davali za pravo,Tigeliniju se mora suditi. Onda ga nekoliko ljudi uhvati za miške i odvede u pravcu mamertinskog zatvora. »Dobro si govorio«,reče Vitelije odajući priznanje,Plinije odgovori. »Rim je poslednjih godina pretrpeo toliku nepravdu.Naš cilj mora da bude da sprečimo novu nepravdu.« »Verujem,da je moguće, pod carskim patronatom.O,kako su bili srećni dani republike.« Plinije se suprotstavi . »Seti se samo završetka trenutne bitke,onda su isto vladala ubistva.Mržnja i korupcija kao danas.Ne,Vitelije,svako državno uređenje je dobro samo onoliko, koliko i ljudi u njemu.« U međuvremenu,na govorničkoj bini jedan čovek uporan kao mazga, pokušavao je, da privuče pažnju. »Ko je ovaj gorostas?«, pitao je Plinije vidno oraspoložen. »Ne poznaješ ga?«,reče Vitelije.»On je zapovednik pretorijanaca Nimfidije Sabinije.Tvrdi da je sin božanstvenog Kaligule jer je njegova majka jednom spavala sa carem, ali ustvari on liči, kao jaje jajetu, na gladijatora Martijanija.« »Kome od nas ne bi bilo drago,da je carsko seme?«Plinije se glasno smejao. »Rimljani«,poče Nimfidije Sabinije,»na putu ka kurijama hoću da vam saopštim, da su pretorijanci priznali Galbu kao novog cara Rima.Njegova telesna garda je kao jedan za cara i očekuje se njegov povratak iz Španije.Senatu ću preneti odluku pretorijanaca i zamoliti, da Galbu proglasi za cara.« »Koliko svakog od vas zločinaca plaća?«,vikao je jedan starac iz gomile. »Više nego nekada Neron?«, kliberio se neko.A treći dobaci.»Dajte i nama nešto od vašeg mita.« Nimfidije Sabinije očigledno nervozan napusti govorničku binu i uputi se kurijama,gde su se senatori već okupili za zasedanje o budućnosti rimskog carstva. »Agripina je morala za svog sina Nerona svakom pretorijancu,da plati 15 000 sestercija«,reče Plinije.»To je za 12 000 gardista 180 miliona
sestercija.Ako se proglasi star čovek kao što je Galba,onda je to više puta skuplje.« Vitelije potvrdi. »Znaš onu Oraklovu poruku,koju je Neron dobio na putu po Grčkoj, u Delfiju?« Plinije odrečno odgovori. »E, sad«, nastavi gladijator,»Pitija reče caru, a još nije prošla godina, treba da se čuva i verovao je,da će ga smrt uzeti u tridestset trećoj godini.Ko je mogao naslutiti, da je Pitija upozoravala tridesetogodišnjaka! « Čudno!«,reče Plinije. »Iako nije više na baš dobrom glasu i dalje zbunjuje svojim presudnim proročanstvima.Mom prijatelju i vojskovođi Vespazijanu prorekao je neki jevrejski sveštenik,da će on i njegov sin Tit biti gospodari zemlje, mora i celog čovečanstva.Do sada sam sumnjao u tog Orakla, jer Vespazijan ima šestdeset godina.Pošto se sada sedamdesettrogodišnji Galba rešio, da se odrekne prestola,gledam drugačije na ovu stvar.« Vitelije je razmišljao,da li da govori o tome, a onda se ipak odluči. »I ja sam jednom išao po savet kod delfskog Orakla.U Grčkoj sam tražio jednu devojku, koju sam nekada mnogo voleo i dobio odgovor,da ću tu devojku videti jednog dana,ali više je neću poznavati.Ti si pametan čovek, Plinije, kako tumačiš ovu pouku?« »Nisam tumač Orakla«,odvrati Plinije, »ali,predpostavljam da ćeš ovu ženu sresti nekada u starosti,kad joj kosa bude seda i bore prekriju lice i ona neće više odgovrati tvojim težnjama i sećanju.« »Ništa drugačije nisam ni ja protumačio ovu poruku«, reče Vitelije, »teško je, da se sa time pomiriš.« »Ako hoćeš da čuješ moj savet, veruj Oraklu i zaboravi tu devojku.Nema svrhe, da se ceo život podredi nekom idealu,a da život prolazi.« »Imaš pravo.Ja sam se već pomirio sa time, iako nije bilo lako.Oženio sam se drugom.« »Ko je izabranica?« »Tertula, Ferorijeva kćer.« »Tertula? « Prenerazio se Pinije. »Pa ti si
bogat čovek,možeš da kupiš sebi vlastitog cara.« reče »Nije novac presudio«, smejao se Vitelije, »budi uveren,za sklapanje ovog braka su sasvim drugačiji razlozi.Tertulinog oca te ubio jedan rob,njena majka Marijamna je umrla od kuge.Na samrtnoj postelji Marijamna mi je izmamila obećanje, da Tertulu uzmem za ženu i vodim brigu o poslovima.« »I,tako, si trozubac i mrežu okačio o ekser,da bi se borio sa kamatana i bilansima?« »Samo na početku.Ali budi siguran,da ću se ponovo uzdići u areni,čim moji poslovi budu dozvolili.Jer ko jednom okusi prščanu prašinu arene,strah sopstvenog znoja i uprlja ruke krvlju protivnika, taj ne može više da se odvoji od toga, uvek ga privlači mahnitanje publike,kao da time može da izbori malčice besmrtnosti.« Stari pisar,Kornelije Pontije zauze mesto Ferorijevog sekretara, Fabija. Imao je više od šestdeset godina i od svoje sedamnaeste bio je član kuće, znao je o svakom većem poslu za prethodnih deset godina,napamet je znao stanje dužnika,i većine korisnika kredita i bio je obavešten,gde krstare brodovi domaće flote i sa kojim tovarom. Od njega je saznao Vitelije,da se suma odobrenih kredita kreće oko 78 miliona, da je njegova flota obuhvatala 152 broda.Da su vlasnici dobara,četrnaest seoskih imanja sa vinogradima i plantažama maslina,tri vile,dve manje za stanovanje na Eskvilinu i u Transtiberijumu,dve su uništene u gradskom požaru i dve od nekadašnjih četiri gradskih kuća,među kojima njegova bivša u via Apia.Suma sumarum jedno basnoslovno bogastvo,za koje je malo jedan život da bi se potrošilo. Ali Vitelije nije bio obuzet ovakvim mislima.Imao je trideset sedam godina,bio je u dobu kada se ne živi od danas do sutra.Vitelije završavao poslove i oko vile u Tiburu,a Kornelije Pontije je imao zaduženje svog novog gospodara,da izvede upravu preduzeća.Po nekoliko sati dnevno,srpljivo je objašnjavao starac svom nom vogospodaru bilanse i poslovne postupke, a Vitelije je posedovao neverovatan talenat učenja. Mada je brodovlasništvo vodio ekspertski tim u posebnoj zgradi,moć odlučivanja je imao Vitelije,kako je nekada Ferorije upravljao preduzećem.
»Zašto novi robovi«, upita Vitelije, »zar već nemamo više od četiri stotine iz našeg naroda?« »Običaj je«,branio se starac,»da se sa promenom gospodara kuće,menjaju i robovi.« »Tako,običaj je.Pa dobro, onda neću,da menjam tradiciju.O koliko njih se radi?« »Samo o robovima za tebe gospodaru i za tvoju suprugu Tertulu,frizer, garderoberka,robinje za kupanje,nomenklatori,telesna straža i konzumer,ukupno dvadeset četiri.« »Dvadesetčetiri? Kornelije, mislim, da si poludeo.Svakog dana biti u kući okružen sa dvadeset četiri roba,izaziva mi nelagodnost.Da li možemo, da smanjimo broj?« Starac se osmehnu. »Gospodaru,samo dvanaest za tebe, dvanaest je za tvoju ženu.Osim toga, broj robova se time ne povećava.Stare ćemo prodati na pijaci.« »Tako.Hajde da vidimo šta si smislio.« Vitelije ustade od svog mermernog stola za pisanje i ispruži se na ležaljku,tapaciranu u plavetnilo lavande.Kornelije Pontije pljesnu rukama i mahnu robovima da dođu. »Samo trenutak«,reče Vitelije,»pozovi Tertulu.Neka sebi odabere robove.« »Oprosti, gospodaru«, odgovori starac, »to je isključivo tvoj zadatak.« »Želim, da Tertula dođe!«,reče Vitelije zapovednim tonom,dok su se pred njim postrojavali novi robovi za smotruKad Vitelije ugleda,delom strana lica, intersovao se, da li znaju latinski jezik.To mu je potvrđeno. »Odakle si ti?«,upita Vitelije jednog plavušana, azurnih očiji, koji je budio posebnu pažnju. »Ja sam german sa Rajne,gde je vaš grad Agripinija.« »O, tugo.Rodno mesto nesrećne majke našeg bivšeg cara! A odakle si ti?«, Vitelije pokaza na malu robinju čupave kose i umilnog lica.Malecka istupi za jedan korak i oborivši pogled reče. »Gospodaru,ja se zovem Kahel i rodila sam se u Cezareji na obali Palestine,naši porobljivači su me ovde doveli.« U tom trenutku u radnu sobu ude Tertula.Na sebi je imala je
žutozelenu haljinu od šušteće svile,a njeno lice blještalo je od drečećih boja.Vitelije prepoznade sa kojom namerom se igrala njegova žena.Tertula je htela da bude kao njena majka Marijamna,ona Marijamna koja je Vitelija tako zarobila.Ali kako je ona ovde delovala bio je samo bolan kliše. »Želim da sama odrediš svoje robove«,reče Vitelije,»najzad,ti moraš sa njima živeti.« Neukusnu šminku je preskočio. »Šta me se tiču robovi«,drsko odgvori Tertula, »ko loše radi, biće bičevan i čija mi se faca ne sviđa, biće izložen na pijaci.« Kod ovih reči pokaza prstom na malu crne kose i reče. »Prva ova,ona mi se ne dopada.Napolje!«Vitelije pogleda svoju ženu nashvatajući. »Šta imaš protiv palestinke? Ljubazna je, mlada i prijatnog izgleda.« »Baš to«, reče Tertula, »baš to.« Vitelije nabra čelo. »Da li imaš opravdan razlog,da izneseš protiv nje?« »Jednostavno,ne sviđa mi se.Neću je.« »Dete ostaje ovde!« mirno,ali čvrsto odluči Vitelije. ustade i zahvali se klimnuvši glavom.Zajedno sa robovima udalji se i Tertula.Na izlasku prosikta.»Ona mi se jednostavno ne dopada!« Kornelije Pontije je ćutke posmatrao ovu scenu i sigurno lično stvorio sliku.Kad ga Vitelije upitno pogleda,kao da je hteo reći.»Ipak sam ispravno postupio!«,ali reče »Grci imaju dobru izreku,pokornost je majka. « Vitelije se nasmeja. »Ona ne voli jevrejske devojke iz sasvim određenog razloga,jel ti ne znaš zašto?« Starac odmahnu glavom. »E,pa«,nastavi Vitelije,»u mladim danima zaljubio sam se u kćer jednog gladijatora,jevrejina.Bila je lepa kao zveda na nebu,mala i tanana.Pod Klaudijem jevreji su oterani.Ti znaš Ferorijevu mahinaciju sa carskom flotom za žito.Nikad je više nisam video.Ali i danas sanjam o njoj.« »Zašto je nikad nisi potražio?«
»Otputovao sam u Grčku,pitao sam čak i Orakla,sve uzalud.Pitija je rekla, ona se nalazi u nekoj dalekoj zemlji.«Dok je Vitelije pričao,Kornelije Pontije je kopao po nekim starim rolnama. »Znaš ime broda, kojim je otišla?« »Naravno«,reče Vitelije,»Brod je nosio ime "Eudora".« »Taj brod je otplovio za Cezareju«,reče starac i pokaza jedan red na spisku. »Otplovio je za Kiru«,suprotstavi se Vitelije. »Pročitaj sam!«,odgovori Kornelije Pontije i stavi mu spis ispred nosa. »Svih mu bogova«,dreknu Vitelije, »tu stoji destinacija, luka u Cezareji.Zašto mi je,za sve na svetu,Ferorije naveo drugo mesto i pustio me da putujem u Grčku? Šta ga je nagnalo, za sve na svetu,da mi ovo uradi?« »Zaista, ne možeš,da zamisliš?«,upita starac,dok je njegov gospodar, bez reči zurio ispred sebe. »Ferorije je bio samo račundžija. Posmatrao sam ga preko četrdeset godina, verujem da smem da kažem,da sam znao šta misli.U ovom slučaju sam prilično siguran.Ferorije nije hteo da nađeš tu devojku. Jer on je imao kćer u godinama za udaju,i ako se tako sme reći,ponosnitu,ali i razmaženu osobu,koja je bila krajnje odbojna u ophođenju sa svima. Njoj je bila potrebna jaka ličnost, muškarac, koji bi mogao da je oduševi.Taj muškarac, si bio ti, gospodaru.Ti nisi bio jedan od tih mekušaca, koji su obletali Tertulu,a stvarno ih ništa nije zanimalo osim Ferorijevih miliona.Ti si bio čovek koga je on predvideo za svoju kći. Ali prvo je trebalo, da se dokažeš.Kad je primetio da znaš o njegovim mutnim radnjama,izgubio je živce.Izgubio je poverenje u tebe,plašio se, da ćeš ga odati,i pokrenuo je sve poluge, da izgubiš sledeću borbu.Tu je izgubio od ruke ubice ...« Vitelije je duboko razmišljao,gledao kroz prozor u suncem obasjan vrt,onda progovori,njegov glas tužno zvučaše. »Ja se Tertulom nisam oženio iz ljubavi,to sam uradio iz ljubavi prema njenoj majci.« Pisar Kornelije Pontije sa puno razumevanja klimnu glavom.»Znam,gospodaru, znam.«
Ko je verovao,da će se Neronovom smrću normalizovati zamršeno stanje u Rimu,bio je razočaran. Suprotno, stanje je postalo sve više nepredvidljivo. Premda je senat ipak imenovao Galbu za novog cara, ovaj se povukao kad je sagledao situaciju iz daleke Španije.Dvolična igra Nimfidija Sabinija učinila ga je nepoverljivim i da bi se uverio kolika je moć ovog čoveka, proterao ga je iz Španije. Stari lisac je dobro predosetio.Nimfidija je uhvatila panika. Hitno je okupio tribune telesne garde i održao vatreni govor. »Rimljani,pretorijanci, carevi zaštitnici, hrabri junaci! Jupiter nas kažnjava za razne grehe, koje smo počinili. Jedva da nam je jedan,samoubistvo cara, prošao, jedva da je senat drugog proglasio, postalo je jasno, još pre no što je seo na presto, da dobroćudni starac ne vlada više svojim razumom.Ne samo što je odbio da stupi na rimsko tlo,nego prepušta kobni uticaj neodlučnim savetnicima,tako da već sada, pre no što se uopšte pojavi u Rimu, vladaju prilike kao pod Neronom.Zato nam treba novi, drugi car. Dugo sam razmišljao,da li da se stavim na raspolaganje za ovu tešku dužnost. Sad kažem,da.Ja nisam tvrdokoran kao starac i lakomislen kao mladić, a ipak imam bogato iskustvo. Za vreme odsustva Nerona, u Aheji sam vršio vladarske poslove,bez štete po carstvo.Uz carsku moć još bolje ću vladati. Ovu moć, samo mi vi možete obezbediti.Vi ste bili ti, koji ste naše zadnje careve podigli na presto i rimski senat se nikada nije usudio da se suprotstavi vašoj odluci. Zbog toga,ljudi,tribuni okupite svoje vojnike i objasnite im situaciju.U ponoć ću se pojaviti u našoj kasarni, tamo me proglasite za cara!« Tribuni su se razišli i diskutovali u malim grupama o izgledima na uspeh njihovog vođe.Mišljenja su bila podeljena. Sigurno, jedan pretorijanac na carskom prestolu podigao bi im ugled, samo,Nimfidije Sabinije u poređenju sa Sulpicijem Galbom je bio bednik.Bilo je jasno, ko od njih dvojice može da položi veću kaparu. Dvanaest kilometara severno od centra grada,između via Nomentana i via Kolatina nalazila se pretorijanska kasarna,široka površina,okružena sa četiri blokova zgrada.Noć je bila vedra, zvezdana. U pratnji naoružanih drugara, okružen nosačima baklji, približavao se Nimfidije glavnom ulazu. Nije sumnjao, da su mu pretorijanci dali saglasnost. Ali, svih mu bogova,
zašto je kapija zaključana? U tami prepozna Nimfidije teško naoružane vojnike na zidinama. »Na čije naređenje ste naoružani?«,vikao je Nimfidije u tamnu noć.Odgovor dopre uz mnogo glasova. »Galba je naš car,Galba je naš car!« Vođa pretorijanaca shvati, da je izgubio, munjevito se prilagodi novoj situaciji i on uzviknu.»Galba je naš car!« U tom trenutku se otvori glavna kapija.Njegovi pratioci stadoše kao ukopani.I Nimfidije je oklevao.Šta ga čeka unutra?Da li je to pad? Prvo pomisli Nimfidije na beg, ipak je bio svestan, da ne srne nazad. Kapetan,koji ostavi svoje vojnike, to je zadnje. Koračao je ukrućen, pogledom lovio po mraku kroz kapiju. Upravo je stigao unutra, kad zazuja koplje u vazduhu. Jedan pratilac visoko podiže štit,prasnu udarac o gvozdeni štit i pre no što Nimfidije uvide situaciju,jurnuše pretorijanci naoružani štitovima i mačevima na svog kapetana. Nimfidije pobeže od strahovitog krvoprolića,sakri se u jednoj sobici, ali njegovi vojnici ga se dočepaše i probadaše ga mačevima,dok nije pao obliven krvlju. Tek početkom oktobra stiže Galba u Rim,međutim odmah je izgubio sve simpatije kod pretorijanaca,jer se izvlačio da plati kaparu. »Moj običaj je« reče, »da regrutujem vojnike,ne da ih kupujem.« Velike reči starca, behu smrtna presuda. Pretorijanci su ga ubili posle tromesečne vladavine. Ni njegov naslednik Oton nije duže vladao,a u Rimu građani su se sarkastično pozdravljali.»Salve, ko je car danas?« »Oton? Ne, od danas je Aulije Vitelije!« »Aulije Vitelije? Ah, on!« »Ali izgleda, da je već ubijen.« »A kako se zove njegov naslednik?« »Vespazijan.« »O tempora, o mores! - Kakva vremena!«
14. POGLAVLJE »Ime?« »Marko Enkolpije.« »Čime se baviš?« »Ja sam upravnik u Agripinim termama.Podređena mi je vojska od dve hiljade robova u kupatilu.« »I, šta želiš« »Gospodaru potrebno mi je stopedeset hiljada sestercija.Znam,da je to veliki iznos za upravnika kupatila,ali biće dobro uložen.« Vitelijus se nasmeja. »Hoćeš za opšte dobro,da otvoriš sopstvene terme?« »Ne, gospodaru«, odgovori Enkolpije,»hoću da otvorim salon za negu i masažu na Marsovom polju.Pošto sam primetio da sve više uglednih rimljana izbegava javne salone za negu tela.Interesovanje je preveliko.U neposrednom susedstvu Agripinih termi iznajmio sam jednu kuću,sad mi nedostaje oprema i nameštaj.« »Dopada mi se tvoj plan«,reče Vitelije.»Imaš porodicu?« »Imam ženu i dve odrasle kćeri i sve one pomažu u mom preduzeću.« »Da li si spreman da platiš kamatu od dvanaest posto? U prvoj polovini decenije bez otplate, a onda pet procenata.« »Hvala vam, gospodaru!«,upravnik terme pade ničice pred Vitelija,poljubi mu ruku, ali ovaj se odupirao. »Sačekaj Enklopije,trgovanje još nije skroz gotovo!«Okrenu se svom pisaru. »Proveri podatke i daj kredit.Sledeći!« Ko bi Vitelija video kako sedi za stolom za pisanje u novoizgrađenoj zgradi banke na Eskvilinu,teško bi poverovao,da ovog čoveka još uvek bije glas najvećeg rimskog gladijatora.Mladalačke dlačice izbijale su na bradi i gornjoj usni i izgledalo je da je u poznijem dobu.Samo kad je ustao,sa na
leđima prekštenim rukama i šetao gore dole po svojoj kancelariji,diktirajući poslovna pisma,naslućivala se njegova pokretljivost kao u mačke, kojom je porazio mnoge protivnike. »Ime?«,upita rutinski, dižući pogled, kad je ušao sledeći klijent. »Ja sam Antonija, žena pretora Domicija.« Vitelije podiže pogled.Pred njim je stajala žena srednjih godina.Imala je tamnu, talasastu kosu razdeljenu po sredini i visoko podignutu na zatiljku.Velike sive oči podarile su njenom licu nešto detinjasto.Njena lepršava tunika,malo teže je skrivala obline ženskog tela. »Šta mogu da učinim za tebe?«,upita Vitelije,a njegov glas je zvučao drugačije nego kod prethodnog klijenta.Antonija se bojažljivo osvrtala,njen pogled se zaustavi na pisaru koji je sedeo u uglu,sa gomilom akata i papira ispred sebe. »Radi se o jednoj izuzetno privatnoj stvari«,reče žena i zbunjeno spusti glavu. Vitelije ustade,priđe Korneliju Pontiju,nešto mu šapnu i ovaj ustade i izađe. Vitelije,nestrpljivo pogleda Antoniju. »Ne moraš, da se stidiš ako ti je potreban kredit«, reče Vitelije,da bi prebrodio neprijatnu pauzu,»polovina rimljana živi na kredit,čak i carskoj kući ponestane novca,ja od toga živim.Kada je naš poslednji car, moj imenjak, Aulije Vitelije pošao u Germaniju skinuo je majci biserne minđuše i založio ih. Ženu i decu je smestio u iznajmljen stan,a kuću je izdao.Da je došao kod mene, sve to bi uštedeo«. »Meni ne treba novac«,prekide ga Antonija. »To je neobično«,reče Vitelije, »kod mene se dolazi samo kad je potreban novac.« »Za mene,ti nisi zajmodavac, koji zarađuje na nedaći drugih. Za mene si ti još uvek veliki, snažan, hrabri gladijator Vitelije, koji se ničeg ne plaši, koji pokretima tela baca u ekstazu stotine hiljada ljudi,koji probada u trenutku,kada niko ne očekuje.« Pritom su joj se oči zažarile. Reči ove žene zapanjiše Vitelija. »Gledala sam sve tvoje borbe«,nastavi ona.»Zbog tebe sam drhtala i molila se, sa tobom se spoticala, sa tobom pobeđivala.Dve godine se nosim mišlju,da dođem kod tebe.Nikako se nisam usuđivala.Moji robovi
su te pratili i znam tvoje kretanje. Često bih ti na ulici preprečila put, ali ti me nikada nisi primetio. Nikada se nisam usudila, da ti se obratim, jer sam znala, kako te Marijamna pomno pazi. Tek sada, kad i vrapci na grani znaju,koliko je nesrećan tvoj brak sa Tertulom, skupila sam hrabrost,da te potražim i da ti priznam svoju ljubav.« Vitelije odgovori kao poslovni čovek,uzdržano i hladno:. »I šta očekuješ od mene?« Antonija se borila sa suzama. »Govoriš kao Ferorije,a ti si Vitelije.Iako poseduješ milione, ti nisi bankar. I na stotine brodova neće od tebe napraviti brodovlasnika.Ti si Vitelije, koji se izborio za svoj život. Od toga nikada nećeš moći da pobegneš!« »I došla si ovamo da bi mi to saopštila«,reče Vitelije bez naglašavanja. Antonija ga pogleda širom otvorenih očiju. »Oprosti,ali to je stvarno jedini razlog.Znam da si još uvek san svake rimljanke i da možeš imati žena koliko hoćeš,ali mislila sam da si tužan i da sam ti potrebna.« Iako se kontrolisao,da se ne primeti, ganule su ga reci ove žene.Zar nije u pravu, kad je rekla,da on,Vitelije, uopšte nije stvoren za ovu ulogu? Svih mu bogova, osećao se nelagodno u sopstvenoj koži, jer život mu je poklonjen,ne mora da ga zasluži. Pomisao,da ne živi od ničeg drugog,do od svoje zasićenosti,postade mu neprijatna.Naravno, njegov uspon je bio neverovatan,neuporediv i pun zavisti, ali nije li ga on sve više i više izolovao i osamio? U tolikoj meri, da je sada sedeo u zlatnom kavezu, sa ženom koju nije voleo, vlasnik bogatstva, sa kojim bi mogao da kupi nekoliko careva, koga su služili četiri stotine robova i uprkos tome nesrećan? I jedini čovek,koji je to primetio i koji je imao smelosti,da mu u lice kaže,bila je ova Antonija. »Ti si udata?«,oklevajući zapita Vitelije. »Isto kao i ti«,odgovori Antonija.»Moji roditelji su mi izabrali muža,koji je samo svoj ugled uvećavao.Onda sam imala šesnaest godina.Danas imam duplo više. I toliko dugo uzalud tražim ono,što se zove sreća.Možeš nazvati pokvareno, ali ja sam žena i imam ista prava da živim kao i vi
muškarci.« »Ko ti uskraćuje to pravo?« »Naše društvo.Nijedan petao ne kukuriče za senatorom, koji održava odnose sa ženom nekog konzula.Žena konzula se međutim izlaže bičevanju.Gospodara, koji spava sa robinjom smatraju smelim, žena koja se upusti sa robom,gubi građansko pravo i postaje robinja.Pravo stanje stvari je isto, ali u Rimu je velika razlika.« »Ne mogu da ti protivurečim«, reče Vitelije i ustade.Stade pred Antoniju, koja ga je neodlučno gledala.Uvek, kad bi ga pogledala spuštala je pogled na pod.Njeni rumeni obrazi su goreli, njene grudi grozničavo su se dizale i spuštale. »Ti si lepa žena«, reče Vitelije, »bogovi nisu dozvolili da ti išta zafali.« Antonija, ne pogledavši Vitelija,odgovori. »Čemu svi ti božanstveni darovi, kad ih niko ne primećuje.« »Zar nisam priznao da im se divim?«,upita Vitelije.Antonija stidljivo podiže pogled, smeškala se i htela da obavije ruke oko njegovog vrata.Vitelije je uze za ruke i oseti izazov privlačnosti. »Ne ovde!«,reče odlučno. »Gde?«,upita Antonija. Vitelije je oklevao. »Na Mulvijevom mostu?« »Dobro!« »Dan posle trijumfalne povorke, prvog večernjeg sata.« »Prvog večernjeg sata«,ponovi Antonija,»moraš doći!« Vitelije razmišljaše.»Žena pretora Domicija samo mi može koristiti!« Trijumfalna povorka najavljena je pre dva meseca.Sličan svečani događaj bio je četiri godine unazad.Tada je Neron primio armenijskog kralja Tiridata zajedno sa njegovim dvorom i 3000 konjanika u Rimu,i trijumfalno sproveo kroz grad.Vespazijan,novi car i otac domovine,mogao je da priušti trostruki trijumf,on sam je porobio šire delove Palestine,njegov sin Tit je javio o razaranju Jerusalima i Domicije, njegov
najmlađi, doveo je pameti Germane i Gale. Dovoljan razlog za rimski senat,da svakom ponaosob priredi sopstveni trijumf.Za narod, napokon prilika za slavlje. Pošto ulice,kojima se kretala trijumfalna povorka,nisu mogle da prime milionsku vojsku gledalaca,car je otvorio pozorište i cirkuske arene, gde je sto hiljada, sedeći imalo dobar pogled.Povorka se uputila kroz pozorište,što je bilo moguće samo pošto su proširena vrata. Vitelije je ovaj događaj posmatrao među mnogobrojnim počasnim gostima u Marcelijevom pozorištu, koje je božanstveni Avgust izgradio u čast svoga voljenog nećaka i pastora,pre osamdeset godina.Pored njega sedeo je Plinije sa sestrom, udovicom Plinijom i njenim devetogodišnjim sinom.Pored njih senatori i visoki državni službenici.Vladalo je dobro raspoloženje.Još u toku noći, pobedonosne legije su se postrojile pred kapijama grada u blizini Isusovog hrama.U osvit zore, Vespazijan je sa oba svoja sina,svaki sa lovorovim venecem na glavi odevene u purpurnu odeždu pobednika, tigao do Oktavijine dvorane sa stubovima.Na tribini, mesto su zauzeli senatori,tri fotelje od blistave slonove kosti čekale su junake. Samo što su trojica sela,jurnuše sa svih strana legionari, okružiše svog vojskovođu, napraviše zaglušujuću buku I trupe su bile svečano odevene,a svaki vojnik je, takođe nosio lovorov venac.Sa teškom mukom je car stišao trupe,a onda su izgovorili Vespazijan,Tit i Domicijan zajedničku molitvu, u kojoj su za svoje pobede zahvaljivali Marsu i Jupiteru. Tada su vojnici formirali trijumfalnu povorku.Vukli su teška kola,pokretna postolja, timarili konje, čak su na točkovima doneli brodice na vesla,sva oruđa iz pobedničkih pohoda. Doboši su davali ritam, trube komandu. Trijumfalna povorka je krenula, cilj je bio hram Jupitera kapitolijskog. Odjeknu pljeskanje kad je povorka stigla do Marcelijevog pozorišta.Sa tribina na legionare, koji su mahali, letelo je cveće i šarene maramice. »Moglo bi se reći«, radovao se Plinije, »da su pobede osvojili bez borbi.« Vitelije klimnu glavom. »U trenutku trijumfa sve se to zaboravi. Koliko puta sam u toku borbe
govorio,ako izađeš živ,onda je kraj,tada prestaješ, povlačiš se,ali onda je tu aplauz, arena grmi, ti postaješ sve veći i veći, uvlačiš u sebe ovacije, kao miris cveća i zaboravljaš sve što je bilo.« »Ujko, šta nose vojnici na ramenima«,pitao je mali Plinije i pokazivaše na smotuljke sa kojima su prolazili legionari. »To su vrednosne tkanice retkih purpura«,odgovori Ujak,»odeždu od takvog materijala nose samo carevi i kraljevi.« Vojnici,koji su pristizali nosili su u rukama zlatno i srebrno posuđe i ukrasne predmete od plemenitih metala i slonove kosti.Na stalcima su prolazile neprirodnih veličina slike bogova stranih zemalja.Zastoj su izazvali stalci,na kojima su u više spratova prikazane živopisne ratne scene,kako pada neprijatelj, proboden kopljem,jevrejski vojnici koji su zarobljeni u begstvu,gradske zidine, koje se raspršuju pod udarom rimskih maljeva,Rimljani, koji su preskočili gradske zidine i napravili pokolj.Varvarski hramovi, koji se bakljama pale. Iza scene,išli su ili rimski osvajači ili red zarobljenika. »Gledajte tamo«, oduševljavao se Plinije, »to je plen iz hrama u Jerusalimu, koji je Tit razorio.Sto od čistog zlata je delo više umetnika.I zlatni svećnjak u obliku stuba, iz koga se razvijaju tanke grančice, slično trozupcu. Ima sedam tucanih mesta za svetiljke.(Broj sedam,kod jevreja je sveti broj). « Sedam stotina zarobljenika, navodno neprijatelja, koji su se odlikovali izuzetnom krupnim telom i lepotom,bili su predhodnica trijumfatora.Skupocene,šarene haljine pokrivale su rane i krvave podlive.Plinije primeti: »Lukav je ovaj Vespazijan,kao plen dovodi samo najsnažnije robove i najlepše žene,neka rimljani veruju,da se radi o najboljim robovima u carstvu.To će, naravno, uticati na cenu, novac od robova se sliva u carevu kasu.« »Kakvu prekrasnu, crnu kosu imaju robinje«, oduševljavala se Plinija, »i kakav prav hod. Ne verujem, da će Vespazijanu biti teško, da im nađe čoveka.«
»Ne, sigurno«, odgovori njen brat, »Vitelije, šta ti misliš?« On je zurio u jevrejske robinje,koje su se otisnule u neizvesnu budućnost i njegove misli odlutaše dve decenije unazad, kad se zaljubio u jednu takvu devojku, kakve dole prolaze.Šta je sve bilo između onda i sada. Siromašnog majstora za krpljenje posuđa doveli su kod jedne od najuglednijih rimljanki.Od bojažljivog mladića postao je savestan čovek, pandan Krezu. Ono što je tada zarađivao za celu godinu, danas nije bilo dovoljno za dnevne potrebe. Tempora mutantur - vremena se menjaju! Kako li Rebeka danas izgleda?Kao ona mala, tamnih očiju i dražesnog hoda. Gluposti,i ona je dvadeset godina starija.Možda mu se uopšte ne bi svidela, možda nije promenila izgled,ali karakter, možda je tako dražesno biće stavila u službu kurve,prepustila se pohotnom plesu i odrađivala dobro plaćen posao? Sama, potpuno prepuštena sebi, morala je u zemlji, njoj stranoj, da stvara novi život. Verovatno,se udala za prvog ,šta joj je drugo ostalo. Možda ima čopor dece, sa isto tako tamnim očima i dugom, crnom kosom. O Rebeka ... »Vidi Vitelije!«, povuče ga Plinije za rukav. »Eno su junaci.« Na dvokolicama, koje su vukla četiri bela konja, približavala su se tri trijumfatora. Vespazian,car, stajao je u sredini i snažnim rukama obuzdavao zaplašene konje pred,publikom koja je klicala.Sa njegove desne strane, masama je sa puno naklonosti mahao je Tit, osvajač Jerusalima.Domicijan, skoro dvadesetogodišnjak i dvanaest godina mlađi od brata, slao je poljupce publici,koja je histerično skandirala. »Živeo Vespazian!»ŽiveoTit!« »Živeo Domicije!«,orilo se imperatorima iz nekoliko hiljada glasova. Iza svakog trijumfatora stajao je po jedan rob i pridržavao lovorov venac na gospodarevoj glavi.S vremena na vreme uzvikivali su robovi vojskovođi, sada u trenutku njihovog najvećeg trijumfa dve reči na uvo,kako je bilo po starom običaju: »Memento mori! - zapamti da si smrtnik!« Koliko su rimljani morali da čekaju na ovaj momenat trijumfa! Sada se svaki od njih osećao kao pobednik, kao osvajač, kao gospodar sveta. Bile
su zaboravljene razmirice oko bezdušnih predhodnika za carski presto,svirepog Galbe, tvrdice Otona i izelice Vitelija,zaboraviti haotične prošle godine,kad su imali četiri cara, zaboraviti akcije čistki svakog pojedinog cara pod uticajem njegovih prethodnika. Rim je išao,tako je izgledalo, u susret novoj, boljoj budućnosti. Trijumfalna povorka se završila jednim neobuzdanim narodnim slavljem. Ljudi su igrali po ulicama. Vino se džabe točilo, delila se peciva, ovnovi pečeni na ražnju, i svako se služio koliko je hteo.Obesnost, sa kojom su ljudi počeli slavlje, prenela se na njih i oni su igrali i pevali, dok noć ne pade na grad. »Živeo Cezar!« »Živeo Tit!« Za Plinija,to je ujedno bio i rastanak sa Rimom,čekao ga je novi zadatak namesnika u južnoj Galiji. »Kad putuješ?«,upita Vitelije kad su se opraštali. »Prekosutra u ranu zoru.Kola se već pakuju.Pet dana ćemo putovati.« Onda stisnuše jedan drugom ruku za rastanak.Okrenuvši se Pliniji, Vitelije reče: »Ako tebi ili tvome sinu zatreba moja pomoć,znaj, za tebe sam uvek tu.« Pijaca robova na Boarijum trgu magično je privlačila Vitelija.Iako ih je bilo na stotine hiljada,robova nikad dovoljno u Rimu.Većinom su prodavani ispod ruke.Zato se dan posle trijumfa tiskalo na hiljade dobrostojećih rimljana na stočnoj pijaci,da bi došli do lepog dečkića ili jedne od tamnoputih devojaka,koje su videli prethodnog dana. Na stepenicama pijačne dvorane, ispred ulaza u Cezarov hram,stajali su na jednoj napravljenoj tribini,po dvanaest robova okovani jedno za drugo,kao stoka za klanje,umorni i beznadežnog pogleda.Sada, bez vesele svečane odeće za tijumfalnu povorku, zgledali su manje lepi i egzotični.Povici pijačnih glasnika ne razlikuju se od onih običnim pijačnim danima,kada se izlaže stoka za prodaju. »Rimljani priđite bliže! Pogledajte ove mišiće,ove čvrste noge.Ovako nešto godinama niste mogli da kupite.Dve hiljade petstotina sestercija za ovog lepog roba iz daleke Judeje!« »Da li govori našim jezikom?«,viknu jedan od pijačnih bukača.Ovaj spretno uzvrati:
»Kako da ne? Pa zar mu nisu pevali dok je bio u kolevci, da će jednog dana postati rimski rob.« Rimljani su se tresli od smeha. »A šta je sa ovom dražesnom devojkom?«,nastavi bukač i povuče jedno mlado stvorenje,skoro dete,pa je gurnu nazad.Bukač zamahnu bič na bose robinjine noge.Mučno je prigušivala vrisak, ljuta mržnja sevala joj je iz očiju. »Vidite«,šalio se prodavač robija, »ona je još divlja i treba da se kroti. Ali zato će vam kasnije jesti iz ruke!« »Dve hiljade sestercija!« »Dve hiljade petstotina!« »Nudim trihiljade!« Rimljani su se nadmetali,svaki je hteo devojku. »Ljudi!«, raspali bukač po raspoloženim kupcima, »ona vredi još mnogo više, jer je još uvek devica,a gde to ima u Rimu!«U tom joj strže kratku haljinu.Međutim, umesto da svoju golotinju pokrije rukama,napravi robinja nedvosmislen pokret kukovima i pijunu nekom radosnom nikogoviću u lice što podiže njenu cenu za još petstotina sestercija.Konačno,četiri hiljade sestercija plati sekretar jednog otmeno obučenog rimljanina i odvedoše devojku. »Ako smem da ti dam jedan savet,nisu svi rođeni za rad!« Vitelije se okrete. Ugledao je malog, prepredenog čoveka, naizgled kao grk, držao je ruku na ustima i tiho reče. »Naime, robovi za rad su već odabrani. Šta se ovde nudi je samo za reprezentaciju ili krevet.« »Kako ti to znaš?« »Ja sam Eumarije, građevinski preduzimač. Šta misliš, ko gradi moj amfiteatar?« Vitelije upitno pogleda stranca. »Čisti jevreji koje je Tit porobio,nekoliko hrišćana se stavilo u službu caru,ali ostalo,sve jevreji.Oni, koje ovde prodaju,mogu biti prijatni, ali nisu za rad.« »Ja sam Vitelije«, predstavi se gladijator, ali Eumarije ga odmah prekide. »Misliš da te nisam poznao? Upravo zato što si ti Vitelije, dao sam ti
savet. Caru je potreban svaki rob,sposoban za rad, jer želi da doživi izgradnju svog amfiteatra.« Dok su se zajedno gurali kroz pijacu robova, Vitelije je sa interesovanjem odmerio svaku robinju. »Tvoje pozorište će izgleda biti najveće i najlepše u carstvu«,reče Eumariju sa izrazitom dosadom. »Veoma se nadam«,odgovori ovaj, »i zbog toga mi je potreban svaki sposoban rob.Car mi je obezbedio dvadeset hiljada.Do sada sam morao, da izađem na kraj sa dvanaesthiljada.Vidi ovu ovde!« On pokaza na jednu robinju tamne kose i dronjavoj haljini. Njene umorne oči i razbarušena kosa nisu mogli da zavaraju, da je jedna izuzetno lepa žena. »Kako se zoveš?«,upita Eumarije,ne očekujući odgovor.Utoliko je više bio zapanjen,kad lepotica reče. »Zovem se Judit.« »Govoriš našim jezikom?«, upita Vitelije. »Naravno«, reče robinja, »većina govori vaš jezik, oni lažu samo iz mržnje prema svojoj sudbini.« »A ti ne huliš na svoju sudbinu?« »Ja bih,to iskoristila.Ovde ne može da mi bude ništa gore,nego kod kuće,u Judieji.« »Reci mi«,oprezno se raspitivao Vitelije, »da li je među robovima jedna Rebeka?« Lepotica se nasmeja. »Gospodaru, sa tim imenom ih ima na stotine, jer to je često ime u našoj zemlji.« Vitelije klimnu glavom. »Onda neka te bogovi prate.« »Postoji samo jedan«, protestvovala je robinja.A Eumarije se smejao. »Za vreme Nerona,to bi te, možda, koštalo glave.« I okrete se Viteliju. »Ako hoćeš, pokazaću ti amfiteatar.« Vitelije se oduševi. U dolini između Palatina i Eskvilina,hrpom kamena odvojena od Ludusa, počela je ka nebu,da niče gigantska gradjevina.Pored Venerinog i hrama Rima stigoše Eumarije i Vitelije do pozlaćenog kolosa, koji je Neron podigao na ulazu u svoju palatu.Bio je podignut,a dva vajara su dletom i
čekićem klesali glavu na vrtoglavoj visini. »Jupitera mu,zašto ljudi koriste lice boga sunca?« Eumarije se lukavo smeškao: »Pa znaš da je Neron bogu sunca pozajmio svoje crte lica.To smeta Vespazijanu. On bi, da bog sunca liči na njega.« Obojica se nasmejaše. Još iz daljine čulo se hiljade čekića i štemajza, škripa debelih podupirača, brutalne komande goniča robova. Beskrajna kolona od hiljadu kola sa upregnutim volovima kretala se od ranog jutra do mrklog mraka od Tibura do centra grada i nazad, prevozila skupoceni travertin,koji se kopao u tom kraju.Cigla i siga su stizali iz Kampanije,mermer iz Lunija. Vitelije bi rado finansirao ovaj projekat,ali konkurencija mu je otela posao. Pored oblivenih znojem i iscrpljenih robova, koji su u nizu brusili ogromne kamene kocke,stigoše Eumarije I Vitelije na stranu gradilišta ka školi za gladijatore.Odatle se pružao najbolji pogled.Sedam koncentričnih prstenova u vidu strele predstavljali su osnovu ovalnog pozorišta,a oni su nosili fundamente arene i pojedinačne redove.Zapanjen,Vitelije je vide kao svoju arenu,uzdizala se na dva sprata. »Kao što vidiš, pozorište je potpuno prazno«, objasni Eurnarije, »moram negde da stavim kaveze za divlje životinje, prostorije za gladijatore i magacine za rekvizite. Dakle,išao sam ispod arene.To samo po sebi i nije nešto.Konstrukcija je komplikovana,samo zbog toga, što car zahteva, da se arena može ispuniti vodom za pomorske bitke.Pod zemljom sam morao napraviti vodootporni bazen od mermera,dužine sedamdeset devet i širine četrdeset šest metara. »Eumarije,ti si genije!«,uzviknu potpuno oduševljen. »Sačekaj«,šalio se građevinski preduzimač »kad se prvi lavovi udave još pre borbe, onda ćeš o meni drugačije, da misliš.« »Koliko gledalaca amfiteatar može da primi?«,raspitivao se Vitelije. »Car je naredio,manje od Marcelijevog,a više od Cirkus maximusa.Po mojim proračunima, primaće oko 50 000 ljudi.Tamo je…« Eumorije pokaza
na jugoistok »carska loža sa posebnim ulazom i dva salona iza.Prekoputa pluvinarija,počasne lože.Na svaki red ukazuju sa spoljne strane osamdeset lukova, a između su polu-stubovi.U prizemlju ćeš prepoznati dorske stubove,iznad su jonski, na trećem nivou su korintski stubovi.A između stubova će biti postavljene statue pobednika.« »Kakvo umetničko delo«,oduševljavao se Vitelije, »kakva će biti radost, boriti se i pobeđivati u ovom pozorištu!« »Ti se više ne boriš?«,oprezno se raspitivao Eumarije i pun poštovanja. »A i što bi?« To razljuti Vitelija. »Ti misliš,da mi više nije potrebno.To misliš?« Eumarije je ćutao.»Veruj mi«, nastavi Vitelije,»još ću se boriti.Nastupaću u ovom, tvom koloseumu i moja statua će stajati u jednom od ovih lukova, i za hiljadu godina ljudi će stajati pred tom statuom i sećati se Vitelija,gladijatora ako tada, uopšte bude Rima.« »Ako propadne Rim,propašće i Svet«, reče Eumarije »ali ovaj Svet je preživeo mnoge nedaće i zemljotrese izdržao je Hanibala i Kaligulu,neće propasti dok je ovog koloseuma.« Vitelije se spusti na jedan veliki kameni blok.Gledao je robove, koji su pomoću gvozdenih poluga,koturova i brodskih užadi prenosili travertinske kocke. Nadzornici su prštali bičevima i glasovito naređivali.Eumarije je shvatio šta njegovog pratioca interesuje, pa reče. »Njih ne smeš, da žališ, oni su naviknuti na rad. Njihova domovina je siromašna i neplodna i ono što ovoj zemlji duguju, zahteva mukotrpan rad.A robovi kao mi, to ne znaju.Njihovo robovanje je zasluga egipatskih faraona,koji su gradili svetska čuda i staro je preko hiljadu godina, a mi im se i danas divimo. Sada treba u Rimu da izgrade svetsko čudo.« Na ovu besedu gladijator vide redove, visoke kao tornjevi, kako se uzdižu do neba, na sedišta od mermera sedaju svečano odeveni ljudi i na hiljade klicanja »Vitelije! Vitelije!«.On je stajao naspram protivnika,koji su trozupcima i mačevima krenuli na njega. Ali on je procenio sve poteze, izmače poznatim okretima i pređe u napad na protivnike.Vitelije pusti mrežu da mu kruži iznad glave,poteže trozubac, pogodi, protivnik pade.Na sledećeg je krenuo mačem,zabode,onda pogodi protivnika pesnicama u
bradu i baci ga u pesak.Prodoran bol ga vrati u stvarnost. Pesnicama je dobovao po masivnom, kamenom bloku.»Opet ću se boriti. Opet ću se boriti!« Bili su ljuti konkurenti,ali kad se radilo o tome,da neomoguće svog najvećeg rivala,onda su bili složni kao braća.Izabrali su lučku krčmu na svetioniku u Ostiji, gde su verovali,da ih tu niko neće prepoznati.Tu im teško falernsko vino razveza jezike, da se osvete onom novajliji, Viteliju. »Ako nešto ne preduzmemo«,reče Pedanije,koji je posle Vitelija bio drugi najznačajniji bankar i zajmodavac u Rimu,» onda će nam ovaj gladijator ugrabiti flotu sa žitom,a nama će ostati,da dajemo male kredite onim vucibatinama iz Transtiberijuma«. Valerije, stariji gospodin sitnih, lukavih očiju, mahao je kažiprstom desne ruke u vazduhu»Tako će, upravo, mali finansijeri napraviti najveće poslove. Moraćeš da vodiš računa o plaćanju kamata na vreme, juriti rate , bez obzira, da li neko duguje hiljadu ili milion sestercija. I ja vam kažem, ako ovog puta ostanemo praznih ruku, onda ...« »Finasiraćemo ovaj projekat isto kao i amfiteatar«, prekide ga treći zajmodavac. »Svaki od nas radi ovaj posao ceo život,zar da kapituliramo pred jednim gladijatorom? Možda je njegov kapital veći od nas svih zajedno, ali Vitelije ima samo jednu glavu,a mi tri.« »Pravo kažeš, Metilije!« Pedanije udari rukom o sto, da su pehari poskočili. Jedna lučka kurva, koja je vrebala iz ćoška, vide sada priliku, da ponudi ljubavne usluge. Ona bi za dva asa mogla i ispod stola.Trojka je gnevno najuri. »Ostavi nas na miru«, otpratiše je pogledom, »imamo važna posla.« Okrenuvši se svojim kompanjonima, Pedanije reče. »Loša vremena su dobra za nas. Car je običan golja, živi, uglavnom, od zajmova. U svojoj nemaštini provincijama namete je duplo povećao, što će pre ili kasnije dovesti do ustanka.Počeo je da se bavi i velikoprodajom,u provincijama kupuje tkanine i posuđe na veliko i daje maloprodaji u Rimu uz sto procenata zarade.Čak je za prodaju vrbovao i državne službenike i neki, koji je optužen za kapitalni prestup,sada je bez posla, jer je platio da ga oslobode optužbe «
»Budite srećni što je tako, a ne drugačije«, reče stari Valerije, »Tiberije je zgrnuo skoro trimilijarde sestercija u svoje riznice,on nije zavisio ni od jednog zajmodavca,ne, ovaj Vespazijan samo nam ide na ruku. Vespazijan trči za novcem, kao božanstveni Cezar za ženama.Najnovije u Marcelijevom pozorištu, nastupao je jedan glumac sa maskom cara i pitao upravnike carskih prihoda,koliko bi koštala njegova sahrana i pogrebna povorka.Oni su odgovorili,deset miliona sestercija! Na šta on uzviknu. Dajte mi sto hiljada sestercija i moj leš bacite u Tibar!« Svi troje se oduševljeno pljesnuše o butine. »Moramo uspeti«,reče Metilije,»da maknemo ovog gladijatora.Do sada je izgubio finansiranje velikih državnih projekata.On daje visokim, najvažnijim službenicima još jednu platu za pranje novca,povrh toga,on je sa kamatom uvek niži od nas za pola procenta,tako da uvek dobije više.Po prvi put smo uspeli,da mu doskočimo kod amfiteatra.Ako hoćemo još jedan veliki posao izgradnju nove flote za žito, moraćemo da potplatimo više od Vitelija i da damo manje kamate od gladijatorovih.Za to je neophodno,da saznamo imena onih,koje Vitelije redovno podplaćuje.« Valerije duboko uzdahnu.»To je čigledno i jedini put ka uspehu.Samo ne vidim kako da dođemo do spiska imena.Pa ne možemo još jednom platom da podmitimo sve rimske službenike.« »Predpostavimo«, reče Metilije, »da su nam imena poznata ...« »Kako biste vi to«,upita Pedanije. »Evo«, reče Metilije, ima tu mogućnosti.« »Onda«,reče Valerije,»bismo takvom ponudili još polovinu,umesto hiljadu sestercija,hiljadu petstotina,budite sigurni,da bi svi prešli na našu stranu.« »Svakako«, nastavi Metilije, »ne moramo zajedno sav projekat da finansiramo, već moramo da delimo na tri dela troškove za informacije i novac za mito. A što tiče informacija, ja sam nešto već uložio.U svakom slučaju, ni jedan od nas ne bi mogao sam da stvori potrebna sredstva,pa ni ti Pedanije,ali zajednički ćemo dobiti posao, koji će nam ubuduće obezbeđivati, da se oslobodimo malih kredita. Neka vidi Vitelije,da ima posla sa stručnjacima.Da li su poznate tačne sume?«
Pedanije objasni,da je nedavno u termama sreo komandanta flote iz Mizena. Govorio je o šestdeset do osamdeset teretnih brodova. Svaki od ovih teretnjaka je nosivosti od 50 000 talenata i dužine od 120 aršina.O troškovima,on još ništa ne zna. Valerije ispi dobar gutljaj, odloži pehar i reče: »On ne mora da brine kao mi,ali ne preuzima li car veliki rizik,kad gradi tako velike brodove za žito? Dobro je poznato, da su se vratila samo tri od četiri teretnjaka, koji su otplovili za Egipat. « »Ne«, odgovori Pedanije, »u to ne verujem Veliki brod je mnogo otporniji ćudima mora,no ljuska oraha, koja lako postaje igračka talasa.Uostalom, veliki brodovi imaju manji broj plovidbi od malih brodića, a prenesu istu količinu žita.Naš grad sada troši oko dvadeset miliona talenata godišnje.Sedamnaest miliona se prenese iz prekomorskih provincija.To znači,osamdeset toliko velikih teretnjaka,kakvi se sada planiraju,bi u prošeku išlo samo pet puta godišnje.A time bi i rizik bio daleko manji, nego sa malim jedrenjacima,koji stalno krstare po Sredozemnom moru.« Ona druga dvojica se složiše sa njime.Metilije obeća,da će nabaviti spisak službenika za mito,čime izazva podozrivu skeptičnost kod svojih saučesnika. Dogovorili su se, da se posle prvih ida nađu na istom mestu i konkretno dogovore. »Kurvo«, viknu Pedanije ka uglu krčme, »sad dođi i pokaži šta znaš!« Koliko se ona promenila.U njegovoj kancelariji se prijavila krotka supruga nekog pretora,sada je pred Vitelijem stajala čulna žena,koja nije štedela svoje draži. Antonija je imala na sebi tanku haljinu boje lavande,u struku skupljenu zlatnim kajišem.I na najmanji pokret, duboki izrez je pružao pogled na gole grudi. »Skoro,da te nisam poznao«,izvinjavao se Vitelije,koji je,kako priliči imućnim ljudima,prolazio u kolima sa upregnutim konjem. Antonija se smeškala. »Znam da potpuno pridobijem muškarca,iako mi to do danas nije uspelo sa mojim mužem.«Ona dade znak robovima,koji su malo po strani stajali sa njenom nosiljkom, da se udalje. »Da li ti je po volji«, upita onda, »da se popnem kod tebe u kola?« Vitelije potvrdi, klimnuvši glavom i upita:
»Često dolaziš u ovaj kraj?« »Ne.Kunem se desnom rukom«,odgovori Antonija,»ali za ljude, koji traže avanturu, ovo je pravo mesto.« »Dakle, tražiš avanturu«, ponovi Vitelije i prelete preko šarene gomile. Pre više od dvadeset godina ovde na Mulvijevom mostu, stupio je na tlo Rima.Opojan život, koji je pulsirao, šokirao je njega, majstora za krpljenje posuđa iz Bolonje.Ovde je bio početak svega.I tu prekoputa, tvarno,još uvek stoji Cezonije,na glavi nema više kose, ali dečkićima još uvek upućuje požudne poglede. »Šta znači avantura«, reče Antonija i posadi se pored Vitelija,ne uskrati gladijatoru priliku za dobar pogled na obnažene grudi, »ali kao prvo u avanuri bih se potpuno zadovoljila.« Da Antonija nije sedela pored njega u kolima, možda bi Vitelije bičem ošinuo vranca i u kasu napustio mesto.I tako mu nije ostalo ništa drugo,do da čeka Na neki način ova žena je podsećala Vitelija na Mesalinu, koju je sreo baš na tom mestu.I koji kraj te prolazne avanture! Ali onda potisnu ove misli.Antonija nije Mesalina,i žena jednog pretora nije careva.Mesalina je htela sa njime da uživa, a on je hteo Antoniju da iskoristi za svoje poslove. Biti sa ženom vrhovnog sudije čija je dužnost bila i državna kasa,bilo je od neprocenljive vrednosti za jednog bankara I tako je prepustio,da se stvari same odvijaju. Bilo je očigledno,da je provocirajuće koketiranje plemićkih kurvi izluđivalo Antoniju.Kako su zadizale suknje,nudile grudi prostačkim recima.Ni mladići, koji su trčkarali od jednog do drugog muškarca i hvalisali se nisu bili za ženu jednog vrhovnog sudije. »Hajde da potražino vrtove Lukula«, predloži Vitelije, »tamo se možemo prepustiti na miru« i okrenu kola. Zadnje parče su išli pešice. Ribnjaci su se smenjivali sa voćnim plantažama i kavezima za životinje, a između su se nudili skroviti senici za dokoličenje, veštački predeli fantazije na obodu Rima, kamene pustinje. »Čovek vredan divljenja, ovaj Lukul«, primeti Vitelije u hodu.»Za obične stvari, velikim vojskovođama i političarima nedostaje smisao za romantiku.Lukul je bio redak izuzetak,umro je pomračenog uma.« Antonija je ćutala.Ona se toliko približila,da je osećao toplotu njenog
tela. »Izgleda, da nije lako biti udata za pretora«,reče očekujući neki odgvor,ali Antonija je i dalje ćutala. »Uvek ga čuvaju dva liktora,čak ni žena ga ne poznaje.« Antonija stade, obavi ruke Viteliju oko vrata i prošapta.»Deset purpura bih dala za gladijatora, kao što si ti!« i svojim jezikom je tražila njegove usne. Vitelije, koji se plašio da ih neko ne vidi, povuče je u jedan od mnogobrojnih senika u obliku školjke. Samo što su se spustili na belu mermernu klupu, u svežinu ove ne, Antonija poče lagano da se oslobađa mirisnih haljina i Vitelije ugleda sve ono što je mogao zamisliti i osetiti.Kakve grudi, meke kao breskve, titrale su pri svakom pokretu njenog rozikastog tela,a tamo medu njenim dugim nogama nežne maljice otkrivale su sjajne, rozikaste usmine. »Uzmi me«,preklinjući je molila Antonija,raširivši noge. A kada vide da gladijaotr okleva, tiho zastenja: »Godinama nisam osetila muškarca u sebi, godinama već moj muž ne pokazuje nikakvo interesovanje za mene,uzmi me!«Drhtavom rukom zaroni ispod Vitelijeve tunike i dugim, tankim prstima maziše njegov ud. On zatvori oči i potpuno se prepusti telesnom uživanju.Zaboravi sve oko sebe i pomno se predade Antoniji,za čim je čeznula ... »Koji si ti muškarac?«,šaputala je Antonija kad su se u sumrak probudili iz ekstaze, a on joj odgovori.»Što si ti dobra,Antonija.« Malo su zagrljeni leškarili. »Mrziš muža?«, upita Vitelije. »Ne mrzim ga«,odgovori Antonija, »ali ga i ne volim.Kao čuvar državne blagajne, on je oženjen svojim poslom. Nedostaju mi dokazi, ali ubeđena sam, da ima neke žene, sa kojima zadovoljava svoje potrebe.Drugačije ne mogu da mislim.« »Ne mora tako,da bude!«, reče Vitelije.»Moja žena Tertula je isto takva i odbija sve Venerine radosti.Ne bi ni pogledala drugog muškarca.Slaba je to uteha.« »Tebi,kao muškarcu je lakše.Muškarac ode u Lupanar uzme ljubavnicu u potaji, plati joj stan u nekoj insuli,a kada ne može više da izdrži pošalje
ženi brakorazvodnu parnicu. Žena, pak,mora da čeka,da je napusti i ne poželi u braku, onda joj ne preostaje ništa drugo,no da se baci drugom u zagrljaj.« »Hoćeš da se razvedeš od muža?« Antonija je ćutala. »Zar ne bi bilo bolje,da priznamo tvome mužu za nas?«, upita Vitelije. »On je još uvek pretor.« Antonija to odbi,pa,oni imaju toliko mogućnosti da se potajno viđaju.»Ili ti tvoj posao dozvoljava,da se viđamo samo jednom mesečno?« »Nemoj o poslu«, zamoli Vitelije. »Merkura mu, ima toliko lepših stvari! Maločas si me pogodila,kad si rekla, da nisam stvoren za moju ulogu.Imala si pravo. Primoran sam na nju, iako mi ne leži i nemam ambicija.« »Znam ja tvoje sposobnosti«,reče Antonija zapanjenom Viteliju koji je pomno slušao. »Domicije, moj muž, priča mnogo o poslovima sa novcem.Samo ne navodi imena. Domicije spada u tvoje obožavaoce.Za njega je neverovatno, kako si od gladijatora stigao do bankara,ali Domicije zna samo brojke.Ovih dana priča o tvojoj ponudi za finansiranje nove flote za prevoz žita.« Antonija poče da oblači haljine. »I kakve su moje šanse?«Vitelije se odjednom otrezni,zaboravi uzbudljivu ljubavnu igru sa ovom ženom,ponovo je bio bankar Vitelije. »Ne mogu da se setim tvoje ponude«, reče Antonija, »koji su tvoji uslovi?« »Tražio sam za sto miliona sestercija kamatu od devet procenata i otplatu od pet procenata posle pet godina.« »Tačno, tako je glasilo. Tvoja najjača konkurencija je bankarski konzorcijum, koji je dao sličnu, ali povoljniju ponudu. Sada zavisi samo od najvažnijih službenika, koji će biti podmićeni ...« »Ako Domicije sazna za nas, onda sam propao,flotu za prevoz žita mogu da bacim u vodu!« »Neće saznati,osim toga plaćaš mu pristojan mito.Koliko mu ustvari daješ?« »Svaki viši državni činovnik dobija mesečno hiljadu sestercija I
dvadeset kvestora, šesnaest pretora i oba konzula. Odskora plaćam i dva edila za protekciju po pet stotina sestercija,ne zato što ih smatram za važne ljude,ali kao nadzornici kontrole saobraćaja, kupališta i bordela mogu biti od koristi, a poneki edil ima pristupa kod visokog činovnika. Ali nećemo o poslovima.« »Ne, samo razgovaramo«, reče Antonija. »Kada ću te ponovo videti?« »Kad hoćeš,sledećeg prvog,u isto vreme,na istom mestu!« Vitelije se ozari. Približivši se kući,Vitelije ču vrisku neke devojke.»Šta je to?«,upita slugu, koji ga dočeka na ulazu vile. »Gospodarica je naredila,da se bičuje mala jevrejka«,odgovori ovaj i pokaza rukom na dvorište. U Vitelijevim očima sevnu gnev, on požuri u dvorište okruženo stubovima, gde je Tertula posmatrala gnusnu scenu sa očiglednim zadovoljstvom,jedan rob je šibom udarao devojku po goloj stražnjici. Ruke su joj bile vezane, a ona prebačena preko klupe. Ostali robovi su stajali u krugu i morali da gledaju. »Prestani!«,viknu Vitelije još iz daljine.Uplašeno su zurili robovi u ustreptalog gospodara,onda u Tertulu, izgleda da je bračna svađa bila na pomolu. »Oslobodite joj ruke i gubite se!«, naređivao je Vitelije.»Samo ti Tertula ostani ovde!« Kako su se plašili preteče oluje,pobegoše robovi u svoje pomoćne prostorije. »Zašto si dala da se bičuje?«,upita Vitelije. »Kod presvlačenja samo što me nije udavila«,žestila se Tertula, »iz sve snage mi je povukla haljinu preko glave, dok mi se kajiš obavio oko vrata.« »Zar to nije bila dobrodošla prilika,koju si dugo čekala,da bi krotila malu jevrejku?« »To je moje pravo, da bičujem robinju, koja zasluži.To mi nećeš oduzeti.« Vitelije poče da se dere. »Dokle god sam ja gospodar ove kuće,robovi će se bičevati samo kad
zasluže.Robinja,potpuno sam siguran,nije kriva.Ti nju bičuješ zato što misliš time mene da pogodiš.Od početka je nisi podnosila,jer sam smatrao da je lepe spoljašnjosti i prijatno biće.Sad želiš, da joj isprobaš snagu.« »Smešno«, siktala je Tertula. »Veruješ, da si jak, u stvari ti si bedni slabić.Misliš da nešto možeš,jer koristiš pesnice.Možeš da se boriš i ništa više.Kao poslovan čovek,ti si nesposobnjaković.Kod hrama Venere i Rima gradi se najveći amfiteatar na svetu.I ko finansira taj projekat? Tri beznačajna zajmodavca, koji su do sada bili srećni, da ih neko zamoli za mali kredit. Želela bih da znam, zašto trošiš čitavo bogatstvo na podmićivanje, kad trku drugi dobijaju!« Tertuline reci mu padoše kao šamar posred lica i duboko ga povrediše.Njegova žena je bila u pravu, u poslednje vreme, stagnira sa poslovima.On nije bio mudri poslovni čovek kao Ferorije,koji se igrao sa klijentima i konkurenciju uvek ostavljao praznih ruku.Brodovi, kojima je Ferorije pravio poslove, stajali su prazni u luci Ostiji i iziskivali visoke ležarine,500 sestercija po brodu na dan,stare teretnjake je trebalo hitno renovirati.Ali čemu investirati u flotu, koja nema plovidbe? »Loša su vremena«, branio se Vitelije. »Moj otac je baš u lošim vrenenima pravio najveće poslove«, Ijutito je vikala Tertula. Ali kad jedan gazda ima samo mišiće, a ne i glavu ...« »Nisam se grabio za sve to!« »Ne, ti si se ušunjao!« »Tvoja majka me molila sa samrtnoj postelji ...« »Svašta se priča na samrti, to zna svako dete!« »Uradio sam to iz ljubavi prema tvojoj majci.« »Iz ljubavi? Ti nisi voleo moju majku, ti si sa njom spavao. Tu je razlika.« »U svakom slučaju, više sam je voleo nego tebe,jer tebe niko ne može da voli, ti si kamenog srca.« Tertula se razjarila. »Zašto se ne razvedeš od mene? Mogu i bez tebe da živim. Ja ću ti reći. Ti zavisiš od mog novca.«
»Meni nije potreban tvoj novac.Doduše, nisam bio Krez kad sam se tobom oženio, ali sigurno ne siromašan.Moj posao gladijatora je unosan i donosi mi zadovoljenje. Bio sam ponosan na svaku pobedu, koju sam osvojio. Ali ni jedan jedini posao, koji sam sklopio nije me učinio zadovoljnim. Gadi mi se da podplaćujem lenje državne činovnike, što moram da kupujem njihovu naklonost i ljude koji prosjače kredite, čije kreditne sposobnosti moram da ispitujem. « »Onda se vrati u prašinu arene, neka te ubiju, probodu ili rastrgnu divlje zveri, što se mene tiče, dokaži se kod žena kao junak, ali mani se od poslova.« U uzbuđenju ni jedno nije primetilo,a je u sobu ušao pisar Kornelije Pontije i ne svojom voljom bio svedok razmimoilaženja. »Oprostite, gospodaru«, prekide oštru razmenu reči, »treba da Vam saopštim važnu vest!« Vitelije se zgleda. »Radi se o floti. Upravo dolazim iz foruma i saznao sam da je posao propao.« »I?«, upita Vitelije očiglednono ljut. »Mi smo otpali.« Tertula se zlobno nasmeja. Njen grčevit smeh bi mrzak Viteliju i on se suzdržavao, da pogleda svoju ženu u oči. »Eto ti sad, ti bedniče!« Vitelije se pravio, kao da nije čuo Tertulu. »Odakle ti to obaveštenje?«Kornelije Pontije reče.»Pretor je rekao u forumu. Rekao je da je učestvovao u odlučivanju.Dobila su tri zajmodavca,koji su finansirali amfiteatar.« Vitelije prebaci ogrtač. Bio je besan. »Hajde!«,reče pisaru, a kad on upita.»Kuda idemo?«, odgovor je bio.»Kod Domicija, pretora!« Domicijeva paiata se nalazila u otmenom delu grada. »Javi svom gospodaru, Vitelije želi sa njime da razgovara!«, reče robu na ulazu. Naklonivši se ovaj nestade, ubrzo se vrati i povede obojicu u atrijum. Domicije se ljubazno, ali smeteno, smeškao, obučen u purpurnu togu, kako je odgovaralo njegovom rangu.
»Zdravo Vitelije!« Odmah je prešao na temu i ispričao,šta je došlo do njegovih ušiju.Vitelije je očekivao od Domicija razložno objašnjenje, ogorčeno uveravanje, da sve to uopšte nije istina,ali ništa od toga.Bestidnim podsmehom Domicije odgovori. »To je stvarno tako.«Vitelije zaneme i to potraja,dok mu se ne povrati moć govora. »Domicije«, poče on, »već duže ti plaćam svakog meseca hiljadu sestercija, jer verujem, da je koristan tvoj uticaj u poslovima senata.I kao što znaš, ti nisi jedini, koga je obasjala ova naklonost.Povrh toga,svaki visoki činovnik u Rimu dobija izvesne dodatke.Ovaj novac ne izdvajam,zato što ne znam ništa korisnije, naprotiv,do sada sam smatrao,da je dobro uložen.Sada,dva puta ostajem bez posla.Zvanično me već ismejavaju,jer su me prešla tri patuljka.Šta imaš ti, da kažeš u vezi toga?« Pretor je šetao gore dole. Vitelije je video, da traži neki odgovor. Nehotice je morao da pomisli na Antoniju,kako se ovaj čovek prema njoj, maćehinski ponašao. Što je bio u vezi sa njegovom ženom,bilo mu je u neku ruku, satisfakcija. »Svakako«,poče Domicije nespretno, »hiljadu sestercija je puno novca ...« »Mnogo više no što dobijaš kao pretor«,prekide ga Vitelije. »... Ali«, nastavi Domicije, »hiljadu i pet stotina je mnogo više, ti nisi jedini, kome je skupa moja naklonost.« Vitelijevo lice dobi boju pepela. »Hoćeš da kažeš, da su ti drugi više ponudili?« Istog trenutka u atrijum stupi jedna žena.Crvenkast sjaj njene kose činio je dražestan kontrast tamno zelenoj tunici. Ona se prijateljski nasmeši gostima. Domicije reče. »Antonija, ovo su gladijator Vitelije i njegov pisar Kornelije Pontije.« Okrenuvši se Viteliju progovori. »Ovo je moja žena Antonija.« »Pa to je ipak nemoguće!«, skoro da je izletelo Viteliju.»To ipak nije tvoja žena Antonija.Sa tvojom ženom sam spavao u Lukulovom parku!«, ipak ne izusti ni jednu reč, piljio je u ovu ženu i postepeno mu se otvori pred očima. Bio je žrtva rafinirano vođene intrige.Konkurencija mu je postavila
klopku, da bi pronikli u njegove poslove,a on,naivni gladijator,upao je nju,u strasti je otkrio važne poslovne tajne i tako doveo preduzeće na ivicu propasti. »Ako još budeš piljio u moju ženu«, čuo je Domicija, »postaću ljubomoran.« »Nije ti potrebno«, reče Vitelije, »zaista ti nije potrebno!« i oprosti se. Na izlazu Vitelije reče svome pisaru: »Morao sam znati.Na Mulvijevom mostu ne treba se upuštati ni sa jednom ženom.Jednom mi je to bilo kobno.Nevesta gladijatora je arena.« Kornelije je bezizažajno gledao ispred sebe.Nije razumeo ni jednu reč koju je gospodar izgovorio.
15. POGLAVLJE Vitelije je dahtao.Znoj je oblivao njegovu čekinjastu bradu. Umotanim pesnicama je udarao debeli, položeno okačen balvan. Svaki udarac, bolno se prenosio kroz kosti do ramenih zglobova. »Brže«, grmeo je Poliklitije, »i snažnije.Moraš munjevito da udaraš!« Posrtao je gladijator.Bol u rukama paralisao je snagu. Vitelije se plašio bola. »Finiš!«, viknu Poliklitije. »Dosta!«, trener priđe Viteliju, pogleda ga pravo u oči i tiho reče. »Ako i dalje budeš takav,u prvoj borbi ćeš leteti na pesak arene.Debeo si i razmažen,ne možeš se više nositi sa mladićima.Treba da savladaš borce,koji su upola mlađi od tebe. Kako ćeš se sa ovim nositi protiv njih?« »Imam iskustvo od tri decenije«,reče Vitelije.Poliklitije je ćutao.Gladijatoru nije promaklo,koliko je njegov odgovor bio besmislen. Pravi odgovor bi bio:»Ja moram nazad u arenu.« Tri dana pre Saturalija,Vitelije je uručio svojoj ženi Tertuli tužbu za razvod, kojom je poništen brak.To je bio neformalan akt kao i zaključenje braka.Po Avgustovom zakonu o braku,bračna imovina je ostala podeljena,tako da je Vitelije morao da napusti poslove svoje žene,a da zadrži onoliko koliko je zaradio kao gladijator. Njegov ponos uopšte mu nije dozvolio da od Tertule uzme ma i jedan sestercij. »Ja pripadam prahu arene«,reče gladijator, dok je ukočeno gledao pesak, »i ako treba, na njemu ću umreti.Nikada nisam stremio purpuru i ugledu.Moć, uticaj i bogatstvo uvek su mi nametani.« »Ali ako si odlučio ponovo da se boriš«, nastavi Poliklitije, »onda nikada ne smeš da stupiš u arenu sa ovakvim mislima,mogao bi da pogineš. Gladijator zna samo jedno, a to se zove pobeda.« »Dobri Poliklitije«,reče Vitelije i stavi treneru ruku na rame, »mnogo sam ti zahvalan i znam, da mi želiš dobro, ipak moram ponovo, da se
naviknem na takvo ponašanje.Ali sada iskreno kažem,mogu li to još jednom?« Poliklitije je vrteo glavom levo desno. »Znaš izreku, gladijator,koji je jednom gledao borbu sa tribina, ne treba nikada više, da se vraća u arenu.I zaista svi dosadašnji pokušaji su se završili tragično. Ali ako ima neko,ko bi mogao ovaj zakon da prekrši, onda si to ti Vitelije. Neka bogovi budu uz tebe.« Vitelije nemo zagrli svog trenera.Na to Poliklitije reče. »Kad sam te uzeo pod svoju zaštitu bio si ptić,spretan mladić kome je nedostajalo snage i izdržljivosti.Danas imaš snage, izdržljivost i uz to iskustvo, ali ti nedostaje mladalačka brzina.Ne znam,šta je bolje,ovo ili ono. Najopasnija je tvoja zasićenost. Nekada si se borio da bi preživeo, morao si u arenu, nisi hteo da gladuješ.Danas hoćeš, da se boriš i nastaviš raniju slavu, hoćeš mase da dovedeš do ekstaze i siguran si,da će te narod iz redova pomilovati,ako izgubiš borbu.Tako se igraš svojim životom,jer mnogo češće je brži mač protivnika od palca tvojih obožavalaca. « Vitelije priteže bandaže na pesnicama, izbaci bradu,da su mu zubi sevnuli i odmeri klateći balvan. Onda zabi desnicu o spravu za trening tako da se tresao od bola. »Rešio sam da se borim«, procedi gladijator sa licem iskrivljenim od bola, »i hoću da pobedim.Kad sam skoro gledao izgradnju amfiteatra ispred careve palate, odjednom sam čuo mase, kako iz redova viču: Vitelije! Vitelije! i u meni se budila nova snaga. Borio sam se protiv ritijara i divljih životinja, i ja sam jurio od jedne do druge pobede i znao sam,da za mene na ovom svetu postoji samo jedno, poziv gladijatora!« Poliklitije odmahnu rukom. »Čovek odviše živi od uspomena i mnogi umru od gladi. Ako se vratiš u arenu, onda moraš sve da zaboraviš, moraš sasvim od početka i svaku borbu izboriš kao novu, kao da ti je prvi nastup u Cirkusu.« »Šta misliš, koliko će to trajati, da bi se odvažio za prvu borbu?« »Koliko ima kako si poslednji put bio u areni?«, uzvrati pitanjem Poliklitije. »Osam godina, mislim, sigurno ima ...« Poliklitije je šarao nogom po pesku. »Vitelije, ti si veliki borac,ti si
poslao ljude u smrt,koji su se ubrajali u najznačajnije gladijatore Rima.Zato što si bio gladan.Sad si mnoge godine proživeo u izobilju, ako se brinem za tebe, to je zbog toga.« »Dakle, koliko dugo?«,i dalje je insistirao Vitelije Posle dugog razmišljanja, Poliklitije reče. »Ako prihvatiš trening,kao u stara vremena,onda ćeš za godinu dana odmaći toliko,da mogu da te pošaljem u arenu.« Celo Vitelijevo lice se ozari.Kao mali dečak dobovao je pesnicama po golim grudima i obesno skakao sa noge na nogu. »Biću uporan i pokazaću svim onim žutokljuncima, ko je najveći gladijator Rima!« Noć je bila sparna. Nedeljama je zemlja vapila za kišom, a prodoran koncert cikada oduzimao je Viteliju san.lako se dobro osećao u staroj kući u via Appia,nekada tako bliskoj okolini,još uvek nenastanjenoj,postala je skoro neprijatna. Gladijator je posmatrao tamu.U cvrčanju popaca čuli su se neki jasni, tupi i daleki udarci. Vitelije ustade.Opet se ponovilo! Tupi udarci, nije se moglo odrediti odakle dolaze. Prebaci na sebe tuniku i odšunja se niz stepenice u vrt, gde pesma cvrčaka bila još više neizdržljiva.I ovde takođe se čulo lupanje i udaranje čekića. Gladijator se okretao na sve strane,da bi utvrdio odakle zvuci dolaze,uzalud, dolazili su sa svih strana.Sada je čuo i korake.Vitelije stade iza grma oleandera. Ulicom se bojažljivo približavala i okolo osvrtala neka žena sa zavežljajem. Šta je bio razlog za njen oprez? Gladijator je oklevao jedan trenutak.Da li je ova žena imala nešto sa čudnim zvucima.Oprezno pokuša da je prati. Ni sto koraka od njegove kuće skrenu pojava na levo.Kad je došao do tog mesta, zapanjeno je zurio u tamu pojava je nestala, kao da je u zemlju propala. Sad više nisu mogli, da se čuju tupi udarci. I sledeće noći gladijator nije imao sna.Sa prozora je gledao mračni vrt kad do njega dopreše zvuči koraka.Ona je opet tu, pojava od juče! I ponovo se plašljivo osvrtala, da li je neko video.Vitelije se spusti niz stepenice i dugim korakom je pratiše u stopu.Udaranje čekića je postajalo
sve jače i jače ,nema sumnje, on to nije samo umišljao. Kao i prošle noći, pojava skrenu levo.Ovog puta je odmah bio na tom mestu i video žena, udaljena ni pedalj od njega, propade u zemlju. Prvo je mislio da sanja. Čelo mu se oznoji. Jupitera mu! Nikada, ni kao dete, nije verovao u duhove. Saplićući se preko žila pinija stiže do mesta gde je zemlja progutala ženu. Pred njim se ukaza rupa, jedva veća od vodeničnog točka, svež vazduh ga zapahnu.Kamene stepenice su vodile unutra. Vitelije je osluškivao. Lupanje čekića je prestalo. Čuo je daleke glasove.Bez oklevanja,krenu Vitelije nizbrdo, oprezno korak po korak, oprezno opipavajući. Stepenice su bile uske, jedva nešto šire od ramena i strmo su vodile u dubinu. Dvadeset,trideset stepenica je imao za sobom,kad ugleda bledo svetio,koje je obasjavalo jazbinu. Vitelije zastade,u daljini su se čuli glasovi. U zidu ugrađena uljana lampa otkrivala je četiri hodnika,koji su se račvali ka nebu.Pridošlica osluškivaše kroz svaki otvor na zidu, iz koga su prodirali jasni šumovi.Vazduh je bio ustojan i suv,disanje otežano.Vitelije je prolazio hodnikom,čija se visina smanjivala.Levo i desno su bili horizontalni zidovi od sige sa urezanim natpisima ili novčićima.Onda ponovo poče udaranje čekića.Gladijator zastade, šum je postao jasniji. Učini mu se da čuje korake, koji su se približavali. Hitro uskoči u jedan od horizontalnih otvora u zidu, nije se usuđivao, da diše. Sad se približavao plamen uljane lampice. U rasutoj svetlosti pojavila se ženska prilika,sa velom na glavi.U deliću sekunde Vitelije ugleda njeno lice, ali ovaj trenutak je bio dovoljan, da uznemiri gladijatora. Mora da je negde video ovo lice. I pre no što se snašao, žena je nestala, samo se čuo bat njenih koraka. Gladijator napusti skrovište i pođe hodnikom, orijentisao se pipanjem zidova sa obe ruke dalje u pravcu odakle su dopirali šumovi nekog rada. Slaba svetlost najavljivala je gradilište pod zemljom.Tik iza novoizgrađene raskrsnice puteva stiže do stepenica, koj su vodile jedan sprat niže. Buka koja je dopirala odozdo davala je utisak grozničavog rada.Ispod jednog ispusta na zidu posmatrao je Vitelije,kako pet polunagih muškaraca kukama i štemajzima prave niše u zidu.Na zemlji su stajali vrčevi i posuđe, koje je očigledno, nedavno donela nepoznata žena. Ljudi
su ćutke obavljali posao. Vitelije, ni sam nije znao, šta je ovde dole očekivao, ali na neki način, bio je razočaran. Bilo je sigurno, da je prispeo u jedan od lavirinta, koje su kako se u Rimu moglo čuti hrišćani napravili dužinom via Appia,da bi sahranjivali svoje mrtve. Međutim, Vitelija je fasciniralo lice nepoznate žene.Dok je pipao put nazad, pred očima mu je bilo to lice.Ono ga je magično privlačilo i slutio je, da ženu nije prvi put sreo.Sutradan,pitao je gladijator svog sekretara Kornelija Pontija, da li je hrišćanska sekta sada dozvoljena ili zabranjena. »O,gospodaru«,odgovori ovaj,»oni se množe kao zečevi,iako car nije baš tolerantan za njihovu veru.« »Još uvek se održavaju hrišćanski procesi?« »Naravno, gospodaru.Ko izbegava da prinese žrtvu ispred velike statue boga sunca sa Vespazijanovim likom,stavlja se na krst.« »A hrišćani to izbegavaju?« »Većina.Oni ne polažu mnogo na ovaj život.Njihovo carstvo,tvrde oni,nije na ovom svetu.« »Znam«,reče Vitelije i posle pauze,»Da li poznaješ članove ove sekte?« Kornelije Plinije je ćutao. »Možeš,da mi kažeš istinu«,i dalje je insistirao gladijator,»ni jednog neću odati.«Sekretar poče uzdržano. »Skoro svako,ko je u Rimu rob ili beskućnik, u vezi je sa hrišćanima.Tako i ja. Oni obećavaju večito blaženstvo i život, koji počinju posle smrti.Oni veruju, da će doći dan, kada će mrtvi vaskrsnuti ...« »Sigurno je to razlog,što svoje mrtve ne spaljuju po rimskom običaju, već ih polažu u podzemne grobnice.« Kornelije Pontije potvrdi klimnuvši glavom. »Da li ti je poznato neko njihovo groblje?«,i dalje je zapitkivao Vitelije.Sekretar odrečno odgovori. »Do sada nisam sledio ni jedan njihov zahtev,jer još uvek više verujem u bogove Rima sa njihovim hramovima i naslikanim freskama,nego u nekog nepoznatog boga iz neke daleke zemlje.«
Naredne noći Vitelije je ponovo stajao na prozoru i čekao. U daljini se opet čulo udaranje čekića i kucanje.Nije dugo prošlo,kad se pojavi žena, plašljivo se obazirući na sve strane.Sigurnije no prethodnog dana,spuštao se uskim stepenicama, sa svetlom u ispruženoj desnici.Čuo je kako nepoznata razgovara sa kopačima i više se uopšte nije dvoumio,ovu ženu je već sreo.Lampica, u njenoj ruci je titrala i bacala nemirne senke na zid iza njega.Vitelije je čekao u prostoriji sa četiri raskršća i osluškivao umilni glas nepoznate, razumeo je samo poneku reč, koju je razmenjivala sa muškarcima.Najzad je razumeo reči na rastanku »Salve ostaj zdravo, Tulija.« »Tulija?«Već sledećeg trenutka približavali su se koraci.Gladijator je držao uljanu lampu kao oružje,daleko od sebe. Mislio je da se žena na smrt uplašila,ali kad ga je ugledala, stade i smireno reče. »Slava našem gospodu bogu!« Vitelije ne izusti ni jednu reč, podiže svetiljku, pođe dva koraka ka nepoznatoj, smaknu joj veo, koji je bio prebačen preko kose. Hteo je da vrišti, ali glas mu se zaglavio u otvorenim ustima, proguta pljuvačku, onda promuca. »Tulija, Tulija!« Žena spusti pogled i prošapta, nepogledavši ga: »Vitelije ..., to sam ja ... Vitelije.« »Ali Tulija«, pokušavaše gladijator da se pribere,»ali Tulija, ti ...« »Misliš,da je duh pred tobom,jer je nekada Vestina sveštenica Tulija živa zakopana.Nemoj sumnjati u svoj razum ,ja sam to.« »O, vi bogovi pomozite mi!«, mucao je Vitelije. »Slabi su tvoji bogovi«, reče Tuilja samouvereno, »po njihovoj volji sam osuđena da umrem brutalnom smrću,ali vidiš, moj bog je jači, on me spasio.« Nezamislivo,neverujući gledao je gladijator Tuliju pravo u oči.Ne, nema sumnje, pred njim je ona žena,koja je kao devojka pre više od petnaest godina živa uzidana na Marsovom polju, jer je prekršila svečanu zakletvu Vestalkinih devica. »Tada«, poče Tulija, »kada su oluja i brišući naleti kiše najurili
besposličare i stražare sa mog groba,gospod bog mi je poslao spasioce, dva hrišćanina, koji su se molili pored raspeća svoga brata. Ja sam stajala u vodi do vrata, kad sam čula glasove.Neka im svemoćni bog blagoslovi jadne duše.Nisam razumela reči, samo sam vrištala koliko me grlo nosilo »hoću da živim,hoću da živim«. Odjednom se otvorila teška ploča, ljudi su me izvukli napolje,bila je noć.Doveli su me u Transtiberijum i primili me u njihovu zajednicu. Sada pripadam njima. Svakog dana se molim bogu i zahvaljujem, što su me spasli,život sam posvetila službi hrišćana.« Vitelije odloži lampu u jednu od niša i uhvati Tiliju za mišicu,u njegovim očima blistale su suze. »I sve zbog mene«, reče i jedan trzaj potrese njegovo snažno telo. »Oboje smo bili mladi i neiskusni«, pokušavala je Tulija, da ga smiri, »navukli smo na sebe greh i krivicu,ali bog nam je oprostio.« Čvrsto privuče Vitelije ženu ka sebi,»Tulija moja osećanja prema tebi nisu ništa drugačija , nego onda, na Fucinskom jezeru!« Tulija se nesvesno istrže, »ne smeš tako, da govoriš,Vitelije. Zaboravi, šta je bilo među nama. Moj život sam posvetila bogu.Nikad više ne smemo, da se sretnemo. Zdravo, neka bog prosvetli tvoju dušu.« »Tulija!«, dozivao je Vitelije i zgrabi svoju uljanu lampicu.Čuo je samo kako se njeni koraci brzo udaljavaju.Bezvoljno se pope gore, gde ga dočeka pesma hiljada cikada. Narednih noći Vitelije je uzrujano šetao gore dole po spavaćoj sobi.I na najmanji šum,hitao je prozoru u nadi da će videti ženu sa velom,koja je išla u katakombe. Ali ništa se nije dešavalo.Lupanje čekića i kucanje su,takođe prestali.Kad je dan kasnije sišao u lavirint hrišćana,mesto je bilo pusto. »Vitelije se opet bori!« Stajalo je na zidovima kuća,na gradskim trgovima je to bila tema dana,a ispred Cirkus maximusa to su objavljivale bronzane table sa nelepljenim zlatnim plakatama.Vest,da se najveći gladijator Rima,posle osmogodišnjeg prekida, vraća u arenu, bacila je rimljane u oduševljenje. »Kakva borilačka priroda!«U žučnim diskusijama nije bilo pitanje,da li
će tridesetosmogodišnjak moći da osvoji još jednu pobedu,niko nije sumnjao,mnogo češće su se pitali koliku svotu novca će dobiti za ovu odluku.Po predpostavkama rimljana, mora da je nezamisliva pobednička premija,koju je car Vespazijan odredio za igre slavljenja Minerve.Trke kolima, zeleni protiv crvenih,borba carevih gladijatora protiv bikova iz Portugalije, rvanje parova iz Germanije sve je to bacila u zasenak borba u boksovanju između Vitelija i Bajbija. Bajbi je došao iz gladijatorske škole u Pompeji i važio je za nepobedivog. Sa trideset godina osvojio je trideset pobeda i nije pretrpeo ni jedan poraz. Razmišljao je o povlačenju i ova borba trebalo je da bude krunisani kraj.Kao i Vitelije,I on je najveći ugled stekao borbom pesnicama.Brzina čvrstina su bile njegove primarne osobine,ništa drugačije nego kod njegovog protivnika. Vitelije je neumoljivo trenirao,moćno,izgubio je na težini i povratio nekadašnju lakoću. Njegov učitelj Poliklitije je samouvereno ušao u ovu borbu. »Ako misliš, da je jači od tebe«, stalno mu je ulivao u mozak, »onda se seti, da je on još bio na sisi dojilje, kad si ti osvojio prvu pobedu.« »Ave Cezare, morituri te salutant!«Odzvanjalo je u njegovim ušima kao oda. Vitelije se osmehivao, dok je ispruženom desnicom pozdravljao cara. Vespazijan je sedeo, utonuo u svojoj loži, ostario je i poboljevao. Slobodnjakinja Cenis, sa kojom je od smrti svoje žene Flavije Domicile delio krevet,brižno je vodila računa o njemu.Dva herolda sa peruškama na zlatnim šlemovima vodila su dva borca pesnicama do polovine arene.Sa svakim stepenikom, kojim su se lagano penjali u ring, bodrenje je bilo sve jače,navijanje sa sve većom ekstazom, a gore na belom mermeru isturene platforme,kože doboša publike samo što nisu popucale od prejakog dobovanja. Kad Vitelije podiže ruku,njegov protivnik Bajbije,koji mu je telesno potpuno dorastao, izgledao je mnogo manji. Komadi odeće, jastučići za sedenje leteli su u vazduhu i padali na pesak u areni. Jedan minut stajao je gladijator u tom položaju. Bajbije je stajao po strani.U redovima je vladala graja. Komanda sudije u podnožju obeliska izgubila se u buci
gledalaca.Skoro, da su zaboravili, zašto su ova dvojica stajali u ringu na sredini arene.Tek kada je Vitelije spustio bandažiranu ruku i zakoračio na površinu za borbu oivičenu crveno,sleglo se mahnitanje. Konačno su protivnici, spremni za borbu, stali jedan naspram drugog. On ključa od gneva,vidi samo njegove oči, krenuće na tebe kao divlji bik.Hoće da ti pokaže. Treba li. Pusti ga da priđe. Evo, gong. Hej, priđi već jednom! Zašto ne prilaziš? Hoće da te zavara i nametne svoju taktiku. Dobro smišljeno, drugar, ali tako nećeš namamiti Vitelija! Čekaj, pusti da priđe, ostani priseban.Zar ne čuješ? Prva negodovanja iz publike. Oni hoće, da se boriš! Ah, evo ga. Sad pokušava, da napadne. Koliko nisko drži ruke. Svih mu bogova, kakve pesnice ima! I pogodi ga. Bol? Ne.Gde je prostor za udarac.Nema ga.Stepovanje, levo, desno.Čuješ aplauze? Sećaju se tvoje borbe sa Spikulijem.Tu u rebra.Zašto ne pokriva.Još jedan udarac u rebra.Skoro bez rezultata.Ne treba mu tako prilaziti! Takvi udarci ti oduzimaju snagu.Njegov vreli dah,odvratan.Pazi! Udri. Dobro je.Cilja na tvoje lice,traži prostor u tvom pokrivanju, hoće da te udarcem onesvesti. Hoće kratku borbu. Da li mu je priuštiti.Ali neće on tebe, ti ćeš njega poraziti. Pokaži mu.Imaš udarac u stomak,levom u rame.Da, to boli. Vidiš, kako se previja.Još jednom desnom u stomak.Znoj na čelu. Ne briši, isuviše je opasno,onda on vraća udarac. Udari prekasno, prekasno, prekasno. Kakav udarac! Pravo u koren nosa.Stepuj, leva noga, desna noga. Gde je protivnik? Eto ,još jedan udarac, na isto mesto. Stepuj, makni se. Bajbije! Tvoja desnica je kao čekić.Evo ga opet. Kao da mi je pobegao. Čuješ li muk u publici? Oni su uplašeni zbog tebe.Sad moraš ti nešto da pokažeš. Nećeš izdržati još jedan takav udarac. Eto,i opet ,opet si dobio.U isto mesto.Još jedan udarac u utrobu.Stao je.Kako ne pada? Još jedna desnica u bradu. Da li čuješ, oni vrište? O ne, ne,nisi bio oprezan,ponovo strahovit udarac u koren nosa.Boli, mogao bih da urlam od bola.Zašto,o bogovi, da li ste mi namerno poslali ovog Bajbija! Pokazaću ti ja, opet i opet, još jedan udarac u bradu.Kako mu prska vilica. Ubiću te! Zgnječiću ti lobanju! Zar ti nije dosta? Dobio si.Hteo si da se boriš protiv Vitelija, sad pokaži, šta znaš. Ah, nemaš više snage! Brzo ću ja. Još jedan udarac u bradu, pogodak u čelo. Šta je sad? On posrće! Bajbije! Pada! Bajbije! Više se ne mrda! Vitelije,pobedio si!
Pobeda! Pobeda! Vriska u redovima utihnula je za trenutak,kao da su gledaoci čekali,da Bajbije ustane. Ali kad ovaj ne dade nikakve znake, pokrenu se orkan masa.Dvesta hiljada ljudi je aplaudiralo i skandiralo»Vitelije! Vitelije!«,a pobednički gladijator je uzdignutih ruku otpozdravljao ka redovima. »Uspeo si!«, stalno je ponavljao.»Uspeo si!« Glava mu je pucala od bola.Kada je od sunca zažmurio sevnu bol iz korena nosa do mozga.Nije se usudio, da dodirne povređeno mesto, jer je osečao, da između očiju zjapi duboka rana.Ceo minut je mahao publici. Onda se stepenicama spusti u arenu, nesiguran, čvrsto se držeći za gelender,jer mu je staza ispred nestala, kao kamen u vodi. Kad je pod nogama osetio sipkavi pesak, pogleda, još uvek praćen oduševljenim klicanjem, u pravcu crvene zavese, koja je zastirala portal ulaza i ugleda samo veliku tamnu mrlju. Ka toj mrlji koračao je ponosni Vitelije.U pomahnitaloj publici niko nije primetio, kako gladijator nesigurno pruža nogu ispred noge,kako mu je bol izobličio lice i kako sa mukom pokušava,da se orijentiše.»Vitelije, Vitelije!«, još uvek su vikali rimljani, dok se njihov idol očajnički borio sa mutnom mrljom, koja je stalno menjala veličinu.Čas se smanjivala,čas povećavala i svakog trenutka pretila, da izbledi. Još trideset koraka je delilo gladijatora do cilja i niko u Cirkus maximusu nije smeo primetiti,da je slep prevalio.Vitelije je znao, uspelo je,ali u njemu je narastala zlosutna sumnja. »Božanstvena Minervo«, molio se tiho, »zašto je oko mene samo tama?« Instiktivno je počeo da broji korake. Poliklitije mu je hitao u susret,da mu čestita,mnogo ljudi ga je tapšalo po ramenu a Vitelije odluči, da se ponašao kao da se ništa nije desilo.Niko ne treba da zna, da ga je ovaj Bajbije skoro ubio,da je sve oko njega utonulo u mlečno, tamno sivilo. Najzad, vraća se kao pobednik, a Bajbija robovi vuku u spolarijum. Ne, ne može, ne sme da pokaže. Uspravno je koračao u pravcu, gde je uvek bila crvena zavesa. Ali ako ga niko ne sačeka? Ako ga,u bučnom zanosu pobede, zaborave iza zavese? Ako kao nemoćna životinja počne da se sudara sa zidovima u mračnoj štali? Vitelije stade, naže teško žigosanu glavu, da bi se nekim zvukom
orijentisao. Uzalud. Onda, u očaju viknu, »Poliklitije, pobedili smo!« i u istom trenutku oseti Lanistinu ruku na ramenu. »Vitelije«, oduševljeno će trener »bio si veličanstven!« Zajedno su prešli zadnje korake u areni.Poliklitije je peškirom tapkao gladijatorove čelo.Očajnički je pokušavao da sakrije bol Na sve strane su ga gurali, pritiskali i udarali. »Živeo Vitelije! Naš najveći!« Smešeći se, koliko je uspevao, gledao je u redove, zahvaljivao se mahanjem i bio srećan,kad ga Poliklitije ugura u hodnik, koji je vodio u svlačionicu. »Ova borba ti je donela više no svi dosadašnji dueli«, govorio je Poliklitije, kada je primetio nesiguran hod svog štićenika. »Ovaj Bajbije je jak kao medved, a njegovi udarci su kao zamah čekića«,odgovori Vitelije »morao sam zadnju snagu da iscedim, da bih ga pobedio.« Zagrli Lanistu oko ramena. Kad su došli u svlačionicu, Vitelije se ispruži na ležaljku i zamoli Poliklitija, da iz sobe udalji robove, sekundante i masere. »Na kratko želim da budemo sami!«Poliklitije je razumeo, posla ljude napolje i stavi mu vlažan peškir preko lica. »Da li smo sami?«,upita.Ovaj potvrdi.Onda smaknu peškir sa lica i reče: »Poliklitije,pogledaj me.Reci mi, šta vidiš?« Muk. »Poliklitije, šta vidiš?«, prodorno ponovi gladijator.»Ne smeš da se pogledaš u ogledalu«, reče Lanista, »tvoj nos ne izgleda baš lepo. Smrskao ti je nosnu kost. Ali konsultovaćemo se sa najboljim grčkim lekarima i prineti žrtvenog ovna Jupiteru kapitolijskom.Siguran sam, da ćeš opet moći, da se boriš.« »Ja ne mogu da se vidim u ogledalu«, tiho će Vitelije i očajno steže ruku svog trenera. »Poliklitije,ja više ništa ne vidim.Oko mene je sve mračno.« Poliklitije zagleda gladijatorove lice.Tek sad primeti njegov ukočen pogled. Bojažljivo pređe rukom preko lica ranjenog i stalno ponavljaše pitanje,»Da li nešto prepoznaješ?«
Ali ovaj je samo odmahivao glavom i očajnički govorio»Sve je tama.« »O, vi bogovi«, planu Poliklitije, »nije valjda vaša volja, da ovom hrabrom čoveku oduzmete vid!« Zgrabi vrč sa vodom i grozničavo ceo prosu na beznadnežno Vitelijevo lice. »Da li nešto prepoznaješ?«, uzviknu, povijen iznad glave gladijaotra. »Da li me vidiš?« Vitelije odmahnu i neusuđivaše se, da pokrene oči. Ispruži ruku ka Poliklitiju i uhvati ga za bradu, pa privuče sasvim blizu. »Poliklitije«, reče tiho, »niko ne sme ovo da sazna, čuješ. Jer, ako mi se vrati vid, onda će rimljani u mojoj narednoj borbi reći, on je star i nemoćan, dajte mu lakog protivnika.Ali, ako su bogovi hteli, da ostanem u mraku, onda treba da me se sećaju, kao hrabrog pobednika, a ne kao polumrtvog bogalja!« »Progledaćeš«,tešio je Lanista svog štićenika, »bogovi neće dozvoliti, da jedan tako hrabar gladijator, završi tako bedno.« Vitelije duboko uzdahnu i reče bolnim glasom »U tami sam proživeo detinjstvo, najednom sam bio u sjaju.Zašto ne bi bila moja sudbina, da se vratim u tamu?« Na jedan uzvik napolju, Poliklitije pritrča vratima. Ubrzo se vrati i reče, da je tu grčki vajar, sad ne može da ga odbije. Njegova je želja, da ga modeluje posle ove borbe. Utom je umetnik već utrčao unutra. »Vitelije,ti najveći gladijatoru Rima«,zagrme poletno,»zdravo i čestitam na neverovatnoj pobedi« i pritom uhvati Vitelija za ruku,razgoliti kao što je bio na mermernom postolju. Ruke i dlanovi gladijatora još su bili u bandažu. »Opušteno, opušteno!«, vikao je grk i okrenu jadnu glavu modela u stranu, onda pljusnu šaku gline na daščicu za modelovanje,pa otpoče svoje delo.Tu je Vitelije sedeo, lako ispruženih butina, savijenih podkolenica.Masivni gornji deo tela povijen napred, nalakćen na butine.Glavu mu je grk neprirodno okrenuo udesno, kako bi bila u liniji sa grudnim košem.Pogled je bio blago na gore, gledao je na tribine Cirkusa. »Kako se zoveš?«,upita Vitelije,ne pokrenuvši se.
»Apolonios«,odgvori grk i oblikovaše svoj model,»moj deda,imenjak mi,sin slavnog Nestora iz Atine. On ti je naneo zlo.« »Bajbije?« »Da.« »Ne vredi da pričamo.Vi grci imate izvanredne lekare.Samo se nadam, da nećeš modelirati moje lice,kakvo je danas.« »Ali kako bih mogao drugačije da ga oblikujem, nego onako kakvo je. To je tvrdo, borilačke lice pravo lice gladijatora.« Poliklitije je podržavao grka u stavovima i razmišljao,pre no što se kip izlije od bronze mogao bi još jednom temeljno,da se preradi. Ali nije smeo, da izgovori ovu rečenicu.bojao se, da Vitelije nikada neće progledati.
16. POGLAVLJE U Flavijevom amfiteatru je vladala tako haotična vreva,tako da niko nije opazio dva čoveka,koji su stalno kružili ovalnom arenom, prelazili put od glavnog ulaza do carske lože, tu se okretali i počinjali od početka. Prvo je Poliklitijedržeći za ruku gladijatora, vodio u širokom krugu,skretao mu pažnju na svaki zid, svaku nišu, svaka vrata, nameštao mu glavu na prvi, drigi, treći i četvrti red,onda se Vitelije postepeno snalazio.I petog dana slepi gladijator je sam,već veoma sigurno hodao arenom i već bio u mogućnosti da pokaže carsku ložu,pulvinarije, počasne lože, vrata libitinensisa ili da nađe put ka izlazu. »Kakvi su to zvuci u vazduhu?«, upita Vitelije svog trenera. On pogleda gore ka četvrtom redu, gde su mornari carske flote razvlačili kao ruka debele konopce uzduž i popreko preko grandioznog ovala koloseuma. »Vetar«, reče Poliklitije,» udara o sajle za jedrilice. Car je doveo samo za to hiljadu mornara svoje flote iz Miseniuma. Oni prevlače celu arenu gigantskom, paučinastom mrežom, preko koje će raspostrti staze.Opasan poduhvat,svakodnevno se strmoglavi po nekoliko mornara sa tolike visine. Vitelije pogleda na gore,kao da, može da vidi vibriranje užadi i mornare, koji su visili na sajlama. Svetsko čudo na kome je angažovano petnaest hiljada tehničara i radnika za završnicu,doduše nije mogao videti,ali gladijator je čuo,osećao je atmosferu masivne građevine, koja se oko njega uzdizala do neba. Svaki uzvik, svaki šum u areni odjekivali su kao u školjki.Rimljani su se živo spremali za otvaranje ovog amfiteatra.Tit, koji je zamenio oca, Vespazijana na prestolu važio je za čoveka visokog ljudskog edikta, koji su svuda omiljeni. Flavijev amfiteatar tako ga je nazvao po porodičnom imenu ,proslavio ga je svečanostima od sto dana. Devet hiljada divljih životinja, tigrovi, slonovi, krokodili, nilski konji i sto lavova je dovedeno, pet hiljada gladijatora je bilo spremno za borbu.
Čak su organizovane i pomorske bitke u areni. Kad se tako nešto dogodilo? Tit je na očeva tri reda dodao i četvrti i tu se posvađao sa Eumarijem, upravnikom gradilišta,koji je tešku gornju ploču svojevoljno postavio na laku, lučnu arhitekuturu donja tri sprata. »Ovaj amfiteatar«,reče Vitelije,dok je sa Poliklitijem pored sebe,iznova premeravao dužinu arene,»će biti najlepša građevina na svetu.Koja je radost boriti se u njoj..« Vitelije je tiho brojao korake.Poliklitije odgovori. »Još uvek ne mogu da se pomirim sa idejom, da bez vida nastupiš u areni. Mislim, da je to bogohuljenje.« Vitelije se zaustavi. »Bogovi su hteli, da budem u mraku. Zašto me odmah nisu ubili? Gladijator bez vida Je mrtav gladijator.Ili ću se boriti, ili sam mrtav.Ve-spazijan je rekao, da hoće stojeći da umre,kako dolikuje caru, izdahnuo je na nogama i pao na ruke prijatelja.Hoću, ako su tako i bogovi odlučili, da završim u areni. Tu mi je mesto i nigde drugde.« Lanista je bio čvrst čovek i reči nisu mogle lako da ga ganu, ali ove su ga duboko pogodile. Stavi desnu ruku na Vitelijevo rame i pogleda ga u slepe oči. »Tvoja volja je zakon za mene ,iako je suprotna mom ubeđenju.« »Čekaj tu«,reče Vitelije i dade znak treneru da stane. Poliklitije je zapanjeno pratio gladijatora kako ide ka sredini arene, okrenuo za devedeset stepeni i sigurnog koraka se približavao ogradi,presekao sredinom arene,okrenuo se levo sredini ovala i odatle se vrati pravo do polazne tačke. »Neverovatno«,odmahivao je glavom Lanista, a kad se približio Poliklitiju,on mu oda priznanje.»Prošetao si arenom, kao da je tvoja dečja soba.« U prvom redu amfiteatra,ovu scenu je, takođe pratio jedan čovek odmahujući glavom, sekretar Kornelije Pontije.Samo su on, jedan grčki lekar i četiri roba znali za slepilo gladijatora.Nedeljama su štitili Vitelija, tako da nikome ne bi moglo ni na pamet, da padne.Čak ni mladi Plinije,
koji je posetio gladijatora i pričao mu o smrti svoga ujaka kada je proradio Vezuv, nije primetio teške jade. »Po svim pravima, on je najveći gladijatir Rima!« Kornelije Pontije podiže pogled. Pored njega je stajao Eumarije. Sekretar se uplaši, kad shvati, da je upravitelj gradilišta sigurno već duže vreme posmatrao gladijatora. »Pokušava,da se navikne na dimenzije arene«, reče Eumarije, a Kornelije klimnu glavom u znak odobravanja. »49. mu je godina i misli,da mora više od svih drugih da doprinese svojoj starosti.« »Sve će on pobediti«,reče Eumarije.»Gladijator, koji toliko ozbiljno shvata svoj poziv,je dar bogova.Za njega se ne treba brinuti. Kad sam gledao njegovu po-slednju borbu pesnicama,stekao sam ubeđenje,da je Vitelije nepobediv.« »Gledao si njegovu poslednju borbu?« »Naravno.Kako je mirno primao gvozdene Bajbijeve udarce. Svaki drugi bi se onesvešćen srušio.« Sa svojih mesta u loži, ova dva čoveka su posmatrali čudno ponašanje gladijatora i njegovog Laniste na treningu. »Ponekad se Poliklitije ophodi prema njemu, kao prema detetu«, primeti Eumarije. »Kako to misliš?« »Pogledaj samo, on ga gura i vuče ispred sebe kao budalu.« Kornelije Pontije se unervozi,»Možda je baš to tajna uspešnog treninga«,nagovesti. »Može biti«,odgovori Eumarije. Sekretar gladijatora odahnu,kad su upravnika gradilišta pozvali iz unutrašnjosti tribine. Poliklitije i Vitelije su se u međuvremenu vratili na uski deo arene. Trener je stalno kružio oko svog štićenika, kopao i nabijao pesak. Vitelije je pratio sluhom i stalno okretao glavu ka Lanisti. »Dobar si«, hrabrio je Poliklitije svog učenika. Navodne napade improvizovao je sa korakom unazad.U tome mu je bilo povoljno,što se ispod arene nalazio bazen, obložen drvenim fosnama i napunjen peskom. Svaki pokret proizvodio je tup zvuk i lako vibriranje,prema kojima se gladijator orijentisao.
Nedeljama su tako trenirali, dok i zadnji majstor nije napustio gradilište i svetsko čudo čekalo,da se promoviše nikad viđenim spektaklom. Prošlo je skoro pola godine, od kada je Vitelije izgubio vid. Osim nekolicine u to upućenih,niko nije znao za jad gladijatora. Poliklitije i njegov sekretar Kornelije Pontije stalno su pokušavali,da ga odvrate od još jedne borbe i što su ga više pritiskali, to je na treninzima žešće i bezobzirnije išao protiv sebe. »Danas hoću nešto da doživim«,reče Vitelije Korneliju Pontiju pred početak igara. Ovaj iznenađeno pogleda svog gospodara. »Da«, reče gladijator, »nemoj misliti, ako su bogovi uzeli vid tvome gospodaru, da ne može više,da se raduje životu.Obrij se i iseci nokte kao pred sajam, tržišni dan i obuci najlepše odelo.« Obojica udešeni pošli su ka Aventinu,u čijem podnožju prekoputa Cirkus maximusa su se nalazili lokali u kojima se dobro jelo. Kornelije se upirao iz sve snage da prati brzi korak svoga gospodara,koga su jedino kameni ivičnjaci na raskrsnicama mogli da uspore.Vitelije je tražio da mu čita imena taverni, koja su bila ispisana iznad ulaza i odluči se za jedan po imenu »Kod sedmoro braće.« Rim je, kao i uvek, bio pun stranaca kada su se održavale višednevne spektakularne igre od sto dana i privukle goste iz najudaljenijih provincija. Došli su sa severa Britanije, koja je upravo porobljena,iz Dakije sa donjeg toka Dunava i Portugalije na zapadu,Jermeni su došli iz Azije i Mavritanci iz severne Afrike. Svi su oni preplavili glavni grad i napravili čitavu zbrku jezika. Vlasnik krčme odabra najbolji sto za Vitelija.»Posebna mi je čast, što ćeš pre borbe večerati kod mene!« Vitelije se nasmeja.»Stari, razmažen sam večerama za slobodu u Magnus ludu, šta imaš da nam ponudiš?« »Pečene šnicle od divlje svinje punjene kestenjem uz to vino sa jezera u Albaniji i kao dezert, pržene lešnike, prelivene medom.«
»Donesi«,uzviknu Vitelije,»neka stenju stolovi od tereta tvojih dakonija.« Od susednih stolova dopirali su do Vitelijevih ušiju delovi razgovora,kakve Vitelije nikad u životu nije čuo. »Odakle su svi ti ljudi?«, upita Kornelija. »Prepoznajem samo grčki i galski. Ostali su mi nepoznati,ali u našem toliko velikom carstvu to nije sramota.Nije svako Mitridat, koga su bogovi obdarili, da govori dvadeset dva jezika.« Dok je krčmar stavljao jela na sto,Vitelije progovori. »Izgleda da kralj Ponta nije bio samo genije u znanju jezika,on je bio najveća izelica u istoriji sveta.Šta je on pojeo, nije se moglo nakupiti,da bude dovoljno, a dobio je i nagradu najvećeg proždrljivca u zemlji.« Miris reš pečenja prodre gladijatoru u nos. »Da li mu je bio dostojan naš vojskovođa Lukul? »Svih mu bogova, trebalo je da se takmiče u jelu i piću, onda bi rimljani imali više koristi.« Vitelije uze pehar, prosu jedan gutljaj na pod i reče. »Pijmo u čast Tita, našeg cara, koji je napravio najlepši amfiteatar na svetu.« Kornelije odgovori. »Za našeg cara i tebe,da se tvoja borba završi pobedom.« Gladijator odmahnu: »Šta nas briga za sutra.Carpe diem,reče pesnik »živi za danas« i nasmeja se glasno.Pisar nikada do sada nije video svoga gospodara, da se tako odsutno smeje. Vino je učinilo svoje i Kornelije Pontije nije mogao ništa, protiv odsutnog smeha slepog gladijatora. »Ljudi pričaju«, reče, dok je prstima komadao šnicle divlje svinje i stavljao Viteliju u usta,»da car slavi u svojoj palati pravim orgijama u ždranju sa svojim ljubimcima i evnusima.Od vremena Kaligule, kome su zlatnim poslužavnicima sipali hranu, nije više bilo takve proždrljivosti.« »Bolje što je car,« nastavi Vitelije, »koji živi život, a ne car, koji ga se plaši. Dosta smo imali careva, koji se nisu snašli u životu.« Dok je govorio,jezik mu je odebljao od vina.U jednom ćošku lokala igrala je crnooka devojka po taktu daira i gosti su joj bacali novčiće
pod.Vitelije se maši za pojas, izvuče novčić i hitnu ga u pravcu odakle je dolazio zvuk.Smejao se i uzviknuo.»Igraj još,lepojko!« »Mlada devojka, najviše sedamnaest godina«,ukaza mu Kornelije Pontije. »Pa šta«, odvrati Vitelije, »da li zbog toga nije žena?« Krčmar koji je motrio iz šanka,dođe i diskretno reče,da niko nije mogao čuti »Možeš je imati, ako hoćeš. Nije jeftina, ali ona neće sa svakim!« »Ha«, zaplitao je Vitelije, »šta znači neće sa svakim.« On laktom ćušnu pisara.»Tu imamo sasvim druge adrese, tamo su drugačije ženske. Zar ne, Kornelije?« Bolno su pale reci pripitog gladijatora.Pre svega Kornelije Pontije se bojao, da će njegov gospodar zaboraviti ulogu,koju je bravurozno igrao pola godine. »Trebalo bi da krenemo, gospodaru!«, reče tiho i stavi zlatnik krčmaru na sto. Vitelije nesigurno ustade. »Da, prijatelju moj, idemo, ali ne kući. Carpe diem! Sad idemo u Aureum. Najlepše žene su za danas dovoljno dobre.« Pošto su položili dve stotine sestercija, mogli su Vitelije i Kornelije Pontije, da udu u otmenu javnu kuću.Oblaci omamljujućih mirisa zapahnuše ih na belim mermernim stepenicama. Jedna tamnoputa robinja ih smesti na svilene jastučiće, koji su bili rasuti svuda u atrijumu. »Moj gospodar je malo više popio«, izvinjavao se pisar, jer je držao Vitelija za ruku i opisivao mu svaki korak.Tamnoputa domina se sa razumevanjem osmehivala. Onda se raspitivala o željama gostiju, tipu žene, koju su više želeli, mirisu, za stimulaciju, omiljenoj boji tapeta i vrsti vina. »Crveno!«, reče Vitelije bez mnogo razmišljanja. »Crvene tapete, crveno vino i miris crvene ruže!« Kod opisa žene kakvu želi, poče da muca, čak je delovao kao, da je trezan. »Ovde sam jednom«, poče okolišući, »poznavao devojku ...« »Kako je izgledala?«, upita domina. »Verujem, da možemo, da ti