Ipak sveštenik je odgovor pisao na poleđini pločice, koju je rimljanin ranije predao. On je pruži Aristofanu. Ovaj pogleda Vitelija ozbiljnog lica, onda prevede. »Nikada nije stupila devojka na tlo Aheje. Godine će proći, dok se ne ukrste vaši putevi. Ali tada neće biti radostan dan,jer voljena će stajati pred tobom, a ti je nećeš prepoznati.« Vitelije uze u ruku tablicu sa pisanim, njemu nerazumljivim, znacima, sa mučninom pokuša da poveruje u konsekvence Oraklove izreke. Dok ih je sveštenik gurao napolje postade Vitelije svestan bolnog značenja Orakla. Rebeka je za njega zauvek izgubljena.Doduše, srešće je još jednom u životu, ali ona će se toliko promeniti, da je neće poznati. Odjednom Vitelije je imao hiljadu pitanja. Okrete se, hteo je nazad u hram, zvao sveštenika, međutim, vrata se zatvoriše uz jak tresak. Sunčeva svetlost ga zaslepi i prostrana dolina sa srebrnim brojnim maslinama se razli ispred njega kao odblesak u vodi. U očima su tinjale suze.
10. POGLAVLJE Služite se, samo napred, jedite i pijte, dok vam stomaci ne prsnu. Ionako idemo u susret lošim vremenima«. Takvom besedom je Ferorije animirao svoje goste, da bi ih odobrovoljio. Jednom u godini pravio je bogati zajmodavac gozbu za svoje najprominentnije dužnike u svom letnjikovcu. Sad su ležali unaokolo, pripiti od vina, štucajući i prepirući se. Najviši državni službenici, uvaženi senatori i niko se ne bi začudio, kad bi u začelju, na počasnom mestu sedeo car. Dugovi su pripadali dobrom imidžu, ko ih nije imao, bio je glup. Na zajmodavce, od kojih je Ferorije, za razliku bio najimućniji, ovo je enormno uticalo. Obrnuto su se ponašali davaoci kredita, koji su zapali u zavisnost. Kad je gozba bila na vrhuncu i mnogi dužnici se vrzmali otežanih glava, Ferorije uze reč. Mučio se, da obezbedi pažnju. »Rimljani, deco moja!«, stalno je uzvikivao, »slušajte šta imam da vam kažem. Radujem se, što sam okružen sa toliko sjajnih muškaraca i da vam predstavim moje poslovne prijatelje. Kao što znate, Rim je već proživeo bolje dane. Pohodi na Britaniju, Germaniju i Armeniju ubiraju danak. Naše snabdevanje nije najbolje mada car veruje da će vlažno žito morati da istrese u Tibar, umesto da se podeli sirotinji. »Dole Neron, Riđobradi!«, dreknu jedan pijani. »Biće«, nastavi Ferorije, »i meni sve teže, da obezbedim potrebna novčana sredstva.Ali da bi i drugi uživali u Ferorijevom kreditu, moram vas, ovde okupljene, da zamolim, da ove i narednih godina vratite po deseti deo vašeg duga ...« Ostatak besede nadjačala je divlja graja. »Gulikoža!«, »Zelenaš!«, »Zločinac!« orilo se ka Feroriju. Neki su preteći stezali pesnice, dok su drugi blaženi od vina dremali. Prođe izvesno vreme, dok se usijani duhovi ne smiriše, onda dođe još gore. Ferorije nastavi. »Ovo je, deco moja, ipak samo prednost za sve vas. Naime, novac postaje sve skuplji i ja takođe moram da podignem kamate. Ko je do sada otplatio desetinu, ubuduće mora da računa sa petanest procenata kamate
...« »Smrt zelenašu Feroriju!«, vikali su sad dužnici. »Treba ga ugušiti u njegovom novcu!« Gađali su Ferorija voćem, ribom i pilećim nogama, koji je tu stajao sa širokim osmehom i stalno ponavljao, »Ali deco moja!« Tri muškarca, za stolom u pozadini nešto su šurovala. Suprotno drugima, koji su glasno davali oduška gnevu, oni su tiho govorili, nepoverljivo gledajući na sve strane. Eumolpije, muškarac sa crnim kovrdžama i jakim veđama, popi pehar u jednom mahu, tresnu ga na mermerni sto i prezrivo će kroz zube: »Drveće u vrtu zaliva vinom, njegovi psi jedu iz srebrnih ćasa, a Marijamna, njegova žena, svaku haljinu obuče samo jednom. A ko finansira to rasipništvo? - Mi, prijatelji, samo mi!« »Njegovo rasipništvo je greh prema bogovima«, složi se Terentije Pontije, jedan sedokosi starac, suvonjavog lica,sigurno je doživeo i bolje dane. »Ili nije nikakav greh, kamatnu stopu povećati za polovinu? Neka ga kazni Merkur!« »To ćeš malo duže da popričekaš, da te Merkur čuje«. reče treći, po imenu Pedanije. On je uživao veliki ugled.Bio je trgovac tkaninama, jer je rimljanima prodavao sve vrste materijala. Ferorije ga je ubrajao u najbolje dužnike, zapravo njemu je pripadala radnja, jer je sve napravljeno samo na dugovima. »Ako podignem cenu mojim feničanskim platnima za trećinu, promet će opasti za više od polovine, meni ostaje samo, da skočim u Tibar.« Terentije Pontije reče ozbiljno: »Za sedamdeset godina mog života stekao sam iskustvo,od sto sestercija dobiti dvesta treba mnogo rada, to je gotovo neminovno. Nažalost, velike cifre znam samo na mom dugovnom računu i one su dan za danom sve veće. Čak ni sam nisam pametan. Zadnja berba vinograda je za žaljenje, zemlja je ispošćena ...« Starac naglo umuknu, kad vide Ferorija da im se približava. »Šta vi tu šurujete?«, upita navodno ljubazno. »Da li i vi grdite vašeg Ferorija?« »Gospodaru!«, reče, Terentije Pontije, a njegov glas je preklinjuće zvučao, »Gospodaru, ja ne mogu da vratim kredit. Ako mi ne obustavite vaše potraživanje do sledeće žetve, onda ću ove dugove morati
da platim novim zaduživanjem.« Pedanije zgrabi Ferorijevu ruku. »Kod mene je isto tako. Potrudiću se, da platim visoku kamatu, ali to prevazilazi moje mogućnosti, da otplatim desetinu moga duga. Ako podignem cene, onda će me napustiti mnogi kupci. Moji konkurenti samo to čekaju ...« Ferorije uhvati palcem i kažiprstom tuniku trgovca. »Dok još nosiš ovako skupe feničanske tkanine, nije ti tako loše ...« »Svih mu bogova!«, prigovori Pedanije, »trgovac treba da je obučen jadno kao rob u grubo sukno? To bi bila loša reklama za moju radnju!« »Ako mene pitaš, da.Kad loše ide, onda moraš stegnuti kajiš, to važi i za ponašanje.Uostalom, ja vam želim samo najbolje.Neću, da vas kamate pojedu. Mnogi od vas rade samo za dugujuću kamatu.Nadate se, da će smrt jednog dana ugasiti teret duga, a vaši poverenici ih onda oprostiti.« »Pokaži svoju velikodušnost«, molio je Terencije, »tvoje mogućnosti su toliko velike, da su naši dugovi samo kapi u okeanu tvog bogatsva.« »Dosta sa kukanjem!«, prekide Ferorije molioce. »Ako napravim izuzetak sa tobom, doćiće Pedanije i pitati, zašto baš njemu, zašto ne meni. Jedan će ispričati drugom, svako će naći neki razlog. Na kraju više niko neće plaćati.Ne, nema izuzetaka.Svakom, ko ne plati na vreme, skinuću kožu sa leđa.I tebi, Terentije, tebi Pedanije i Eumolpiju, tebi takođe!« Kod ovih reči se okrete i nestade. Eumolpije stisnu pesnice. »Ako sretnem ovog tikvana noću na trgu, zadnji put će udahnuti vazduh.« »Nećeš sresti Ferorija noću na trgu«, uskoči Terentije, »i ako da, onda samo u pratnji čete robova i telohranitelja. Tu se razlikuješ od njega. Ferorije zna da ima puno neprijatelja, koji mu rade o glavi.« »Ferorije se namerio, da nas uništi«, reče Terentije. Znoj mu se pojavio na čelu, on obrisa lice rukom. »Moj život je završen. Bruka, pod stare dane sve da izgubim, ne mogu i neću to da podnesem. Pre treba Ferorije da propadne.« Eumolpije uzvrati, »Ne budi budala, starče. Ovaj gulikoža nije vredan toga, da krvlju prljaš ruke. Na Boarijum trgu svakog dana lenčare stotine njih, koji bi ga zbrisali za sto sestercija i zauvek nestali iz grada.«
Pedanije se umeša, »Nekom strancu neće uspeti da se približi Feroriju. Pogledajte samo ovde okolo. Motri se na sva vrata, a sva gospoda što ljubazno razgovaraju po ćoškovima svake prostorije, nisu gosti, već članovi njegove telesne straže. Ne, do Ferorija može doći samo neko ko se snalazi u njegovoj kući, neki od njegovih slugu. Ferorije ih ima četiris totine. Siguran sam, da među njima ima nekih, koji mu nisu naklonjeni.« »Kako ćeš naći baš takvog, a da se ne otkriješ?« »Ništa lakše. Svaki gospodar, tu i tamo naredi bičevanje za primer zastrašivanja drugima, prilično često i najmanji povod je razlog ovakvom ponižavanju. I onaj koga krote pred očima svih, zato što je, možda, razbio krčag ili izjavio nešto neumesno, taj će mrzeti gospodara.« Pedanije mahnu jednom robu vrataru. »Hej, da, ti, reci mi da li je Ferorije tako strog sa vama kao sa nama dužnicima!« »Ferorije je strog, ali pravedan gospodar«, odgovori rob uzdržano. »Nikada nije nikoga od vas dao bičevati?« »O da, to ponovo čeka Marcelija, berberina.« »Marcelije berberin, reče?« »Da, gospodine, dok je brijao Ferorija posekao ga je na bradi. Tako naš gospodar kažnjava nepažnju.« »Tako, tako«, reče Pedanije i posla vratara nazad. »Vidite«, reče, okrenuvši se onoj dvojici. »Mogu da predpostavim, da berberin Marcelije ne priča baš lepo o svom gospodaru Feroriju. I on nije jedini od četiri stotine robova.« Vrativši se u Rim, Vitelije nađe poruku, Marijamne ga hitno molila za razgovor. Međutim, pre no ga put odvede do nje, ona se uzbuđena pojavi u njegovoj kući. »O, voljeni moj«, baci se Viteliju na grudi, »koliko si mi mnogo nedostajao, koliko sam čeznula za tobom. Jesi li dobro putovao?« Vitelije poljubi Marijamnu u čelo. »Putovanje je bilo dobro što se tiče plovidbe, ali nije bilo srećno. Jer
ono što sam tražio, nisam našao ...« »Ali zar nisi mogao to da predpostaviš? Ne postavljaš li prevelike zahteve?« Vitelije klimnu glavom. Ovo putovanje je razorilo sve moje nade. Pitao sam i Orakla iz Delfija. Odgovor, koji mi je uputio, napunio mi je oči suzama.« »Šta ti je prorekla Pitija?« »Rebeka, navodno, nikada nije bila u Grčkoj. Ona živi u nekoj dalekoj zemlji. Videću je još jednom, ali je neću prepoznati.« Marijamna je ćutala. Nežno uze ruku gladijatora, privuče je usnama i poče ljubiti vrhove prstiju. Vitelije je bezizražajno gledao ispred sebe, ništa nije osećao. Tek kad Marijamna ponovo progovori, vrati se u stvarnost. »Mnogo sam brinula u tvom odsustvu«, reče, »Dugo sam razmišljala, da li uopšte da ti kažem. Tek pošto sam se molila Jupiteru kapitolijskom i svetoj Isusovoj majci, sigurna sam, da te moram upozoriti.« »Kakvu tajnu skrivaš u sebi?«, reče Vitelije. »Uzbuđena si, drhtiš celim telom.« »Drhtim zbog tvog života, mili!« »Sutra počinjem da treniram za sledeću borbu. Boriću se i pobediti. Zašto se brineš za mene?« »Vitelije«, ozbiljno poče Marijamna, »do sada si uvek ozbiljno saradivao sa Ferorijem. Ferorije je hteo da pobeđuješ i ti si pobeđivao. Ali sada je Ferorije protiv tebe. Ferorije hoće, da narednu borbu izgubiš i ono što Ferorije utuvi u glavu, to i sprovede.« »Glupost«, reče Vitelije, »zar nisi i sama čula, da je ponudio 500 000 sestercija, onome ko me pobedi?« »On je ponudio još mnogo više čula je moja sobarica.Aruntije Stela, carev organizator za klađenje, treba da dobije milion, ako nađe nekog protivnika, koji će tebe ubiti u areni.« Vitelije se uplaši. Poče krv, da mu se ledi u slepoočnicama. »Ali zašto«, pitao je, »zašto mi je Ferorije od ljudi postao neprijatelj?«
»Ima dva razloga što te ruši« »Ali sa neke strane se obogatio na našem odnosu. « »Ne,zbog toga nije ozbiljno pala njegova muška sujeta,delovala je bolesno na njega.On neće,da se po Rimu o njemu govori sa sažaljenjem.Prevršilo je što si saznao o prodaji carske flote.Od tada se plaši tebe.Lako bi mu bilo da te ukloni, ali Ferorije se boji zato što si mnogo omiljen.Majke već krste decu tvojim imenom. Takav čovek ne može odjednom da nestane. Plaćenom ubici moralo bi se javno suditi. To je za Ferorija previše riskantno. Ne, on hoće da budeš ubijen pred očima svih. Vitelije, i sama pomisao na tako nešto dovodi me do ludila.« »Ali pre toga, moram biti pođeden.« »Namestiće ti prljavu borbu i neravnopravnog protivnika.« »Onda sam stvarno izgubljen.« »Ne, Vitelije, odlučila sam da se borim za tebe. I po cenu života.« »Ne vidim kako«, potišteno reče Vitelije. »Ima samo jedno rešenje«, odgovori Marijamna, »ako Ferorije ne organizuje tvoju sledeću borbu.« »Marijamna!«, uplašeno uzviknu Vitelije. »Da li znaš, šta govoriš!« »Dugo sam razmišljala o tome i odluku nisam lako donela. Ferorije se ophodi sa mnom gotovo tri decenije kao sa stokom, omiljenom životinjom, kojom se razmeće na gozbama, kao čovek koji ima sve, kao čoveka, bračnog partnera nikada me nije cenio. On me kupovao, za mene plaćao, shodno tome sam se ponašala. Ljubav? Za Ferorija je to nepoznata reč, rasipanje osećanja, koje ničemu ne koristi. Ferorije me nikada nije voleo, on me je uvek samo posedovao.« »Jadna Marijamna«, bespomoćno će Vitelije »Jadna Marijamna«, ponavljao je i nežno milovao po kosi. »Vitelije«, tiho će Marijamna, dok se suza bespomoćnog gneva skotrlja niz obraz, »moram da ti poverim jednu tajnu, koju ne zna ni Ferorije. Tertula nije njegova kćerka ...« Vitelije podiže pogled, sa iščekivanjem je gledao ženu.Posle duge pauze, premišljajući se, Marijamna nastavi.
»Tertulin otac se zove Fabije.« »Ferorijev sekretar?« »Ferorijev sekretar. Žena, koju muž zatvori u zlatni kavez, zahvalna je za svaku promenu, koja joj se ponudi. Ali osim tebe, niko ne zna o ovome.« »Glafira!«, Vitelije pljesnu rukama i pozva robinju. »Donesi nam jedan vrč falernskog i onda pazi da nam niko ne smeta!« Glafira se nakloni. Šapatom, da nijedno uvo ne može čuti, nastavi Marijamna. »Polion Julije,carev zapovednik jedne pretorijanske kohorte, čuva Lokustu, ozloglašenu trovačicu. Priča se da je car drži u pritvoru, da ne bi mogla da priča. Navodno, ona je bila umešana u ubistvo cara Klaudija i Britanika, Neronovog polubrata.Polion bi mi omogućio, da posetim trovačicu, jednu ojađenu, raščupanu staricu ...« »Sa otrovom se Feroriju ne može ništa uraditi«, prekide je Vitelije, »znaš i sama da, ne uzme ni zalogaj, ni gutljaj, a da prethodno nije isprobao njegov konzumer.« »Misliš da Klaudije nije imao konzumera? Pa ipak umro je otrovan, jer Halotije, konzumer i lekar Ksenofon su duvali u istu tikvu sa Agripinom.Halotije je poprskao otrov na pečurke, pošto ih je prethodno sam probao, a lekar Ksenofon je stavio otrovanu viljušku caru u usta. Uvek postoje sredstva i načini.« »A kako ti zamišljaš to da izvedeš?« »Pružiću Feroriju jabuku, koju ću zagristi. Jabuka ima dve polovine. Jednu, koja je smrtonosna i druga, koja je bezazlena.« »Pocinjem da se znojim, kad samo pomislim na to«,reče Vitelije »bolje izbaci te ideje iz svoje glave. Radije ću se boriti « Marijamna odgovori: »Onda, nemoj misliti na to.Najbolje je,da zaboraviš sve o čemu sam ti danas govorila.« Ovaj dan je bio nesnosno vreo. Nedeljama su rimljani nepodnošljivo stenjali zbog vrelog talasa.Ono malo zelenila,koje je imao milionski grad, sad se pretvorilo u prašnjavo ništavilo. Akvadukti, iznad gradskih krovova, koji su u Rim dopremali dragocenu vodu za piće, pretili su da
presuše.Rimljani su pričali, da je car kriv, jer je počinio neoprostiv greh kad je plivao u jednom od vodovoda u gradu, vodovod je važio za svetinju. Sveštenici su na Kapitolu prinosili Jupiteru žrtve pomirenja, klali su jariće i ovnove, ali otac bogova, izgleda, nije bio voljan, da prihvati žrtve.Umesto da se diže ka nebu,baksuzni crni dim se širio preko Kapitola, obavijao zlatne žrtvene oltare i izazivao mučninu i suze posmatrača. »Strašni znaci sa neba najavljivali su neviđenu propast«, predviđao je Haruspeks. On je okrvavljenih prstiju vadio iznutrice i creva žrtvenih životinja vičući. »O Jupiteru,svetlosti dana,ne ljuti se na tvoj narod!« Mrmljajući padali su sveštenici u molitve i kao da su preklinjanja dodirnula oca bogova,slao je munje sa neba.Masivni, crni oblaci kidisali su nad gradom, zastrašujući tražili ljude, koji su iščekivali pljuskove. Vrhovni sveštenik podiže ruke ka nebu. »Primi milostivo ovu žrtvu,o Jupiteru najbolji, najveći i pošalji nam dugo očekivanu kišu!« Istog trenutka iz oblaka sinu munja, udari u žrtveni sto ispred hrama. Izgledalo je kao da se odjednom rasplamsa. Razorni udar groma obori žrtvenog sveštenika i zbaci žrtvenu životinju u stranu, onda zavlada neverovatna tišina. Tek kad su krupne kapi počele odzvanjati o prašnjavi,vreli pločnik, usudiše se sveštenici da ustanu. Zbunjeno su vukli u hram svog poglavara, koji je još ležao bez znakova života. Postade pakleno.Mračni oblaci su se praznili i obrušavali sa neba u snažnim naletima. Munje su treskajući bacale grad u plamenove, da bi za samo nekoliko sekundi zaronio u zastrašujući mrak. Rim, koji je nedeljama stenjao pod sušom, izgledalo je da će se odjednom udaviti u kiši. Za kratko vreme ulice su bile pod vodom. Gromovi su udarali u kuće. Mnogi dućani oko Velikog cirkusa bili su preplavljeni potočićima koji su se slivali sa Aventina ili ih je bujica dalje nosila. Plačući i grdeći šljapkali su vlasnici kroz bujicu, čuupali kosu i pretili pesnicama ka nebu. »O, vi rimski bogovi, to mi je hvala za redovne molitve?«, vikao je neki, a drugi je vikao i hučeći plakao: »Da si proklet Jutipiteru,što šalješ munje.Uvek se okomiš samo na nas s sirotinju!«
Odozdo su se širili uzvici kao žeravica: »Tibar gori, Tibar gori!« Za sve na svetu, šta to znači? U ovom gradu, koji svakog dana zadeesi neka katastrofa, rušenje kuća i katastrofe požara nisu bili nikakvo čudo, kao što radoznalost izazva glas »Gori Tibar!« Ne osvrćući se na opasno nevreme, parajuće munje i rušenje kuća, hitali su ljudi dole ka Tibru,mnogi su trčali goli. Na Boarijum trgu videla se sva celokupnost ove neviđene katastrofe. Na adi Tibra, gde svu dva mosta povezivala istočnu i zapadnu obalu, nasukuali su se brodovi u plamenu. Grom je udario i zapalio carsku flotu sa žitom i sad se zabijaju jedan u drugi, nošeni nabujalom rekom. Za kratko vreme plamtelo je na stotine ljudi, zajedno sa vrednim tovarom. Grad se pretvorio u jezivog vatrenog zmaja.Jedva da je prošao prvi šok, kad sablasti počeše da podvriskuju i kolo vode, kao da je car napravio scenario za ovu novu predstavu. Sa obale su aplaudirali, gledali ljude u plamenu, što su skakali u vodu sa brodova i ohrabrivali ih navijačkim uzvicima. Napetiju dramu nije mogao izmisliti ni Aruntije Stela,carev organizator proslava I igara. Koga je brinulo to, što je uništeno skupoceno žito od kog su milioni živeli tri meseca.Na to pitanje, glasio je lakonski odgovor. »Oni neka trljaju glavu!« lcrant connsules!« Danima se desetak hiljada robova mučilo,da ukloni nanose sa ulica. Rim je smrdeo do neba,cloaca maxima, glavni odvodni kanal grada,nije više mogao da primi bujice i otpadne vode je izbacivao u glavne ulice. Sada je sve to otjednom ležalo svuda po ulicama Rima.Ljudski izmet kuhihinjski otpad, leševi životinja, čak i dečji leševi. U strahu od zaraza teško su se usuđivali rimljani da izađu na ulicu.Forum je bio pust.Pretilo je da zamre život grada.Car i njegovi savetnici vrlo brzo su shvatili, da ovo teško stanje može izazvati zaveru ili čak revoluciju.Zbog toga je Neron naredio da se podele besplatne porcije žita.To će povući narod sa ulica.Kurvama oko Velikog cirkusa car je odredio dnevnu platu,za koju su pružale besplatne usluge svojim mušterijama.Na kapitolskom brežuljku se počelo sa gradnjom trijumfalnog luka kao sećanje na pobedu nad tračanima.Samo ova pobeda uopšte, još nije izvojevana,već suprotno,rimske legije su vrlo loše stajale u dalekoj Aziji. Ali namera je zadovoljena,ako besplatne porcje žita i ljubav nisu skrenuli misli,onda je
ovo izmamilo radoznalost i ljude na ulicama. Za elitu su organizovane svečanosti.Car je naredio svom nekadašnjem učitelju Seneki,da održi literarno veče.Seneka,čija je kritika tretirana kao maćeha, a narod gutao,čitač je u Avgustovoj biblioteci,koja se nadovezivala na Apolonov hram u pravcu Velikog cirkusa ka Palatinu.Svi koji su imali titulu ili poreklo u ovom gradu, sjatili su su na ovaj događaj.Lako obučeni Seneka pozdravi goste pljesnuvši rukama. »To što nam Plinije odaje počast,posebno me raduje.Mislim,da bi bi valjalo«obrati mu se, » da nam posle ove prirodne katastrofe čitaš tvoja dela.Možda, u svojoj nauci o prirodi imaš spremno neko objašnjenje za dešavanja poslednjih dana.« »Naravno da imam objašnjenje«,odgovori Plinije.»Bogovi su tako hteli i ništa drugo!« Prisutni su se smejali .»Ali reci,kako ide prodaja tvojih spisa? Pošto se oni čitaju u svim zemljama, mora da si basnoslovno bogat!« »O, Plinije!«, smejao se Seneka, »upravo ti bi morao znati, da se od literature bogate samo izdavači.Doduše, moji spisi se čitaju u ledenim delovima Britanije, ali za pesnika ostaje samo slava i čast,a korist pripada mom izdavaču Doriju.« »Onom Doriju,koji je Liviju sa 142 knjige"Istorija od osnivanja grada"doneo besmrtnu slavu?« »Baš tom.U njegovoj štampariji na Angiletumu zaposlio je zbog toga dvadeset pismenih robova,koji mastilom na papirusu prepisuju moja dela i zavijaju u rolne metrima dugačke.Četiri do dvadeset sestercija uzima po napisanoj rolni ,već prema sadržaju.To je lepa zarada.Kada bih učestvovao ma i u jednom od mojih dela,bio bih bogat čovek.« »Onda ti je,očigledno umetnost podučavanja donela toliko dobiti.Definitivno, nema svako sreće da ima cara za učenika.« Seneka se branio. »Kad sam počeo vaspitavati Nerona,nisam znao,da će jednog dana upravljati svetskim carstvom.« Plinije se nasmeja,»Neka ti bogovi veruju.«
U međuvremenu u biblioteku je hrlilo sve više ljudi.Konzuli, senatori i državni službenici,niko nije hteo da propusti ovaj događaj.Među mnoštvom publike bilo je i mnogo žena u pratnji po jedne družbenice.Seneku su uglavnom obožavale žene. Ferorije je došao sa sekretarom Fabijem.Senator Olije, koji ni ovu predstavu nije propustio, obrati se brodovlasniku: »Budi pozdravljen Ferorije.Izlišno je raspitivati se o tvom blagostanju. Sigurno si u savezu sa Jupiterom!« »Kako to misliš?«,upita Ferorije, koji je,međutim, dobro razumeo igru reči. »Pa sad«,reče Olije, »ne liješ suze zbog požara na carskoj floti.« »Naravno da ne,ali nisam se ni molio,da Jupiter pošalje katastrofu takvih razmera. Uostalom,i ja sam izgubio deset brodova,tamo u luci u Ostiji. Nepogoda je uništila dve stotine brodova.« »Šta je za tebe deset brodova.Siguran sam,da imaš dovoljno da preuzmeš snabdevanje grada.« Ferorije odmahnu.»Moji brodovi krstare po svim morima od obale Fenikije i Portugalije, od Kartagine i Korinta.Nijedno nevreme ne može biti toliko jako, da bi uništilo sve moje brodove.« Olije se nasmeja.»Srećan je onaj,ko može tako da govori!« Seneka poče sa čitanjem.Kraj ispisanog svežnja uglavio je pod bradu, držeći spis sa obe ruke predavao je iz najomiljenijeg dela "Blaženstvo života". »Srećan život«,poče Seneka, »želi svako,ali preduslove za njega niko neće da oslušne.Stvarno nije nimalo lako, doći do sreće,ponekad zaveden sa pravog puta, čovek se sve više udaljava,uprkos brzini traženja.Vodi li nekog brzina u potpuno suprotnom pravcu,utoliko je sreća udaljenija.Onda ne preostaje ništa drugo,do postati svestan cilja i tako hitro se uputiti ...« Slušaoci su potvrdno klimali glavama.Senekine mudrosti o životu su pisane pretežno u formi pisama nekoj osobi,sa kojom se svako mogao identifikovati. "Blaženstvo života"
upućeno je izvesnom Novatiju. Feroriju jedva da je malo bilo jasno predavanje ovog, umnog čoveka.Zato priđe svom sekretaru,dok je Seneka davao oduška vrlinama. »Idem malo na svež vazduh.Kad Seneka završi,moram da razgovaram sa konzulima.Odmah se vraćam.« Fabije potvrdi, kimnuvši glavom i nastavi da sluša besedu filosofa.Sve oči su upijale sa Senekinih usana:» Mudri ne robuju bogatstvu ,jer je bogatstvo sve i svja. Navikli ste se na njega i likovali,kao da vam je neko obećao,da ćete ga večno imati. Mudri, međutim, misle na to tek kada je većina siromašna,a on pliva u bogatsvu. Nikada vojskovođa ne veruje toliko u mir, a da se nije opremio za rat, jer i ćutanje je oružje,tako se rat izbegne ...«Senekino predavanje najednom bi prekinuto.»Ubistvo!« odjeknu nečiji glas sa ulaza. »Ubistvo!« Slušaoci izviše vratove.Dva roba se pojaviše iz tamne sale sa stubovima Na rukama su nosili beživotno telo nekog čoveka.Fabije odskoči kao oparen.Vrat tog muškarca bio je u lokvi krvi. Stigavši do sredine prostorije,spustiše robovi mrtvaca na pod.Fabije pritisnu ruku na usta.Nema sumnje,to je Ferorije. »Ferorije!To je Ferorije!Neka mu se bogovi smiluju!« Oni najbliži su samo šaputali. Fabije oseti da su svi pogledi uprti na njega. Ljudi, mrtvac ispred njega počeli su da se okreću,onda mu pade mrak na oči.Kada se povratio čuo je goste kako se uzbuđeno prepiru. »Kako je to moguće?« »Zar niko ništa nije video?« »Tako kažu!« Oba roba su napadnuta.Jedan rob je zanemeo od šoka,drugi je mucao za sebe:»Čuo sam duboko disanje, okrenuo se, onda mi je iskliznuo iz ruku.« »Gde?« »U sali.Ja sam stajao pored prvog stuba.« »Prerezan mu je grkljan« ustanovi senator Olije. »Ubica se prikradao iza ,treba da javimo njegovoj ženi!«, reče Plinije. Fabije ustade. »Ja ću to preuzeti na sebe.«
Ubistva u Rimu su se ubrajala u dnevni red,većina nikada nisu sudski kažnjavana,jer ubica nije pronađen.A velika ispitivanja su vođena samo u posebnim slučajevima.Da i slučaj Ferorija nije tako tretiran,krivica bi pala na Fabija.On,koji je iz dana u dan preuzimao poslove svoga gazde, ponudio je deset hiljada sestercija onome ko pronađe ubicu.Privučeni velikom sumom novca dolazili su raznorazni sa dokazima,ni jedan jedini,međutim nije imao osnove. Konačno,slučaj je pao u zaborav. Marijamna je okupila četiri stotine robova i sto slobodnjaka,da ih upozna sa novom situacijom.Okružena Fabijem i kćerkom Tertulom održa govor: »Poštedite me obaveza moga muža oko domaćinstva u ovom gradu za dobro svih nas.Pozvala sam vas samo da vam saopštim,da sve ostaje po starom. Ja ću nadalje voditi poslove moga muža,a Fabije, koji je skoro tri decenije služio Ferorija, u tome će mi pomagati.Oni robovi, koje je Ferorije testamentom nagradio slobodom za verno služenje,sa današnjim danom su slobodni.« Glasno klicanje prekide Marijamnin govor,i to malo potraja,dok ne poče da čita imena trideset robova,koji su oslobođeni.Svaki ponaosob istupi i pokloni se gospodarici.Kad je Marcelije došao na red,Marijamna ga pogledom potraži u gomili. »Gde je Marcelije,berberin?«Fabije se podiže,»Ko je zadnji video Marcelija?« Muk. »Ko je sa njim u sobi?«,upita Fabije Ijutito.Petorica istupiše.Pognuli glave, ni jedan se ne usudi, da pogleda gore. Marijamna krenu ka njima, uhvati jednog za bradu i podiže mu glavu. »Da li treba bičem da ti izvučem, gde je Marcelije?« Rob se tresao,onda poče da govori »Gospodarice,Marcelije je nestao onog dana kada se desila nesreća sa našim gospodarem.« Marijamna i Fabije se pogledaše bez reči. »I zašto niko to nije prijavio?«,Marijamna reče uzbuđeno,»Možda, zato što duvate u istu tikvu kao i Marcelije?« »Ne,kunem se desnom rukom«, zaklinjao se rob, »mi nemamo ništa
zajedničko sa Marcelijem.Baš suprotno,mi smo mu pripretili,kad je osvetoljubivo govorio o našem gospodaru.« »Namera o osveti?« »Da«,reče drugi rob,»osećao je da ga Ferorije nepravedno bičuje tim pre što,kako je govorio,služio je gospodara toliko dugo,od kada je brada počela da mu izbija.« Treći rob se žestio:»Kad smo primetili,da nešto u potaji sprema protiv našeg gospodara,predočili smo mu odgovornost.Macelije se dva puta sastao sa trgovcem tkaninama,Pedanijem i drugom dvojicom muškaraca,koje ne poznajemo.Svi smo ga pratili sa nevericom i pretili,da ako se nešto desi našem gospodaru,prijavićemo Macelija.Ali on je odgovarao:Nikakve koristi od toga. Dobro znate,da vam onda preti ista kazna kao i meni. Zbog toga smo ćutali.« Posle toga,Fabije pretrese kuću trgovca tkaninama,Pedanija i suoči ga sa robom, koji ga je video sa Marcelijem.Na početku je lagao,a onda priznao, da je učestvovao u atentatu na Ferorija. Ali on je bio sitna riba, glava ovog poduhvata bio je Terencije Pontije.Marcelija su našli u Terencijevom vinogradu.Kod sebe je imao nagradu za ubistvo od hiljadu sestercija i uopšte nije pokušao da laže. Marcelije je priznao da su ga podstakli Terencije,Pedanije i Eumolpije,da se pri-krade Feroriju i zakolje ga britvom za brijanje. Proces je bio čista formalnost.Terencije,Pedanije i Eumolpije su kao rimski građani osuđeni na smrt mačem,a rob Marcelije na smrt na krstu.Sve to nije bilo ništa neobično, jer na Marsovom polju su se svakoga dana izvršavale smrtne kazne.Za rimljane, to je bilo omiIjeno traćenje vremena.Ovaj proces,ipak je izazvao neviđen odjek,jer po važećem zakonu,svi robovi, koji su živeli pod istim krovom sa ubicom, morali su da se osude na smrt. U ovom slučaju, bilo ih je četiri stotine.Posle toga, u Ferorijevoj kući poče panika.Vojnici su opkolili zgradu i sprečavali pojedine robove da ppbegnu. Ali nisu mogli da spreče, da se neki sami, mačem ubiju. Drugi su neuračunljivo mahnitali kroz kuću, vrišteći se valjali po podu i vikali »Ja sam nedužan! Ja sam nedužan!« U jednom ćošku sklupčao se čvrsto zagrljen par,suze su tekle niz njihova lica, žena je jadikovala »Šta smo samo skrivili!« Drugi su pisali oproštajna pisma ili su
zurili u prazno ispred sebe,dok ih nisu okovali i odveli. U Rimu je zavladala pometnja.Jedni su grozničavo čekali predstavu, da vide kako četiri stotine robova i robinja odjednom umiru na krstu,drugi su se protivili smaknuću nevinih.Da li je ispravno,da četiri stotine ljudi mora da umre, samo zato što je jedan od njih ubio svog gospodara? Stvar je ipak došla pred senat, a i ovde su bile dve struje.U predmetnom slučaju, jedni su govorili,da je julijski zakon preoštar,kontraši sa govornikom Gajom Kasijem argumentovali su suprotno,da se ološ robova samo strahom može obuzdati. »I u posrnuloj vojsci«,reče Kasije, »čak i hrabre stigne sudbina,kad se na smrt bičuje svaki deseti.Tako svaka velika kazna obuhvata izvesnu nepravdu, ali šteta, koju snosi pojedinac, dobija na koristi za sve. « Uzvici odobravanja i protesta u kurijama bili su uravnoteženi.Zato se napeto čekalo usaglašavanje.Rezultat je bio tesan. Neznatna većina senatora glasala je zavoštro tumačenje zakona,a time i za pogubljenje četiri stotine robova. Sutra dan, kad je sunce podizalo mlečnu belinu, zatvor je okružilo na hiljade bučnih rimljana.Kohorta sa isukanim mačevima je pokušala da napravi red. »Dalje ruke od nedužnih!«, razlegalo se iz mnogobrojnog hora.Kad su se otvorila teška,gvozdena vrata zatvora,i vojnici hteli da prođu kroz masu,poleteše kamenice.Besom zaslepljeni vojnici udariše mačevima po gledaocima.Ali ovi odgovoriše grdonosno kamenjem.Baklje su plamtele u dvorištu.Hiljade su uzbuđeno vikale,»Dalje ruke od nedužnih!«Onda su se vojnici povukli,teška zatvorska vrata se zatvoriše.Slučaj Ferorije je prerastao u političko pitanje, oprobavanje snaga između robova,obespravljenih, golja i zakona, poruka caru. Car Neron koji se za šest godina vladavine prilično malo interesovao za politiku, uvideo je ozbiljnost situacije.Trebalo je obezbediti autoritet i preduhitriti pobunu masa.Još iste noći hermetički je blokirao sa četiri kohorte vojnika,uz podršku pretorijanskog cara,via Flaminiju od Kapitola do Marsovog polja.Robovi i rimljani, koji su o prvom jutarnjem osvitu
pohrlili zatvoru,suočili su se sa nadmoćnim, teško naoružanim vojnicima. Onda je mučno krenula kolona od četiri stotine osuđenika, okovanih jedno za drugo pored špalira zanemelih,ganutih ljudi ka Marsovom polju,gde je napravljena šuma krstova. Od masovnih pogubljenja pod Tiberijem i Kaligulom,rimljani nikada nisu videli ovakvu predstavu.I sada nije bilo nikave zasluge cara u tome.Ubrzo se osećala nagla promena mnjenja.Da bi se mir vratio,ima samo jedno: Igara, igara!
11. POGLAVLJE Usred zelenkasto prelivajućeg jezera,plivao je, zlatno se sijajući, splav. Ljudi u glatkim kožama od žaba veslali su pored ograde, kroz vodu, iz koje su se tu i tamo uzdizale nimfe sa belim velovima.Na plovećem krajoliku usred jezera izranjala je zlatna palma, ispod nje, jedan nag dečkić izvlačio je melodične tonove iz svoje lire.Apolon je opevao ostrvo Delos,gde je nekada, ispod palme rođen od majke Leto.Uzor za pozorišni scenario bio je park Agripe, Avgustovog pastorka, uređenog na Marsovom polju.Tadašnji admiral pod kojim su bili manevri rimske flote,pokazao je u ovom kompleksu posebnu privrženost igrama na vodi i nije štedeo ni na veštačkim vodopadima,niti na vodoskocima.Na obali jezera, gde se nalazila plutajuća pozornica,bili su postavljeni šatori i senici,u koje su se posmatrači mogli udobno smestiti.Ofonije Tigelinije je organizovao svečano otvaranje Apolonovih igara i tim povodom pozvao otmene rimljane.Ustvari, Tigelinije je trenirao carevu telesnu gardu,ali njegove razuzdane,organizacione ideje za svečanosti svih vrsta probudile su interesovanje kod Nerona i tako je postao vrlo blizak caru.Tigelinije je imao razrešene ruke i Neronova privatna škola mu je uvek bila otvorena,kad se radilo o nečemu novom, nikada do tada isceniranom.Mladići i čarobne devojke,jedva stariji od petnaest godina,nečujno su promicali od senika do senika omamijujuće mirise.Njihova rozikasta,našminkana tela,nesputanano su odskakala od zelenila trave,a rasuto zlato po kosi nadprirodno je svetlucalo. U jednoj pećini od sedre(kamen vulkanskog porekla), iznutra obloženoj srebrom u obliku listova i ehom morske školjke,ležali su Marijamna,Fabije i Vitelije oko stola od mermera. Gomila ekezotičnog voća i poslastica, u staklenim vrčevima svetlucavo suvo, crno vino,a u so uronjene uljane lampice od alabastera rasipale su nadprirodno žućkastozelenu svetlost. U senovitoj tmini pećine ukaza se jedna krupna pojava. »Vaše prisustvo je čast i zadovoljstvo i meni i caru«, i pre no što je jedno od troje moglo da odgovori,nastavi Tigelinije,»Kao što vidim, tvoje vreme žalosti je već prošlo.«
Marijamna Ijutito odgovori,»Koliko treba da žalim muža,da me ne bi ogovarali? Pola godine,godinu ili duže?Da li treba tri godine da se uvijam u crninu kao Marcija, koja je izgubila sina?« »Ne,svih mu bogova Rima«,umirivao je Tigelinije Marijamnu,»u ovome se slažem sa stoicima,koji proklamuju, da je naš život unapred određen i ništa nije slučajno. Čemu onda žalost?« »Tvoj car ne žali suprugu,Oktaviju,iako je od njene smrti prošlo tek nekoliko nedelja«, odvrati Marijamna i Tigelinije nije se obazirao,»Sva njegova sreća je ovde«,reče smeškajući se, »trudna je i pokloniće zeljenog naslednika prestola.« »Da« Marijamna je i dalje peckala:»Blago onom,ko ima moć,jednostavno pošalje suparnika u daleku Portugaliju ...« »Oton je otišao po svojoj želji«,odgovori Tigelinije »hteo je da bude namesnik Portugalije.Neron i Oton su sada,kao i pre najbolji prijatelji.« »Da je Oton hteo mesto namesnika čvrsto verujem prečasni Tigelinije,ali da je svoju ženu Popeju ostavio iz čista mira u Rimu i da su car i njegov namesnik još uvek dobri prijatelji,to može da veruje ko hoće, ja ne.« Tigelinije se smejao,»Dobro umeš da odbrusiš,lepa Marijamna. Siguran sam, da se pokazuješ odvažna,bez tvog muža,Ferorija.Ali isto tako sam siguran, da su tvoji dani udovištva odbrojani.Ti si najpožudnija udovica u Rimu.Kako se čuje, mnogi značajni ljudi su ti ponudili svoje srce.« »Ne mogu ih sprečiti«,reče Marijamna, »ali kao što vidiš već sam okružena sa dva pametna i lepa muškarca.« Fabije i Vitelije su se zbunjeno smeškali,a Tigelinije nije tačno znao,kako da reaguje,jer danima je po Rimu kolao trač,da će Marijamna za muža izabrati jednog od njih dvojice.Za Fabija se govorilo,da ima iskustva u vođenju poslova, on sigurno zna, da ide stopama bankara i brodovlasnika Ferorija. Protiv Vitelija se svašta govorilo,njegova mladost,a on je bio znatno mlađi od Marijamne, nedostatak obrazovanja ,on je tek naučio da čita i piše i njegov poziv on je uživao kao zvezda gladijator doduše,mase su mu bile privržene,ali nije imao pojma o poslovima.Samo jedno mu je išlo u
prilog,Marijamna je volela Vitelija I to se pričalo.Tigelinije pokuša da promeni temu.Okrenuvši se Viteliju upita. »Sutra se boriš protiv Spikulija u Neronovom cirkusu. On uživa careve simpatije.« »Nije mi važno čije simpatije su na strani Spikulija.«,odgovori ležerno Vitelije. »Mene interesuje samo kvalitet njegove borbe pesnicama.Koliko sam mogao čuti, nije izgubio još nijednu borbu.Da li je on tako savršen borac,ili su savršeni njegovi odnosi sa carem?« Vitelije sleže ramenima,»Ja to ne mogu da prosudim» »Ludus magnusu važi za najboljeg. « »Onda ću udariti na najboljeg!« reče Vitelije. Poslednje sam intezivno trenirao borbu pesnicama.Pesnicama sam lomio balvane i rasturao džakove sa peskom.Moj učitelj me posebno učio, kako da satrem protivnika.« Tigelinije se smeškao,»Neka se ispune tvoja očekivanja«Onda se pokloni Marijamni i izgubi bez pozdrava. »Ovaj smrdljivi konjušarski sluga!«, šištala je Marijamna. »Na forumu su postavili njegove statue samo zato što kroti pastuve za trke carske ergele.Neron je oduševljen njime, jer je još neobuzdaniji i razvratniji, od njega samog.Tigelinije nije delio krevet samo sa njegovom majkom,već i sa Kaligulinom sestrom Julijom Livijom.Zbog toga je poslat i u progonstvo,ali vratio se.Danas komanduje pretorijancima i većina ga se plaši više od cara.« Fabelije kimnu glavom.»On je čak i Seneku proterao iz palate.Nekadašnjeg Neronovog bliskog savetnika i poverioca proterao je na seosko imanje da radi samo na filosofskim studijama.Ljudi se ne usuđuju da na javnim mestima kažu reč kritike,Tigelinijevi špijuni svuda prisluškuju.Idemo u susret lošim vremenima.« Scenario na zlatnožuto obasjanom jezeru se u međuvremenu promenio.Jedan jedrenjak sa kompletnom posadom na palubi klizio je lagano, kao da ga ruka gura kroz vodu.Pesme mornara ukazivale su na grčku posadu.Odjednom, brodu se približavao delfin, koga je jahao neki lepi mladić. On je zaustavio ribu kod broda, skočio na palubu i okrenuo brod u suprotnom pravcu.Otmena publika na obali oduševljeno je klicala
prizoru,što je bilo odlomak poznate grčke mitologije.Kako je Apolon izabrao,brod pristade uz obalu.Golišavi mladić,duge kose,kao sjajna zvezda,spusti se na zemlju i namami uplašene mornare u svoj hram, iz koga se odmah razbukta miris žrtvene vatre. »Ovaj Tigelinije je majstor za organizaciju slavlja« gunđao je Vitelije,a Fabije sa očiglednom nelagodnošću konstatova da je aplauz publike prekinut uzvicima »Ti-ge-li-nije«. »Stvarno«,reče Fabije, »on zna, da oduševi rimljane.I to je upravo ono opasno u njemu.« Predstava se završila.Na splavu, obloženom zlatom, u jezeru svirala je kapela okružena golim plesačicama,koje su pogledima poklanjale svoje draži. Devojke za zabavu nečujno su išle od jednog do drugog senika i nudile se gostima. Neke su na licu nosile maske, što je, pošto preko tela nisu ništa imale, uvećavalo njihovu draž. »Sta vam je sad?« upita Marijamna »ne obuzima vas radost zadovoljstava? Iza maski se skrivaju otmene dame iz rimskog društva.Neće skoro biti ovakve prilike, da se zadovoljite ženom nekog senatora, nekog konzula ili nekog plemića!« Fabije i Vitelije su gunđali.U istom trenutku zaplesa jedna predivna maska, obuhvati Fabija i odvuče ga.Vitelije se silno mučio, da se odupre sličnim izazovima. Kad su na kraju pokušali mali dečaci, da zavedu Vitelija, Marijamna reče. »Mislim,da je jedina mogućnost,da bi se odbranimo ovih napastvovanja,da se prepustimo ljubavi.«I nečekajući odgovor,Marijamna podiže haljine i zavuče butine među noge voljenog,onda zgrabi njegovu kosu i povuče Vitelija na tapacirung mermerne klupe. »Ili se malo stidiš«, šaputala je, »svoju privrženost javno da pokažeš? Misliš, da su maske atraktivnije?«Vitelije ništa ne odgovori, njegov jezik poče da se igra na Marijamninom vratu,rukama ispitujući svaki santimetar njenog pohotnog tela. Glasinom,iza maski su se skrivale otmene dame, pročuo se Tigelinije u narodu.U stvari,carev miljenik je vrbovao inteligentne žene, gracioznog tela kao špijune. Njegovo razmišljanje је bilo ono pravo.Gde drugde da otkrije istinu,do u zagrljaju muškaraca,odavno su to shvatile lepe
maske,da razgovor okrenu na politiku,posebno na Nerona, cara.U Rimu diskretno,kolala glasina da je u toku zavera protiv cara .I on je živeo u paničnom strahu, telesnu gardu je udvostručio, a u javnosti se pojavljivao samo sa jakim obezbeđenjem. Za troje gostiju su bile određene sasvim specijalne dame.One su se,sa jedne strane odlikovale posebnom obukom i posebnim zadatkom,koji je trebalo da izvrše i sa druge strane njihova spoljašnost je odgovarala idealnom tipu žene, kakve su ovi muškarci voleli. Ta tri muškarca su bili govornici,Gaj Kalpurnije Pizon, Fenije Ruf, drugi komandant pretorijanaca i tribun Subrije Flavije. »Otkri mi svoje ime!«,molio je Pizon,»želim ponovo da te vidim!«Mala se prigušeno smeškala iza maske. »Nikada nećeš saznati moje ime,jer moj muž ne sme, da trpti štetne posledice zbog mojih nestašluka.On ima visoku službu, uživa veliki ugled i na tome mora ostati.« »Zašto onda, dozvoIjavaš sebi ovakve nestašluke?«, zapitkivao je Pizon. »Njegov posao mu ostavlja malo vremena za mene«, šaputala je lepa maskaa, »ali ja sam žena i ponekad sam gladna ljubavi.« »Želim ti pružiti ono za čime žudiš , i ne samo danas!« »O, koliko čeznem za tim!« Onda skini masku i reci mi ime.Čuvaću ga u tajnost,ne bio ja Gaj Kalpurnije Pizon.« »Ti si Pizon,govormik?« »Da. Ja sam Pizon. « »Priča se,da loše govoriš o caru.Čak da si član zavere « Pizon se uplaši. »Ko se usuđuje, da tako nešto tvrdi? »Ne brini se«,pretvarala se maska, »i ja sam protiv cara, a time na tvojoj strani.« Pizon je oklevao,gledao njeno čisto belo,mladalačko telo,pa progovori . »Moju prvu ženu su oteli na dan venčanja cara Kaligule.Beše to neki
ludak. Tri dana i noći držao je zatvorenu,silovao je,onda je odbacio i oboje nas poslao u progonstvo Pod Klaudijem nam je uspelo, da se vratimo u Rim.Ali ni Klaudije nije bio gospodar po našoj volji, a ni pod Neronom nije mnogo bolje Ima previše ušiju. To ga sve više čini nepredvidivim.« »Ali car ima tek trideset godina!« »Baš zato«,Pizon se plašljivo osvrtao, »mora da se ukloni.« Gledao je nemu masku, a onda oklevajući reče »Otkri mi tvoje ime i onda ću ti poveriti jednu tajnu.« »Pa, dobro«, složi se maska. »Ti počni!« Pizon je šaputao,»U toku je zavera protiv Nerona,u kojoj su ugledni rimljani. Neredovno se sastajemo na različitim mestima i raspravljamo o novim planovima za atentat.U Rimu je gotovo nemoguće približiti se caru.On ne uzme gutljaj vode, ni zalogaj hrane bez konzumera,izbegava javnost, a kad nastupa u pozorištu ili cirkusu okružen je hordom telesne garde.« »Šta onda ostaje?« »To mora da se desi na putu ka Cirkusu.Tako su najveće šanse.« »A kad će to biti?« »Možda već sutra,kad su Apolonove igre.U svakom slučaju, sve mere opreza su preduzete.Sada mi odaj tvoju tajnu!« »To je«,reče detinjasta žena i ustade »okreni se, stavi ruke na lice i čekaj dok ti ne kažem.« Kad se okrenuo, lepa maska je već nestala. Prostorija u kojoj je Vitelije čekao borbu,nije mu više bila nepoznata. Beli mermer na zidovima,pod je ličio na sve nešto prijatno.U zidinama bez prozora, na zidovima vladala je atmosvera sobnog mauzoleja, samo što na njegovom stolu ,u sredini,nije bio sarkofag. „Razbiću mu sve,jedno pojedno!«, besneo je Vitelije ovijene glave hodajući gore dole i pesnicama udarao zamišljenog protivnika.Mišići njegovog tela sijali su od ulja, oko bokova je nosio zaštitnu kecelju, na nogama kožne sandale, čije upletene trake dopirahu do listova,kajiševi sa resama zatezali su skoro do polovine podlaktice,a pesnice su štitile kožne
bokserice,u koje su bili ugrađeni mali gvozdeni prstenovi.Stepovao je sa jedne na drugu nogu. Oko njega su stajala četiri čoveka i jedna žena,Piktor,njegov telesni rob, zvanični sekundant za borbu,Vi-telijev trener Poliklitije,rob iz tabora njegovog protivnika Spikulija i Marijamna. Rob protivnika je prisustvovao po želji Vitelija.I obrnuto, svog roba Minicija je poslao u protivnički tabor,da unapred spreči eventualne nepravilnosti. Prisustvo jedne žene je bilo krajnje neuobičajeno,ali se podnelo,pošto je Marijamna zastupala mentora.Niko u prostoriji nije bio zainteresovan za tok igara napolju u Neronovom cirkusu.I što je car u jednom trenutku zapevao uz lautu, malo je bilo briga ženu i četiri muškarca.Za nekoliko trenutaka radiće se o životu i smrti ovoga gladijatora.On, kome nije promakla njena uznemirenost, tražio je reči ohrabrenja. »Vaš strah izgleda veći od mog.Pritom ovo je jedan sasvim običan dan u životu gladijatora.Verujte,Jupiterove munje,plaše se od udaraca jednog Spikulija,jer Jupiterove munje su nepredvidive,dok pesnicama jednog Spikulija,Vitelije će suprotstaviti hrabrošću i spretnošću. « Ipak njegove reči nisu umirile ni Poliklitija,koji je svog štićenika,za ovu borbu pripremio najbolje koliko god je mogao,niti Marijamnu,koja je pozvala Aruntija izričito naglasila,da želja njenog pokojnog muža,nije i njena.Marijmna je htela poštenu borbu,a pobedniku je sledilo pola miliona sestercija. »Onda će pesnice odlučiti!«,razočarano je primetio Aruntije,a Marijamna odgovori. »Kao što je običaj u borbi pesnicama« Vitelije sede na sto za masažu i ispruži treneru desnu nogu.Poliklitije je kamenom trljao kožne donove gladijatoru. »Moraš da stepuješ«,reče preklinjući »poskakuj kao nubijska kurva, uvek da budeš u pokretu,da protivniku ne dozvoliš nijednu čvrstu površinu za napad, čuješ?« Gladijator,duhom odsutan, potvrdi.Već duže vreme video je sebe u areni, u tom veštičjem loncu od ljudi, koji su samo čekali, da se jednom od dvojice "smrkne". Vitelije je znao,da ima plaćene navijače.Ali,možda je car svome omiljenom gladijatoru kupio više navijača.
Onda u sobu kroči Aruntije Stela.Carev organizator svečanosti ponekad je imao običaj, da unapred sanja pobede i poraze gladijatora kao i rezultate kolskih trka. U svakom slučaju tako je tvrdio. Ali, možda je to bio samo dokaz o manipulacijama i podplaćivanju igara. U borbi Vitelija protiv Spikulija, navodno u snu mu se javio Spikulije kao pobednik i Aruntije je uložio mnogo truda, da ostvari svoj san i na javi. »Tvoji snovi,su snovi želja«, reče Marijamna.Aruntije se zbunjeno smeškao. »Car recituje predzadnju strofu«,reče ravnodušno,»spremite se.« »Bolje bi bilo Spekuliju da izbroji svoje zadnje minute«,doviknu za njim Vitelije. Aruntije se izgubi.Marijamna mu, smirujući ga, stavi ruku na rame.Pogleda ga, ali Vitelije je gledao daleko kroz nju.Poliklitije dade znak štićeniku kucnuvši ga po leđima.»Onda, neka te prate Mars i Jupiter!« Ispred teške,crvene zavese,kroz koju su prodirali uzvici oduševljenja carevom predavanju, stajao je Spikulije,višlji od njega, ali teži, snažniji. Poliklitije dobaci Viteliju,jedva čujno »Sve je u redu.« Vitelije stupi pored protivnika,nije ga so pogledao,ali osećao je njegovo neprijateljstvo.Tek kad truba ućutka beskrajno skandiranje,zavesa se podiže.Dva herolda sprovodila su gladijatore do carske tribine,Vitelije prepozna Popeju, mesto cara bilo je prazno. »Ave Caesar, morituri te salutant!«, vikala su obojica sa ispruženom desnicom. Onda su se uputili ka ringu u sredini arene, gde je na belom postavljena crvena mermerna ploča.Vitelije i Spikulije zauzeše mesta u naspramnim uglovima.Pri mahnitom navijanju publike, prvi put su se pogledali.Ovom prilikom, tvrdili su mnogi gladijatori,protivnik se već ubijao,očima. Pokušavali su, pretećim pokretima da uliju strah jedan drugom,a da je bilo dozvoljeno,svaki bi okačio svoje pobedničke trofeje, kako bi onom drugom pokazao, koliko je do sada imao uspeha.U ovom slučaju dokazi su bili izjednačeni, jer od početka su dobijali borbe. Udarac o gong pozvao je na borbu. Spikulije je pošao Viteliju u susret.Njegove, preko korena nosa,sastavljene obrve delovale su odbojno. Glasno je disao kroz usne i nervozno tresao levim ramenom.Vitelije ga pusti da priđe.Ukočeno i sjajno
kao klasična statua stajao je i čekao.»Svih mu bogova,zašto ne stepuje?«,vikao je uzbuđeno Poliklitije i bespomoćno gledao. Verovatno se ništa drugačije nije osećala I Marijamna,koja je najzad zauzela mesto na tribini. Jednim okretom,Vitelije propusti Spikulija pored sebe I zatrese rukama.Spikulije se gornjim delom tela lako njihao, pokušavao da dopre do njegovih pesnica.Vitelije je to primetio,ali nije reagovao.Međutim,tada jedan strahovit udarac pogodi Vitelijevo čelo.Jedan trenutak je mislio,da će izgubiti svest, ali njegovo telo je automatski delovalo. Instiktivno, počeo je da stepuje, lako sa jedne noge na drugu i u istom ritmu da klati rukama.Rimljani to nisu videli nikada do sada.Oni su klicali, prvo su mislili neka smicalica, dok nisu primetili,da se u tome krila promućurna taktika. Spikulije je morao tačno da prati svaki pokret protivnika, jer iza svakog se mogao kriti napad.I tada polete Vitelijeva desnica iz jednog od ovih bočnih pokreta na Spikulija,pogodi ga odozdo,levo u rebra, čvrsto kao maljem,koji lomeći uleće kroz gradsku kapiju.Spikulije izgubi vazduh.Vitelije je i dalje stepovao.Video je,kako se protivnik povio napred i još jednom isturio desnicu,ovog puta u njegovu glavu,ali Spikulije se izmaknu.Svaki udarac, u koji je uložen toliki neverovatan zamah, bez pogotka, je silno gubljenje snage. On se ne računa samo kao promašaj, već i kao jedna vrsta poraza.Spikulije odmah uvide svoju šansu,ne dozvoli Viteliju ni sekundu da se pribere,dobovao je po njegovom desnom ramenu, međutim bez velikog efekta.Vitelije je i dalje stepovao na zadovoljstvo gledalaca. »Zar nije kao vilenjak?«,oduševljavao se Poliklitije na tribini i lupi se rukom po butini.Lakoća sa kojom se protivnik kretao,očigledno je nervirala Spikulija. Njegove oči su sevale od besa.Kipteći,nasumice je trčkarao za Vitelijem stalno se izlažući pogibiji,da bi zadao udarac ulovivši ga u pokretu nogu.Ponovo pogodi Vitelije,ali Spikulije zavuče udarac u stomak,kao da nije pogođen.To naljuti Vitelija,ustremi se za njim,istrča bradom u levu ruku Spikulija.Donja vilica je bolela, Viteliju je došlo da vrišti,ali stepovao je,zada udarac,pogodi Spikulija u lakat, tako da se ruka odbi i odlete uvis.Iskoristi priliku i zada težak udarac u predelu jetre.Jedan trenutak je izgledalo,da su oboje stali, Spikulije jer je očekivao bolno dejstvo od udarca, Vitelije jer je verovao, da je njegov protivnik na podu.
Ali ništa se nije desilo,oboje su se dalje borili,Spikulije razjareno i opasno kao lav, Vitelije elegantno i nepredvidivo kao panter. Udarci,koje su obostrano razmenjivali,izbijali su dah iz usta, šišteći i stenjući štropot potvrđivao je uspešnost.Jedan udarac,koji je uzmakao kontroli, pogodi Spikulija neočekivano u glavu i on se zatetura. Gledaoci su vriskali od oduševljenja. Sad su se čuli uzvici bodrenja»Vitelije! Vitelije!« Levo, desno.Udarao je glava, rebra,ramena, glava. »Vitelije!« Zašto ne pada. Vitelije je udarao sporije.»Ovde!« vikao je, čekao, ništa.Neprirodno, umrtvljeno je uzvraćao Spikulije, levo, desno. U Viteliju je ključao bes,rastao je do opasnog kolebanja,možda uopšte ne može da porazi ovog lava,jer je isuviše jak.Ali sad krenu Spikulije desnom pesnicom na njegov stomak. Bilo koji udarac bi bio presudan, jer se branio još samo levicom. Odjednom nađe prostor, na koji je dugo čekao. Možda su minute bile u pitanju, ali očigledno brutalni udarci,od kojih bi svakom bilo jasno,da je svršeno.Minute večnosti beskonačnog,neželjenog mučenja.Svom žestinom, koju je mogao da izvuče iz bolnog zgloba opali desnom pesnicom, pogodi Spikulija u bradu.Silina podiže veđe protivnika,Vitelije se suoči sa pogledom protivnika i taj pogled je govorio,»Ipak si ti bolji!« Lagano,beskrajno, lagano počeo je kolos da tone unazad, da pada, da se ruši.Pokleknu i tako se svom težinom prostre na leđa, pritisnuvši glavu na grudi. »Sad ću ti zadati smrtni udarac«, mislio je Vitelije.Nije baš tako mislio, kao kad se čvrsto odluči.Instikt ga je gonio, da svrši sa protinikom,da nikada više ne može da mu se suprotstavi. Ali baš kad se Vitelije spremio, da završi gnusno delo,razleže se arenom jedan vrisak zaprepašćenja, žene su vrištale,druge su bile zadovoljne. Vitelije podiže pogled.Neron je stajao na grudobranu svoje lože,držao desni palac na gore i zlobno se kezio.Pomilovanje za Spikulija,koji je još uvek nepomično ležao. Pobednik se pokloni, isprsi, koliko je mogao i krenu ka zavesi.Pretilo je da se arena raspadne.Klicanje Vitelijevoj pobedi skoro je nadjačalo protestnu riku zbog pomilovanja Spikulija. Poliklitije i Marijamna oduševljeno dočekaše gladijatora.Marijamna je
neprestano ljubila krvlju podliveno mesto ispod levog oka,dok je Vitelijev trener u iskrenom zanosu oduševljenja uzvikivao .»Moj Herkules, moj Herkules, ko će ikada smeti, da te ubije?« Vitelije je sa osmehom odgovarao na ovacije.Njegov mozak se još uvek borio. Poviti se,udariti, levo, desno.I čak kad je iscrpljen sedeo na belom stolu za masažu, a Poliklitije oprezno skidao kožne bokserice sa pocrvenelih pesnica, u glavi se još borio nevidljivim udarcima.Marijamna je vlažnim peškirom, natopljenom u nanu, tapkala znoj sa njegovog trzajućeg lica. »Vitelije!«, tiho je šaputala, »Vitelije!« Ali gladijator pobednik se još borio.
12. POGLAVLJE Usred noći Vitelije se grdno uplaši.Ispred njega je stajala senka, bio je to Piktor. »Oproste gospodaru,što remetim Vaš mir,Rim je u plamenu!« »Neka gori!«,zlovoljno je gunđao Vitelije, »nikad nije ponoć protekla,a da negde vatrom nije zahvaćen neki stambeni blok ili niz kuća. »Ne, gospodaru«,protestvovao je Piktor. »Vatra je zahvatila sve delove grada. Cirkus maximus je z plamenu, Palatin i Ćelije!« »Ćelije?«,Vitelije se podiže.»Gradska četvrt Mons Ćelija gori?« »Da, gospodaru!« Marijamna,mislio je gladijator,navuče odoru, zašnira sandale i reče Piktoru »Idemo!« Napolju,svetlelo je krvavo crveno nebo na severu. Crne pečurke smole visoko su se uzdizale,kao fontane i što su su više približavali centru grada,toliko je svetlije bilo.Na putu ka Ćeliji u susret su im dolazili upregnuti konji,psi i mačke, izbezumljeni ljudi su čupali kosu,udarali se pesnicama u grudi i ozlojeđeno vikali: »Ovo je kraj!« »Rim propada!« »Bogovi se svete za naša dela!« »Zadnjih dana je boravila u gradskoj palati«,dahtao je Vitelije,dok su hitali ispod Klaudijevog akvadukta.Piktor pokaza napred .»Gospodaru, cele Ćelije su plameno more!« »Plašiš se vatre?«,upita Vitelije. »Da, gospodaru,bojim se koliko i smrti.« »Onda se okreni i idi sa psima i mačkama.« »Ne, gospodaru,iako je moj strah veliki, pratiću tebe.« Gust dim je nagrizao i sve više otežavao disanje.Izgledalo je,kao da tlo pod nogama podrhtava.Ljudi, crnih, čađavih lica i spržene odeće posrćući su im dolazili u susret.Vitelije se gušio,kad mu u nos uđe odvratni, nadražujući smrad ugljenisanog mesa.Jedan starac,koji je dolazio ovim putem uhvati Vitelija, rastrojeno upita. »Da li si video Plutona sa crvenim očima.Ovo ovde je njegov svet, podzemlje! Carstvo senki.«
»Idi dođavola, poludeli starče!«,odgurnu ga i nastavi dalje.Iz paklenih prozora kuća sa obe strane ulice bljuvali su plamenovi.Potresna vriska dopirala je iznutra. Padali su balkoni, pucali zidovi, te su gladijator i njegov pratilac birali put sredinom ulice,sa strahom bacali poglede gore, da se neki plameni balkon ne sruši na njih. Kad su skrenuli u ulicu, u kojoj se nalazila Marijamnina gradska palata, baci se na pločnik ispred Vitelija u plamenu telo jedne žene.Vitelije stade kao ukopan.Bila je već zahvaćena plamenom kad je skočila kroz prozor. Širom otvorenih očiju gledao je Vitelije,kako zapaljena ruka smrtnice odjednom mahnu, kao da njemu maše. Vitelije zgrabi svog roba za ruku, povuče ga napred i očajnički viknu,»Moramo da spasemo Marijamnu!« Projuri jedna grupa mladih pljačkaša.Vukli su skupoceno posuđe,bale tkanina i odeće.»Nazad!«, grmeo je kolovođa, »nema svrhe. Plamen je oborio zid!« Vrelina je postala skoro nepodnošljiva. Praskanje vatre je dobovalo u ušima kao signal herolda u Cirkusu.I sve više su se teturali izgnanici,kao duhovi, praveći siluete na pločniku.Bogovi su znali iz kojih rupa izlaze.Na preklinjanja se nisu odazivali. Konačno stigoše do Marijamnine palate.Iz prizemlja zgrade bukatali su plamenovi. Zelenožutim jezicima lizali su prozore prvog sprata.Robovi,koji su spavali u suterenu i još mogli da napuste kuću u plamenu,trčali su ispred kuće gore dole. Jedna grupa muškaraca klečala je na popločanom podu i molila se skrštenih ruku. »Dolazi nam tvoje carstvo,jer tebi pripadaju moć i dostojanstvo, amin.«Jedan pokuša,da uhvati Vitelija za rukav. Kad pogleda dole, ugleda nasmejano lice starog čoveka, koje je obećavalo sreću. »Ne budi žalostan«,reče starac,»jer ovo je dan najmlađeg suda.Gospod je blizu. Ovo je dan, kad svi ulazimo u njegovo carstvo ...« Reči starca zbuniše gladijatora, nije ih razumeo, mislio je,izgubio je razum, oslobodi ga se i ispreči se jednom robu, koji je trčao tamo amo ispred kuće. »Gde vam je gospodarica?Gde je Marijamna?« »Neka joj bogovi budu na pomoći«, odgovori rob, ruku prekrštenih na grudima i pokaza glavom na palatu, koja je gorela.
»Pa zar niko nije pokušao,da spase Marijamnu?« Vitelije je zgrabio roba za ramena i drmusao ga. »Gospodaru,stepenice za gornji sprat već su gorele,kad smo se uplašeni probudili. Spavaća soba gospodarice je sa unutrašnje strane dvorišta.« »Vode«,vikao je Vitelije, »treba nam voda!« Očajnički se osvrtao. Rob reče,»Ovaj požar ne može da zaustavi ni hiljadu kanti!« »Budalo«,grdio je Vitelije,»nije potrebna voda za gašenje.«Kada unutra u dvorištu! Vitelije je brzo razmišljao. »Moram je se dokopati«,reče Piktoru,koji je sa užasom blenuo.Samo je viknuo »Gospodaru,napustimo ovo!«ali gladijator jednim skokom preskoči stepenice trema u plamenu i kao duh nestade.Svi koji su to videli počeše da vrište.Vitelije je poznavao kuću, znao je mesto svakog stuba,naslućivao je svaki ispust u zidu. Žurio je, pritisnuvši desnu ruku na usta.Brže no što je očekivao, stigao je u unutrašnje dvorište, duboko udahnu i skoči u kadu, mokar do gole kože izađe, potrča nazad i ukopa se pred stepenicama.Zažarene drvene stepenice su nabrekle od tinjanja. Odozgo se spuštao gust,crni,nagrizajući dim. Vitelije pogleda mokre sandale, onda mu je pogled lutao po užarenim stepenicama.Tri skoka, proceni, i bio bi gore.Još jednom stvori predstavu prostorija na spratu,levo duž hodnika onda prva vrata desno i zalet.Ispred bukteće palate, u međuvremenu se sjatilo mnoštvo ljudi. Ispred su nepoznati uzbuđeno gestikulari rukama,pokazivali na prozore na gornjem spratu.Piktor se stideo svog kukavičluka,ali istovremeno je osuđivao ludost svog gospodara, koji mu je izgledao kao očiti samoubica. Što je dublje zalazio u plamen palate,Viteliju su toliko rezigniranije zvučali komentari prisutnih. »Tražio je smrt«,kukala je jedna robinja »sad je našao!« Tu se Vitelije borio sa jednim lukom i stubovima u plamenu.Mora da je tako izgledalo grotlo podzemlja, gde je vladao Pluton. »Marijamna!«,uzvikivao je kroz praskanje, prštanje, buktanje i lomljenje, »Marijamna!« Vrelina dima i strah gotovo su mu oduzeli
pamet.Pokušavao je da diše,međutim,čep mu je zapušio disajne puteve.Vitelije se skupi, pritisnu čelo nadlanicom i izbori se za vazduh.Oseti, kako mu kroz pluća struji crni dim, imao je daha za samo nekoliko koraka.Mermerna statua Majke božje Isusove na kraju hodnika gledala je Vitelija sa puno milosti.Ispred njenih nogu mrdala se neka gomila. Gladijator rukama odmahnu u stranu dim ispred očiju.Sada je svaki korak bio nadčovečanski napor.Prepoznao je Fabija, koji je ležao na podu, bio je u nesvesti. »Fabije!«,kriknu gladijator i lupi ga rukama po licu, »gde je Marijamna?« Nikakav odgovor.Žurno otrže komad svog mokrog odela i iscedi Fabiju na glavu,da mu spere kaljugu sa lica. Fabije otvori oči. »Gde je Marijamna?«, viknu Vitelije.Fabije ga pogleda umorno,onda pokaza u pravcu verande na kraju koridora. Vitelije skoči,osećao je tup bol u grudima, previjao od bola teturao se dalje.Što je bio bliži vratima, to se jače osećao kovitlac, koji je pravila vatra.Ispred njega izroni mermerno poprsje,ali o Marijamni bi traga.Već je hteo,da se vrati, kad u ćošku ograde vide kako neko čuči.Usta i nos pritisla je rukama i bezizražajno zuri u pod. Vitelije obazrivo priđe Marijamni.Nije reagovala. Oprezno stavi njenu levu ruku na svoje rame,desnom je obavi oko struka, a levom joj poduhvati noge, pa je podiže Probode ga bol kroz celo telo, kao užareni kolac.Posrtao je, samo da ne padne. S mukom se ispravio i krenuo nogu pred nogu.Pored Fabija,koji je ponovo pao u duboku komu, vuko je svoje breme duž hodnika u pravcu stepenica. Marijamna je bez znakova života ležala u njegovim rukama,ali gladijator nije imao vremena, da razmišlja o tome, da li je Marijamna još živa.Očajnički je posmatrao stepenice u plamenu.Odozgo su izgledale još strasnije,još više nepremostive.Dok je razmišljao, da li sa svojim bremenom,da se spusti dva stepenika,da mu đonovi ne izgore, dođe mu u susret Piktor. »Gospodaru!«,urlao je u tutnjavu i plamenu stihiju »Gospodaru, moraš napolje. Trem se svakog trenutka može srušiti.« Vitelije glavom pokaza na Isusovu statuu. »Tamo leži Fabije.Ponesi ga!« »Gospodaru trem se ruši!«
»Ponesi Fabija,naređujem ti!«,zaurla Vitelije svom robu,tad vide kako su se osmehnule Marijamnine usne. »Marijamna!«, reče gladijator.»Brzo ćemo, odmah ćemo biti na sigurnom!« Steže zube i skoči niz plamteće stepenice.Pod nogama je osećao crvčanje i prskanje mokre kože i svaki korak je bio vreliji i vreliji. Na sredini stepenica hteo je da vrišti od bola, jer je osećao kako mu se prže tabani. Jedva da je sa Marijamnom u naručju prešao zadnju stepenicu,stropošta se niz trem.Jedna užarena greda, koja se srušila, preprečila je put. Vitelije se zalete.Tabani su mu goreli kao vatra. On preskoči plamenu prepreku i zatetura se u oblak dima ka izlazu.Uzvik prestravljenosti prenese se masom kad izroni gladijator,pušeći se i dimeći se. Marijamna se kao plašljivo dete prilepilla za Vitelija. »Živa je!«,viknu jedan sluga,koji je oboma išao u susret. »Ona je živa!« Ljudi su hrlili sa svih strana, galameći okružavali spasioca,koji se s mukom držao na nogama.Ošamućen stade, oprezno spusti Mariajmnu na pločnik,onda se onesvesti i stropošta. »Piktor!«, mrmljao je Vitelije, kad se povratio.»Piktor!« Marijamna mu je brisala lice komadom odeće i drmala glavu.Gladijator ustade.Borio se za vazduh, kad je video rasplamsalu palatu. Piktor je bio zatrpan na ulazu. Žena stavi svoju ruku na čađavu nadlanicu gladijatora i reče. »Prekasno je stigao.Piktor i Fabije nisu mogli uspeti.Mi smo upravo stigli na sigurno,kad su se srušili stubovi na ulazu.Nek im se bogovi smiluju.« Vitelije pogleda oko sebe.Sa svih strana je pretio potmuli topot monumentalne vatre.Sa praskom se obruši kuća ispred njih. »Moramo nazad pre no što nam vatra zatvori put«,reče Vitelije.Podiže se sa velikom mukom.Marijamna i jedna robinja položiše njegove ruke na svoja ramena i podupreše ga.Svaki korak, koji je napravio bosim nogama,bio je bolan,kao da gazi zapaljene cepanice.Marijamna vide kako mu usne drhte.Od bola stisnu oči. Mučno i bolno stigoše u via Appia.Ludo su verovali,da su ovde sigurni od pomahnitalog pakla.Marijamna posla robinju po pomoć u Vitelijevu kuću. U Rimu su se događale neopisive scene.Vetar je još više podstrekavao
plamenu goropad. Ljude,koji su spas tražili u netaknutim ulicama,odjednom je zarobilo plameno carstvo.U slepom očaju skakali su u plameni kovitlac i živi goreli. Drugi su se hvatali za ruke i igrali uz pobožne pesme.Pre svega,sekta hrišćana je u zapaljenom gradu videla jasne znake predstojećeg kraja sveta i oslobođenja od svih patnji.Od vladavine cara Klaudija,kada je izgorelo celo predgrađe na Marsovom polju,Rim nikada više nije doživeo ovako strastven požar, ovaj je bacio u zasenak sve dotadašnje vatrene stihije.Tamo,među gomilom dasaka i primitivnih udžerica nalazilo se obilje hrane i plameni jezici su se mogli preneti na okolne delove grada.Tako su već prve noći Palatin sa carevim palatama i delovi grada Izida i Serapis postali plen požara. Pet dana i pet noći uzaludno su se borile hiljade vatrogasaca sa velikom vatrom, šestog dana stigla je do čistine,tako da plamenovi nisu više imali čime da se hrane. Niko živi nikada nije saznao,koliko žrtava je odneo ovaj ogromni požar. Mora da je bilo na desetine hiljada.Potpuno pošteđene bile su samo četiri od četrnaest gradskih četvrti,među njima sirotinjska četvrt Transtiberijum.Deseti deo zgrada u Rimu ležao je u šutu i pepelu.Za mase bez krova nad glavom car je otvorio svoje privatne zgrade,objekte u parkovima, javne hale i terme. Uzane isprepletane ulice, koje su omogućile brzo širenje požara,odmah su sravnjene sa zemljom i zamenje-ne širokim ulicama sa trospratnicama za iznajmljivanje. Sebi je Neron priuštio novu palatu ogromnih razmera.Prostirala se od Palatina do Eskvilina i zbog obilja raskoši,rimljani su je nazvali "zlatna kuća". Na ulazu je izrasla u nebo tridesetpet metara visoka, pozlaćena statua od bronze i predstavljala Sola, boga sunca,sa crtama lica cara Nerona. I pošto je car izvukao premije za kuće, koje su za kratko vreme izgrađene u određenom stilu, Rim je uskoro dobio jedno novo, lepše lice. Tigelinija, carevog savetnika,nosili su u nosiljci u Tibur.Okružen vojskom robova,mogao se čak smatrati i carem.Ipak Tigelinije je išao kao carev molilac,novac mu je bio potreban i on je znao gde će ga naći,kod Marijamne. »Pravo čudo«,poče Tigelinije ljubazno »kako si se spasla iz plamena.« »O, ne«,odgovori Marijamna, »to nije bičo čudo kome dugujem život.Gladijator, Vitelije me spasio po cenu svog života.Da nije bilo
njega,danas ne bismo stajali ovde jedno naspram drugog.« »Hrabra ljudina,zar ne.Sigurno nije bilo mnogo takvih, koji su za vreme požara činili takva dela. Mnogima je bila važnija imovina od života, bližnjih.Da li si imala veliku štetu?« »Ne, hvala bogovima.Što je moju gradsku palatu progutao plamen, malo me pogodilo. Bila je stara i bez toga je trebalo restaurirati.Tako sad imam prostor za novu kuću.« Tigelinije pređe na temu.»Car je, međutim, pretrpeo veliku štetu.Dao je da se naprave sasvim nove ulice, njegova palata je pojela milione i pored toga sirotinji je delio žito.Dugo nismo osvojili ni jednu novu provinciju i kase su prazne. Nadam se, da ćeš caru odobriti vredan kredit.« »Koliko?«,hladno upita Marijamna.Isto tako hladno odgovori Tigelinije. »Sto miliona.«Marijamnina reakcija je izostala. »Zar nije opasno, kad se car upušta u toliki dug?« Tigelinije sleže ramenima »Sigurno ima prijatnijih poslova.Ali, i Cezar i Avgust, naši božanstveni u izvesnim situacijama su bili u šaci ljudi iz naroda.To nije umanjilo njihovu slavu.« Za Marijamnu je to očigledno bilo iskušenje,da carev izaslanik dođe kao molilac. »Zašto lično ne dođe, tvoj car?«, upita smeškajući se. »Ti znaš,koliko se Neron plaši ljudi. Živi u stalnom strahu da mogu da ga ubiju kao i njegove predhodnike.« »Šire se glasine,da je Neron zapalio grad, kako bi sebi napravio novi Rim, jedan Neropolis.« »Rim je pun glasina kao uvek kad su velike katastrofe.Ali za ovu glasinu nema nikakvog osnova.Car je u vreme izbijanja požara bio u Anciju. Da je naložio, da se grad zapali,onda ne bi goreli delovi grada blizu njegove palate.« »Možda je, takođe, želeo novu palatu?« »Onda bi barem svoju skupocenu zbirku grčkih umetničkih dela stavio na sigurno mesto.Kao njegov prijatelj,isuviše dobro mi je poznato, koliko
mu je ta zbirka značila. Ona nije vredela ne samo milione,celim srcem je bio vezan za te skulpture i plakao je kao malo dete, kad je video,da je sav predivni mermer sagoreo u krečnjak.« »U to se slabo razumem.« »Ne. Neron nije zapalio Rim.Ali njega zaokuplja jedna druga glasina.U različitim delovima grada trebalo je videti ljude za vreme požara kako pevaju i igraju ...« »I ja sam sretala te ljude« reče Marijamna. »Bili su to hrišćani, koji su verovali, da je došao smak sveta i njihovog spasenja.Zar oni da podmetnu požar?« »Jevreji«, procedi Tigelinije. »Ne, nisu jevreji«,odgovori Marijamna, »njihov pokret je počeo samo u Palestini.« »U svakom slučaju, oni žive kod jevreja u Transtiberijumu.Nije zanemarljivo, što je vatra poštedela baš taj deo grada.« »Koji bi motiv imali hrišćani?« »Ko zna, koje su sve orijentalne sekte pustile korene u Rimu.Možda, su želeli da se osvete,jer u zatvoru držimo dvojicu njihovih mamertinskih robijaša.« »Za koji zločin su optuženi?« »Omalovažavaju naše bogove i podbadaju narod protiv cara.Zločin protiv cara kažnjava se smrću«. Kad je Tigelinije primetio, da su njegove reči izazvale nevericu kod Marijamne,dodade: »Jedan je bezopasan ribar iz Galileje.Drugi je dobar govornik, poznavalac jezika i dobro upućen u stoičku filosofiju. Zatvorili su ga u Jerusalimu,ali kao rimski građanin zahtevao je da se proces vodi u Rimu. I to ćemo vrlo brzo uraditi. Jer ako se zakoni ne primenjuju, država propada.« »A ti veruješ, da par hiljada hrišćana može da poljulja rimsko carstvo?« Tigelinije je ćutao. »Tri noći na nebu stoji jedna kometa«,reče on napokon,»astrolozi misle, da najavljuje propast vladalaca.Neron je pitao dvorskog astrologa, šta da radi.«
»I koji je savet dao caru?« »Rekao je,da kao žrtva mora da se prolije krv jednog značajnog čoveka.Onda bi moglo da opstane sadašnje stanje.« »Tvoj car je vrlo nesiguran i dobro je shvatio,da su mu odbrojani dani vladavine. Ipak, njegovo vreme traje već više od deset godina,a to nisu bile loše godine za Rim.Međutim, izgleda da je našem caru zacrtano da umre nasilnom smrću.« »On je još car!« »On je jedan usamljen,nesrećni čovek, koji drži vlast uz pomoć pretorijanaca. U njemu je propali umetnik,pevač ili pesnik,ali sigurno ne političar.« »Kao da govoriš njegovim rečima,Marijamna,ali sudbina mu je odredila ovu ulogu. Ipak, reci mi, šta da kažem caru? Da li može da računa na kredit?« Marijamna je razmišljala, a onda odlučno reče. »Sto miliona sestercija je ogromna svota i nepredvidiv rizik ...« »Car nije bilo koji molilac.«,uzbuđeno će Tigelinije, ali Marijamna mirno odgovori, »Kredit je kredit,znači verovati,da se novac vrati sa kamatom.« »Dvoumiš se?« »Samo nisam sigurna.Dvanaest hiljada telesnih gardista..za mene nikakva sigurnost.Pitaj tvog cara, koju garanciju mi nudi za sto miliona sestercija.Onda ću odlučiti.« Marijamnin glas je zvučao tako sigurno, da se Tigelinije nije usudio, da protivreči.Odpozdravi i napusti kuću. Dok se Rim u sjaju i raskoši uzdizao u nebesa kao nikad ranije u gradu se kuvalo. Neron se odvažio, uprkos praznim kasama, na neverovatno krupne korake, kojima je dobio još više neprijatelja,no što je već imao. Slobodnjaka Akratija je poslao u Aziju, a govornika Sekundija Karinasa u grčku provinciju Aheju.Obojica su imala zadatak, da uz pomoć horde vojnika,iz hramova opljačkaju zlatne ikone bogova i skupocene zaveštane poklone i donesu ih u Rim.Ostalim provincijama su povećane tribunske dažbine.Kad je car zahvatio zlato iz rimskih hramova, pregazio je zadnje
simpatije naroda.Na zidovima kuća mogle su se pročitati poruge na račun cara kao: »Ceo Rim treba da postane njegova palata,a vi građani u Veju*( Veii -Veji, grad u Etruriji)! Ukoliko njegova palata ne stigne i do Veje.« A u društvu su se, umesto omiljenih zagonetki čitale podrugljive pesme. Neron je osećao,da je zastranjivanje od njegovog naroda postalo sve dublje. Još uvek je gradski požar bio tema broj jedan. Kako je moglo doći do katastrofe tolikih razmera?Ne mali broj rimljana,koji su na osnovu monumentalnih, novih građevina mislili, da je car stvarno podmetnuo požar,da bi obnovom podigao sebi večiti spomenik. Da bi jednom zauvek uklonio ovakve glasine sa svetlosti dana, naredio je Neron pretorijanskom prefektu Tigeliniju da ispita uzrok požara. Tigeliniju se rešenje nudilo samo od sebe.Nje bilo teško,hrišćani, koji su se za vreme katastrofe ponašali tako čudno,kao pravi podmetači požara.Hrišćani, pak su tvrdili da niukom slučaju nisu podmetnuli vatru,ali nisu se mnogo pretrgli u odbrani.Mnogi su čak tražili osudu,tako, da se Tigelinije,kad je njihov broj prevršio meru, obratio Seneki za savet, jer je hteo sa njime da razgovara i o jednoj drugoj stvari. »Mnogo toga sam preživeo,ali da ljudi dobrovoljno idu u smrt,meni je nerazumljivo«, reče filosoru. Seneka se, po svojoj želji, povukao na seosko imanje u Kampaniji, četiri milje od kapije Rima.Nije više hteo da se poistovećuje sa Neronovom politikom,ali je važio sada kao i pre kao vrlo cenjeni autoritet. »Pogubljenje njihovih vođa Pavla i Petra« reče Seneka, »sa kojom su pošli u smrt, postao je sveti primer za sve hrišćane. Oni su svojim pristalicama preneli, koliko je njihovo učenje ozbiljno.« »Čemu uči ovo praznoverje?« »Njihov prorok Isus, koji je pogubljen za vreme vlade Tiberija, tvrdio je, njegovo carstvo nije ovozemaljsko,tek smrt donosi spasenje.Ovaj Isus ih predvodi u smrti, sad svi preostali teže smrti, i nadaju se boljem životu.« »Ali sve to je čista glupost.Ili šta kažeš na to?« »Smisao ili glupost,ko će da odredi.Mislim da hrišćani uopšte nisu daleko od učenja stoika. Ja, takođe verujem,da je naš život samo jedan stepenik do pravog, večitog života. Po meni trenutak smrti je ustvari rođenje čoveka.I čestitim životom određujemo naš budući život.« Reči
filosofa uplašiše Tigelinija. »Skoro govoriš kao ovi hrišćani.Na kraju da li si i ti jedan od njih?« Tu se stari Seneka nasmeja,što se retko dešavalo i reče.»Moja domovina je Španija, ona životna hala na atinskom trgu, u kojoj je Zenon iz Kitona učio, da je razumna jedino priroda.Moji učitelji su bili Attalos i Sotion. Rođen u Španiji, ipak sam skoro grk. Po grčkom živim, na grčkom mislim.Staro drvo, kao što sam ja nećeš više užiliti. A ako to uradiš, uginuće.« »To su reči mudraca«,odgovori Tigelinije, »samo mi nemojte više pomagati. Kako da postupim sad sa hrišćanima?« » Postupaj kako zakon nalaže, ali proveri svoju savest, da li ispravno primenjuješ zakon.« »Zakon je zakon«, reče osorno Tigelinije, »uostalom, ja ne izričem pravo, već car. Car je zakon ...« »A car je lopta za igranje svojim savetnicima« upade Seneka u reč svome gostu, »dakle možeš slobodno reći, savetnici su zakon.« Na to Tigelinije odsečno upita: »Da li si ti za ili protiv cara?« Seneka odgovori staloženo i opušteno,u svom stilu »Usmeravao sam Neronove sposobnosti kad je imao devet godina. Naučio sam ga da čita i piše i ne misli sporo. I ako je danas Grčka zemlja njegovih snova, onda to nije slučajno. Ja sam bio taj, koji je caru približio grčku umetnost i filozofiju. Oblikovao sam ga,kao što skulptor oblikuje statuu.Samo umesto mišića, formirao sam mu misli.Ne veruješ, da je budalaština pitati, da li sam za ili protiv cara? Isto tako bi mogao pitati da li sam za ili protiv sebe.« »Zašto si se onda udaljio od cara?Zašto sa nepoverenjem i izdaleka pratiš njegove aktivnosti?« »Rado ću ti objasniti«,odgovori Seneka, »60 mi je godina, mnoge godine svog života sam bio teško bolestan,Kaligula me precrtao sa smrtne liste, jer je mislio, da jednog polumrtvaca ne može pogubiti.Za vreme Klaudija, sedam godina sam proveo u progonstvu na Korzici,jednostavno nedostaje mi samo snaga, da se uhvatim u koštac sa vama mladima, vama, koji određujete caru svaki korak, vama kojima su u duši samo sopstveni, a ne državni interesi.«Tigelinije se suprotstavi, »Definitivno tvoje usluge nisu bile badava.I vrapci na grani znaju,da se tvoja
imovina,dok si bio u službi cara, uvećala za trista miliona sestercija.« »To ne osporavam«,odgovori filozof, »samo ja se od vas razlikujem u jednom važnom stanovištu. Vi,njegovi savetnici, mislite samo na to, da caru zavučete ruku u džep.Kod mene je suprotno,ja sam samo dozvolio, da me Neron obilato nagradi. Nedavno sam zamolio cara,da sva dobra uzme nazad, on je to odbio.« »Utoliko sramnije što napadaš cara iza leđa ...« Seneka upitno pogleda Tigelinija.Ovaj reče,: »Moji nadzornici hteli bi da znaju,da li si u vezi sa onim plemstvom,koje kuje zaveru protiv cara.Jedna žena iz njihovih krugova se odala,iako čak ni sa usijanim gvožđem nije htela da oda učesnike zavere.« »Jer nema zaverenika.« »Ima, i tekako.Ubeđen sam.Nažalost, ne mogu da ih izvučem iz ove žene. Obesila se o brushalter.« »A ako je nevina?Da li osećaš krivicu zbog njene smrti?«Komandant trupa iz Miseniuma se zakleo svim bogovima i svojom desnicom,da će ovu ženu otkriti kao zverenicu. On je jedan častan čovek.« »Častan? Da nije to Volusije Prokul, koji je umešao prste u igru za Agripininu smrt? Čini mi se,da se on uvek zaklinje,ako se dobro plati.«Tigelinijevo lice posta ozbiljno. »On kaže,da si imao prisne odnose sa izvesnim Pizonom,glavešinom zavere, i predviđaju te za Neronovog naslednika.« Seneka poskoči, vidno uzbuđen šetao je gore dole. Tigelinije bestidno se smeškajući, reče: »Izgleda da misliš na begstvo, koliko znam, prekasno je.Pretorijanci su ti opkolili kuću.« Starac priđe prozoru i pogleda napolje.Kad je video zlatne šlemove sa peruškama, okrete se sa gađenjem. »Da li je to tvoja odluka ili careva želja?« Tigelinije vrdajući odgovori. »To je za dobro našeg cara.« »Razumem«, staloženo će Seneka »došlo je moje vreme. «Onda pozva svoju ženu Paulinu.
Otkriće zavere protiv cara imalo je katastrofalne posledice.Kada je car saznao, da je bio na ivici smaknuća sa prestola i ubistva,zatvorio se u sebe kao progonjena životinja i hapsio svakog,koga je bilo ko optužio.Seneka je sam sebi presudio, presekao je vene.Nije hteo da se izlaže cirkuzantskom procesu.Njegova smrt izazvala je u talas samoubistava u Rimu,pošto se obelodanilo kako je umro srećni filozof i pesnik.Rimljani, koji su oduvek imali sasvim poseban stav prema smrti, pokušavali su da ga slede. U toku održavanja procesa za veleizdaju,svi strateški važni punktovi bili su opkoljeni.Neron se plašio puča, zabarikadirao se u novu, još nezavršenu palatu,a Tigeliniju dao razrešene ruke.Ovaj je sprovodio strahoviti krvavi sud,koji nije zaobišao čak ni careve prijatelje.Uprkos tome,car je živeo u stalnom strahu.I mada su njegove kase bile skoro prazne, on je svim članovima svoje telesne straže podelio po dve hiljade sestercija.Nadao se,da je tako kupio makar malo sigurnosti. U isto vreme održavali su se protesti hrtišćana, koji su se po zakonu od dvanaest tablica uvek završavali smrtnom kaznom.Za presudu je bio dovoljan jedan svedok. Kad bi položio zakletvu,da je, za vreme požara optuženog video sa bakljom ili na nekom mračnom mestu,bilo je dovoljno za presudu.A pošto hrišćani, većinom nisu bili slobodni,određivana im je smrt kao za robove,morali su da umru na krstu. Na Marsovom polju svakodnevno su nicali krstovi.Za rimljane to je bio novi način, da utroše vreme,da gledaju hrišćane kako umiru.Da bi se umilio,Neron je popustio zahtevima rimljana i krstovi su postavljani u večernjim satima.One koje su razapinjali na krst,zalivali su smolom i palili.Kad padne mrak,Marsovo polje su osvetljavale žive vatre.A za igre u Cirkusu,car i njegovi savetnici su,pripremili do tada neviđenu predstavu. Aruntije Stela,Neronov organizator svečanosti, tražio je Vitelija. Nosio je pozivnicu od cara.Gladijator carskog izaslanika u atrijumu i upita za njegove žele »Car«,poče Aruntije,»po drugi put prikazuje "Neronije".Treba da se održe u Pompejevom pozorištu, u Julijevom okrugu i njegovom Cirkusu sa one strane Tibra i da sve dosadašnje igre bace u zasenak.U ovim, za Rim teškim danima, potrebna je razonoda, nešto o čemu ljudi nedeljama pričaju,Rimu treba hleba i igara«
»Tvoj poziv služi mi na čast«,odgovori Vitelije,»međutim, reci mi, u kojim disciplinama će se boriti?« »Predviđene su muzičke takmičarske borbe,Neron će lično nastupiti kao pevač, osim toga, trke kolima i cirkuske igre.« »Dobar program«,odgovori Vitelije,»a u kojoj borbi ja treba da se ogledam?« Aruntije Stela se podboči pesnicama o kukove. »Car je za tebe izmislio jednu izuzetnu, posebnu borbu, nešto,čega nikada nije bilo, borbu kojom ćeš moći da osvojiš slavu gladijatora ovog veka.« »Baš sam radoznao«,reče Vitelije,»da nije divlji slon na koga treba da krenem samo sa golim mačem ili neka nepoznata životinja iz stepa Azije? Kako se zove protivnik? « Aruntije pun sebe, značajno će: »Car me zadužio,da ti ponudim borbu protiv deset hrišćana u lavljem krznu Borićeš se kao ritijar sa mrežom i trozupcem,brisani neće biti naoružani,ali njih deset.Za pobedu te očekuje premija od pet puta po sto hiljada sestercija.« Vitelije je ćutao, onda uze vazduh,klimnu glavom i reče. »Do sada sam osamnaest godina u areni.Borio sam se protiv pedeset protivnika u različitim disciplinama.Ali kad sam nastupao ishod je bio neizvestan.Bolji je izlazio kао pobednik.Da li treba ozbiljno da shvatim borbu, čiji je kraj unapred određen?« »Deset protiv jednog«,prekide ga Aruntije. »Deset nenaoružanih,neiskusnih hrišćana protiv gladijatora,koji celog života nije ništa drugo radio već se samo borio.Ne Aruntije Stela, to nije ozbiljan protivnik. Tebi i tvom caru je stalo samo do toga,da se pred publikom ubije deset nenaoružanih hrišćana.Verujem, da se oni uopšte neće braniti.I sam si video, kako dobrovoljno idu u smrt na Marsovom polju.« »Dakle odbijaš?« »Ja se borim protiv gladijatora ili divljih životinja,ali ne protiv samoubica!« »Radi se o pola miliona sestercija«,žestio se Aruntije,»još jednom
razmisli o ovome.« »Tu nema šta da se razmišlja.Moja odluka je konačna.Idi kod Spikulija,on je u službi kod cara i bori se za hiljadu sestercija.Ja sam slobodan čovek i borim se protiv koga hoću.Protiv hrišćana se neću boriti,reci svom caru.« Aruntija Stelu to pogodi. »Neronove igre bez najvećeg gladijatora Rima je isto što i hram bez ikona bogova.Kako da objasnim caru?«
13. POGLAVLJE » Brže,vi proklete dangube!«,poluglasno je Vitelije terao sluge.Dahćući žurila su četiri nosača sa njegovom nosiljkom kroz via Appia u pravcu Tibura. Jedan glasnik upravo je doneo vest,visoka temperatura je bacila Marijamnu u postelju.Već se smrkavalo i lelujanje vatri sa obe strane ulice delovalo je sablasno. Stotine leševa,uvijenih u bele čaršave,bacano je u plamen,propinjali su se, nadimali na žeravici i uz lomljavu se raspadali. Robovi su vukli nosiljku po džombastom putu,koji je bio prepun umrlih, ka izlazu iz grada.U Rimu je harala kuga. Ispred spomenika Pontija zapovedi Vitelije da stanu. Izađe i nameri se da izgrdi dva prednja roba,kad jedan pade. »O,vi bogovi!«,viknu Vitelije.»Zar je smrt već tako blizu?« i obraćajući se robovima reče,»Pobrinite se za njega, nastaviću pešice!« Vitelije pokri lice krajem mantila.Kad je stigao do vile u Tiburu dopirahu do gladijatora molitve robinja. »Zabrinuti smo«,reče Marijamnina sobarica i zamoli posetioca da je prati.U spavaćoj sobi gospodarice razmaknu zavese sa kreveta u stranu I prošapta: »Stigao je Vitelije.« »Dalje od mene!«,izgovori Marijamna, dok je robinja palila uljanu lampicu. A kad je,bez obzira na opomenu,hteo da uzme Marijamninu ruku,ona je povuče.Kako se Marijamna promenila!Osmehivala se,ali njene usne se nepravilno trzale i usta pretvarala u uzanu crnu crtu,a oči duboko usahle i tupo posmatrale.Znoj je klizio niz njeno čelo.Tinjajuće svetlo,pravilo je veliki prazan prostor . »Marijamna!«,reče Vitelije,oprezno,ne želeći da je žalienjem obeshrabri »ti moraš da ozdraviš,čuješ!«Marijamna klimnu glavom. »Vitelije«, gladijator potresno primeti, koliko je slabo odzvanjao njen glas, »ti znaš šta ovo znači.« Onda pokaza dva čvora na vratu. Vitelije se uplaši. »Znam gde sam se zarazila. To mora da se desilo u Ostiji na istovaru žita.Kontrolisala sam lučke radnike,kao što sam činila svake
nedelje.U jednom od brodova, koji je došao iz Egipta vrvelo je od pacova.Mora da se tu desilo.« Tertula je ušla u sobu u pratnji jednog čoveka u odelu,koje je ulivalo strah.Nosio je neki dugačak crveni mantil,lice je bilo ispod žutozelene maske poput ptice,iz čijeg oštrog kljuna su virile dve nožice. »Majko,lekar za kugu«,reče Tertula, plakala je.Lekar je osmotri vrat pacijentkinje, klimnuo glavom,lice mu je sa maskom sablasno delovalo i zatraži od Vitelija I Tertule,da pođu sa njime napolje.Tamo skide zastrtu masku i reče: »Nema sumnje,to je kuga.«Tertula pokri rukama lice i jecaše.Ćutke,Vitelije je zagrli jedom.Pločicom od terakote veličine tacne napisa nešto na parčetu pergamenta. »Evo,napravite joj ovaj napitak od bilja.Možda će joj bogovi pomoći.« Tertula mahnu jednoj robinji i dade joj, da po procentu,uptutstvu napravi lek. »Šta misiš, koliko joj je još ostalo?« »To zna samo Eskulap,sin Apolona«,odgovori lekar,»video sam bolesne od kuge,koji su ustali iz postelje i ozdravili.Ali to su medicinska čuda.Pre verujem,da će Marijamna umreti za tri dana!« Tertula se tresla od grčevitog plača,a i Viteliju s tekle suze niz lice.Sada u ovoj bezizlaznoj situaciji osećali su se povezanim. »Dođi«,reče Vitelije kad je lekar otišao,obrisa Tertuli suze sa obraza,pređe rukavom preko očiju i ugura devojku u bolesničku sobu. »Šta kaže lekar?«, prozbori Marijamna. »Recite mi samo istinu.Dovoljno sam jaka, da je podnesem.« Vitelije i Tertula su se svakog časa gledali.Nijedno nije izustilo ni reč.Onda progovori Vitelije . »To je kuga,ali lekar je video bolesne od kuge, koji su ustali iz postelje.« »U to ne verujem«,tiho reče Marijamna. »Videla sam kometu na nebu, najavljivala je dolazak velike nesreće. Vidiš, Vitelije,Parka se ne može nekažnjeno prevariti! Smrt mi je određena već onda kad je bio veliki požar
u gradu,ali ti si me spasio. Sad su me stigle boginje sudbine.« »Ne govori više!«, reče Vitelije. »Dok dišeš, svi imamo nadu«. Pritom se borio sa suzama. »Prestani Tertula«, poče Marijamna i pogleda kćer, »sada, pošto osećam da mi je kraj,hoću da ti poverim jednu tajnu koju neću da ponesem u grob.Ti znaš, da je moj odonos prema Feroriju bio više iz razumevanja,no od srca.To nije bilo zbog mene.Uprkos tome ovo će te zapanjiti,kad ti danas kažem,da Ferorije nije tvoj otac.« Vitelije baci pogled na Tertulu,jer je očekivao reakciju,ali Tertula je ukočeno gledala ispred sebe. »Tvoj otac je mrtav,umro je u velikom gradskom požaru,Fabije.«Marijamna nastavi,»Nikada ga nisam volela. Jednom sam mu se podala. Uverena sam, da sam ti dugovala ovo objašnjenje.« »Mila majko«,reče Tertula i poče da jeca.Vitelije pokuša da je teši,ali Tertula pusti suzama na volju. »Ja,stidim se ove veze«, reče Marijamna i pogleda Vitelija,»ali samo jednog čoveka sam istinski volela u životu,on sedi pored tebe.Doduše, mogla sam da mu budem majka, ipak on je bio jedini,koji mi je pružio sve,da osetim da sam žena.« Vitelije se nije mogao više obuzdavati,plakao je kao deteSamo je Marijamna ostala mirna i šaputala vidno sve tišim glasom. »Kad bih boginjama sudbine mogla da uputim još jednu želju, znala bih sigurno, šta hoću ...« »Kaži«,molio je Vitelije »koja je to želja i ako moram svoj život,da žrtvujem, ona će ti biti ispunjena.« »Moja zadnja želja je«,nečujno reče Marijamna,»da uzmeš Tertulu za ženu i postupaš sa njom,kao što si samnom.Obećaj mi to.« Vitelije je bio spreman na mnogo toga,ali da ga Marijamna moli,da njenu kćer uzme za ženu, sa time nije računao.Ovaj predlog ga je stigao isuviše nespremnog, da bi mogao reći ne.Kako je mogao bilo šta, da odbije Marijamni na samrti, kad joj je obećao ulog svog života? I tako pruži ruku
Tertuli, pa tužnim glasom reče: »Ako ti to želiš, onda će tvoja želja biti ispunjena.«Preko lica joj prelete opušten osmeh.Marijamna zatvori oči i njen glas postade neizrecivo umoran. »Znaš,Vitelije,Tertula je odrasla žena,ali kad ja umrem, biće joj potrebna čvrsta ruka više nego ikad.Ona ne može da vodi Ferorijeva preduzeća, to je od sada tvoje zaduženje.To pripada tebi.Tertuli treba da bude bolje nego meni posle Ferorijeve smrti.Onda su kandidati za muža stajali u redu i nudili mi se.Mene su hteli samo, da priđu mome novcu.Bilo je odvratno gledati.Ako odlučiš da uzmeš Tertulu za ženu,onda će vladati jasni odnosi.To je moja jedina i poslednja želja.« Celu noć,su Vitelije i Tertula proveli naizmenično bdijući nad Marijamninom bolesničkom posteljom.U cik zore u parku vile,čuli su se uzvici komandovanja. Vitelije je sišao i prepoznao Tigelinija,koga je pratila jedna horda pretorijanaca. »Protiv Marijamne je podignuta optužnica«,viknu osorno,»optužena je za učestvovanje u zaveri.Gde je ona?« Vitelije mahnu jednoj robinji i zapovedi,da Tigelinija odvede gore.On ostade da čeka u parku.Posle nekoliko trenutaka,zbunjeni vojnici jurnuše iz kuće. »Ona je mrtva«,drali su se, dok su grabili napolje,»vi bogovi,budite nam na pomoći.«Kad je Tigelinije prolazio pored Vitelija,doviknu mu. »I tebe ćemo uhvatiti, budi siguran!« Brže no što se očekivalo,došao je kraj cara Nerona.Priča se,da je iz Rima pobegao u Antijum,u svoj letnjikovac.Na forumu su se okupljale nepregledne mase naroda.Kamene, ulične ploče letele su na zlatne careve statue. Samo 35 metara visoka, monumentalna statua na ulazu u njegovu palatu ostala je pošteđena,bila je isuviše velika.Rimljani su ispoljavali svoj bes na svim statuama caru bližnjih,koje je postavio na forumu.Prvo su kamenovane statue Popeje Sabine.Neron je nenamerno zgazio,i sećanje na njenu lepotu čuvao u mnoštvu statua. Tigelinije,koji se, kao anonimus, pomešao sa narodom, sa strahom je
gledao, kako se ruše njegove statue.Slogani u horu su se orili.»Vidite ovu slast - sada pada Tigelinije!«Kad god bi pala neka od njegovih statua,pršteći u param parčad, Tigelinije je osetio bol,kao da lično njega komadaju.Sa jedne uzvišice iza govorničke bine mogao je Tigelinije da vidi,kako se neka horda maloletnika probija kroz masu. Ispred su gonili okovanog čoveka i vikali »Napred, napred!«i šutirali ga. »Svih mu bogova!«,izlete posmatraču, »to je Sulpicije Neronov omiljeni gladijator, pokupljen, tu blizu, iz Velike škole.«Psovke su pljuštale po okovanom.Carevo pomilovanje posle borbe pesnicama protiv Vitelija,rimljani još uvek nisu preboleli. Sulpicija su dovukli do jedne neprirodno velike statue.Dvoje maloletnika su mu vezali noge,onda su stavili gladijatora na tlo ispred statue.Oko vrata Neronove skulpture obavili su sajlu i tako pokušavali da pomere mermernog kolosa.Sulpicije je uvideo kakva strašna smrt mu predstoji,poče da se dere kao jarac,međutim brzo ga ućutkaše uguravši mu krpe u usta.Onda,odjednom poče ogromna statua, da se drma, maloletnici sa sajlama su se bučno radovali, dok je kolos tutnjeći lagano padao i gnječio gladijatora ispod sebe.Mlaz tamne krvi, koji je klizio ispod mermernih krhotina izazva mučninu kod nekih,koji su bili blizu. U međuvremenu,glasine su se nadovezivale jedna na drugu.Da su pretorijanci napustili Nerona,prepričavali su rimljani.Ako je ova glasina bila tačna, onda je to bio kraj, jer car, bez telesne garde, je izgubljen.U Španiji, navodno, stara junačina Servije Sulpicije Galba trebalo je da bude proglašen za cara.Ovog Galbu nije znao niko živi,jer je veći deo života proveo kao vojskovođa i upravnik provincija u inostranstvu,predpostavljalo se,da ima 73 godine i ljudi su pričali,da su se njegovi zglobovi od gihta toliko iskrivili, da niti je mogao da obuče cipele, niti da bilo šta napiše.Kakav car! U potrazi za novim vestima probijao se Vitelije ka forumu.Tu mu je jedan čovek iz pozadine stavi ruku na rame. »Da nisi ti Vitelije, gladijator?«Vitelije klimnu glavom. »Ja sam Plinije,veliki sam obožavalac tvoje umetnosti. Nažalost,do sada se nismo sreli.Otišao sam iz Rima uoči tvoje borbe sa Pugnaksom na
Fucinskom jezeru « »I meni je žao. « «Toliko sam slušao o tebi i tvojim doživijama,da sam često poželeo da učestvujem u njima.Potom, dugo nisam čuo ništa o tebi »Vitelje se nasmeja. »Ništa čudno. » »Komandovao sam našim legijama u Palestini.Sigurno si čuo za ustanak jevreja.Pratio sam Vespazijana i njegovog sina Tita.Poslali su me u Rim, da se obavestim,šta se ovde dešava.U dalekoj Palestini slušali smo o čudnim glasinama« Vitelije odmahnu glavom. »Ni ovde nije drugačije.Nema dana, a da ne procuri neka nova glasina ili se pojavi novi naslednik cara.Neron je već sto puta umirao, u stvarnosti, predpostavlja se, da se zabavlja sa lepim dečacima na svom imanju u Antiumu.« »Čudnovato«,reče Plinije i pokaza na govorničku binu »onaj tamo prekoputa, izgleda kao Tigelinije?« »Dođi!«Silom su se probijala ova dvojica kroz bučni narod. »Stvarno, to je on!«,uzviknu Plinije, »Tigelinije!« Kad je video, da su ga prepoznali, pokuša carev miljenik,da umakne, ali Vitelije mu prepreči put. »Gle,tako sam bez telesne straže?Zašto u ovim zlim vremenima nisi kod svog cara?« »On je mrtav«,mucao je Tigelinije,»sam sebe je probo.Video sam njegovo mrtvo telo.« »Mir njegovom pepelu«, reče Vitelije ravnodušno,a kada je onaj drugi pokušao da pobegne,ovaj ga nemilosrdno ščepa za ruku. »Stoj tu.Ili si možda u gužvi, jer moraš da se dodvoriš novom caru?« Tigelinije je odmahivao glavom.Vitelije će ogorčeno. »Jednom i ti da osetiš,kako je kad stalno moraš da strepiš za život. Koliko tačno imaš ljudskih života na savesti? Hiljadu,desethiljada ili
više?«Tigelinije je mlatarao rukama u vazduhu. »Oni su svi umrli, po sudskoj presudi, a mnogi su svojevoljno otišli u smrt!« »A zašto?Zato što su znali šta im sleduje.Jer su se plašili tvojih metoda za mučenje!« »Ja sam bio samo oruđe moga cara«,branio se Tigelinije i trudio se da govori tako, da ga niko ne čuje od onih okolo.»Car je naređivao, ja sam izvršavao.« »Ti si jedan bednik, Tigelinije!«, viknu uzbuđeno Vitelije. »Svi u Rimu znaju, da si ti vršio pritisak na cara za političke odluke.Njemu je politika bila gadna kao ništa na svetu.Radije je pevao uz gitaru.Ko je je donosio smrtne presude.Iza svih smrtnih presuda ti si stajao.Ti si kupio tužitelje,da bi protiv Marijamne pokrenuo proces, samo zato, što nije htela da ti odobri kredit od sto miliona.Nije car tražio novac, bio je bio potreban za tvoje dvolične poslove.Marijamna ti se iskrala u smrt. Ne znam, da li da kažem nažalost ili hvala bogovima. I sigurno bi se i meni osvetio, da se preko noći nije ugasila careva,a time i tvoja zvezda.Gadiš mi se Tigelinije!« I pijunu na pločnik. Vitelijeve glasne reči privukoše pažnju onih okolo.Kad su čuli Tigelinijevo ime, istegli su vratove.»Tigelinije je tu!«»Tigelinije,stvarno!«»Svih mu bogova,ubica je među nama!« »Tigelinije!« Svetina se uskomešala, dizale se pesnice, jedna ruka tresnu ga posred lica,na kraju su bacili Tigelinija na zemlju i pretili mu linčom. Tu Plinije skoči za govornicu i uzviknu. »Stanite,vi rimljani, saslušajte me.Ja sam Gaj Plinije drugi,dolazim iz Palestine i čujem, da je car sam sebi oduzeo život.Tigelinije je priželjkivao carevu smrt. «Ljudi ispred govorničke bine su skandirali. »Vaša srdžba«, nastavi Plinije, »je potpuno razumljiva,ali zbog toga ne možete, da ubijete svakog ko je bio u vezi sa Riđobradim.Ne smete nepravdu novom nepravdom nadoknađivati.Stavite ga u zatvor i sprovedite pravedan proces,ali manite se prava linča.« Rimljani na forumu su se divlje nadglasavali.Jedni su tražili njegovu glavu,drugi su Pliniju