog naroda." Vala upita: "Bili ste napolju cele noći?" Vemb klimnu. Barok reče: "Kada je kiša počela da jenjava, nabavio sam nam peškire. Bilo je na gomile peškira." Njegov stisak bio je bolan. "Kej, Vala, videli smo zašto." "Ratnici su prolazili pored nas", reče Vemb. "Pogodila sam Hirsta u nogu, ali on je samo nastavio dalje, sledeći pevanje. Vampiri su mu prišli i strgnuli mu peškir sa lica i odveli ga. On je moj sin." "Ako ti nešto prekriva lice, oni to strgnu! Hirst je koristio gorivo da natopi
peškir. Kiša ga je sprala. Potražili smo peškire sa... Vemb?" "Biberlikom. Minčom." "Da, ti su zadržali miris. Održali su nas u životu, peškiri i rišatra. Svaki put kada bi postalo suviše teško za nas, upražnjavali smo rišatru. I odapinjali strele iz samostrela. Stražari su ispuštali mačeve i samostrele, ali ne i tobolce. Morali smo da ih tražimo. Da pljačkamo mrtve." "Videla sam nešto što nisam razumela", reče Vemb. "Trebalo bi da kažem Turlu. Vampiri su upražnjavali rišatru sa nekima od nas, a zatim ih odvodili u visoku travu i još dalje. Zašto su ih ostavili u životu? Jesu li još živi?" Vala reče: "Demoni bi to mogli znati." "Demoni čuvaju tajne demona", primeti Vemb. Oblaci su se ponovo namakli. U tami, Barok reče: "Pogodio sam vampira koji je odvodio Anta. Utrošio sam dve strele. Drugi je nastavio pesmu, pogodio sam i nju. Ant je krenuo za trećom ženom, i tada je već bio izvan dometa. Odveli su ga u travu. Nisam ga više video. Da nije trebalo njega da pogodim?" Samo su ga gledali. "Ne mogu da stražarim sa vama", reče Barok. "Ne bih sada podneo rišatru. Glava mi je suviše... ne znam da li mogu da vam to objasnim..." Stegli su mu ruke i pokušali da ga uvere kako razumeju. Ostavili su ga tamo.
3. NADOLAZEĆA OLUJA Šator se ugnezdio ispod zida, ali bio je okrenut napolje prema luku od belih čaršava. Leševi su bili položeni glava prema glavi, dva diva po čaršavu, ili četiri vampira. Divovi su pronašli Antrantilina i člana njegove posade Himapertarija i položili ih na jedan čaršav. Taratarafašt i Foranajidli mora da još nisu bile pronađene. Na narednom čaršavu nalazilo se šest mrtvih sićušnih sakupljača. Divovi samo što nisu završili sa oblikovanjem svojih ustrojstava. Sićušni hominidi muvali su se oko njih, ne pomažući mnogo, ali zato noseći hranu i lakši teret. Svi su na sebi imali čaršave sa rupama za glavu. Div trave mogao je bez po muke da podigne vampira. Ali bila su potrebna dvojica sa ponesu mrtvog diva. Međutim, Biđ je nosio mrtvu ženu divova trave prebačenu preko ramena. Skotrljao je ženu s ramena tako da je tresnula preko čaršava, baš onako kako treba. Uzeo je njenu šaku i tužno stao nešto da joj govori. Vala se predomislila, nije htela da mu smeta. Dve žene su završile sa polaganjem još mrtvih vampira. Jedna joj je prišla. "Utrljale smo biberlik po ivicama čaršava. To će zaustaviti male lešinare", reče Munva mašinskom narodu. "Velike lešinare možemo gađati iz samostrela. Demoni neće morati da se bore za ono što je njihovo." "Lepo od vas", primeti Valavirgilin. Stolovi bi izdigli mrtve izvan domašaja lešinara; ali gde bi Divovi trave našli drvo? "Šta mogu da učinim za vas?" upita Munva. "Došli smo da stražarimo s vama." "Imali ste velike gubitke u ovoj bici. Nijedan demon neće doći prve noći. Odmorite se." Vala reče: "Ali to je ipak bila moja zamisao." "Turlova zamisao", obavesti je Munva. Vala klimnu i potrudi se da se ne osmehne. To je bila društvena konvencija, kao ono Luis Vu je pomogao Turlu da uzburka more. Mahnula je prema malim hominidima. "Ko su ovi?" Munva ih pozva. "Perilak, Silače, Manače, Korijak..." Male glave se podigoše. "...ovo su novi saveznici: Kejverbrimis, Valavirgilin, Vandernoti." Sakupljači se osmehnuše i zaklimaše glavama, ali nisu odmah prišli. Otišli su ka mestu gde su divovi trave pažljivo skidali čaršave preko glava podalje od mrtvih i šatora, a zatim uzeli srpove i samostrele. Sakupljači su skinuli zaražene čaršave, i zakačili tanke mačeve iza leđa. Prišao im je Biđ, bez čaršava i naoružan. "Peškiri su ispod šatora. Natrljali smo ih minčom", reče on. "Svi su dobrodošli da se posluže." Sakupljači su dosezali do pazuha pripadnicima mašinskog naroda i do pupka Biđu i Munvi. Lica su im bila ćosava i šiljata; široko su se osmehivali pokazujući
usta prepuna zuba. Nosili su tunike od štavljene kože smirpa sa ostavljenim bež krznom, obilato urešenim perjem. Kod žena, Perilak i Korijak, perje je obrazovalo malecka krila. Žene su morale da paze u hodu kako ga ne bi oštetile. Manak i Silak dosta su ličili na žene. Veća razlika očitavala se u odevanju; i njihova odeća bila je ukrašena perjem, ali su ruke mogle slobodno da mašu. Ili da se bore. Kiša je sipila, ali i to je bilo dovoljno da se mašinski narod povuče u šator. Vala je primetila da je tle obilato posuto travom. Ta trava služiće divovima trave kao ležaj i kao hrana. Zaustavila je svoje sadruge i naložila im da skinu sandale. Već je bilo dovoljno mračno, tako da je Vala jedva raspoznavala lica. Rišatru je najbolje bilo upražnjavati noću. Ali ne na bojnom polju. "Ovo je loš posao", primeti Perilak. Vandernoti upita: "Koliko ste izgubili?" "Gotovo dve stotine do sada." "Bilo nas je samo deset. Četvoro je otišlo. Sopašintaj i Čitakumišad smo ostavili na straži iznad nas kod topa. Barok se oporavlja od noći provedene u paklu." "Čovek naše kraljice otišao je sa Turlovom ženom da dovede ostale hominide na pogađanje. Ako..." Oči male žene sevnuše unaokolo. "...gospodari noći ne progovore, i drugi glasovi će se sutra pridružiti našima." Legenda kaže da demoni čuju svaku reč koja se o njima izgovori, osim - tvrde neki - po danu. Demoni su i sada možda bili tu negde oko njih. Kej upita: "Da li bi čovek vaše kraljice zaista upražnjavao rišatru sa svojim saputnicima?" Četvoro sakupljača se zakikotalo. Biđ i Munva zaurlaše od smeha. Mala žena - Perilak - reče Keju: "Kao da bi žena Diva trave uopšte primetila. Veličina je važna. Ali vi, vi i mi bismo mogli da uradimo nešto po tom pitanju." Perilak i Kejverbrimis se pogledaše kao da je oboma ista pomisao pala na pamet. Ženica uhvati Keja za lakat; Kejova ruka očeša perje sakupljača. On predloži: "Pretpostavljam da ih skupljate brže nego što možete da ih istrošite?" Ona odvrati: "Ne, kože se brzo ukvare. Možemo da razmenimo samo malo." "Šta ako možemo da pronađemo način da odložimo kvarenje?" S vremena na vreme do Valavirgilinih nozdrva dopro bi smrad sa bojnog polja i ona bi frknula da ga odagna. Međutim, mirisi nisu stizali do Kejverbrimisa. Ne do njega! Kej je bio u trgovačkom modu. Um mu je bio tamo gde je dobiti i gubiti bilo stvar brojki, gde je neprijatnost bila sramota koju čovek nije mogao sebi da dopusti, gde je jedno carstvo preživljavalo zato što je đubre jednih hominida za druge predstavljalo zlatnu žilu. Spustio se mrkli mrak. Ali pri slaboj svetlosti Luka osvetljenog dnevnom svetlošću, ugledala je Biđov široki osmeh. Upitala je Diva trave: "Jesi li kad prisustvovao pogađanju?" "Nekoliko puta. Luis Vu je došao kada sam bio dete, ali sve pogodbe sklopljene
su između njega i starog Turla. Crveni su sklopili mir s nama pre trideset falana; isparcelisali smo prebivališta. Pre dvadeset četiri falana sastali smo se sa crvenima i morskim narodom, razmenili karte. Svi narodi saznali su za nove teritorije. Ali svi su zaključili da su divovi trave neobično veliki." Niko ne bi poverovao kada bi učtivo odbila da se složi s tim. Vala posegnu da uhvati Diva trave pod ruku. Osluškivala je neće li čuti demone u noći, ali jedino je čula kišu. Navukli su se oblaci. Potpuno se smračilo. Jedan od muškaraca sakupljača upita: "Hoćemo li samo da čekamo? Hoće li to smatrati učtivijim?" Manak, to je bio on? Dlaka gušća oko vrata, kao da je on bio alfa mužjak, a Silak beta. Kod većine hominidnih vrsta, jedan mužjak bio je najaktivniji; ali Vala nije znala da li to važi i za sakupljače. Vala reče: "Manače, mi smo ovde. U njihovom habitatu. Možeš čak na to gledati kao da smo došli da zabavimo gospodare noći. Da li bi da upražnjavaš rišatru sa mnom?" Biđu je brzo dodala: "Biđ, ovo je zbog veličine, kako bih ja bila veća. Pretpostavljam da će Vand prvo otići sa Munvom..." Primetila je da Kej i Perilak više nisu razgovarali o poslu. Filozofije se razlikuju. Upražnjavati rišatru sa sakupljačem bila je tek predigra. Rišatra sa Turlovim naslednikom, pak, bila je nešto sasvim drugo. Bilo je u njoj zadovoljstva. Bio je veliki. Bio je veoma spreman. Veoma se ponosio svojim samosavlađivanjem, mada je bio na samoj ivici kontrolisanja. Bio je veoma veliki. Kejverbrimis se divno provodio te noći, ili je bar tako izgledalo. Upravo je pričao Munvi neku šalu ili tajnu. Taj je bio dobar trgovac; u suštini dobar čovek. Vala je sve vreme pogledavala u njegovom pravcu. Parili su se. Vala nije mogla da odagna to iz misli... ne bi ni trebalo da pokušava, zaista. Razmišljati o tako nečem bilo je dobro za svetkovinu rišatre. Pa ipak. Parenje je stvar reda. Eoni evolucije oblikovali su mnoge odgovore na parenje kod hominida: prilaz, mirise, položaje i mogućnosti, vizuelne i taktilne nagoveštaje. Kultura oblikuje i više od toga: plesove, klike, stilove, dozvoljene reči i rečenice. Ali evolucija nikada ne dira seks izvan jedne vrste, i rišatra je uvek umetnički oblik. Tamo gde oblici ne odgovaraju, mogu biti pronađeni drugi oblici. Oni koji ne mogu da učestvuju, mogu da gledaju, mogu da daju bestidan savet... Kada smo već kod toga, mogu da stražare kada je trgovčevom telu ili umu potreban odmor. Noć je bila gotovo nema, ali nije svaki šapat bio vetar. Demoni bi trebalo da budu tamo napolju. To je bila njihova dužnost. Ali ako do njih, iz bilo kog razloga, nije stigla reč o bojnom polju posutom leševima, onda su ti zvuci mogli da potiču od vampira. Vala je sedela na tronožcu visokom tri stope i dovoljno jakom da podnese Diva
trave. Noć je bila dovoljno topla tako da je mogla da sedi naga, ili je ona bila dovoljno zagrejana - međutim, napunjeni pištolji ipak su joj bili za leđima. Ispred nje je pljuštala kiša i malo šta drugo je moglo da se vidi. Na trenutak je zamrlo svako uzbuđenje iza njenih leđa. "Mi i divovi trave, mi se volimo, ali mi nismo puki paraziti", govorio je jedan od sakupljača. "Gde god su se nekada nalazile šume cvetova-ogledala, sada ima biljojeda, lovine koja može da nas prehrani. Mi krećemo u potragu ispred Turlovih ljudi. Mi ispitujemo, vodimo, mi im pravimo karte." To je bio Manak. Bio je premali da zadovolji čak i ženu pripadnicu mašinskog naroda i bio je neiskusan; ali mogao je da nauči. Neki su lako zauzimali pravilan stav. Drugi nikada nisu uspevali da nauče. Parenje nije bilo bez posledica. Odgovor hominida na parenje nije odgovor uma. Rišatra nema posledica, i um može ostati bistar. Stid ne dolazi u obzir. Tu je uvek smeh za oboje. Rišatra predstavlja zabavu, diplomatiju i prijateljstvo, kao i saznanje da možete dohvatiti oružje u mraku. "Nadamo se da ćemo se obogatiti", govorio je Kej. "Prema onima koji proširuju carstvo uvek se lepo ophode. Carstvo raste sa našom zalihom goriva. Ako smo u stanju da ubedimo neku zajednicu da spravlja gorivo i prodaje ga carstvu, bonus omogućava svakome od nas da stvori porodicu." Munva reče: "Te nagrade su vaše. Vaši klijenti-plemena suočavaju se s nečim drugim. Gubitkom ambicije, gubitkom prijatelja i para, obmanom i ranom smrću svakoga ko se navikne da pije vaše gorivo." "Neki su suviše slabi da bi rekli: 'Dosta'. Munva, vi morate biti jači od toga." "Svakako. Mogu to da uradim noćas, sada. Dosta, Kejverbrimise." Vala se okrenula i ugledala bele osmehe velikih i malih. Biđ reče: "Imao sam prošle noći jedan od vaših peškira natopljen alkoholom. Ošamutio me je. Izgubio sam cilj." Kej je vešto promenio temu. "Valavirgilin, hoćeš li se vratiti u Središnji Grad, pariti se i obrazovati porodicu?" "Parila sam se", odvrati ona. Kej odjednom nije imao više ništa da kaže. Nije znao! Šta je on mislio? Da će on i ona postati zvanični par? Valavirgilin reče: "Obogatila sam se zahvaljujući poklonu koji sam dobila od Luisa Vua pripadnika naroda sa Lopte." Kako je to uradila nije se nikoga ticalo, i bilo je ilegalno. "Tada sam se parila. Tarbovi roditelji bili su prijatelji moje porodice, kao što je to uobičajeno kod nas, Munva. On je imao malo novca, ali je dobar otac, dozvolio mi je da se posvetim poslovima. Postala sam nemirna. Setila sam se da je Luis Vu nagovestio... ne. Upitao je da li moj narod pravi oruđe od taloga koji ostaje posle destilacije alkohola. Plastika, kazao je. Njegova stvarčica za prevođenje odbila je da prevede tu reč, ali ja sam je naučila. Rekao je da to znači bezobličan. Plastika može da poprimi bilo koji oblik,
po tvorčevoj želji. Talog je beskoristan, odvratan. Klijenti bi mogli biti zahvalni ako bismo imali razloga da ih oslobađamo toga. I tako sam pronašla hemijsku laboratoriju." Slegnula je ramenima u mraku. "Uvek te košta više nego što bilo ko očekuje, ali bar smo dobili odgovore. To čudo krije tajne. Jednog dana većina mog novca bila je potrošena. Tarabliliast i deca su kod porodice moga oca, a ja sam ovde, dok ne budem ponovo u stanju da ih prehranim. Korijak, jesi li spremna da preuzmeš stražu?" "Svakako. Zadrži tu misao, Vandernoti. Vala, šta je napolju?" "Kiša. Povremeno na trenutak vidim nešto crno i sjajno i čujem kikotanje. Nema mirisa vampira." "Dobro." Munva je prešla na jezik divova trave i pravila je šale na koje se Biđ grohotom smejao. Pri sivoj svetlosti jutra sakupljači su među sobom razgovarali, mahali u pravcu sve svetlije zemlje, a onda su manje-više popadali jedni preko drugih na gomilu. "Misliš li da su dolazili?" Spaš je upitala, nikoga određeno, i izišla iz šatora. Vand reče: "Baš me briga. Hajde da spavamo." "Bili su", reče Spaš. Vala iziđe napolje. Prošlo je nekoliko trenutaka pre nego što je shvatila da je jedan čaršav bio prazan. Koji? Krajnje levo... šest mrtvih sakupljača. Ostali su bili nedirnuti. Biđ priđe otresito, mašući svojim srpom-mačem. Još divova spuštalo se niz zemljani zid. Okupili su se na dogovor, a zatim raširili u obliku lepeze i krenuli u istraživanje, tražeći dokaze o tome šta su demoni uradili. Vala se, međutim, popela na zid da odspava u kontejneru. U podne ju je probudio miris pečenja u nozdrvama; bila je veoma gladna. Sledila je miris dole do šatora. Zatekla je na okupu sakupljače i mašinski narod. Sakupljači su bili u lovu. Vatru koju su zapalili da skuvaju svoju lovinu Barok i Vand su iskoristili da naprave hleb od lokalne trave. "Mi jedemo četiri, pet, šest obroka dnevno", obavesti je Silak. "Pint kaže da vi jedete samo jednom dnevno?" "Da. Ali mnogo. Nalazite li dovoljno mesa?" "Kada su vaši ljudi sišli da jedu, naši su otišli ponovo u lov. Pojedi ono što vidiš, lovci će se vratiti." Pljosnati hleb nije ispao loše, i Vala je pohvalila muškarce. I meso smirpa je bilo dobro, mada pomalo suvo i žilavo. Sakupljači bar nisu imali naviku koju su sretali kod drugih hominida: da menjaju ukus mesa trljajući ga solju, travama ili bobicama.
Vala se zapitala da li bi vredelo uzgajati smirpe na drugim mestima, ali svi trgovci znali su odgovor na to pitanje. Ono što je za jedne hominide bila premija, za druge je bila kuga. Bez lokalnih grabljivica koje bi ograničavale njihov broj, smirpi bi pojeli nečije useve, namnožili bi se u tolikom broju da ne bi imali čime da se prehrane, a kada bi ih glad iscrpla počeli bi da šire zaraze. U međuvremenu je pojela sve što se našlo pred njom. I sakupljači i mašinski narod zabavljali su se posmatrajući je. Silak reče: "Baš je bila naporna prošla noć." "Da li sam nešto propustila?" Kej reče: "Demoni su bili na delu. Nema mrtvih divova trave na potezu između zida i visoke trave. Biđ je pronašao uredno naslagane gomile kostiju u travi. Nisu dirali vampire. Pretpostavljam da su ih ostavili za večeras." "Vrlo uviđavno s njihove strane." Pošto njihovih mrtvih više nije bilo, okončalo se i vreme žaljenja divova trave, osim... "Bilo bi još uviđavnije s njihove strane kada bi uzeli i ostale naše mrtve. Još nešto?" Silak pokaza. Padala je kiša. Oblaci su obrazovali nepregledan pljosnati krov, daleko u visinama. Mogli ste da vidite nadaleko preko otvorenih pašnjaka. Ono što je Vala ugledala ličilo je na poveći vagon koji je vukla neka životinja; s naporom se vukao prema kraljevstvu divova trave. Pet velikih životinja širokih ramena. Više nego što je bilo potrebno za taj vagon visokih bočnih strana, mada je bio veliki. "Stići će dosta pre sumraka ovamo. Čak i u tom slučaju, ako tvoja vrsta može da spava na mahove, imaćete vremena." Vala klimnu i pope se uz zid da još malo odspava. Parum se vozio na vozačevom sedištu pored mnogo manjeg crvenokožca. Još troje crvenih vozilo se u zatvorenom prostoru ispod. Zaustavili su kola ispod samog zida, u blizini otvora. Izvadili su sa dna vagona neku stvar. Vala žmirnu, pokušavajući da vidi nešto gotovo nevidljivo. Instinkt plaćenika prostrujao joj je kroz živce, nerazumljivo blebečući. U vreme pada gradova, leteća vozila predstavljala su najčešće pale predmete. Ova zakrivljena providna ploča bila je od one vrste koju su ljudi pronalazili u palim kolima. Većina se razbila. Ova je delovala čitava. Njena vrednost mora da je ogromna! Crveni priđoše, držeći je na uglovima. Svaki od njih imao je mač koji je bio gotovo isto onoliko dugačak kao i on sam i visio mu na leđima u kožnim koricama. Nosili su bojene kožne kiltove i kožne rance, kako muškarci tako i žene, mada su svetlije boje krasile žensku odeću. Zubi su im bili zašiljeni, svi odreda, poređani u dvostruki red očnjaka. Valvirgilin, Kejverbrimis, Munva, Turl u punom oklopu, Manak i Korijak čekali su da ih pozdrave. Skupina je bila pomalo smrknuta.
"Turle, ovo je prozor", svečano izjavi jedan muškarac crvenih. "To je poklon naroda močvare koji ne može da napusti svoje prebivalište. Preklinju da ih zaštitimo od vampirske kuge koja se širi. Narod močvare ne može da beži, jer za njih ima života samo u močvari." Valavirgilin uhvati Turlov upitni pogled. "Poznate su nam takve vrste", primeti ona. "Močvara, pustinja, jedna strana planine, šuma koja se cela sastoji od samo jedne vrste drveta. Njihovi stomaci su se izmenili tako da primaju samo jednu vrstu hrane, ili ne mogu da prežive hladnoću ili toplotu, ili suviše malo vlage u vazduhu, ili suviše mnogo. Ali ovo je veličanstven poklon." "Jeste. Učinićemo šta možemo za narod močvare", izjavi Turl. "Ovi naši saveznici uspeli su da stignu do nas..." i Turl ih predstavi, govoreći sporo, izgovarajući imena sakupljača i mašinskog naroda sa različitom tačnošću. "Ja sam Teger huki-Tandartal", reče muškarac crvenih. "Ovo je Varvija hukiMarf Tandartal. Putujemo sa Anakrin huki-Vanurur i Čejčind huki-Karašk." Drugo dvoje crvenih otišli su da se pobrinu za tovarne životinje. Turl upita: "Kako vaš narod upražnjava rišatru?" "Nismo u stanju", odvrati Varvija i ne pruži nikakvo drugo objašnjenje. Parum se iscerio i Vala mu je uzvratila istom merom, zamišljajući razočaranje muškaraca divova trave. Turl je kao domaćin govorio u ime svih, kao što je protokol to i zahtevao, ali kratko. Kakva korist od raspredanja o veštinama gostiju kada je rišatra u pitanju, pred vrstama koje uopšte to nisu u stanju da rade? Teger i Varvija samo klimnuše kada je zaćutao. Ostali muškarci crvenih nisu uopšte ni slušali. Pregledavali su leševe vampira koji su ležali na jednom od čaršava i međusobno užurbano pričali. Teger i Varvija su dosta ličili jedno na drugo. Crvena koža bila im je glatka; lica ćosava. Nosili su kiltove od meke kože sa ukrasnom čipkom. Bili su visoki kao mašinski narod, ali mnogo mršaviji. Velike uši štrčale su im sa uskih glava. Zubi im, izgleda, nisu bili strugani, već su im takvi rasli. Varvija je imala grudi, ali gotovo ravne. "Do sada nismo još čuli da je na jednom mestu bilo pronađeno toliko vampira", primeti Varvija. "Pobili ste vojsku", reče Teger. "Vampiri leže posvuda. Vašim susedima mora da je milo." Varvija upita: "Demoni, jesu li dolazili?" Turl reče: "Vojska vampira došla je pre dve noći. Vojska je otišla kada se senka povukla sa sunca. Videli ste mrtve koje su ostavili za sobom, ali naše mrtve odneli su demoni. Bilo ih je upola toliko ili nešto više, plus stotinu sakupljača i četvoro od naših pripadnika mašinskog naroda. Vampiri su užasna pošast. Dobro došli." "Nismo još imali prilike da vidimo taj užas", reče Teger. "Mladi lovci nestaju. Naši učitelji gube svoje veštine, kažemo mi, ili nas je pronašao neki novi lovac. Parume, ako smo iskazali nevericu, oprosti nam."
Parum je velikodušno klimnuo. Turl reče: "Ono što smo znali o vampirima bilo je samo upola tačno. Carstvo mašinskog naroda stiglo nam je na vreme u pomoć." Vala je počela da shvata kako nijedan drugi div trave nije mogao da kaže tako nešto. Potcenjivanje plemena ujedno je značilo i potcenjivanje Turla. "Moramo vam pokazati čime se sve branimo", nastavi on, "ali da li ste jeli? Zar ne bi trebalo da skuvate jelo za videla?" "Mi meso jedemo sirovo. Volimo raznovrsnost. Divovi trave ne jedu meso, ali šta je sa sakupljačima i mašinskim narodom? Možemo li da delimo? Da vam pokažemo šta imamo." Imali su pet tovarnih životinja i kavez na kolima. Stvar u kavezu osetila je njihove poglede i zarežala. Bila je to životinja veličine kakvog diva trave, ubica, shvati Vala. Upitala je: "Šta je to?" "Hakarš", odgovori joj Teger s očiglednim ponosom. "Lovac sa Pregradnih Brda. Narod baštovana poslao nam je dva zarad lova. Iako smo ga lovili na njemu nepoznatom terenu, mužjak je ipak uspeo da ubije jednog od nas pre nego što smo ga svladali." Bilo je to hvalisanje. Mi smo moćni lovci. Mi lovimo niže lovce i mi ćemo pohvatati vaše vampire. Vala predloži. "Perilak, da probamo ovo? Ne večeras, već sutra za vreme našeg jedinog obroka." Žena sakupljač reče: "Pogađanje. Varvija, večeras možete ubiti tovarnu životinju. Od sutra pa nadalje, dozvolite nama da budemo domaćini. Mi ćemo sve hraniti dok se..." Ivica senke odgrizla je parče sunca, ali još je bilo dosta svetlo. "...oni koji jedu mrtve ne umilostive da progovore. Poželećete da probate meso smirpa." "Zahvaljujemo vam." Vatra je postala jedina svetlost: nedovoljno svetlosti za kuvanje, ali kuvanje je već bilo završeno. Od ostalih crvenih, Anakrin huki-Vanurur bio je starac, sav izboran, ali živahan. Čajčind huki-Karašk, još jedan muškarac, imao je strašne ožiljke i izgubio je ruku u nekoj staroj bici. Oni su doneli vlastiti poklon, poveći keramički krčag jakog, tamnog piva. Uopšte nije bilo loše. Vala je primetila da je i Kej reagovao. Da vidimo kako će Kej to izvesti. Kej uzviknu: "Da li vi ovo sami spravljate? Da li pravite puno toga?" "Da. Imaš na umu trgovinu?" "Čejčind, možda bi vredelo seliti se ako je dovoljno jeftino..." "Priče o mašinskom narodu nisu preterane." Kej je delovao zbunjeno. Šteta, ali biće bolje da se Vala umeša. "Kejverbrimis hoće da kaže da ako bismo mogli da destilišemo dovoljno ovoga, imali bismo gorivo za naše krstarice. Naše krstarice prenose oružje i mogu da ponesu još mnogo više. Kreću se brže od tovarnih životinja, ali ne mogu da se pokrenu bez
goriva." "Poklon želite?" upita Čejčind, a Teger uzviknu: "Vi biste naše pivo da pretvorite u gorivo?" "Poklon za rat. Svi moraju da prilože. Divovi trave borce, sakupljači uhode, vi gorivo..." "Naše oči?" "Ah?" "Ne znamo nijednu drugu vrstu koja može da vidi tako daleko kao bilo koji crveni pastir." "Vaše oči. Naše krstarice, naš top, naši bacači plamena. Možete li da priložite piva koliko teži tri stotine ljudi za rat protiv vampira? Od toga bismo destilisali gorivo u težini trideset ljudi. Naš sistem destilacije sasvim je jednostavan, tako da se može kopirati." Varvija uzviknu: "To je dovoljno da se potopi cela civilizacija!" Međutim, Teger upita: "Kolikih ljudi?" Ha! Vala reče: "Vaše veličine." Teger je postavio očigledno pitanje, ali ono je nagoveštavalo pristanak... a težina pripadnika mašinskog naroda bila je za šestinu veća. "Razmišljam o tome da uzmem dve krstarice. Treću da ostavim ovde. Neka Turl obezbedi gorivo za treću." "Vand i Čit mogu to da nadgledaju", reče Kej. "Oh?" Pitala se zašto li su oboje odsutni. "Dosta im je, šefe. I Spaš se tetura. Isto kao i Barok." "Svaki upad bio bi ravan samoubistvu", reče crvena Varvija, "osim ako ne upoznamo neprijatelja. Jesu li demoni progovorili?" Turl reče: "Neka tela su nestala", i slegnu ramenima. "Plaćamo ceh zbog svog lepog ponašanja", primeti Vala. Trgovac mora znati kojim glasom da iznese zahtev. "Tela koja smo čuvali od grabljivica, gospodari noći uzeće poslednja. Uzeli su naše mrtve sakupljače jer su umrli dan ranije." Noć će je čuti. Sinoć su Kej i Vand bili na zidu sa Barokom, štiteći ih topom. Spaš i Čit su se zamenile s njima. Ova noć je, izgleda, bila mnogo manje iscrpljujuća, ali i manje vesela. Sakupljači i mašinski narod i netipično mala žena divova trave po imenu Tvuk pokušali su da nešto pokrenu. Turl nije skinuo oklop. Četvoro crvenih pastira posmatrali su raspoloženo sa pristojne udaljenosti, ćeretajući na vlastitom jeziku, i sve se na neki način raspalo. Crveni se nisu neprijateljski ponašali. Možda su bili pomalo ukočeni u blizini samog Turla, ali sa ostalima su bili opušteni i pričljivi. Spaš i troje crvenih upravo su razmenjivali priče. Crveni su imali znatno iskustvo sa hominidima, uprkos svom hendikepu. Vala je slušala iz dosade. Životima crvenih upravljala je njihova hrana. Jeli su
živo meso i bili su pastiri-gurmani. Lakše je bilo čuvati jedan životni oblik, retko dva, nego pokušati zajedno da čuvaš nekoliko tipova mesnatih zveri. Plemena crvenih pravila su karte puteva kojima su se kretala tako da su putevi mogli da im se ukrste, pri čemu su razmenjivali gozbe. Trgovali su i pričama i sretali hominide u brojnim okruženjima. Sada su pričali o dva tipa vodenog naroda, a ta dva tipa očigledno nisu bila ona dva za koje je Vala znala. Četvrti crveni, Teger, bio je na straži sa Čit. Turl je zaspao u punom oklopu. Očigledno nije bio zainteresovan za rišatru, kao ni za demone, pomisli Vala. Sopašintej je ležala ispružena naspram šatorskog krila. "Pitam se kako je noćas unutar zida", reče ona. Vala se zamisli. "Turl je ovde napolju. Biđ je unutra, kao odbrana. Ono što Turl ne vidi nije se dogodilo." Spaš se podiže na lakat. "Gde si to čula?" "Od Turla. Pretpostavljam da se beta muškarci dosta pare i ponekad bore. Čini mi se da propuštamo zabavu..." "Pa opet, u mom slučaju", reče Spaš. "...ionako ne bi upražnjavali rišatru ako mogu da se pare. A i meni će dobro doći odmor." "Isto kao i Turlu. Spava poput tek ugaslog vulkana", primeti Spaš. Čit je pogledao prema ženama, osmehnuo se i s lakoćom izišao iz šatora. Gusta magla obavijala je noć. Čit je dohvatio kost od večere i bacio je. Vala je začula tih, prigušeni udar. Srebrna gromada našla joj se za leđima, osetila ju je, ali je nije uopšte čula. Turl je njušio, dok je napinjao samostrel bez imalo napora. Reče: "Nisu blizu, ni vampiri ni noćni narod. Čitakumišade, vidiš li nešto? Njušiš li nešto?" "Ništa." Turl je delovao previše budan za nekoga ko je spavao još pre svega nekoliko trenutaka. Navukao je šlem i izišao. Stražar divova trave, Tarun, krenu za njim. Spaš reče: "Pogrešila sam, zar ne? Ali zašto..." Vala prošaputa: "Crveni. Oni su drevni neprijatelji, a sada se nalaze svuda oko njega. Zato nije skinuo oklop i zato se pretvarao da spava. Možeš se kladiti u to." Ujutro nije bilo mrtvih između zida i visoke trave, osim onih koji su ležali na čaršavima. Demoni će, izgleda, dokazati da je bila u pravu. Čajčind je pitao, ne obrativši se nikom posebno: "Gde da oslobodimo hakarča?" Korijak je pogledala Manaka. Žena sakupljača reče: "U blizini visoke trave, ali dozvolite da to prvo saopštim svojim sadruzima. Vala, hoće li i tvoji ljudi u lov?" "Mislim da neće, ali pitaću." Razgovarala je sa ostalima. Niko nije bio oduševljen. Mašinski narod jede meso, ali meso grabljivica obično je imalo loš ukus. Ipak, Kej reče: "Ispašćemo
kukavice ako neko ne ode u lov." "Raspitaj se", reče mu ona. "Izgleda mi opasan. Što više znaš, manja je mogućnost da budeš ubijen." Nikada nije čuo tu izreku. Zagledao se u nju, nasmejao, a onda rekao: "Želimo to da onemogućimo po svaku cenu?" "Da." Prespavala je lov. U podne se probudila da podeli obrok. Kejverbrimis je imao jednu jedinu brazgotinu na mišici, budala. Vala ju je povezala peškirom natopljenim gorivom. Meso hakarča imalo je ukus sličan ukusu mesa mačke. Mrtvih je bilo sve manje, ali njihov smrad lebdeo je iznad šatora, a i spuštala se užasna noć. Demoni će dokazati da je bila u pravu, pomisli ona. Tela koja smo čuvali od grabljivica gospodari noći uzeće poslednje. Večeras.
4. NOĆNI NAROD Kada je senka gotovo prekrila sunce, Vala je zatekla sakupljače i crvene oko vatre. Sakupljači su jeli; ponudili su da dele. Crveni su pojeli njihov ulov onakav kakav se zatekao. Sitna kiša počela je da rominja po ugljevlju. Pregovarači su se povukli u šator: Valavirgilin, Čitakumišad i Sopašintaj predstavljali su mašinski narod; troje crvenih, četvoro sakupljača, Anakrin huki-Vanurur, Turl i žena koju Vala nije znala već su bili unutra. Ustajala trava zamenjena je novom. Progovorio je Turl, njegov snažni glas prekinuo je svaki razgovor. "Narode, predstavljam vam mog pregovarača Vast, koja za vas ima jednu priču." Vast je graciozno ustala za jednu tako krupnu ženu. "Parum i ja smo se pre dva dana uputili u smeru okretanja, pešice", poče ona. "Parum se vratio sa ovim crvenima od Ginđeroferovog naroda. Ja sam nastavila dalje pešice sa stražarem crvenih ratnika, kako bih razgovarala sa narodom rečnog blata. Narod rečnog blata ne može ovde da nam se pridruži, ali mogu da prenesu glas o našim nedaćama noćnom narodu." "Naići će na iste nevolje kao i mi", primeti Korijak. (Nešto je odvlačilo Valinu pažnju.) Vast sede. Obratila se crvenima: "Niste u stanju da upražnjavate rišatru. A da li se parite?" "Nije moje vreme", odvrati prva Varvija. Anarkin i Čejčind su se cerili. Teger je izgledao ljut. (Vetar.) Mnoge hominidne vrste bile su monogamne, osim u pogledu rišatre, razume se. Teger i Varvija mora da su bili par. A Turl je govorio: "Moram da nosim oklop. Ko zna šta nas može posetiti." Šteta. Mogli su lepo da se zabave. (Muzika.) Spaš neodlučno upita: "Čujete li muziku? To nije muzika vampira." Zvuk je još bio tih, ali postajao je sve jači, gotovo bolno blizu gornjeg nivoa čujnosti. Vala je osetila kako joj se kostreše dlake na vratu i one niz kičmu. Čula je instrument na kome je svirao vetar, žice i udaraljke. Bez glasova. Turl je navukao šlem i izišao napolje. U ruci je držao samostrel, uperen u nebo. Čit i Silak ostadoše svaki s jedne strane vrata, s oružjem na gotovs. Ostali u šatoru su se naoružavali. Sićušni Silak se vratio u šator. Sa sobom je uneo i miris crkotine i vlažnog krzna. Sledila su ga dva krupna hominidna obličja, a iza njih je išao mnogo veći Turl. "Imamo goste", zagrme on. U šatoru je vladala gotovo potpuna tama. Vala je nazirala sjaj očiju i zuba demona i dva crna obličja naspram jedva nešto jačeg sjaja, svetlosti sa Luka koja
se probijala kroz oblake. Međutim, oči su joj se privikavale, nazirući jednu pojedinost za drugom: Bilo ih je dvoje, muškarac i žena. Bili su maljavi gotovo po celom telu. Dlaka im je bila crna, prava i slepljena od kiše. Njihova usta ličila su na suviše velike osmehe koji su pokazivali krupne, široke zube. Nosili su vrećice obešene o kožice; inače su bili nagi. Velike, pljosnate šake bile su im prazne. Nisu jeli. Vali je i te kako laknulo, iako je i dalje pokušavala da odagna potrebu da se povuče. Vrlo verovatno da niko osim Valavirgilin nikada nije video ovu vrstu. Neki su loše reagovali. Čit je ostao kod vrata, na straži, gledajući u drugu stranu. Spaš je stajala, nije se pogrbila, ali to je, izgleda, bila ujedno i granica do koje je išla njena samokontrola. Silak od sakupljača, Teger i Čajčind su se skupili i odmakli, razrogačenih očiju i otvorenih usta. Morala je nešto da preduzme. Ustala je i poklonila se. "Dobro došli. Ja sam Valavirgilin od mašinskog naroda. Čekali smo vas u želji da vas zamolimo za pomoć. Ovo su Anakrin i Varvija od crvenih pastira, Perilak i Manak od sakupljača, Čitakumišad i Sopašintaj od mašinskog naroda..." Predstavljala ih je onim redom kako se ko od njih bar malo bio povratio. Muškarac demon nije čekao. "Poznajemo vaše razne vrste. Ja sam..." nešto bezvučno. Usne mu se nisu do kraja skupljale. Inače je tečno govorio trgovački dijalekat, sa naglaskom koji je više ličio na Kejov nego na Valin. "Ali zovite me Harfista po instrumentu koji sviram. Moj par je..." nešto bezvučno i zviždukavo, dosta nalik na muziku koja je i dalje napolju svirala. "Tužna Cev. Kako upražnjavate rišatru?" Teger se šćućurio i krenuo. U tren oka se našao pored svog para. "Mi ne možemo", objavi on. Žena demon napola prikri osmeh. Harfista reče: "Znamo. Opustite se." Turl se obratio Tužnoj Cevi. "Ovi su pod mojom zaštitom. Moj oklop može biti skinut, ako nam date reč da ćemo biti bezbedni. Posle toga, jedino ćeš morati da brineš zbog moje veličine." Vast se samo osmehnula Harfisti, a Valu je zadivila njena hrabrost. Sakupljači su se poređali, svo četvoro su stajali onako visoki jedan do drugog. "Naša vrsta upražnjava rišatru", reče Korijak. Vala je čeznula za domom. Već bi negde našla hranu za svog para i decu, a što se tiče njene ljubavi prema pustolovinama, čovek je u stanju da je na izvesno vreme potisne... Međutim, sada je bilo suviše kasno. "Rišatra povezuje naše carstvo", reče Valavirgilin gospodarima noći. Harfista reče: "Istinu govoreći, rišatra je povezivala carstvo graditelja gradova. Gorivo povezuje vaše. Mi upražnjavamo rišatru, ali mislim da noćas nećemo, jer možemo da pretpostavimo kako bi to uznemirilo crvene pastire..." "Nismo mi tako krhki", primeti Varvija. "...a postoji još jedan razlog", dodade Harfista. "Da li želite nešto da zatražite od nas?"
Pokušaše svi da govore uglas. "Vampiri..." "Vidite užas..." "Smrti..." Turl je imao glas kojim je sve to mogao da prekine. "Vampiri su desetkovali sve vrste na teritoriji prečnika deset dana hoda. Pomozite nam da okončamo njihova zlodela." "Dva do tri dana hoda, ne više", primeti Harfista. "Vampiri moraju da stignu do skloništa posle pohare. Ali to je i dalje velika teritorija na kojoj živi više od deset hominidnih vrsta..." "Ali oni nas dobro hrane", nežno primeti Tužna Cev, glasom nešto višim od glasa svog sadruga. "Problem je u tome što mi nemamo nikakav problem. Ono što je dobro za bilo kog od vas takođe je dobro i za noći narod. Vampiri nas hrane isto onako pouzdano kao što se širi čežnja za alkoholom među vašim klijentimavrstama, Valavirgilin. Ali ako možete da pokorite vampire, i to će nam biti od koristi." Da li su shvatali koliko toga su otkrili tokom ovog kratkog govora? Međutim, previše ih je govorilo u isti mah, tako da je Vala oćutala. "Da biste shvatili", nastavi Tužna Cev, "razmotrite ovo. Manače, šta da se tvoja kraljica posvađa sa Turlovim narodom? I ti nas ubediš da ne diramo mrtve koji leže u blizini Turlovih zidova. Ubrzo bi morao da se preda." Manak se pobunio: "Ali mi i divovi trave... Mi nikada ne bismo..." "Svakako da ne biste. Ali, Varvija, ti i stari Turl vodili ste rat pre pedeset falana. Pretpostavi da nas je vaš vođa Ginjerofer zamolio da rastrgnemo svakog diva trave koji dođe da ubija njegovu stoku?" Varvija reče: "U redu, shvatili smo." "Jeste li? Ne smemo da stanemo na stranu jednog hominida protiv nekog drugog. Svi vi zavisite od nas. Bez noćnog naroda, vaši leševi ostaju da leže tamo gde padnu, stvaraju se zaraze koje se šire, vaša voda postaje prljava", otpevala je žena demon svojim visokim, grlenim glasom. Već je ranije držala taj govor. "Zabranjujemo kremaciju, ali pretpostavimo da to nije slučaj? Šta da svaka vrsta ima gorivo za spaljivanje svojih mrtvih? Oblaci još pritiskaju ovo nebo četrdeset tri falana pošto je more proključalo. Šta ako je to bio dim spaljenih mrtvaca, smrad koji je postajao jači svakog falana? Znate li koliko hominida od svake vrste umire tokom jednog falana? Mi znamo. Ne možemo da biramo strane." Čejčind huki-Karašk postajao je sve tamnije crven. "Kako možete da govorite o udruživanju sa vampirima? Sa životinjama!" "Oni ne misle", reče Harfista, "a vi mislite. Ali da li uvek možete biti sasvim sigurni u to? Znamo za hominide koji su na granici između razumnih i beslovesnih vrsta; čak postoji nekoliko takvih vrsta duž ovog dela Luka. Neke koriste vatru ako je pronađu ili se skupljaju u čopore ako je lovina velika i izuzetna. Jedni tešu grane u koplja. Jedni žive u vodi; oni ne mogu da koriste vatru, ali cepaju kamenje za
noževe. Na osnovu čega presuđujete? Gde podvlačite crtu?" "Vampiri ne koriste oruđe ili vatru!" "Vatru ne, već oruđe. Usled beskrajnih kiša vampiri su naučili da nose odeću koju skinu sa svoje lovine. Kada su suvi, ostavljaju je kao da je đubre." Žena demon reče: "Uviđate li zbog čega ne treba da upražnjavamo rišatru s vama - jer moramo da odbijemo vaše druge želje." Tužna Cev nije uviđala, odabrala je da ne uviđa, podeljena osećanja koje je ta izjava izazvala. Mora nešto da pokuša. Vala reče: "Vaša pomoć bila bi od neprocenjive vrednosti, kada biste imali razloga da je pružite. Već ste nam kazali dokle dosežu njihova haranja, i da moraju da se vrate u svoju jazbinu, da imaju jednu jedinu jazbinu. Šta još možete da nam kažete?" Harfista slegnu ramenima, a Vala se trgnu. Njegova ramena bila su užasno labava, nalik na nepovezane kosti koje su se slobodno kotrljale ispod kože. Tvrdoglavo je nastavila: "Čula sam glasine, priču, bajku. Mašinski narod ih čuje tamo gde se zna za vampire. Morate shvatiti da naši klijenti-vrste koje žive daleko od Središnjeg Grada nemaju nikakvo pravo objašnjenje za iznenadnu pojavu svih tih vampira." "Visok im je stepen razmnožavanja", istaknu Harfista. Tužna Cev reče: "Da, a i skupine se odvajaju od glavnog tela i odlaze u potragu za drugim izbeglicama. Deset dana hoda nije bila preterana procena." Ostali, čak i Čajčind, pustili su Valu da govori. Vala reče: "Međutim, širi se i jedno manje razumno objašnjenje. Žrtva vampira ustaće iz mrtvih da i sama postane vampir." "To je", primeti Harfista, "čista glupost!" Razume se da je bila. "Svakako da jeste, ali objašnjava kako se ta kuga tako brzo širi. Stavite se u položaj..." Pažljivo sada. "...udovice i majke visećeg naroda." Viseći narod nalazio se posvuda. Vala obuhvati jednom šakom gredu iznad glave, odiže noge tako da je ostala da visi i reče: "Šta da uradim, da moja jadna mrtva Vejnija ne postane moj neprijatelj noću? Gospodari noći nam zabranjuju da spaljujemo svoje mrtve. Ali ponekad to dozvoljavaju..." "Nikada", izjavi Tužna Cev. Vala reče: "Udesno u smeru okretanja od sredinšnjeg Grada, dvanaest dana hoda, još su živa sećanja na kugu..." "Davno i daleko", odbrusi Harfista. "Sami smo napravili krematorijume, naučili ih kako da ih koriste, i otišli dalje. Mnogo godina kasnije smo se vratili. Kuga je bila pobeđena. Narod kopača i dalje je vršio kremacije, ali smo ih ubedili da ponovo ostavljaju svoje mrtve. Lako smo to postigli. Drvo za potpalu bilo je retko." "Uviđate opasnost", reče Vala. "Ne verujem da su ovdašnji već počeli da spaljuju žrtve vampira..." "Nisu. Videli bismo pramenove dima." "...ali ako jedna vrsta-klijent počne s tim, ostale bi mogle da je slede."
Tužna Cev skrušeno primeti. "Onda bismo, razume se, morali da počnemo da ubijamo." Valavirgilin zatomi drhtanje. Duboko se poklonila i odvratila: "Zašto ne počnete odmah, sa vampirima?" Tužna Cev promrsi: "To baš nije tako lako. I oni upravljaju noći..." Vala na trenutak sklopi oči. Sada smo suočeni sa problemom, izazovom, koji morate da razrešite naočigled pripadnika nižih vrsta. Sada vas imam. Demoni su uklonili travu sa povećeg dela poda u šatoru. Crtali su u mraku, cvrkućući jedno drugom na vlastitom pištavom jeziku. Raspravljali su se oko nekog oblika koji niko drugi nije video, sredili to, i Harfista je ustao. "Kada se senka povuče, možete da proučite ove karte", reče Harfista. "Za sada mi samo dozvolite da vam opišem ono što ćete videti. Ovde, ulevo od smera okretanja i na pola dana hoda, na dve desetine čovekove visina iznad tla lebdi jedna drevna struktura nekog industrijskog središta." "Znam šta je lebdeći grad", reče Vala. "Razume se, u blizini vašeg Središnjeg Grada postoji skupina povezanih slobodnih zgrada. Lebdači su retki u današnje vreme. Mislimo da je ovaj proizvodio mašineriju za graditelje gradova. Kasnije je bio napušten. Vampiri su živeli ispod tog lebdača tokom mnogih pokolenja, stotinama falana. Lokalno stanovništvo sklonilo se odavno izvan njihovog domašaja. Miroljubivi putnici i migracije upozoravani su da ga izbegavaju. Ratnici moraju u tom pogledu sami da vode računa o sebi. Ovaj lanac planina ulevo i suprotno od smera okretanja od Senkovitog Gnezda uzdiže se između onog tamo i ovog ovde. Obrazuje prepreku za cvetove-ogledala. Hominidi sa suprotne strane prozvali su ga Plamena Prepreka, zbog vatre duž prevoja koju ponekad mogu da vide. Cvetovi bi na kraju prešli preko prevoja i spalili Senkovito Gnezdo na svoj uobičajeni način. Vampirima bi zapretili vodoravni zraci svetlosti. Ali onda su naišli oblaci." Glave klimnuše u mraku. Harfista reče: "Domet vampira proširio se za dan hoda. Tužna Cev je u pravu, šteta je mnogo veća. Broj njihovih žitelja je narastao i glad nagoni porodice vampira u druga kraljevstva." Valavirgilin upita: "Možete li da oduvate oblake?" Oba demona zavriskaše od smeha. Tužna Cev reče: "Tražite od nas da pomerimo oblake?" "Preklinjemo." "Zašto mislite da smo u stanju da učinimo tako nešto, da pomerimo oblake?" Nadjačavši sve jači smeh, Valavirgilin reče: "Luis Vu je to uradio." Harfista reče: "Onaj šeprtlja svaštojed. Ne tako čudan kao što hominidi umeju da budu, ali nije bio sa Luka, već sa zvezda. Imao je oruđe kojim je dokazivao da jeste ono što kaže da jeste, ali ne znamo da je on napravio oblake."
Progovorio je Turl. "Jeste! On i stari Turl zagrejali su more koje je kada je proključalo i stvorilo ove oblake iznad nas..." "Idite onda kod njega." "Nema više Luisa Vua. Nema ni starog Turla." "Mi ne možemo da pomerimo oblake. Strašno smo postiđeni." Harfista se nasmejao. "Šta možemo mi da uradimo, a vi ne možete?" Turl reče: "Iskoristićemo vaše karte, mnogo vam hvala. Povešću vojsku od svih vrsta koje hoće da se bore. Uništićemo to gnezdo vampira." "Turle, ti ne možeš da pođeš", reče Tužna Cev. Harfista je upita zašto. Tužna Cev stade da objašnjava, ali Turl nije hteo da čeka. "Ja sam zaštitnik svog naroda. Kada se borimo, ja se borim na čelu..." "U oklopu", istaknu žena demon. "Svakako!" "Ne smeš nositi oklop. Oklop zadržava tvoj miris. Ti, svi koji se bore, ne smeju ništa da imaju na sebi. Kupajte se gde god nađete na vodu. Operite svaku površinu svojih krstarica i vagona. Zar ne shvatate da vas vampiri ne smeju namirisati?" Vala pomisli: Oh. "Usko grlo je gorivo", govorio je Čitakumišad. "Crveni spravljaju pivo, može se pretvoriti u gorivo..." "Krenite u svoj rat preko pašnjaka crvenih. Možemo im poslati plan za vaše destilerije tajnim putem, sutra. Neka oni prave tamo gorivo dok ga vi budete pravili ovde iz vlastitog pića i trule trave. Naići ćete na Senkovito Gnezdo za najviše jedan falan." Čit klimnu, dok mu je um vrveo od planova. "Gorivo koje će dve krstarice odvesti donde i nazad..." "Morate preći preko Plamene Prepreke. Mislim da vaše krstarice mogu to da izvedu. Postoje prolazi." "To zahteva dodatno gorivo!" "Gorivo za istraživanje, peškire, bacače plamena - uzimaćete iz zaliha koje ćete imati. Kakve veze ima? Samo ako pobedite biće vam potrebno gorivo da se vratite ovamo, a u tom slučaju vaša treća krstarica može da vam pođe u susret ili, pak, možete jednu ostaviti. Putujte u parovima", reče Harfista. "Tužna Cev i ja putovaćemo zajedno. Turle, poznati su nam vaši običaji, ali s vremena na vreme, vaše pleme se podeli. Učinite tako. Tegeru, ti i Varvija verujete da možete da se oduprete vampirima. Možda je i tako, ali šta je sa ostalima? Pustite ih da se pare kada moraju i nemojte da upražnjavate rišatru sa sisačima krvi. Anakrine, Čajčind, vi nemate parove. Trebalo bi da se vratite kući..." Otpočela je rasprava. Nijedan prisutni hominid neće bez primedbi prihvatiti plan demona za rat. Međutim, Vala je ćutala svesna koliko je postigla. Na našoj su strani. Zaista jesu. I okupaće se...
5. ŽITELJ MREŽE @03 = Grad tkača, 2892. Ko zna koliko je dugo čarobnjak bio tamo. Starija deca bila su otišla u Veliku Šumu da se nadmeću u hvatanju ptica. Dečak Parald bacao je s uočljivom gracioznošću; njegova mreža najduže je zadržavala oblik, najdalje je letela, iako je uhvatio samo dve. Stril je razmišljala o tome kako da zapodene razgovor s njim, kada je slučajno podigla pogled. Čarobnjak je bio napolju na reci, lebdeo je daleko iznad srebrne vode, na debeloj podlozi u obliku novčića ne mnogo široj od čovekove visine. Vikali su, pozivajući ga da se spusti. Kada ih je primetio, prekinuo je svoje otmeno napredovanje između vrhova drveća, a potom se postepeno spustio. Osmehivao se i govorio nekim nepoznatim jezikom. Bio je ćosav gotovo po celom telu, ali to nije bilo retko među posetiocima. Poveli su ga kući, sve vreme pričajući. Neki od dečaka stavili su na probu njegovo znanje, zasuvši ga uvredama. Stril se usprotivila i uskoro se uverila da je bila u pravu. Čarobnjak nikada nije naučio njihov jezik, osim nekoliko osnovnih reči kao što su 'flap' i 'rišatra', ali imao je ogrlicu koja je progovorila poput učitelja pre nego što su stigli do sela. Svaki pripadnik stranih vrsta mogao je da bude učitelj. Čarobnjak koji je leteo, koji se služio magičnim prevodiocem, mora da je mogao mnogo čemu da ih nauči. Ima tome već devet godina od kada se rastao sa Kavaresksenjajokom i Harkabiparolin; deset od kada je Hmii otišao po Kartu Zemlje, Jedanaest godina od kada su zaplovili na Skrivenom Patrijarhu. Dvanaest od njihovog povratka na Prsten. Četrdeset jedna godina od kada su se Luis Vu i njegova šarolika posada spustili, učaureni u stazisu, pri brzini od 770 milja u sekundi. Prvi hominidi na koje su naišli bili su mali, krznati religiozni fanatici. Ovi brbljivi mladunci pripadali su istoj ili nekoj sličnoj vrsti. Dosezali su Luisu Vuu do brade, bili su prekriveni plavim, mekim krznom, i nosili su zagasito smeđe kiltove. Bacali su svoje mreže sa predivnim ustrojstvima krajnje vešto, u ovom lavirintu golih debala, ispod grana koje su se protezale nalik na kape gljiva. Bili su prijateljski raspoloženi. Sve vrste oko Velikog Okeana bile su prijateljski raspoložene prema strancima. Luis Vu je na to bio navikao. Najstarija devojčica zapita: "Kog je oblika svet?" Zavladala je tišina i sve glave se okrenuše. Da li je to bila neka proba? "Pre bih to ja tebe trebalo da pitam, nego da odgovaram. Kog je oblika svet?" "Krug, oblika beskonačnosti, kaže Žitelj mreže. Mada ja to ne razumem. Vidim luk, nalik na..." Stril pokaza. Između drveća, ispod njih, počeli su da niču mali
kupasti krovovi: jedno poveće selo protezalo se duž nepregledne reke. Uzvodno se nalazio luk nalik na često ponovo građen luk svetog Luja, široke osnove, koji se sužavao ka vrhu. "...nalik na Uzvodnu Kapiju." To je, znači, bilo u redu. "Luk je deo prstena na kome ne stojite", reče Luis. Žitelj mreže? Koračao je, posednički držeći šaku na tovarnim pločama naslaganim jedna na drugu, koje su lebdele pored njega. Bilo ih je na milione u središtu za popravke ispod Karte Marsa. Zavario je neke potrebne delove za najgornji lebdeći disk. Rukohvate, naslon, kontejner za rezervnu odeću i još jedan za hranu, i mali potisnik, rezervni deo za sondi Poslednjeg. I... Ovaj, to je zatekao još posle bitke pre jedanaest godina. Medicinski komplet Tile Braun. Krznati odrasli i mala krznata deca ugledaše hvatače ptica koji su se rano vraćali. Većina je nastavila da se bavi svojim poslom, ali jedan muškarac i jedna žena čekali su kod luka da ih pozdrave. Stril povika: "On je čarobnjak! Kidada-ser, on kaže da je posredi prsten!" Čovek baci pogled na lebdeće ploče. Upita: "Poznaješ li ovo?" Luis reče: "Viđao sam. Ja sam Luis Vu od naroda sa Lopte." To njima nije trebalo ništa da znači, ali stariji su zinuli, a deca izustila jedno otegnuto 'ooooo'. Žena reče: "Luis Vu od naroda sa Lopte?" Godine su prošarale njeno zlatasto krzno sedima, dok je muškarčevo bilo još više posedelo. Kiltovi koji su im sezali do kolena predstavljali su složene tapiserije koje bi u svakoj kulturi sigurno bile na velikoj ceni. "Ja sam Sejvur, a ovo je Kidada, oboje smo članovi Veća, oboje pripadamo narodu tkača. Ti nisi sa Luka, je li tako? Žitelj mreže je jemčio tvoju moć i mudrost." "Žitelj mreže?" Kako je iko odavde mogao znati za njega? Kidada reče: "Nema sumnje da je Žitelj mreže sa nekog drugog sveta. Ima dve glave. I mnoštvo slugu sličnih sebi." Auh, tanja mu. "Šta je Žitelj mreže još imao da kaže?" "Pokazao nam je slike sa nekog mesta daleko uz Luk, tako on kaže." "Šta ste videli? Vampire?" "Čudne hominide koji žive u mraku, kao i savez mnogo vrsta ljudi kako dolazi da ih napadne. Možeš li nam pričati o njima?" "Znam ponešto o vampirima. Žitelj mreže bi mogao znati više, ali nisam razgovarao s njim trideset šest falana." "Kako tvoj narod upražnjava rišatru?" upita Sejvur, posle čega je usledilo prigušeno kikotanje. Luis se isceri. "Najbolje što umemo. A vaš?" "Za nas tkače kažu da imamo spretne šake, a posetioci pričaju da je naše krzno prijatno na dodir. Ali čovek mora da pita. Da se operemo?" "Odlična zamisao."
Nazivali su sebe tkači. Njihovo selo - grad - nije bilo prenaseljeno, ali ostavljalo je utisak da se proteže u nedogled, prostirući se sa obe strane reke, ničući između drveća ogromne šume. Kuće su im bile od pruća u obliku niskih gljiva, dosta slične drveću. Luisa su poveli prema jednoj okomitoj steni od golog, bledog kamena. Kidada reče: "Vidiš li vodu koja teče niz pročelje stene? Kade su ispod. Sunce zagreva vodu dok teče, malo." Bazen je bio dugačak i uzak. Na niskim stolovima nalazile su se male gomile izvezenih kiltova. Sejvur i Kidada spustiše svoje na jednu od gomila. Tri uporedne brazde protezale su se kroz dlaku preko slabina starca, stari ožiljci oivičeni sedim krznom, što je navelo Luisa da se zapita kakve su lokalne grabljivice. Tkači su se već kupali. Deca i stariji izgleda da su težili da se nađu zajedno; oni tek sazreli su se izdvajali, ali su retko obrazovali parove. Luis je bio naučio da traga za takvim ustrojstvima. Voda je bila blatnjava. Nigde nije video peškire. Spustio je svoju odeću - opremu za kampovanje u 'kanjon stilu' i ranac, sa mesta udaljenog dve stotine svetlosnih godina - na sto i ušao u vodu. U Rimu... Nije bilo ni baš toplo. Sva godišta su se sada izmešala jer su se tkači okupili oko posetioca tuđinca, učitelja. Vrste koje bi tek upoznao uvek su postavljale ista pitanja. "Moji sadruzi i ja usmerili smo naš veliki brod ka obali Velikog Okeana, pre četrdeset falana. Naišli smo na pustoš. Mnogo pre nego što je bilo ko od vas bio rođen, Božja Pesnica izdigla je obalu za četrdeset čovekovih visina duž dvadeset hiljada dana hoda..." Zbrka. Luisov prevodilac preveo bi mere Sunčevog sistema u tridesetočasovni dan Prstena i falane od po sedamdeset pet dana; ali dan hoda i čovekova visina razlikovali su se od vrste do vrste. Luis je plivao na leđima, krećući se kroz vodu dok su oni razgovarali o udaljenosti, vremenu, visini. Bez žurbe. I ranije je već plesao ovaj ples. "Ljudi u smeru okretanja sećaju se Božje Pesnice u svojim predanjima. Nešto veće od bilo koje planine udarilo je o pod sveta, odozdo, pri paklenoj brzini, pre tri hiljade pet stotina falana"; godine 1200, prema najboljoj Luisovoj proceni. "Izdiglo je zemlju, a zatim prodrlo na drugu stranu u obliku vatrene lopte. Odavde možete da vidite planinu koju je stvorilo, udaljenu sto hiljada milja, i pustinju koja je okružuje. Obala Velikog Okeana pomerila se za hiljadu milja nauštrb mora. Izmenila su se sva ustrojstva života..." Voda mu je sezala do pazuha; bila je plića na kraju gde su se deca okupljala. Ovde je u toku bio nekakav ples: nije to bila igra udvaranja, ali žene oko Luisa sve su bile u dobu za parenje, a muškarci njihovih godina su se držali pozadi. Ustrojstvo kruga. Rišatra-ples? Malo-malo, pa bi mu se pogled zadržao na Strilinom privlačnom izgledu i