Konobar, koji je dremao na jednoj stolici kraj šanka, trgnuo se iz sna i protrljao oči. Ustao je i ugasio luster. Prostoriju je ispunila dnevna svetlost. Bivši poslanik Andrić umorno se osvrnuo, tražeći odakle to svetlo dolazi. Na jednom mestu u stropu zjapila je povelika rupa, kao otvor za džinovski odžak. Kroz tu rupu su u prostoriju stizale zrake sunca. Odavno je svanulo. Dugo su ćutali. Pre nego što je Karađoz progovorio: „Eto, jel ti sad jasno kako isti ćoek more bit i inžinjerov i vagabundov sin. I jel ti sad jasno što smo prijatelji? I što ti jedan zlikovac i ubica pomaže?” Tajac. „Jel ti jasno, seronjo zavezani, kog ni rakija ne more opustiti?” Bivši poslanik Andrić duboko je uzdahnuo. Pre nego što je izgovorio: „Jasno mi je.” Konobar je prišao i upitao: „Möchten Sie noch etwas trinken?”75 A Karađoz: „Zwei Schnäpse.76 Za rastanak.” Bivši poslanik Andrić osećao je da ne može više da pije. Pa, ipak, nazdravio je Karađozu i potegao priličan gutljaj. Pre nego što je, jedva se uzdržavajući da ne počne da se tetura, ustao i odgegao do čiviluka. Iz džepa kaputa izvadio knjigu. Dogegao se do stola. I knjigu pružio Karađozu, koji ga je pratio pijanim, začuđenim pogledom. „Potpis autora, molim”, rekao je osmehnuvši se. Karađoz je uzeo knjigu. Gledao ju je, kao čudo. Okretao je, stranicu po stranicu - od prve do poslednje. Spustio ju je na sto. I rekao: „Preživla vatru.”
„Preživela”, rekao je bivši poslanik. „Đabe sam većeras prićo, znao si ko sam?” „Sumnjao”, rekao je. A on: „Vauhnik!” „Nije Vauhnik, veruj mi.” „Lažeš!” „Ne lažem, zašto bih? Sam si rekao da za njega nema zime. Ne moram da ga štitim.” „Vauhnik je za tebe malo dijete”, rekao je. „Ti si pravi ugursuz!” I još: „Sumnjo, kaeš. Kurca sumnjo! Znao!” I još: „Otkad?!” „Sumnjao odavno. Skoro pa znao - odnedavno.” A Karađoz: „Kako!?” „Ja sam pisac”, rekao je bivši poslanik Andrić. „Skoro pa policajac.” Dugo je odmahivao glavom. Kao da ga je uhvatio u nekakvom nestašluku. A onda je viknuo: „Ober! Plajvaz!” I to - plajvaz - nije izgovorio kao Nemac, nego kao Bosanac koji ni Austriju ni Nemačku u životu video nije. Kada je pero stiglo, na prvoj stranici knjige je, ispod naslova, nesigurnom, pijanom rukom dugo pisao. Onda mu je pružio knjigu. Bivši poslanik bacio je pogled na ispisana slova. Rukopis je bio nečitak a nesiguran, slova prekrupna, krupnija nego na onoj poruci koju mu je poslao pre više od godinu dana, a manje od dve godine, koje su sada ličile na večnost. Čitaočeve oči su, opet, bile zamućene od pića, pa je napisano video duplo. „Ovo je prvi put u životu da se potpisujem tim prezimenom”, rekao je Karađoz. Nije upitao pod kojim prezimenom.
Nego: „Ako nemaš sačuvan primerak, da ti je, ipak, ostavim?” „Imam”, rekao je. „A i da nemam, opet bi ti je dao.” Ćutali su sve dok Karađoz nije rekao: „Ajd, spremi se za put.” Uzeo je knjigu i ponovo odgegao do čiviluka. Obukao je kaput i smestio knjigu u unutrašnji džep. Onda je ponovo dogegao do stola. Karađoz je s mukom ustao. I rekao: „Da se ne ljubimo.” Rukovali su se. I dok su se rukovali, čuo je sebe kako, gotovo mimo sopstvene volje, izgovara: „Ne brinem se ja za tebe. Ako bude trebalo, obrlatićeš ti i tog Bormana.” Karađoz je podigao obrve. A onda je namignuo i šeretski se iscerio. „Ugursuz! Ugursuz si ti, Ivane!” Okrenuo se. I krenuo prema vratima. Kada je iza leđa čuo Karađoza: „Na stanicu će doć ćoek zadužen za tebe. Biće s tobom u vozu. I predaće te nekom u Beogradu. Ne belajiši i ne mudruj, radi ša ti kažu.” A onda: „Juće sam se zareko sebi: Ja ću bit prvi Bosanac koji drugog Bosanca nije zajebo.” I još: „Pa da vidimo i to ćudo.” Bivši poslanik Andrić se osvrnuo. I rekao: „Da li je potrebno da ponovim: ni pod kojim uslovima nemam nameru da s vama sarađujem.” Dok je otvarao vrata i izlazio u predvorje, čuo je: „Ne bi te zvali ni kad bi stio! Kome treba tvoja saradnja, škrabalo bosansko!” Bunovni vozač i još bunovniji pratilac čekali su ga u predvorju.
Dok su ga vozili u hotel, iz džepa je ponovo izvadio knjigu. Dugo je dešifrovao posvetu. Uspeo je pre nego što su stigli: Ivanu, piscu i ugursuzu, od zemljaka i brata po nesreći... Potpis: Štefan Buljubašić
Epilog LICA
* Tek što se smestio u prenatrpan kupe, među sumorne ljude i kabaste kofere, voz je krenuo. Klizi, gotovo bešumno, kompozicija sačinjena od lokomotive i tri putnička vagona, kroz tužna predgrađa na kojima se jasno vide tragovi britanskih bombi. Kao ožiljci na licu razularenog Kaina. Ispred velikog prozora vagona stadoše da teku slike osakaćenih berlinskih zgrada, oboreni dimnjaci i telefonski stubovi, razorene tvornice i skladišta, sive hrpe betona i drveta, sa crvenim crepovima rasutim poput tragova krvi... Kao da je istovremeno on napuštao Berlin i Berlin njega. Bio je 7. april 1941. i jedva da je prošlo dvadeset četiri sata od divljačkog bombardovanja Beograda i sveopšteg napada Nemačke i njenih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju. Vesti koje su pristigle sa fronta bile su šture i nejasne, kao misli bivšeg poslanika Andrića, neispavanog i mamurnog jer je pio do jutra i jer u proteklim danima nije odspavao duže od nekoliko sati... Šta će ih u Beogradu sačekati... Dobri Bog zna. Šćućurio se u uglu kupea. Gledao je kako prozorom promiču slike polusrušene berlinske periferije i kako se, lagano, pretvaraju u pitome, gotovo nestvarne pejzaže... Njive, livade i šume obasjane izdašnim prolećnim suncem. U jednom trenutku oseti kako mu se kolena dodiruju sa kolenima saputnice koja je sedela preko puta. Milica je bespomoćno zurila u njega.
Uzvratio joj je blagim pogledom i jedva vidljivim osmehom u kom se, osećao je, krio nagoveštaj nade. Bilo ga je sramota da sebi to prizna, ali čak i u ovakvom trenutku ćutao je radost zbog njenog bliskog prisustva. Znao je - sada se ceo njegov svet skupio u toj ženi... Rim, Berlin i Madrid... I ranjeni Beograd... I jedino njih dvoje, zgureni u ovom preuskom kupeu, zajedno, mogu da podele to malo nade, kao što su sve ove godine delili tajne i tajnu. Slike na prozoru kupea promicale su sve brže i brže, kao kadrovi nesnimljenog filma, kao scene iz već proživljenog života, poznate, a opet nove. I opet - nebitne. Zabrinuto lice Nenada Jovanovića, koji sedi pored Milice i pogledom bludi po stropu kupea, iznad Andrićeve glave. Da li je moguće da taj čovek ne primećuje ono što je vidljivo i slučajnim prolaznicima... I - ako primećuje, kao što gotovo izvesno primećuje - odakle mu snaga da se uporno pravi nevešt? Postoji li pravo na nadu da je moguće boriti se protiv takve ljubavi? Ne - ni to nije bitno. Kao što je nebitan Dernbergov savetnik Kastner, koji, povremeno, promakne hodnikom voza nadzirući stanje po kupeima, kao vođa puta. Nebitan je, čak, i onaj čovek u zlokobnom kožnom kaputu, koji se pojavio na stanici i ušao u voz, ni sa kim, pa čak ni sa Kastnerom ne izmenivši ni reč. I koji je, samo, u trenutku kada mu se pogled susreo s pogledom bivšeg poslanika, jedva primetno a značajno klimnuo glavom... Svi oni i sve to bivšem poslaniku Andriću, u ovom trenutku, nisu bitniji od protokoliste Konstantina Kostića koji, nekoliko kupea dalje, verovatno, staloženo razmišlja o tome kako što bezbednije i što tiše prebroditi buru koja ga je zadesila. Ni od njegove bivše sekretarice prozirnog lica, kojoj nikada - biće zato što se nikada nije ni potrudio - nije uspeo da zaviri u dušu... Ništa od njih nisu bitniji ni njegovi izmaštani likovi, u knjigama obrađeni i neobrađeni, koji mu sada, u polutami vagona, pred umornim, mamurnim očima lelujaju kao senke.
Mešaju se s likom pukovnika Vauhnika koji, u onome što naivni nazivaju stvarnošću, nastavlja da igra svoje obaveštajne igre, a koji, u njegovom sećanju, već živi drugi, stvarniji život. I sa likom nemačkog Karađoza, njegovog đavola-čuvara, koji, uprkos prisustvu svoga izaslanika u kožnom mantilu, već na samo nekoliko kilometara od Berlina odlazi u svet mašte, sa stambolskim Karađozom postajući jedno, da ih ne rastave ni pakao ni raj... Možda će, za koji tren, pokleknuti pred umorom i kao u bunar utonuti u dubok san bez snova. Možda se iz toga sna nikada neće ni probuditi. Ali, u ovom času, ni to nije važno. Bitna je samo ona! A sva lica, stvarna i nestvarna - ma šta ko pod stvarnošću podrazumevao - nisu ništa do dekor koji pleše pod nogama njegove i samo njegove scenografkinje... Ivo Andrić, bivši opunomoćeni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, po navici posegnu za nalivperom i malom crnom beležnicom u unutrašnjem džepu sakoa. A onda povuče ruku. Ne, ovo nije potrebno beležiti. Ovo nikada neće zaboraviti. Od samog početka, ponavljao je u sebi dok je tonuo u san. Od samog početka...
O autorima Vladimir Kecmanović (Sarajevo, 1972), u Sarajevu je završio osnovnu i srednju školu. Na Grupi za opštu književnost sa teorijom književnosti, na Filološkom fakultetu u Beogradu, diplomirao 1997. godine. Godine 1990. njegova „Histerija” dobila je nagradu Ivo Andrić na jugoslovenskom konkursu lista Oslobođenje za najbolju kratku priču. Sačinio je izbor dela Dušana Radovića i Dušana Petričića za knjigu Duškova kuća, koja je na Beogradskom sajmu knjiga 2004. proglašena knjigom godine. Do sada je objavio romane: Poslednja šansa (1999), Sadržaj šupljine (2001), Feliks (2007), Top je bio vreo (2008), Sibir (2011) i zbirku pripovedaka Zidovi koji se ruše (2012). Sa istoričarem Predragom Markovićem autor je knjige Tito, pogovor (2012). Objavio i esejističkobiografsku knjigu Das ist Princip! (2014). Za roman Feliks, koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu za roman godine, dobio je nagradu Branko Ćopić Srpske akademije nauka i umetnosti. Za nacrt romana Top je bio vreo dobio je stipendiju Fondacije Borislav Pekić za roman u nastajanju. Pošto je objavljen, Top je bio vreo ušao je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i dobio nagradu Meša Selimović. Upravo je završeno snimanje istoimenog igranog filma po ovome romanu. Kecmanovićeva proza prevođena je na engleski, francuski, nemački, ukrajinski i rumunski jezik. Živi i radi u Beogradu. Vlasnik je i urednik izdavačke kuće VIA. Kolumnista je lista Politika. Povremeno piše za više medija u zemlji i okruženju. Član je grupe P-70 i Srpskog književnog društva. Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozaista, dramski pisac i stripscenarista.
Objavio je prozne zbirke Leva strana druma (2007) i Low Life (2008), kao i romane: Konstantinovo raskršće (2009; nagrade Miloš Crnjanski, Zlatni hit-liber RTS-a i Svetosavski pečat, najuži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Isidora Sekulić; najčitanija knjiga u javnim bibliotekama Srbije za 2010. godinu, nominacije za međunarodne nagrade Impak Dablin i Balkanika), Duge noći i crne zastave (2012; nagrada Zlatni hit-liber RTS-a) i Znamenje anđela (2013). Autor je nekoliko strip-scenarija, kao i knjige ogleda o stripu Kiselo & Slatko (2011). Prvi je laureat nagrade za strip teoriju Nikola Mitrović Kokan. U ediciji „Srbija i komentari” Službenog glasnika, koju uređuje akademik Goran Petrović, 2012. objavljena mu je knjiga Živi pokojnik (zajedno sa etnologom Vesnom Marjanović). Autor je istorijske drame Konstantin, izvedene u režiji Juga Radivojevića (koprodukcija Narodnog pozorišta iz Beograda i Narodnog pozorišta iz Niša, sezona 2012/2013). Od 2012. ekskluzivni je autor izdavačke kuće Blooming Twig Books iz Njujorka. Stojiljkovićeva proza prevođena je na engleski, ruski, makedonski i grčki. Član je Srpskog književnog društva i književne grupe P-70.
1 Nem.: Slomljeni ram. 2 Nem.: Bratstvo. 3 Nem.: Cevasto zvono. 4 Nem.: Pratite me. 5 Nem.: Konobar! 6 Nem.: Dva šnapsa za mene i mog starog prijatelja! 7 Nem.: Izvinjavam se. 8 Nem.: Ja ne bih smeo šnaps. Stomak mi nije dobro, pa... 9 Nem.: Ne, ne, zaista, ne smem... 10 Nem.: Dobro, možda, kasnije... Čaša vina uz jelo... 11 Nem.: Bocu onog mog rizlinga. 12 Nem.: I dupli šnaps za mene. Za početak. 13 Nem.: Her Ditrih, stigla je vaša šunka. 14 Nem.: Onda - donesite nam moje predjelo! 15 Nem: Delimično. Rad u stranci me je naučio da ideje mogu biti jako korisne ako čovek njima zna da barata. 16 Nem.: Mislim da bismo morali da krenemo. Ako se ne odmorite, nećete moći da ustanete i spremite se za sastanak u jedanaest. 17 Nem.: Prvo otprati gospodina Andrića. Onda dođi po mene. 18 Nem.: Ne, hvala. 19 Nem.: Hvala, prijaće mi šetnja. 20 Nem.: Gospodine, molim vas... Gospodin Ditrih je rekao da vas otpratim... Ako ne učinim tako, biće jako ljut... Molim vas, nemojte mi praviti probleme... 21 Engl.: Ako nemate ništa protiv, gospođice, razgovor bismo mogli nastaviti na engleskom. 22 Nem.: To je jezik bogova. 23 Engl.: Naprotiv. 24 Nem.: Marko pohodi vezira. 25 Nem.: Vaša ekselencijo, kakva čast! 26 Nem.: Dva šnapsa, za početak. 27 Nem.: Meni, ne! 28 Nem.: To je to, za sada. 29 Nem.: Konobar, još dva šnapsa!
30 Nem.: Za mene ne. 31 Nem.: Bocu sode i dve supe. 32 Nem.: Svinjo, opet si pijan! 33 Nem.: Gazda, ovog puta sam pijan po službenoj dužnosti. 34 Nem.: Her Andrić, dugo se nismo videli. 35 Nem.: ...her poslanik pijan, i kako to od jednog gospodina nije očekivao. 36 Nem.: Nisi rekao poslaniku Andriću da ovo nije mesto kao Kiti, salon za otmene goste, bez obzira otkuda dolazili. I kako mu je pripala retka čast da bude gost na mestu gde je strancima pristup zabranjen. 37 Nem.: Zapravo, ne samo strancima nego bilo kome ko nije naš. 38 Nem.: Ja mislim da je her Andrić naš. 39 Nem.: Naš, sada je to sigurno. 40 Nem.: A nisi mu pomenuo ni kakve se sve divote ovde kriju? 41 Nem.: Naš general je stigao? 42 Nem.: Još uvek ne. Očekujemo ga svakog časa. 43 Nem.: A naš šturmbanfirer je spreman? 44 Nem.: Naravno. 45 Nem.: Navukli ste mu podvezice? 46 Nem.: Javite čim stigne. 47 Nem.: I dovedite Ortrud. 48 Nem.: Naše Ortrud. 49 Nem.: Kao što vidite, ni arijevskoj armiji nisu strani ovakvi poroci. Ta generalska svinja bi, da mu mi ne obezbeđujemo mlado meso, po gradskim svratištima kaljala ugled Vermahta. 50 Nem.: Mada, ako mene pitate, ugled Vermahta je, i bez ovakvih primeraka, prilično naduvana stvar. Ali, šta da radimo? Moramo ga čuvati dok te aristokratske generalske pedere u potpunosti ne zamenimo SSoberfirerima. 51 Nem.: A kada raščistimo s pederima iz Vermahta, moraćemo da obratimo pažnju i na pedere među nama. 52 Nem.: Zar ne, Ditrih? 53 Nem.: Pa, dobro, Ditrih, dosta smo mučili poslanika! Zar ne vidiš da mu oči iskaču iz duplji ne bi li stigle do rupe i gledale našu Ortrud! 54 Nem.: Dovedite je. Golu.
55 Nem.: A da Ortrud pođe sa poslanikom na neko mirnije mesto, kada je već tako stidljiv? 56 Nem.: Ne, poslanik je svoju priliku prokockao. 57 Nem.: Izvinite, gospodine Andriću, ali ja ovoj devojčici ne mogu da odolim. Opet sam poludeo za njom, kao da je vidim prvi put. 58 Nem.: E pa, da više ne zadržavamo oberfirera. 59 Nem.: Sada smo vas gotovo krvlju vezali. Videli ste tajne zbog kojih se gubi glava. 60 Nem.: Šalim se. 61 Nem.: A možda i ne. 62 Nem.: A za vašeg prijatelja ne brinite. 63 Nem.: Gazda misli na onog tvog Jevrejina. 64 Nem.: Ditrih, ko je Jevrejin a ko ne, to ja odlučujem! Ako ti nije jasno o čemu govorim, povuci analogiju s pederima! 65 Nem.: Brzo... Brzo... 66 Nem.: Pa? 67 Nem.: Ali šta? 68 Nem.: Niste? 69 Nem.: Borci za slobodu? 70 Nem.: Tišina! 71 Nem.: Ali her Krajski je iznad toga. Her Krajski seče šumu po Bosni. Testere rade, drveće pada, her Krajski uživa. 72 Nem.: Gajenje dece dok su mala ženski je posao. 73 Nem.: Idrizov sin? Moj sin? O čemu vi to govorite? 74 Nem.: Pa to je jedan isti čovek! Kako čovek može ubiti sam sebe!? 75 Nem.: Još neko piće? 76 Nem.: Dve rakije.
Table of Contents Prolog: STAZA Prvi deo: NEMIRI Drugi deo: REČI Treći deo: NESANICA Epilog: LICA O autorima