ispunimo svaku želju.« »Nije bila rimljanka. Poticala je iz jevrejske porodice, imala je zift crnu kosu i tamne oči, a kad se smejala oko usana su se pravile malene bore. Bila je mala i nevina Imala je male grudi, kao dve školjke od mlečnog stakla i mislim, da sam šakama mogao, da obuhvatim njene kukove.« »Dobićeš je«, reče tamnoputa, uze gladijatora za ruku i povede ga u crvenu sobu, gde ga spusti na mekane presvlake. »Nadam se da će ti se ona dopasti.« »O, da«,odgovori Vitelije i osluškivaše korake, koji su se udaljavali.Čuo je pucketanje malih uljanih lampi na zidovima i šuštanje sjajnog materijala od presvlaka. Jedna robinja donese vino. »Sipaj mi«, reče Vitelije i poseže za napunjenim peharom. Robinja se udalji. »Ave budi pozdravljen!«, prošapta nežno neka žena. Vitelije nije čuo kad je došla. »Ave«, reče gladijator, »priđi bliže.« »Nadam se, da se nećeš razočarati«, reče glas, dok je nepoznata sedala pored njega. »Ali, ne«, odgovori Vitelije, »zašto bih?« »Sad, nisam više mlada ...« »Da li sam ja, možda momak? Ja sam Vitelije gladijator, i u Rimu svi znaju, da sam u pedesetoj.« Glas je ćutao.Vitelije poče da pipa ka ženi,bojažljivo dodirnu male grudi, neodlučno obujmi njene uzane kukove i pobožno reče: »Kako si lepa!« Žena pored njega ne pusti glasa,već se prepusti onome što je platio.Da bi prekinuo tišinu Vitelije upita: »Ti nisi rimljanka?« »Ne«, odgovori ova lepotica, »moji roditelji su bili jevreji. Tit me doveo u Rim kao ratni plen.« »I kako ti se dopada glavni grad svetskog carstva?« »On nije nov za mene. Jer za vreme Klaudija ovde sam provela
detinjstvo.« »Da li su te proterali?«, upita Vitelije i gledaše pored lepotice.Primetila je već ukočen pogled gladijatora. Pažljivo uze uljanu lampu, koja je bila na stolu ispred njih i poče njome mahati levo desno, ali čovek nije reagovao. »Da«, odgovori ona, dok joj je nevidljivi konopac stezao grlo, »bila sam u tom velikom egzodusu.« Njegova ruka je drhtala, njegovi prsti su pipkali ka njenom vratu, pomaziše bradu i dotakoše usne. Dok su klizili preko obraza, Vitelije uplašeno trže ruku nazad. Vrele suze tekle su niz obraze nepoznate žene. »Kako se zoveš?«, promuca Vitelije i osluškivaše u vazduhu Dugo je morao da čeka odgovor.Nemirno je okretao glavu na sve strane.Prvo je čuo jedan jecaj, onda divni glas kroz suze reče »Rebeka.« »Rebeka!«, Vitelije je u uzbuđenju pipao u vazduhu. »Da«, reče ovaj glas. »To sam ja, Vitelije.« Hiljadu herolda u zlatnim pancirima i sa crvenim peruškama na glavi umarširalo je po taktu doboša u arenu. U carskoj loži na suprotnoj strani pojavio se Tit u purpurnoj togi sa lorberovim vencem i uzdignutom rukom otpozdravljao. Kao iz jednog grla odjeknu pedeset hiljada. »Živeo Tit Flavije Sabina! Živeo Cezar!« U istom trenutku zaoriše se ratnički zvuci trube iz gornjeg reda.Stogodišnje igre su otvorene u novom Flavijevom amfiteatru.Heroldi se rasporediše u areni kao živa ograda.Zaškripa gvozdena kapija, otvori se i propusti svečani marš gladijatora i promociju divljih zveri. Od svega je bila samo po jedna ekipa za predstavljanje,jer samo pet hiljada gladijatora bi napunili arenu.Tako su publiku pozdravili četiri samnićana, četiri tračana, četiri murmijevaca, četiri ritijara i četiri borca pesnicama. Kao dezert za hajku na divlje zveri, robovi su dugačkim rudama vukli na stadion okovane lavove, teške slonove, vezane surlama i repovima jedan za drugog i sa puno muke klečeći prolazili pored carske lože.Dresirana životinja je na aplauz publike crtala surlom po pesku »Ave Caesar«. Nilski konji su gonjeni kukama, polugama i bičevima u arenu. Iza se graciozno vukao jedan nosorog sa alkom. Divlji bivoli su morali sitno da koračaju, pošto su im noge bile
sastavljene kratkim konopcima.Medvedi sa korpama na brnjici igrali su na zadnjim nogama.Glavni sudija igara stajao je u dvokolicama, koje su vukla dva pantera, i pozdravljao. Bilo je tu i polugolih crnaca, plavokosih robinja, samo sa kožnim kaiševima oko struka, kepeci u punoj opremi, osuđene ubice, piromani i hrišćani, ljudski materijal za jezive igre. Neprimećeni od publike,osamdeset kopljanika je zauzelo položaje na četvrtom nivou i na komandu,iznad glava gledalaca, odapeli strelice u sredinu arene, zarivši se u pesak napravile krug. Namerno ili slučajno, jedna strelica je zalutala i probola jednog kepeca. Rimljani su se smejali i lupali nogama. »Ave Caesar morituri te salutant!«, uzviknuše borci ka carskroj loži. Tit, okružen lepim mladim ljudima i šarenilom dvorjana, počasno ispruži ruku.To je bio znak da igre mogu da počnu. Napregnuto je gledala publika ozloglašenog brodara iz podzemlja, Harona, koji je prišao monumentalnom gvozdenom portalu i tri puta udario. Sa zvukom truba otvarala su se vratnice i odjednom, u monumentalnoj areni je stajao gladijator Gaj Vitelije. Rimljani su ga odmah poznali, zasuli ga poklicima, bacali cveće i šarene maramice na pesak. »Živeo Vitelije!« Gladijator podiže ruke, smešio se. Staloženog koraka išao je ka sredini arene, poklonio se caru, pozdravljao na sve strane, rutinom jednog gladijatora.Stotinu puta je vežbao. Ko je mogao predpostaviti, kakva se tragedija skrivala iza toga? Na bedrima je imao samo jedno platno provučeno između nogu i u struku vezano u čvor.Njegovo mišićavo, skroz istrenirano telo, odavalo je mladića.Kao jedino oružje služio mu je bodež, koji je zadenuo na stranu. Tako je skoncentrisan čekao protivnika. U celom amfiteatru je zavladala tišina.Svi su uprli pogled na tešku gvozdenu rešetku, gde je gledao Vitelije.Ona se škripeći podizala i u otvoru je stajao njegov protivnik, jedan divlji, sipkavo dišući, crni bik. Uzvici iznenađenja širili su se kroz redove, onda prerastoše bodrenje i oduševljenje gladijatoru za hrabrost. Ogromna životinja Ijutito je kopala po pesku, nervozno vitlala repom, povila glavu i napred upravila dugačke,
oštre i povijene rogove. Kao da je izbačena iz katapulta, naglo se ustremi ka Viteliju. Nije se odmah pomerio sa mesta, držao je glavu nagnutu malo ukoso. Gledaoci su mislili da je to neka vrsta dokazivanja hrabrosti, vrištali su, aplaudirali.Samo jedan skok je delio životinju od protivnika,onda se Vitelije okrenu u stranu.Bik je leteo u prazno. »Vitelije, Vitelije!«, odjekivalo je iz redova,ohrabrenje,koga bi se Vitelije,ovog puta rado odrekao jer je buka bila prevelika, pomoću šumova, koje je životinja praviše se nije mogao orijentisati. Bespomoćno se okretao oko sebe, što je izazvalo još veće ovacije,jer je publiku oduševljavalo što je Vitelije okrenuo leđa životinji. Dahćući,povijene glave, bik se ustremi u novi napad.Vitelije je osetio podrhtavanje tla, ali nije znao iz kog pravca dolazi beštija, znao je samo, da je vriska publike sve jača, što je bik bio bliži. Bespomoćno podiže ruke, kao da je hteo da ga zaustavi,ali tako se nije prilazilo razjarenoj životinji. Viteliju uspe da uhvati levi rog, nekoliko metara ga je nosio, dok je Vitelije pokušavao iz sve snage desnice, da dohvati vrat životinje. Nije uspeo. Pao je, oseti udarac kopita u rebra, da se previjao, duboko disao i opet stao na noge. U nos mu prodre gadan nagrizajući vonj govečeta. Dok su gledaoci mahnitali, gladijator je lovio u pravcu, gde se bik spremao za novi napad. Morao je da se dočepa vrata ili rogova, samo tad ima šanse, da ga ubode. Izvuče bodež. Raširenih nogu, povijenih ruku stajao je gladijator i vrebao u tami oko sebe.Onda novi napad.Vitelije je čuo kako dolazi,bodež je držao u tom pravcu. Ali pre no što je mogao da udari, bik mu nabi glavu u utrobu. Vitelije se sruši, bik ga poduhvati rogovima.Kraj je duboko prodirao u njegovo biće,jak mlaz krvi šiknu iznad očiju životinje.Ona odbaci gladijatora jednim trzajem i pre no što se još mogao osloboditi,nabode po drugi put.Nekoliko počasnih gostiju u donjem redu amfiteatra,užasnuti napustiše mesta,kad su videli, da su iznutrice gladijatora još uvek pokazivale znake života,i titrale na glavi ove životinje. Bik se oslobodi tereta i opet napade gladijatora.Pesak u sredini arene poprimio je tamnu boju. Tek kad gladijator ili to, što je ostalo od njega, nije više davao znake života,napusti bik svoju žrtvu.Robovi su ga, praćeni poklicima publike,gurali oštrim šipkama ka vratima sa rešetkom.
U redovima su delili medenjake,a kvestor pođe dole u prostoriju ka tabli sa programom i upisa iza imena Vitelije jedno P. To je značilo perit, pao.Robovi sa maskama bogova podzemlja odvukoše šipkama Vitelijevo mrtvo telo iz arene i baciše ga u spolarijum,gde su završavali svi gladijatori. Vitelije je bio prvi od dve hiljade gladijatora,koji su otišli u smrt na otvaranju Flavijevog amfiteatra 80. godine posle Hrista. Za vreme cara Honorija (393-423) zabranjene su jezive borbe gladijatora.Poslednje borbe sa životinjama održale su se 523.g posle Hrista.
Садржај 1. POGLAVLJE 3 2. POGLAVLJE 19 3. POGLAVLJE 34 4. POGLAVLJE 51 5. POGLAVLJE 59 6. POGLAVLJE 77 7. POGLAVLJE 97 8. POGLAVLJE 120 9. POGLAVLJE 143 10. POGLAVLJE 152 11. POGLAVLJE 168 12. POGLAVLJE 179 13. POGLAVLJE 194 14. POGLAVLJE 209 15. POGLAVLJE 232 16. POGLAVLJE 245