"Veliki." "...a ti si me tražila za sebe. Ali ako ljudi gladuju, ili ih napadaju grabljivice, ili ratuju, onda oni pokušavaju da pogode kakvu nagradu ja želim. I tada zatičem neku predivnu mladu ženu u svom krevetu i svestan sam da imamo problem." "Ali ti ne bi." "Ne, hoću da kažem možda im je potrebno nešto više od ideja." Poklonio je dve svoje teretne ploče ljudima duž reke kojima je bilo potrebno nešto da podižu teške terete. Nije hteo to da kaže Sejvur, tako je samo primetio: "Znanje je poput rišatre. Imaš ga, daš ga, i dalje ga imaš. Ali morao sam da dajem alatke." "Zašto si bio onako nervozan jutros? Zaštitnici?" Luis spusti koren u vreću. Sada je imao četiri. "Znaš za zaštitnike?" "Još od malena. U pričama su oni junaci, ali na kraju vremena njihove bitke uništavaju Luk i svet zajedno s njim. Kidada i ja više ne pričamo te priče." "Ti jesu junaci", složio se Luis. "Oni na obodnom zidu popravljaju motore koji drže Luk tamo gde mu je mesto. Drugi je odbijao osvajače. Međutim, zaštitnici mogu biti i prava napast. Zapisi Žitelja mreže nagoveštavaju da su zaštitnici uništili sav život na Domu, na jednom od naših svetova-lopti. U ratu između zaštitnika koji su želeli više utrina za svoje rasplođivače." Sejvur upita: "Veruješ li ti zapisima Žitelja mreže?" "Dosta su dobri." "Da plivamo?" Sredinom popodneva dečaci su ubili nešto što je ličilo na malu antilopu. Deca su isekla motku kako bi je odneli do sela, sa Luisom koji je marširao ispred svih. Prijatno je kada si najjači muškarac, a to uopšte nije bila nikakva novina. Prosečno ljudsko biće sa Prstena bilo je manje od Luisa Vua. Plivači su otišli dalje, ali su zato mornari i njihov brod još bili u luci. Uhvatili su nekoliko riba i potpirili vatru. Do pola noći antilopa je bila skoro gotova. Večeras je prozor u steni, koji se napola mogao videti između koliba, prikazivao Prsten od ivice do ivice, kariranu plavo-belu traku sa crnim nebom duž obe ivice. Gde li su tanj neustrašivi lovci na vampire? Luis je spustio svoj asortiman korenja na sam kraj ugljevlja da se ispeče. Deca i odrasli bombardovali su ga pitanjima. "To je Luk", rekao im je. "Večeras Žitelj mreže mora da gleda sve tamo do suprotne ivice. Vidite, eno ivice samog sunca, a ono je deo jednog od senkovitih kvadrata koji noću skrivaju sunce. Svo to nepravilno belilo su oblaci. Ne, ne možete ih videti kako se kreću. Kada bi se oni tako brzo kretali, vetar bi istog časa oduvao predeo sa osnove od skrita! One svetlucave tačke, krive i linije, ako možete da ih razaznate, to su mora i reke." "On i zvezde prikazuje uvećane", primeti stari Kidada. "Šta je ono što se kreće? I, Luise, šta to Žitelj mreže pokušava da ti kaže?"
S one strane ivice Luka, sve sjajne zvezde su se kretale. Najsjajnija se popreko pomicala u odnosu na ostale. Luis ju je posmatrao. Usporila je kada se približila obodnom zidu. Sada je bila na obodnom zidu, pretvorivši potez oboda u sjajnu plavo-belu liniju... i ugasila se. Luis reče: "Pokušava da mi kaže da je pod Luk stigao novi osvajač." Parald odseče komad mesa i doda ga Kidadi, zatim Sejvur, a onda onima koji su se hitro okupili. Vik ponudi Luisu ribu na štapu. Tkači i mornari uzeše svoje obroke i prođoše između koliba ka pročelju stene. Pokazujem ti invaziju na Prsten; dođi da razgovaraš. Neću da ti prikažem Valavirgilin živu ili mrtvu; moraš da tražiš. Luis je prihvatio komad antilope i, jedući iz obe šake, krenuo za Paraldom. Tkači posedaše po stolovima i pesku, posmatrajući. Sejvur mu napravi mesta na stolu. Unutar prozora mrene, senkoviti kvadrat pređe preko sunca. Pojedinosti postaše jasnije, oštrije. Sjajna svetlost plamtela je na obodnom zidu. Tokom nekoliko narednih minuta tačka se pomerila ka unutrašnjosti, preko površine Prstena; postala je prigušena, zamagljena, ugasila se. Jednoličan prizor, ali oni su gledali. Luis se zapitao neće li tkači postati zavisnici pasivne zabave. Oblaci su se sada kretali. Nepregledna ustrojstva vetrova prikazivala su svoje oblike na ubrzanom snimku. Sićušan, bledi peščani sat usisavao je vazdušne struje na oba kraja: uragan na njegovoj padini, rupu od meteora. Pri ubrzanoj reprodukciji, solarno ispupčenje uzdiglo se pored oboda senkovitog kvadrata. Udarni talas zelenog bleštavila dodirnuo je obodni zid u tački gde je malopre počivala zvezda. Zelena zvezda odvojila se od zida i postala nejasna dok je presecala oblake. Dok su poslednji srebrni zraci sunca nestajali iznad njihovih glava, svi tkači su pohrlili u svoje kolibe, uzbuđeno čavrljajući i zevajući. Luis ih je zapanjeno gledao. Ti tkači su zaista bili dnevna bića. Pre nego što je Poslednji stigao da odluči da progovori pred njima, Luis se vratio do vatre. Izgrabuljao je dva korena iz ugljevlja. Jedan je bio kiseo. Drugi nije bio loš. Nije uvek ovako dobro jeo. Mornari su ostali. Jedan mu se pridružio. "Ta predstava je za tebe, je li tako?" Luis se osvrnu. Zelena zvezda unutar prozora Poslednjeg se ugasila. "Ne znam šta da mu kažem", primeti Luis. "Vik, da li ti se obratio?" "Nije. Plaši me." Poruka Poslednjeg bila je dovoljno jasna. Fuzioni pogon: osvajačka svemirska letelica. ARM, Patrijaršija i Flota svetova - svi su oni znali za Prsten. Svako od njih imao je vremena da opremi pohod. Možda je osvajač kakva letelica graditelja gradova koja se upravo vratila, ili neko sasvim drugi. Automatska odbrana od meteora neće reagovati ako se osvajač sporo kreće.
Neki entitet je aktivno uništavao brodove. I ubica je imao problem. Brzinu svetlosti. Osvajač se spustio nekoliko svetlosnih minuta od drugog Velikog Okeana, ali je napad usledio tek posle nekoliko časova. Solarni pramen mora biti izbačen, efekat supertermalnog lasera mora da se rasprostre duž plazme, a za sve to potrebno je vreme; ali i dalje je postojalo to zakašnjenje usled ograničene brzine svetlosti. Lovina bi još mogla umaći. Poslednji bi i te kako voleo da nađe neoštećen brod sa hiperpogonom. Kroz udaljene grane dopirala je tiha muzika. Vik je otišao na svoj brod. Luis je iščeprkao i treći koren iz vatre. Zasekao ga je, a zatim pritisnuo krajeve ne bi li ga otvorio. Potekoše para i miris slični slatkom krompiru. Zapitao se da nije možda pronašao divlje drvo života. Nije važno. U tlu nije bilo dovoljno talijuma; biljka ne bi podržala virus koji uzrokuje promenu; a i kuvanje bi ga ionako ubilo. Luis nije žurio sa jelom, a onda se uputio prema Sejvurinoj kolibi od pruća. Muzika kao da je postala bučnija. Bila je čudna, podsećala je na vetar i brujanje žica. Zastao je ispred Sejvurine kolibe od pruća da sluša. Muzika je prestala. Neki glas reče: "Zar nećeš razgovarati sa Žiteljem mreže?" "Ne noćas", odvrati Luis i osvrnu se oko sebe. Glas je bio dečiji i imao je poteškoća sa govorom. Noć je bila maglovita, ali noći na Prstenu su sjajne i trebalo bi nešto da vidi, pomisli Luis. "Hoćeš li da se pokažeš?" Košmar se podigao iz niskog grmlja, suviše blizu. Glatka dlaka boje noći prekrivala mu je telo. Veliki očnjaci primoravali su ga da se preterano osmehuje. Dugačke ruke, velike šake; minijaturna harfa u jednoj šaci. Demon je, izgleda, bio muško, ali kilt je to skrivao. Retke dlake po licu, ravna prsa: dete, dečak ili devojčica. "Lep kilt", reče Luis. "Lepa vrećica za leđa. Svi u dolini reke Šenti vole radove tkača." Luis je to znao: viđao je radove tkača desetinama hiljada milja nizvodno. Upitao je: "Da li ti obezbeđuješ tkače?" "Obez...?" "Čuvaš njihove stvari noću." "Da, mi zaustavljamo lopove." "Ali ne plaćaju vas za uobičajeno... ovaj..." Umesto odgovora - da li je postojala reč za odnošenje đubreta i pogrebne usluge? - dete dunu u dršku svoje harfe dok su mu prsti prelazili preko rupa i trzali žice. Odsviralo je melodiju na svom duvačko-gudačkom instrumentu, zatim ga je pružilo. "Imaš li naziv za ovo?" "Vanbračno dete harfe i kazua. Kazarf?" "Onda sam ja Kazarf", odvrati demon. "Jesi li ti Luis Vu?" "Otkud..." "Znamo da si proključao okean, daleko uz Luk..." Kazarf pokaza prstom.
"...tamo. Nestao si na četrdeset jedan falan, i sada te nalazimo ovde." "Kazarfe, vaše veze su zadivljujuće. Kako to uspevate?" Luis nije očekivao da dobije odgovor. Demoni su imali svoje tajne. "Sunčeva svetlost i ogledala", reče Kazarf. "Da li je Žitelj mreže nekada bio tvoj prijatelj?" "Saveznik. Ne prijatelj. Složeno je to." Hominid zašiljenog lica proučavao je Luisa. Luis je pokušao da ne obraća pažnju na zadah koji je dopirao iz usta strvinara. Dete upita: "Da li bi razgovarao sa ocem?" "Možda. Koliko si star?" "Skoro četrdeset falana." Deset godina. "Koliko je star tvoj otac?" "Sto pedeset." "U falanima meni je oko hiljadu", primeti Luis Vu. Zaključio je da je dete bilo suviše upadljivo. Da nije samo trebalo da mu odvuče pažnju? Da li njegov otac prisluškuje? E pa, kako onda da kaže ovo? Da li bi trebalo? Luis poče: "Žitelj mreže, velika mačka, dvoje graditelja gradova i ja. Mi smo spasli sve pod Lukom." Kazarf ništa ne odvrati. Neke lutalice mora da su veliki lažovi, pomisli Luis. Reče: "Imali smo plan. Ali trebalo je da pobijemo n-n-nešto... Pobio bi mnogo ljudi koje smo pokušavali da spasemo. Isto sam onoliko kriv koliko sam mislio da je i Žitelj mreže, i mrzeo sam ga zbog toga. Sada sam otkrio da je Žitelj mreže spasao mnogo više ljudi nego što sam toga bio svestan." "Onda mu moraš zahvaliti. I izviniti se?" "Učinio sam to, Kazarfe. Kazarfe, očekujem da ćemo ponovo razgovarati, ali mojoj vrsti je potreban san. Ako tvoj otac želi da razgovara, nema sumnje da me jedan demon uvek može naći." Luis je kleknuo kako bi ušao u kuću od pruća. "Da li ti je zbog toga ostao neprijatan ukus u ustima?" Luis se nasmeja. Demon verovatno sve zna o neprijatnom ukusu! Ali taj glas nije pripadao Kazarfu. Vratio se napolje. Reče: "Da." "Pa ipak, progutao si ono što si morao. Sada je na Žitelju mreže da odluči. Vredan savez, rđavi maniri - ti imaš hiljadu falana? Koliko je star Žitelj mreže?" "Već od nagađanja me zaboli glava." Dete je selo prekrštenih nogu i pratilo svirkom glas koji je dopirao niodkuda. Glas odraslog reče: "Mi živimo možda dve stotine falana. Ako te je taj nesporazum koštao samo četrdeset do pedeset falana, za nekog kao što si ti mora da ga vredi izgladiti." "Oh, graditelji gradova bili su izbeglice, a ubijanje nije smetalo Hmiiju! Ali ja sam i dalje kriv. Ja sam pristao. Mislio sam da smo pobili sve te ljude kako bismo spasli ostale." "Razvedri se."
"Aha." Nije čak ni od jednog demona mogao da traži da razmišlja o kolikom broju je tu bila reč. Nema tog zdravog uma koji bi mogao da ga svari. Hominidi različite inteligencije naseljavaju Prsten, osvajaju svaku zamislivu ekološku nišu. Stoka, vidre, slepi miševi vampiri, hijene, sokolovi... Otrpilike trideset biliona, sa marginom greške većom nego što su svi žitelji poznatog svemira. Možemo spasti većinu njih. Generisaćemo solarni plamen i okrenuti ga ka površini Prstena kako bismo doveli zagrejano vodonično gorivo u nekoliko ponovo postavljenih visinskih potisnika na obodnom zidu. Izgubićemo hiljadi i po milijardi usled zračenja i vatre. Oni bi ionako pomrli. Spasićemo dvadeset puta toliko. Međutim, napredni, prilagodljivi programi Poslednjeg savršeno su kontrolisali plazma-potisnik veći od svetova. Poslednji nije pobio hiljadu i po milijardi. Nipošto. Ipak, Luis Vu je pristao na njihovu smrt. On reče: "Ta oblast središta za popravke bila je zaražena drvetom života... biljkom koja pretvara hominide u nešto sasvim drugačije. Kazarf kaže da si ti u pravim godinama da postaneš zaštitnik. Ja sam sedam puta stariji. Virus u drvetu života ubio bi starog Luisa Vua. I tako sam poslao Žitelja mreže samog unutra da ih pobije. Inače bih video koliko ih nije umrlo. Oduzeo sam sve te živote, i jedini način da se izvinim bio je da umrem." "Ali ti nisi mrtav", primeti skriveni glas. "Umirem. Sa medicinskim kompletom na mojim teretnim pločama mogu da izdržim još najviše jedan falan." Detetova muzika završi se u nesaglasju, i noć utihnu. Tanj! Imao je dugovečnost i odbacio ju je, ali ovi ljudi nikada nisu imali izbora. Kako se samo rđavo poneo? Odrasli reče: "I odrekao si se njegovog prijateljstva." "Žitelj mreže nema prave prijatelje. On se krajnje precizno pogađa, a cilj mu je uvek da bude što bezbedniji. Namerava da živi zauvek, po bilo koju cenu. To mi je onda smetalo. Smeta mi i sada. Koliko će to da košta?" "Vaš savez? Da li on može nešto da dobije od tebe?" "Putujući par ruku. Život koji može da rizikuje, a nije njegov vlastiti. Drugo mišljenje. On meni može da ponudi još sto dvadeset falana života." To je bilo zastrašujuće. "Može li on to da uradi za, recimo, mene?" Ponuditi dugovečnost jednom demonu? "Ne. Njegovi sistemi... Programi koji leče njega, mene ili veliku mačku... mora da ih je projektovao i napravio pre nego što je otišao od kuće. Ne može da se vrati kući. Ja sam to sprečio. A ako bi mogao, zašto ne bi jednostavno ostao?" Dalje je razmišljao: Ima program za popravku ljudskih bića, program za kzina. Za demona bi morao da napiše novi program. Moj život bi me već suviše koštao, ali koliko bi stajalo pisanje programa za tretman još jedne vrste? Ako bi mu Luis
Vu zatražio da spase jednog demona, zašto naredni ne bi bio neki tkač? Graditelj gradova? Neki...? Nemoguće. Skriveni demon je to prihvatio... ili je mislio da su neke lutalice lude. Kazarf je nastavio da svira. Luis reče: "Dok sam mislio da sam pobio tolike ljude... Odlučio sam da ostarim i umrem na tradicionalan način. Koliko bi to loše moglo biti? Ljudi su to radili od kada je ljudi." "Luvivu, dao bih sve što imam da sam stotinu falana mlađi." "Žitelj mreže može to da učini za mene... za moju vrstu. Može to da ponovi kada opet ostarim. Tražeći svaki put od mene šta god mu padne na pamet." "Svaki put možeš da odbiješ." "Ne. U tome i jeste moj problem." Luis se zagledao u tamu. "Kako da te zovem?" Muzika kazu-harfe iznenada je dobila pratnju basa. Luis je izvesno vreme slušao. Instrument na vetar? Nije mogao da nasluti njegov oblik. "Kovač Melodije", odluči on. "Kovaču Melodije, mnogo mi je pomoglo što sam s tobom razgovarao." "Trebalo bi da porazgovaramo i o drugim stvarima." "Brodovima, cipelama, vosku, i..." "Zaštitnicima." Šta li je heliografska mreža demona znala o zaštitnicima? "Ali sada sam grogi. Sutra uveče", reče Luis i uvuče se unutra da spava.
12. ODBIJANJE VAMPIRA OD SISE Teger je očekivao da kupola-prozor bude neka vrsta neobičnog prebivališta, ali nije bila. Nije bilo očiglednog načina da se vrata zaključaju. Celokupna unutrašnjost predstavljala je jednu veliku prostoriju, a i ona je bila u obliku stepeništa suviše velikog čak i za divove trave: koncentrični polukrugovi stepenica. I stolovi, desetak lakih stolova na uzdignućima. Šta je ovo bilo? - pitao se on. Ako bi otprilike stotinak hominida sedelo na tim stepenicama, imali bi odličan pogled na grad-fabriku i zemlje iza nje. Prostorija za sastanke? Malo ju je sam isprobao, zatim nastavio dalje. Vrata na vrhu poslednjeg stepenika. Iza njih, tama. Teger je upalio baklju. Ovo nije bila prostorija u kojoj se živelo. Sva je bila u ravnim površinama i debelim vratima sa malim prozorima i sa malim kutijama unutra. Kada sumnjaš, pomisli on, nastavi da tražiš. Tri velika bazena za vodu sa ispustima. Ravni drveni sto, sada izobličen. Sa stotine kuka visile su metalne činije i posude sa dugačkim drškama. Iza panoa iznad ravni očiju Teger je pronašao nešto što je prepoznao: sićušnu dugmad povezanu finim linijama prašine. Počeo je da zamenjuje niti prašine trakama Valine tkanine. Upalilo se svetlo. Postavio je šest kanala; samo svetlo. Šta su ostali radili? U stražnjem delu bilo je još vrata. Teger uze baklju i prođe. Skladište: vrata, ladice i kante. Duhovi starih mirisa bili su dosta prijatni. Biljke. Nisu mirisale na hranu, ali su verovatno za to služile. Teger je pretražio ostatke sasušenih trava, ali nije pronašao ništa što bi makar divovi trave pojeli. Zar su sedeli na tim polukružnim stepenicama i jeli? Možda. Teger se vratio u osvetljenu prostoriju. Kao da je u njoj bilo toplije... Nije shvatio sve dok se nije oslonio na jednu od ravnih površina. Crveni pastiri ne viču kada se povrede. Teger je zagrlio svoju opečenu ruku, iskezivši zube od bola. Zatim, pošto je pažljivo promislio, počeo je da pljuje po ravnim površinama. Dva puta je njegova pljuvačka zacvrčala. Vrata koja su vodila u dve kutije bila su topla na dodir. Nalazio se u nekoj vrsti hemijske fabrike. Možda bi neki drugi hominid bolje ovo razumeo od njega. Vrh grada činila je jedna velika zdepasta cev sa suženjem nalik na struk ose. Spiralno stepenište odvelo ga je do oboda. Teger se osvrnuo oko sebe poput kakvog kralja. Ono što mu je ranije promaklo, puklo mu je pred očima kada je stigao do najviše tačke u Gradu. Svi krovovi bili su iste boje! Ravni vrhovi pravougaonih čvrstih tela, zakrivljeni vrhovi rezervoara, svi su
bili sjajnosivi. Na nekima su u sivilu bili izvučeni simboli u obliku uskih crta. Jedini izuzetak predstavljale su kuće duž ulice stepeništa, gde su ravne površine bile od zemlje i predstavljale bazene... i - da - stepenice su bile sjajnosive. Međutim, bočne strane bile su svih boja. Industrijski oblici nisu toliko bili ukrašeni koliko etiketirani. Bilo je natpisa koje Teger nije prepoznao, četvrtastih, zakrivljenih i načrčkanih. Bilo je jednostavnih slika. Stari graditelji gradova mogli su da lete. Zašto nisu stavili nalepnice i na vrhove stvari? Osim ako ova siva površina nije imala - bila... Flap, umalo da pronikne. Radi na tome. U međuvremenu... Stajao je na obodu goleme cevi visoke kao desetoro ljudi i otprilike isto toliko široke. Teger je zavirio unutra, razadaljina je bila mnogo veća od deset čovekovih visina. Smrad pepela i hemikalija bio je slab, ali mu se nije pričinjavao. Ovo ovde je bio dimnjak dovoljno veliki da spali cela sela. Ovo je samo za sebe mogao biti dovoljan razlog da se fabrika podigne sa tla. Dim od takve količine sagorevanja lebdeo bi godinama pre nego što bi ga vetar razneo, ali bar bi se prvo podigao! Iznervirani susedi mogli bi biti umireni. Ali kako bi susedi stigli do lebdećeg industrijskog središta da ulože žalbu? Na penjanje stepenicama i istraživanje kuća utrošio je četvrt dana, a krstarice se nisu ni pomakle. Valavirgilin mora da je odabrala taj vrh za odbrambeni položaj. Stražari su se smenjivali na stenama, osmatrajući reku, gledajući Senkovito Gnezdo i njegov lebdeći krov. Teger zbaci pončo kako bi izložio upadljivu boju svoje kože. Na obodu najviše tačke Grada, podigao je obe ruke i počeo da maše. Varvija! Uz pomoć naše ljubavi i Valavirgilin! Uz pomoć tkanine koju sam ukrao, stigao sam do ovog mesta. Ovde ću nešto ostvariti, nekako. Nekako! Da li su ga videli? Učinilo mu se da pokazuju u njega... Dobro, onda. Grad se prostirao pod njim. Mogao je da pronađe dok, da se orijentiše u odnosu na njega. Kuće i stepeništa kretali su odmah ispod mesta na kome se nalazio i vodili sve do obodne ulice, duž obe strane krivudave linije. Ta linija nalazila se gotovo naspram dokova. Većinu onoga što je video još nije razumeo. Ali... Cisterne. Šesnaest ogromnih cilindričnih rezervoara otvorenih u pravcu neba, ravnomerno raspoređenih po gradu. Morao je da pretpostavi da su ti rezervoari bili namenjeni za čuvanje vode. Bar je kućama i kupoli-prozoru bila potrebna voda. Međutim, cisterne su bile prazne, sve odreda. Isto kao i bazeni duž ulice stepeništa. Svi su bili prazni. Posle pada gradova, građani nisu imali načina da se spuste dole. Neki mora da su sišli rampom. Kada su se vampiri uselili, i ta mogućnost je otpala. Ostali su nasukani. Voda im je bila potrebna. Tu je bila reka; mora da postoje pumpe. Zašto bi inače smestili fabriku iznad reke? Ali pumpe su najverovatnije prestale da rade, a
kiša još nije bila počela da pada. Ali oni su isušili gradsku vodu. Zašto su to učinili? Zar su već bili ludi? Šapat je nestao, a vlastiti um mu nije bio dovoljan. Morao je nekako da dovede krstarice ovamo gore. Tu je noć prespavao u kupoli-prozoru, na jednom od stepenika. Činilo mu se bezbedno, a i pogled odatle mu se dopadao. U pola noći nekoliko stotina vampira uputilo se iz Senkovitog Gnezda, uz Kućni-tok, ka planinama. Dok je nestajala i poslednja ivica sunca, njihov broj narastao je na nekoliko hiljada. Valini ljudi su različito reagovali na toliki broj vampira koji je prolazio tako blizu njih. Sakupljači su to jednostavno propustili: oni su morali da spavaju noću. Vala je ubrzo shvatila da noću ne može da koristi divove trave kao stražare. Svako je mogao da vidi njihovu hrabrost, ali je zato i bilo ko mogao da namiriše njihov strah... To nije važilo jedino za Biđa. Kako su obučavali budućeg Turla? Da li je u pitanju bilo nešto što bi i ona mogla da iskoristi? Ostale je poslala na počinak i od tada se oslanjala na svoje ljude i demone. Bez obzira na sva razočaranja, već su dosta toga naučili o vampirima. Završavala se i druga noć; i sada, po sve jačoj kiši, ispod crnog pokrova oblaka, vampiri su se posrćući vraćali kući. Njihov broj je nešto malo bio smanjen, rekao je Harfista, i vodili su nekoliko desetina zatvorenika. Više su se svađali dok su izlazili. Demoni su podneli izveštaj o građevinama u Senkovitom Gnezdu. Bilo je koliba ili baraka; mnoge su se srušile. Iz sredine reke izdizalo se nešto nalik na planinu. Demoni nisu mogli da nazru vrh; ugao je bio suviše visoko. Jedini način da se popnu bio je preko spiralne rampe. Udesno od smera okretanja u odnosu na Senkovito Gnezdo, nalazilo se đubrište, otpad. Mora da je ko zna od kada raslo, stvorivši planinu od leševa vampira i zatvorenika, tako da ga je čak i Vala uspela da vidi kada su joj ga pokazali. Nalazilo se preblizu Senkovitog Gnezda da bi demonima bio od ma kakve koristi. Nije bilo mesta ispod lebdeće fabrike do koga vampiri nisu stigli. Sada se već potpuno razdanilo i povorka vampira se sasvim istanjila. "Kada prestane, idemo do reke", reče Vala. "Potreban nam je san", reče Harfista. "Znam. Vi ostajete ovde." "Zreli smo za kupanje i moramo da učimo. Spavaćemo ispod šatorskog krila. Probudite nas kod reke." Valavirgilin je vodila krstarice duž obale reke. Nije bilo načina da sakrije nešto tako veliko, te se nije ni trudila. Dnevna svetlost smenjivala se sa naletima kiše. Senkovito Gnezdo izdizalo se
ispred njih, isuviše blizu. Niko od njenih saputnika nije mogao pogledom da prodre kroz tamu ispod drevnog zdanja; međutim, kada su crni, pokretni oblaci spustili svoj poklopac povrh tla, Vala je mogla da primeti kretanje oko ivica senke. Bar su neki vampiri bili aktivni. Bila je sredina dana. Valavirgilin je zabrinuto pratila vreme. Ako se suviše smrači, vampiri će izići u lov. Nakrivljena ploča nadnosila se preko trome, smeđe vode. Činilo se da je teško do nje stići. Vampiri su, izgleda, bili na bezbednoj udaljenosti. Vala siđe na rečno blato. Dve crne glave izroniše podalje u vodi i zaplivaše ka njima. Bilo je najbolje uvek se iznova predstavljati tuđincima koji možda nisu uočavali razlike među pojedincima. "Ja sam Valavirgilin..." "Rubalabl, Fadgabladl. Reka je ovde plitka. Vaša krstarica može bezbedno da stigne sve do ostrva. Bilo bi vas mnogo teže napasti." "...Varvija, Manak, Biđ." Barok i Vast su opsluživali top. "Ne planiramo da ostanemo. Rubla, prošle noći je ovde bilo živo..." "Crveni saputnik koga ste zamolili da potražimo, videli smo ga. Nismo mogli blizu da priđemo, ali videli smo ga kako se bori i videli smo kada je odleteo. Fadgabladl kaže da je imao sadruga. Ja nikoga nisam video..." Varvija planu: "Sadruga? Gde bi Teger pronašao sadruga? Da li je to bio vampir?" "Ja nisam video nikakvog sadruga, nijedne vrste. Fadgabladlov vid slabi. Teger je s vremena na vreme razgovarao sam sa sobom. Došao je da pogleda ovu nagnutu leteću stvar. Zaskočilo ga je šest vampira. Nisu se umiljavali, jednostavno su napali." Rubalabl je zvučao razdražljivo, kao da su vampiri prekršili neko pravilo. Vala klimnu. Vredno je znati. Osim toga, pripadnici rečnog naroda nisu videli mnogo više od Varvije sa krstarica. Kada je priča bila ispričana, Vala upita: "Jeste li ovde bezbedni?" "Verujemo da jesmo. I mi učimo. Znate li da zatvorenici žive u Senkovitom Gnezdu?" "Videli smo kako dovode zatvorenike kroz prolaz", primeti Varvija. "Neki slobodno lutaju", reče Rubalabl. "Njima se nismo približavali, ali smo gledali. Nikada ih nije bilo više od dvoje do troje koji su istovremeno slobodno lutali." "Koje vrste?" "Dva velika otišla su da jedu rečnu travu, a onda su se vratili u senku. Divovi trave, mislim. U susret im je pošlo mnogo vampira. Vampiri su se borili. Neki su pobegli, a ostali su se nahranili divovima trave. Divovi trave nisu preživeli. Ali videli smo ratare iz oblasti Delta Okretanja kako čupaju korenje, kuvaju ga i jedu, i vraćaju se živi." Progovorio je Fudgabladl. Njih dvojica su kratko pričali, a onda im je Rubalabl
preveo uz veliki napor. "Fudgabladl je posmatrao jednu crvenu ženu. Pola dana provela je u lovu, ali neuspešno. Nije imala strpljenja. Stalno se vraćala u senku svom vampiru. On ju je ponovo slao. Kasno uveče uhvatila je skočijarca dok je pio, napala ga i slomila mu vrat. Odvukla ga je nazad u senku. Tri vampira oterali su ostale. To troje popilo je krv životinje, a onda su upražnjavali rišatru sa crvenom, potom je crvena jela skočijarca. Bila je veoma gladna." Vala se pravila da ne primećuje bes i sram koji su se ogledali na Varvijinom licu. Upitala je Rubalabla: "Da li si video nekoga moja vrste?" Pripadnici rečnog naroda ponovo začeretaše. A onda: "Jednu, mladu ženu, išla je u pratnji vampira muškarca. Valavirgilin, kakav uspeh ste vi imali?" "Videli smo Tegera kako nam maše. On je tamo gore, živ i aktivan. Još mi nije jasno kako bismo mogli da se popnemo tamo gore. Ne vidim kako u protivnom možemo bilo šta da uradimo." "Šta si očekivala?" Varvija napola zareža: "Demoni su imali plan. Rampa koju žele ne ide do dole." Vala je očekivala da će čuti ljutite primedbe ispod šatorskog krila, pripadnici noćnog naroda ostaše mirni. "Mora da je nekada išla do tla", primeti Rubalabl. "Čemu je inače mogla da služi?" Dok je grad radio, postojale su leteće teretne letelice, ali kotrljajuća letelica mora da je bila jeftinija, i sigurno je bilo tereta suviše teškog da bi lebdeo. "Pretpostavljam da je pad gradova doveo vampire", primeti Vala. Biđ upita: "Kako?" Očiju uprtih u maglovite obrise Senkovitog Gnezda, Valavirgilin pusti um da luta i jezik da ga prati: "Središte industrije teško da je moglo dozvoliti vampirima da se gnezde u njegovom podrumu. Znači, uspevali su na neki način da ih drže na odstojanju, ali kada su gradovi pali, to je prestalo da deluje. Vampiri su tražili senke. Uselili su se. Jedne noći vampiri su se popeli uz rampu. Nisu sve sredili, i tako su do naredne noći izbeglice podigle rampu..." Biđ je ponovo upitao: "Kako?" Vala slegnu ramenima. Rubalablov glas podsećao je na mehuriće blata koji pucaju. "Umesto toga, upitaj zašto? Sagradili su neverovatan viseći put za terete koji su bili suviše veliki čak i za ovu ogromnu lebdeću ploču. Zašto bi ga iko sagradio da se kreće, podiže? Takav jedan - okomiti most - bilo bi teško podići, a lako bi ga bilo oštetiti ako je još morao da se diže. Mislim da se pomalo razumemo u težinu i masu." Rubalabl je bio u pravu, i Vala se iznervirala. "Ne znam odgovor. Šta mislite o ratu između ljudi koji su mogli da lete i onih koji nisu? Želeli biste da podignete most, tako da kažem." Njena posada se zgledala. Biđ upita: "Ima li iko od vas stare zapise o takvom jednom ratu?" Niko se nije javio. "Glasine, bar?" "Zaboravi", odbrusi Vala.
Manak upita: "Čemu graditi rampu koja se podiže? Zašto ne bi samo malo podigli grad?" Tuđinac ili ne, video je nešto u Valinom držanju i dodao: "Nema veze." Nebo je bilo crno i kiša je lila kada je Teger ušao u senku. Palio je baklju kada je mogao, ali svetlost nije prodirala daleko. Osvetlila je bezoblični krug puta ispod. Ulazio je u grmljavinu sličnu oluji. Držao se desne strane i pronašao ogradu u visini rebara. Provirio je preko nje i ništa nije video. Mora da su ga primetili. Možda ne vole baklje, ali to ga je svakako činilo sumnjivim. Nosio ih je još devet. Šta bi se desilo kada bi jednu ispustio? Umesto toga, nagnuo se što je više mogao preko ograde i zavitlao baklju na okuku puta ispod sebe. Pogledao je da vidi da li još gori, a zatim sišao još malo niz rampu. Prešao je nešto više od punog zaokreta. Sada je mogao da dozvoli da se njegova noćna vizija razvije. Ovi mirisi su ga podsetili na noći koje su on i ostali proveli čekajući na razgovor sa demonima. Zvuci su podsećali na one iz Turlovog šatora noću: domaći zvuci, mrmljanja, iznenadne svađe, sve to na nekom stranom jeziku, nadjačavajući zvuk nalik na vodopad. Ono što je zamišljao da se nalazi ispod njega mora da je bilo gore od stvarnosti... Teger pogleda preko ograde. Podnožje spiralne rampe bilo je visoko odignuto iznad tla. Nešto u njemu smatralo je da je to smešno. Video je bleda trouglasta lica podignuta naviše, i to mu je bilo smešno. Teger je počeo da se kikoće. Duboko u senci, voda se slivala u okomitoj reci, neverovatan vodopad. Sva kiša koja je padala na Grad slivala se na neku ogromnu tamnu masu i potom oticala u Kućni-tok. Nalazio se na ivici Grada. Vodopad mora da se bio blizu središta ili u središtu, ali grmljavina je čak i ovde bila bučna. Slivao se na, u, jednu nepreglednu, složenu strukturu, a potom u Kućni-tok putem manjih vodopada i odliva. Teger je malo šta mogao da vidi, osim tamne spram tame, ali... Ovde se nalazio vodoskok takve veličine kakvu niko osim drevnih graditelja gradova ne bi čak ni mogao da zamisli. Kućni-tok je proticao sa obe strane fontane. Ovde kao da je bio zarobljen betonom. Tamo gde se beton završavao, blizu mesta na kome se nalazio Teger, bili su brzaci. Voda koja se slivala iz Grada, dodavala je svoje ubrzanje samom Kućnom-toku, i izdubila duboki kanjon. Samo su se njegovi zidovi videli pri bleštavoj dnevnoj svetlosti oko ivice Grada. I, razume se, posvuda su se nalazili vampiri. Većina ih je spavala, šćućurena po porodicama. Čekaj malo... Ono tamo su pripadnici mašinskog naroda, zar ne? Teško je bilo reći u mraku. Žena, uprkos brkovima; imala je grudi. I bez odeće. Nalazila se u središtu kruga vampira. Tegeru je izgledalo kao da je štite od ostalih vampira: od lopova. Četvoro odraslih, dvoje dovoljno malih da su mogli biti deca, i dete u naručju jedne žene:
dovoljno čuvara. Nekoliko pripadnika mašinskog naroda odvedeno je za vreme napada na Turla. Teger je nastavio da gleda. Beba se probudila i pokušala da sisa. Žena se napola probudila. Predala je bebu crvenoj ženi. Oh, flapa mu, crvena ju je prinela svom vratu! Teger se skljokao pored ograde, u mraku. Izvesno vreme nije ništa jeo, ali staro meso ptice ponovo je pokušalo da se digne. Zašto li vampiri skupljaju zatvorenike? Kako vampiri odbijaju svoje bebe od sise? Teger nije želeo ništa više da sazna. Ponekad je trik u tome da zaboraviš na problem. Teger je gotovo bio stigao do svetlosti iznad sebe kada se sve složilo u njegovom umu. Voda. Rampa. Svetla. Vampiri ispod, nasukani graditelji gradova iznad. Krstarice! Još je dosta toga trebalo saznati, ali Teger je znao ono što je trebalo da uradi sada. A posle... Na kraju će dobiti pomoć. Svetlost je preplavila celu lebdeću industrijsku strukturu. Valavirgilin je patila od nedostatka sna. Uskoro će potražiti krevet. Ali bilo je tako lepo. Um joj je odlutao. Količina hrane se smanjivala u visinama. Retko su nailazili na travu; lovina je bila takođe retka i hitra. Sakupljači su nalazili dovoljno za jelo. Pripadnici rečnog naroda našli su ribu, dovoljno i za druge. Krstarica broj jedan donela je nazad čitave korpe ribe. Ruba će nahraniti sve osim demona i divova trave. Mašinskom narodu biće potrebno nešto više od ribe, ali ne još. Nekoliko vampira lovilo je oko otpada Senkovitog Gnezda. Mora da su gladni, pomisli Vala, ali imali su uspeha. Varvija je podnela izveštaj o lešinarima koje nijedan crveni nikada ranije nije video. Možda su demoni pobili lešinare konkurente tamo gde su mogli. Fudgabladl je rekao da su bacali telesa u Kućni-tok. Mora da je tada broj vampira bio manji. Sada su ih gomilali podalje od reke. Lešinari su dolazili po tela, a izgladneli vampiri su ih lovili zbog krvi. Krstarice su ponovo parkirane leđa uz leđa, sa stražarima na dužnosti. Vampiri nisu obratili pažnju na njih prve noći. Imali su ceo dan na raspolaganju da nas posmatraju. Isto kao što smo mi posmatrali njih. Kroz dan dva više neće biti trave u skladištu. Divovi će morati da haraju po niziji, samo danju, u pratnji sadruga. I demoni bi mogli da nađu krmu. Mora da zatvorenici vampira umiru na putu kući. Progovorila je Tužna Cev. "Struja ne može da poteče bez izvesnih neobičnih materijala."
Valavirgilin nije poskočila, nije se osvrnula oko sebe. "Znam." "Neobično. Nešto žice mora da je preživelo pad gradova, ili je kasnije stiglo pod Luk. Gde je jedan crveni pastir mogao da nađe tako nešto?" "Mislim u mom zavežljaju", odvrati Valavirgilin. Demoni znaju sve tajne. "Dobro po Tegera. Inače bi umro na reci." "Da." Valavirgilin prekide tišinu: "Luis Vu mi je ostavio gomilu - ima neki dugačak naziv - superprovodne tkanine. Trampila sam je sa porodicama graditelja gradova u jednom lebdećem gradu. Oni su je koristili da poprave svoja svetla i kondenzatore vode. I tako sam se obogatila. Uzela sam Tarabliliasta za para. Rodila troje dece. Uložila sam u projekat koji mi je Luis Vu opisao. Plastika. Tarabliliast me nikada nije prekoreo što sam straćila naš novac." Osim jednom, setila se. "Konačno, to je bilo moje bogatstvo. On je malo šta uneo u parenje." "Ta plastika." Tužna Cev je tu reč izgovorila savršeno oponašajući Valavirgilin izgovor. "Ima li naziv na našim jezicima?" "Mislim da ne. Luis je opisao ono što se može dobiti od odvratnih otpadaka pri spravljanju goriva. Bez mirisa. Može da uzme bilo koji oblik. Pokazao mi je nekoliko plastičnih stvari. Inače sam nagađala. Laboratorije Tarbavala postigle su rezultate... Dale odgovore... Ništa što smo mogli da prodamo. Tarb i naši roditelji vode računa o našoj deci dok se ja dovijam da dođem do novca kako bi cela ta naša stvar dejstvovala. Mislila sam da bi mi dobro došao jedan trgovački pohod. Oni koji ubede hominidne kulture da spravljaju alkohol dobijaju nagradu. Trgovina je dodatni prihod." "Koliko si već dugo odsutna?" "Skoro deset falana." "Suviše dugo?" "Ne znam. Parila sam se. Tarb se nikada nije pogađao oko toga." Vala odmahnu glavom. "Moram da spavam." "Ja ću stražariti."
13. SEJVURIN ZAKON @03 = Grad tkača, 2892. Luis je bio sam kada se probudio i gladan. Navukao je zip-odelo i izišao kroz krckavo žbunje. Selo je delovalo prazno. Pepeo od sinoćnje vatre još je bio topao. Pronašao je ostatke svog korenja i rasporio ga. Veoma je ličilo na biljku-jaje. To uopšte nije bio loš doručak. Podnevno sunce - tako je - ali i izgledalo je kao da je podne, kao da je proćerdao pola dana. Ukrcao se na svoje teretne ploče i podigao se da osmotri okolinu. Eno ih tamo, odmah ih je uočio: kometa Sejvur predvodila je rep dece kroz uzvodni luk. Sustigao ih je kada su napuštali luk, ostavio teretne ploče i pridružio se povorci. Išli su duž reke. Luis je crtao karte prstena za njih, i pričao o njegovim graditeljima i njegovoj starosti, sudbini; pokušao je da im ukaže na to koji su delovi predstavljali puko nagađanje. Nacrtao je dvostruke superprovodne toroide koje su pronašli ponovo postavljene na svemirskoj letelici graditelja gradova: Basardove sabirnice skinute sa postolja na obodnom zidu. Nije ispričao o tome koliko ga je koštalo da ostale snabde gorivom. Neki od dečaka su nestali. Sada su se vratili. Pronašli su na stotine ptičjih gnezda na račvastom drveću. Cela skupina je otrčala, a Luis i Sejvur su polako krenuli za njima. Sejvur reče: "Nikako da pohvatam kada spavaš." "Dugo sam sinoć pričao sa dvojicom koje ti možda nikada nećeš sresti." "Noćnim narodom? Za njih se kaže da znaju sve i da vladaju svime pod Lukom. Mrtvi njima pripadaju. Luise, ponekad ugostimo posetioce koji razgovaraju sa takvima, ali zašto ti to radiš?" "Razgovaraću sa bilo kim", priznade Luis. "Sejvur, uživao sam. Nešto malo sam i naučio. Mislim da je dete želelo da priča, a otac ga nije na vreme zaustavio. A onda je Kovač Melodije odao više, a da toga uopšte nije bio svestan, tako da sada gotovo znam kako njihovo carstvo komunicira preko svih tih nepreglednih razdaljina duž Luka." Sejvur obesi vilicu. Luis žurno dodade: "Nije moja tajna da je otkrijem, Sejvur, čak ni kada bih je znao. Ipak, oni ne znaju sve. Oni imaju problema, ja imam problema..." "Ti ih imaš, da", reče ona oštro. "Jutros se nisi probudio, ali si razgovarao sa svojim snovima. Šta te muči, Luise?" Umalo nisu ušetali u eksploziju malih mreža. Deca su, šunjajući se, opkolila gaj. Sada su mreže letele. Za jedan sat ulovili su
zapanjujući broj ptica veličine goluba. Tkače, izgleda, nisu zanimala jaja, ali ih je zato Luis desetak pokupio. Ličila su i na dodir podsećala na sklisku plastiku, poput staklenki za pijenje tečnosti u bestežinskom stanju, samo bez bradavice. Vredi pokušati. Sredinom popodneva vratili su se u selo. Dok su deca čerupala ptice, Luis i Sejvur odšetaše dalje sami. Seli su na ravnu stenu i posmatrali starije tkače kako potpiruju vatru. Sejvur ga je ponovo pitala: "Šta muči učitelja?" Luis se nasmejao. Zar učitelji nemaju nikakvih muka? Ali kako to objasniti jednom tkaču? "Dosta davno ispao sam budala. Mora da je Žitelju mreže trebalo četiri do pet falana da shvati koliko sam bio glup, zašto Luis Vu nije razgovarao s njim. Ali sada razgovaramo, i nije stvar u tome. Sejvur, Žitelj mreže zarobio je mene i Hmiija da mu budemo sluge. To je i te kako vredno prekora, razume se, ali on poseduje poklone kojima može da plati takvu jednu krađu. Ima seme za žvakanje koje starog hominida može da pretvori u mladog, a i kzina." Sejvur je grizla usnu. "U redu. On može. Ali hoće li?" "Za izvesne protivusluge. Takođe ima uređaj, autodok. On je u stanju da izleči ozbiljne rane, ožiljke, da vrati izgubljene udove. Isto tako može da otkloni štetu na koju ne deluje čak ni osnažujući začin. Sejvur, da bi se obnovio čovek potrebna je izuzetna medicinska tehnika. Ako je u stanju da me podmladi, verujem da je u stanju i da me učini poslušnim. Hmii i ja smo bili bedni robovi. Poslednji je u stanju da od mene napravi boljeg slugu. Savršenog slugu. Do pretprošle noći imao sam izgovor da se ne prepustim njegovim mašinama. Sada ga nemam." Sejvur upita: "Da li si ranije bio u njegovim mašinama?" To je bilo dobro pitanje. "Imao me je u smrznutom snu dve godine. Mogao je da poradi na meni medicinski. Mogao je da učini šta god je hteo." "Ali nije." "Mislim da nije. Ne osećam se nimalo drugačije." Sejvur je ćutala. Luis se iznenada nasmejao, okrenuo i zagrlio je. "Nije važno. Raspolutio sam njegov hiperpogonski motor! Ne može da se vrati zvezdama, i zato mora da spase Luk. Ako je od mene napravio slugu, onda sam ispao loš sluga." Sejvur se zagledala u njega, a onda se glasno nasmejala. "Ali, Luise, i ti si se uhvatio u zamku!" "Obećao sam." Valavirgilin od mašinskog naroda. "Rekao sam da ću spasiti Prsten ili umreti pri tom pokušaju." Sejvur je ćutala. "Mislio je da pred sobom ima zavisnika od struje." Luis je čuo prazninu u prevodu: nije postojala odgovarajuća reč za zavisnika od struje u Sejvurinom
jeziku. "Mislio je da ću učiniti sve što bude tražio zarad električne struje koja prolazi kroz centar zadovoljstva u mom mozgu... kao što bi jedan tkač mogao prodati svoju slobodu zarad, recimo, alkohola. Nije znao da sam u stanju da je se odreknem. Sada zna." Sejvur reče: "Pa šta ako te učini mladim i poslušnim? Ali ako mu prethodno izričito kažeš da se nećeš obazirati na njegova naređenja?" "Sejvur. U stanju je da izmeni moj um." "Ah." Luis se na trenutak zamislio. Ubrzo reče: "Pametan sam i vredan, i Žitelj mreže to zna. Ako od mene napravi boljeg slugu, mogao bih postati glup ili spor. Mogu govoriti sebi da bi bio budala kada bi me mnogo izmenio. To je vraški izazovno. Bojim se da ću poverovati u to, Sejvur." "Hoće li održati dato obećanje?" Još jedno dobro pitanje. Nesus, odbačen od svoje vrste... Nesus, ludi lutkar, tražio je da se Poslednji pari s njim, ako se vrati sa Prstena. Poslednji je pristao. I održao je reč. Ali tu je bila reč o pogodbi među jednakima... Ne, nije. Nesus je smatran ludim, ludim vekovima. Lutkari su ispunjavali ugovore sklopljene sa različitim vrstama širom poznatog svemira. Zaboravio je na Sejvur; poskočio je kada je progovorila. "Kada bih poverovala u tvoj ludi, san to bi značilo da si mi vratio mladost, a potom mi je oduzeo. Ali reći ću ti ovo", dodade ona prekornim glasom. "Što sam starija, to bih više dala da ponovo budem mlada. Ako nemaš nameru da ikada više imaš posla sa Žiteljem mreže, to je jedno. Ako, pak, nameravaš, onda je poslednje što želiš da čekaš dok ne postaneš star i bolestan." Zaključio je da je sasvim u pravu. Te noći su skuvali meso - mornari ribu, Luis jaja i rečni korov za koji je otkrio da je jestiv - i otišli da sede ispod stene. Luis uhvati sebe da pogledom traži Kovača Melodije u grmlju. Od demona nije bilo ni traga, ali on će i dalje osluškivati. Lebdeći industrijski park bio je beživotan kada ga je Luis poslednji put video. Sada ga je mrena-prozor Poslednjeg prikazivala kako blešti. "Imaš me", izgovori Luis u prazan vazduh. "Moram znati kako se to dogodilo." Prizor poskoći...
14. INVAZIJA Zašiljene kandže počivale su na njenom zglavku. Prošaputala je: "Tužna Cev?" "Harfista. Moj par budi ostale. Valavirgilin, ovo moraš da vidiš." Imala je utisak da samo što je sklopila oči. Vala se iskobeljala iz ćebeta. Nije rekla: 'Bolje da ovo bude važno.' Ostale vrste imale su svoje prioritete; trgovci su morali da ih nauče. Crna noć i kiša. Senkovito Gnezdo predstavljalo je zamagljeno sazvežđe. Harfista se vratio do krstarice. Vast i Biđ su izišli, za njima i Barok. Barok upita: "Šta je bilo, šefe?" "Ništa ne vidim." Varvija se pope do njih. "Mračno je tamo dole, Valavirgilin." "Znam." "Rampa. Vala, zaista ne vidiš? I nije samo rampa. Ceo grad se malo spustio. Flap, Manak je bio u pravu!" Oni iz krstarice broj dva nahrupiše svi zajedno napolje, zablenuvši se, ćeretajući. Nisu videli ništa više od Vale. Međutim, Harfista je stajao pored Varvije i govorio: "Nije naša mašta. Vampiri pokušavaju da skoče na rampu. Suviše je visoko za njih..." "Neće proći mnogo udisaja, a oni će uspeti." "To je Teger!" povika Varvija. "On je to učinio!" "Ali oni će pohrliti uz rampu!" Vala se pitala: Je li ovo stvarno? Niko nije mogao da vidi promenu osim Varvije i demona, a čak ni oni nisu mogli da tvrde da je rampa spuštena. "Ukrcavaj se!" zaurla Valavirgilin. "Ko se ne ukrca, ostaje! Ukrcajte svoja vozila i naoružajte se! Idemo gore!" Teger je ležao na stomaku, gledajući preko ivice doka. Nije video mnogo vampira. To za njih nije bila dobra teritorija za lov. Njihova jedina lovina bili su opijeni zatvorenici ispod senke. Nekoliko izgladnelih lovilo je ovde, vampiri toliko očajni da su pokušavali da uhvate u stupicu životinje zbog njihove krvi. Tamo dole bilo je mračno i kiša je zamagljivala vidik, ali nema sumnje da su to bile krstarice. Polako su se kotrljale. Blato i pesak lepili su se za njihove ogromne točkove. Četiri vampira nagrnuše na prvu krstaricu, hitri poput sakupljača, i stadoše da se penju prema upravljačkoj klupi. Sakupljači ispadoše iz male kule, sa peškirima preko ustiju, i mačevima u rukama. Parum je izišao otpozadi, vitlajući nekom vrstom buzdovana. U tren oka osvajači su se pretvorili u molioce. Još jedan trenutak i dvoje ih je bilo mrtvo, ostali se razbežaše, a Parumov dugački buzdovan potkači jednog u vazduhu... Šok se lagano peo Tegerovom kičmom. Čekao je na ovo. Najveći deo dana proveo je tragajući za tablama sa kolima, otvarao ih, ispitivao
šta njihova kola rade. Naučio je da prepoznaje vrstu tabli koje su kontrolisale osvetljenje. Evo table koja je kontrolisala osvetljenje na strani sa dokovima. Već je bio postavio Valinu tkaninu. Uključio je dva prekidača, i dok je postao osvetljen kao da je dan. Čvrsto zatvorenih očiju, Teger je napipao put do ulice rampe i zašao u tamu. Zastao je na trenutak da povrati noćni vid. Zatim se osvrnuo. Osetio je udar kada je rampa dodirnula dno. Vampiri su napredovali uzastopnim zaokretima na rampi. Nije ih bilo mnogo. Možda su im nosevi govorili koliko ih malo tamo čeka: jedan mali, usamljeni, crveni pastir, i nikakva druga lovina. Teger se posvetio strpljivom paljenju baklje. Kada je zatreperila, odložio ju je i ponovo pogledao dole. Otprilike trideset mladih odraslih i mlađarije pelo se prema njemu, ne žureći. O čemu su razmišljali? Evo puta gde puta nije bilo, ali nema mirisa lovine. Sledi ga, ali najbolje je da ne budeš prvi. Svetlost, oh, kako boli... Popunjavali su nivo ispod njega, rukama zaklanjajući lica. Teger se pitao hoće li ih svetla sa doka zadržati. Zapahnuo ga je miris. Refleksi su mu govorili: Učini nešto! I refleks ga je pozivao da siđe, ali nije mogao. Nije mogao. Zamahnuo je bakljom oko glave i zavitlao vatrenu loptu na nivo ispod sebe. Sva bleda lica su se povukla i većina ih je potrčala nazad niz rampu. Nekolicina je ostala zarobljena između baklje i svetala na doku. Teger pobeže. Na ivici doka nagnuo se nad prazan prostor i stao užurbano da udiše čist vazduh. Krstarice su sada bile blizu, dve do tri stotine udisaja daleko. Vampiri su ih požurivali, bilo ih je sve više sa svakim dahom. Ratnici su se poređali duž pokretnih dasaka. Sakupljači su gurnuli koplja između stubova od članaka divova trave, dok su divovi trave ispaljivali strele iz samostrela na udaljenije mete. Teger je čuo duet demona čija je svirka dopirala iz kula topova, jedva nadjačavajući šapat reke. Ne čuju se pištolji? Da nije Valavirgilin naredila tišinu kako ne bi prerano uzbunila gnezdo? Međutim, broj vampira je rastao; gnezdo se budilo na invaziju. Reka je oticala u tamu, a krstarice su je sledile. ...Tama. Bilo je mračno kao u paklu ispod njega. Vampiri su u tami odlično videli. Demoni na klupama za upravljanje možda će biti u stanju da izvikuju pravac, ali ostali će biti slepi. Mogao je nešto da uradi. Moraće da skupi hrabrost. I biće mu potreban mač. Valavirgilin je vozila s jednom šakom na rudi, a drugom na pištolju. Barok se vozio na klupi s njom, licem okrenut pozadi. Udisala je biberlik kroz peškir. Turl je bio u pravu od početka: trave su bile delotvornije od goriva. Ispred nje je iskrsnulo belo lice, i ona opali držeći pištolj obema šakama i uhvativši rudu pre nego što je krstarica mogla da skrene. I ostali pištolji pripucaše.
Barok uze njen pištolj i dodade joj drugi, napunjen. Buka je naterala vampire da se povuku, i krstarice se otkotrljaše u tamu. Lebdeća fabrika sijala je iznad nje poput kakvog sazvežđa. Malo šta je videla ispod njene ivice, ali znala je gde se nalazi rampa i uputila se ka njoj. Koliko dobro će se boriti ovi odbačeni vampiri sada kada su samo oni mogli da vide? Vozila je u crni smrad nalik na sva groblja pod Lukom. Odvratnost bi trebalo da posluži kao odbrana, ali nije. Nije. Kao i uvek, pravi neprijatelj bila je rastuća potreba za parenjem usred rata. Harfista je prekinuo svoju sablasnu muziku da bi joj doviknuo: "Šefe! Levo! Levo, zatim zavi udesno i na rampu. Šefe, ima vampira na rampi!" Vala skrenu ulevo, u crnilo. Krstarice su izdržavale. Senke protiv kojih su se borile bila su deca, osakaćeni i zadržani, ostareli, trudne žene: svi oni koji nisu otišli sa povorkom lovaca. U gluvo doba noći oni su bili najbudniji. Vala pomisli da sačeka zoru. Ali u zoru će se vratiti lovci, ma koliko iscrpljeni, biće u snazi i broju; a ovi protiv kojih se sada bori imaće na raspolaganju pola noći da stignu do Tegera. Meteori stadoše da padaju ispred nje. Vampiri koji su šćućureni čekali između Vale i rampe zaskvičaše i otkotrljaše se u stranu. Počeše da padaju vatrene lopte - baklje - neke su se ugasile, ali šest ih je i dalje gorelo. Tegerov poklon. Bila je na rampi, krstarica broj dva odmah iza nje, a vampiri su nadirali sa svih strana. Jedan je skočio na klupu. Vala ga je raznela i odložila pištolj. Top je zagrmeo: nalet vatre i šljunka raščistio je rampu ispred nje. Iza nje, odjednom je zableštalo kao da je sunce palo sa Luka. Pri užasnom sjaju, vampiri su zaklonili oči i sledili se, glineni golubovi. Pištolji su pripucali i strele iz samostrela zafijukale svuda oko nje. Klupa se zatresla. Vala se okrenula dok ju je vampirski miris izluđivao; imala je samo prazan pištolj da se njime brani. Izobličeno lice jednog pripadnika mašinskog naroda uzvratilo joj je pogled. Foranajidli, potpuno luda, uhvatila se za klupu sa sve četiri i zubima. Vala nastavi da vozi. Sve u krug. Jedna senka na svetlosti davala je znake obema rukama. Jedna šaka mahala je mačem. Stigla je na svetlo. Crveni Teger - nag: zašto? - sklonio se u stranu da propusti krstaricu. Videla je Varviju kako skače sa krstarice. Naletela je na Tegera takvom silinom da mu je odleteo mač. Za njim je poletela i Varvijina tunika. Vali nisu više bili potrebni povici njenih saputnika: bilo je vreme za proslavu, vreme za rišatru. Neko mora da sačuva razum dovoljno dugo da ih čuva. Vala se zaustavila na beloj svetlosti doka. Čula je zvuke borbe. Vampiri? Ne, čula je govor... Foranajidli je pronašla oca. Dovikivali su smrtne uvrede jedno drugom. Vala je pokušala da proceni hoće li ubiti jedno drugo. Na trenutak su zastali da
povrate dah. Vala dodirnu njihova ramena - privuci im pažnju, brzo se povuci, brzo govori - "Forn, nemoj, Baroče, zaista, to je bila moja greška. Naša greška. Bilo ko od nas mogao je da predvidi šta će se dogoditi. Zar ne možemo da podelimo krivicu?" Otac i kćer se zagledaše u nju, zaprepašćeni. "Nije trebalo da budete zajedno kada su došli vampiri. Trebalo je da vas razdvojim. Ja sam pogrešila. Zar ne razumete, svi smo se parili. Nismo mogli da se odupremo. Čit i Kej su trudni. Baroče, oni još ne znaju za tebe i Forn, je li tako?" Barok promrmlja: "Mislim da ne znaju." "Ali ne možemo da se vratimo kući!" zacvile Forn. "Bavi se rišatrom s nekim", reče Vala. "Šefe, zar ne shvataš..." "Odmah, blesava devojko. Parum deluje rastreseno. Izbaci to iz krvi kako bi mogla da razmišljaš. Idi!" Forn se iznenada nasmejala. "Šta je s tobom, šefe?" "Moram ovo da privedem kraju. Baroče, nađi Vast..." Ali to je bio Vastin glas. Vast je bila pronađena, i to ju je pronašlo više mušakaraca. "...ili nekog. Idi." Gurnula ih je u suprotnim smerovima, i oni odoše. Sledeći? Crveni su se, izgleda, pomirili. To bi čak moglo i da potraje. Teger mora da je upoznao moć vampirskog mirisa do sada. Taj je miris još strujao Valinim mozgom i krvlju, ali upoznala je ona i mnogo jači, i odolela mu. Ovaj, ne bi se moglo reći da je odolela... Pred njom je stajalo jedno bledo dete, upola manje od nje, treptalo je, nemo preklinjući. Ona zakorači prema njemu. Strela iz samostrela zarila mu se u grudi. Zaskvičalo je i posrćući otrčalo u senku. Vala se okrenula. Bio je to Parum. Ona reče: "Htela sam da upotrebim kundak pištolja. Bio je suviše mlad da bi širio miris." Div trave je to prihvatio. "Možda smo dovezli još koga. Nisam video nikoga osim tog deteta." "Jesi li proverio tunel?" "Pronašao sam četiri vampira koje je neko posekao. Mislim da je to Tegerova lovina." "To će pomoći." "Jedna je imala izbijene sve zube. I... šta si to rekla? Tako je, vampiri ne vole smrad svojih mrtvih. Neće proći pored njih." "Znači... Uspeli smo. Bezbedni smo." "Dosta dobro", izjavi Parum i privi je u zagrljaj. Zabava se bližila kraju. Vala se trudila da to ne primećuje. Bavila se seksom sa Kejverbrimisom.
Trebalo bi da bude bezbedno. Ionako bi to uradila, ali posle onoga kroz šta je prošao tokom poslednje polovine noći, pomisli ona, nijedan muškarac ne bi mogao da napravi dete. Sunce je bilo zamagljeno srebro između sivobelih oblaka. Svo četvoro sakupljača zaspalo je na gomili. Demoni su rano ispali i zavukli se pod šatorsko krilo. Divovi trave su počeli da istražuju jedni druge, izvan ustrojstva rišatre - kao što su i ona i Kej - a Teger i Varvija su razgovarali, samo razgovarali. Kejverbrimis se opustio u njenom naručju i ubrzo zaspao. Vala se izvukla, smotala Kejovu tuniku i gurnula mu je pod glavu. Krenula je - odšepesala - niz rampu prema crvenima, budno motreći na govor tela; nije joj se učinilo da imaju nešto protiv. Ona reče: "Reci, Tegeru. Kako si spustio lebdeću fabriku?" Teger se ponosno iscerio, isto kao i Varvija, bar se tako učinilo Vali. On reče: "To je zagonetka. Videćeš komadiće svuda oko sebe. Ima puno bazena i cisterni, i svi su oni bili prazni kada sam stigao ovamo." Vala je čekala. "Graditelji gradova su se ovde nasukali posle pada gradova. Video sam im kosti. Znamo da su vampiri naselili senku. Mora da su se popeli uz rampu. Šta bi ti učinila?" "Razgovarali smo o tome da su nekako uspeli da podignu rampu." Teger je srećno klimnuo. "Sve cisterne prazne. Ali do pada gradova došlo je mnogo pre nego što je Luis Vu proključao more. Morali su da imaju zalihu vode, ali vampiri su ih više zaplašili. I tako su pustili svu vodu da oteče, i grad se podigao." "I tako si ti začepio sve cisterne..." "Na doku je bilo nekih velikih metalnih ploča. Upotrebio sam ih umesto čepova." "...i sačekao da ih kiša napuni, i da se grad spusti." "Da." "Hvala ti za svetlo." Teger se nasmeja. "Ha, pomislih da će ti se to dopasti. Zapalio sam sve svoje baklje i bacio ih. Zatim sam sipao čuturu goriva na vatru." "I šta sada?" Teger reče: "Sada se nalazimo tamo gde možemo nešto da učinimo i sada imam petnaest bistrih prijatelja da nešto smisle." Vala klimnu. Teger nije znao odgovor, ali on je već postigao čudo.
15. ENERGIJA Kada se potpuno razdanilo, Teger ih je poveo u ulicu stepeništa da im pokaže šta je sve otkrio. To ga je dotuklo. Varvija je uletala u kuće, džungle ukrasnog bilja i u napola pune bazene za plivanje, a onda se žurno vraćala sa pitanjima. Teger nije mogao da je sledi; morao je da drži korak sa ostalima. Sakupljači su bili čak i brži od nje, i mogli su da se uvuku tamo gde nijedan crveni ne bi stao, a potom su se trkom vraćali da popričaju sa divovima trave. "Evo, ova trava bi trebalo da ti posluži", Teger reče Vast, jer je ona bila jedina prisutna od divova trave. Zahvatila je punu šaku, osmehnula mu se i žvačući se uputila za Perilak i Silakom u jednu polusrušenu kuću. "Nisam video ništa što pase", reče on Korijak. "Tražio sam balegu. Ništa. Oh, naći ćemo već nešto za jelo. Ima tkača paučine ako ništa drugo. Jesmo li doneli išta što jede insekte?" Sada se obraćao Valavirgilin. "Čovek bi pomislio da ovde mora biti životinja koje jedu biljke, ali uspeo sam da uhvatim samo ptice, i nisam video nijednog insekta. Vala upita: "Crkotine?" Naslutio je na šta misli. "Suve stare kosti. Demoni neće jesti dok mi ne umremo od gladi. Ali našao sam ovo. Jezgričasti plodovi, čitav niz drveća sa jezgričastim plodovima. Evo." Vala je ubrala jedan plod i počela da ga jede. Da, izvesno vreme će mašinski narod moći njima da se hrani. "Tegeru, šta prave ove fabrike?" "Pronašao sam skladište puno tkanine. Možda to ovde prave, Vala. Zapravo, još nisam pogledao." Valu su zanimale fabrike. Pošto je imala pun zavežljaj magične tkanine Luisa Vua, možda bi mogla da pokrene pojedine motore. Čak i da ne može, ako je sve isuviše propalo, još je mogla da pronađe čuda stvorena pre pada gradova, naslagana u fabrikama ili skladištima, koja su čekala da budu prevezena. Ali Teger mora da je umirao od gladi. Njeni ljudi moraju odmah biti nahranjeni. Kasnije će potražiti profit. Pošto pronađe načina da siđe dole! Mala skupila vukla se uz ulicu stepeništa do kugle na vrhu u koju je i ušla. Ono što je Tegeru delovalo krajnje tajanstveno bilo je sasvim jasno mašinskom narodu. Barok se osmehnuo i poveo ih džinovskim stepenicama u stražnji deo. "Sala za bankete", objavi on. "Graditelji gradova su svaštojedi koji kuvaju. Vole raznovrsnost. Pogledajte svu tu opremu!" Teger reče: "Sve su to same kutije i površine koje se greju." "Da, i sto za seckanje." Iznad ulice stepeništa nalazili su se samo dimnjak i njegovo spiralno stepenište. Varvija je bila na obodu dimnjaka, mlatarajući nogama po praznom prostoru, gledajući lebdeći grad-fabriku ispod sebe i zemlje iza toga. Delovala je nepristojno srećno. "Vidim pripadnike rečnog naroda kako nam mašu. Rubalabl! Hej, vi tamo,
popnite se ovamo i pokažite im da smo uspeli! Misliće od mene da sam Teger." Vala se popela spiralnim stepeništem do nje, prošavši pored bronzane paučine priljubljene uz kamen. Žene su se pomerile duž ivice kako bi napravile mesta onima koji su pristizali: Korijak, Manak, Parum, Barok. Teger je zastao da prouči paučinu, a zatim im se i on pridružio. Postoji nešto u tome kada se nađeš na vrhu... Pa, bilo čega... kao da samim tim postaješ zapovednik. Ako ćemo iskreno, Vala nije videla ništa od onog što je bilo najzanimljivije: vampiri su se rojili u Senkovitom Gnezdu ispod njih i u obližnjim oblastima. Ali daleko u planinama, tromi, bledi potoci proticali su prolazima. Tekli su uporedo sa Kućnim-tokom i na kraju postali pojedinačne tačke: na hiljade vampira koji su se vraćali. Reka i planine sa snegom na vrhovima presijavale su se, mestimično obasjane suncem. Bliže njima, dve zdepaste, crne, muške prilike stajale su naspram sjaja. Vala i ostali mahnuše. Uverivši se da su to oni, Rubalabl i Fadgabladl zaroniše. Mogla je da vidi ceo kompleks fabrike. Teger je posvuda ostavio upaljena svetla. Isprekidana linija zelenila spuštala se niz ulicu stepeništa. Zelenilo se nigde drugde nije pojavljivalo; u blizini dimnjaka ga uopšte nije bilo. Čime se onda hrani tkač paučine? Ravni krovovi skladišta i fabrika, zakrivljeni vrhovi rezervoara, svi su bili sjajno sivi. Jedini izuzetak predstavljale su kuće duž ulice stepeništa, gde su ravne površine bile zemlja i bazeni, a stepenice su se sivo sjajile. Parum upita: "Valavirgilin? Vidiš li one sive krovove?" "Da?" "Pitam se kako to da svetla još rade. Sve što je ravno u odnosu na sunce je takvo - sjajnosivo. Ta stvar mora da skladišti sunčevu svetlost." Teger reče: "Da!" Parum se osmehnu. "I tebe je to mučilo?" "Da, ali postalo je očigledno čim si... Da vidimo, nisu dobijali baš mnogo svetlosti kroz te oblake, ali energija uopšte nije bila korišćena pre nego što sam ja stigao ovamo. Stotinama falana. To znači..." "Da može da se istroši. Biće bolje da danju isključujemo svetlo." "Ploča tegljača bila je te iste boje, pre nego što sam oslobodio kabinu. To je razlog što je mogla da se podigne. Znači, rasveta je sunčeva svetlost... Da je isključimo? Parume, zbog čega da štedimo struju?" "Ne znam", reče Div trave, "ali ne volim rasipanje. Ostavite upaljena svetla oko doka, tamo gde se vampiri penju. Tako ja mislim." Teger slegnu ramenima. Odjednom je delovao strašno iscrpljeno. Varvija ga je odvela, mrmljajući mu nešto u uho. Ostatak družine nije pronašao ništa vredno pažnje. Ubrzo, poput turista na odmoru, dovukli su se nazad do krstarica. Većina samo što se nije srušila.
Sakupljači su morali da spavaju noću. Zato su sada, u podne, svo četvoro bili sasvim budni, jedini oni od cele skupine. Vala je postavila Manaka i Korijak da stražare. Zatim se zavukla ispod šatorskog platna. Tamo je već bila Forn koja je čvrsto spavala, ne samo usled iscrpljenosti, jadna devojka, već i usled gubitka krvi. Ipak, delovala je smireno. Vala je zamočila peškir u gorivo i oprala grozne rane na Forninom vratu. Zatim je raširila ćebe i legla. Kada je Biđ ušao, samo je sklopila oči da joj ne smeta svetlost. Biđ je rasprostro dva naramka sveže posečene trave po preostalom prostoru i sklupčao se. Promrmljao je: "Pametno, ono što je Teger uradio." "Aha", reče Vala. "Možda bismo mogli da nastavimo s tim." "Mm?" "Šefe, možemo skupiti još vode. Izbušiti rupe u krovovima svih tih fabrika, rezervoara, bilo čega. Svega što nije krov, zaptiti kako voda ne bi istekla. Raširiti tkanine u obliku levka. Neka pada kiša. More vode! Ova fabrika potonula bi još dublje, je li tako? Smrskala vampire." Može li on biti u pravu? Vala je bila suviše umorna da bi mogla da razmišlja... "Ne." "Ko govori?" "Foranajidli. Ispod nije ravno, Biđ. Postoji struktura veličine uprave u Središnjem Gradu." "Oh, flap, tako je, ti si živela tamo dole. Kako je tamo, Forn? Liči li na kip ili na zgradu? Nešto što možemo da smrskamo?" Forn je počela da odgovara. Vala je ispuzala napolje na dan, vukući za sobom ćebe, i zavukla se u tamu kontejnera. Raširila je ćebe i... Jedan glas reče: "Valavirgilin, ovo je pravo vreme da se zaviri u Senkovito Gnezdo." Harfista. "Ne osećam tvoj miris." "Istraživali smo pre odlaska na spavanje. Postoji niz kuća... videla si ih?... i bazeni. Predivno. I trava po kojoj smo mogli da se kotrljamo i osušimo." "Cenim to. Harfisto, ovo je pravo vreme za spavanje." "Noćni narod takođe spava, šefe. Danju. I ja bih radije spavao." Jedna oštra kandža uštinu je za bok kako bi potvrdila te reči. "Kao i vampiri. Biće mrtvi umorni. Možemo ih jednostavno izgurati sa rampe. U stvari, mene zanimaju uslovi osvetljavanja. Da povedem neke od sakupljača i krenem dole?" Vala je pokušala da razmišlja. "Dvoje sam postavila da stražare. Uzmi Silaka i Perilak. Uzmi Kejverbrimisa." On je bar malo odspavao, i a biće im potrebna različita mišljenja. "Pitaj Biđa. Turlov naslednik će se dobrovoljno prijaviti za bilo šta. Flap!" Vala sede i posegnu za pištoljem i bacačem plamena. "I mene." Bilo ih je osmoro: dva pripadnika mašinskog naroda, Biđ, dva sakupljača,
Varvija i demoni. Demoni su išli ispred kruga svetlosti koji je stvarao prigušeni snop Valinog bacača plamena. Ostali su ih sledili, maskirani i napola zaslepljeni. Vala je pogledala četiri mrtva vampira. Trebalo bi da pazi kuda staje. Saplela se... O šaku punu vampirskih zuba, zašiljenih poput zubi crvenih. Nema sumnje, jedna žena bila je bezuba, upravo onako kako ju je Parum opisao i... Ne samo raskomadana. Vala se strese. Tužna Cev nestade s vidika. Vala uvuče vazduh, spremajući se da vikne, ali i Harfista nestade. Umesto toga, Vala potrča, držeći visoko bacač plamena, i zateče demone kako stoje nad muškarcem vampira koji se još grčio. Nastaviše dalje. Jaki mirisi koji su podsećali na trulež probijali su se kroz biberlik koji je udisala. Vid joj se ipak vraćao. Skupina se zaustavila tri okretaja niže, dva i po okretaja iznad poda zagađenog vampirima. Nepotpuni krug svetlosti osvetljavao je u toj meri Senkovito Gnezdo da je to čak bilo bolno. S obe strane Kućnog-toka nalazile su se mrlje tamne zemlje veličine vlastelinske farme. To je bilo udesno od smera okretanja, tamo gde je reka zalazila u senku. Na tim mestima rasle su ogromne pečurke i vampiri su živeli ispod njih. Senkovite farme. Na stotine raznih vrsta gljiva verovatno su ovde rasle pre nego što su se vampiri uselili. Čudovišne gljive bile su suviše velike da bi ih izgazili. Pravo ispod njih tle je bilo popločano materijalom sličnim onom koji je mašinski narod koristio za puteve. "Vidite, ima sasvim dovoljno svetlosti", veselo reče Tužna Cev. "Hteo sam da sačekam vetar", požali se Harfista. Vetar, da. Vala je osetila kako ludilo kola njenom krvlju. Jak miris biberlika bio je sveden tek na začin za miris parenja. Vetar bi to oduvao. Tamo dole mora da ih ima na desetine hiljada, pomisli ona, i počeli su da podižu poglede. Varvija je disala na usta. Varvija je znala da njena volja može biti slomljena. Kej se povlačio od Vale: sada ništa nije trebalo da im odvuče pažnju. Ostali su, izgleda, bili u redu. Pokušaj da se usredsrediš! Ta struktura u središtu... Fontana je predstavljala mnogo toga. Sa strane su se nalazili prozori koji su gledali na rampu, i mali balkoni bez ograde, a sa spoljašnje strane stepeništa: pre će biti da su to kancelarije nego prebivališta. Ravan prostor gledao je prema uzdižućim koncentričnim lukovima, kada se krene okolo, nešto nalik na stepenike u kupoli za obede. Sedišta. To mora da je bila pozornica! Gomile istrulele tvari u uglovima mogle su biti zavese; urušavajuće ravne strukture sigurno su bili potpornji; tanki zid, koji se srušio, otkrivao je saćaste struktura iza pozornice. Valavirgilin se pitala hoće li ostali pogoditi šta je to nekada bilo. Odozgo se slivala voda, vodopad okružen senkovitim džinovima; tok je krivudao kroz svaki deo strukture i oko njega. Stojeći kipovi naroda graditelja gradova sipali su vodu iz velikih činija. Voda je oticala niz stražnji deo pozornice,
stalna pozadina. Navodnjavane na ovaj način, gljive živih boja i dalje su rasle iza struktura kancelarija. Sve je to oticalo kroz lavirint cevi i kanala u Kućni-tok. Forn je bila u pravu. To planinsko zdanje bilo je veliko poput gradskog središta. Ne bi možda izdržalo masu lebdeće fabrike, ali bi izdržalo svaku masu vode koju je ova skupina mogla da sakupi. "U redu. U redu. Ne možemo spustiti fabriku na njih", reče Perilak. "A šta ako je sklonimo u stranu? Nešto je zadržava na ovom mestu. Šta ako bismo uspeli da je oslobodimo? Pustimo je da sklizne u stranu? Vampiri bi pojurili za njom. Zar ne bi predstavljali sjajne mete?" Tužna Cev reče: "Ona je bar delimično u pravu. Nešto je zadržava ovde, nešto..." Prešla je na vlastiti jezik, isto kao i Harfista. Vala se okrenula. Čak ni demoni možda neće biti u stanju da pokrenu lebdeći grad. Harfista se vratio na pređašnji jezik. "...kao na dnu činije, najniža tačka na području magnetne energije. Mogli bismo da izvučemo lebdača iz njega ako posedujemo dovoljno energije, ali sa dve parne krstarice? Flap, voleo bih da nikada niste čuli za Luisa Vua." Kipovi, nizovi prozora, pozornica, isklesan tok vode. "Šta nedostaje?" zapitala se Vala. Tužna Cev je čula. "Šefe?" Vala reče: "Kaži mi šta vidiš." Žena demon posluša. "Kancelarije. Javne službe, nesumnjivo. Sve su smestili ovde dole kako ne bi morali da pozivaju politička tela gore. Bina je za držanje govora i konferencije, ali je istovremeno i pozornica. Ovo je bilo središte društvenog života." Harfista reče: "Voleo bih da zavirim i na drugu stranu." "Šta misliš da ćeš naći?" upita Vala. "Mislim... podijum. Ova ovde je za predstave - zapravo, nije za držanje govora ili muziku kada smo već kod toga. Kladim se da je neko dobio nagradu za to kako je uklopio fontanu u ambijent. Pomislite samo kako bi divno moglo biti kada bismo uspeli da počistimo vampire odatle." "Shvatila sam", povika Vala. "Svetla!" Oči demona zasijaše u njenom pravcu. "Svetla! Predstave, muzika, govori, ministarstva za ovo i ono, nagrađena skulptura?" Pesma vampira visoko se izdigla posle Valavirgilinog povika, ali njeni ratnici su je i dalje slušali. "Niko osim demona ne bi očekivao da se sve to izvodi u mraku. Varvija, Teger mora znati gde su svetla." Varvija se potpuno razbudila. "On bi ih sigurno uključio." "Flap." "Šefe, prekidači bi mogli biti tamo dole." "Flap. To bi bilo gadno." Harfista reče: "Razumem." Pokazivao je naviše. "Varvija, ona tamo skupina kipova na samom vrhu? Ratnici graditelja gradova visoki tri čovekove visine. Svi
imaju koplja..." Vala je nazirala hominidna obličja tamo gore, ali ništa više. Prsten dnevne svetlosti nije dosezao tako visoko. "Za mene je to samo jedna velika crna mrlja", reče Varvija. "Tamo su", reče Tužna Cev. "Onaj najviši..." "Veći od ostalih. Koplje debelo poput moje noge, i nije zašiljeno na vrhu, jednostavno se proteže pravo u krov. To je cev za energiju. Žao mi je, šefe." "Flap! Nisu cevi za vodu? Razume se da nisu, imali su neograničenu količinu vode. U redu. Ali prvo ćemo pretražiti odozgo jer je lakše. Dovedi Tegera da nam pokaže šta je pronašao. A onda pogledajte tamo gde nije bio." Varvija je odbila da im dozvoli da probude Tegera. "Šefe, pokazao ti je sve što zna!" Harfista i Tužna Cev rano su odustali. Niko nije mogao da očekuje od demona da pogode gde bi tuđinci-hominidi postavili prekidače za svetlo! Ostali ratnici raštrkali su se po gradu. Valavirgilin je isekla u trake komad Luisove tkanine, koja je nekada predstavljala neprocenjivu tajnu, i razdelila ih kao da su konfete. Igrali su se kutijama i prekidačima koje im je Teger pokazao i uskoro je grad toliko bleštao da je mogao da konkuriše oblačnom danu. Tanke trake sjajnog sivila spuštale su se sa sjajno sivih krovova, niz zgrade. Nekolicina je sledila te linije do mesta gde su se sticale. Kada je Tvuk dovela Valavirgilin da vidi, ona je pronašla rupu u blizini središta grada širine demonove noge. Uzmuvala je tragove prašine koje je pronašla unutra i pomirisala prst. Nije mogla da bude sigurna da je to bio uništen superprovodnik; ali Vala uopšte nije sumnjala u to šta su pronašli. Bilo joj je mrsko ono što je moralo da usledi, ali nije bilo pomoći. Taj kanal je mogao biti visok kao dve desetine čovekove visine. Vala je isekla u trake sve svoje preostale slojeve tkanine Luisa Vua, svezala ih zajedno, pričvrstila dobijenu nit za gromadu na zidu i spustila je u rupu dok nije omlitavela. Šta li je dodirivala, tamo dole, na dnu drške koplja kipa? To bi mogla biti neprekinuti vod energije. Učinila je šta je mogla. Sada je upotrebila otkinute grančice da pomeri gornji deo svoje niti do mesta gde su se svi kanali srebrnog sivila sticali. Taj komad bio je potpuno ravan. Nije bilo ničega za šta bi mogla da veže nit, ali mogla je da je optereti komadom šuta koji bi jedino troje divova trave moglo da podigne. Oblaci su potamneli i uskoro je počela da pada dosadna kiša. Istraživači su izdubili koliko su mogli, zatim se vratili u oblast dokova. Svaki od njih je pogledao u ulicu rampi. Divovi trave su poslednji odustali. Ostali su im preneli šta su pronašli, ali i divovi trave su morali da pogledaju. Senkovito Gnezdo ostalo je u senci.
16. PAUČINA-UHODA Neka senka prešla je preko svetla, spustivši se na njegove zatvorene kapke. Teger samo što se nije probudio, tako da je mogao da uživa u toploti, opuštenosti, osećanju koje je stvarao dodir Varvijinih leđa prislonjenih uz njegove grudi i stomak, miris njene dlake. Ako dozvoli sebi da se sasvim razbudi, razmišljaće o gladi. Glad. Kako da nahrani Varviju? Ptice strvinari pobegle su od buke, alkoholnih isparenja i junaka. Tu su bili vampiri - uplašio se od samog mučnog sećanja - ali čega je ovde bilo za crvene mesojede? Odagnati vampire. Sići. Loviti. Po dnevnoj svetlosti sve senke bile su okomite. Mora da se spustila noć, i ovo mora da su svetla na doku. Ko je to mogao da se kreće unaokolo noću? Teger otvori oči. Dvoja krznata leđa uđoše u krug svetlosti i iziđoše iz njega, te se udaljiše niz obodnu ulicu. Teger skliznu dalje od Varvije. Pronašao je neko ćebe i pokrio je. Harfista i Tužna Cev upravo su zavijali u ulicu stepeništa. Teger ih je sledio, šunjajući se. Demoni su bili tajanstvena rulja. Polagali su pravo na svoje tajne; međutim, crveni su bili oni koji se šunjaju. Sjaj veštačke svetlosti obasja pripadnike noćnog naroda. Ostatak Valine posade pronašao je prekidače koji su promakli Tegeru. Noć je bila njihov elemenat, ali noćas su demoni bili ti koji su bili napola slepi. Da li će im to smetati? Demoni sigurno u velikoj meri zavise od mirisa. Kuće duž ulice stepeništa bile su poređane u cik-cak. Bilo je dovoljno mesta za skrivanje. Teger se krio iza čvrstih masa, drveća i zidova, prilično zaostavši. Gde li su demoni? Upravo izlaze kroz razbijeni prozor, tiho se žaleći na svom govoru. U toj je kući Teger pronašao celu porodicu kostura. Da li su demoni nanjušili lešinare? Neće naći ništa osim kostiju. Na vrhu ulice stepeništa ušli su u salu za bankete u obliku kugle. Ni tamo za njih nije bilo ničega, priseti se Teger. Čekao je u praznom bazenu, tek malo izvirivši iznad njegove ivice. Izišli su i nastavili naviše u senku. Vrh Grada, dimnjak, još je bio u mraku. Hoće li se popeti na njega da osmotre svoje carstvo? Ali dok je Teger vijugao uz strmu ulicu stepeništa, nije video senke koje se uzdižu naspram neba. Postao je još oprezniji. A onda je začuo jak zvuk. Neko je savijao metal. Popeo se lestvicama i zagledao preko vrha skladišnog rezervoara hemikalija; njegova senka se izgubila u lavirintu cevi. Demoni su se nalazili u podnožju dimnjaka. Još je bilo suviše mračno da bi video šta to rade. Čuo je kako ritmički seku cigle testerom. Spustio se niz lestvice i
stao krivudajući da se primiče. Nisu tražili hranu. Šta, onda? Prilazio je iza zida radijatora, i Tužna Cev ga uhvati za zglavak. Srećom, nije posegnuo za mačem. Prošaputao je: "Ja sam, Teger." Tužna Cev doviknu: "To je Teger!" Iscerila mu se u lice i rekla: "Prespavao si nešto od ovoga. Valavirgilin je sasvim sigurna da moraju postojati svetiljke koje obasjavaju strukturu ispod nas. Treba ih samo uključiti. I mi tako mislimo, ali prekidači su tamo dole." "Šta, u fontani?" "Fontana, pozornica, kancelarije komande, platforma za govore. Sigurno su želeli da sami upravljaju osvetljenjem. Valavirgilin je zamenila kabl koji provodi sunčevu energiju." "Takođe su nekako morali da silaze tamo dole", primeti Harfista. Popeo se sasvim nečujno. Demoni su mogli da uče crvene pastire kako da se prišunjaju plenu. "Pomislih da bismo mogli naći stepenište, nešto za ljude, za posetioce. Rampa nije za to..." "Rampa je za vozila. Ljudi bi se osećali ugroženi", reče Tužna Cev. "I zato smo tražili stepenište duž dimnjaka, pošto već znamo da se spušta daleko dole, ali Tužna Cev ima bolju ideju." Teger reče: "Taj dimnjak se spušta do peći." "Ide do peći po celom gradu. Kanali vode na sve strane, tamo dole. Pogledali smo." Harfista se isceri, pokazavši velike, četvrtaste zube. "Ideš? Ili više voliš da se šunjaš za nama?" Teger odvrati. "Ovde gore nema mnogo zabave, niti nečega što bi moglo da odvuče pažnju jednom gladnom crvenom." Harfista reče: "To si rešio. Jeo si..." "Idemo, onda", žurno reče Tužna Cev, "Mi ćemo te zabaviti." Krenula je niz stepenike prema trpezariji, u suprotnom smeru od dimnjaka. Držala je Tegera za zglavak, tako snažno da ne bi mogao da se otrgne. "Znam šta sam jeo", reče Teger. "Da, ali kome ćeš reći? Tvom paru?" "Da." Tužna Cev zastade na vratima. "Zaista?" "Svakako da moram reći Varviji." Harfista reče: "Četiri vampira na rampi. Ubio si troje. Preostala žena, izbio si joj sve zube i upražnjavao rišatru sa njom, a potom joj odsekao komad mišića. Očigledno je da si ga morao pojesti." Teger reče: "Video sam krstarice ispod sebe, kako se približavaju senci. Morao sam da stignem na rampu i osvetlim vozačima put. Taj miris me je izludeo, glad me je izluđivala, i uradio sam lude stvari. Ali ipak sam bacio baklje i gorivo." Na kraju je Harfista bio taj koji se okrenuo. Jedan ili dva stola se prevrnuše dok su se peli džinovskim stepenicama. Demoni
ovde nisu bili baš spretni. "Pošto je šef ono rekla za svetla", zausti Tužna Cev, "počela sam da razmišljam o tome šta im je još moglo biti potrebno tamo dole. Pomislila sam na hranu." Harfista se izborio sa stepenicama i sačekao ostale da krenu za njim. U velikoj prostoriji bilo je zagušljivo toplo. "Ne dirajte ništa", reče Teger. "Trebalo je ovo da isključim." "Ako možeš da se setiš koji prekidači nisu za svetlo", primeti Tužna Cev. Teger klimnu. Stao je da izvlači trake Valine tkanine kojom su bili povezani parovi prekidača, izazivajući pri tom varnice sunčeve energije. "Ljudi su radili ispod nas, u kancelarijama", reče Harfista. "Ljudi su sedeli u lukovima oko pozornice. Ljudi su jednostavno posmatrali vodu kako se sliva. Da li bi ogladneli? Svaštojedi su često gladni." "Ne ogladne samo svaštojedi. Već i drugi hominidi", reče Tužna Cev. "Možda je reć o diplomatskim odnosima." "Meni to izgleda kao nepotrebno zaobilaženje", primeti Teger. "Uhvatiš hranu dole na površini, podigneš je, odgajiš, dopremiš sa farmi. Šta onda? Očistiš je, isečeš, pomešaš sa začinima? Dobro. Ali zašto bi je donosili ovamo gore, a onda ponovo slali dole?" Tužna Cev uzdahnu. "Crveni je u pravu." "Da, i mi nismo ništa pronašli; uz to, osvetljenje ovde unutra naprosto je užasno", reče Harfista. "Dobro sve osmotri, Tegeru." Otvorio je naredna vrata. Bilo je to skladište koje je Teger već ranije bio istražio. Svetla su bila uključena na tavanici. Teger je pronašao vrata i ladice na svim nivoima, vrata visoka kao ruka i manja, ali ih nije ostavio otvorena. Ceo Valin karavan mora da je ovuda prošao. Iza tih vrata nalazio se skladišni prostor, u kome nije bilo bogzna čega. Sasušene biljke, raznih vrsta, od kojih je neke prekrivala plesan. Harfista reče: "Sakupljači i divovi trave pronašli su ovde neko sasušeno korenje, i malo šta drugo. Ali svetlo je zaslepljujuće, a ako ga isključimo biće mračno kao u grobu." "Harfisto? Zar vi ne vidite u mraku?" "Noćni narod vidi noću. Pri svetlosti luka. Čak i za vreme oluje nije crno." Nijedna od ovih vrata na ormanima nisu bila dovoljna da kroz njih prođe ni kakav sakupljač. "Da li si pronašao još neka vrata?" "Nijedna čovekove visine." Jedan veseo glas doviknu: "Šta je sa visećim narodom?" Teger poskoči. To je bila Varvija! Gledala ga je sa zida od kutija. "Varvija! Gde si bila?" povika on. Nasmejala se, polaskana. "Iza tebe od kada si napustio dok. Kada se tvoja lovina zaustavila, okupala sam se u bazenu kako bih mogla još više da vam se primaknem." Harfista reče: "Oštroumno. Naše čulo mirisa bolje je nego što i pretpostavljate.
Pa, hoćeš li da nam se pridružiš u rešavanju naše zagonetke?" Skočila je. Na leđima je nosila jedan od Valavirgilinih bacača plamena na alkohol. "Najveći deo sam čula i ponešto sam rešila. Dođite da vidite?" "Sledimo te." Varvija ih je povela nazad u vrelinu. "Znate", poče ona, "presna hrana verovatno je stizala sa dokova, prolazima. Šta god da su ovde radili s njom, verovatno je u pitanju bila neka hemija, nešto što niko od nas ne bi radio sa hranom. Ali hrana koja je slata dole morala je biti u malim gomilama." Tužna Cev upita: "Zaista? Zašto?" Varvija se provlačila između stolova, toplih površina i vrata. "Gledate predstavu. Ili igrate igre prevlasti u kojima su ulozi veliki: voda i prava na ispašu. Ili vaš Turl proriče budućnost vašeg plemena. Odozgo stiže vaša večera, ali pola viblera u komadu. Spolja je pregoreo, a unutra suv i spržen, upravo onakav kakvog volite, i ima ga dovoljno za dvadesetoro ljudi, ali vas je dvadeset šest! Šta sada?" Ovo je smislila pošto je pronašla odgovor, pomisli Teger. Strašno se zabavljala. "Borite se za svoj deo. Ili pokušavate da isečete na jednake delove, ali možda još šestoro pored vas to pokušava. Zaboravljate na predstavu, nadmetanje ili govor. Glumci se naljute ili, pak, Turl. Međutim, ako dole stižu pojedinačne porcije, nema otimanja", reče Varvija. Došli su do malih vrata u zidu, debelih vrata sa prozorom kroz koji su se videle dve police u kutiji. Varvija je otvorila vrata i zavukla šaku... Teger povika: "Vrelo!" "Pipnula sam prvo vrata, ljubavi." Gurnula je stražnji zid kutije i kutija se zaljuljala. "Gledaj ovo." Zatvorila je vrata i povukla prekidač nadole. Kutija je propala, ostavivši za sobom prazan prostor. "Vrata sada ne mogu da se otvore", reče ona i pokaza im. Harfista upita: "Do koje dubine ide?" "Trebalo bi da ide do mesta gde žele da hrana stigne. Kada ste o tome pričali, nikako mi nije bilo jasno zašto bi ljudi morali da silaze sa hranom. Zato sam dodirnula svaka vrata, i otvorila ona koja nisu bila topla, i ovo nije bilo pričvršćeno. Zatim sam morala da pronađem neko mesto da stavim traku Valine tkanine." Harfista podesi prekidač na srednji položaj, a zatim ga podiže do kraja. "Ta kutija ne može da izdrži čoveka." "Može mene, ako izvadimo police." Isto tako lako mogla bi da izdrži i Tegera. Teger se nije ponudio. Varvijina zagonetka, Varvijin izbor. Crveni pastiri su pazili da ne zađu na tuđu teritoriju. Police su lako mogle da se podignu i izvade. Možda su stari graditelji gradova ponekad slali dole celog izgorelog viblera ili nešto slično. Varvija je pokušala da se uvuče u nastali prostor, ali nije mogla. Pripadnici noćnog naroda su je podigli. Kada bi legla na bok, noge i ruke su joj
virile kroz vrata. Na leđa, na lice... Međutim, noge nikako nije mogla dovoljno da savije. Tegeru pade na pamet da otkine vrh kutije, da vidi da li ima prostora iznad njega. Ali na kraju ipak reče: "Čak ni posle nekog većeg hirurškog zahvata ne bi se smestila unutra, i to još sa oružjem." "Išla bih naga!" "Nećeš stati", reče Tužna Cev. "Ova kutija je za nekog sakupljača. Probaj kako god hoćeš, Varvija. Ne žurimo. Harfisto, ljubavi moja, mi smo svoj posao ovde obavili. Sakupljači se ne bude pre nego što se sasvim razdani." Pripadnici noćnog naroda su ćaskali, vraćajući se na dok. Harfista reče: "Trebalo bi da pošaljemo dole nešto pre našeg izaslanika. Bocu goriva? Tako postavljenu da se prospe? U slučaju da se vampiri nađu između njega i kutije sa osiguračima. Jedna brza vatrena lopta, buuum." Teger nije bio raspoložen za razgovor, a Varvija nije ni reč izustila. Uvukli su se pod svoje šatorsko krilo i gledali Tužnu Cev i Harfistu kako se udaljavaju. A onda Varvija uhvati Tegerovu šaku i skliznu sa druge strane ispod šatorskog krila. Tiho su potrčali do mesta na kome su se dokovi sužavali u obodnu ulicu. "Istraživali smo dok si ti spavao", prošaputa Varvija. "Sledi me." Teger reče: "Moram nešto da ti kažem." "O onome na rampi? Čula sam. Ti si poludeo. Ja sam poludela. I dalje smo par. Ali, ljubavi, ne vidim kako bismo mogli da se vratimo kući." Teger uzdahnu; laknulo mu je što se toliki košmar mogao rešiti tako lako. "Kuda, onda?" "Imam ideju. Dođi." Trčali su u cik-cak kroz sistem prolaza, peli se kroz i duž cevi, idući stalno naviše. Varvija je vodila preko dvorane za bankete, zatim još više, iza dimnjaka, oko njega, onda su puzali na stomacima, prema zvuku lomljenja metala. Buka je prestala. Varvija mu dade znak da se povuče. Ona ustade i istupi napred. "Odlično. Kako ćete to spustiti?" Harfista i Tužna Cev završili su sa spuštanjem velike keramičke ploče na poleđinu. Isekli su ploču ne deblju od dužine prsta; mora da je prilično krhka, pretpostavila je Varvija. Pročelje je bilo urađeno u bronzanoj paučini složenog geometrijskog oblika. Harfista reče: "Mi volimo naše tajne. Osim toga, ova ploča ne ide dole osim na krstarici. Moraćemo da kažemo šefu. Pa, koliko znate?" "Videla sam kako je isecate. Pregledala sam je pošto ste odveli Tegera. Šta je to? Šta će vam?" Harfista reče: "Mislimo da je to oko i uho, a možda i druga čula. Mislimo da pripada Luisu Vuu i njegovim saputnicima koji nisu sa Luka." "Mi mislimo da su oni ti koji su vratili sunce u središte", reče Tužna Cev. "To
bi ih učinilo neizmerno moćnim. Mogli smo da im kažemo kako da iskoriste tu moć, da smo uspeli da stupimo u vezu s njima..." "Međutim, Luis Vu je uskočio u nekakvu leteću cev. Kasnije su naši izvori videli tu cev, ili neku drugu, kako lebdi u blizini Senkovitog Gnezda. Pripadnici noćnog naroda sa drugih strana izveštavaju da su videli još ovakvih paučina. Mora da služe za uhođenje." Varvija upita: "Pokušaćete da pričate s njom?" "Pokušaćemo. Ako ništa ne odgovori, onda ćemo je odneti tamo gde će videti ono što želimo da bude viđeno." "Teger i ja ne možemo da se vratimo kući", pažljivo spomenu Varvija. "Ako bi se pripadnici noćnog naroda zauzeli za nas i pričali o nama kao o junacima, možda bismo dobili pristup u neko drugo pleme crvenih pastira. Kad smo već kod toga, kuda nameravate da putujete?" Harfista stade da se lajavo smeje. Tužna Cev mu odbrusi. "Budalo! Ne moraju da idu s nama celim putem. Varvija, mi... Ne, prvo mi ovo reci. Koliki šok možeš da podneseš?" Varvija se lecnu. Pojavio se Teger. Više nije imalo smisla kriti se, suviše se glasno smejao. Reče: "Ako mislite da postoji nešto čime još možete da nas šokirate, samo napred." Harfista poče da govori.
17. RAT PROTIV TAME Ogromna iskošena lica gledala su iz stene. Dvoje crvenih pastira i dvoje još većih pripadnika noćnog naroda pred publikom su pričali o tajnama koje niko nije smeo da čuje... Luis Vu se jedini smejao. Luis je odvojio pogled od prestave Poslednjeg. Lokalni žitelji mora da su mislili kako posmatraju bogove koji odlučuju o njihovoj sudbini. Mornari su pobegli. Nigde nije video ni Kovača Melodije ni Kazarfa. Svi tkači okupili su se oko njega, ali većina je pospala. Omamljena deca tkača pokušavala su da drže otvorene oči. Sutra će misliti da su sanjala. Luis Vu je bio sam pred ovim ogromnim licima. Obratio se Poslednjem na intergovoru. "Ti demoni su prešli veliki put da bi ukrali mrenu. Izgleda da zaista žele da razgovaraju s tobom." Prizor se izmenio. U treptaju oka pretvorio se u infracrvenu kartu seoskog bazena: crna voda, bledo svetlucavi tkači pospali po niskim stolovima, jači sjaj nage kože Luisa Vua... čipkasti sjaj iza njega i još jedan duž većnice. Kazarf i Kovač Melodije skriveni u visokoj travi. Demoni takođe gledaju. Hoće li se prepoznati? Ogromna lica su izbledela. Mrena i njena pozadina od cigle spušteni su u mrak. Sada je stena predstavljala samo tamni kamen. Sunce se tek naziralo u obliku svetlog pramena koji bledo sija kroz oblak kada se Valavirgilin otkotrljala napolje da vidi kakva je to zbrka. Crveni i demoni predvodili su četiri diva trave koji su nosili ploču od isečene cigle niz ulicu stepeništa. Ploču od cigala sa bronzanom paučinom razapetom preko nje. Teška je, ako je suditi po tome kako se kreću. Podigli su je na krstaricu broj dva i spustili jedan kraj na pokretnu dasku da se odmore. Demoni počeše da govore. Crveni su hteli da se umešaju, ali nisu dobili priliku. Kada je ceo razgovor bio obavljen, paučina i njena pozadina počivali su na podu kontejnera u krstarici broj dva. Pospani sakupljači izišli su da se pridruže uzbuđenju. Pospani demoni zavlačili su se ispod šatorskog krila. Put nadole izgleda da je bio skoro čist. Valavirgilin pomisli kako tamo negde iza crnih oblaka senka sigurno klizi u stranu kako bi otkrila sunce. Jedina svetlost koja je prodirala kroz oluju bio je pomamni ples munja. Četiri sakupljača i Valavirgilin marširali su kroz kišu ka vrhu ulice stepeništa. Ušli su u kuglu, u pratnji svih hominida osim demona, i stali da se penju preko džinovskih stepenica ka zapanjujućoj kuhinji. Silak se uvukao u pokretnu kutiju. Samo su ostali sakupljači znali kako je on bio
izabran. Bacač plamena mu je lako stao u ruke. "Opali u zid. Ili u vampira, ili u bilo šta", reče mu Manak. Drhtao je, a i držao je pištolj mašinskog naroda. Za to je morao da upotrebi obe šake. "Silazim odmah posle tebe samo sa ovim, i kada siđem, hoću svetlo. Želim da vidim šta ide na nas. Prvo što ćeš uraditi kada se vrata otvore, daćeš mi svetlo." Zatvorili su vrata za Silakom i spustili prekidač. Bilo je dovoljno svetlosti da prate podrhtavanje niti; kao i dovoljno buke. Buka motora prestade. Čekali su. Manak je pokušao da pomeri prekidač. Nije reagovao na laki pritisak. Vala ga je sprečila da upotrebi silu. Prekidač se sam pomerio, i nit je počela da vibrira. Sačekali su da se kutija pojavi. Silak se iskobeljao i udahnuo vazduh kako bi mogao da poviče. "Svetlo!" zaurlao je. Perilak se baci na njega i čvrsto ga zagrli. Pričao je preko njenog ramena. "Manače, izvini, ali tabla je bila odmah tu, te pomislih da ću morati možda na brzinu da odem kada pomerim prekidače i, flap, bio sam u pravu! Upalio sam sva svetla odjedanput, i..." Perilak povika: "Upaljena su?" "Da", odvrati Silak i njegova publika otrča. Valavirgilin je dahtala i posrtala kada je stigla do ulice rampe. Sakupljači i crveni su dosta odmakli njoj i ostalim pripadnicima mašinskog naroda. Divovi trave su tutnjali iza njih. Svetla u ulici rampe probijala su se kroz kišu. Nagrnuli su niz rampu. I ispod je bilo svetla i vladala je neopisiva gužva. Svetlo je nemilosrdno obasjavalo veliku središnju strukturu, pozornicu, prozore, tekuću vodu i sav prostor oko njih. U Senkovitom Gnezdu bilo je svetlije nego napolju na slabom dnevnom svetlu. Vampiri uhvaćeni na svetlosti pokušavali su da iziđu. Vampiri koji su se vraćali iz lova pokušavali su da uđu. Silak je vikao: "Čim su se svetla upalila, vampiri su potrčali u svim pravcima. Dve do tri desetine njih zaključilo je da su kancelarije pećina! Postoji veliki prostor tamo unutra koji gleda na pozornicu s jedne strane i na podijum za držanje govora sa druge - Harfista je bio u pravu u tom pogledu - a povezan je i sa kancelarijama. Vampiri su mi prilazili iz tri pravca. Manače, zaglavio sam vrata pokretne kutije kada sam izišao. Čim sam se spustio dole, shvatio sam da ne želim da ode bez mene!" "Ti pohlepni flap-skulptoru, ti!" "Znam, Manače..." "Pokupio si svu slavu!" "...bilo mi je veoma, veoma drago što sam još imao kutiju. Ušli su. Oprljio sam ih, pošao gore."
Ubilačka borba rasplamsavala se između vampira koji su hteli da uđu unutra i onih koji su hteli napolje. Tri zaokreta iznad, divovi trave počeli su da ih bodre. Kroz koji trenutak počeće da primaju opklade. Valavirgilin objavi: "Slušajte! Mislim da je ovo najbolji trenutak da iziđemo napolje. Većina vampira je još napolju u lovu, a većina onih koje ovde imamo su zaslepljeni i zbunjeni. Ako budemo čekali makar i jednu desetinu dana, lovci će se vratiti kući i moraćemo da čekamo noć. Suviše sam gladna za to. I zato, idemo sada!" Ako sam luda, kažite mi to! Ćutke su je gledali, dok je ispod njih vrištalo deset hiljada vampira. "Sada!" zaurla ona i njeni ljudi se dadoše u trk. Luis je primetio trojicu mornara kako vire preko krova većnice. Bili su hrabri, ali nisu videli ništa više od Luisa. Prozor u steni pretvorio se u tamni kamen. Špijunski uređaj Poslednjeg ležao je u tami kontejnera na vagonu sa šest točkova. Poslednji reče na intergovoru: "Još mogu da ih čujem, Luise, i da ih namirišem." Tamna stena pretvorila se u tamni prozor. Piersonov lutkar je plesao, a nepregledno mnoštvo drugih tkalo je ustrojstvo iza njega: tamna šuma jednookih zmija. Luis se zabavljao. "Plešeš u mraku?" Poslednji se brzo okrenuo. "Test spretnosti. Davno, vrlo davno, tama je bila uobičajena stvar. Sasvim je moguće da tama pohodi bilo koga od nas." Znači: testirali su jedni druge zarad povlastice parenja, nešto slično veću plodnosti na Zemlji. Poslednji je zaslađivao svoje veštine. Ali samo je upitao... "Možeš da čuješ nekoga?" "Mogu da čujem Valavirgilinu družinu. Iako su vrata na kontejneru zatvorena, i dalje mogu da razaberem glasove. Organizuju se za odbranu vagona. Sada su vagoni u pokretu, a vampiri su svuda oko njih. Da li bi da čuješ?" "Trenutak samo. Pitam se šta naši demoni-posmatrači misle o tvom plesu." "Mali se sve vreme premešta. Veći ostaje miran. Hoćeš li ga uhvatiti?" "...Ne." "Prisloni svog prevodioca uz jezgro mrene. Emitovaću." Luis krenu kroz plitku vodu ka steni. Ona je ostala krzavi prolaz do plesanja Piersonovih lutkara u polutami. Jedna crna tačka, nalik na nezgrapno srce, lebdela je nepridržavana u visini nosa, i Luis gurnu prevodioca naspram nje. Čuo je glasove, ljudske koje su nadjačavali životinjske, basove koji su prelazili u tenore i još više, u agoniju, bes i hitnju. Jednom, uzvik iznenađenja i bola, ponovo vika, a zatim tup udar kada je neko telo palo na samu mrenu. Jednom, razabrao je Valavirgilin glas; izvikivala je naređenja onako kako to nikada nije radila u njegovom prisustvu. Inače je sve bilo zbrkana vika. Vampirsko vrištanje je nestalo na nekoliko minuta. A onda je zaškripalo kao u paklu i začuo se hladan, muzikalno ubedljiv glas koji baš nije zvučao kao da drži
govor. To se naglo prekinulo i usledila je sablasna tišina. Vala ih je usmerila nizvodno pošto su se iz suprotnog smera vraćali vampiri iz lova. Naterala ih je da se kreću još jednu desetinu dana pošto su već bili bezbedni. Skliske crne glave pojaviše se na površini vode: pripadnici rečnog narod držali su korak s njima. Krstarica broj jedan se i dalje kotrljala kada je Biđ širom otvorio varata kontejnera i ukotrljao se unutra. Vala je čekala. Nešto teško se otkotrljao napolje. Parum. Celog su ga prekrili, kidali ga u trake, dok su prijatelji nasrtali na njih i odozgo i odozdo. Jedan vampir je zakačio i Perilak. Vala je čekala. Biđ se popeo kod nje. "Mrtav", reče on. "Perilak ne izgleda loše. Oprao sam brazgotine gorivom. Da li to uopšte pomaže?" Vala klimnu, pitajući se hoće li se Tužna Cev i Harfista uvrediti... hoće li shvatiti zašto je bilo bolje da Parumovo telo ostave strancima nego pripadnicima noćnog naroda, njihovim prijateljima. Ništa od toga nije pomenula Turlovom nasledniku. To je bila njegova odluka. Livada se protezala od reke. Delovala je kao dobro mesto za lov. Valavirgilin ih je držala na okupu, sve vrste zajedno, i naterala ih je da nose peškirne maske. U okolini je bilo vampira. Vala je uzela bale tkanina iz skladišta na doku. Rubalablu i Fudgabladlu je dala dugačak čaršav od neke koprenaste tvari da njome hvataju ribu. Bili su i te kako uspešni, tako da su sada imali dovoljno ribe za sve koji su mogli da je jedu. Divovi trave su pronašli neku prihvatljivu rečnu travu. U okolini je bilo lovine. Crveni i sakupljači nisu morali da čekaju da se vatra rasplamsa. Pripadnici mašinskog naroda pripremili su kazan sa korenjem i mesom. Njena posada je nahranjena. Valavirgilin je posmatrala svoje ljude dok je čekala. Teger je izgledao mnogo bolje pošto je ubacio u sebe nešto hrane. Forn i Barok su zajedno spremali večeru. Da li su se stideli fizičkog dodira, teško je bilo reći. Tužna Cev i Harfista su klečali na nekih dvadesesetak čovekovih dužina od njih, i dobro je bilo što su jeli. Demoni su pronašli nekog hominida od naroda ratara, možda zatočenika vampira koji je pao na povratku u Senkovito Gnezdo. U stvari, stali su da vuku leš prema logoru, ali su se zaustavili pre nego što su stigli do njega. Vampiri su i dalje opsedali prolaze. Privlačilo ih je uzbuđenje oko Senkovitog gnezda. Vala je znala da će na kraju morati da prođe tuda. Postepeno, možda samo usled gladi, Valino raspoloženje se smrklo. Drevni hir nagnao ju je da krene prema demonima. Tužna Cev ju je videla da dolazi. Prišla joj je, ali ne blizu. "Još nisi jela", reče ona.
"Uskoro ću." "Raspoloženje će ti se popraviti. Umakli smo, Valavirgilin. Slobodni smo, i možemo da ispričamo priču kojoj nema ravne među hominidima." "Tužna Cevi, šta smo to mi ovde postigli?" "Ne shvatam na šta ciljaš?" "Došli smo. Uspeli da se popnemo. Upotrebili smo najveći deo magične tkanine Luisa Vua. Uspeli smo da siđemo. Pobili smo nekoliko vampira i ostale isterali na kišu. Izgubili smo jednu krstaricu i Paruma, i čime još mogu da se pohvalim?" "Spasili smo Foranajidli. Natovarila si deset čovekovih težina savršeno sačuvane drevne tkanine na svoju krstaricu." Vala slegnu rmaenima. Zaista, profitiraće na onome što je pokupila sa dokova, a u pitanju nije bila samo tkanina. I Forn... Da. Žena demon je ispustila oglodano rebro i prišla bliže. "Šefe, okončali smo poplavu vampira." "Oh, Tužna Cevi. Isterali smo ih napolje. Sada će se raštrkati svuda unaokolo. Poplava vampira postaće samo još gora." "Iz pokolenja u pokolenje biće ih sve manje", izjavi smireno žena demon, "kroz četrdeset do pedeset falana. Hvali se sada. Sačekaj počast." "Ne vidim zbog čega." "Valavirgilin, osetila si snagu vampirskog mošusa. Nijedan hominid ne može da mu se odupre, čak nijedan crveni pastir. Zar ti već nije sinulo da oni takođe luče taj miris da bi privukli para?" "Šta?" "Vampiri luče svoj mošus kada je plen u blizini. Posle jela, vreme je za parenje. Kada su pronašli pećinu za utočište, tada je takođe došlo vreme za parenje, a u pećini se mošus koncentriše. To je bio njihov miris za parenje kada su njihovi preci bili poput naših, i to je njihov miris za parenje i sada. Ali mi smo im oduzeli utočište i isterali ih na kišu, istu onu kišu koja nije prestala od kada je Luis Vu proključao more, šefe. Kiša spira miris koji oni luče radi parenja." Valavirgilin je razmišljala o tome, sve dok nije poverovala. A onda je ustala i vrisnula. "Prestaće da se pare!" Dan se bližio kraju. Krstarice se pre noći moraju naći na mestu do koga vampiri ne mogu da dopru. Ujutro će isprazniti gorivo iz krstarice broj dva kako bi krstarica broj jedan mogla da stigne kući. Ona reče: "A vi, vi ste došli do bronzane paučine." "Negde ispod Luka, Luis Vu može da gleda i čuje kroz to ustrojstvo. Postoji nešto što moramo pokazati čarobnjaku... ako je čarobnjak još živ i ako mu je stalo da pogleda, ako paučina još predstavlja prozor." "Moraćete na nekom drugom mestu da pronađete gorivo", reče ona Tužnoj Cevi. Žena je smireno klimnula. "Obznanićemo svoje potrebe. Pripadnici noćnog naroda će obezbediti skladišta goriva celim putem do obodnog zida. Pretpostavljam da su ti Teger i Varvija rekli: oni će putovati s nama."
"To nije loša zamisao. Svuda ima crvenih. Naći će negde dom." "Da." "Čime predlažeš da kupiš trgovačku krstaricu?" Ona trepnu. "Ah, legendarna pohlepa mašinskog naroda. Valavirgilin, krstarica broj dva nam je potrebna da bismo okončali pretnju koja ugrožava sve koji žive ispod Luka. Dovoljno toga znaš da možeš moje reči shvatiti ozbiljno." "Ozbiljno, da, ali prevoz vašeg masivnog špijunskog uređaja nije deo našeg dogovora." Valavirgilin se osmehnula, setivši se pregovora s druge strane Turlovog zida. Napor s kojim je ubedila pripadnike noćnog naroda da se priključe njenom napadu na Senkovito Gnezdo! Nije mogla da ih pusti da odšetaju sa topom. "Prilično ste se namučili da dođete do te špijunske stvarčice Luisa Vua. Hteli ste da sakrijete tu tajnu od mene, pretpostavljam, ali kako?" Kada je žena demon slegnula ramenima, to je izgledalo kao da su joj oba ramena ispala iz zglobova. "Otkud smo mogli znati da nećemo moći samo da ogulimo paučinu, smotamo je i odemo? Umetnuta je u ciglu, tako da moramo da obelodanimo svoju potrebu. Valavirgilin, kupićemo tvoju krstaricu." Rekla je svotu. "Plativo u Središnjem Gradu, od strane bilo kog pripadnika noćnog naroda, po tvom povratku." "Prodato." Novac nije bio neki, pa šta? Mnogo pre nego što bi uspela da se vrati po nju, Tužna Cev bi pribavila gorivo i jednostavno uzela krstaricu broj dva. "Možda ću morati da to objasnim svojim pretpostavljenima. Hoće li me tvoji podržati?" "Tvoji sadruzi mogu da doznaju sve ono što ću ti noćas otkriti. Neke od tajni koje čuvamo. Ali hajde prvo da se pogostimo, šefe. Zar tvoj obrok još nije gotov?" Foranajidli je uzviknula dve reči na jeziku kojim se govorilo u Valinom Središnjem Gradu. "Šefe! Jelo!" Glad je zarila oštre zube u Valavirgilin stomak. "To je moje tajno ime", reče ona Tužnoj Cevi; i ode.
18. TROŠKOVI I RASPOREDI @03 = Grad tkača, 2892. Čak su i mornari otišli na počinak. Ostali su samo još par toplotnih senki u travi i Luis Vu da posmatraju ples Poslednjeg. Korak je sada bio žustar, ali se činilo da Poslednji ni u jednom trenutku nije ostao bez daha. "Ovo nije gotovo, Luise. Čuo sam ponešto od onoga što su kazali crvenim pastirima. Pominjali su prelivne planine i probleme sa površinom od skrita." "Upotrebi mrenu. Upitaj ih kuda idu." "Ne, sačuvaću tu tajnu. Neka se pomuče neko vreme pre nego što progovorim. Da vidimo koliko im je hitno potrebno da privuku tvoju pažnju." "Moju?" "Luis Vu koji je proključao okean, O Najpronicljiviji. Oni ne znaju za Poslednjeg. Luise, pokazuješ vidljive znake propadanja. Želiš li medicinsku negu?" "Da", odvrati Luis Vu. Poslednji reče: "U redu. Rizik i trud koje sam uložio da ti pošaljem moju sondu za gorivo moraju biti nadoknađeni. Imao si slobodne ruke..." Luis odmahnu rukom. "Nemoj da rizikuješ sondu, može ti zatrebati. Vratiću se istim putem, dolinom reke Šenti. Neke greške ne moram da ponovim, tako da će ići malo brže. Jedanaest godina sam dolazio, vraćaću se devet, možda manje. Tako ćeš imati vremena da prebaciš svoj autodok u prostorije za posadu." "Luise, ukrcao sam pokretni disk na moju sondu za gorivo. Može da stigne do tebe kroz jedan okretaj Prstena. U tren oka bićeš na brodu." "Ta sonda je izvor tvog goriva, Poslednji, i ja..." "Napunio sam Toplu iglu Istrage, koja je ionako i dalje uglavljena u ohlađenoj lavi." "...i ne smem ni da pomislim šta bi od mene tražio kada bih je upotrebio. U svakom slučaju, prebacićeš autodok u prostorije za posadu ili u pristanište za lender..." "To sam već uradio." Prozor se pomerio i Luis je sada gledao u kabinu koju nije video jedanaest godina. Ogroman kovčeg ispunjavao je nekadašnji njegov i Hmiijev prostor za vežbanje. Ovaj, faz. Poslednjem se žurilo. Luis reče: "Ostavio sam Skrivenog Patrijarha nekoliko hiljada milja nizvodno. Zar ti nisi na njemu ostavio pokretni disk? Mogu stići do njega za sedam do osam falana." "Dve godine? Luise, stvari postaju hitne. Prsten je, izgleda, zaražen zaštitnicima." "Oh?" Luis Vu je glumio bezazlenost, dok se duboko u sebi osmehivao. Da, sve se svodi na zaštitnike.
"Pre nego što je umrla, Tila je kazala da je ostavila jednog živog demonazaštitnika zaduženog za obodni zid. Mogu da potvrdim da je Posada za popravke i dalje aktivna." "Pokaži mi", reče Luis. Prozor u steni krenu duž zida visokog hiljadu milja. Obodni zid predstavljao je friz: oblici planina izrezbareni u obliku reljefa u nepregledni zid boje Zemljinog meseca. Njegovom dužinom promicale su trake noći čije je kretanje bilo jedva primetno. Prelivne planine stajale su poput sićušnih kupa visokih pet do sedam milja duž njegove osnove. Duž vrha ovog poteza obodnog zida, dvadeset slabih ljubičastih plamenova bilo je upereno put zvezda. Poslednji reče: "Ovako su izgledali obodni sabirnici kada smo ih prvi put videli. Isprobavao sam kameru mrene, istu onu koja je sada kod demona. A ovako pet godina kasnije, pre šest godina..." Isti prizor, ponovo noć, ali sablasni plamenovi nisu više goreli. "Prsten se tada već bio vratio na svoje mesto", primeti Luis. "Oh, da. Ali ostao sam u toku. Luise, nazireš li visinske mlaznike?" Prizor je bio zumiran. Sada je Luis mogao da razazna mračna usta izlivnih cevi visoko iznad prelivnih planina, i sablasne oblike mnogo veće nego što je pretpostavljao. Parovi toroida boje bakra okruživali su sićušne strukove osa dvadeset jedne dvostruke kupe od fine žice: ogromni Basardovi sabirnici nalik na kosture. "Pre šest godina?" "Šest pre nego što sam primetio. Zaokupljen plesom, izgubio sam im trag najviše za..." Oklevanje. "...jedan falan?" Usamljen do tačke ludila, zaokupljen plesom sa duhovima. Uboga životinja krda, nekada tako moćna, sada sasvim sama, odbačena od svojih. Luis odagna te misli. "Znači, neko je postavio dvadeset prvi motor, onaj koji smo pronašli na ivici svemirske luke." "Da, ali ga je prvo kopirao! Evo, pre manje od dve godine..." Dvadeset tri motora, i dvadeset četvrti nakrivljen, još nije bio postavljen. Luis nije mogao da vidi šta ga je pokretalo; razabrao je jedino sitna podešavanja kako bi se našao na pravom mestu. "Oko moje mrene ne može jasnije. Ali novi motori se proizvode i postavljaju u svoje kolevke na obodnom zidu. Nije li to dokaz da postoji zaštitnik?" "Više od jednog", reče Luis. "Proizvodnja, prenos, postavljanje, nadgledanje." Ponovo oklevanje. "Luise, neki hominidi idu u krdima ili plemenima, ali moji zapisi kažu da to nije slučaj sa zaštitnicima. Verujem da bih ja mogao da nadgledam sve te aktivnosti. Isto tako bi mogao i jedan zaštitnik." "Hmm. A šta je sa odbranom?" "Ali drugi zaštitnik koristi odbranu od meteora kako bi uništio osvajačke brodove!" "Stet." "A šta je sa nevidljivim stvorenjem koje prati crvenog pastira?"
"Ne, to ti neće proći. Jedan demon uhodi druge demone. Lokalna politika." "Luise, razmisli. Videli smo ga kako ulazi u svetilište vampira! Mora da je zaštitnik, ako vampirski miris ne utiče na njega." "...Stet. Šta misliš da je on tamo unutra radio?" "Izgleda da je štitio crvenog pastira. Možda je od njegove vrste. Pretpostavljam da ćemo ga naredni put videti kod reke." "Aha. Bio je krajnje povučen, a to ne možeš kada si prekriven vampirskim mirisom. Ali nećemo ga videti jer se tvoja kamera nalazi u spremištu za teret na..." "Tri zaštitnika, Luise. Šest do osam, ako si ti u pravu. U ratu između Pak zaštitnika radioaktivnost je uništila njihov svet." "Jasno mi je na šta ciljaš", smireno reče Luis. "Zaštitnici raznih vrsta pustili bi deliće Prstena da padnu u međuzvezdani prostor. Luise, ne možemo sebi dozvoliti dve godine! Ja mogu da pobegnem u stazis i ostanem tamo do kraja veka Vaseljene. Ti čak ne možeš da stigneš do Tople igle Istrage!" "Možda će sarađivati", reče Luis. "Hominidi na Prstenu se slažu. Različite vrste ne koriste iste resurse, i sve sarađuju sa demonima. Kada jednom upadneš u tu shemu, u stanju si da se složiš sa svakim." "Crveni pastiri i divovi trave su ratovali." "Faz, Poslednji, i jedni i drugi želeli su travu za sebe!" "Osećam da je situacija kritična." Luis se protegnuo. Zglobovi su mu zakrckali, a tetive su se bunile čak i protiv ovog poslepodnevnog umerenog vežbanja. "Da ti kažem nešto", poče on. "Pošalji svoju sondu za gorivo do mesta gde sam ostavio Skrivenog Patrijarha. On će za tebe biti velika lepa meta. Vratiću se nizvodno da vidim da li naši prijatelji graditelji gradova žele ponovo da nam se pridruže. Osam falana, dve zemaljske godine, jedna tvoja. A onda, ako uspemo da se dogovorimo, prihvatiću tvoju medicinsku negu." Poslednji reče: "Dogovor?" "Razradiću ugovor." "Nisi u prilici da se cenkaš." "Javi mi ako se predomisliš", reče Luis. Ustao je i uputio se nazad kroz reku... čekajući da čuje muzički vrisak iza sebe. Nije usledio. Luis se sporo budio, mamuran od nedostatka sna. Sejvur se odlično osećala, meškoljila se uz njega. On upita: "Da li tkači upražnjavaju rišatru po danu?" "Ako možemo da biramo, da." "Stet." Luis pokrenu ruke i stade da provlači šake kroz njeno krzno. "Lepo." "Hvala." Opružila se pored njega. Prstima mu je milovala skalp, timareći ono malo kose što je uspela da nađe. Lako su prešli na rišatru. Na neki način, to je bio veličanstven način života. Ubrzo se Sejvur malo odmakla da ga pogleda. "Umoran ili ne, deluješ veoma
opušteno." "Mislim da ga imam." Noć. "Sastavio sam ugovor", izjavi Poslednji "I ja sam", reče Luis. Podigao je svog prevodioca. "U memoriji je, uglavnom u vidu beležaka." "Ne mogu to da pročitam. Moraćemo da radimo odavde." Stena iznenada zasija iskucanim redovima, crno na belom, virtuelna tastatura viša od samog Luisa. Publika je zadivljeno zamrmljala. Većina seljana sedela je oko Luisa. Luis se pitao šta li oni misle da vide. Celo popodne pravio je beleške za svoj ugovor. Kada bi, umesto da kao polaznu tačku uzme svoj ugovor, uzeo ugovor Poslednjeg, to bi predstavljalo narušavanje osnovnog načela pregovaranja. Luisu to nije bila namera. Međutim, drugo načelo govorilo je da pregovarač nikada ne sme priznati da je u stisci. Luis upita na intergovoru: "Kako ovo radi?" "Lako", odvrati Poslednji. "Levo za kursor, desno za kucanje." Luis je probao, mlatarajući rukama poput kakvog spretnog dirigenta. Mentalna ustrojstva mogu zahtevati izmene... Luis je to izbrisao i napisao: Mantalna ustrojstva ne smeju biti izmenjena ni po koju cenu. Deo o PLAĆANJU delovao je razumno: biće mu naplaćeno kao da je bio lečen u bolnicama u sistemu Sola, što će odraditi, s tim što u službi neće provesti više od dvanaest godina. Stani... "Osnažujući začin i standardna tehnologija?" "Nipošto." "Šta onda, opiti lutkara?" "Pokušao sam da opišem ono što mi stoji na raspolaganju, modifikovan ARM X-program." "Ne možeš izračunati koliko će to da košta na osnovu honorara koji se naplaćaju u nekoj bolnici Sola! Tvoj sistem će mi podariti još trideset godina života, grubo govoreći, je li tako? Služiću ti sedam godina pošto iziđem iz autodoka." "Dvanaest! Luise, posle ovoga ćeš ponovo imati dvadeset godina! Dobićeš još pedeset godina tokom kojih ti uopšte neće biti potrebna medicinska nega!" "A šta je sa rizikom kome ćeš me izložiti? Biću srećan ako dobijem pedeset dobrih dana, i ti to znaš. Zbog toga sam prvenstveno i otišao na sabatikl. Sedam." "Stet." Luis pokaza svojim levim kažiprstom, kursorom. Utrošeno vreme će se računati samo za diskretne akcije preduzete po nalogu Poslednjeg. "Kakav je sad pa ovo flap? Šta je sa vremenom za konsultacije? Vremenom za putovanja? Akcijama obavljenim bez konsultacije s tobom jer neće biti vremena za to? Podsvesnim rešavanjem problema za vreme sna?" "Dopiši i to." "Tvoje pobude su sumnjive. Nijedan pošteni entitet ne bi to pokušao."
"Tako ti je to kod pregovaranja, Luise." "Ti ćeš mene da učiš kako se pregovara? Stet." Luis je izbrisao uvredljivu rečenicu, a onda je iskucao jednim prstom po vazduhu. Pružanje usluga će se okončati sedam godina po prihvatanju ovog ugovora. Nije se obazreo na uznemireno skvičanje. "Sada mi još treba klauzula koja će me zaštiti da ne budem pretvoren u boljeg slugu. Ovde ne vidim ništa slično." Tekst se sam dodao. Luis ga je kraće vreme posmatrao, zatim reče: "Ne." "Napiši, onda." "Ne. Možeš li smisliti bilo koji način da dođeš do kopije mog ugovora?" "Ne." "Onda će to morati da sačeka dok ne stignem do Skrivenog Patrijarha. Krećem sutra." "Stani! Luise, sasvim te lako mogu naći ovde." "Poslednji, mislim da ću morati da insistiram na tome da ti prihvatiš moj ugovor, a ne ja tvoj. Ako ne možeš da ga pročitaš, kako onda da predložiš izmene?" "Moraš mi ga pročitati naglas." "Sutra. Nešto drugo me muči. Koliko ti treba da oblikuješ pramen iz sunca i potom aktiviraš supertermalni laserski efekat?" "Dva sata, ponekad tri. U zavisnosti od uslova." "Tri broda su prošla kroz Božju Pesnicu, nedaleko odavde, i neko ih je razneo. Jedan se spustio na suprotnu stranu Prstena i nešto ga je raznelo. Da li za to treba više vremena? Uz ubrzanu reprodukciju nisam mogao da razaberem." "Pogledaću." Luis se kasno probudio. Sejvur i deca su već bili otišli. Ništa jestivo nije preostalo od prošle noći. Luis je radio u blizini prazne jame u kojoj je bila zapaljena vatra. Nikakav entitet ili proces neće izmeniti ustrojstvo misli Luisa Vua medicinskim ili hemijskim sredstvima niti bilo kakvim drugim sredstvima osim ubeđivanjem dok je Luis Vu pri punoj svesti i zdravoj pameti. Nikakvi sporazumi do kojih se došlo dok on nije bio pri punoj svesti i zdravoj pameti neće biti obavezujući. Razdoblje služenja - Luis precrta 'služenja' - međusobne zavisnosti okončaće se posle ne više od sedam godina po prihvatanju ovog ugovora. Vuu će biti dozvoljeno da spava, jede i da se leči ako je potrebno. Hitni slučajevi koji mogu da ometu ovo slobodno vreme skratiće razdoblje međusobne zavisnosti trostruko. Kazneni poeni zbog narušavanja... Odmori oko kojih se obe strane dogovore produžiće razdoblje međusobne zavisnosti... Luis Vu može da odbije svaku naredbu ako prema njegovoj ličnoj proceni nalog podrazumeva nepotreban rizik, nepotrebno nanošenje štete lokalnim hominidima, njihovoj kulturi ili njihovom okruženju, sveopštu štetu Prstenu, ili ako u pitanju budu očita narušavanja etike. Nekoliko stvari oko kojih se mogu sporiti nisu na odmet. Strašno je ogladneo. Znao je gde može da pronađe još korenja. Luis se hitro
popeo na teretnu ploču da bi potražio stazu, i video je decu kako mile u gornjem delu šume s druge strane reke Šenti. Sejvur je pronašla dve velike gljive različitih vrsta, a deca su ubila ljuskara koji hoda po tlu, velikog poput zeca. Sa zanimanjem su posmatrali dok ih je Luis zamatao u lišće, a zatim oblagao vlažnom glinom. Izvadio je svoju bateriju iz zabravljene kutije na teretnoj ploči. Podesivši snop na mikrotalasno područje, široki otvor, srednju jačinu, grejao je glinu dok nije počela da se puši. Zatim je brižljivo ponovo zaključao bateriju. Bila je to opasna stvar da bi je samo negde odložio. "Stril, Paralde, ne dajte ostalima da priđu glini. Opeći ćete se. Sejvur? Želim nešto da ti poklonim na rastanku." "Luise, zar ćemo se rastati?" "Žitelj mreže poslao je sondu za gorivo da poprska stenu. Mora da je u blizini. Očekujem da je dovede ovamo kroz nekoliko časova." Skočio je sa ploča. "Dozvoli da ti sada ovo pokažem. Pitam se da li da to dam tebi ili celom selu." Ulegnuća na obodima predstavljala su kontrolne uređaje teretne ploče i bila je potrebna izvesna snaga da se ona pokrenu. Snaga zaštitnika. Luis je gurnuo vitki komad žice koji je držao obema šakama. Najniža ploča odvojila se od ostalih i ostala da lebdi inč iznad trave. Sejvur upita: "Hoćeš li je pokloniti večeras? Daj je selu, a zaduži mene i Kidadu. Biću iznenađena kao i svi ostali. Pokaži njemu i meni kako se njome rukuje, ali nikom drugom, i nijednom posetiocu." "Stet." "To je veličanstven poklon, Luise." "Sejvur, podarila si mi moj život. Bar mislim da je tako. Možda." "I dalje sumnjaš?" "Daj mi trenutak." Luis je razbio glinu na jednom kraju humka. Gljive su izgledale i mirisale kao da su gotove. Imale su odličan ukus. Razbio je humak do kraja i uverio se da je i puzavac gotov. Većina mesa nalazila se u predivnim organima, i deca su ga među sobom podelila. On i Sejvur dobili su po jedan zalogaj od repa. "Tako je već bolje. Ne razmišljam kako treba kada sam toliko gladan. Vidi sad." Luis je nacrtao prsten u prašini. "Svetlosti treba trideset dva minuta da prevali prečnik Prsten i da se vrati." Čuo je prevodioca kako pretvara vremena i udaljenosti. "Zaista?" "Veruj mi. Osam minuta potrebno je snopu sa sunca da stigne do Luka. Šesnaest minuta da ga prevali, trideset dva da ga prevali i vrati se. Ako tri zvezdana broda iskoče kroz rupu ovde, u blizini Velikog Okeana, i dva i po sata kasnije budu uništena, a jedan brod se spusti ovde i bude uništen dva sata kasnije, gde je napadač?" Sejvur je proučavala skicu, a onda pokazala. "Ovde, s druge strane Luka. Bilo
mu je potrebno pola sata samo da ugleda prve brodove." "Ali šta ako je do napada došlo tri sata kasnije?" Sejvur reče: "To bi značilo da je napadač ovde gde si nacrtao Veliki Okean." "Aha." Kada je senka dodirnula sunce, Luis je dovršio ugovor koji je trebalo da ga zaštiti, ako je lutkar imao nameru da ga poštuje. Poklonio je teretnu ploču gradu tkača dok se večera krčkala. Proglasili su ga za noćnog čarobnjaka, vašnešta. Zatim su deca tražila da se voze na ploči dok su se roditelji zalagali za opreznost. Luis je pokazao Kidadi kako da drži disk na dve stope od zemlje, što je bilo dovoljno bezbedno. Posmatrao je Kidadu kako jurca između kuća sa Stril koja je vrištala u njegovom zagrljaju, nadajući se da neće spaliti tu stvarčicu u veseloj vožnji. Jednog dana im može zatrebati da podignu nešto teško. Svetlost je nestajala. Lovci su ubili jednu grabljivicu; meso je odveć nalikovalo na mačje. Tkači su se poslužili komadima i smestili se da gledaju stenu kada je osvetlela. Na svojoj gomili ploča kao pravi čarobnjak, Luis je grickao kuvanu trsku i koren koje je ispekao u glini. Lutkari su plesali u kovitlacu duginih boja. Luis je gledao sa ostalima, a onda je upitao na intergovoru: "Da li pirotehnika treba da te omete?" "Ona je tu zbog ljupkosti. Luise, moraš doći kod mene." "Šta je sa neustrašivim istrebljivačima vampira?" "Čujem samo glasove. Krstarice su se razdvojile. Krstarica broj dva je krenula levo sa mojom mrenom u kontejneru. Crveni pastiri pominju neki entitet koji muškarac naziva 'Šapat'. Teger smatra da ih je Šapat napustio. Varvija misli da je on to samo sanjao. Ja mislim da je Šapat naš fantomski zaštitnik. Luise, hoćeš li doći?" "Moramo se sporazumeti..." "Prihvatam tvoj ugovor..." "Nisi ga video!" "Prihvatam ga pod uslovom da od ovog trenutka ne unosiš nikakve izmene. Pošto nisi imao nikakvu preteranu prednost, sigurno je pošten. Moja sonda će stići kroz dvanaest minuta." Luis pogleda u nebo. Još se ništa nije videlo. "Gde ću iskočiti?" "U svom apartmanu na Igli." Apartmanu? To je bila jedna prostorija, zaključana, koju je delio sa kzinom! "Po ugovoru mi se vreme računa trostruko u hitnim slučajevima. Da se naoružam?" "Da." "Sejvur, izvedi decu iz vode. Poslednji, spusti se u potok. Sećam se da sam puzao kroz disk koji si podigao radi punjenja gorivom. Bilo je prilično pretrpano." "Učim, Luise! Postavio sam prenosni disk u punoj veličini na bok sonde, dovoljno velik za tebe i tvoje teretne ploče."
Luis pomisli: Srećom da su mi moje igračkice uvek pri ruci za slučaj opasnosti. To jednom lutkaru ništa ne bi značilo. Izvukao je iz kutije-sefa bateriju-laser i varijabilni nož, dva moćna oružja. Podesio je snop baterije na uzak, kratki domet, veliku jačinu. Produžio je oštricu na dve stope, a zatim ju je vratio na stopu i po. Kada oslabi stisak šake koja drži varijabilni-nož, žičana oštrica iseče sve u blizini. Iznad stene se pojavila ljubičastobela svetlost. Sonda za gorivo spustila se na fuzionom plamenu. Udubljenje u njenom nosu predstavljalo je sistem za gorivo: filter koji propušta jone vodonika, a uz njega jednosmerni pokretni disk ne širi od Luisovih kukova. Jedan mnogo veći pokretni disk bio je postavljen sa strane, kružna ploča nalik na primisao krila. Tkači su izvikivali 'ooo' i 'aah', sklanjajući se pred talasom pare. Plamen se ugasio. Kada je Luis dolebdeo iznad sonde, ona je pljusnula dole na svoj plamteći motor, zatim se okrenula i porinula u vodu. Voda se zatalasala iznad pokretnog diska. Znači: bio je na njoj. Luis je isključio podizanje i obreo se pravo unutra. Krajičkom oka uhvatio je neku senku koja je skočila za njim.
Drugi deo: "PLEŠEM NAJBRŽE ŠTO MOGU"
19. KVRGAVI ČOVEK @03 = Topla igla istrage, 2892. Topla igla istrage bila je sagrađena oko trupa tipa tri Opštih Proizvoda, sa unutrašnjim zidovima koji su odvajali lutkarskog kapetana od posade tuđinaca. U poslednje vreme brod je više služio kao obitavalište nego svemirska letelica. Igla nije mogla da premaši brzinu svetlosti, pošto je Luis Vu skinuo montirani hiperpogon pre jedanaest godina, iz razloga koji su mu se u to vreme činili dobri. Sam brod bio je optočen magmom za vreme pregovora sa zaštitnikom koji je nekada bila Tila Braun. Tokom tog razdoblja i kasnije, Poslednji je razmestio pokretne diskove po brodu, središtu za popravke i drugde. Luis je očekivao da će se pojaviti u odvojenim odajama za posadu. Poslednji nije morao da predloži, možda nije smeo da rizikuje da ga neko čuje kako predlaže da Luis brzo dođe. Lebdeće ploče su se tvrdo spustile. Luis je ublažio udar povivši kolena, ali je ipak izgubio ravnotežu. Povikao je: "Nešto me..." Nešto me prati! Poslednji... Ali ovde se toliko toga događalo. Hiljade Piersonovih lutkara se pomeralo, vrtelo i đilitalo, na sceni levo. To je moglo da smeta, ali nije. Luis i Hmii su naučili da ne obraćaju pažnju na taj deo broda. To je bio deo koji je pripadao Poslednjem, a i zid nije bio od stakla. Bio je od neprobojne materije od koje se pravio trup Opštih Proizvoda. Ali jedan dvoglavi, tronogi tuđinac, sa ukovrdžanom grivom, ukrašenom draguljima na formalni način, nalazio se između zida kuhinje i kovčega velikog poput prenosne kabine oborene na bok. Neki kvrgavi starac u odeći koja je visila trčao je prema Poslednjem, izbacujući kolena i laktove. Skriveni prenosni disk vodio je u odaja Poslednjeg. Poslednji mora da je bio blizu njega ili na njemu, pomisli Luis. Tamo će biti neugroziv. Instinkti mora da su bili suviše snažni. Umesto toga Poslednji je okrenuo leđa. Sve se dogodilo veoma brzo. Luis još nije bio povratio ravnotežu. Poslednji se okrenuo, glave su se široko razmakle, gledajući unazad, binokularni vid sa osnovom na tri stopala. Nanišanio je u metu. Stražnja noga mu se povila napred i sevnula pravo nazad kada je kvrgavi čovek napao. Šut Poslednjeg bio je dobar, pravo u metu. Luis je čuo metalni udar: kvrgavi čovek mora da je nosio ploču preko grudi. Oklop ili ne, taj udarac bi bacio u komu svakog normalnog hominida. Kvrgavi čovek se okrenuo usled udara, stopala su mu poletela sa poda, jednom šakom uhvatio je članak Poslednjeg u želji da iskoristi njegov zalet kada se Poslednji povukao da zada još jedan udarac. Kvrgavi čovek