„Može se reći”, izgovori Andrić, vrati isečak u džep i skinu naočare. „Ali mnogo je gordih ljudi danas u Nemačkoj.” „I oni bi da marširaju kroz osvojene zemlje?” „Tako je.” „A slutite da Poljska neće biti jedina?” „Ne slutim ništa. Ja sam diplomata. Pisac bi možda slutio... ili pokušavao da nasluti. Ali ja sam se svoga spisateljskog zanimanja odrekao svojevoljno, u korist diplomatskog. Tako da na slutnju i prekogniciju nemam pravo. Bavim se golim činjenicama. Pratim ono što se dešava i razgovaram s nemačkim zvaničnicima. Stvari ne stoje dobro...” „Mislite?” „Rekao sam vam... ne mislim”, reče Andrić i uze mrvicu raskomadane torte. Pa dodade: „Znam.”
* Meseci su prolazili, od Ditriha ni traga ni glasa. Možda ga je bilo stid onog pijanstva i onog, makar prividnog, poraza. Ili je poslanik Andrić, računajući da je Karađoz pretrpeo makar i prividan poraz, laskao sebi. A pretpostavljajući da se Ditrih stideo što se pred stranim diplomatom napio do besvesti, laskao tom bezočnom čoveku koji teško da je stida imao. Možda su obaveze kojih čovek kao što je Ditrih mora da je imao u izobilju, tog Hitlerovog Karađoza odvojile od priče o dva zemljaka koje je u tuđini spojila jedna vatrom oprljena knjiga. I možda je sve vreme predviđeno za bavljenje tom povešću potrošio još one večeri. Strah poslanika Andrića da će mu se za borbu koju su vodili one noći, i u kojoj je uspeo da izvuče u najmanju ruku nerešen rezultat, Karađoz pre ili kasnije osvetiti, vremenom je počeo da jenjava. A sećanje na njega polako je napuštalo poslanikovu i bez njega mračnu javu, ne ometajući ga u svakodnevnim, i bez njega mučnim poslovima. Kada bi ostao sam, međutim, sećanje na Ditriha i dalje je znalo da ga muči. Pa, ipak, pauze između tih gadnih prisećanja postajale su sve veće. Knjigu Štefana Krajskog smestio je u ormar u nekom mračnom budžaku, u koji niko nije zalazio, nedaleko od ostave koju je koristilo osoblje rezidencije. Kao da ju je sahranio. A sa njom, kao da je i tu priču sahranio negde u sebi, trudeći se da i sećanje na nju izbriše. Ali, kao što sa sahranjenim pričama biva, ona je ponekad znala da mu vaskrsne u snu, živa da življa ne može biti.
Knjiga pored lomače, mačka i mačje oči koje su se pretvarale u Ditrihove, Ditrihov debeli palac koji tapka po ubrusu - sve to bi mu zaigralo ispod sklopljenih kapaka, trujući mu san i javu u koju bi iz sna bežao. Ali i s tim snovima, koji su, kao i prisećanja na javi, postajali sve ređi, nekako se nosio. Istinski nepodnošljivi bili su trenuci u kojima bi mu se, tokom ručka kod Jovanovića, kao u znak počasti Ditrihovim prostačkim opaskama o domaćici, u stomaku javio potmuo bol. Ma koliko se trudio da te odvratne reči zaboravi, bol se javljao iznova, terajući ga da se pred tim darom neba u telu jedne prelepe i raskošne žene, oseća kao go. I da se, istovremeno, oseća kao da je i nju skinuo dogola, samo za oči nemačkog Karađoza, koji ih odnekud, cereći se, posmatra. Osećao bi se manje gadno i jadno da ju je zaista razgolitio, i da ju je, i sam se skinuvši, poveo da, tako, kao od majke rođeni, protrče centrom Berlina, nego što su, obučeni, plesali pred očima nacističkih žbirova koji, kao izaslanici, zastupaju Ditrihove pohotne zelene oči. Jedini čovek s kojim je mogao da razgovara o Ditrihu bio je Vauhnik. Ali o muci vezanoj za Ditriha i Milicu nije mogao da razgovara ni s njim. A kad nije mogao da priča o njoj, izbegavao je da priča i o onome što bi ga na tu muku podsećalo. Vauhnik je, opet, primetivši kako poslanik razgovor o Ditrihu izbegava, i sam izbegavao da tu temu nameće, verovatno svestan kako bi, preteranom radoznalošću, inače zatvorenog nadređenog naterao da se povuče još dublje u svoju ljušturu. Nekoliko dana posle susreta sa Ditrihom, primetivši kako ga Vauhnik radoznalo, sa iščekivanjem prati pogledom, rekao mu je da je teško proceniti šta taj Hitlerov policajac od njega tačno hoće, ali je najverovatnije da neće ništa konkretno. U osnovnim crtama mu je prepričao njihov razgovor, izbegavajući nezgodna, lična mesta. Kada je čuo da je i Ditrih iz Bosne i da je poznavao Krajskog, pukovniku su, sećaće se, zažagrile oči. Ipak, instinkt obaveštajca naterao ga je da ne pokaže do koje mere je zainteresovan za taj intrigantan podatak. Pa se šeretski iscerio i rekao:
„Broj Bosanaca u Berlinu nezaustavljivo raste. Jeste li razmišljali o ideji da ovde podignete džamiju?” Kada mu je skrenuo pažnju da je Ditrih za njega, Vauhnika, veoma zainteresovan, i da je u njegov status prilično upućen - a to status izgovorio je naglašeno, ne pominjući direktno Engleze ali inteligentnom sagovorniku jasno stavljajući do znanja o čemu je reč - pukovnik nije delovao naročito iznenađeno. „To me ne čudi”, rekao je. „Zanimljivo je, međutim, da o tome što zna, očigledno ne obaveštava Šelenbergovo odeljenje, koje je za nas formalno nadležno. Za Šelenberga ja sam, prema pouzdanim informacijama koje posedujem i dalje tabula rasa.” A kada je, polušaljivo, izrazio fascinaciju Ditrihovom sposobnošću da u polumraku uoči jedva primetnu žutu boju na njegovim prstima, i zaključi da laže kada kaže kako ne puši - Vauhnik mu je odgovorio mrzovoljno, shvativši prelazak na opuštene teme kao znak da nema nameru da mu kaže više ništa značajno. „Pobogu, gospodine Andriću, da bi se primetilo kako su vam prsti žuti i kako ste okoreli pušač koji uzaludno pokušava da se s tim porokom izbori - za to nisu potrebni nikakvi policijski kursevi”, sasekao ga je ne osmehnuvši se. I tako su o Ditrihu zaćutali - Andrić ubeđen kako je rekao sve što je pukovniku moglo da bude od koristi, a Vauhnik siguran kako poslanik, barem za sada, nema nameru da mu otkrije ništa više. Ako je na temu Ditriha i bio suzdržan, poslanik Andrić je, međutim, kada su u pitanju teme koje su se direktnije ticale njegove službe, prema Vauhniku postajao sve otvoreniji. Više događaja i razgovora kojima je prisustvovao učvrstili su ga u ubeđenju da tom čoveku može da se veruje. I da njegova veza sa britanskom službom, ma koliko bliska bila, nije jača od odanosti sopstvenoj državi. Naprotiv, ono što je video i čuo, a posebno ono što je osećao, govorilo mu je kako bi pukovnik uvek bio spreman da veze s Englezima zloupotrebi u korist Jugoslavije. A kako suprotno ne bi učinio nikada. S tim ubeđenjem mu je, pre nekoliko meseci, poverio i ono što nikom od ljudi koje je u životu imao priliku da upozna ne bi - nameru da, ma koliko to bilo opasno, pokuša da spase profesora Batovskog.
S tim ubeđenjem pristao je da poverenje koje oseća prema njemu prenese i na tog tajanstvenog majora Lukića, u čiju pouzdanost Vauhnik nije sumnjao. I pokazalo se da su bili u pravu. I Vauhnik i on. On što je verovao Vauhniku. A Vauhnik što je verovao Lukiću, koji je, već mesecima, profesora Batovskog premeštao s kraja na kraj Berlina, uvek uspevajući da izmakne gestapovskim uhodama. Ali da Batovskog prebaci u Švajcarsku - to nikako nije uspevao. Pa se činila sve izglednijom poslanikova strepnja kako će, uprkos svem tom opravdanom poverenju, kraj priče biti fatalan. I po Batovskog. I po Lukića. A verovatno i po Vauhnika i po njega. Tako mu, već mesecima, potmuo bol ne napušta stomak. A kada bi se, uz progonjenog Batovskog, Lukića koji ga skriva i esesovce koji ih progone, na tren prisetio Ditrihovih požudnih očiju koje prate njegovu ljubav - onda bi se dva bola udružila u jedan, oštar i nepodnošljiv, koji nisu mogli da umire ni alkohol ni medicina. Onog dana kada mu je sekretarica na sto spustila cedulju na kojoj je prepoznao Ditrihov rukopis, taj od dva bola sazdan bol presekao ga je, na tren, oštriji nego ikad. Ali samo na tren. Već u sledećem trenutku osetio je olakšanje. Kao da je na toj ižvrljanoj hartiji naslutio kraj svojih muka. Dobar kraj - teško. Ne samo zato što dobri krajevi priča postoje samo u knjigama. Ali svaki kraj činio mu se prihvatljivijim od nastavka ove neizvesnosti i ovog, čas potmulog čas oštrog bola, koji više nisu mogli da se podnose. Ovoga puta poruka je bila napisana na srpskom. Na istom mjestu, sutra u pet. Potpis: Ditrih. Tek toliko. Naredbodavnije nego prošlog puta.
Sada - i bez koverte. Nepristojnije od nepristojnog. Opet, takav nedostatak forme mogao je da se tumači i kao izraz bliskosti. Ali Ditrihova bliskost bila je poslednje što bi čovek mogao da poželi. Nemačka osionost udružena s bosanskom spontanošću. Ili obratno. Ali, obratno samo po redosledu. Nipošto po suštini... U svakom slučaju, predstavljalo je olakšanje što na ovakvu poruku ne mora da odgovara. I što ne mora da predlaže vreme susreta trudeći se da ne deluje ni preterano zainteresovan, pa da žuri, ni nezainteresovan, pa da odugovlači. Sve je bilo unapred određeno. Mogao je da dođe ili da ne dođe. Eventualno, da pošalje poruku kojom se ispričava što ne može da stigne. Ali Ditrih - to je obojici bilo jasno - nije čovek čiji poziv se, pa makar i učtivo - odbija.
* Ovoga puta nije ga čekao za stolom pored toaleta. Sedeo je u svom separeu. I čim je ugledao poslanika kako prilazi njegovom stolu, opet u pratnji Andreasa - koji ga je, sada, dočekao u uniformi SS-šturmbanfirera - skočio je i raširio ruke kao da sreće starog prijatelja. Za razliku od Andreasa, on je i dalje bio u civilu. Delovao je jednako zapušteno i neuredno. Jednu ruku mu je pružio, drugu spustio na rame. I gotovo uskliknuo: „Zemljaće! Dugo se nismo vidli!” Poslanik Andrić mu je, kao i prošlog puta, pri rastanku, bez reči pružio ruku. I kao pri rastanku - nije je stisnuo. Seli su. Ne čekajući da mu Ditrih da znak, Andreas se, uz naklon, povukao. I dalje srdačno osmehnut, Karađoz ga je netremice posmatrao. Kao da mu se udvara. „Tražili ste me”, rekao je poslanik Andrić. Uzdržano. Gotovo - strogo. Ditrih se nasmejao i odmahnuo glavom. „A šta mislite da pređemo na ti?” „Ako me sećanje ne vara, vi ste na ti prešli još prilikom našeg prethodnog susreta.” Ditrih je teatralno podigao prst. „Pokušavo da pređem! Al vi niste prihvatili!” U separeu se pojavio konobar, isti koji ih je služio prošlog puta. Uz dubok naklon je pozdravio poslanika Andrića:
„Ihre Exzellenz, was für eine Ehre!”25 „Zwei Schnäpse, zu starten”,26 rekao je Ditrih. A poslanik Andrić: „Für mich nicht.”27 Ditrih je namignuo konobaru koji se uz smešak udaljio. „I onda”, upitao je. „Jesmo l na ti?” „Kao što rekoh, vi ste sa mnom na ti odavno”, procedio je poslanik Andrić. „A ja ne osećam kako smo dovoljno bliski da bih se na taj način intimizirao.” Ditrih je kratko zviznuo. I poslanik Andrić se priseti kako je to prvi zvižduk koji je čuo posle onog koji je, pre skoro godinu dana, ispustio Vauhnik, kada mu je saopštio njegovo ime. „Intimiziraćemo se kad čuješ šta ti imam reć, još kako ćemo se intimizirat, moj Ivane.” I to je izgovorio veselo. Dobroćudno. Što je učinilo da strepnja koju su u poslaniku Andriću probudile njegove preteće reči bude teža nego da ju je saopštio škrgućući zubima. Pa ipak, skupio je hrabrosti da upita: „Da li ime kojim ste me nazvali treba da shvatim kao uvredu?” Kao u čudu, Ditrih je napućio usta. „Kakvo vrijeđanje, ćovjeće, pa jel ti to kršteno ime?” „Ostavimo se mog krštenog imena”, rekao je poslanik Andrić. „Mislim da dobro razumete šta sam vas pitao.” Ditrih je udario dlanom po stolu. „A - to! Ma, jok, nisam na to pomislio. Nisam ti ja od tih. Pa ja sam ti, ko što znaš, među Slovenima i sa Slovenima odrasto! Doduše, ti moji Sloveni se uglavnom nisu zvali Ivan. Nego - Mustafa, Alija, Fehim... Al su ipak bili Sloveni. Iako su ih drugi zvali, ko što su ćesto zvali i sami sebe - Turcima. I iako će sad, mogu se kladit, poćet tvrdit kako su arijevci. Sloveni, jašta su... A šta bi drugo mogli bit!” Pogledao je poslanika Andrića tako značajno da se ovom, još pre nego što će čuti sledeće što ima da kaže, koža naježila. „A i mimo Slovena... Nisam ti ja neki naroćit rasista”, rekao je Ditrih. I još: „Što ćeš uskoro sam shvatit.”
Konobar je stigao sa dve duple rakije. Spustio ih je na sto. „Das wäre dann erstmal alles”,28 rekao je Ditrih i odmahnuo rukom, na šta se ovaj, uz naklon, udaljio. Ditrih je podigao čašicu da nazdravi poslaniku Andriću. Poslanik Andrić se nije pomerao. Ditrihova kratka debela šaka, koja je stiskala čašicu rakije, stajala je u vazduhu tako dugo da je postajalo neprijatno. Ali poslanik nije imao nameru da popusti, ni po koju cenu. Na kraju, valjda kada ga je zabolela ruka, Ditrih je odmahnuo glavom. „Baš nećeš?” upitao je. „Mislim da je suvišno na to trošiti reči.” Ditrih je prineo čašicu ustima i iskapio je do dna. Sveća ga je obasjavala tako da je poslanik Andrić primetio kako mu se lice zacrvenelo a oči zacaklile. „Pićeš, pićeš, da vidiš kako”, rekao je, opet kao u šali, pošto je čašicu spustio na sto. Onda je, po prvi put ove večeri, nekoliko puta palcem tapnuo po ubrusu. Zatim je, kao da želi da raskrsti s ružnom navikom, podigao ruke oslonivši se na laktove, a šake spojio i prste prepleo u čvor. „Da ne odugovlaćimo”, rekao je. „Hoću da prićamo o tom Ćifutu što ga pokušavaš izbavit.” Poslaniku Andriću bi, bez sumnje, posle ovih reči dugo trebalo da se sabere i progovori. Na sreću, ispostavilo se da je Ditrih iskren u nameri da, kako je rekao, ne odugovlači. „Nemoj se ništa pravit blesav kad ti je jasno da sve znam. S onim krakovskim Ćifutima si zabrljo. Ukljućio si svoju vladu, išo na noge Geringu, stvar napravio javnom, i tu ti je i sam Firer teško mogo pomoć. Jest, pustili smo neke od njih. Samo je pitanje do kad će bit, tako, pušteni... A zato si zapo za oko mnogima kojima nisi trebo zapast. S tim Batovskim si, ako se gleda s jedne strane, krenuo pametnije. A, opet, s druge strane, glupo da gluplje ne more bit. Jer kad u današnjoj Njemaćkoj Jevreje spasavaš javno - onda je sigurno da su najebali. A kad ih kreneš spasavat
tajno - mogućnost da ih izvućeš, što jest, jest, postoji. Iako je mala. Al je zato velika mogućnost da zajedno s njima najebeš i ti.” Umesto straha, poslanik Andrić oseti čuđenje što je strah izostao. „Znači - gotovo je”, izgovorio je mirno i tiho, kao čovek pomiren sa sudbinom. „Nije gotovo. A znaš što?” Posle nekoliko trenutaka ćutnje shvatio je da Ditrih zahteva odgovor koji će potvrditi njegovu nadmoć. I da nema druge nego da tom očekivanju izađe u susret. Slegao je ramenima u znak priznanja poraza. I izgovorio: „Ne znam.” Kao đače. A Ditrih: „Zato što imaš mene, eto što.” Poslanik Andrić osetio je kako mu u utrobi ključaju gađenje i bes. „Nisam mislio na sebe, nego na profesora Batovskog”, rekao je. I još: „Što se mene tiče, ako sudbina poslanika jedne suverene države zavisi od volje jednog stranog pandura - neka se desi šta je suđeno. Tvoja pomoć mi ne treba.” Karađoz se razdragano iscerio. I pljesnuo rukama. Pre nego što je uskliknuo: „Eto, konaćno smo na ti!” A onda: „Još da kreneš s rakijom, i spasiću ti tog Batovskog, jebo te on.” Poslanik Andrić posmatrao ga je s nevericom. A Ditrih: „Rekoh ti da nisam neki naroćit rasista. I ako ćemo pravo, manje mi smeta što spasavaš Ćifuta, a više što si se u tom poslu udružio s engleskim žbirovima.” Poslanik Andrić ga je bez reči posmatrao. „Ja, ja, ništa me nemoj gledat. Nije ti bio dovoljan Vauhnik, nego si se preko njega povezo i s tim nekakvim Lukićem što, kažu, glumi vampira. Ćuj - vampir! U takvu glupost jedino Englezi mogu povjerovati!”
Pa tiše: „Švabe vjeruju u ćarobnjake, al u vampire - jok.” Pa još tiše: „Neki unteršturmfirer koji je tvom vampiru ušo u trag, postavio zasjedu ispred zgrade u kojoj se krije taj Batovski. Ćeka da se taj Lukić pojavi, pa da ih obojicu capi o istom trošku. I ako se ja ne pobrinem da tog unteršturmfirera i njegova njuškala neko odatle skloni - tvom Judi i engleskom Drakuli neće pomoć ni ćitav bal vampira. Ćeka ih glogov kolac i vreća bijelog luka.” Glasan smeh koji je iznenada ispustio podsećao je na kikotanje žene koja u lutkarskom pozorištu pozajmljuje glas veštici. „Lukić i luk, hihihi... Lukić i luk, hihihi. Hihihi, baš se rimuje...” Odmahnuo je, kao da pokušava da odagna šalu koja mu ne dozvoljava da se posveti ozbiljnoj temi. A kada je prestao da se cereka, najozbiljnijim tonom je saopštio: „Sad smo na ti. I ne šalim se: ako pristaneš da se sa mnom napiješ i prodernećiš ko ćoek, neću samo sklonit Klausa i njegove, nego ću obezbjedit da taj vampir tog Ćivuta bezbjedno prebaci u Švajcarsku.” Poslanik Andrić je znao da mu nema druge nego da prihvati sumanutu igru, bez garancije da se iza Karađozovog obećanja ne krije obest moćnog a izopačenog siledžije koji će, nakon što udovolji svom hiru, profesora Batovskog prepustiti užasnoj sudbini. Ništa ga neće koštati da kaže kako je pokušao, ali nekom greškom nije uspeo da osujeti toga esesovca. Ne, sujeta mu neće dozvoliti da se pravda nesposobnošću. A s obzirom na položaj koji on, poslanik Andrić, zauzima, bilo bi preterano da mu se isceri u lice i kaže kako ga je prevario. Iako za Karađoza ni to ne bi bilo previše. Kao što ne bi bilo previše ni da sujetu baci pod noge kako bi se poigrao. Ali verovao je da su sujeta i želja za nekakvom neobičnom bliskošću, čiju prirodu je mogao da nasluti, ali ne i da do kraja pojmi - barem u tom trenutku jače. Ili - možda - sve ovo u tom trenutku nije stigao da razloži. U tom trenutku stigao je samo da oseti kako, mada ni sam ne zna zašto, veruje Ditrihovim rečima.
I kako bi im verovao čak i da mu očaj nije oduzimao mogućnost izbora. Ipak, da bi zadovoljio formu i da ne bi priznao da se tako lako predaje, rekao je: „Ne razumem tvoje motive.” I tek kada je to izgovorio, shvatio je kako mu se još jednom, i opet nesvesno - obratio sa ti. Ljutnja u Ditrihovom glasu delovala je iskreno. „Ne moraš ih ni razumit! Reko sam ti ko ćoeku - hoću da se napijemo i prodernećimo. I hoću da se opustiš i povjeriš se, mjesto da mi tu sjediš ko vezana vreća... Baš me briga za tvoje diplomatske tajne, znam o njima više nego što ćeš ti sam ikad saznat. Ako ne vjeruješ da je tako, nemoj vjerovat, baš me briga! Eto, jebali te motivi - misli kako hoću da te špijam, šta me se tiće! Hoš, neš - odlući!” „Već dugo mi se po glavi vrti ideja za jednu alegoriju”, izgovorio je poslanik Andrić, iznenadivši i samog sebe. „Priča o ovci koju presretne vuk. I koja, kao Šeherezada koja priča svoje priče ne bi li odložila sudnji čas, počinje da igra pred krvnikom kako bi produžila život.” A onda: „Čini mi se da ja sada treba da učinim nešto slično.” Karađoz ga je pažljivo slušao. Kada je poslanik završio, kiselo se osmenuo. „Ako ti se tako ćini”, rekao je, „nek ti bude.” Poslanik Andrić podigao je čašicu s rakijom koja je stajala na stolu. U vazduhu je načinio pokret kao da nazdravlja praznoj čašici koja je stajala ispred Ditriha. A onda ju je iskapio.
* Sećaće se da su ispijali rakije neljudskim tempom, koji je nametao Ditrih. Da posle prve čašice, nenaviknut na žestoko piće, koje je pio retko i u malim dozama, samo što nije povratio. Da je drugu podneo lakše, osetivši zadovoljstvo prisećanja na zanos kojim su ga ispunjavala retka ali žestoka mladalačka pijanstva. Kada je stigla treća rakija, Ditrih je, sećaće se, uskliknuo: „Prva ko trnje, druga ko slama, treća sama!” Ta izreka bosanskih pijanica, koju bog te pita od kada nije čuo - toga će se dobro sećati - na usne mu je izmamila osmeh. I - zaista - rakija iz treće čašice niz grlo mu je skliznula kao ulje, a sećanje na nekadašnje zanose zamenilo je živo ushićenje. Svest o mučnini koja će taj zanos ubrzo da smeni, počela je da čili ustupajući mesto beslovesnoj, trenutnoj sreći, koja ne pita za cenu, i koja je spremna da bude plaćena večnim mukama. Jer taj trenutak sreće predstavlja večnost za sebe, koji u drugu večnost ne veruje. Znao je poslanik Andrić šta ga čeka kada se oporo rakijsko zadovoljstvo pretvori u mučninu i kada zanos iščezne pred kajanjem. Ali pošto se na pijanstvo već odlučio, u njemu, barem na tren, nije mogao da ne uživa. Prepustivši se rakiji, hteo ne hteo poštovao je njene zakone. Sećaće se da je pohlepno iskapio još nekoliko čašica. I živo i bolno će se sećati trenutka u kom se javio nagoveštaj mučnine. I u kom je ushićenje zamenio bes. Na sebe, zbog toga što je, kao u bure, uskočio u začarani rakijski krug.
I na Ditriha. Koji ga je na to prisilio. Kao okorela pijanica nastavio je da ispija rakije, prepuštajući se sve većem besu i sve većoj mučnini. I - kao okorela pijanica - počeo je da svoj bes iskaljuje na onom koji mu se našao u blizini. Ditrihu. S tim što je, za razliku od većine pijanica, na to imao puno pravo. Ili mu se, kao i ostalim pijanicama, to samo činilo. Uglavnom, te večeri bio je spreman da Ditrihu saspe u lice sve što ga je - od dana kada su se upoznali, ili, tačnije, od dana kada je dobio njegovo pismo, ili, još tačnije, od noći u kojoj je pronašao knjigu Štefana Krajskog - ili, možda, najtačnije, otkako zna za sebe - nedeljama, mesecima, godinama i decenijama mučilo. Šta je od svega toga uspeo da izgovori, a šta je ostalo neizrečeno ili nedorečeno, izgubivši se u pijanim metaforama i aluzijama - nikada neće uspeti da se seti. Ono čega će se sećati jeste da se kao početak i ishodište svega što je rekao, i kao refren njegove ljutite pridike, neprestano javljao Karađoz. Govorio je o zlu koje se igra čovekom, đavolu na zemlji, o kom je hteo da piše još odavno, sada mu se čini otkako je da piše naučio, i kog je odavno smestio u tursku hapsanu, a sada ga je sreo na drugom mestu, tu, u Berlinu, gde nije da zlo nije očekivao, ali baš takvo, tursko zlo, zlo iz sopstvene mašte koje mu, otkako ga je sreo, truje noći i dane, zbog čega ne može da piše, ni o čemu, a pogotovo ne o njemu, jer se o zlu, dok ti zlo diše za vratom, pisati ne može - takvo zlo ovde očekivao nije. O zlu koje mu kopa po duši i koje ga je, sada, nateralo da se napije i da mu kaže još nešto što samo nije uspelo da iskopa. Ili je ono, zlo, toliko samouvereno da misli kako se iz njega više i nema šta iskopati, nego ga samo muči, iz zabave, kao što se iz zabave igra ljudskim životima, uslovljavajući sudbinu jednog čoveka svojim poročnim hirom. Pa opet Karađoz i turska hapsana, opet Berlin i opet zlo... Tako se priča poslanika Andrića, kao zarobljena u rakijskom buretu, vrtela ukrug. A zlo - zlo se samo smeškalo. Na trenutke - i grohotom smejalo. I povremeno ponavljalo:
„Karađoz, kaeš? Dobra ti je ta!” Ili se, barem, poslanik Andrić neće sećati da je Ditrih, dok je trajala njegova ispovest, išta drugo izgovorio. Samo: „Karađoz, kaeš? Dobra ti je ta.” I još: „Herr Ober, noch zwei Schnäpse.”29 Sve dok poslanik Andrić nije osetio kako mučnina postaje nepodnošljiva. Pa je, kada je po ko zna koji put video Ditrihovu ruku koja se podiže, i čuo: Herr Ober, noch zwei Schnäpse, i on podigao ruku. „Nein”, rekao je. „Für mich nicht.”30 I još: „Ako popijem još kap, povratiću na sto. Pozovi vozača, moram da idem na spavanje.” Tada je zlo promenilio repliku. „Eine Flasche Sodawasser und zwei Suppe”,31 reklo je. A onda: „Kakvo spavanje, bolan. Saćemo pojest po ćorbu, da se otrijeznimo. A onda te vodim na jedno mjesto.” Tek tada je - sećaće se - poslanik Andrić primetio da je i zlo pijano. Možda ne baš toliko koliko on, ali ne ni mnogo manje od njega. Jer - da nije bilo pijano - ne bi zaplitalo jezikom. I dok je uzaludno pokušavao da se izbori za pravo na počinak - ne bi kao nezadovoljno dete urlalo: „Nema spavanja! Neš me prevarit! Dogovor je dogovor!” I još: „Aj otiđi! Aj da vidim kakoš otić! Pa namah odoh da ti ubijem tog Ćifuta, evo, ovim rukama!” I ne bi - nasred restorana - iz džepa izvuklo pištolj. Ne bi tim pištoljem mahalo. I vikalo: „Evo, ovim ću mu većeras presudit! Aj samo otiđi!” Sećaće se poslanik Andrić i da mu je supa prijala. I kako je, s tom supom, nestala mučnina.
Kao kroz maglu će se sećati kako ustaju od stola, kako mu Andreas otvara zadnja vrata automobila i kako se na suvozačevom sedištu prolama Ditrihovo pijano urlanje koje bi trebalo da bude pesma.
Čudna jada od Mostara grada Sve od lani, pa evo do sada... Sledeće čega će se sećati bilo je dvorište jedne luksuzne vile. Na vratima vile - dva elegantna mladića, odevena kao Andreas nekada. A na kapiji dvorišta - dva esesovca, odevena kao Andreas sada. Sećaće se mermernog stepeništa kojim se penje. I Ditriha koji korača ispred njega. I mračne sale pune uniformisanih ljudi, kojom odjekuje muzika. I pozornice na kojoj plešu polugole žene, u čarapama od čipke, sa halterima, u kožnim korsetima i sa oficirskim šapkama na glavama, recitujući skaradne stihove, kao u kabareu. Muzika i pesma prolamale su se salom a poslanik Andrić se, sećaće se, pijan pitao da li je utonuo u san u kom razulareni esesovci urlaju i na eks ispijaju krigle piva usred kabarea koji su odavno polomili i zatvorili. Pitao se da li sanja Ditriha, koji, zajedno s ostalima, urla gurajući mu u ruke kriglu s pivom. I koji, nakon što on odbija da kriglu primi, pivo namenjeno poslaniku ispija sam, pošto je prethodno iskapio svoje. Sećaće se mermernog hodnika kroz koji, prateći Ditriha korača, dok muzika iza njihovih leđa postaje sve tiša i tiša. Sećaće se visokih tapaciranih vrata kroz koja ulaze u jos jednu mračnu prostoriju. Sećaće se da je u toj prostoriji vladala tišina. I kako se, kada su se tapacirana vrata zatvorila iza njegovih leđa, muzika više nije čula. Nastupio je muk. Toga će se jasno sećati. Kao i mraka u kom je jedva mogao da razazna Ditrihovu siluetu. I jedva čujne škripe. I drugih vrata koja se otvaraju, puštajući svetlost - slabu, ali dovoljnu da primeti kako u prostoriji u kojoj se nalazi nema nameštaja, i shvati kako se nalazi u predsoblju druge prostorije, u koju Ditrih upravo ulazi dajući mu znak da ga prati.
* Ta prostorija bila je prostrana. Ispunjena crvenkastom svetlošću. I stilskim nameštajem. Toga će se jasno sećati. I sećaće se da je čuo piskutav glas. Mnogo tanji od Ditrihovog. Tako tanak i tako neprijatan da mu se učinilo kako se otreznio u trenutku kada mu se taj pisak u svesti uobličio u reči: „Du, Schwein, du bist schon wieder besoffen!”32 Tako, barem prividno otrežnjen, jasno je video nov, njemu nepoznat izraz na Karađozovom licu. Pošto se Ditrih, valjda i sam iznenađen - ako ne bojom glasa, ono barem mestom sa kog je glas dopirao - naglo okrenuo prema njemu. I - pogleda uprtog negde iza poslanikovih leđa, počeo da se osmehuje - istovremeno uplašeno, šeretski i lukavo. Istovremeno ponizno i saučesnički. Blesavo i odvratno. Biće da se i poslanik Andrić tada okrenuo prema mestu sa kog je glas stigao. Jer je sledeće čega će se sećati bila sofa u ćošku prostorije, na kojoj sedi čovek duguljastog lica, u kućnom mantilu, sa papučama na nogama. Da li zbog prigušene crvenkaste svetlosti koja je ispunjavala prostoriju, ili što je zaista takvo bilo - i čovekovo lice delovalo je crvenkasto. Bez izraza. Kao maska. Samo su čovekove kose oči, koje su ga prodorno posmatrale, kazivale da se iza te maske svašta krije. Poslanik Andrić bio je siguran da je to lice negde već sreo.
Iza leđa je čuo Ditrihov glas: „Herr Chef, diesmal bin ich dienstlich besoffen.”33 Preko čovekovog lica preleteo je prezriv osmeh. I tada je, sećaće se, osetio stid što je toliko pijan da nije odmah shvatio ko je to i odakle ga zna. Tek potom došlo je nešto što je trebalo da liči na strah, koji bi izvesno osetio da je bio trezan. Pred njim je sedeo Rajnhard Hajdrih, svemoćni gospodar svih nacističkih tajnih službi, sa izuzetkom Abvera, vojne obaveštajne službe, koja, barem formalno, i nije pripadala nacistima. Tajanstven i opasan čovek, kog je nekoliko puta sretao na prijemima, i s kojim se, jednom prilikom, kurtoazno rukovao. Hajdrihovo lice je i tada, na dnevnoj svetlosti - bilo crvenkasto. Istina, tada nije bio u kućnom mantilu, nego u uniformi SSobergrupenfirera. Ali, čak i da nije bio u uniformi, nego u oklopu, s vizirom preko lica - logika je nalagala da shvati o kome je reč čak i da nikada nije imao priliku da ga upozna! Hajdrih, međutim, u vezi sa identitetom poslanika Andrića nije imao dilema. Jasno stavljajući do znanja kako je njegov neprijatan nastup bio proračunat, kao da prethodno ništa nije rekao, mirno je ustao, usne iskrivio u neprirodan osmeh i pružio mu ruku. „Herr Andritsch”, rekao je, „wir haben uns lange nicht gesehen.”34 Dlan mu je bio hladan. I nije odgovorio na poslanikov stisak. Pošto je prodrmao njegovu nepomičnu šaku, poslanik Andrić je bez reči povukao ruku. A Hajdrih je prstom pokazao na veću sofu, u sredini prostorije. Kao da naređuje. Poslanik Andrić jasno će se i bolno sećati kako se, u tom trenutku, borio sa sobom. I sa sopstvenim stidom. Što je dopustio da se nađe u situaciji u kojoj se našao. Kao balavac koji se napio sa pijanim vršnjakom, pa sada trpi ponižavanje vršnjakovog zlobnog vaspitača. Koji za njega nije nadležan. Ali je sam kriv što se s
vršnjakom našao u vaspitačevoj blizini, u kojoj mu mesto nije, niti bi smelo da bude. Da li da prihvati Hajdrihovo nedolično ponašanje ili da ga pošalje dođavola? Ne, pošto se, već, pred vaspitačem našao, prostora za uzmicanje nije bilo. Jer ovaj vaspitač bi, samo ako bi hteo, lako mogao da postane nadležan i za njegov slučaj. Ili - ako ne baš za njega, za profesora Batovskog je nadležan, bez daljeg, bio. Sramota kojoj se izložio, i kojoj je izložio položaj koji je zauzimao, u nedoličnom stanju stigavši pred noge šefa tajne policije zemlje u kojoj predstavlja svoju zemlju - već je bila učinjena. Konačno, na nedolično ponašanje je, ne bi li spasao profesora, svesno pristao. Zato sada, kada je sebe svesno lišio dela svesti - nije imao pravo da napusti igru, i obesmisli sramotu kojoj se već izložio. Ipak, na ovu i ovakvu sramotu on nije svesno pristao. Ova sramota bila je posledica Ditrihove prevare. A sada, verovatno, ni sam Ditrih nije znao kakvu mu novu sramotu Hajdrih sprema. Da li da spasava ono malo ponosa što mu je ostalo? Jer Batovskog, svakako, teško da iko spasti može. Ako je Ditrih još i bio spreman na ljudskost kao zamenu za pijanski hir, njegov gospodar na takvo nešto teško da je spreman. A i sam Ditrih je, očigledno, blefirao. I uvukao ga u srce tame. U kom ga bog te pita šta čeka. Bog te pita kakvu bi protivuslugu za spašavanje Batovskog mogao da zatraži Ditrihov gospodar!? A opet, ko igra igru s đavolom, svakako je osuđen na propast. I kad jednom uđeš u đavolje kolo - izlaska nema. Neće moći da utvrdi koliko dugo je ta borba trajala. Sigurno toliko koliko je Hajdrihu i Ditrihu bilo potrebno da, ne obraćajući pažnju na njegovo kolebanje, priđu sofi i sednu - Hajdrih na sofu, Ditrih na fotelju pored, ostavljajući poslaniku da sedne pored Hajdriha - kao na zvaničnom sastanku.
Ali, verovatno, ne ni mnogo duže od toga. Jer poslanik Andrić, izvesno, čak ni u stanju u kom se nalazio, nije sebi mogao dopustiti da dugo stoji, tako, nepomično i neodlučno, dodatno se predstavljajući kao smetenjak i pijana budala. Iako se njemu činilo da na tom mestu stoji već celu večnost. Jer je, u stanju u kom se našao, gotovo sasvim izgubio osećaj za vreme. Ćutao je da mu je u glavi bistro, čak bistrije nego da rakiju nije ni okusio. Ali bistro na neki čudan način, kao da i sebe i sve oko sebe posmatra tuđim, mudrijim očima. Koje vide i ono što on ne vidi. I kojima je jasno kako vreme teče mnogo sporije nego inače. Pa neprijatna večnost u kojoj stoji nasred te sobe, dok Hajdrih i Ditrih sede, posmatrajući ga i pitajući se koliko će mu trebati da se odluči, baš i nije neka večnost. Ali je, ipak, krajnje vreme da se pokrene. I pokrenuo se. Krenuo je jedinim putem kojim je mogao, pošto ga je na Hajdrihovoj sofi čekala mučna i opasna neizvesnost, a iza vrata izvesna propast. I pošto je njegov ponos bitku već izgubio.
* Kao tuđim očima, poslanik Andrić gledao je - čas Hajdriha, na sofi pored sebe, sa svoje leve strane, čas Ditriha, na fotelji, sa desne. Kao da posmatra film u bioskopu u kom se projektor pokvario, video je kako Ditrihovo lice menja izraze, usporeno, kao lice kakvog komičara koji čas treba da glumi strah, čas uvređenost, čas oduševljenje, čas srdžbu, a pritom sve vreme hoće da naglasi kako mu je jedini cilj da gledaoca nasmeje. A ko je gledalac - to nije bilo najjasnije. Budući da je poslanik Andrić gotovo sve vreme ćutao, a da je Hajdrih aktivno učestvovao u Ditrihovoj predstavi - sticao se utisak kako je predstava priređena za njega. Konačno, Hajdrih i Ditrih su, uglavnom, o njemu i razgovarali. U trećem licu, kao da nije prisutan. Što je bilo uvredljivo. Međutim, forma razgovora bila je istovremeno učtiva i šaljiva. Što je, prividno, trebalo da uvredu ublaži. Ali ju je, što je bez sumnje i bila Hajdrihova namera, jer on je takav ton nametao - zapravo činilo težom. Ta uvreda poslanika Andrića gotovo da nije pogađala. Kao da onaj njegov deo, koji bi mogao da bude povređen, i nije bio tu. A onaj drugi deo, koji tu i jeste i nije bio, mirno je slušao Hajdriha koji Ditrihu saopštava da mu se čini kako je i „der Herr Botschafter betrunken, so was hat er von einem feinen Herrn nicht erwartet”.35 I kako mu Ditrih na svom gotovo savršenom austrijskom nemačkom odgovara da poslanik jeste gospodin, al’ i njegov zemljak, a da svi njegovi zemljaci vole da popiju.
I mirno gledao kako Hajdrih, sa stočića pored sofe, uzima bocu konjaka i dve čaše, spuštajući ih na sto, ispred Ditriha. Kako Ditrih sipa konjak, gurajući jednu čašu prema njemu. I kako mu nazdravlja. Mirno je gledao svoju ruku koja uzima čašu i nazdravlja, koja čašu prinosi ustima, a zatim spušta na sto pre nego što mu je konjak dodirnuo usne. Slušao je kako Hajdrih pita Ditriha da li je i poslanikov pakt sa đavolom sklopio pozivajući se na njega, Hajdriha, i do kada će na tuđu dušu da svaljuje sopstvene grehe. I kako Ditrih, na silu zamuckujući, tvrdi kako ne zna o čemu je reč i moli gazdu da na njega ne svaljuje poslanikov gnev. Da li zato što je na ovakve izopačene igrarije sa Ditrihom već bio navikao, ili zbog čudnog stanja u kom se nalazio, njihove reči - ma kako zlokobne bile - poslanika Andrića nisu preterano pogađale. Više nego reči, slušao je Hajdrihov visok, kao nož oštar, piskutav glas. Kao glas zle žene. Posmatrajući Hajdriha, izduženog kao metla, i Ditriha, zdepastog kao krompir, nije mogao da se otme utisku kako su ta dva monstruma, na nekom drugom mestu i u neko drugo vreme, umesto to što jesu, zaista mogla biti odličan par komičara. S tim što bi, u tom slučaju, Ditrih bio gazda, a Hajdrih šegrt. A ovako, ovako je samo Ditrih bio dvorska luda. Koja, formalno izvodeći predstavu za poslanika, zapravo zabavlja svog izopačenog gospodara. A gospodar, zadovoljan, u toj zabavi i sam učestvuje, glumeći kako, iza ledenog osmeha koji, čak ni kada bi mu to bio istinski cilj, ne bi mogao da deluje dobroćudno, pokušava da skrije svoj, od osmeha hladniji i od glasa oštriji, kao bodež oštar pogled. Nošen tom mišlju, kao da beži od razmišljanja o onome o čemu govore, čuo je, a nije slušao, kako zajednički demonstriraju upućenost u njegove tajne, što u aluzijama, što direktno ponavljajući manje-više ono što je poslanik od Ditriha o sebi već imao da čuje. Mlada Bosna i ubistvo Franca Ferdinanda, jugoslovenska vlada puna špijuna, mutno pitanje poslanikovog porekla, i, naravno, prelepa gospođa Jovanović, sa skarednim opisima njenog lica i tela - sve je, ponovo, bilo na repertoaru. Ništa od toga poslanika Andrića, od pića otupelog i dalekog samom sebi - nije moglo da povredi.
Jer ga, činilo mu se - više ništa povrediti nije moglo. A onda je - toga će se sećati do sudnjeg dana - Hajdrih izgovorio: „Du hast Herr Andrić nicht gesagt, dass dieser Ort nicht wie Kitty ist, ein Salon für vornehme Herrschaften, egal woher sie kommen. Und dass ihm die seltene Ehre zuteilwurde, Gast an einem Ort zu sein, zu dem Ausländern der Zutritt verboten ist.”36 I još: „Eigentlich nicht nur Ausländern, sondern allen, die nicht zu uns gehören.”37 A Ditrih: „Ich glaube, Herr Andrić ist einer von uns.”38 A Hajdrih: „Einer von uns, jetzt ist das sicher.”39 Onda su počeli da se kikoću. I Hajdrih je kroz kikot izgovorio: „Und du hast ihm auch nicht erwähnt, was für wunderbare Dinge sich hier verbergen?”40 Ditrih se glupo iscerio a Hajdrih je ustao i vrckajući svojim širokim kukovima, koji su se nazirali čak i ispod kućnog mantila, kao kada hoda žena, odgegao do ćoška suprotnog onom u kom je bila sofa na kojoj ih je dočekao. Tamo je stajao radni sto. A na stolu je stajalo zvonce. Koje poslanik Andrić nije mogao da vidi. Ali ga je, pošto je Hajdrih pritisnuo dugme - čuo. Bio je to tih, jedva čujan zvuk. Koji je negde drugde, izvesno, mnogo glasnije odjeknuo. Jer se, pre nego što je Hajdrih stigao da dogega do sofe, na vratima prostorije pojavio čovek odeven kao Andreas nekada. I zauzeo stav mirno. Kao da je odeven kao Andreas sada. „Unser General ist gekommen?”41 upitao je Hajdrih. „Noch nicht”, raportirao je čovek u civilu. „Wir erwarten in jeden Moment.”42
„Und, ist unser Sturmbannführer bereit?”43 „Natürlich”,44 rekao je čovek. „Haben Sie ihm Sockenhalter angezogen?”45 upitao je Hajdrih. Čovek je ćutao, snebivajući se. Ditrih je počeo da se tiho cereka. A kada se Hajdrih, pošto je dogegao i seo na sofu, glasno zakikotao, i njegovo cerekanje postalo je bučnije. I na licu vojnika u civilu pojavio se osmeh. Koji je, pošto se Hajdrih naglo uozbiljio, iščezao, kao da ga nikada bilo nije. „Sagen Sie bescheid, sobald er kommt”,46 naredio je Hajdrih. „Und, bringen Sie Ortrud.”47 Čovek je odsečno klimnuo glavom i izašao iz sobe. A u sobi je zavladala tišina. Ni Hajdrih ni Ditrih nisu progovorili ni reč sve dok se na vratima nije pojavila polugola devojka. Na nogama je imala čarape od čipke, sa halterima, kao i devojke koje su plesale na pozornici, u sali nedaleko od ove prostorije. Ali iako ih je video izdaleka, poslanik Andrić bio je siguran da nijedna od tih devojaka nije imala, niti je mogla da ima tako dugačke noge. I njoj su rebra bila stegnuta kožnim korsetom, koji je trebalo da istakne grudi. Ali njen goli struk bio je tako tanak, a grudi tako očigledno bujne da im ništa osim toga što im je dao bog - nije bilo potrebno. Pošto je nekoliko trenutaka stajala na vratima, blago osmehnuta i zagledana negde iznad glava trojice posmatrača, lakim sigurnim korakom prišla je sofi i stala ispred poslanika Andrića. I dalje blago osmehnuta, gledala je iznad njegove glave, kao da se igra. Pred očima su mu bila njena gola bedra, tako putena a tako vitka da njihov izgled neće moći da vaskrsne ni u snu. Zapahnuo ga je miris parfema pomešan s jedva osetnim mirisom znoja, koji je učinio da mu krv navre u glavu i da mu pijanstvom omamljena muškost podivlja. Podigao glavu i zagledao se u njeno lice. Bilo je kao izvajano.
S izraženim jagodicama i punim, širokim usnama, s oblim obrazima preko kojih je padao pokoji pramen svetlosmeđe kose. Bila je tek procvetala. Za razliku od preterano našminkanih devojaka u sali, na njoj šminke gotovo da nije bilo, pa je delovala kao devojčica, što je njen vragolast osmeh činilo pogubnim. Oči su joj bile krupne i tamnoplave, kao večernje more. Ne skidajući osmeh, spustila pogled i zagledala mu se pravo u oči. Kao hipnotisan, nije mogao da skloni pogled. Da li zbog crvenkaste svetlosti koja je obasjavala prostoriju, da li što su takve zaista bile - te tamnoplave oči sada su postale ljubičaste. I dok se jedan deo njega borio sa porivom da je dodirne, dok se drugi deo borio sa stidom koji mu nije dozvoljavao ni da nastavi da je gleda ni da spusti glavu, onaj deo koji je sve oko njega, pa i njega samog gledao tuđim očima, prvi put te noći i sam je bio uzbuđen. Ova devojka bila je Anika, fatalna zavodnica iz njegove priče! Upravo onakva kakvu je pokušavao da stvori, od žena koje je imao priliku da upozna, a kakvu, ovako, u punom sjaju, nije uspeo ni da zamisli ni da od reči sazda. Pored Karađoza i Mustafe Madžara, koji su izašli iz njegovih napisanih i izmaštanih priča i počeli da ga presreću po prestonici ovog pakla, pored Jelene, lepote sazdane od sunca i senke, koja ga prati otkako zna za sebe, a koja mu, sva od krvi i mesa, tu, nadohvat ruke, a nedostižna, blaži i zagorčava paklene dane, sada se, tamo gde ju je najmanje očekivao, i gde ni pod kojim uslovima ne bi želeo da je sretne - pojavila i ona. Anika. Da ga, pred Karađozom i Karađozovim gospodarem, pred đavolom i njegovim šegrtom, pretvori u jednog od nesrećnika omađijanih njenim grehom i njenom lepotom, osuđenog da ga požuda satre. Taj ljubičasti pogled i taj izazivački osmeh govorili su mu kako može da je ima istog trena. I kako, uprkos tome, njegova neće biti nikada. On je osećao kako pred tom nesrećom nestaju poslednji tragovi njegove uzdržanosti i glumljenog dostojanstva. Kako se sav pretvara u ono čudo koje mu divlja među nogama i koje ga tera da skoči i zgrabi te bokove
i te grudi što mu igraju pred očima, po cenu da istog trena u tim očima ugleda podsmeh i prezir koji će ga, kad požuda mine, peći kao vatra. Ne, onaj deo njega kojim je, trenutak ranije, samog sebe posmatrao sa visine, i koji mu je pomagao da u srcu tame ne izgubi vid, više nije mogao da mu pomogne. I taj deo se izgubio u ljubičastim očima germanske Anike. A zajedno s njim, u tim očima izgubila se i soba u kojoj se nalazio, zajedno sa dva nacistička Mefistofela, i Berlin, i Beograd, i ceo svet, zajedno sa prelepom Milicom, koja je, glavom bez obzira, bežala iz njegovog pakla. U trenutku u kom su poslanikove ruke, kao same od sebe, krenule prema devojci, poslanikova glava okrenula se prema Hajdrihu i Ditrihu. Ne zato što je verovao kako će podsećanje na njihovo prisustvo uspeti da ga zaustavi. Naprotiv, kao da je hteo da im prkosno dokaže kako u ludilo srlja potpuno svestan njihovog prisustva. I kako nisu vredni njegovog stida. Kao da im kaže: Evo, dobićete što ste tražili. I kao da ih pita: Jeste li zadovoljni? Ditrih ga je posmatrao očima koje su se caklile, s osmehom punim izopačenog zadovoljstva. Hajdrih, međutim, na njega nije obraćao pažnju. Ukrućen kao jarbol, on je zurio u Ortrud. Njegovo inače crvenkasto lice sada je bilo crveno kao na jarbol okačena zastava. A njegove nemirne kose oči bile su nepomične. I izbuljene, kao da pokušava da devojku pogledom proguta. Pomerala se samo njegova ruka. Koja je sa stola podigla i ustima prinela Ditrihovu čašu. Ispio je konjak do dna, s usta ne skinuvši osmeh. Koji nije bio prezriv. Ni podsmešljiv. Bio je to osmeh sladostrasnika koji uživa posmatrajući siguran plen. A niz visoko čelo klizila mu je graška znoja. Poslanikove ruke bile su na milimetar od devojčinih bedara. Kada ih je povukao.
Desnom rukom iz džepa sakoa izvukao maramicu. I obrisao oznojeno čelo. A onda je spustio ruke na sofu i zatvorio oči. Pred kojima su se, iza spuštenih kapaka, mešali njegov i Hajdrihov lik.
* Poslanik Andrić ponovo nije bio sposoban da jasno prati i sagledava događaje. Lucidni trenuci u kojima se, nakon susreta s Hajdrihom, trgao uz pijanstva, iščezli su pred naletom požude i gađenja koje je požudu gušilo. Zatvorenih očiju slušao je Ditriha koji je, konačno progovorivši, izražavao divljenje poslanikovoj odanosti gospođi Jovanović, zahvaljujući kojoj je uspeo da odoli čarima njihove Ortrud. „Unsere Ortrud”,48 tako je rekao. I Hajdriha koji izražava sumnju u tu ocenu naglašavajući kako čarima Ortrud niko ne može da odoli, samo je pitanje kome koliko vremena treba da poklekne. Kada je Hajdrih naredio Ortrud da se pripremi za sledeći čin - „Nächster Akt”, tako je rekao, sećaće se - otvorio je oči. Video je Ortrud koja, okrenuvši mu leđa, izlazi iz sobe. Video je Ditriha koji se i dalje odvratno ceri. I video je Hajdriha, koji je bio nešto manje ukrućen, i čije lice je bilo nešto manje crveno, ali se na njemu i dalje nazirao izraz u kom je, kao u ogledalu, prepoznao sopstveni porok. Onda su, sećaće se, Hajdrih i Ditrih ustali i odveli ga do zida, iza pisaćeg stola. Pratio ih je, kao mesečar. U zidu je, sećaće se, Hajdrih otvorio do tada neprimetnu rupu. Uputili su ga da primakne lice. Kroz rupu je video sobu sa zidovima roze boje i bračnim krevetom prekrivenim roze prekrivačem.
Na krevetu je ležala Ortrud. Bez mrežastih čarapa i haltera, i bez kožnog steznika. Kao od majke rođena. Savršenstvo njene golotinje, kakvo ne samo da, pišući o Aniki, zamisliti nije mogao, i ne samo da nikada neće uspeti da oživi u sećanju, nego nije mogao da nasluti ni malopre, dok je, gotovo obnažena, stajala ispred njega - poslaniku Andriću nateralo je suze na oči. Jedino što na njoj nije bilo prelepo - bili su mali, jedva primetni čukljevi na uskim i dugačkim stopalima. Ali, umesto da je poružne, ti čukljevi činili su je još zanosnijom. Samo zbog tih čukljeva vredelo je, za jednu noć sa njom, dati život. Da li dok je gledao kako se mazi po telu, prelazeći tankim, dugačkim prstima preko svojih vretenastih a sočnih bedara, ili kasnije, kada su ga, gotovo silom, odvukli od te đavolje rupe, čuo je Ditriha koji ga na nemačkom pita ne bi li, možda, da se pridruži lepotici, ako mu obećaju da ga neće špijunirati. I Hajdriha, koji naglašava kako nema razloga da se plaši kako će biti snimljen, pošto je već arhiviran dok mu je Ortrud mrdala dupetom ispred nosa, i pošto njegovi fotografi imaju dar da tu stvar predstave na najsablažnjiviji mogući način. Da li pre ili posle toga, čuo je glas trećeg čoveka, koji je saopštio da je predstava počela. „Die Vorstellung hat begonnen”, tako je rekao. Tada je, sećaće se, odmakao glavu od neodoljivog prizora, u strahu da glas pripada tom veštom fotografu. Ali je, na vratima ugledavši onog istog vojnika u civilnom odelu, bržebolje nos vratio u rupu, zavisan od prizora Ortrudinog tela kao kockar od karata ili narkoman od morfijuma. Onda ga je, sećaće se, Ditrih uhvatio za mišicu i gotovo silom odvukao do drugog zida. Na kom je, takođe, postojala rupa. A pored rupe je već stajao Hajdrih, posmatrajući. Kada je osetio da su Ditrih i poslanik prišli, povukao je glavu i dao znak poslaniku Andriću da baci pogled. Soba koja se videla kroz ovu rupu bila je gotovo ista kao soba u kojoj je ležala Ortrud. Zidovi su bili roze boje.
I pokrivač, koji je ležao na parketu pored kreveta - bio je roze. Ali na ovom krevetu su, umesto devojke, jedno na drugom, spojena u grču strasti, ležala dva tela. Sećaće se da je telo koje je ležalo gore bilo staro i debelo. Da je kroz rupu dopirao glasan zvuk, sličan roktanju. I drugi, tiši, koji je podsećao na jecanje. I da je, pre nego što je uspeo da sagleda drugo, mlađe telo, koje je ležalo pod debelom telesinom, čuo Hajdrihov glas: „Wie Sie sehen, auch einer Arierarmee sind solche Laster nicht fremd. Dieses Schwein von General würde, wenn wir ihm nicht junges Fleisch besorgten, in den Absteigen der Stadt das Ansehen der Wehrmacht in den Dreck ziehen.”49 Tek tada je, sećaće se, uočio da mlađe telo takođe pripada muškarcu. A Hajdrih: „Obwohl, wenn Sie mich fragen, ist das Ansehen der Wehrmacht auch ohne solche Exemplare eine ziemlich aufgeblasene Sache. Aber, was sollen wir tun? Wir müßen es aufrechterhalten, bis wir all die schwulen Aristokratengeneräle durch SS-Oberführer ersetzt haben.” 50 Sablaznut, poslanik Andrić je odmakao glavu i okrenuo leđa zidu, ne znajući ni gde da krene, ni u šta da gleda. „Und wenn wir erst die Sache mit den Schwuchteln in der Wehrmacht erledigt haben, müssen wir das Augenmerk auf die Schwuchteln in unseren Reihen richten”,51 prosiktao je Hajdrih. I još: „Stimmt’s Dietrich?”52 Kao kroz maglu, poslanik Andrić će se sećati da je tada bacio pogled na Ditriha, više mahinalno nego što ga je zanimalo šta će ovaj odgovoriti. Ditrih, međutim, nije odgovorio ništa. Samo mu se lice, kao kroz maglu će se sećati poslanik, zarumenelo, kao Hajdrihovo. Da bi postalo gotovo modro u toku Hajdrihovog monologa o tome kako će, možda, prema nekim pederima imati milosti jer su zadužili pokret i stranku. Kao, na primer, ovaj generalov šturmbanfirer, čiji auspuh upravo radi za interese nemačkog Rajha.
U jednom trenutku, sećaće se poslanik, Hajdrih je uzviknuo. „Na gut, Dietrich, wir haben den Botschafter lange genug gequält! Siehst Du nicht, dass seine Augen kaum erwarten können, einen Blick durch das Loch zu werfen und unsere Ortrud zu sehen.”53 Onda je prišao stolu i pozvonio. I vojniku u civilu, koji se pojavio na vratima, naredio: „Bringt sie her. Nackt!”54 Onda se Ortrud pojavila, u svoj raskoši svoje nagosti. Samo su cipelice, koje je sada imala na nogama, pokrivale ona dva mala, neodoljiva čuklja. Zaputila se pravo prema poslaniku Andriću, koji je i dalje stajao pored zida sobe u kojoj je šturmbanfirer SS-a zadovoljavao generala Vermahta. Noge poslanika Andrića su se, toga će se dobro sećati - u tom trenutku odsekle. A Ditrih je rekao: „Un wie wäre es, wenn Ortrud sich mit dem Botschafter an ein ruhigeres Plätzchen zurückziehen würde, wenn er schon so schamhaft ist?” 55 „Nein”, odsekao je Hajdrih. „Der Botschafter hat seine Chance verspielt.”56 Pa onda, sa gotovo blagonaklonim smeškom na licu: „Verzeihen Sie, Herr Andrić, aber ich kann diesem Mädchen nicht widerstehen. Ich bin wieder verrückt nach ihr, als sähe ich sie jetzt zum ersten Mal.”57 Na te reči, kao po komandi, Ortrud se okrenula i utrčala u Hajdrihov zagrljaj. A Ditrih je udvorički procvrkutao: „Also dann, halten wir den Oberführer nicht länger auf.”58 Hajdrih je, u pravcu poslanika Andrića, pružio ruku. I poslanik Andrić je, sećaće se, potpuno slomljen, prišao i rukovao se, trudeći se da pogledom i ne okrzne golu lepoticu sklupčanu u njegovom zagrljaju. „Jetzt haben wir mit Ihnen nahezu Blutsbande geknüpft”, rekao je Hajdrih. „Sie haben Geheimnisse gesehen, derentwegen Köpfe rollen.”59
Pa, onda, uz neprijatan osmeh: „Ich mache Spaß.”60 I još: „Vielleicht auch nicht.”61 Poslanik Andrić će verovati da se na ovu opasku osmehnuo. Dok su Ditrih i poslanik Andrić koračali prema vratima, Hajdrih se ponovo smestio u sofi, a Ortrud u njegovom krilu. „Und sorgen Sie nicht um Ihren Freund”,62 dobacio je kada su izlazili. Poslanik Andrić je, sećaće se, upitno pogledao Ditriha. „Der Chef spricht von deinem Judenfreund”,63 rekao je ovaj. A Hajdrih, sa sofe: „Dietrich, ich entscheide, wer Jude ist und wer nicht! Wenn du nicht begreifst, wovon ich rede, dann ziehe eine Parallele zu den Schwuchteln!”64 Pre nego što je Ditrih za njima zatvorio vrata, poslanik Andrić je čuo kako prostorijom odjekuje jak udarac. A za njim - jauk. A odmah za jaukom - ženski kikot. „Jes ćuo kurvu”, rekao je Ditrih pošto je zatvorio vrata. „Pljesnuo je krvnićki, mene guzca zabolila. A ona vrišti od sreće.” Tek tada poslanik Andrić shvati da su taj jauk i taj kikot bili prvi glasovi koje je Ortrud ispustila od trenutka kada ju je ugledao. * * * Dok ih je Andreas vozio prema poslanstvu, Ditrih ga je, međutim, podsetio da ni on, otkako su stigli kod Hajdriha, nije progovorio više od reč-dve. „Mutaviš li, mutaviš”, rekao je. „Ja te odvedem kod Rajnharda Hajdriha! Rajnharda Hajdriha, znaš ti šta to znaći!? A ti - ni mukajet!” Za Berlin i za ovo doba godine neobično jako sunce obasjavalo je prozore Ditrihovog automobila.
Sjalo je kao onog dana kada je skupio hrabrost da Vauhnika upita za Krajskog, i pokrene sled događaja koji su ga doveli tu gde je sada. Na dnu dna. Sada mu to sunce nije davalo snagu i hrabrost za nesmotrene postupke. Naprotiv, kao da mu je i poslednju trunku snage, ako mu je i ta trunka preostala, to sunce otimalo. I dalje nije progovarao. Ali ne iz besa. Ne iz prezira. I ne iz inata. Jer ni za bes, ni za prezir, ni za inat, snage nije imao. Osećao se kao da na sebi nema odeću. Ali kako nema ni snage da mu zbog toga bude neprijatno. Ditrih, međutim, nije uvlačio jezik. Sa prednjeg, suvozačkog sedišta, okrenuvši glavu prema poslaniku koji je sedeo na zadnjem, nije prestajao da veze, razdragano, kao da se tek probudio. Bio je oduševljen svojim gazdom i susretom koji je organizovao. S vremena na vreme, susrevši se s poslanikovim licem, koje je, izvesno, izražavalo dubok očaj, provukao bi ruku do zadnjeg sedišta i udario ga po ramenu. „Ne brini za one prijetnje, bolan”, rekao bi. „Šalio se gazda. Ne trebaju nama tvoje slike da te ucjenjujemo.” Pa onda: „On ti, inaće, nije vakav. Strog je on i suzdržan, nema s njim šale. Vakav ti je samo kad je sa mnom.” I još: „A za ono se nije šalio: ti si prvi diplomata koji je ušo u onu sobu. I to ne prvi strani diplomata. Nijedan naš diplomata nije tamo bio. Ma šta diplomata! Nijedan general Vermahta, ni pola SS-generala nisu stigli dalje od one sobice za jebanje, ahbabu moj!” Poslanik Andrić nije imao snage da mu kaže kako ga ta činjenica ne čudi, ali kako se zbog „počasti” koja mu je ukazana ne oseća ni najmanje srećnim. Kada su stigli pred rezidenciju, izašao je bez pozdrava. Želeo je da što pre legne i zaspi, i da se nikada ne probudi. A kada je legao, da zaspi dugo nije mogao.
I bio je ubeđen kako je još jednako budan kada mu se pred očima pojavilo Ditrihovo lice, koje ga, blesavo osmehnuto, posmatra sa prednjeg sedišta mercedesa. „Šta misliš, kako se Ortrud stvarno zove”, pitao ga je Ditrihov glas, iako se Ditrihove usne nisu pomerale. A onda su mu se pred očima pojavila dva čuklja na nestvarno lepim ženskim stopalima. A na stopalima - dve gole, kao izvajane ženske noge. Onda mu se naga ženska zadnjica smestila u krilo. I lice su mu šibali pramenovi ženske kose. Nije mogao da vidi dva tamnoplava oka. Ni kako te oči postaju ljubičaste. Onda je među nogama osetio vrelinu i bol. I čuo ženski glas koji izgovara: Nisam Ortrud. Na srpskom. Taj glas je poslanik Andrić dobro poznavao. Bio je to glas koji ga je, kao blaženstvo i kao mora, godinama pratio, na javi i u snu. Glava iz koje je glas stigao, okrenula se prema njemu. A lice devojke iz Hajdrihovog kupleraja bilo je Miličino, ali tako da nije izgubilo nijednu svoju crtu. Pune usne bile su napućene. I nisu se otvorile kada je iz devojčinog grla stigao Miličin glas: Moje ime je Anika. Anika Krajski.
Treći deo NESANICA
* Vrata na tamnici otvaraju se neočekivano, i kroz njih prolaze dve senke. Grabe ga svojim dugačkim rukama, vuku ka izlazu, onako bunovnog, sa tupim bolom od temena do peta. Kreću se hodnikom u kom gore svetla, bezimeni stražari i on, u dronjavoj odori sužnja, bosih nogu koje jedva prate korak tamničara. Otvaraju se i zatvaraju železna vrata, a duž zidova beskrajni redovi ljudskih i životinjskih leševa kazuju put. Ipak, ima i živih. Polumrtav narednik u plavosivom austrougarskom šinjelu koji neprestano ponavlja: Schnell... Schnell...65 Majka koja je povila veknu hleba i peva joj, kao usnulom čedu: Oj, golube, moj golube... Podbuo činovnik raznetog lica koji navija svoj ručni sat. Tik... tik... tik... Bosanski seljak iz čijeg nadutog stomaka viri dugi handžar. Dok se drži za stomak iz kog se širi velika krvava mrlja, njegove oči su kao u ribe. Jabuke... Ponavlja i diže pletenu košaru ispunjenu ručnim bombama.
Tri groša... Jabuke... Tri groša... Jabuke... Otvaraju se poslednja železna vrata, njegovi tamničari i on krenuše uz duge zakrivljene stepenice. Neka bolna misao minu mu kroz um i natera ga da zatvori oči. Kada ih je ponovo otvorio, shvatio je da njegovi pratioci nemaju lica. Glave su im oble i bele, kao jaja. Vode ga uza stepenice, u tišini... Gore, gore, gore... Konačno, uđoše u kancelariju. Ona je ispunjena svetlom od kojeg ne može da vidi ništa pred sobom. Čini mu se i da je u prostoriji u kojoj se nalazi nepodnošljivo vrelo. Trepćući, pogledom uspeva da konačno obuhvati konture ljudi i stvari oko sebe. Niska drvena ograda koja mu seže do kolena deli ga od stola za kojim sedi krupan čovek u crnom odelu. „Ko ste vi?” upitao je krhkim glasom. „Sudija”, reče ovaj suvo. „Sudija?” „Da. Zašto se čudite? Pa nalazite se u sudnici.” „Ja... nisam...” „Hoćete da sjednete?” „Ne.” „Dobro. Onda da počnemo... Neka zapisničar unese podatke o optuženom.” Negde u uglu začu se prodorno kucanje. Pogledao je u tom pravcu i video drugog... Ne - pticu... Ne - čoveka... Ne. I pticu i čoveka. Mladi praktikant za stolom od kuvane hrastovine. Sa telom čoveka i glavom sove. Sa bujnom bradom i naočarima. Unosio je, kucajući po pisaćoj mašini, podatke u zapisnik. Svako slovo odjekivalo je kao eksplozija bombe.
Bilo je nepodnošljivo. „So?”66 upitao je sudija na nemačkom. Okrenuo se i pogledao ga u oči. Bile su iste kao oči onog nesrećnog seljaka u hodniku. Oči ribe. Glava ribe. Telo čoveka. „Ja... Ja...” mucao je dok ga je oblivao hladan znoj. Sad kada je stajao pred sudijom, misli mu se rasplinuše po nevidljivim obodima prostorije. Ruka mu je sama krenula ka vratu dok je zbunjeno gledao u sudiju i pisara, kada se setio da nema košulje i kravate. I da to nije po protokolu. „Vi treba da se saberete, a ne tako...” reče sudija. „Želite li da odgovarate na pitanja ili ne?” „Želim.” „Onda, molim...” reče sudija. „So...” Podiže jedan od papira koji su stajali na stolu. „Da li ste bili pripadnik terorističke organizacije Mlada Bosna?” „Jesam. Ali...” „Aber was?”67 upita sudija, ponovo na nemačkom. „Ali... Mi nismo bili teroristi.” „Haben Sie?”68 „Ne. Mi smo bili borci za slobodu.” „Freiheitskämpfer?!”69 dreknu sudija i izbulji svoje riblje oči. „Niste vi nikakvi borci za slobodu! Vi ste obični kraljeubice! Svi vi! Svi prljavi Sloveni! Ubili ste prestolonaslednika u Sarajevu, a sada biste da ubijete i Firera. Ali to vam nećemo dozvoliti. Neće jedno zaostalo balkansko pleme stati na put snu o hiljadugodišnjem rajhu.” „Ja... Nisam...” „Schweigen!”70 Sudija ustade i njemu se učini kako drvena ograda koja ih je razdvajala počinje da mu se primiče. „Badava pokušavate da se odbranite tim vašim literarnim opsenarstvom, her Andrić... Mi imamo dokaze vašeg zločina!” Sudija zavuče ruku u jednu od fioka i iz nje izvadi nešto. Napregnuo se da vidi šta sudija drži u ruci.
Kroz nevidljive prozore bez mreže i rešetaka ulazilo je mnogo svetlosti, od koje mu je vidik bio skraćen, a oči ga nepodnošljivo pekle. Napregao se kako bi mogao što bolje da vidi stvar koju je sudija držao u rukama. Bila je to knjiga. Mala, neugledna, nagorela... „Jeste li vi ovo napisali?” Opet se napregnuo, žmirkajući očima, trudeći se da pročita natpis na koricama... KAINOV OŽILJAK „Ne...” izustio je u neverici. „Nein?” „Ne... To nija moja knjiga... to... nisu... moje... reči...” „Nein?” „Ne... ne...” Iznenada, knjiga u sudijinoj ruci planu. „Ne...” ponavljao je u očaju, zureći u plamen. „To nisam ja napisao... nisam...” „Kako niste? Evo, lijepo piše...” listao je sudija knjigu koju je proždirala vatra. „Kainsmal... od Iva Andrića... To je vaša knjiga... To su vaše riječi.” „Moje? Ne... reči... reči... to nisu moje...” To on trepti. Vibrira. Gubi granice. Rastače se u prostoru. Ali reči... reči... Jedino one postoje, jedino za njih može da se uhvati, kao davljenik u oluji. Oseća kako gubi tlo pod nogama, kako se pod pomera, kako se zidovi, zajedno sa drvenom ogradom, kreću. Pita se u sebi, dok ga ništavilo guta, je li ovo predeo gde nesreća odvodi a smrt dočekuje. I gde jedino reči postoje. Reči koje optužuju... Reči koje donose bol... Reči koje ubijaju... „Nije vam dobro?” začu sudijin glas odnekud izdaleka. „Dobro mi je, ali...” „Was wollen Sie?” „Šta želim?” zaćutao je na tren, zamišljen. „Želim... Želim da me na sunčanu stranu... premestite...”
Srce mu bije, jednomerno i oštro, i on se budi i pogledom seče mrak spavaće sobe u svojoj berlinskoj rezidenciji. Iz jedne tamnice u drugu. Iz jednog košmara u drugi. Negde u daljini začu se zvuk sirene. A za njim, teška rika britanske avijacije, gore, iznad Berlina. Odjeknuše prve detonacije. Poslanik Ivo Andrić ustade iz postelje i ode do kuhinje da skuva čaj. Nedugo zatim stade kraj prozora, zagledan u berlinsku periferiju koja već gori. Kao knjiga u ruci onog sudije iz košmara. Otpi gutljaj čaja. Bombe su padale na glavni grad Nemačke. Kao reči na belinu papira.
* Pošto nemačka akcija za mir nije donela željene rezultate, mir nije više predmet nemačkih nastojanja i razmišljanja, već se govori samo o borbi do istrage, koja treba da donese konačnu pobedu Nemačkoj. U vezi sa time sprovodi se u inspirisanim člancima sistematska akcija zastrašivanja prema neutralcima, kojima se skreće pažnja na posledice koje ih čekaju u slučaju preduzimanja ili tolerisanja akata koji, po nemačkom shvatanju, nisu u skladu sa njihovim stavom neutralnosti. Pri tome se, s obzirom na glasove o predstojećoj akciji saveznika za obrazovanjem jednog jugoistočnog fronta, obraća najveća pažnja na taj deo Evrope. To je početak depeše koju je poslanik Andrić pre izvesnog vremena poslao u Beograd, i koju je poželeo ponovo da pročita. Oprezno je merio svaku reč, kako ne bi bio pogrešno protumačen. S druge strane, u poslednje vreme je izveštaje pisao mučen sumnjom da ih u Beogradu niko i ne čita, ili, ako neko ipak čita, to radi površno i bez razumevanja situacije. A stvari su se već otele kontroli. Belgijski ambasador rekao mu je da je njegova zemlja „spremna za nemački napad”. Ubrzo je shvatio da je to bilo prazno razmetanje. Pucanje ćorcima, tako česta pojava u diplomatskim krugovima. Blef nije upalio. Nemci nisu gađali lažnom municijom.
Brz, sinhronizovan i obuhvatan napad na Belgiju, Francusku, Luksemburg i Holandiju iznenadio je sve, čak i same Nemce, koji su bukvalno pregazili protivnike. Engleski premijer Nevil Čemberlen podneo je ostavku. Kalkulantska politika koju je vodio pokazala se katastrofalnom. Na njegovo mesto došao je Vinston Čerčil, dotadašnji prvi lord Admiraliteta. Andrić je Beogradu prethodno bio poslao izveštaj u kome kaže da prelazak Nemačke na ratnu ekonomiju treba shvatiti ozbiljno, kao upozorenje da se Hitlerove vojne avanture neće završiti samo na Poljskoj i da su njegovi apetiti i ambicije daleko veći. To je potkrepio obaveštenjem da Nemačka Jugoslaviji neće isporučiti obećanih četrdeset Škodinih protivtenkovskih topova zbog sopstvenih potreba. Sada je bilo jasno na šta su Nemci mislili kada su pomenuli sopstvene potrebe. Vesti sa fronta stizale su iz minuta u minut, baš kao i u slučaju Poljske. Izgleda da je za brzo nemačko napredovanje najzaslužniji general Guderijan sa svojim pancerima. Andrić se prisetio knjige koju je ovaj Prus poklonio Vauhniku, prilikom parade u čast posete kneza Pavla. Šteta što nju, izgleda, nije pročitao niko od francuskih generala. Bombe padaju na Pariz. I Italija je objavila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. U tom trenutku, proterivanje nemačkih državljana iz Jugoslavije postaje aktuelna tema. I to poslanik Andrić shvata kao zlokoban nagoveštaj. Atmosfera i raspoloženje u jugoslovenskom poslanstvu tmurniji su i napetiji nego ikad. Jedino Vauhnik odiše skoro svetačkom smirenošću. Pa, kao kakav razuzdan svetac, koketuje sa sekretaricama, kupuje im cveće i bombonjere. Priča viceve domaru i šoferima. I puši one svoje mirišljave cigarete. A kada se umori od zabave s osobljem, pažnju posvećuje poslaniku. „Duboko poštovanje, kolega”, govori mu. „Četa vajnih špijuna izginula je u pokušaju da izbavi vašeg profesora. Rezultat - nula! A onda na
scenu stupa pravi majstor. Prolumpuje sa svojim zemljakom-zlikovcem i - hop - naš profesor je u Švajcarskoj!” I još: „Da gajim iluzije kako sam dorastao vašoj veštini, možda bih vas optužio da radite za SS. Ovako, bolje da ćutim. Ko zna, možda je SS počeo da radi za vas.” Onda posmatra poslanika ne bi li iz njega izvukao koju reč. Pa kada vidi da neće dobiti ništa osim zagonetnog osmeha, širi ruke u znak predaje i prelazi na drugu temu. U nekoliko navrata u poslanstvo je svratio i major Nemanja Lukić. Vauhnik i on bi kratko razgovarali iza zatvorenih vrata a onda bi ovaj otišao. Uvek bi mu ostavljao pakovanje tih francuskih cigareta. Andrić je bio radoznao - nije mogao da izdrži a da ne pita pukovnika odakle majoru taj duvan, sada kada je Francuska satrvena ratnih vihorom. Pukovnik je samo povukao jedan dim i rekao: „Nemanja ima svoje načine...” Zatim ga je ponudio cigaretom. Ovoga puta Andrić nije odbio. Ali je, ipak, odlučio da je ispuši u svom kabinetu, gde ga niko neće videti. Tamo je jutros na stolu zatekao poštu iz Beograda, koju je ostavio uglavnom nepročitanu. Između ostalog, stigla je i jedna razglednica. Poslala ju je Isidora Sekulić. Na njoj je bila slika Filipa Lipija Bogorodica koja obožava Sina Božjeg. Kratko je zurio u tu malu reprodukciju prerenesansnog majstora iz Firence, a onda pročitao nekoliko šturih rečenica na poleđini. Isidora se zahvaljuje na knjigama koje joj je prošlog meseca poslao iz Berlina. Žali se da je bolesna i da slabo izlazi iz kuće. A onda, u poslednoj rečenici, kaže: Mislim često: kako živite.
* Na dan Firerovog pobedničkog povratka iz Francuske, Berlin je bio okićen kao devojka za udaju. Crvene zastave i cveće, koračnice i pesme u slavu Rajha, deca, žene, muškarci, mlado, staro - svi su izašli da pozdrave vojsku koja se ovenčana slavom pobede vraća kući. Dok se Firer vozio u koloni koja je podsećala na trijumf upriličen u čast nekog rimskog cezara, ulice su bile kao košnice. Poslanik Andrić sve je to posmatrao sa strane. Pukovnik Vauhnik bio je kraj njega i odmeravao vojne jedinice kako promiču dok ih Berlinci zasipaju cvećem. „Kako ono kažu vaši Bosanci...” oglasi se obaveštajac. „Sila Boga ne moli.” Andrić se blago namršti. „Sila i ne zna za Boga. Sila misli da je Bog.” „To referišete na našeg Firera?” „Na svakog silnika i tirana u istoriji. Nema razlike.” „Pitam se...” zamišljeno će Vauhnik, „ima li mesta za misao o Bogu u ovakvom trenutku?” „Pobede i pobednici...” gorko će Andrić. „Pobednici dolaze i prolaze, a ono na čemu počiva opstanak čovečanstva jesu prirodne sile i čovekov osećaj za drugog čoveka. A tog humanizma i tog opstanka nema dok nema makar slutnje da Bog postoji.” „Vi ste vernik, gospodine Andriću?” „Ovde i sada?” upita Andrić gledajući netremice u pripadnike SSVafen divizije koji promiču ulicom. „Nisam baš siguran.”
Ostali su izvesno vreme posmatrajući paradu, a onda su se povukli u poslanstvo. U hodniku zgrade, pre nego što će ući u svoju kancelariju, Vauhnik zastade i upita poslanika Andrića. „Hoćete li i o ovome poslati depešu Beogradu?” „Ne.” „Zašto?” „Cincar-Marković je u intervjuu za Das Reich jugoslovensko-nemačke odnose označio kao skoro pa idealne. Šta tome ima da doda jedan ubogi poslanik?” „Uprkos tome... Treba imati na umu razmere nemačke pobede”, znalački će Vauhnik. „Razmere?” „Tako je.” „Mislim da su razmere više nego jasne. To što je Čerčil uspeo da izvuče deo trupa kod Dankerka, neće mnogo promeniti. Uostalom, videli ste paradu i svu tu silu kako teče berlinskim ulicama...” „Zaboravljate jednu stvar, poslaniče.” „Koju?” bio je zbunjen Andrić. Vauhnik napravi značajnu pauzu pre nego što reče: „Engleska još nije pobeđena.”
* Prolazili su mučni dani pod britanskim bombama. Niko od Berlinaca nije očekivao da će im rat doći u dvorište. Oduševljenje brzim pobedama brzo je splasnulo. Vera u Firera i nacističku vrhušku - takođe. O tome se, naravno, ćutalo. Jer Gebels je na radiju jasno i glasno rekao šta će se desiti „defetistima koji podrivaju moral građanstva i vojske velikog nemačkog Rajha”. Gradom su kružili automobili pokrivenih farova, izdata je naredba o potpunom zamračenju, noću bi nailazile RAF-ove osvetničke eskadrile, a sutradan zorom raščišćavale bi se ruševine i iz njih vadili mrtvi. Andrić je vodio dnevnik u kome je revnosno zapisivao događaje i svoje opaske o njima. U tim trenucima kada je bavljenje književnošću bilo besmisleno, ništa drugo nije ni mogao da radi. Doduše, katkad bi se vraćao onoj hrpi papira koja je predstavljala rukopis romana u povoju krštenog kao Prokleta avlija, ali samo da bi se uverio kako je i dalje preumoran i preiscrpljen da bi se ozbiljno bavio prozom. Čitao bi redove i redove toga predugačkog štiva, i bivao sve nezadovoljniji. Uprkos tome, i dalje nije u sebi nalazio snage da promeni ni slovce. Reči na hartiji bile su rasute kao mrtva tela po berlinskim i londonskim predgrađima. Činilo mu se da je njegov roman, nekako, u ovom prokletom gradu i u ovim prokletim vremenima, postao mrtvorođenče. I ne samo to. Neko je ubio pisca u njemu.
A on to jedva da je primetio. I dalje se zavaravao kraćim formama, koje je, tu i i tamo uspevao da dovrši, pa čak i objavi. Setio se pesme koju je napisao u Beogradu, neposredno pred odlazak u Nemačku. Pročitao ju je Milici, juče. Zvala se Otkrivanje. Sada mu se činila kao neko gorko proročanstvo. A njeni stihovi kao glasovi mrtvih. Uzimao je, gotovo krišom, zaverenički, i knjigu koju je spasao sa lomače. Činilo mu se da Kainov ožiljak gori u njegovim rukama. Nekim čudnim, ledenim plamenom. A stihovi zlosrećnog zemljaka bili su ponekad banalni, ponekad dvosmisleni, ali gotovo uvek predvidljivi i plitki. Ipak, nesumnjiva je bila čudna privlačnost koju je ta knjiga posedovala. Počev od samog naslova. Kainov ožiljak. Bog je tog najčuvenijeg bratoubicu kaznio tako što mu je na čelo stavio znak, i učinio ga besmrtnim. Kain nosi svoj greh kao ožiljak. A besmrtnost kao usud. Sve do konca sveta i veka, kada će sedam anđela označiti kraj svemu. Da li se upravo to dešava? Da li se Božji gnev izliva iz pehara koji čovečanstvu donose heruvimi? Da li je Adolf Hitler Antihrist lično, i da li je njegov blickrig najava tog konačnog Suda? Da li u tišini radnog kabineta u jugoslovenskom poslanstvu uopšte ima mesta za misli o Bogu, njegovim anđelima i Apokalipsi? I šta će biti sa ovim današnjim bratoubicama? Lagano, jedva mičući usne, sricao je reč po reč pesmu koju je u međuvremenu naučio napamet.
Znajte da nisam onaj
Što se u samrtnom liku Pred vašim očima krio.