* Bio je on u Nemačkoj i pre ovoga imenovanja. Na Uskrs 1932. posetio je Frankfurt, a zatim i Vajmar, zavičaj i rodno mesto Getea, kome se neizmerno divio. Čak je, inspirisan tim hodočašćem, napisao jednu pesmu. A Milošu je poslao poštansku kartu: Evo me u Vajmaru na hadžiluku. Sada kada razmišlja o tom događaju i tom kratkom izletu, shvata kako su Hitler i njegovi nacisti suprotnost svemu lepom, humanom i velikom što je oličavao jedan Gete. I što je najgore, on je poslat da u ime svoje države s tim istim nacistima sklopi vrlo važan poslovni aranžman. Na stolu u njegovoj kancelariji čekala ga je fascikla s natpisom STROGO POVERLJIVO. U njoj dokumentacija koju je video mali broj očiju. U samom poslanstvu, sadržaj tih dokumenata bio je poznat Vauhniku i još dvojici ljudi. Kraljevini Jugoslaviji očajnički je bilo potrebno naoružanje i savremena vojna oprema. Njena vojska je u tehničkom smislu debelo zaostajala za vojskama ostalih balkanskih zemalja. Već u februaru 1939. godine, dakle dva meseca pre njegovog dolaska na položaj u Berlinu, sa nemačkim vojnim atašeom stupio je u kontakt načelnik generalštaba Dušan Simović. Uz odobrenje kneza Pavla, zatražio je kredit od čak dvesta miliona rajshmaraka.
Taj veliki novac poslužio bi za nabavku artiljerije, aviona i protivavionskih topova. Ako je nešto bilo jasno svakom diplomati u Evropi, to je činjenica da je kupovina oružja od Nemaca veoma težak posao. A on će morati da se s nacistima dogovara i pogađa kao na pijaci, da moli, kukumavči i balansira ne bi li njihovu vrhušku privoleo da prvo kredit odobri, a onda dogovorenu količinu oružja i tehnike isporuči Jugoslaviji, u razumnom roku. Moraće da sklapa pogodbu sa đavolom. Bombarderi, lovci, haubice... Spiskovi u fascikli ličili su mu na dnevnu narudžbinu bakaluka. Kakav ponižavajući zadatak! Da ljubi skute Geringu i Herenu... Da moli podgojenog feldmaršala koji stoluje na čelu Ministarstva za vazduhoplovstvo Rajha i čelnika ministarstva inostranih poslova da povuku već izrečenu zabranu isporuke aviona Jugoslaviji. Zna šta će mu reći. Pitaće ga zašto je smenjen Stojadinović. A onda će tražiti da Kraljevina Jugoslavija pristupi antikominternovskom paktu. To pristupanje se izvesno neće desiti. Bar dok se knez Pavle nešto pita. Razgovarao je o tome jutros s Vauhnikom. Ovaj je samo frknuo i pripalio cigaretu. „Poslati pesnika da kupuje oružje...”, rekao je prezrivo. „Kakav varvarizam!” Varvarizam. Da. Ali on ovde nije bio ni pesnik ni prozaista. On je ovde bio aktivni učesnik u svim tim nedostojnim rabotama. A koliko sutra će biti i svedok. Slutio je - nečeg užasnog. I ta slutnja mu nije davala mira. Meseršmiti, dornijei, lugeri, valteri... Zvuči gotovo kao spisak nekih uglednih nemačkih literata ili kompozitora klasične muzike.
Nedostajao je još samo Vagner, čije su opere i monumentalne simfonije postale zvučni dekor novog arijevskog carstva. Uz koji su golobradi momci u sivim i crnim košuljama, ponosno, sa visoko uzdignutom desnom rukom, stajali mirno na ulicama i bulevarima, ispred razbijenih jevrejskih prodavnica i lokala čiji su razlupani izlozi bili išarani žutim Davidovim zvezdama. Da li je Gete ikada imao viziju jedne takve Nemačke? Da li je slutio to zlo onako kako ga on oseća sada? Šta bi rekao da se kojim slučajem zatekne u sadašnjem Berlinu, između crvenih zastava i dobro naoštrenih bajoneta? Odložio je dokumenta u stranu. Ustao. Otišao do prozora. Zapalio cigaretu. Dok gleda kroz mutno okno, pomišlja na Sarajevo, ali mu se u misli uporno pletu dugački berlinski bulevari... Sa ovog mesta, Sarajevo deluje kao zamagljeno snoviđenje. Ali je zato Berlin stvaran. Izranjajući iz blage jutarnje sumaglice, krovovi berlinskih zgrada liče na jarbole potopljenih lađa. Šta činiti u ove dane prožete nemirima? Činiti nešto. Bilo šta. Vršiti svoju dužnost. Pozvao je sekretaricu. Ušla je u kancelariju uz škripu vrata. Stajala je izvesno vreme, dok joj je on bio okrenut leđima, ta pomalo smušena žena prozirne puti. Stezala je u rukama crni rokovnik i olovku. Nije se osvrnuo. Samo je rekao: „Neka domar podmaže te šarke.” „Razumem, vaša ekselencijo”, reče ona odsečno, kao vojnik u stroju. „A vi mi zakažite sastanak kod feldmaršala Geringa.”
* Skočio je. I ledena voda Drine ušla mu je u usta i u nos. Ali nije se zagrcnuo. Izbegao je sudar s podvodnim kamenjem. Plivao je, zdrav i prav. Naredne dane poslanik Andrić provešće u iščekivanju, kao dečak koji se, plivajući, osvrće prema obali tražeći tragove divljenja na licima vršnjaka koji gledaju preko, na drugu stranu reke, kao da ih plivač ne zanima, iako ga, znao je to, krajičkom oka posmatraju. Povremeno bi osetio grižu savesti zbog tog detinjastog nestrpljenja. Kao da je sudbina jednog nesrećnog čoveka nekakva igrarija stvorena za zabavu suvišnog diplomate i avanturiste na obaveštajnom zadatku. Ali radoznalost dečaka i ushićenje špijuna-amatera nad zrelim su kajanjem odnosili prevagu. Sve dok mu, nakon nekoliko dana, sekretarica nije najavila pukovnika Vauhnika. I dok se Vauhnik nije pojavio na vratima kancelarije, bez svog večitog osmeha. Ugledavši njegovo namrgođeno lice osetio je potmuo bol u stomaku, na koji su se, kao po komandi, kalemili reumatični bolovi u leđima, rukama i nogama. Lekar je došao da ga obavesti kako je kupanje u hladnoj vodi po svežem jesenjem danu ostavilo posledice!? Seo je ne sačekavši da bude ponuđen, kao što je, formalno-šeretski držeći do etikecije, uvek činio. Ponekad bi čak, uz naklon i prst uprt u fotelju, prenaglašeno snishodljivim tonom upitao: „Dozvoljavate?” Ovog puta se, odmah nakon pozdrava, zavalio i prebacio nogu preko noge.
A onda je - ne čekajući ni tren da poslanik Andrić prvi progovori, što bi, inače, bio spreman da čini, ako treba i satima - bez glumljenog snebivanja počeo: „Raspitao sam se o vašem pesniku. I - stvar nije nimalo bezazlena. Taj bosanski Švaba je, reklo bi se, pesmice pisao tek onako, iz hobija...” Mračne misli su ga preplavile, ali ljubopitljivost nisu uspevale da udave. Naprotiv, crne slutnje i radoznalost napredovale su ruku podruku. Mučno iščekivanje nije mu dopustilo da izgovori ništa osim: „Da?” „Član Hitlerove stranke, gotovo od osnivanja. Bio u tom društvu još pre nego što im se Firer pridružio. Obaveštajac od poverenja, blizak saradnik Rema, komandanta smeđih košulja...” „Da?” „Kada je Firer odlučio da smeđe košulje zameni crnim, i dopustio Himleru da skine glavu njegovog starog saborca, vaš Krajski je, izgleda, takođe platio glavom. Verovatno - u Noći dugih noževa...” „Verovatno?” „Teško je utvrditi ko je sve ubijen te noći. Zna se samo ono što je odlučeno da treba da se zna... A budući da je čovek bio na špijunskom poslu, logično je da se njegovo ime među ubijenima ne pominje... U svakom slučaju, od tada mu se gubi trag...” Na Vauhnikovim usnama pojavilo se nešto što je ličilo na osmeh. A u očima nešto što je ličilo na setu. „Tako vam je to sa špijunima, gospodine Andriću. Špijuni nikada ne umiru.” I još: „Špijunima se ne organizuju sahrane i ne pišu čitulje. Za špijunima niko ne plače... Na onaj svet putuju u bezimenim grobovima ili pod tuđim imenima... Dušu dalo za literarna fantaziranja...” Odmahnuo je rukom kao da pokušava da otera mračne misli. „Savetujem vam da tu priču, barem dok ste ovde, zaboravite...” A onda, pošto je ustao iz fotelje: „Iako, priznajem, jeste inspirativna... Posebno onaj detalj sa knjigom koja je završila na lomači... Nema nikakve logike da knjige naciste koji nije javno osuđen budu zabranjene... Posebno kada je u pitanju knjiga politički neinteresantnog sadržaja.” Poslanik Andrić oseti kako mu se podižu obrve:
„Znate šta u njoj piše!?” „Vi ne znate?” „Znam... Ali nisam znao da vi znate...” Na Vauhnikovo lice se vrati šeretski osmeh. „Kada mi moj poslanik da zadatak, ja zadatak obavim detaljno i pošteno...” I još: „Nekakva trećerazredna lirika, zar ne?” Pa pošto je otvorio vrata, umesto pozdrava: „Nevolja je u tome što ste mi zagolicali maštu. I što će me stajati muke da na sebe primenim ono što vama striktno preporučujem... Od toga se treba držati što dalje, verujte mi na reč.”
* Da je pisao šund literaturu, kao što nije, nakon što je Vauhnik izašao iz kancelarije, zapisao bi: Stvarnost je prevazišla najsmeliju maštu. Ili: Ono što se ispunilo, crnje je od najcrnjih slutnji. Ali i jedno i drugo bilo bi ne samo banalno nego i netačno. Stvarnost njegovu maštu nije prevazišla, nego je išla svojim putem, koji s onim što je mogao da zamisli gotovo da nije imao veze. Istina, taj Krajski jeste stradao, kao što je on s užasom pretpostavljao. I jesu ga ubili nacisti. Ali razlog zbog kog su ga ubili bio je suprotan od očekivanog. Koliko je znao o tim smeđim košuljama, ako nisu bili gori od esesovaca koji su ih uništili i nasledili - bolji, bez daljeg, nisu bili. I čovek visoko pozicioniran u toj organizaciji, ma koliko svirepo bio lišen života - nikako nije mogao da bude nevina žrtva. Nacista kog su ubili nacisti. I palikuća - jer ti smeđekošuljaši su i s paljevinom knjiga i s paljevinom kuća počeli mnogo pre svojih naslednika - kome je knjiga završila na lomači. Možda je upravo on, taj stihoklepac Krajski, komandovao paljenjem nemačkog Rajhstaga? Kao što stvarnost njegovu maštu nije prevazišla, nego ju je proširila u najneočekivanijem mogućem smeru, tako i ono što se ispunilo nije bilo crnje od njegovih slutnji. Iako je bilo crno da crnje biti ne može. Tako je poslanik Andrić razmišljao dok je slušao Vauhnikov izveštaj. A kada je ostao sam - pošto da beleži banalnosti, uz to još i neistinite, nameran nije bio - dugo je gledao u vrata koja je pukovnik za sobom
zatvorio. Bila su to vrata od teškog hrastovog drveta, lakirana, tako da su se šare jedva nazirale. I baš zato što su se jedva nazirale, posebno su ga privlačile. Premoren ili bezvoljan, zamišljen ili od misli umoran, znao je da ih posmatra satima. Kao dete, gledajući u strop dolačke rodne kuće; kao ili đak, zagledan u vrata svoje višegradske sobe, učionice u sarajevskoj Prvoj muškoj gimnaziji ili đačke spavaonice; kao mladić, zureći u gredu na svodu ćelije u austrougarskom kazamatu - kao što je to činio u svakoj prostoriji u kojoj je proveo više od dana - od šara na drvetu stvarao je slike. Od ovih, teško uočljivih šara na vratima njegove berlinske kancelarije sliku je, barem na prvi pogled, bilo teško sastaviti. Ali samo na prvi pogled... Takve, jedva vidljive šare, ostavljale su više prostora mašti. A slika koju bi mašta od njih sazdala, bila je varljiva, ali prozračna i čista. I trajala bi samo onoliko koliko je mašta bila sposobna da leti. A onda bi nestala kao da je nikada bilo nije. Tog dana je, kao i obično, u gornjem levom delu vrata pokušao da pronađe šare od kojih je, često, uspevao da izgradi kuću. Smeštenu u podnožju brda. Sa praznim kapidžikom u sredini. Tužan prizor koji ga je podsećao na detinjstvo. I - baš takav, tužan - smirivao. Ovoga puta nije uspeo. Pažnju su mu odvlačile dve tanke, horizontalne, gotovo paralelne linije, smeštene niže, bliže sredini. Između tih linija je, sama od sebe, počinjala da teče reka. Koja ga je podsećala na onaj opasan skok u ledenu vodu, i na banalnu analogiju koja mu je prethodnih dana zaokupljala misli. Đavo ga je terao da tu metaforu širi. Da pomisli kako je ova reka, u koju je nesmotreno uskočio - neuporedivo dublja i hirovitija ne samo od rečice na vratima nego i od njegove Drine, i kako su, za čuda i ale koje vrebaju u njenim vodama bez dna, drinski virovi tek mreškanja uličnih lokvi koje uskomeša vetar. Kako
se ovoj reci obale, ako ih i ima, ne vide, i kako - kada bi tih obala i bilo i kada bi na njima i stajao neko - s tolike udaljenosti ne bi mogao da ga vidi. Pa mu, zato, nema druge nego da beži, ako nije kasno. Odmahnuo je glavom. Nategnuto. Jeftino. I pre svega, i opet - netačno. Kako je moguće pobeći iz reke bez obala? I kako je, uopšte, moguće pobeći kada je svaki beg samo naivna obmana!? Tako je razmišljao, zagledan u ta vrata koja nisu mogla da ga smire. A onda je, iznad gotovo paralelnih horizontalnih linija među kojima je do malopre tekla reka, a ispod linija od kojih nije uspeo da sagradi kuću, ugledao dve okomite linije što su se, jedno vreme paralelne, pri vrhu spajale pod oštrim uglom. Bodež? Ili nož? Dugačak kao u Noći dugih noževa? Taj dugi nož, ili bodež, nad rekom koja nije, ali bi mogla biti Drina, podsetio ga je na priču koju odavno namerava da napiše. O Mehmed-paši Sokoloviću. Srpskom dečaku iz istoimenog bosanskog sela, kog Turci otimaju iz majčinih skuta i odvode u janjičare. Koji se u Turskoj vine visoko, više nego što bi jedan janjičar mogao i da sanja - do položaja Velikog vezira - po mnogima istinskog vladara moćne carevine, sposobnog da sultana - i to ne jednog nego više njih, jednog za drugim - podstakne da igraju kako on svira. I koji skončava kao žrtva zavere, proboden bodežom ili nožem, i ostavljen da skapa kao pas. Baš kao taj nesrećni Krajski koji se, iz bosanske kasabe, vinuo do značajnog položaja u jednom drugom, mračnom i još mračnijem carstvu. I završio na sličan način. Istina, Krajski se nije vinuo baš toliko visoko. Ali se, ipak, visoko jeste vinuo. I Krajski nije bio janjičar. Nego - Nemac. Možda - germanizovani Sloven. Ali čak i ako je tako, nije bio germanizovan on, nego neki njegov dalji predak. Za razliku od Mehmed-paše - koji je, uz zlodela koja je, da bi stigao tamo gde je stigao, izvesno morao da počini, učinio niz velikih i plemenitih
dela, taj Krajski teško da je učinio išta plemenito, a pogotovo nešto veliko, budući da mesto koje je zauzimao u jednoj zlikovačkoj vlasti nije bilo predodređeno za velika, a da je sama priroda organizacije kojoj je pripadao isključivala plemenita dela. Još jedna nategnuta analogija! Pa ipak, u taj bodež nacrtan na vratima - gledaće dugo. I dugo će mu, ispod tog bodeža, pred očima teći reka. A misao o germanizovanim Slovenima - nacistima vrteće mu se po glavi kao nešto što je negde, ne tako davno, pročitao, čuo ili pomislio. Ali kada i gde - to neće uspeti da se seti. Sve do dana kada će mu stići neobičan poziv. Posle kog mu takva prisećanja, zadugo, neće biti ni na kraj pameti.
* Otvorio je vrata, miris jasmina ga je preplavio. Mutna svetlost kišnog dana sekla je prozorsko staklo i njegovu ubogu studentsku sobu bojila najfinijim nijansama sive i modre. Spustio je kofere na prašnjav pod. Nije bilo zvuka. Sem lakog dobovanja kiše po krovu. TIK-TIK-TIK... Seo je na kraj kreveta kao da seda na obod sveta. Miris jasmina postao je intenzivniji, i on se trže kada u dovratku ugleda žensku figuru. Stajala je u gotovo providnoj kućnoj haljini, ogrnuta nečim što nije bilo ni marama ni veo, već, jednostavno, crveno parče svile. „Jelena?” prozborio je oprezno. „Jesi li to ti?” Ona istupi iz senke i on u njoj prepoznade svoju gazdaricu Helenu Jeržikovsku, koja mu je velikodušno, uz vrlo malu naknadu, ponudila ovu sobu u Bonerovoj ulici. Zastala je na pola puta do njega. Lice joj je imalo zabrinut izraz. „Ivo?” njegovo ime skliznu s punih usana, crvenih kao komad svile na njenim ramenima. „Jesi li dobro?” „Ja...” mucao je. „Ne znam.” Prišla je i položila dlan na njegovo čelo. Kraj njene kućne haljine skliznu i otkri golu dojku. Zurio je, poluotvorenih usta, u krupnu rumenu bradavicu kao u pupoljak nekog neobičnog cveta.
Dok je njena desna ruka još uvek počivala na njegovom čelu, grudi su joj se dizale i spuštale kao da diše zajedno sa celim svetom. Koža joj je bila svetla i sjajna. A svetlosmeđa kosa u talasima padala niz ramena i grudi. Ispod providne haljine mogao je da nazre i drugu dojku. I još jedan tvrdi, modri pupoljak na njoj, poput mrlje na belom tkanju. „Nemaš temperaturu...” rekla je i lakim pokretom ramena podigla kraj haljine. Bela tkanina prekri golotinju njenih grudi. „Skuvaću ti čaj od kamilice”, reče i skloni dlan s njegovog znojem orošenog čela. Gledao je kako odlazi iz sobe kao da se iskrada. Kiša je dobovala po krovu, po prozoru, po simsu i olucima. TIK-TIK-TIK... Grube drvene klompe koje je nosila oglašavale su se tupim zvukom pri svakom koraku. Zaustio je nešto da kaže. Ali grlo mu se steglo. Glas se gušio negde u njemu. Ustao je. Gotovo zavapio. „Jelena...” TIK-TIK-TIK... „Vrati se.” TIK-TIK-TIK... „Jelena...” glas mu je bio drhtav od očaja. TIK-TIK-TIK... „Čuješ li?” TIK-TIK-TIK... „Ne ostavljaj me ovde.” TIK-TIK-TIK... Soba se zavrte oko njega, hiljadu nijansi sive i modre izmešaše se kao na štafelaju nekog ludog slikara, zidovi postadoše tvrđave, s one strane prozorskog stakla Krakov je bio promenada utvara, bezbrojne ljudske sudbine bile su isprane kišom i uzidane u beton i staklo. Sat je otkucavao. TIK -TIK-TIK-TIK-TIK-TIK...
Uporno. TIK TIK-TIK-TIK-TIK-TIK-TIK... Neumoljivo. TIK TIK-TIK-TIK-TIK-TIK-TIK-TIK... A onda, kada su kazaljke došle u zadat položaj, oglasilo se zvono. Izronio je iz sna kao iz mutne Drine. U nozdrvama je još osećao miris jasmina. Pred očima su mu se još mešale siva i modra. Nije više bio u svojoj studentskoj sobi u Krakovu. Bio je u spavaćoj sobi svoje berlinske rezidencije. Protrljao je oči. Pogledao ka prozoru. Berlin se budio s njim. Kazaljke na satu pokazivale su tačno šest i trideset. Sat je i dalje otkucavao. TIK-TIK... Oprezno se osvrnuo. A onda, još opreznije, prozborio: „Jelena?” Odjek sopstvenih reči vrati mu se umesto odgovora. Soba je bila polumračna, hladna i prazna. Nikog nije bilo u njoj sem njega i aveti nedosanjanih snova. I slutnje. Da je ona, možda, nekako, pred samo buđenje, minula, kao senka, kraj njegovog uzglavlja, i nestala zajedno sa snovima u sivom berlinskom jutru. Udahnuo je, duboko, ustajao i težak vazduh. Sve je, kao i uvek, samo varka. I dalje je sam. Svejedno gde ga naveli put i služba. Rim, Brisel, Beograd, Konstantinopolj, Madrid, Višegrad, Pariz, Split, Ženeva, Marsej, Sarajevo, Krakov, Berlin... Svi ti gradovi, sve te prestonice pune ljudi koji u njima zuje kao pčele u košnici, svi ti dugački, drvoredima ocrtani bulevari i uske ulice... Služe samo kao pozadina pred kojom će proživeti svoju samoću. Časovnik je otkucavao, nekako sporije. Kao srce čoveka na umoru.
TIK... TIK... TIK... TIK... TIK... TIK...
* Stara zgrada jugoslovenskog poslanstva nalazila se u Regentštrase 17, nadomak Bendlerovog mosta. Miloš ju je u svoje vreme opisivao kao „najobičniju straćaru” i „strašno ružnu građevinu”. Ipak, ona Andriću nije tako izgledala. Godine 1935. poslanstvo je prebačeno u Grosadmiral princ Hajnrih štrase, na oko deset minuta hoda od Potsdamer placa. To mu je odgovaralo jer nije morao mnogo da pešači od stana do poslanstva. A nije morao ni da se vozi kolima i - što je najbitnije - uzima vozače za koje je iskusni i vazda nepoverljivi Vauhnik govorio da su „sve sam špijun do špijuna”. A bila je i blizu Ministarstva spoljnih poslova Nemačke. Praktično u komšiluku. Tamo je morao da ide bar tri puta sedmično, različitim poslovima. Voleo je te kratke šetnje kroz žile kucavice Berlina - proleće je, uprkos crvenim zastavama koje su kratile vidik na nebu, i koračnicama sa razglasa koje su trovale vazduh, bilo već u punom zamahu. To je izmamilo silan, vedar i šaren svet na berlinski korzo. Ispod senki lipa promicali su osmesi, majke sa decom i mladići i devojke odeveni po poslednjoj modi, bašte su bile pune, pivnice i restorani, parkovi i trgovi, nazdravljalo se životu, proleću, Nemačkoj, boljoj budućnosti... I Fireru. Najviše Fireru. Dovoljno bi bilo da neko ustane i podigne desnu ruku u vazduh, ukruti se i izgovori mantru Zig Hajl!, odmah bi ga, kao po komandi, pratila masa kličući: Firer! Firer! Firer! Firer je Nemačka. I Nemačka je Firer.
Firer gradi fabrike i autoputeve, Firer voli decu, Firer je krvario u ratu, Firer je nepobediv, Firer je najmudriji... „Šta vi mislite o našem Fireru?” upitao ga je podbuo čovek u uniformi okićenoj ordenjem. „Ja... ovaj... ne znam”, snebivljivo je zamuckivao. „Nemate mišljenje ili ne želite da ga iznesete?” bio je nepoverljiv čovek u uniformi. „Imam poštovanje prema gospodinu Hitleru kao prema vođi jedne moderne države koja je u prijateljskim odnosima sa Kraljevinom Jugoslavijom.” „Pravi diplomatski odgovor, gospodine poslaniče.” „Diplomatija je moj poziv, gospodine ministre.” „Naravno, naravno, Andriću... sedite.” Ova ponuda ministra Hermana Geringa delovala je izuzetno velikodušno u datim okolnostima, i poslanik Andrić sede u fotelju kraj prozora sa kog se pružao pogled na sunčan aprilski dan u Vilhelmštraseu. Ministar Gering je sastanak prihvatio neočekivano brzo, i to je iznenadilo sve u jugoslovenskom poslanstvu. Baš kao što je poslanika Andrića iznenadilo Geringovo držanje koje se nije uklapalo u diplomatski bonton. Pogledao je kroz prozor kao da hoće da se umije zracima sunca, a onda se okrenuo sagovorniku. Ordenje na ministrovim prsima bilo je okruglo poput njegovog stomaka i blistavo poput njegovih zenica. Kakav čovek nosi špalire ordenja zakačene na uniformu u radno vreme, mimo protokola, kada za tim nema potrebe? Tašt i sujetan. Kada bi na taštinu i sujetu iko imao pravo - kao što ga niko nema - Herman Gering bi imao prava da takav bude. Heroj Velikog rata, nepobedivi pilot o čijim su podvizima i viteštvu ispredane legende, jedan od zapovednika čuvenog „Letećeg cirkusa” kog nisu srušili s neba kao Manfreda fon Rihthofena, famoznog Crvenog barona, čijim naslednikom je smatran, imao je na šta da bude ponosan. I zbog čega da bude sujetan. Pruski premijer, Hitlerov ministar avijacije i direktni naslednik. A kako je poslaniku Andriću došapnuo Vauhnik - i morfijumski zavisnik.
Odavno kolaju priče kako Gering ne može bez kuglica koje umanjuju bol u kolenu satrvenom hroničnim artritisom. Sudeći po mrtvom krugu umesto njegovih zenica, biće da su glasine tačne. Andrić se trudi da ne misli na to, usredsređen je na posao zbog kog je došao. Pruža ministru Geringu fasciklu, ovaj je prihvata i počinje nasumično da prebire po dokumentima u njoj. Na kraju je baca u stranu. Andrić ne zna kako da reaguje na ovaj, u najmanju ruku, neobičan gest. „I šta? Vi Srbi hoćete nemačko oružje?” pita Gering bez okolišenja. „Izvinite, gospodine ministre... Ne razumem?” „Mislio sam... u stvari... Vi - Jugosloveni. Više niste Srbi, zar ne?” „Ja sam pola Srbin, pola Hrvat”, odgovara Andrić ozbiljno. „Pravoslavac?” pita ministar Gering gotovo šeretski. „Katolik po rođenju.” „Zanimljivo.” Andrić slegnu ramenima. „Pa šta će vam onda ovo silno oružje?” upita Gering. „Da se poubijate međusobno?” „Ne... Nego za...” „Naravno da ne”, prekinu ga Gering. „U tom slučaju bi, gospodine Andriću, jedna vaša polovina morala da ubije drugu, zar ne?” „Ne razumem...” „Naravno da ne razumete. Ni ja ne razumem, pravo da vam kažem... Šta vam je to trebalo?” „Šta?” „Pa, to... Zajednička država?” „A kome to?” „Pa vama... Srbima... I Hrvatima.” „Gospodine ministre, vrlo rado bih sa vama ćaskao o ujedinjenju i drugim stvarima, ali...” „Ma, dajte, Andriću... Pa vi ste robijali zbog tog ujedinjenja. Sad vam je neprijatno da pričate o tome?”
Gering ustade poletno i veselo, pa ode do stola na kome su stajale flaše sa pićima. „Da popijemo mi po jednu...” zenice su mu se caklile. „Francuski konjak? Može?” Andrić pomirljivo klimnu glavom. Ima li ikakvog smisla odbiti? Nakon što je nasuo sebi i poslaniku Andriću po dva prsta konjaka, podiže čašu i nazdravi. Zdravica je Andrića gotovo šokirala: „Za čast i slavu pobedonosne srpske vojske i za pokoj duše one budale kralja Aleksandra!” Andrić mu odzdravi, u neverici. Gering iskapi čašu. Nasu sebi još konjaka. „Znate da sam bio na njegovoj sahrani?” „Na čijoj sahrani?” „Na sahrani vašeg kralja... Aleksandra.” „A... to”, reče Andrić i liznu malo konjaka iz čaše. „Da, da”, vrteo je glavom ministar Gering kao da govori o svom velikom trijumfu. „Bio sam šef delegacije. Uspeo sam da ubedim Firera da idem samo ja, a da u Berlinu ostane onaj davež Fon Keler. Pa ne može jedan birokrata da odaje poštu viteškom protivniku iz Velikog rata!” „Slažem se”, potvrdi Andrić osećajući kako mu nepca gore. „Naravno. Za takvo nešto treba poslati vojnika. Heroja... poput mene”, bio je skroman Gering. „Doduše, kad kažem viteški protivnik, mislim na vaš srpski narod, na vašu vojsku i njene oficire... Ne na onu svilengaću Aleksandra.” Andrić oćuta. „A znate i da sam dao intervju vašim novinama?” „Nije mi to poznato”, slaga Andrić. „Da, da... Hteli su da podelim s njima neku anegdotu, neku privatnu zgodu, uspomenu na Aleksandra... I ja sam im ispričao priču o našem susretu u Veneciji. Bilo je to... nećete verovati... u jednoj staklarskoj radnji.” „Zar?” pravio se nevešt Andrić, iako je pomenuti intervju pročitao u beogradskom Vremenu.
„Tako je... da... Zamislite, vaš kralj se pojavio tako, iznebuha... Bez obezbeđenja! Kakva bud... kakav neoprezan čovek! Šetao je Venecijom kao turista! I tako... pričamo mi o toj staklariji u prodavnici... Znate, ja sam veliki obožavatelj umetnosti uopšte... I prosto se iznenadim kako se vaš kralj dobro razume u sve te staklene tričarije, pričao je o njima kao kakav kustos ili istoričar.” „Fascinantno”, složi se Andrić. „Da, da... ” potvrdi Gering pa iskapi čašu. „Da se razumeo u politiku kao u žabarsku staklariju, sad bi verovatno bio živ... Zar ne?” „Moguće.” „A i vi ne biste morali da se ponižavate i dolazite mi ovde s apsurdnim zahtevima u vezi s trebovanjem oružja.” „Kako to da shvatim?” Gering svojim debelim prstima uze fasciklu sa stola i baci mu je u krilo. „Kao NE.” Andrić otpi svoj konjak u nelagodnoj tišini. Uze fasciklu i vrati je u tašnu. Zatim ustade. Gering učini isto. Uz blagi naklon, Andrić krenu ka izlazu. Na vratima zastade i okrenu se ka ministru. Herman Gering zurio je u njega vodnjikavim očima. Podsećao je na rimskog kralja koji je nameran da zapali grad čisto zabave radi. „Nisam vam rekao, gospodine ministre...” reče Andrić. „Ja sam po vokaciji istoričar.” „Da. I šta sa tim?” „Pa, eto... ja... tako... pratim stvari. Naročito kada su u pitanju nedavni događaji.” „Baš mi je drago zbog vas.” Andrić se nasmeši, blago, neubedljivo, pa pre nego što će izaći iz kancelarije ministra vojnog, reče: „Pokojni kralj Aleksandar nikada nije posetio Veneciju.”
* „Čekajte... Čekajte...” bio je zbunjen pukovnik Vauhnik. Kratko je zastao da se sabere, a onda upitao: „Vi ste ministru Geringu u lice rekli da je lažov?!” „Nisam”, bio je odlučan Andrić. „Mislim da ipak jeste, gospodine Andriću.” „Samo sam mu izneo podatak iz biografije pokojnog kralja.” „Samo ste...” Vauhnik zavrte glavom u neverici, pa krenu da zapali cigaretu, a onda shvati da je u poslanikovoj kancelariji već dovoljno zagušljivo, pa odustade. „Potpuno ste smetnuli s uma da smo diplomate i da postoji kodeks prema kome se upravljamo i ponašamo. Gering nije neki pijani hvalisavac koga ste sreli u pivnici. On je drugi čovek Rajha. Odmah posle Hitlera.” Poslanik Andrić prebirao je prstima po pismu koje mu je bilo na stolu. Njegov prijatelj Brana Milenković, advokat iz Beograda, obaveštava ga o dva placa na kojima bi mogao da podigne kuću. Kako mu ta ideja o kućenju u ovom trenutku izgleda apsurdno. „Znam odlično ko je Gering”, izgovori suvo. „E, pa onda... Znate i kako se to što ste učinili naziva tamo dole, u našem kraju?” „Kako?” „Kurčenje.” „Molim vas, Vladimire...” usprotivi se uvređeno. „Nemojte biti prosti.” Vauhnik zaćuta na tren, iznenađen što ga je uvek kruti i poslovični Andrić oslovio imenom, a onda reče: „Dozvolite da budem još prostiji, Ivo... Mi nismo ovde, u Berlinu, da bi se kurčili. A i kad bi hteli da se
kurčimo, ne bi imali sa čim... sem s našom tipičnom balkanskom sujetom i ulepšanom slikom o sebi samima. Ovi Nemci danas... to nisu one Poćorekove Švabe koje smo šutnuli u guzicu pre nego što smo ih oterali preko Drine. Ne, moj Ivo... Ovo su ludaci koji su ustrojili svoju novu državu na primeru Rimskog carstva, a čija vojska maršira pod istim onim orlom pod kojim su marširale rimske legije. Sećate se šta je pisalo na tom orlovskom stegu? Istoričar ste, trebalo bi da znate...” „SPQR”, reče Andrić, kao da odgovara na ispitu. „Senatus Populusque Romanus. Senat i rimski narod.” „Tako je”, klimnu glavom pukovnik. „Da li je ikad narod Nemačke u toj meri bio jedno sa svojim vođstvom kao danas? Pogledajte oko sebe. Pevaju dok idu na radne akcije i vojnu obuku. Bespogovorno izvršavaju svako naređenje. Potkazuju komšije koji su se ogrešili o rasni zakon ili partijsku disciplinu. Razbijaju jevrejske radnje. Decu oblače u uniforme, od malih nogu ih spremaju da budu Firerovi jurišnici. A Firera... Njega obožavaju kao Hrista...” „Molim vas, pukovniče”, pobuni se Andrić. „Nemojte bogohuliti.” „Govorim proste činjenice. Kao vi Geringu jutros.” „Priznajem. Pogrešio sam... Možda... Možda sam bio malo isprovociran. I to me je nateralo da pređem... određene granice.” „Bili ste isprovocirani?” izgovori Vauhnik u neverici. „Vi?” „Mogu li da dobijem jednu od tih vaših skupih francuskih cigareta?” upita Andrić. „Naravno”, reče Vauhnik i ponudi ga. Dok mu je Vauhnik palio cigaretu, poslanik Andrić, odbijajući dimove, reče: „Kada sam onomad bio kod Fon Dernberga... postavio mi je jedno čudno pitanje.” „Da?” „Pitao je... Da li se zovem Ivan ili Ivo.” Vauhnik se prezrivo nasmeši. „To nalickano švapsko đubre.” „Kako to da shvatim?” „Ivan... to vam je uvredljiv i podrugljiv termin kojim se ovde, ne samo u Berlinu nego i u celoj Nemačkoj, nazivaju Sloveni. Bilo da su Poljaci, Rusi, Slovaci ili, ako baš hoćete... Srbi i Hrvati.” „Jugosloveni?”
„Za naciste nema razlike. Svi smo mi za njih divljaci, drumski razbojnici i secikese, potomci prljavih varvara koji su došli ko zna odakle. Kad potamane Jevreje, krenuće da se obračunaju sa nama. Bez obzira na sve Hitlerove lažne hvalospeve o dobrosusedstvu i miru. Zato vam i kažem... Pred takvom svirepom silom koja ne preza da vas satre bombama i bajonetima, ne treba se kurčiti.” Andrić klima glavom s razumevanjem, i neko vreme ćutke puši svoju cigaretu. Zatim je odloži u masivnu pepeljaru, pa ode do prozora i širom ga otvori. Dah svežeg vazduha i miris lipa s drvoreda u Regenštraseu osvojiše kancelariju jugoslovenskog poslanika. Andrić zastade na tren, zureći u tmurni berlinski dekor. Zatim se oglasi, ne okrećući se pukovniku. „Čuo sam tu priču, znate...” Andrićev glas bio je prigušen, gotovo sablasan. „Kakvu priču?” upita Vauhnik. „Kako je u Višegradu nekad davno živeo čovek po imenu Milan Glasinčanin. I kako je dolazio na ćupriju da se kocka sa đavolom...” „To vi mislite da radite ovde u Berlinu?” bio je zbunjen pukovnik. „Da se kockate sa đavolom?” Andrić se okrenu i pogleda ga. Izraz lica mu je bio tvrd, kao u nekog strogog višegradskog učitelja. „A šta mi drugo preostaje?”
* Kada je poziv stigao, poslanik Andrić u njemu nije video ništa neobično. Obična koverta naslovljena na njegovo ime. Pošiljalac: Albreht Ditrih. Novinar. Gotovo pa: Albreht Direr. Adresa: Rolerova ulica bez broja. A u koverti - istina, neobično mala - cedulja. I na njoj krupna slova. Kao štampana. A začudo - ispisana rukom. Poziv na ručak ili večeru. U restoranu avangardnog imena Ein Gebrochener Rahmen1 Feldmaršala Geringa 36. Andrić je poznavao to mesto. Mali, intiman lokal ugnežden između esesovske pivnice Bruderschaft 2 i još jednog restorana za koji se pričalo da je u vlasništvu žene mladog dirigenta Herberta fon Karajana, najviše zbog toga što je nosio ime Röhrenglocke.3 Dan i sat da odredi gospodin poslanik. Potpis nečitak. Ali iznad potpisa, kao na memorandumu, opet krupnim, kao štampanim slovima, napisano ime i prezime. I - profesija. Sve u svemu - prilično neozbiljno. Vratio je cedulju u kovertu. A kovertu odložio u fioku namenjenu prepisci koja može da čeka. Tih dana trebalo je da ima pune ruke posla u vezi s nabavkom oružja. A pošto je u tom poslu nastupilo zatišje, na onaj poziv gotovo da je zaboravio.
Koverta je ostala u fioci, zajedno sa drugim beznačajnim pismima, koja je imao u vidu ali nije bio siguran je li pametnije na njih odgovoriti ili ne odgovoriti. Na slične poruke obično je odgovarao kurtoazno, na pristojan način pošiljaocima stavljajući do znanja kako bi bilo najbolje kada bi suvišnu korespondenciju prekinuli. A na slične pozive - uz opravdanje kako je trenutno zauzet - izrazima lažne zahvalnosti i neiskrenog nadanja da će susret, koji je trenutno nemoguć, u budućnosti biti upriličen. Tako bi, verovatno, pre ili kasnije, učinio i s ovom porukom i ovim pozivom. Tačno nedelju dana nakon prvog stiglo je, međutim, novo pismo od istog pošiljaoca. Opet cedulja, opet ista, perom ispisana slova. Ali poruka kraća, lišena etikecije: Čekam vaš odgovor... I potpis. Ništa više. Gotovo pa naređenje. Samo što je poruku pročitao, pre nego što je stigao da se nad njenim neobičnim tonom zamisli, čuo je zvonak Vauhnikov glas koji je dopirao iz hodnika. Pozvonio je sekretarici. „Zamolite pukovnika Vauhnika da svrati ako ima vremena”, rekao je. Dok je čekao da se Vauhnik pojavi, stigao je da se presabere. Ne, nije pogrešio. Uza sve simpatije koje je gajio prema tome čoveku, čak i uza sve ljudsko poverenje koje je, mada ni samom sebi nije znao da objasni zbog čega tačno, u njega imao - u razgovorima koji su se ticali službe, s Vauhnikom je bio na oprezu. Priča o pukovnikovim bliskim vezama sa britanskom tajnom službom činila mu se logičnom. A on, poslanik Andrić, nije bio britanski nego jugoslovenski diplomata. Pa je morao da pazi šta jeste, a šta nije za engleske uši. No, poziv na ručak nekakvog novinara koji nema ni pristojnu posetnicu, teško da je bio nešto što bi Britance moglo naročito da zanima. Čak i ako je novinar bez posetnice drzak.
Nasmejao se. Da li neobičnoj poruci koju je dobio - jednoj u nizu bizarnih stvari koje prate njegovu, takođe bizarnu, pa i zanimljivu, ali nimalo prijatnu službu. Da li samom sebi, kog je samouveren ton nekog nepoznatog, dalo bi se pretpostaviti uvrnutog čoveka - na trenutak lecnuo. Da li Vauhniku koji je, ušavši u kancelariju, ponovo igrao svoju šeretsku igru prenaglašene servilnosti i upornog ćutanja sve dok ćutljivog poslanika ne natera da prvi progovori. „Raduje me što ste opet posvećeni manirima, pukovniče”, rekao je kroz smeh. „To mi kazuje da situacija nije tako loša kao što se čini.” „Uvek može gore, gospodine Andriću”, teatralno je uzdahnuo Vauhnik. A onda prstom pokazujući fotelju: „Dozvoljavate?” „Znate li da mi je na vrh jezika da kažem kako ne dozvoljavam?” Vauhnik oduševljeno udari nogom o pod. „Pa to je ono čemu se već mesecima nadam!” A onda: „Ali do tolike bliskosti, rekao bih, još uvek nismo stigli.” I još: „Dakle?” „Dakle, dozvoljavam”, raširio je ruke poslanik Andrić, kao čovek koji se miri s neminovnim. A onda, čim je Vauhnik seo, nespreman na novu igru nerava: „Ni sam ne znam da li je današnja molba privatne ili službene prirode. Verovatno nije u pitanju ni jedno ni drugo, nego najobičnija glupost... I verovatno tražim nešto komplikovano, a besmisleno.” Osmehnuo se. „Ali se barem nadam da, za razliku od prethodne molbe, stvar nije opasna.” „Nešto što je vas nateralo na ovoliku rečitost, teško da je glupost”, podigao je obrve Vauhnik. „A da nije opasno - to je potpuno isključeno.” „Gnjavi me izvesni novinar. Ili se barem kao novinar predstavlja... Pa ako, slučajno, možete da saznate nešto o njemu...” Vauhnik je spustio obrve i počeo da se blagonaklono smeška. „Vaš privatni detektiv čeka naređenje.”
„Čovek se zove Albreht Ditrih. To je sve što...” Vauhnikove obrve su se opet podigle. Ali ovoga puta u tome gestu ni trunke ironije nije bilo. Pre nego što je poslanik Andrić stigao da dovrši misao, pukovnikove usne su se skupile, a prostorijom je odjeknuo zvižduk. Poslanik Andrić je, zaustavljen na pola rečenice, otvorenih usta posmatrao sagovornika. „Sve je suprotno od vaših pretpostavki”, počešao se pukovnik po glavi. „Za tu informaciju ne treba mi nikakav trud. Ali stvar je sve samo ne besmislena. A opasna je toliko da je opasniju teško zamisliti.” Usta poslanika Andrića i dalje su bila otvorena. Iz njih i dalje nije izlazio glas. „Albreht Ditrih je jedan od najmračnijih i najmoćnijih policajaca u ovoj državi koja bi mračne policajce mogla da izvozi. To je čovek na čiji pomen i ministri Rajha preblede i zaćute. A šefovi Gestapoa, kada ga sretnu, zauzimaju stav mirno.” „Vi ga poznajete?” uspeo je da promuca Andrić. „Iz viđenja”, rekao je Vauhnik. „Nikada nisam bio u prilici da s njim izmenim reč.” „Gestapovac?” „Ne, novinar”, grohotom se nasmejao Vauhnik. „Čovek vam se lepo predstavio.” „Ozbiljno vas pitam.” „Nije gestapovac. I nema nikakvu formalnu dužnost. Zaista se vodi kao novinar bez stalnog zaposlenja. Zvanično ne odgovara nikome, niti iko odgovara njemu. Nezvanično, pred njim se trese i siledžija Miler, šef Gestapoa... Tresu se svi osim Firera. Možda i rajhsfirera... I - izvesno, Hajdriha, kom, takođe nezvanično - odgovara.” „Hajdrihov čovek?” „Ne samo njegov čovek nego i intimus. Rekao bih prijatelj kada bi takvi ljudi mogli da imaju prijatelje. U svakom slučaju, vlada mišljenje da jedino Ditrih šefa svih tajnih službi poznaje u dušu. I da je Hajdrih jedini čovek koji zaista poznaje Ditriha.” Zažmurio je na jedno oko. „Ako mene pitate, sumnjam da ga poznaje baš u dušu. I obratno. Ali da se poznaju bolje nego što iko drugi poznaje bilo koga od njih dvojice - to
mi deluje uverljivo.” Poslanik Andrić duboko je uzdahnuo: „Pobogu, šta taj čovek od mene hoće?” A onda se, još pre nego što je čuo Vauhnikov odgovor, ugrizao za jezik. „Đavo će ga znati”, rekao je Vauhnik. „U svakom slučaju, teško da je nešto beznačajno.” Sada kada su stigli tu gde su stigli, poslanik Andrić nije mogao tek tako da zaćuti. A - istinu govoreći - bio je preterano zbunjen da bi, čak i kada ne bi bilo nezgodno, zaćutati mogao. Osim ovog duplog agenta nije bilo nikoga od koga bi mogao da zatraži savet. A za savetom je vapio. I - zavapio je: „Šta sada da radim?” Savet je bio kratak i jasan. „Takav poziv se ne odbija”, rekao je Vauhnik. „I da budem pošten - na tom pozivu i na tom sastanku vam iz mnogo razloga zavidim.” A onda, uz osmeh: „Ne sumnjam da ćete se snaći. Ne postoji opasnost da čak i takav majstor od vas izvuče suvišnu reč... Samo se ponašajte kao inače. I pažljivo gledajte i slušajte.” I još: „A meni ostaje samo da se nadam kako ćete mi ispričati barem nešto od onoga što budete čuli.” Pošto je uz smešak prećutao ovu provokaciju i pošto je ispratio gosta, poslanik Andrić je iz fioke izvukao papir s nedeljnim rasporedom. Bio je utorak. Slobodan je bio u sredu i u petak posle podne. Slobodan je bio i u nedelju. Ali nedelja - to je delovalo neozbiljno. A i ko bi dočekao nedelju. Sreda je bila preterano blizu. I ako na prvu poruku nije odgovarao celu sedmicu, sadašnja brzina bila bi providna. Traljavi čelnik jednog traljavog poslanstva, kom je nedelju dana trebalo da shvati od koga je zapravo poruku dobio.
A onda, i ne trudeći se da prikrije servilnost, trči na sastanak istog trena. Dugo je razmišljao gledajući u papir. Nije uspeo da smisli argument koji bi doveo u pitanje termin koji mu se odmah nametnuo kao najmanje loš, budući da za takav susret nijedno vreme i nijedno mesto dobri ne mogu da budu. Pozvao je sekretaricu i izdiktirao poruku u kojoj se izvinjava što su ga obaveze sprečile da odgovori ranije i predlaže da se susretnu u petak, u pet posle podne.
* Na putu do restorana u ulici koja se pre dolaska Hitlera na vlast zvala Ebertštrase a sada je nosila ime feldmaršala Geringa, poslanik Andrić je u stomaku ćutao potmuo bol, kakav je osećao odmalena pri susretu s neprijatnošću i strahom. Taj bol su već duže vreme u stopu pratili reumatični bolovi u rukama, nogama i u leđima, kojih u detinjstvu i u mladosti nije bilo. Dug petoj deceniji koja se primicala kraju. I koja je na bolove koji su poticali iz duše kalemila muke vremenom izmrcvarenog tela. Kada je čovek mlad, čini mu se kako ga svaka muka koju preživi čini jačim. I čim muka prođe, oseća se ako ne baš snažnijim nego pre no što ga je snašla, a ono barem netaknutim. Kada počne da stari, međutim, i kada telo počne da mu škripi, sa svakom novom nevoljom vraćaju mu se i sve stare, prividno pobeđene, a zapravo samo privremeno pripitomljene muke. Bolovi istrošenog tela udružuju se s tim mukama, podsećajući ga da su telo i duša barem na ovom svetu jedno, i da je ograničen broj udaraca koje mogu i koje im je suđeno da podnesu. Na sastanak sa Ditrihom krenuo je pešice, bez pratnje. I dok je koračao prema mestu susreta, polako, kao da pokušava da odloži neželjenu neminovnost, nije bio načisto da li mračne misli o životnom porazu koji svakoga na kraju čeka treba da prigrli kao način da savlada strah od sledećeg trena, ili odbaci kao jalovo skrivanje noja koji zavlači glavu u pesak, umesto da se suoči s neposrednom opasnošću. Na vratima restorana, potmuo bol u stomaku postao je jači. Toliko jak da reumatične bolove više nije osećao.
Opet je bio mladić koji ide u susret opasnosti, sa strahom ali i sa poletom koji naivnima daje osećaj neizvesnosti. Pogledao je na sat. Tačno pet. Zakoračio je u restoran. Dok je na garderobi odlagao kaput i šešir, prišao mu je elegantno odeven čovek. „Herr Andritsch?” upitao je. „Ja”, rekao je. „Folgen Sie mir”,4 rekao je čovek. Dan je bio oblačan, izgledalo je kao da smrkava. A restoran je bio mračan - na stolovima su gorele sveće. Pratio je vodiča duž sale, krajičkom oka posmatrajući goste i pitajući se ko bi od njih mogao biti tajanstveni policajac. Nekoliko visokih oficira Vermahta sa damama... Nekoliko kicoša u lepom ženskom društvu... Dva gospodina koji o nečemu žustro raspravljaju... Niko nije sedeo sam. Već su bili stigli do kraja sale kada je uočio priliku koja ustaje od stola u najmračnijem ćošku, pored ulaza u toalet. „Herr Andritsch?” Primetio je da je čovek niskog rasta. I da mu je glas neprijatno piskutav. Nije stigao da se nemušto naruga sopstvenom utisku o boji čovekovog glasa, kao što je to činio toliko puta u životu kada bi se prisetio da ni njegov unjkav ton nije bogomdan za opersko pevanje. I nije stigao da se zapita šta je to u čovekovom liku tako neprijatno da su mu se, čim je počeo da se ocrtava u mraku, pri ovlašnom pogledu na tu okruglastu glavu, debele obraze i zadrigao vrat, bolovi u rukama i nogama u trenu vratili. Bol u stomaku, međutim, ne samo da se nije smanjio nego je postao jači. „Herr Dietrich?” Nije stigao ni da se zapita imaju li ti bolovi uopšte veze s oblikom i izrazom čovekovog lica ili je za neprijatan osećaj koji ga je obuzeo bio
dovoljan nelep glas koji je ovaj ispustio. Sledeće što će čuti, sva ta pitanja će, još pre nego što sebi uspe da ih postavi, barem za izvesno vreme učiniti suvišnim. „Izvolte, gospodine Ivo”, na tečnom srpskom izgovorio je Ditrih. „Ne moramo na njemačkom kad znamo hrvatski.” Bio je zatečen. I nije uspeo da kaže ništa pametnije od: „Hrvatski?” „Ha, ha”, od srca se nasmejao čovek. „Ne mora hrvatski, kad već nećete da budete Hrvat. Pošto smo obojica Bosanci, može i bosanski?” Da, primetio je da čovek srpski govori bosanskim akcentom. I to je, izvesno, još više pojačalo njegovu zbunjenost. Ali, pored toliko neobičnih utisaka, ni taj nije stigao odmah da osvesti. „U ovoj situaciji nije važno šta hoću ili neću da budem”, izgovorio je suvo. „Ja nisam ni hrvatski ni bosanski, nego jugoslovenski predstavnik.” „Ja, ja”, iscerio se čovek. „To mi je poznato. Nego, jugoslovenski jezik, kolko znam, ne postoji.” A onda se podsmešljiv izraz naglo pretvorio u prostosrdačan. Nimalo prijatan i još manje plemenit, ali - barem kako se činilo opunomoćenom predstavniku koji, kao pisac, proučavanju ljudskih likova i karaktera nije bio nevičan - prilično iskren. Pružio mu je ruku. I rekao: „Manmo jezićka pitanja. Ajmo sjest, ko ljudi.” Odgovorio mu je na stisak ruke. Čovekov dlan je bio hladan i neprijatno vlažan. Gotovo - kao Firerov. Čovek koji ga je doveo i koji je stajao pored njih, povukao je stolicu kako bi poslanik Andrić mogao da sedne. Dok se spremao da sedne, Ditrih gaje uhvatio za mišicu. „Ma nemojte tu, gospodne Ivo, ajmo vamo, u separe.” Ne ispuštajući mu mišicu poveo ga je do separea, koji se nalazio desetak koraka dalje, u levom delu restorana. „Kad sam sam, sjednem tamo, u mrak kod ćenife, pa gledam šta drugi rade”, objašnjavao mu je dok su koračali. „Šta ćete, navika.”
Poslanik Andrić je ćutao, začuđen ovako neposrednim tonom koji se s jezikom kojim je Ditrih govorio, i načinom na koji je govorio, savršeno slagao. Samo, taj jezik i taj ton mogli su da se slažu sa svim i svačim pre nego s onim što je od visoko pozicioniranog Hitlerovog policajca očekivao. Ušli su u separe i čovek koji ga je doveo, i koji ih je i dalje pratio, ponovo je povukao stolicu. Seo je. A Ditrih: „Ćudite se što sam vako otvoren. Pa šta se imamo prenemagat, onaj vaš pukovnik vam je svakako objasnio ko sam, jel tako?” Tek sada poslanik Andrić nije znao šta da kaže. „Vješt je taj vaš pukovnik. Šteta samo što ne radi za nas. II bar vas. Nego - za Engleze.” Neprijatno osmehnut, Ditrih ga je netremice posmatrao, kratkim debelim prstom tapkajući po ubrusu na tanjiru ispred sebe. Poslanik Andrić je ćutao. „Jedan radi za Engleze, drugi za nas, treći za Ruse... Ima l’ u toj Jugoslaviji, koju, kažete, predstavljate, iko osim vas ko radi za Srbe?” I dalje se cereći, Ditrih je prstom pokazao čoveka koji je još uvek stajao pored stola. „Ne morate se ustrućavat pred Andreasom. On ne zna ni rijeć na našem. A nije puno pametan, pa ne more ni naućit. Vako, lijepo izgleda, al to je sve.” Odmahnuo je rukom, na šta se Andreas, uz naklon, povukao. Tek sada, okrznuvši ga pogledom pre nego što je nestao, poslanik Andrić primeti da je taj čovek, osim što je elegantan, zaista i naočit. Za razliku od svog šefa, koji je bio sve samo ne naočit. I - odeven u nekakav sivkastosmeđ štofani sako i sivkastosmeđe štofane pantalone, sa plavom razdrljenom košuljom - sve samo ne elegantan. Da proceni deluje li Andreas priglupo, kako je njegov šef sugerisao, nije stigao budući da je na njega obratio pažnju tek kada mu ju je Ditrih skrenuo. A i tada verovatno samo zato da bi se, barem na tren, barem u mislima i barem prividno, spasao od čuda u kom se našao i u kom nije znao kako da se ponaša.
Ali taj beg, znao je, nije mogao da traje večno. Nakon što je trenutak-dva gledao u prazan plišani zid separea, pred kojim je donedavno stajao nesrećni Andreas, morao je da vrati pogled na svog neprijatnog i nepredvidljivog sagovornika, koji kao da je stigao iz neke noćne more u kojoj su se neprijatna sećanja na rodni kraj mešala s najcrnjim strepnjama. Koji je, pokazavši na Andreasa i dajući svom posilnom znak da ode, ruku ponovo spustio na sto, nastavljajući da prstom tapka po ubrusu. I koji je svojim netaktičnim i nepristojnim nastupom dovodio u pitanje osnove njegovog službenog i ličnog dostojanstva. Ne, malo je reći da ih je dovodio u pitanje. Taj Ditrih kao da je nameravao da njegovo dostojanstvo proguta. Tim očima kojima je u njega blenuo. Sitnim. I zelenim. Kao mačje. Selio se tamnosive, gotovo crne mačke koja ga je onog dana dovela do knjige Štefana Krajskog. I koja mu je, danima potom, opsedala javu i sne. Pred tim mačjim pogledom, koji se ni na tren nije skidao s njega, nije mogao da odmahne glavom ne bi li oterao suvišne i štetne analogije. Ćutnja je postajala nepodnošljiva. Svaki trenutak bez izgovorene reči činio je tog niskog, debelog policajca sve krupnijim i moćnijim, a njega sve beznačajnijim i manjim. Tako malim da uskoro neće morati da ga guta pogledom. Moći će da podigne ubrus. Da ga stavi na tanjir. Nabode na viljušku i sažvaće. A onda, s mirom, da nastavi tapkanje kažiprstom. Morao je da se pribere. Skupio je svu snagu koja mu je preostala da promrsi: „Dovodite me u nezgodnu situaciju...” Ditrihov odgovor stigao je u trenu. „Ma, znam, nije vam lako... Kad jednom odabereš pogrešnu stranu, onda sve ide naopako.” Ovaj policajac nastupao je sam. Pa je, istovremeno, morao da bude i dobar i loš. Ili se poslaniku Andriću tako činilo.
U svakom slučaju, nije mu bilo druge nego da ovu pretpostavku prihvati kao tačnu. I da se u skladu s njom ponaša. Podigao je obrve trudeći se da mu izraz lica bude što je moguće stroži. Kako dolikuje čoveku sa diplomatskim imunitetom koji nema nameru da trpi pandurski prostakluk ni pandurske provokacije. „Izvinjavam se?” Osmeh nije silazio s Ditrihovog lica. A njegov pogled sa sagovornikovog. Odgovor je, opet, bio spreman. „Ma, eto, ja to onako... Zemljaci smo, pa mi žao... Ne brinite, ne mislim vas vrbovat. Sevap je Srbima ostavit bar nekog da radi za njih... Nego, hajmo mi nešto popit.” Podigao je ruku: „Ober!”5 Kao da je, barem privremeno, odustao od namere da sagovornika i dalje muči smišljanjem novog odgovora. I sagovornik, poslanik Andrić, nije mogao da ne oseti kako mu je na tom gestu - pa makar bio, kao što izvesno jeste, u pitanju još jedan trik - od srca zahvalan. Konobar je stigao u trenu. Kao da je vrebao pred ulazom u separe. Kao što, verovatno, i jeste. „Zwei Schnaps für mich und meinen alten Freund!”6 „Verzeihen Sie mir”,7 prekinuo ga je poslanik Andrić, ne stigavši da prokomentariše, pa čak ni da osvesti, opasku o starom prijateljstvu. „Ich darf keinen Schnaps trinken. Mein Magen ist nicht in Ordnung, so...” 8 „Aman, zemljaće”, gotovo je uzviknuo Ditrih. „Pa šta je bolje od rakije kad ćovjeku nije dobro stomak! Ti bi to moro znat!” Namerno je prečuo da mu se Ditrih obratio sa ti. Na takvu, neprimerenu manifestaciju nepostojeće intimnosti, nije znao kako da reaguje. Nije znao ni šta o njoj da misli. Kao da ništa neobično nije čuo, promrsio je: „Nein, nein, wirklich, ich darf nicht...”9 Ditrih je raširio ruke. Kao da želi da naglasi kako iza onoga što će reći ne stoji njegov prolazni hir, nego viša, neumitna sila, kojoj se mora povinovati i na koju on, čak i kada bi hteo, ne bi mogao da utiče.
„Nešto sa mnom moraš popit.” Poslanik Andrić nije imao kud. „Gut, vielleicht später... Ein Glas Wein zum Essen...”10 „Eine Flasche Riesling wie üblich”,11 zadovoljno je naručio Ditrih. ”Und für mich zunächst einen doppelten Schnaps.”12 Pa, na srpskom: „Da me želja mine.” I kada je razumeo i kada nije razumeo šta Ditrih i njegov gost govore - konobar se do tada ushićeno osmehivao. I s odobravanjem klimao glavom. Sada se duboko naklonio i krenuo da donese poručeno. A onda je zastao i značajno podigao prst. „Herr Dietrich, Ihr Schinken ist da.”13 Ditrih je zadovoljno pljesnuo rukama. „In dem Fall - bringen Sie uns meine Vorspeise!”14 Pošto je konobar otišao, Ditrih je iz džepa izvadio tabakeru. Otvorio ju je i ponudio poslanika Andrića. U tabakeri su bile cigare. „Hvala, ne pušim”, rekao je poslanik Andrić. Ditrih se udario po čelu. „Pa, naravno, gospodin ko vi ne puši cigare prije jela.” Ponovo su bili na vi. I poslanik Andrić nije bio načisto da li je i to policijska igra. Ili Ditrih, uprkos odličnom poznavanju jezika, tu razliku nije umeo da oseti. Što je, s obzirom da je bosansku verziju srpskog izgovarao bez akcenta - tačnije, s akcentom pogrešnim upravo na način na koji taj jezik izgovaraju nepismeni ili polupismeni Bosanci - bilo i neočekivano i očekivano. Za razliku od nemačkog, koji je, koliko je njegov sagovornik bio sposoban da primeti, koristio u književnoj varijanti, s austrijskim akcentom, srpski jezik je Ditrih očigledno učio u nekakvoj bosanskoj mahali. Jer jezik kojim je govorio nigde drugde naučiti nije mogao. Već je poslaniku Andriću na vrh jezika stajalo pitanje koje je, od trenutka kada su progovorili, visilo u vazduhu i koje je, pre ili kasnije moralo biti izgovoreno, kad Ditrih iz drugog džepa izvadi drugu tabakeru. I tu je otvorio. I pružio mu je.
„Hvala, ne pušim ni cigarete”, nasmejao se poslanik Andrić. A Ditrih se iscerio, zažmurivši na jedno oko. „Mangup ste, vi, gospodne Andriću. Ne pušite, a tabakeru držite u đepu. Da ponudite kad zatreba, jel tako?” „Vidim da pred vama nije moguće imati tajnu”, suvo se nasmejao poslanik Andrić. „Iskreno, trudim se da ne pušim. A tabakera je tu za trenutke kada popusti volja.” Ditrih je opet žmurio na jedno oko. „Izgleda da često popusti.” „Izvinjavam se?” „Volja”, iscerio se Ditrih. „Ćesto popusti, pošto vam je žuto oko prstiju. Ne puno. Ali dovoljno da vas rajhsfirer Himler ne primi u SS.” Poslanik Andrić sada nije znao da li da bude impresioniran time što Ditrih u mračnom, samo svećama osvetljenom separeu polumračnog restorana uspeva da uoči tako sitne detalje. I što ime po mnogima drugog čoveka Rajha izgovara tako nonšalantno. Ili opušten time što je strašni policajac počeo da glumi Dojlovog Šerloka Holmsa? Ili zabrinut pitanjem šta posle tog detinjastog hvalisanja sledi. Nije morao dugo da čeka. „Mene tek ne bi primio”, zakikotao se Ditrih pruživši mu desnu ruku. „Prsti mi žuti ko Davidova zvjezda... A taj znak Rajhsfirer, pretpostavićete, mrzi više čak i od duhana.” Sada poslanik Andrić nije imao dilemu. Od ove užasne šale podišla ga je jeza. A Ditrih: „Rajhsfirer pretjeruje. Eto, recimo, vi... Kako pjesnik ne bi pušio! A što pjesnik ne bi mogo bit u SS-u?” Kao da ne primećuje provokaciju, trudeći se da ne likuje nad sagovornikovom neupućenošću, poslanik Andrić se naoruža najdobronamernijim osmehom za koji je u tom času bio sposoban. „Ali ja nisam pesnik.” Ditrih kao da ga nije čuo. „Samo, ne vjerujem vam da ne volite pit. Ko je vidio pjesnika da ne pije.” Ne, nije bila u pitanju neupućenost. U pitanju je i dalje bio bezobrazluk.
„To što ima mnogo pesnika koji piju, ne znači da piju svi. Ali ta rasprava je, kao što rekoh, u mom slučaju suvišna pošto nisam pesnik.” Ditrihov osmeh sada je bio naivan i priglup kao osmeh cirkuzanta na seoskom vašaru. „Ih, niste. Ćovjek koji tolko voli poeziju, ne more ne bit pjesnik u duši.” Nije imao nameru da s ovim čovekom raspravlja o odnosu poezije i proze. I nije bio sposoban da proceni šta se iza ove, sada je već bio siguran, glumljene neupućenosti krije. „Volim poeziju”, rekao je. „Ali ne toliko da biste me mogli nazvati pesnikom.” Zelene oči sevnule su kao sablja. „Toliko da vas interesuju ćak i mrtvi pjesnici koji se nisu dokopali vjećnosti?” Ono što ga je već danima - od trenutka kada je saznao od koga je dobio poziv za ručak - tištalo kao u prvo vreme nemušta, a kasnije sve jasnija slutnja... slutnja koju je, čak i kada je postala dovoljno jasna da ju je bilo moguće izgovoriti, odbijao da, čak i neizgovorenu, uobliči u mislima, zbog užasnog straha da ne utone u ludilo, ako nije bio u pravu, i još užasnijeg od onoga šta ga čeka ako se ispostavi da u pravu jeste... Sve to ga je sada sustiglo u ovom košmaru pretvorenom u stvarnost. Srce mu je lupalo kao da će da iskoči iz grudi. Osećao je pritisak u glavi. I bilo mu je jasno da policajac sve to vidi. Više iz teško objašnjive potrebe pobeđenog da pobednikovu igru odigra do kraja, nego iz inata ili svesti o neophodnosti poštovanja forme, s mukom je izgovorio: „Ne znam na šta mislite.” Gotovo da je osetio zahvalnost kada se ispostavilo kako pobednik nema nameru da ga dalje mrcvari. Konobar je stigao sa poslužavnikom na kom su bili meze, prazne čaše, čaša sa rakijom, boca vina i sifon sa sodom. Kao da kazuje nešto toliko beznačajno da ne zavređuje da zbog toga sagovorniku uputi pogled... Ili - kao da je sagovornik toliko beznačajan da pogleda nije dostojan... Ili - a to se istini činilo najbliže - kao da mu je jasno da sagovornik zna šta će reći i da je sagovorniku jasno kako je to jasno i njemu...
Pošto su meze i boca vina bili spušteni na sto, gledajući u čašu rakije koja se našla u konobarovoj ruci, Ditrih je tiho izgovorio: „Mislim na Štefana Krajskog.”
* Naravno, ni mrcvarenju ni igri tu nije bio kraj. Bio je okončan tek prvi čin. To je poslaniku Andriću bilo jasno. Ono što mu nije bilo jasno, i što nije mogao čak ni da nasluti, bilo je kako će se igra dalje odvijati. Nije ga iznenadilo što je Ditrih, pošto su jelo i piće posluženi, počeo prigodnu priču o šunki koju u tom restoranu jede gotovo svakodnevno, pa im je, pošto ju je svu pojeo, nestala, i dva dana je nije jeo. A sada su je nabavili u - nada se - zadovoljavajućim količinama. I to se - iscerio se zlokobno - nada više zbog njih nego zbog sebe jer bi on koji dan bez omiljene meze i mogao da izdrži, a oni bi mogli da loše završe ako ga još jednom naljute. Kao što je i očekivao, Ditrih ga je nutkao jelom i pićem, još nekoliko puta pokušavši da ga ubedi da ipak popije jedan šnaps. Pa kada je uvideo da od toga neće biti ništa, počeo je da mu gura pod nos čašu s vinom, nazdravljajući mu, prvo svojom čašicom s rakijom, a zatim, pošto je rakiju iskapio na eks, vinom koje je sipao i u svoju čašu. Poslaniku Andriću nije preostajalo ništa nego da se saglašava s visokim ocenama kvaliteta šunke i vina, da bezbroj puta odgovara na zdravice, otpijajući što sitnije gutljaje i da se na nekada prostačke nekada monstruozne šale suzdržano osmehuje, kao da njihovog značenja nije svestan - sve vreme, kao i Ditrih, prećutkujući Krajskog, kao da ga niko nije pomenuo i kao da ga nikada ni bilo nije. Pošto je, nakon rakije, iskapio i bocu vina - dok je čaša poslanika Andrića ostala puna jer ju je posle svakog njegovog gutljaja punio do vrha iako je, kako je neprestano naglašavao, bio svestan da to nije po bontonu,
ali nije bilo drugog načina da gosta podstakne na piće - Ditrih je naručio još jednu bocu. A uz bocu i specijalitet kuće za obojicu: ribu sa severa koja se odlično slagala sa njegovim vinom, što je bio izbor s kojim se poslanik saglasio bez dvoumljenja. I tek tada - tačnije, upravo u trenutku kada je konobar doneo sledeću bocu, kao da ga je njegovo prisustvo inspirisalo - Ditrih se vratio na prividno zaboravljenu temu. „Nema potrebe da vam prićam ko je bio vaš pjesnik”, rekao je. „Pukovnik vas je o tome obavjestio, jel tako?” Bilo je jasno da odricanje ne bi imalo smisla. Pa, ipak, valjalo se praviti nevešt ne bi li se otkrilo koliko i šta tačno Ditrih zna. „Ne znam zašto je taj pesnik moj”, rekao je poslanik. „I zašto mislite da me je pukovnik o njemu izveštavao.” Ditrih je prekorno odmahivao glavom. „Gospodine Andriću, nemojte potcjenjivat ni moju ni svoju pamet. Otkud bi znao za vaš interes da taj Vauhnik nije okolo njuško!? On vam je i nabavio tu pjesmaricu. Kains Sünde? Kainov grijeh, jel tako bi?” „Tako nekako”, rekao je poslanik. „Znači, nešto sam pogriješio?” „Mislim da je tačan naslov Cains Mal”, rekao je poslanik. A Ditrih, zadovoljno: „Eto, vidite.” Pa onda: „A što bi jedan špijun tražio naku poeziju, osim ako mu to nije tražio jedan poslanik koji je pisac? I koji je, uz to, Bosanac, ko i onaj koji je te stihove sklepo.” Ovom zaključku poslanik Andrić nije imao šta da doda. „Al vidite”, rekao je Ditrih, „za razliku od vašeg pukovnika, ja sam, ko što vjerovatno morete pretpostavit, tog nesretnog Krajskog lićno poznavo.” Poslanik Andrić je ćutao, iščekujući. „I mogu vam o njemu reć mnogo toga što vaše njuškalo ne more.” Pa onda: „Zanima l vas?” „Svakako”, suvo je izgovorio poslanik. „Naravno, u onom delu koji nije državna tajna.” Ditrih je počeo da se smeje, od srca.
„Državna tajna je”, rekao je, „ono za šta ja kažem da je državna tajna. A ja pred zemljakom nemam tajni.” Pa onda, kao da je procenio kako je preterao, uz osmeh: „I ćuj vas: zanima vas ono što nije državna tajna. Ko da je u pitanju tajna vaše, a ne moje države. Šta bi jednog poslanika moglo više zanimat od državne tajne zemlje domaćina!?” I zatim, uz uzdah: „Bila državna tajna, ne bila, taj vam je Krajski bio jedna najobićnija budala... A da je ko pjesnik bio dunster, to ste sami vidjeli... Eto, recimo, vi ste pametan ćovjek. Ko mladi ste pisali poeziju, pa shvatili da ne ide i nije vam na pamet palo da tim mašete. Prifatli se pisanja prića, što znate radit. A on - objavio ćovjek zbirku stihova.” „Ovako detaljno poznavanje moje biografije, zaista, čak ni od vas nisam očekivao”, rekao je poslanik Andrić, ne uspevajući da u glasu sakrije prizvuk nečega što je ličilo na poštovanje... „Ali mislim da o poeziji Krajskog prestrogo sudite.” Ditrihove mačje oči su zasjale. Nije skidao pogled s poslanikovog lica. Kao da vreba njegovu sledeću reč. „Nisam upućen u njegove životne grehove”, rekao je poslanik. „Ali ko zna, možda je u tim pesmama i bilo nečega. Da je nastavio sa predanim radom... Da nije ušao u političke vode...” „Mislite, da ga nismo ubili?” „Nije mi bila namera da se petljam u stvari koje me se ne tiču. Samo hoću da kažem kako pesnik koji je objavljen kod uglednog izdavača možda i nije loš kao što se vama ili meni čini...” Sjaj je iščezao iz Ditrihovih očiju. Odmahnuo je rukom, kao razočaran. „Našo uglednog izdavaća”, rekao je s podsmehom. „Mi smo mu ga našli. Stranka mu je finansirala to sranje! A kako nam je on vratio? Izdajom!” Kada je stigao konobar s jelom, Ditrih je zaćutao, za promenu i nakratko. A pošto je jelo bilo posluženo, nije preterivao sa nutkanjem. Jeo je oblaporno i pio kao smuk, puštajući gosta da jede umereno i ne pije gotovo nikako.
Kao da se manuo uloge islednika i prepustio sopstvenom uživanju i sopstvenoj priči. A pričao je kao da je godinama čekao nekoga ko bi ono što on ima da kaže mogao da razume. O tome kako je sa tim Krajskim, kao sa zemljakom u tuđini, iako mu je od početka bilo jasno da je reč o budali, od prvih dana u Minhenu bio blizak. Kako ga je Krajski, čak, i podstakao da se učlani u nacističku stranku jer je taj sin bečkog inženjera zalutalog u bosanskim vrletima bio knjizi sklon, pa su ga ponele ideje. Dok je on, Ditrih, sin minhenskog vagabunda koji je preko Graca stigao u Sarajevo, vođen bog te pita kakvim naumima - on, Ditrih, koji je, pored oca pijanice i majke, sirotice iz Graca, kojoj nije bilo jasno šta ju je snašlo, odrastao među bosanskim šljamom - od malih nogu poznavao život, pa su mu se, kao svakom ko život dobro upozna, ideje uvek činile kao ludorije kojima se stvarnost, pre ili kasnije, surovo naruga. Kada su stupili u stranku, međutim - Ditrihov osećaj za stvarnost pokazao se korisnijim od svih knjiga koje je Krajski pročitao, pa je on, koga je Krajski u stranku učlanio, ubrzo morao da brine o svom zanesenom prijatelju. Da nije bilo Ditriha, Krajski nikada ne bi postao to što je postao jer bi - bandoglav i nedokazan kakvog ga je bog dao - ili ostao deveta rupa na svirali u Removoj rulji pedera i razbojnika, ili izgubio glavu mnogo pre nego što ju je izgubio. A verovatno bi mu se desilo i jedno i drugo: ostao bi deveta rupa na svirali i takav izgubio glavu. Ovako, Ditrih mu je pomagao u napredovanju i spasavao ga od njega samog sve dok je mogao. A onda je Krajski postao previše značajan da bi ga spasti bilo moguće, i previše samouveren da bi, čak i kada za savet ne bi bilo kasno - bio spreman da ga posluša. Ditrih ga je upozoravao da je to s Remom otišlo predaleko, da mora iz te bande da beži glavom bez obzira; nudio mu je da pređe na pravu, pobedničku stranu, ali tog mazluma urazumiti nije bilo moguće. I spasa mu nije bilo. Iako je bio spreman na sve i svašta, ovako opširnu i barem po formi iskrenu ispovest poslanik Andrić nije očekivao. Dok je Ditrih pripovedao, završili su sa jelom, a konobar je, i ne pitajući, doneo još jednu bocu vina.
Pošto je slistio prethodnu bocu, Ditrih je sipao i u poslanikovu čašu, koja je, takođe, bila prazna. Nazdravili su, u tišini. I pošto su nazdravili, Ditrih je nastavio da ćuti. Pod utiskom onoga što je čuo, a možda i pod uticajem vina, kog nije popio mnogo ali ga je, nenaviknutog, blago omamilo, poslaniku Andriću razvezao se jezik. „Sada ste, rekao bih, promenili odnos prema idejama.” Ditrih je šeretski zažmurio na jedno oko. „Teilweise. Die Arbeit in der Partei hat mich gelehrt, dass Ideen sehr nützlich sein können, vorausgesetzt, man weiß, was man damit anstellen soll.”15 A onda: „Vidiš, kad hoću da se napravim važan, odma pređem na njemaćki... To mi dođe samo od sebe... Bosanski ne znam prićat drukćije nego ko mamlaz.” „Meni, vidite, prija da vas slušam”, rekao je poslanik, sve manje spreman da poveruje kako taj iskvaren jezik, baš kao i to mešanje obraćanja na ti i na vi, mogu da budu sasvim spontani. „Osećam se kao da sam se vratio u mladost i u rodni kraj.” Mačje oči su ga lukavo posmatrale. A debeli prsti opet su tapkali po ubrusu. „Kad ste iz Višegrada stigli u Sarajevo, ja sam još bio tamo”, rekao je. „Vjerovatno smo se sretali. Al ste vi za mene, bezbeli, bili nakav balavac iz gimnazije, a ja za vas musavi jalijaš od kog treba okrenut glavu, da te ne bi ođepario ii zametnuo kavgu... Eto kako smo obadva griješili...” Ditrihova upućenost u njegovu biografiju bila je tako detaljna i tako zastrašujuća da više nije postojala pojedinost koja bi ga mogla iznenaditi. „Al dobro, vi ste od mene koju godinu mlađi, pa i nije ćudo što se nismo znali. A Štefan i ja smo skoro vršnjaci... I zamisli ti to. Dva vršnjaka, obadva Švabe, odrasli u istom malom gradu, a upoznali se tek u Minhenu... Ja... Ako sam za vas bio mahalski odrpanac, zamislite kako bi me se moro gadit inžinjerski sin, da je samo na me obratio pažnju. I još da je znao kako sam i ja Švabo. Pa tako, valjajući se s balijama, sramotim i našeg cara Franju.”
Posle toliko vina koje je popio a da se to na njemu nije primećivalo, sada već počinjući da zapliće jezikom, Ditrih je pričao o tome kako je njegova majka, shvativši da je krenuo putem bez povratka, nekako uspela da ga nagovori da ode kod njene rodbine u Grac i tamo okuša sreću, što, budući da je bio avanturama sklon, i nije bilo teško, a svoju siromašnu rodbinu da ga primi, što nipošto nije bilo lako. Kako je u Gracu živeo bedno i turobno, pa je krenuo dalje, kuda su ga noge nosile, početak Velikog rata dočekavši u Minhenu, gde se, posle rata koji je proveo na istočnom frontu, vratio i upoznao Krajskog, koji je u Minhen stigao tek tada, pošto je poraz doživeo na Balkanu, gde je poslat, ili se, tačnije rečeno, vratio, iz Graca, gde je studirao. Ditrih je nekoliko puta udario prstom po ubrusu. „I tako, ni Štefan ni ja nismo bili u Sarajvu kad si nam ubio prestolonasljednika.” „Kada je nadvojvoda Ferdinand ubijen, ja sam bio u Krakovu”, što je mogao mirnije izgovorio je poslanik Andrić, koji je na ovaj obrt već izvesno vreme bio spreman. „Znaći - iz Krakova organizovo?” iscerio se Ditrih. „Što bi te inaće zatvorili ćim si se iz Krakova vratio?” „Nemam komentar”, procedio je poslanik. „Dobro je, bolan, što se ljutiš? Jebeš prestolonasljednika, i nije bio neki. Ni car Franjo ga nije volio. A tek Firer - on ti nikog od tih Habzburga oćima ne more vidit. Onom je došo glave ćim je ušo u Beć.” Poslanik Andrić je zaćutao, odlučan da više ne naseda na igre jednog policajca, niti da učtivo odgovara na provokacije jednog prostaka, gledajući u Ditriha a kroz njega, kao da posmatra predmet a ne živog čoveka. „Al, opet, jedno je Franjo Ferdinand kog ni Franjo Josip nije zarezivo, jedno su i Franjo Josip i svi Habzburzi, jedno je ćitava ta trula monarhija, koja se i Fireru gadi, a drugo je njemaćko carstvo, i njemaćka nacija kojoj ste vi tamo, tim ubistvom, pljunuli u lice.” Inat, koji se probudio u njemu, nije poslaniku Andriću dozvoljavao čak ni da se ljubazno zahvali na večeri, ispriča umorom i obavezama i ode. Inat, a ne pristojnost i diplomatski uzusi, nije mu dozvoljavao ni da ustane i okrene mu leđa, ne udostojivši toga gada ni reči pozdrava. I jedno i drugo značilo bi povlačenje i priznanje poraza.
A mladobosanac kog je ovaj nemački Bosanac u njemu probudio, povlačenje i poraz sebi nije mogao da dopusti. Bio je nameran da ga, tako, bez reči, posmatra, kao zid, ako treba do jutra, ako mora i do prekosutra, sve dok taj švapski mahalaš prvi ne odstupi. Počinjao je sledeći čin. Ali poslanik Andrić nije bio jedini koji nije mogao da nasluti kako će se u tom činu drama odvijati. Ovaj čin je čak i za mračnog nacističkog policajca predstavljao nepoznanicu. Jer da nije bilo tako, ne bi, nakon nekoliko minuta uzaludno utrošenih na tapkanje palcem po ubrusu i pokušaj da nemog sagovornika savlada nepomičnim pogledom, počeo da čaše vina ispija još većom brzinom i da, pre nego što bi iskapio stare, naručuje nove boce, kao da je zapao u alkoholičarski trans.
* Kada se s osećajem gađenja i stida bude prisećao toga susreta, poslanik Andrić neće moći da sa sigurnošću utvrdi redosled kojim su se događaji dalje odvijali. Kao da je bio pijan on, a ne Ditrih. Neće moći da se seti ni koliko dugo je uspeo da istraje u prezirom ispunjenoj ćutnji, puštajući gada da, sve više zaplićući jezikom, raspravlja sam sa sobom. A kada je, procenivši da se gad pretvorio u jednog u mnoštvu pijanih nesrećnika koje je sretao tokom života, osetio kako je teranje inata i iskazivanje prezira prema toj beslovesnoj masi mesa i sala koja balavi i mumla, izgubilo svaki smisao. Pa je progovorio ne bi li iskoristio nesvakidašnju priliku i iz njega izvukao nešto što ovaj, trezan, ne bi bio spreman da kaže ni na mukama. Čak i kada bi poslanik Andrić, a ne on, bio taj koji ima moć da nekoga na muke stavi. Ono čega će se, međutim, jasno sećati, biće trenutak u kom je shvatio da ga je taj lukavac još jednom nasamario. Na poslanikova prilično direktna i škakljiva pitanja, naime, Ditrih izvesno vreme nije odgovarao. Ili bi nastavljao da mumla raspravu sa samim sobom, u kojoj poslanik pola reči nije razumeo, dok su reči koje je uspevao da prepozna bile tako nepovezane da ni one koje su mu ostale nepoznate ne bi mogle da im daju smisao; ili bi ćutao, stenjući i hukćući, pognute glave i polusklopljenih kapaka, ispod kojih je provirivao tup, odsutan pogled. Poslaniku Andriću, tako, nije preostajalo ništa nego da i sam zaćuti gledajući to zadriglo lice ugaslih očiju, kom ni igra svetlosti sveća i mraka koji ih je okruživao nije mogla da pozajmi izraz.
Sve je govorilo da je pitanje časa kada će ta četvrtasta glava - koju je samo podvaljak sprečavao da nosem ne dodirne od ždranja i lokanja nabrekao stomak - klonuti na sto, i kada će se, umesto mumlanja koje se borilo sa tišinom, začuti hrkanje. A onda se Ditrih, naglo, ispravio. Da li je tom preokretu prethodilo nešto što mu je on rekao ili je stigao nezavisno od njegovih reči i njegovog ponašanja, to poslanik Andrić neće moći da se seti. Ali će mu, zato, u sećanje duboko urezan ostati trenutak u kom su se otvorile i sevnule Ditrihove zelene oči. I u kom su svetlost i sene zaigrale na njegovom licu pretvarajući samo čas ranije beslovesan izraz u zao i opasan. Kao što će mu u ušima dugo odjekivati Ditrihov glas, opet piskutav i razgovetan. „Jel de da je gadno kad ćoek ne zna ko ga je napravio?” Tada je poslaniku Andriću postalo kao dan jasno ono što se do tada naziralo kao slutnja i sumnja. Ditrih je Karađoz! Policajac gori od najgoreg razbojnika i razbojnik gori od najgoreg policajca, đavolski vičan tajnama oba zanata, a pritom kao sam đavo sposoban da čoveku prodre u dušu, dublje nego što bi se prodreti moglo na osnovu najobimnijeg dosijea koji bi najmoćnija tajna služba, kakvu svet video nije, o jednome čoveku mogla da poseduje. Pribegao je već isprobanoj taktici. Ništa mu nije odgovorio. I pre fasciniran nego poražen, gledao je Karađoza kao što se gleda neko čudo, koje nema očiju, ni ušiju, ni pameti, pa ga je moguće na miru posmatrati i proučavati. Ili ima i oči i uši, i pamet veću nego što je običan smrtnik može i zamisliti, pa je svejedno kako se prema tome čudu ponašaš, pošto ono o tebi svakako zna više nego što sam o sebi možeš pretpostaviti, i ne postoji opasnost da se nekim nesmotrenim postupkom pred njim razotkriješ. Pošto je postalo jasno da odgovor neće dobiti, čudo je opet spustilo glavu i nastavilo da mumla. A poslanik Andrić je mogao da se posveti svojim mislima. Koje su, opet, i za njega samoga bile iznenađujuće. Da li zbog vina ili pod utiskom svega što je video i čuo toga sablasnog popodneva što se odavno pretvorilo u veče - a sada je već uveliko zalazilo u noć - kao da ne sedi tu gde sedi i s tim s kim sedi, nego kao da je u svojoj
radnoj sobi, pred praznim papirom, on je nastavljao da razmišlja o analogijama između lika iz svoje mašte i čoveka kog je upravo počeo da upoznaje, u meri u kojoj je nekoga takvog upoznati uopšte moguće. Ditrihove sličnosti sa Karađozom bile su kudikamo veće, pa i strašnije od sličnosti njegovog Firera s Mustafom Madžarom. Veće možda i zato što je, za razliku od Madžara, koji je, takav kakav je, već živeo za sebe, i na njega više niko nije mogao uticati, Karađoz još uvek zavisio od svoga tvorca. Pa je, tako, Ditrih, ostavivši utisak na pisca, mogao da ga menja prema svome liku. A strašnije zato što je Karađoz strašniji od Mustafe Madžara. Baš kao i ovaj Ditrih od svoga Firera. Iako je Firer od Ditriha moćniji. I sposoban da napravi veće zlo. I premda je Madžar od Karađoza samostalniji, pa zlo koje čini zavisi samo od njegove volje. Ali ta dva čoveka - jedan stvaran, ali tako da kao brat bratu liči na otelovljenje mašte, a drugi izmaštan, ali tako da se, evo, pojavio u stvarnosti - Ditrih i Karađoz su, bez daljeg, lukaviji. Smešteni između zloga zakona koji predstavljaju i ljudi koje taj zakon tlači, oni se igraju i tim zakonom i tim ljudima. Jer su zakonu, takvi kakvi su, potrebni. A one koje tlače o tome šta im je potrebno svakako niko ništa i ne pita. Dok je poslanik Andrić tako razmišljao, Ditrih je čas mrmljao sebi u nedra, čas ćutao pognute glave, kao da će da zaspi, čas se trzao i, naoko bistar i čio, nastavljao surovu isledničku igru. A poslanik Andrić se pitao koliko su te smene pijanih bulažnjenja i lucidnih trenutaka spontane, a u kojoj meri predstavljaju deo igre. Ili su - ne samo možda nego i verovatno - i jedno i drugo. I spontane i deo igre. Jer je islednička igra u prirodi ovoga čoveka, baš kao i njegova sklonost pijanstvu. I razdvojiti ih nije moguće. Prisećajući se te noći poslanik Andrić neće uspeti da se priseti svih žaoka kojima je, u lucidnim trenucima, Ditrih pokušavao da ga ubode. Jasno će se sećati još samo trenutka u kom je, po ko zna koji put se trgnuvši iz svoga pijanog polusna, sa gadnim, saučesničkim osmehom izgovorio: „Dobra ti ona gospođa Babić... To jest - Jovanović.” I još: „Sise povelke. Struk uzak. Noge dugaćke. A guzca - baš kako treba.”
I još: „Ko - boca.” Dugo će, možda do kraja života, sećanje na te reči u poslaniku Andriću buditi zebnju i mučninu. Iako nije bilo neočekivano što je, pored svega što zna i pored svega što mu se da sazna može, Karađoz ušao i u trag njegovoj ne baš vešto skrivanoj tajni - tim rečima uspeo je da svoju žrtvu dotuče. U narednim danima - dok mu, uprkos očajničkim pokušajima da ih zaboravi, budu odjekivale u glavi - poslanik Andrić će uzaludno pokušavati da shvati je li ga u Ditrihovim rečima više pogodilo to što je i ova, najdragocenija tajna razotkrivena, ili to što ju je razotkrio takav bednik. Da li to što ju je bednik oskrnavio tim prostačkim rečima ili to što ima moć da mu po najdubljoj intimi i dalje kopa, pa da, samo ako mu se bude htelo, i dalje skrnavi njegovu ljubav, na najrazličitije načine zabijajući svoj kratki nos pod samu suknju te, od sna, ali i od krvi i mesa sazdane žene. Na njegov odnos prema pokojnom ocu, ma koliko bio mutan i bolan, bilo kakva sila van njega samog, pa makar i velika kao nemačka - teško da je mogla da utiče. Na sudbinu te žene, i njenoga odnosa s njim - i te kako je mogla. Ne, nije zaista mogao da uradi ništa osim da nastavi da ćuti, delom iskrenim delom glumljenim prezirom prkoseći tome žbiru i njegovim gadnim pretnjama. Više nije progovarao ni dok je Ditrih mumlao. Ćutke je podnosio i njegove razgovetne trenutke, u kojima je nastavljao da se bavi čas njegovim nepoznatim ocem, čas njegovom čežnjom, demonstrirajući upućenost u biografiju i navike gospođe Jovanović i njenog supruga - poslanikovog brata mladobosanca, kako je rekao - sve do detalja vezanih za gospođinu toaletu. Iako je postajalo jasno kako tim prkosnim odbijanjem da napusti ovo mučilište počinje da se pretvara u mazohistu i budalu, istrajao je u svome inatu celu jednu večnost. Ili - možda - nije bio samo inat. Možda je prividnim inatom skrivao od sujevernog straha sazdanu potrebu da čuje sve što Ditrih ima da mu kaže, kako ne bi propustio nešto najstrašnije što bi, neizgovoreno, postalo gore od svega što može da pređe preko ljudskih usta, pa makar kroz njih progovarao i sam đavo.
Možda ga nije inat pretvorio u mazohistu, nego je mazohisti kog je ovaj mučitelj probudio u njemu, inat služio kao pokriće. Kako bilo da bilo, Ditrih je, frfljajući i pljujući, napola pijući a napola prosipajući, praznio čaše u kojima je bilo sve manje vina a sve više sode, a poslanik Andrić je ćutao i slušao njegovo frfljanje, sve dok se u separeu nije pojavio već odavno zaboravljeni Andreas. „Ich glaube, wir sollten gehen. Wenn Sie sich nicht ausruhen, wird es Ihnen schwer fallen aufzustehen und sich auf die Sitzung um elf vorzubereiten.” 16 Ne podigavši klonulu glavu, kao da ga nije čuo, Ditrih je sasvim razgovetno izgovorio: „Begleite zuerst Herr Andritsch. Dann hole mich ab.”17 Tek onda se ispravio. A zatim - s neočekivanom lakoćom - i ustao. I sa najdobronamernijim osmehom - kakav mu se na licu nije pojavio satima - poslaniku Andriću pružio ruku. Delovao je pre umorno nego pijano. „Drago mi je što smo se upoznali”, rekao je. „I nemojte šta zamjerit.” I poslanik Andrić je ustao. I - posle nekoliko trenutaka premišljanja - pružio mu ruku. Ali - ništa nije rekao. Izvukao je ruku iz Ditrihovog stiska, na koji nije odgovorio. I krenuo prema vratima restorana, s Andreasom koji ga je pratio u stopu. Napolju je svitalo. Ispred restorana ih je čekao mercedes. Andreas mu je otvorio vrata. „Nein, danke”,18 rekao je poslanik Andrić. Pa pošto je primetio da ga on gleda kao da ne veruje u to što je čuo: „Danke, ein Spaziergang wird mir gut tun.”19 Mora biti da je poslanik Andrić delovao odlučno jer je Andreas ostavljao utisak čoveka kog je uhvatila panika. „Ich bitte Sie... Herr Dietrich hat gesagt, ich soll Sie begleiten... Wenn ich es nicht tue, wird er sehr zornig... Ich bitte Sie, machen Sie mir keine Probleme.”20