PRAETORIOUS 1
PRAETORIOUS 2 Zbirka pripovijedaka pod naslovom "Memoari Sherlocka Holmesa" nastavak je zbirke "Avanture Sherlocka Holmesa". Detektiv nastavlja borbu protiv dijaboličkog kriminalca Moriartyja, a radnja posljednje pripovijetke vodi nas u Švicarsku. U borbi između dvojice takmaca Holmes pada u duboku ponor. Je li to njegov kraj? Zar heroji ikad umiru? Preveli s engleskog Ružica i Aleksandar Vlaškalin Vlasta Švacmajer Naslov originala THE MEMOIRS OF SHERLOCK HOLMES Copyright © Jonathan Clowes Ltd. ALFA Zagreb 1978.
PRAETORIOUS 3 SIR ARTHUR CONAN DOYLE ŽUTO LICE ......................................................................................................................................... 4 SREBRNA ZVIJEZDA .................................................................................................................... 22 POSREDNIKOV PISAR ................................................................................................................. 49 GLORIA SCOTT .............................................................................................................................. 68 RITUAL PORODICE MUSGRAVE .............................................................................................. 88 REIGATESKA VLASTELA ......................................................................................................... 108 GRBAVAC ...................................................................................................................................... 128 STALNI PACIJENT ...................................................................................................................... 146 TUMAČ GRČKOG JEZIKA .......................................................................................................... 165 POMORSKI UGOVOR ................................................................................................................. 183 POSLJEDNJI PROBLEM ............................................................................................................. 217
PRAETORIOUS 4 ŽUTO LICE Kad već objavljujem ove kratke crtice o mnogobrojnim slučajevima svoga prijatelja, čije su me izvanredne sposobnosti dovele u situaciju da o njima slušam, a koji put i sudjelujem u nekoj neobičnoj drami, posve je prirodno da ću se više zadržati na njegovim uspjesima nego na neuspjesima. A to ne činim toliko iz obzira prema njegovu ugledu, jer su me energija i okretnost tog čovjeka baš najviše zadivljavale kad bi se našao u teškoćama, već zato što tamo gdje on nije uspio, obično nije ni nitko drugi uspio, pa je ta priča zauvijek ostala bez završetka. Međutim, tu i tamo događalo se da je istina izišla na vidjelo i onda kad bi on pogriješio. Ispričao sam pet-šest takvih slučajeva, od kojih su slučaj Musgrave i ovaj koji sada ovdje iznosim najzanimljiviji. Sherlock Holmes se rijetko bavio sportom zbog samog sporta. Vrlo je malo ljudi u stanju izdržati veći fizički napor, a on je, nesumnjivo, bio jedan od najboljih boksača svoje težine. Ali, on je na besciljno bavljenje sportom gledao kao na traćenje snage, i latio bi ga se samo ako je trebalo da posluži nekakvom specijalnom cilju, samo što bi tada postajao neumoran i neuništiv. čudno je da se pod takvim uvjetima uopće mogao održati u kondiciji. Hranio se obično vrlo skromno, pridržavao se jednostavnih navika, približujući se često samoodricanju. Osim povremenog uzimanja kokaina, nije imao poroka, a i tu je drogu uzimao samo protiv jednoličnog života, kad nije imao u vidu neki svoj slučaj i kad bi dnevni listovi bili nezanimljivi. Jednog dana, u rano proljeće, popustio je mom navaljivanju i pošao da se prošeće parkom kojemu su prvi izdanci zelenila upravo izbijali na brijestovima, a zgrčeni pupoljci kestenova lišća već počinjali da razvijaju svoje petokrake listove. Dva sata smo lutali unaokolo, uglavnom šuteći, kao što i odgovara ljudima koji se prisno poznaju. Bilo je skoro pet sati kad smo se vratili u Baker Street. — Oprostite, gospodine — reče dječak koji nas je posluživao, kad je otvorio vrata — tražio vas je jedan gospođin. Holmes me prijekorno pogleda. — Dugo smo se zadržali u šetnji — reče. Zatim se obrati dječaku. — A onda je otišao?
PRAETORIOUS 5 — Otišao, gospodine. — Zar ga niste pozvali da uđe? — Jesam, gospodine, pozvao sam ga, pa je i ušao. — Kako je dugo čekao? — Pola sata, gospođine. Bio je vrlo nemiran i sve se vrijeme šetkao i vrpoljio. Stajao sam pred vratima, gospodine, pa sam ga mogao čuti. Najzad je izišao u hodnik i uzviknuo: »Zar taj čovjek nikad neće doći?« To su njegove riječi, gospodine. »Treba samo još malo da pričekate«, rekoh mu ja. »Onda ću čekati napolju na zraku, jer se ovdje gušim«, odgovorio mi je, i ja ga nikako više nisam mogao zadržati. — Dobro, dobro! Učinili ste što ste mogli — reče Holmes dok smo ulazili u sobu. — To je ipak vrlo neugodno, Watsone. Vapim za nekakvim poslom, a prema nestrpljenju ovoga čovjeka, čini se, da je nešto važno. Oho! Ovo na stolu nije vaša lula! Mora da ju je on zaboravio. Lijepa, stara lula, s dobrim dugačkim kamišem od materijala što ga prodavači duhana nazivaju jantarom. Htio bih znati koliko kamiša od pravog jantara ima u Londonu. Neki ljudi misle da mušica u jantaru predstavlja nekakav znak i tako je stavljanje lažnih mušica u lažni jantar sad već postalo pravi zanat. Mora da je bio vrlo uzbuđen, kad je zaboravio lulu koju očito mnogo cijeni. — Otkud znate da je mnogo cijeni? — Pa, rekao bih da je prvotna cijena te lule iznosila sedam šilinga i šest pensa. Vidite, ona je dvaput popravljana: jedanput na svom drvenom, a drugi put na jantarskom dijelu. Oba su popravka izvršena, kao što vidite, srebrnim prstenima, a svaki mora da je stajao više od same lule. Taj čovjek sigurno visoko cijeni ovu lulu, kad više voli da je popravlja nego da kupi za isti novac novu. — I ništa drugo ne primjećujete na njoj? — upitah, jer je Holmes zamišljeno okretao lulu u ruci i zurio u nju. On je podignu i udari po njoj dugačkim tankim kažiprstom, kao što to čini profesor kad predaje o nekoj kosti. — Lule su ponekad izvanredno zanimljive — reče on. — Ni na čemu nisu tako očiti znakovi individualnosti, osim možda na satovima i
PRAETORIOUS 6 na uzicama za cipele. Međutim, ovdje znakovi individualnosti, nisu naročito istaknuti ni značajni. Vlasnik lule očito je mišićav čovjek, ljevak, s vanredno zdravim zubima, nebrižljiv u svojim navikama i ne mora štedjeti. Moj prijatelj izrekao je ove podatke onako usput, ali sam odmah opazio da me gleda ispod oka da bi vidio pratim li njegovo izlaganje. — Vi mislite da čovjek mora biti imućan, ako puši iz lule od sedam šilinga? — rekoh. — Ovaj je duhan mješavina »Grosvenor« i stoji osam pensi po unci — odgovori mi Holmes istresavši malo duhana na dlan. — Kako može da dobije odličan duhan za upola manju cijenu, ne mora štedjeti. — Imate li još kakvih podataka? — On ima običaj da pali lulu na svjetiljkama i na plinskom plamenu. Pogledajte, pa ćete vidjeti da je na jednoj strani sasvim nagorjela. Naravno, od šibica to se ne bi moglo desiti. Zašto da čovjek drži šibicu pored lule? Ali, na svjetiljci je ne može zapaliti, a da ne sagori njen prednji dio. Ovdje je to desna strana lule. Po tome zaključujem da je taj čovjek ljevak. Približite vašu lulu svijećnjaku pa ćete vidjeti da, kao dešnjak, približujete njenu lijevu stranu plamenu. Možda ćete ponekad učiniti i drukčije, ali to će biti izuzetno. Zatim, on je progrizao jantar. Mora da je snažan, energičan čovjek sa zdravim zubima, kad može da to učini. Nego, ako se ne varam, čujem ga na stepenicama, pa ćemo imati prilike da proučimo nešto zanimljivije nego što je lula. Čas zatim vrata se otvoriše i u sobu uđe visok mlad čovjek. Bio je uredno, ali jednostavno odjeven u sivo odijelo, a u ruci je držao šešir sa širokim obodom. Bio bih mu dao oko trideset godina, iako je, zapravo, bio nešto stariji. — Oprostite, molim vas — reče on — pretpostavljam da je trebalo da pokucam. Da, razumije se, trebalo je da pokucam. Činjenica je da sam ponešto uzbuđen, a zbog toga i zaboravljiv. — I pri tom prijeđe rukom preko čela, kao čovjek koji je poluzbunjen, a zatim više pade nego što sjede na stolicu. — Vidim da jednu ili dvije noći niste spavali — reče Holmes na
PRAETORIOUS 7 svoj dobroćudni, prirodni način. — Nespavanje napreže čovjeku živce više nego li rad, čak više negoli uživanje. Smijem li vas upitati u čemu vam mogu pomoći? — Potreban mi je vaš savjet, gospodine. Ne znam što da radim, imam osjećaj kao da mi je cio život razoren. — Želite li da me zaposlite kao savjetodavnog detektiva? — Ne samo to. Želim da čujem vaše mišljenje, jer vas znam kao razborita čovjeka, kao svjetskog čovjeka. želim da mi kažete kako treba da postupim u okolnostima u kojima se nalazim. Nadam se da ćete biti u stanju kazati. Izbacivao je rečenice kratko, oštro, grčevito, pa mi se činilo da govori s velikom teškoćom. — Stvar je vrlo škakljiva — reče. — Nitko ne voli da govori stranom čovjeku o svojim porodičnim stvarima. Čini mi se strašnim što sam primoran iznositi kako je moja žena postupila s dva čovjeka koje nikad prije nisam vidio. Stvar je sama po sebi stravična. Ali, ja sam na izmaku svojih snaga, pa mi je potreban savjet. — Dragi gospodine Grant Munro ... — poče Holmes. Naš posjetilac skoči sa stolice. — Otkuda — uzviknu — vi znate moje ime? — Ako želite sačuvati svoj inkognito — reče Holmes smiješeći se — predložio bih vam da ne ispisujete svoje ime na postavi šešira, ili da bar okrenete njegov gornji dio prema osobi kojoj se obraćate. Upravo sam vam htio kazati kako smo moj prijatelj i ja u ovoj sobi čuli mnoge tajne. A imali smo i sreće da vratimo mir mnogim uznemirenim dušama. Vjerujem da ćemo i vama pomoći. Smijem li vas zamoliti da mi bez odlaganja iznesete činjenice u vezi s vašim slučajem, jer nam gubljenje vremena može samo štetiti? Naš posjetilac prijeđe ponovo rukom preko čela kao čovjek koji osjeća svu težinu svog položaja. Iz svakog pokreta i izraza razabrao sam da imamo posla sa čovjekom uzdržljivim, povučenim u sebe, s crtom ponosa, koji je sklon da skriva svoje rane, a ne da ih otkriva. Odjednom, žestokim pokretom ruke, kao čovjek koji odbacuje u stranu sva ograničenja, započe:
PRAETORIOUS 8 — Evo vam činjenica, gospodine Holmes — reče. — Oženjen sam već tri godine. Za to vrijeme moja žena i ja voljeli smo se i živjeli sretno kao rijetko koji bračni par. Među nama nije bilo neslaganja ni u mislima, ni u riječima, ni u djelima. A od prošlog ponedjeljka, među nama se odjednom otvorio jaz, i sad vidim da u njenom životu ima nešto o čemu znam tako malo kao da je riječ o bilo kojoj meni nepoznatoj ženi koja prolazi ulicom. Otuđili smo se jedno drugome. Želio bih saznati zašto se to dogodilo. Ali, s jednom stvari želio bih da budete načistu prije nego što nastavim, gospodine Holmes: Effie me voli. U to nema sumnje. Ona me voli svim srcem i svom dušom, voli me više nego ikada. Znam da je tako i osjećam. O tome ne želim raspravljati. Muškarac zna kad ga žena voli. Ali, postoji među nama neka tajna, i mi nikad više ne možemo da budemo onakvi kakvi smo bili ranije, dok se god ta tajna ne objasni. — Budite ljubazni i iznesite mi činjenice, gospodine Munro — reče Holmes nestrpljivo. — Reći ću vam šta znam o Effienu životu. Ona je bila udovica kad sam je sreo prvi put, iako vrlo mlada, bilo joj je svega dvadeset i pet godina. Tada se zvala gospođa Hebron. Otišla je u Ameriku još kao posve mlada djevojka i živjela je u gradu Atlanti, gdje se udala za tog Hebrona, koji je bio advokat s dobrom praksom. Imali su jedno dijete, ali se u gradu pojavila žuta groznica, pa su, i muž i dijete, umrli od te groznice. Vidio sam njegovu osmrtnicu. Zbog toga je ona omrznula Ameriku i vratila se da živi s jednom neudatom tetkom u mjestu Pinner u Middlesexu. Mogu spomenuti i to da ju je muž ostavio dobro zbrinutu; imala je kapital od oko četiri hiljade i pet stotina funti, koji je on tako dobro uložio da je davao prosječno sedam posto interesa. Kad sam je sreo, živjela je u Pinneru svega šest mjeseci. Zaljubili smo se jedno u drugo, pa smo se nakon nekoliko tjedana vjenčali. Ja sam trgovac hmeljom pa imam prihod od oko sedam ili osam stotina funti. Kako smo dobro stajali, uzeli smo pod zakup za osamdeset funti godišnje jednu lijepu vilu u Norburyju. Naša je mala kuća dosta usamljena, mada nije baš daleko od grada. Više nas je jedna gostionica i dvije kuće, a s onu stranu poljane ljetnikovac. Drugih kuća sve do pola puta do stanice nema. Morao sam poslom često ići u grad, ali sam ljeti imao manje posla, pa smo tada žena i ja bili sretni u svojoj
PRAETORIOUS 9 lijepoj seoskoj kući kako se samo poželjeti može. Kažem vam, među nama nije bilo ni sjenke razdora, sve dok nije počela ta prokleta afera. Još vam nešto moram reći prije nego što nastavim. Kad smo se vjenčali, moja žena je svu svoju imovinu prenijela na mene — u izvjesnoj mjeri i protiv moje volje, jer mi je bilo jasno koliko bi to moglo biti opasno, ako bi mi poslovi krenuli nagore. Ali, ona je tako htjela i tako je i učinila. Međutim, otprilike prije šest tjedana došla je k meni. »Jack — reče — kad si primio moj novac, rekao si mi da ga, ako mi ikad ustreba, mogu tražiti od tebe.« »Pa naravno« — rekoh — »to je ionako sve tvoje.« »Dobro reče ona — treba mi sto funti.« — Bio sam malo iznenađen, jer sam mislio da želi nekakvu novu haljinu ili nešto slično. »Zašto, zaboga«, zapitah. »Oh« reče mi ona na svoj nestašni način. »Ti si mi rekao da si samo moj bankar, a bankari, znaš, ne postavljaju pitanja.« »Ako stvarno to želiš, dobit ćeš novac: to je sasvim razumljivo.« »O da, ja stvarno to želim.« »I nećeš mi reći zašto ti je potreban?« »Jednoga dana možda, ali sada ne, Jack.« I tako sam se morao zadovoljiti, iako je to bilo prvi put što se među nama ispriječila nekakva tajna. Dao sam joj ček i o tome više nisam vodio računa. Možda to i nema nikakve veze s onim što se dogodilo kasnije, ali smatrao sam potrebnim da to spomenem. Dakle, maločas sam vam rekao da je nedaleko od naše kuće ljetnikovac. Od tog ljetnikovca dijeli nas samo jedna poljana, ali, da biste dospjeli do te kuće, treba ići cestom, a zatim skrenuti jednom stazom. Iza ljetnikovca je lijep mali gaj škotskih jela, gdje sam mnogo volio šetati, jer drveće ugodno djeluje na čovjeka. Ljetnikovac je
PRAETORIOUS 10 prošlih osam mjeseci bio nenastanjen, što je svakako bila šteta, jer se radi o lijepoj dvokatnoj kući, sa starinskim malim parkom, obraslim orlovim noktima. Često sam ondje zastajao i mislio kako bi to moglo biti sasvim zgodno malo domaće ognjište. Tako sam prošlog ponedjeljka uvečer šetao onuda, kad odjednom sretnem na putu prazna teretna kola i ugledam na travnjaku pored trijema gomilu namještaja i sagova. Bilo je jasno da je ljetnikovac iznajmljen. Prođem onuda i zaustavivši se kao kakav besposličar, bacim pogled na stvari: pitao sam se kakvi su to ljudi koji su došli da žive u našem najbližem susjedstvu. Odjednom spazim da me s jednog od gornjih prozora netko promatra. Ne znam što mi je na tom licu upalo u oči, gospodine Holmes; sjećam se samo da me je od njega uhvatila jeza. Bio sam dosta daleko, pa nisam mogao dobro razabrati crte toga lica, ali bilo je na njemu nešto neprirodno i neljudsko. Pod tim dojmom približih se kući da bih bolje vidio lice koje me je promatralo. Ali, kad sam to učinio, lica odjednom nestade, kao da ga je netko na silu otrgnuo od prozora i odvukao u sobu. Punih pet minuta stajao sam ondje raščlanjujući taj svoj dojam i razmišljajući. Ne mogu kazati da li je to bilo lice nekog muškarca ili žene. Najviše me se dojmila boja. Mrtvački blijedo, upravo žuto, svojom nepomičnošću i ukočenošću, djelovalo je strašno, neprirodno. Uznemiren, odlučio sam da saznam nešto više o tom ljetnikovcu. Priđem kući i zakucah na vrata. Gotovo u isti čas na vratima se pojavi jedna visoka i suha žena, gruba i neugodna lica. Po njenom naglasku razabrah da joj je domovina negdje na sjeveru. »Šta tražite?«, upita me. »Ja sam vaš susjed. Stanujem s onu stranu poljane«, rekoh pokazujući pri tom glavom prema svojoj kući. »Vidio sam da ste se tek doselili pa sam pomislio da bih vam možda mogao pomoći.« »Tako? Potražit ćemo vas kad nam budete trebali«, reče ona i zatvori mi vrata pred nosom. Razljućen tim grubim odbijanjem, okrenuh se i vratih kući. Cijelu sam večer nastojao misliti na druge stvari, ali su mi se misli stalno vraćale na tu grubu ženu. Odlučih da o tome Effie uopće ne govorim, jer je ionako bila nervozna i napetih živaca, pa nisam želio da je još više uznemirim svojim neugodnim
PRAETORIOUS 11 utiscima. Prije nego što usnu, ipak joj rekoh da je ljetnikovac sada nastanjen, ali mi ona na to ništa ne odgovori. Obično vrlo čvrsto spavam. Zato su mi u porodici često u šali govorili da me noću ne bi mogli probuditi ni topovima. Ali, te sam noći, ne znam zašto, možda zato što sam bio pomalo uzbuđen tim beznačajnim, ali ipak neugodnim događajem, spavao mnogo lakšim snom nego obično. U polusnu kao kroz nekakvu maglu, osjećao sam da se u sobi nešto događa i odjednom mi bi jasno da se moja žena obukla, navukla kaput i stavila kapicu na glavu. Već sam bio zaustio da promrmljam nekoliko snenih, upitnih riječi ili prigovora zbog tog njenog odijevanja u nevrijeme, kad joj odjednom poluotvorenim očima spazih lice obasjano svijećom i zanijemih od iznenađenja. Lice joj je imalo izraz kakav nisam prije nikad bio vidio, ni mislio da se uopće u nje može da vidi. Bila je blijeda kao smrt, disala ubrzano pod zakopčanim kaputom i bacala krišom poglede prema postelji, da vidi da li me je probudila. Zatim, misleći da još spavam, tiho se iskrade iz sobe, a trenutak kasnije začujem jako škripanje koje je moglo dolaziti jedino od šarki na ulaznim vratima. Uspravim se na ležaju i stanem zglobovima prstiju udarati o rub postelje da bih se uvjerio jesam li doista budan. Potom izvadim sat ispod jastuka. Bila su tri sata ujutro. Što radi moja žena u tri sata ujutro na seoskom putu? Sjedio sam oko dvadeset minuta i razmišljao o tome, nastojeći pronaći nekakvo objašnjenje. Što god sam više mislio, stvar mi je postajala sve neobičnija i nejasnija. Još sam mozgao o tome, kad začujem uz ponovno tiho zatvaranje vrata i ženine korake uz stepenice. »Gdje si, zaboga, bila Effie?«, upitam je kad je ušla. Ona se na moje riječi i trgnu i pusti prigušen krik, a taj krik i uzvik mučili su me više nego išta, jer je u njima bilo nešto neopisivo grešno. Moja je supruga bila uvijek iskrena i otvorena, pa me srsi prođoše kad je vidjeh kako se krišom povlači u svoju sobu i tamo plače i trza se, iznenađena mojim riječima. »Zar si budan, Jack?«, uzviknu ona uz nervozan smijeh. »A ja sam mislila da te ništa ne može probuditi«. »Gdje si bila?«, upitah je oštrije.
PRAETORIOUS 12 »Ne čudim se što si iznenađen«, reče ona otkopčavajući kaput, a pri tom su joj drhtah prsti. »Ne sjećam se zaista da sam ikad u životu učinila tako nešto. Imala sam osjećaj da se gušim pa sam bila obuzeta neodoljivom željom da udahnem malo svježeg zraka. Bila bih sigurno pala u nesvijest da nisam izišla. Stajala sam na vratima nekoliko trenutaka i tako došla k sebi.« Sve vrijeme dok mi je pričala tu priču nije me nijedanput pogledala, glas joj je zvučao kao da nije njen. Bilo mi je jasno da ne govori istinu. Nisam joj ništa odgovorio. Bolna srca okrenuo sam glavu zidu, a misli su mi bile pune otrovnih sumnji. Što to moja žena krije od mene? Gdje li je bila za vrijeme te čudne šetnje? Osjećao sam da se neću smiriti dok to ne saznam, a ipak sam se uzdržavao da je bilo što pitam, jer sam znao da mi već jedanput nije rekla istinu. Preostali dio noći bacao sam se amo-tamo i preturao u glavi nevjerojatne pretpostavke. Trebalo je da tog dana odem u grad, ali sam bio i suviše uzbuđen da bih mogao obratiti pažnju poslovima. I moja je žena bila uzrujana, a po kratkim upitnim pogledima koje mi je stalno krišom upućivala, mogao sam razabrati da je shvatila da joj ne vjerujem pa ne zna više što da čini. Za doručkom izmijenismo jedva koju riječ, a zatim iziđoh da se prošetam kako bih na svježem jutarnjem zraku o svemu potanje razmislio. Otišao sam do Crystal-Palace, proveo sam izvan kuće čitav jedan sat, oko jedan sat poslije podne sam se vratio. Put me je vodio pored ljetnikovca. Zastao sam časkom da bacim pogled na prozore, u nadi da ću vidjeti ono čudno lice koje je jučer piljilo u mene. Zamislite koliko sam se iznenadio, gospodine Holmes, kad su se vrata odjednom otvorila i pojavila se moja žena. Bio sam zanijemio od iznenađenja kad je ugledah, ali moje je uzbuđenje bilo blijeda slika njezinog. Kad nam se pogledi sretoše, časkom se činilo kao da će ući u kuću, a onda, uviđajući da joj je svako sakrivanje uzaludno, zastade sva blijeda u licu, sa strahom u očima, koji nije bio u skladu s osmijehom na usnama. »Oh, Jack«, reče, »upravo sam bila pošla našim novim susjedima da vidim da li bih im u nečemu mogla pomoći. Zašto me tako gledaš? Jack? Zar se ljutiš na mene?«
PRAETORIOUS 13 »Ovamo si, dakle, dolazila prošle noći?«, upitah je. »Što hoćeš time kazati?« — uzviknu ona. »Dolazila si ovamo. Znam to sigurno. Zašto posjećuješ te ljude usred noći?« »Nisam nikada bila ovdje.« »Kako možeš tako otvoreno lagati?«, uzviknuh. »I glas te izdaje. Kad sam ja nešto tajio pred tobom? Ući ću sad u tu kuću i ispitat ću stvar dokraja.« »Ne, ne, Jack, zaboga, ne čini to!«, počne me ona preklinjati silno uzbuđena. — A kada sam se približio vratima, ona me dohvati za rukav i grčevito me odvuče. »Preklinjem te, ne ulazi, Jack«, uzviknu ona. »Zaklinjem ti se da ću ti jednog dana reći sve, ali, ako sad uđeš u tu kuću, sve ćeš upropastiti«. Pokušao sam je odgurnuti no ona se pripi grčevito uz mene. »Vjeruj mi, Jack!«, vikala je. »Vjeruj mi samo ovaj put. Nećeš se nikada zbog toga pokajati. Znaš da ti nikada ništa ne tajim, ako to nije za tvoje dobro. Cio naš život zavisi od toga. Ako se vratiš sa mnom kući, sve će se dobro svršiti. Ali, uđeš li silom u tu kuću, sve će među nama biti svršeno.« Bilo je toliko ozbiljnosti, toliko očajanja u njenom držanju, da su me te riječi zadržale, i ja sam neodlučno zastao pred vratima. »Vjerovat ću ti pod jednim uvjetom«, rekoh najzad, »da učiniš kraj tim noćnim posjetima. Čuvaj slobodno svoju tajnu, ali mi moraš obećati da ćeš se okaniti tih noćnih posjeta i tajanstvenih pothvata koje sada kriješ preda mnom. Spreman sam da taj neugodni događaj zaboravim, ako mi obećaš da se to ubuduće neće više ponoviti.« »Bila sam sigurna da ćeš mi vjerovati«, uzviknu ona s uzdahom velikog olakšanja. »Bit će kao što ti želiš. Vratimo se sada oh, da, vratimo se svojoj kući.« Vukući me još za ruku, odvuče me od ljetnikovca. Odlazeći, okrenuh se i spazih da nas s gornjeg kata promatra ono žuto, blijedo lice. Kakva li veza postoji između tog stvorenja i moje žene? Kako je moja žena mogla da održava bilo kakve veze s onom grubom prostakušom koju sam dan prije vidio. Bila je to
PRAETORIOUS 14 za mene čudna zagonetka. Znao sam da se neću smiriti dok god je ne riješim. Poslije toga sam dva dana ostao kod kuće. Činilo se kao da se moja žena savjesno pridržava našeg sporazuma, jer, koliko sam znao, nije nijedanput izišla iz kuće. Međutim, trećeg dana imao sam dovoljno dokaza da je njeno svečano obećanje bilo preslabo da je sačuva od tajnog utjecaja koji ju je odvlačio od muža i bračnih dužnosti. Otišao sam u grad toga dana, ali sam se vratio vlakom u dva i četrdeset a ne u tri i trideset šest, kao što sam to uvijek činio. Kad sam ulazio u kuću, služavka je sva uplašena istrčala preda me u predvorje. »Gdje je gospođa?«, upitah je. »Mislim da je izišla u šetnju«, odgovori mi ona. Duša mi se odjednom ispuni sumnjom. Pohitam uz stepenice da utvrdim da li je kod kuće. Pri tom pogledam slučajno kroz jedan od otvorenih prozora i spazim služavku, s kojom sam maločas razgovarao, kako trči preko poljane prema ljetnikovcu. Sad sam, naravno, sve shvatio. Moja je žena bila otišla tamo i zamolila služavku da je pozove, ako bih se vratio. Dršćući od bijesa, poletim dolje i pojurim preko, odlučan da tu stvar okončan jednom zasvagda. Odjednom sam spazio svoju ženu i služavku kako se žurno vraćaju kući, ali se ne ustavim da govorim s njima. Velika tajna, koja mi je zasjenila život, bila je u ljetnikovcu. Zaklinjao sam se da ću učiniti kraj toj tajni, ma šta se dogodilo. Nisam ni pokušao da zakucam na vrata kad sara stigao do kuće, već sam odmah pritisnuo kvaku i ušao u hodnik. U prizemlju je bilo tiho. U kuhinji je na vatri vrio kotao, a u košari je ležala sklupčana velika crna mačka. Ženi, koju sam prije bio vidio, nije bilo ni traga ni glasa. Otrčim u sobu, ali je i ona bila prazna. Pohitam tada uz stepenice, otkrio sam samo dvije napuštene sobe s grubim namještajem i najobičnijim slikama. U kući nije bilo nikoga. Samo je soba s prozorom na kojemu sam bio vidio ono čudno lice bila otmjeno i ugodno namještena. Sve se moje sumnje pretvoriše u gorko i žestoko uzbuđenje, kad ugledah na kaminu veliku fotografiju svoje žene koja je na moj zahtjev bila snimljena prije tri mjeseca. Kad sam utvrdio da u kući nema nikoga, napustio sam je s takvim
PRAETORIOUS 15 teretom na srcu kakav nikada nisam bio osjetio. Kad sam ulazio u naš dom, u predvorju mi žena iziđe u susret ali bio sam isuviše uvrijeđen i ljut da bih mogao govoriti s njom, pa prođem pored nje i odem u radnu sobu. Međutim, još nisam bio zatvorio vrata, kad mi ona priđe. »Žalim što sam prekršila obećanje, Jack«, reče ona, »ali kada bi znao sve okolnosti, uvjerena sam da bi mi oprostio«. »Onda mi reci sve«, rekoh. »Ne mogu, Jack, ne mogu«, uzviknu ona. »Dok god mi ne kažeš tko živi u onom ljetnikovcu i kome si to dala svoju fotografiju, između nas ne može biti povjerenja«, rekoh, otrgnuvši se od nje i napustih kuću. Bilo je to juče, gospodine Holmes, i otada nisam više vidio svoju ženu, niti znam išta više o toj čudnoj stvari. Ta prva sjenka među nama, toliko me uznemirila da sad ne znam što da učinim. Jutros mi je iznenada palo na pamet da ste vi čovjek koji bi me mogao savjetovati pa sam požurio k vama da svoju sudbinu bez ustručavanja stavim u vaše ruke. Ako vam nešto nisam dovoljno objasnio, molim vas, pitajte me. Ali, prije svega, recite mi brzo šta da činim, jer više ne mogu podnositi tu nevolju. Holmes i ja saslušasmo s najvećim interesom tu neobičnu ispovijest, ispričanu grčevitim i isprekidanim glasom vrlo uzbuđenog čovjeka. Moj je prijatelj sjedio neko vrijeme bez riječi, brade naslonjene na ruke, utonuo u misli. — Biste li se mogli zakleti da je lice koje ste vidjeli na prozoru bilo lice muškarca? — zapita ga Holmes. — Svaki put kad sam ga vidio bio sam dosta daleko pa vam ne mogu točno odgovoriti na to pitanje. — Međutim, čini mi se da vas se ono neugodno dojmilo. — Da, čudno me se dojmilo neprirodnom bojom i neobično nepokretnim crtama. Kad sam se približio kući, ono je nestalo skoro u isti čas. — Koliko je vremena prošlo otkad je vaša žena zatražila od vas stotinu funti? — Bit će dva mjeseca.
PRAETORIOUS 16 — Jeste li ikad vidjeli fotografiju njenog prvog muža? — Nisam. Ubrzo poslije njegove smrti izbio je velik požar u Atlanti, pa su svi njeni dokumenti bili uništeni. — Ali, ona je ipak imala njegovu osmrtnicu. Vi ste rekli da ste je vidjeli. — Da, poslije požara izvadila je prepis osmrtnice svog pokojnog muža. — Jeste li kada sreli nekog tko ju je poznavao u Atlanti? — Nisam. — Da li je možda dobivala pisma odande? — Koliko znam — nije. — Hvala! Htio bih malo razmisliti o toj stvari. Ako je ljetnikovac zauvijek napušten, možda ćemo imati izvjesnih teškoća; ako su pak, što mislim da je i najvjerovatnije, zakupci bili obaviješteni o vašem dolasku pa su napustili kuću prije nego što ste vi jučer u nju ušli, onda su se oni do sada sigurno vratili, pa bismo sad sve to mogli lakše objasniti. Dopustite mi, dakle, da vas posavjetujem da se vratite u Norbury i ponovo promatrajte prozore ljetnikovca. Ako budete imali razloga vjerovati da je ljetnikovac nastanjen, nemojte ulaziti silom, već pošaljite brzojav mom prijatelju i meni. Mi ćemo vam se pridružiti u roku od jednog sata nakon primitka brzojava pa ćemo vrlo brzo sve to ispitati dokraja. — Ako pak utvrdim da u ljetnikovcu, kao obično, nema nikoga? — Tada ću tamo sutra s vama pretresti stvar. Do viđenja. Samo se nemojte uznemiravati dok ne saznate ima li za to stvarnih razloga. — Bojim se da smo upali u nezgodnu stvar, Watsone — reče mi prijatelj, pošto je ispratio gospodina Granta Munroa do vrata. — Šta vam se čini? — Pripovijest zvuči grozno — odgovorih. — Posrijedi je neko ucjenjivanje, ili se ja grdno varam. — A tko bi bio taj ucjenjivač?
PRAETORIOUS 17 — Eh, mora da je to ono stvorenje koje živi u lijepo namještenoj sobi u kući i drži njenu fotografiju na kaminu. Časne mi riječi, Watsone, to me blijedo lice na prozoru mnogo privlači, pa ni za što na svijetu ne bih htio da mi izmakne taj slučaj. — Pretpostavljate li nešto? — Imam jednu pretpostavku, doduše, prijevremenu. Iznenadio bih se kad bi se pokazalo da nije točna. U tom je ljetnikovcu prvi muž ove žene. — Što vam je dalo povoda da tako mislite? — Kako biste drukčije mogli protumačiti njeno mahnito nastojanje da drugi muž ne uđe u tu kuću? Evo, kako otprilike zamišljam tu stvar. Ova je žena bila udata u Americi. Kad su kod njenog muža odjednom došle do izražaja neke gnusne osobine ili se možda pojavila neka odurna bolest pa je ogubavio ili postao slabouman, ona bježi od njega, vraća se u Englesku, mijenja ime i, kao što je zamišljala, počinje drugom udajom nov život. Tri godine je bila udata i smatrala da je njen položaj sasvim siguran jer je svome mužu pokazala osmrtnicu prvog muža, kad odjednom njeno mjesto stanovanja otkriva prvi muž ili, pretpostavimo, neka bezobzirna žena koja je povezana s tim bolesnikom. Oni pišu ženi i prijete joj da će je otkriti. Ona traži stotinu funti i nastoji ih potkupiti. Usprkos tome, oni dolaze, i, kad muž slučajno spominje ženi da su u ljetnikovcu neke pridošlice, ona nekako saznaje da su to njeni gonioci. Čeka dok muž zaspi, a onda juri tamo i pokušava ih nagovoriti da je ostave na miru. Kako u tome ne uspijeva, odlazi ponovo slijedećeg jutra, a njen muž, kao što nam je rekao, susreće je na izlasku. Ona mu obećava da više neće tamo odlaziti, ali nada da će se osloboditi tih groznih susjeda suviše je slaba, i, dva dana kasnije, ona još jednom pokušava pa nosi sa sobom i svoju fotografiju koju su joj vjerojatno tražili. Usred tog razgovora dotrči služavka i kaže joj da se gospodar vratio kući, a žena onda, znajući da bi on došao ravno u ljetnikovac, isprati zakupca na stražnja vrata, vjerojatno u jelov gaj koji se nalazi u blizini. Tako je on našao kuću pustu. Međutim, mnogo ću se iznenaditi, ako je nađe pustu i večeras, kad pođe u izviđanje. Što mislite o tim mojim pretpostavkama? — Sve su to samo pretpostavke.
PRAETORIOUS 18 — Ali se slažu sa činjenicama. Ako saznamo nove činjenice, koje ne bi mogle potkrijepiti te pretpostavke, bit će dovoljno vremena da ih razmotrimo. Zasad ne možemo učiniti ništa dok ne dobijemo poruku od našeg prijatelja iz Norburyja. Nismo dugo čekali. Poruka je stigla upravo kad smo popili čaj. »Ljetnikovac je još nastanjen zakupcima«, javljala je poruka. »Ponovo sam vidio ono lice na prozoru. Pričekat ću vlak koji stiže u sedam sati i neću poduzimati nikakve korake dok vi ne stignete«. Kad smo izišli iz vlaka, čekao nas je na peronu. Pri svjetlu uličnih svjetiljki vidjeli smo da je vrlo blijed i da dršće od uzbuđenja. — I sad su tamo, gospodine Holmes — reče stavljajući ruku na rukav mog prijatelja. — Vidio sam svjetlo u ljetnikovcu kad sam onamo stigao. Treba da stvar raščistimo jednom zasvagda. — A kakav je vaš plan — upita ga Holmes dok smo koračali neosvijetljenim drvoredom. — Ući ću silom u ljetnikovac da vidim tko je u njemu. Želim da se vas dvojica nađete tamo kao svjedoci. — Jeste li se zaista na to odlučili, usprkos upozorenju svoje žene da je bolje da ne ulazite u tu tajnu? — Da, odlučio sam. — U redu. Mislim da imate pravo. Svaka je istina bolja od sumnje. Najbolje će biti da pođemo odmah. Dakako, po zakonu mi postupamo sasvim neispravno, ali mislim da to ipak vrijedi učiniti. Noć je bila tamna, a kad smo skrenuli s ceste na uski put, uvelike izrovan, počela je padati sitna kiša. Međutim, gospodin Grant Munro nestrpljivo je žurio naprijed, a mi smo, posrćući, išli za njim što smo god brže mogli. — Moja je kuća osvijetljena — promrmlja on pokazujući na svjetlucanje među drvećem — a ovdje je ljetnikovac u koji ću sada ući. Dok je to govorio, odjednom smo se, iza jedne okuke, našli u blizini kuće. Po žutoj svjetlosti na tamnom tlu uočili smo da kućna vrata nisu sasvim zatvorena, dok je jedan prozor na gornjem katu bio sjajno osvijetljen. Kad pogledasmo malo bolje, spazismo nejasnu sjenu kako
PRAETORIOUS 19 se kreće iza zastora. — To je ono stvorenje — povika Grant Munro. — I sami se možete uvjeriti da je netko tamo. Pođite sad za mnom pa ćemo uskoro doznati sve. Kad smo se približili vratima, iz mraka se odjednom pojavi jedna žena i stade usred zlatne svjetlosne pruge. U tami joj nisam mogao vidjeti lica, ali su joj ruke bile ispružene u stavu preklinjanja. — Zaboga, Jack, nemoj — uzviknu ona. — Predosjećala sam da ćeš doći večeras. Razmisli bolje o tome, dragi! Vjeruj mi, nikad se nećeš pokajati, ako me poslušaš. — Isuviše sam ti dugo vjerovao, Effie — viknu on oštro. — Pusti me! Moram proći. Moji prijatelji i ja raščistit ćemo tu stvar jednom zauvijek. — On je odgurnu u stranu i prođe, a za njim mi. Kad je otvorio vrata, jedna postarija žena istrča pred njega i pokuša mu prepriječiti prolaz, ali je on odgurnu, pa smo ubrzo bili na stepenicama. Grant Munro uletje u osvijetljenu sobu na katu, a mi pojurismo u stopu za njim. Soba je bila zaista ugodno i lijepo namještena. Dvije su svijeće gorjele na stolu, a dvije na kaminu. U kutu, nagnuto nad pisaći stol sjedilo je žensko stvorenje nalik na djevojčicu. Kad smo ušli u sobu bila je okrenula glavu, ali smo ipak opazili da je obučena u crvenu haljinu i da ima duge bijele rukavice. Kad se naglo okrenula prema nama, kriknuo sam od iznenađenja i strave. Lice joj je bilo neobično blijede boje, bez ikakva izraza. Vrlo brzo nestalo je tajne. Holmes se nasmiješi i dotaknu rukom uši djeteta. U isti čas s lica pade maska, i pred nama se stvori mala Crnkinja, crna kao ugljen, na kojoj se, kad se veselo nasmiješila ugledavši naša preneražena lica, zacakliše kao snijeg bijeli zubi. Prasnuo sam u smijeh i toliko mi je bila draga ta veselost; ali je Grant Munro zastao zureći u nju, a rukama je stezao svoje grlo. — Gospode! — uzviknu — što ovo znači? — Ja ću ti reći što znači — uzviknu gospođa, ušavši u sobu ponosno i odlučno. — Primoravaš me da ti kažem i protiv svoje volje, pa sad oboje moramo učiniti sve što možemo. Moj muž je umro, a dijete je preživjelo.
PRAETORIOUS 20 — Tvoje dijete! Ona izvuče iz njedara srebrni medaljon. — Ti ga nisi nikad otvorio. — Mislio sam da se ne može otvoriti. Ona pritisnu jednu oprugu i stražnja se strana medaljona otvori. U njemu je bio portret neobično lijepog i inteligentnog čovjeka, na čijim su se crtama lica jasno vidjeli tragovi njegova afričkog porijekla. — To je John Hebron iz Atlante — reče gospođa. — Bio je plemenit čovjek, kojemu nije bilo ravna na svijetu. Odrekla sam se svoje rase da bih se udala za njega. Nikada se ni časkom nisam pokajala zbog toga. Na nesreću, naše jedino dijete nalikuje na njegove, a ne na moje pretke. To je čest slučaj u takvim brakovima. Mala Lucy mnogo je crnja nego što joj je bio otac. Ali, crna ili bijela, ona je moja draga mala curica i mamina mezimica. — Na te riječi malo stvorenje pritrča i privi se uz gospođine haljine. — U Americi sam je ostavila — nastavi ona — samo zato što je bila slaba zdravlja i što joj je mogla naškoditi promjena klime. Povjerila sam je jednoj vjernoj Škotkinji, koja je nekada bila naša služavka. Nikad mi nije palo na um da je ne priznam za svoje dijete. Ali, kad nas je slučaj sastavio, Jack, i kad sam te zavoljela, plašila sam se da ti spomenem svoje dijete. Neka mi bog oprosti! Bojala sam se da ću izgubiti tebe pa nisam imala hrabrosti da ti kažem istinu. Preostalo mi je da biram između vas dvoje, i moja slabost prema tebi udaljila me od djevojčice. Tri sam godine od tebe skrivala da ona postoji, ali sam od dadilje dobivala vijesti pa sam znala da je dobro. Međutim, najzad me je obuzela nesavladiva želja da još jednom vidim svoje dijete. Borila sam se protiv toga, ali uzalud. Iako sam bila svjesna kakvoj se opasnosti izlažem, odlučila sam da dovedem dijete ovamo, makar samo na nekoliko tjedana. Poslala sam dadilji sto funti i dala joj upute u vezi s ljetnikovcem, tako da je mogla doći ovamo kao susjed, a kao da ja s tim nemam bilo kakve veze. U svome oprezu išla sam tako daleko da sam joj naredila da djevojčicu preko dana drži u kući i da joj pokriva lice i ruke, da ni oni koji bi je slučajno vidjeli na prozoru ne bi pričali da je u susjedstvu jedno Crnče. Možda bih mudrije postupila, da sam bila manje oprezna, ali sam bila poludjela od straha da bi ti mogao saznati istinu.
PRAETORIOUS 21 Ti si mi prvi rekao da je ljetnikovac nastanjen. Trebalo je da čekam do jutra, ali nisam mogla spavati od uzbuđenja, i tako sam se najzad iskrala, vjerujući da ti tvrdo spavaš. Ali, ti si me vidio kad sam izišla, i to je bio početak mojih patnji. Sutradan si imao tajnu u rukama, ali si plemenito odustao i nisi se koristio svojom prednošću. Međutim, tri dana kasnije dadilja je jedva uspjela da pobjegne s djetetom na stražnja vrata, dok si ti ulazio na prednja. A sada, večeras, znaš konačno sve, i ja te pitam šta će biti od nas, od mog djeteta i mene? — Sklopila je ruke i čekala je da joj odgovori. Prošle su dvije duge minute prije nego što je Grant Munro prekinuo tišinu, a onda je njegov odgovor bio jedan od onakvih kakvih se volim sjećati. Podigao je djevojčicu i poljubio je, a onda, držeći je i dalje u jednoj ruci, pružio drugu ruku svojoj ženi i krenuo s njom prema vratima. — Ugodnije će nam biti da govorimo o tome kod kuće — reče joj. — Nisam savršen čovjek, Effie, ali mislim da sam bolji nego što si mislila. Holmes i ja smo sišli za njima do puta, a kad smo stigli dolje, moj me prijatelj povuče za rukav i reče mi: — Čini mi se da ćemo biti korisniji u Londonu nego u Norburyju. Ne reče više ni riječi o tome slučaju do u kasno doba noći kad je sa zapaljenom svijećom polazio u svoju spavaću sobu. — Watsone — reče — ako bi vam se ikad učinilo da postajem isuviše samouvjeren ili da ulažem manje truda u neki slučaj nego što to zaslužuje, budite ljubazni pa mi šapnite na uho riječ »Norbury«, i ja ću vam biti bezgranično zahvalan.
PRAETORIOUS 22 SREBRNA ZVIJEZDA — Bojim se, Watsone, da ću morati otputovati — reče mi jednog jutra Sherlock Holmes. — Otputovati! Kamo? — U Dartmoor, u Kings Pyland. Nimalo se ne iznenadih. Čudio sam se što se on već prije nije upleo u taj neobični slučaj, glavni predmet razgovora širom Engleske u to vrijeme. Moj prijatelj šetkao je cijelog dana namrgođeno tamo-amo po sobi, pognute glave i pušio bez prekida puneći svaki čas lulu najjačom krdžom i praveći se pri tom kao da ne čuje moja pitanja i opaske. Naš nam je prodavač slao najnovija izdanja svih novina, ali Holmes bi ih samo letimično pogledao i odmah bacio u kut. Iako nije ništa govorio, znao sam dobro o čemu razmišlja. U to je vrijeme u javnosti postojao jedan jedini problem koji je mogao zagolicati njegovu analitičku prirodu: neobičan nestanak glavnog favorita u konjskoj trci za Wessex kup i tragično umorstvo njegova trenera. Zato me nije nimalo iznenadila njegova izjava da namjerava otići u mjesto gdje se odigrala drama. — Rado bih pošao s vama, ako bih bio siguran da vam ne smetam — rekoh mu. — Naprotiv, dragi moj Watsone, učinit ćete mi veliku uslugu ako pođete sa mnom. Nadam se da to neće biti za vas izgubljeno vrijeme, jer čini se da su neke okolnosti u tom slučaju naročito zanimljive. Još ćemo dospjeti na vlak u Paddington. Za vrijeme putovanja objasnit ću vam pobliže mnoge pojedinosti. Učinit ćete mi veliku uslugu ako ponesete sobom vaš odlični dogled. I tako sam otprilike nakon jednog sata sjedio u kutu jednog vagona prve klase i jurio prema Exeteru, dok je Sherlock Holmes, svoje lice, uokvireno kao i uvijek kapom s naušnjacima, zabio u svežanj najnovijih novinskih izdanja koje je bio nabavio na stanici Paddington. Već smo uvelike bili ostavili za sobom Reading, kad on odjednom baci i posljednji primjerak pod sjedalo i ponudi me cigarom.
PRAETORIOUS 23 — Baš se vozimo kako treba — reče on, zagledavši se kroz prozor i bacivši pogled na svoj sat. — Pedeset tri i pol milje na sat. — Nisam opazio nikakve oznake za četvrtine milja — rekoh. — Nisam ni ja. Ali telegrafski su stupovi duž ove pruge postavljeni u razmacima od šezdeset jardi, i račun je jednostavan. Pretpostavljam da ste već nešto pročitali u novinama u vezi s umorstvom Johna Strakera i nestankom Srebrne Zvijezde. — Pročitao sam ono što su iznijeli »Telegraph« i »Chronicle«. — To je jedan od onih slučajeva u kojima vještinu rasuđivanja valja usmjeriti na pažljivu ocjenu svih pojedinosti više nego na pronalaženje nekakvih svježih dokaza. Tragedija je tako neobična, tako složena, tako značajna za svakog tko pati od preobilja sumnji, nagađanja i hipoteza. Teško je bilo odvojiti ukrase od činjenica, apsolutne, neporecive činjenice od uljepšavanja teoretičara i reportera. A zatim, kad smo već stvar postavili na sigurne temelje, valjat će donijeti zaključke i utvrditi na kakvim se to specijalnim okolnostima osniva cijela ta misterija. U utorak uvečer primio sam dva brzojava: od pukovnika Rossa, vlasnika konja, i od inspektora Gregoryja koji istražuje ovaj slučaj, pa me poziva na suradnju. — U utorak uvečer — viknuh — a sad je četvrtak ujutro. Zašto, pobogu, nište jučer otišli? — Dragi moj Watsone, bojim se da će mnogi koji me poznaju, pomisliti po vašim memoarima da sam pogriješio, što bi, uostalom, i bilo najnormalnije. Činjenica je, međutim, da nisam mogao vjerovati da najpoznatiji konj Engleske može tako dugo ostati nezapažen, pogotovu u tako rijetko naseljenom kraju, kao što je kraj sjeverno od Dartmoora. Očekivao sam svakog časa da će konj biti pronađen i da će se utvrditi da je njegov otmičar ubojica Johna Strakera. Međutim, kad je osvanulo i drugo jutro pa sam saznao da osim hapšenja mladog Fitzroya Simpsona nije ništa drugo učinjeno, zaključio sam da je vrijeme za akciju. Sada, pak, nekako mislim da jučerašnji dan ipak nije bio posve uzaludan. — Znači, došli ste do nekih konačnih zaključaka. — Došao sam u najmanju ruku do bitnih činjenica. Navest ću vam
PRAETORIOUS 24 ih, jer ništa ne rasvjetljava tako dobro neki slučaj kao kad se on izlaže drugome. Osim toga, ne mogu računati na vašu suradnju, ako vam ne ukažem na točku s koje polazim. Zavalih se u meko sjedalo naslonjača, pušeći pri tom svoju cigaru i puštajući kolutove dima, dok je Holmes, pognuvši se malo, svojim dugačkim tankim kažiprstom označavao na stisnutoj šaci svoje lijeve ruke pojedine točke i ukratko opisivao događaje koji su bili povod našem putovanju. — Srebrna Zvijezda — poče on — to je konj soja Somomy koji je postigao izvanredne rezultate, ravan u tome svojim slavnim precima. Sada mu je pet godina i pukovniku Rossu, njegovu sretnom vlasniku, donosio je na trkama samo nagrade. U vrijeme katastrofe bio je najveći favorit za Wessex kup. Stanje na kladionici bilo je tri prema jedan. Na trkama je uvijek bio glavna uzdanica publike; nikad je nije razočarao, pa su na njega, čak i kad je imao male prednosti na startu, stavljane goleme svote. Bilo je očito, dakle, da je moralo biti mnogo ljudi koji su bili i te kako zainteresirani da Srebrna Zvijezda ne bude na startu kad se idućeg utorka spusti zastavica na stazi. Naravno da se na tu moguću činjenicu računalo i u Kings Pylandu gdje se nalazi konjušnica pukovnika Rossa. Stoga su ondje poduzete sve mjere opreza da se favoritu ništa ne dogodi. Trener John Straker bivši je džokej koji se borio za boje pukovnika Rossa sve dok nije postao pretežak. Služio je kod pukovnika punih pet godina kao džokej, a zatim sedam godina kao trener i u službi je uvijek bio maran i ispravan. Imao je pod sobom tri momka: staja trkaćih konja nije, naime, bila velika, jer su bila svega četiri konja. Svaku večer jedan od momaka pošao bi da prespava noć u konjušnici, dok su ostali spavali u gornjim prostorijama. Sva su trojica bili odličnog karaktera. John Straker je bio oženjen pa je živio u maloj vili, udaljenoj oko dvije stotine jardi od konjušnice. Djece nije imao, držao je jednu služavku i bio prilično imućan. Okolina tog mjesta sasvim je nenaseljena; jedino se oko pola milje sjeverno od mjesta nalazi nekoliko kućica koje je neki poduzetnik iz Tavistocka sazidao za invalide i za sve koji hoće da uživaju u čistom zraku. Sam Tavistock leži dvije milje zapadno dok je s onu stranu močvare, također na oko dvije milje u Mapletonu veća staja trkaćih konja, koja pripada lordu Backwateru, a upravlja njom Silas
PRAETORIOUS 25 Brown. Ostalo je zemljište moćvarno, potpuno zapušteno, i na njemu živi samo nešto Roma čergara. Takva vam je bila opća situacija prošlog ponedjeljka u noći, kad se dogodila katastrofa. Prethodne večeri konji su na povratku s treninga bili napojeni pa je konjušnica u devet sati zaključana. Dva momka su otišla do trenerove kuće gdje su večerali u kuhinji, dok je treći, Ned Hunter, ostao kod konja. Nekoliko minuta poslije devet, služavka Edith Baxter odnijela mu je večeru — zdjelu dimljene ovčetine. Za piće mu nije bila ponijela ništa, jer se ondje nalazila slavina za vodu. Po propisu dežurni momak smio je piti samo vodu. Služavka je bila ponijela sa sobom fenjer, jer je posvuda naokolo bio gust mrak, a staza je vodila kroz samu močvaru. Edith Baxter bila je stigla na trideset jardi od konjušnice, kad se iz tmine pojavi jedan čovjek i pozva je da stane. Kad se čovjek pomolio nadohvat žutog svjetla njezinog fenjera, služavka spazi da se čovjek koji joj se približio ističe otmjenim držanjem, da je odjeven u odijelo od sivog tvida, da na glavi ima beretku od tkanine, na nogama gamaše, a u ruci težak štap s okruglim drškom. Ipak, od svega je najviše iznenadilo pretjerano bljedilo u licu i očigledno uzrujano ponašanje. Po njenom mišljenju moglo mu je biti otprilike trideset godina. »Možete li mi reći gdje se nalazim?«, zapita je on. »Bio sam se gotovo već odlučio da prespavam u močvari kad sam odjednom ugledao svjetlost vašeg fenjera«. »Nalazite se u Kings Pylandu, blizu konjušnice trkaćih konja koje upravo treniraju«, odvrati ona. »Ah, doista! Pa to je prava sreća!«, povika on. »čuo sam da u konjušnici svake noći spava po jedan momak. To što mu nosite zacijelo je večera. Siguran sam da niste toliko ponosni da biste se odrekli jedne nove haljine koju možete zaraditi, zar ne?« i pri tom izvuče iz prsluka svitak bijela papira pa ga razvije. »Pobrinite se da ovo dospije noćas do tog momka, pa ćete moći kupiti najljepšu haljinu«. Djevojka se prepade tog ozbiljnog nastupa, strugnu pored stranca i dočepa se prozora kroz koji je obično predavala hranu. Prozor je već bio otvoren, a Hunter je sjedio u staji za jednim stolićem. Djevojka mu je upravo bila počela pričati što joj se dogodilo, kad se stranac ponovo pojavi.
PRAETORIOUS 26 »Dobro veče«, reče on gledajući kroz prozor. »Htio bih razgovarati s vama«. Djevojka je kasnije izjavila pod zakletvom da je za vrijeme dok je govorio opazila kako mu iz stisnute šake proviruje jedan paketić. »Šta tražite ovdje?«, upita ga momak. »Tražim nešto što bi moglo popuniti vašu kesu«, odvrati neznanac. »Imate dva konja za Wessexov kup: Srebrnu Zvijezdu i Bayarda. Dajte mi tip za klađenje i nećete požaliti. Da li je točno da Bayarda i s opterećenjem može dati onom drugom na trci od pola milje sto jardi prednosti i da se čak i škola kladila na njega?« »Vi ste, dakle, jedan od onih prokletih špijuna što obilaze konjušnice. Sad ću vam ja pokazati kako mi iz Kings Pylanda dočekujemo takve ljude«. I on brzo skoči i požuri kroz konjušnicu da odveže psa. Djevojka pobježe kući, ali se trčeći osvrnu i vidje stranca kako se naginje kroz prozor. Čas zatim, kad Hunter istrča iz staje vodeći sa sobom psa, stranac je već bio nestao bez traga: momak je obišao cijelu zgradu, ali nije bio opazio ništa. — Stanite jedan trenutak, molim vas — upitah ja — da li je momak kad je istrčao iz konjušnice, vodeći sa sobom psa, zaključao vrata? — Odlično, Watsone, odlično — promrmlja moj prijatelj. — Toliko sam bio pod dojmom cijele te važne okolnosti da sam jučer posebno poslao brzojav u Dartmoor da bih razjasnio taj izlazak iz konjušnice. Momak je zatvorio vrata, uz to treba dodati i da prozor nije tolik da bi se kroza nj čovjek mogao provući. Hunter pričeka da se vrate druga dva konjušara pa izvijesti trenera o svemu što se dogodilo. Straker se uzruja kad ču za to, premda, kako se činilo, nije bio baš potpuno shvatio pravo značenje strančeva dolaska. Međutim, ipak ga se sve neugodno dojmilo. Probudivši se u jedan sat izjutra, žena ga je vidjela kako se oblači. Na njena pitanja odgovorio joj je da zbog brige o konjima nema ni časka vremena pa namjerava odšetati do konjušnice kako bi se uvjerio da li je sve u redu. Ona ga stade moliti da ostane kod kuće. Čulo se, naime, da kiša lupa o prozore. Ali trener, unatoč njenom upornom moljakanju, ogrnu svoju široku kabanicu i ode.
PRAETORIOUS 27 Gospođa Straker je potom ponovo zaspala pa se probudila oko sedam sati izjutra. Kad je vidjela da joj se suprug još nije vratio, ona se na brzu ruku obuče i uputi prema konjušnici. Uvelike se iznenadi kad vidje da vrata konjušnice zjape otvorena, a u konjušnici sav zapetljan na jednoj stolici, sjedi, u stanju potpune obamrlosti, Hunter, dok je pregrada u kojoj je stajao glavni favorit bila prazna. Samom treneru nije bilo ni traga ni glasa. Odmah razbudi oba momka koji su spavali gore u potkrovnici, određenoj za rezanje sijena, iznad prostorije za hamove. Oni nisu cijele noći ništa čuli, jer su tvrdo spavali. Hunter se očito nalazio pod djelovanjem neke jake opojne droge, pa su ga, pošto se uvjeriše da se od njega ne može saznati ništa što bi imalo nekog smisla, ostavili da spava i sa svojim ženama odjurili u potragu za konjem i trenerom. Još su se nadali da je možda trener iz bilo kakva razloga izveo konja na neki jutarnji trening. Međutim, kad se popeše na humak iza kuće, odakle se lijepo vidjela obližnja močvara, nisu naišli ni na kakve tragove ni konja ni trenera, ali su opazili izvjesne znakove po kojima se moglo zaključiti da se oko njih odigrala neka tragedija. Otprilike na četvrt milje od konjušnice lepršao je na jednom žbunu žutilovke ogrtač Johna Strakera, a odmah ispod njega, u močvari, na dnu jedne jame koja je nalikovala na veliku zdjelu, pronađen je leš nesretnog trenera. Glava mu je bila smrskana divljačkim udarcima nekim teškim predmetom, a na bedru mu se vidjela dugačka rana, očito zadana vrlo oštrim predmetom. Po svemu se moglo razabrati da se Straker žestoko borio sa svojim napadačem: u desnoj je ruci držao mali nož, natopljen sve do drška grudvicama zgrušane krvi, dok je u lijevoj, čvrsto stisnutoj, držao crvenocrnu svilenu kravatu. Djevojka je prepoznala kravatu pa je tvrdila da ju je imao na sebi onaj stranac koji je prethodne večeri bio došao do konjušnice. Kad je došao k sebi, Hunter je bio potpuno siguran da je onaj stranac vlasnik kravate. Tvrdio je da mu je taj stranac, dok je stajao kod prozora, u dimljenu ovčetinu stavio nekakvu drogu i tako je konjušnica ostala bez čuvara. Što se tiče konja koji je bio nestao u blatu, na dnu zlokobne jame, bilo je dokaza napretek da se za vrijeme borbe na onome mjestu nalazio i konj. Ali on je od tog jutra bio nestao. Mada je nalazniku konja
PRAETORIOUS 28 obećana velika nagrada i mada su se svi Cigani u Dartmooru bacili u potragu za konjem, konju nije bilo ni traga ni glasa. Osim svega, kemijskom analizom ostataka večere koje su našli u zdjeli momka iz konjušnice, u jelu je pronađena znatna količina opijuma u prahu. Drugi ukućani, koji su te iste večeri kušali istu hranu, nisu osjetili nikakvih loših posljedica. To su vam glavne činjenice ovog slučaja, izložene bez ikakvih jalovih nagađanja. A sad ću vam ukratko reći što je u povodu te tragedije uradila policija. Inspektor Gregory, kojemu je povjeren taj slučaj, poznat je kao izvanredno sposoban službenik. Da je još samo obdaren maštom, mogao bi daleko dotjerati u svojoj struci. Čim je došao na mjesto događaja, pronašao je i odmah uhapsio čovjeka na kojega je najprije bila pala sumnja, a nije ga bilo teško pronaći, jer je cijelom tom kraju bio dobro poznat. Izgleda da se zove Fitzroy Simpson. Radi se o čovjeku otmjena porijekla i prilična obrazovanja koji je na trkama prokockao svoje imanje i sad živi uglavnom od manije opasnog i beznačajnog klađenja po raznim londonskim sporstkim klubovima. Pri pregledu njegove knjige u koju je bilježio oklade, ustanovilo se da je u nju unio sve svoje oklade protiv favorita Srebrne Zvijezde, i to u cjelokupnom iznosu od pet hiljada funti. Prilikom hapšenja je izjavio, a da ga nitko nije na to primorao, kako je navratio u Dartmoor u nadi da će doći da izvjesnih obavještenja o konjima iz kingpylandske staje i o drugom favoritu Desboroughu, grlu o kojem se brinuo Silas Brown iz ergele u Mapletonu. Nije ni pokušavao zanijekati da je prethodne večeri postupio na način koji smo opisali, izjavljujući pri tom da nije imao nikakve zle namjere, već je samo želio da dobije obavijesti iz prve ruke. Tek kad mu je bila predočena njegova kravata, strahovito je problijedio i nije bio u stanju da objasni kako se ona našla u ruci umorenoga. Po njegovu mokrom odijelu jasno se vidjelo da ga je one noći, prije nego što je uhvaćen, zateklo napolju nevrijeme, a njegov štap, zapravo običan pendrek, imao je olovan vrh pa su se udarcima mogle tim štapom nanijeti baš onakve strašne ozljede kakve je zadobio trener. S druge strane, on uopće nije bio nigdje ranjen, dok je, međutim Strakerov nož jasno ukazivao da ga je bar jedan od napadača morao
PRAETORIOUS 29 osjetiti na sebi. Eto, Watsone, sad sam vam sve izložio ukratko, pa ćete me uvelike obavezati ako mi pomognete svojim tumačenjem ovih činjenica. Saslušah najpažljivije što mi je izložio Holmes svojom karakterističnom jasnoćom. Iako mi je veći dio tih činjenica bio poznat, ipak nisam bio dovoljno cijenio važnost svake od njih, ni međusobnu povezanost. — A da li je moguće — natuknuh — da je posjekotina na Strakerovu bedru nastala od noža dok se on cijelim tijelom trzao, što je neizbježno kad se god ozlijedi mozak? — I više nego moguće, to je vjerojatno — reče Holmes. — Ako je tome tako, onda je isključena jedna od glavnih okolnosti koja bi mogla da govori u prilog okrivljenog. — Ipak — rekoh — ne mogu nikako da shvatim kako policija tumači cijelu tu tragediju. — Bojim se da ćemo, ma kako je tumačili, naići na vrlo ozbiljne prigovore — odvrati moj prijatelj. — Uvjeren sam da policija pretpostavlja da je Fitzroy Simpson, pošto je omamio momka nekakvom drogom i došao na neki način do duplikata ključa, otvorio vrata konjušnice i izveo konja, očito u namjeri da ga odvede radi ucjene. Kako su nestale i uzde, smatra se da ga je njima zauzdao, i onda je ostavio za sobom otvorena vrata i odveo konja preko močvare gdje ga je ili sreo ili stigao trener Straker. Jasno je da je među njima izbila svađa, u kojoj je Simpson svojom štapinom razbio treneru glavu, a da pri tom sam nije bio ozlijeđen nožićem kojim se Straker bio poslužio u samoobrani. Zatim, ili je kradljivac odveo konja do nekog tajnog skloništa ili je možda sam konj za vrijeme gužve nekamo odjurio i sada luta slobodno po močvari. Eto, kako gleda na taj slučaj policija. Iako to nije suviše vjerojatno, sva su druga tumačenja još nevjerojatnija. Kad budem jednom na mjestu događaja, brzo ću ispitati tu stvar, a dotada ne vidim kako bi se ona mogla pomaći iz situacije u kojoj je sada. Kad smo stigli u gradić Tavistock, koji leži usred velikog dartmoorskog okružja, sličan vršku nekog štita, bila je već večer. Na stanici su nas čekala dva gospodina: jedan visok, naočit, kose i brade koje su mu nalikovale na grivu i bradu u lava, neobično prodornih
PRAETORIOUS 30 plavih očiju, a drugi sitan, živahan, ugodan i dotjeran, u kišnom ogrtaču, s gamašama na nogama i s potkresanim zaliscima i naočalima. Taj drugi bio je pukovnik Ross, poznati sportaš, a onaj prvi inspektor Gregory, koji se u posljednje vrijeme mnogo ističe u engleskoj detektivskoj službi. — Radujem se što ste došli, gospodine Holmes — reče pukovnik. — Ovaj gospodin ovdje učinio je sve što se moglo učiniti, ali ja ću pokrenuti drvlje i kamenje da bih osvijetlio slučaj jadnog Strakera i ponovo došao do svog konja. — Da li je pronađeno nešto novo? — upita Holmes. — Žalim što vam moram reći da smo sasvim malo napredovah — reče inspektor. — Napolju nas čeka otvorena kočija, kako ćete svakako željeti da prije nego što se smrači vidite samo mjesto, mogli bismo o tome razgovarati za vrijeme vožnje. Čas zatim sjedili smo sva četvorica u udobnoj kočiji čiji su kotači tandrkali kroz onaj starinski gradić u Devonshireu. Inspektor Gregory bio je sav obuzet izlaganjem svog slučaja, sipajući bujicu opaski, dok bi Holmes samo povremeno postavio kakvo pitanje ili dodao nešto. Pukovnik Ross, ruku prekrštenih na prsima, bio se naslonio leđima, a šešir navukao na oči dok sam ja radoznalo slušao dijalog te dvojce detektiva. Gregory je izlagao svoje tumačenje događaja. A tumačio ga je upravo onako kako je Holmes bio predvidio u vlaku. — Mreža se oko Fitzroy Simpsona već prilično zatvorila — govorio je on. — Ja osobno vjerujem da je on već naš. Ali u isto vrijeme moram priznati da raspolažemo samo posrednim dokazima koje bi neka nova otkrića mogla opovrći. — Što mislite o Strakerovu nožu? — Uvjereni smo da se Straker sam ranio prilikom pada. — Moj prijatelj Watson natuknuo mi je istu tu misao kad smo ovamo dolazili. Ako je tako, onda bi to govorilo protiv Simpsona. — Bez sumnje. On nema noža, a nije ni ranjen. Dokazi protiv njega svakako su veoma jaki. On je nesumjivo bio zainteresiran da nestane glavni favorit, nalazi se pod sumnjom da je otrovao momka u konjušnici, za vrijeme kiše bio je očito napolju, bio je naoružan teškim
PRAETORIOUS 31 štapom, a u ruci mrtvog čovjeka pronađena je njegova kravata. Smatram da raspolažemo priličnim brojem podataka na osnovi kojih možemo izići pred porotu. Holmes zavrtje glavom. — Promećuran branilac sve bi to razbio u komadiće — reče. — Zašto bi on odvodio konja iz konjušnice? Zar ga nije mogao ozlijediti, ako je već htio da ga onemogući? Da li je kod njega nađen neki duplikat ključa? Koji mu je apotekar prodao opijum u prahu? A osim svega, gdje li je on kao stranac u tom kraju mogao sakriti konja, i to još konja kao što je ovaj? Kako objašnjava što je dao djevojci neki papir i tražio od nje da ga preda momku iz konjušnice? — On izjavljuje da je to bila novčanica od deset funti. Jedna je, istina, pronađena u njegovu džepu. Ali ostali vaši prigovori nisu baš tako strašni, kao što se čine. On u tora kraju nije bio stranac. Ljetos je dva puta odsjeo u Tavistocku. Opijum je po svoj prilici donio iz Londona, ključ, pošto se njime poslužio, vjerojatno je negdje bacio, a konj je možda u nekakvoj jami ili u starom rudniku oko močvare. — Što kaže o kravati? — Priznaje da je njegova i tvrdi da ju je izgubio. Ali u vezi s tim slučajem pojavile su se i neke nove okolnosti koje ga mogu teretiti i da je izveo konja iz konjušnice. Holmes naćuli uši. — Pronašli smo tragove koji dokazuju da se u noći prošlog ponedjeljka, na milju daleko od mjesta gdje je izvršeno umorstvo, bila ulogorila skupina Roma. U utorak je ta skupina nestala. I sada, pod pretpostavkom da su Simpson i Romi u dosluhu, zar Simpson nije mogao, dokopavši se konja, odvesti ga k njima pa je možda konj sada kod Roma? — To je lako moguće. — Pretražili smo cijelu močvaru da bismo pronašli te Rome. Pretražio sam sve konjušnice i staje u Tavistocku i svuda naokolo na deset milja. — Koliko mi je poznato, ovdje u neposrednoj blizini još je jedna staja trkaćih konja.
PRAETORIOUS 32 — Točno. I tu činjenicu ne smijemo previdjeti. A kako je njihov konj Deborah na drugom mjestu na kladionici, to i oni imaju interesa da nestane favorit. Zna se da je trener Silas Brown na kladionici uložio velike svote da bi ostvario ishod trke koji bi njemu bio povoljan i da Strakeru nije prijatelj. Mi smo, međutim, pregledali konjušnice i utvrdili da u njima nema ništa što bi moglo poslužiti kao dokaz da je Brown upleten u tu stvar. — I nema ništa što bi osumnjičenog Simpsona moglo dovesti u vezu s interesima mapletonske ergele trkaćih konja? — Baš ništa. Holmes se zavali u sjedalo kočije i razgovor prestade. Nekoliko minuta kasnije kočijaš zaustavi kola kod lijepe male vile od crvenih opeka, s isturenom strehom što se nalazila uz cestu. Malo podalje, s onu stranu ograđene staze za treniranje konja nalazila se dugačka sporedna zgrada, pokrivena sivim crepovima. Odatle, pa svuda naokolo, sve do horizonta, ukazala nam se pred očima uleknuta vizija močvare koja se od sasušene paprati žarila poput bronce. Iz nje su stršili jedino zvonci Tavistocka i na zapadnoj strani skup kućica koje su predstavljale mapletonske konjušnice. Svi iskočismo iz kočije, izuzev Holmesa, koji je ostao i dalje zavaljen na svom sjedalu, pogleda upravljena prema nebu, potpuno utonuo u svoje misli. Prenuo se tek kad sam ga povukao za ruku, pa je naglo izišao iz kočije. — Oprostite mi — reče, okrenuvši se pukovniku Rossu koji ga je začuđeno promatrao. — Bio sam se zamislio . — Iz očiju mu je izbijao nekakav sjaj, a iz ponašanja suzdržano uzbuđenje. Kako sam mu već dobro poznavao ćud bio sam načistu da je pronašao siguran putokaz, mada nisam znao kakav. — Možda biste, gospodine Holmes, željeli odmah otići na mjesto zločina? — upita Gregory. — Čini mi se da bismo najprije trebali ostati malo ovdje i raspraviti potanko nekoliko pitanja. Pretpostavljam da su Strakera prenijeli ovamo. — Jesu. On leži gore. Sutra se otvara sudska istraga. — On je nekoliko godina bio u vašoj službi, pukovniče Ross, zar
PRAETORIOUS 33 ne? — Uvijek sam ga smatrao za odličnog službenika. — Pretpostavljam, inspektore, da ste popisali stvari nađene u džepovima poslije njegove smrti. — Sve su te stvari u salonu. Možete ih vidjeti, ako želite. Jedan za drugim odosmo u prednju prostoriju i sjedosmo oko stola usred sobe. Tu inspektor otključa četvrtastu limenu kutiju i položi pred nas malu hrpu predmeta. Tu se nalazila jedna kutija voštanih šibica, lojanica od dva inča, lula od vrijesa, kesa od tuljanove kože s pola unce tanko izrezanog, isprešanog cavendish duhana, srebrni sat sa zlatnim lancem, pet zlatnika, jedno držalo od aluminija za olovku, neki papiri i na kraju nož s drškom od bjelokosti i vrlo finom, nesavitljivom oštricom na kojoj je bio tvornički žig: Weiss & Comp. London. — Taj je nož sasvim neobičan — reče Holmes, podigavši ga i pažljivo ga ispitavši. — Pretpostavljam, jer su na njemu krvave mrlje, da je to nož koji je nađen u stisnutoj šaci mrtvog Strakera. Ovaj nož, Watsone po svemu sudeći, spada u vašu nadležnost. — To je, kako ga mi nazivamo, nož za rezanje očne mrene. — Tako nešto sam i ja mislio. Oštrica je veoma fina, načinjena za vrlo osjetljiv posao. Čudno je što ga je nosio sa sobom čovjek koji se uputio u grub pothvat, a nije ga mogao ni spremiti u džep. — Vršak noža bio je zaštićen kolutićem pluta koji smo našli pored Strakerova leša. Gospođa Straker tvrdi da je nož nekoliko dana ležao na toaletnom stoliću i da ga je njen muž zgrabio na polasku iz sobe. Bilo je to slabo oružje, ali možda u tom trenutku najbolje što mu se našlo pri ruci. — To je sasvim moguće! A kakvi su to papiri? — Ta tri papira potvrde su trgovaca sijenom o izvršenom obračunu. Jedan sadrži upute koje je dao pukovnik Ross. A ovo je račun krojačice koji glasi na trideset i sedam funti i petnaest šilinga, a dostavila ga je Madame Lesurier iz Bond-Streeta gospodinu Williamu Derbyshireu. Gospođa Straker tvrdi da je taj Derbyshire bio prijatelj njezina muža i da su njegova pisma ponekad upućivana ovamo.
PRAETORIOUS 34 — Gospođa Derbyshire ima prilično skup ukus — primijeti Holmes, bacivši pogled na račun. — Dvadeset i dvije gvineje je prilična svota za jedan ženski kostim. Ali, sada nemamo ovdje ništa više da saznamo; mogli bismo otići na mjesto zločina. Kad smo izišli iz salona, priđe nam neka žena, koja je čekala u hodniku, i položi ruku na inspektorovu ruku. Lice joj je bilo iscrpljeno, mršavo i usplahireno; na njemu su bili vidljivi tragovi pretrpljene strave i užasa. — Jeste li ih pohvatali? Jeste li ih pronašli? — zadihano upita ona. — Ne, gospođo Straker, ali, evo, i gospodin nam je došao u pomoć iz Londona, pa ćemo učiniti sve što bude moguće. — Gospođo Straker, ja sam vas upoznao nedavno na jednoj vrtnoj zabavi u Plymouthu — reče Holmes. — Ne bih rekla, gospodine, vi se varate. — Ali, draga moja, mogao bih se zakleti na to. Imali ste na sebi svilen kostim golubinje boje, ukrašen nojevim perom. — Nikad nisam imala takvu halijnu, gospodine — odgovori gospođa Straker. — Ah, to onda rješava stvar — reče Holmes, zamoli da mu oprosti i iziđe s inspektorom. Kratko vrijeme išli smo kroz močvaru pa stigosmo do jame gdje je bio pronađen leš. Na jednom obronku iznad jame nalazio se žbun žutilovke o koji se bio okačio kaput. — Kako sam obaviješten, te noći nije bilo vjetra — reče Holmes. — Nije, ali je bila jaka kiša. — Tada ogrtač nije mogao baciti vjetar na žbun, već ga je netko stavio. — Jasno da ga je netko položio. — Pobuđujete u meni sve veći i veći interes. Primjećujem da je ovdje prilična površina izgažena. Ovuda je od ponedjeljka uvečer moralo gaziti mnogo ljudi. — Po strani je bila položena rogožina, i mi smo svi gazili po njoj.
PRAETORIOUS 35 — Odlično. — U ovoj vreći imam jednu Strakerovu čizmu, jednu Simpsonovu cipelu i jednu potkovicu koja je otpala s kopita Srebrne Zvijezde. — Dragi inspektore, vi nadmašujete sami sebe. Holmes uze vreću, siđe, odgurnuvši rogožinu u jedno udubljenje i stade što je više mogao, u sredinu. Zatim, pruživši se potrbuške, nasloni podbradak na obje ruke i poče pažljivo proučavati izgaženo blato. — Oh! — uskliknu on odjednom— što je ovo? Bila je to dopola sagorjela voštana šibica, tako uvaljena u blato, da se na prvi pogled doimala kao iverak. — Ne ide mi u glavu kako sam to mogao previdjeti — reče inspektor s nelagodom u glasu. — Nije se mogla vidjeti ovako skrivena u blatu. Ni ja je ne bih zapazio da je nisam upravo tražio. — Što! Očekivali ste da ćete naći šibicu? — Smatrao sam da to nije nimalo nevjerojatno. — Zatim izvadi iz vreće jednu i drugu obuću i stade sravnjivati njihove otiske s tragovima na zemlji. Najzad se popeo do obronka iznad jame pa poče puziti kroz paprat i oko žbunja. — Bojim se da ovdje nema više nikakvih tragova — reče inspektor. — Ispitao sam zemljište vrlo savjesno i to sto jardi u svakom pravcu. — Zaista — reče Holmes, ustavši. — Nemam smjelosti da ponovim vaše riječi. Ali, da bih sutra znao na čemu sam, volio bih prošetati malo po močvari prije nego što padne mrak. Mislim da neće biti zgorega ako ovu potkovicu spremim u džep. — Inspektore, želio bih da se vratite — reče pukovnik Ross — Ima nekoliko stvari o kojima bih želio čuti što vi mislite, a naročito da li smo dužni s obzirom na publiku povući s popisa grla koja sudjeluju u kupu, ime našeg konja. — Zacijelo da nismo — povika odlučno Holmes. — Ja bih ga
PRAETORIOUS 36 ostavio. Pukovnik se nakloni. — Veoma mi je drago što čujem vaše mišljenje, gospodine — reče. — Naći ćete nas, kad završite svoj pohod, u kući jadnog Strakera. A odande se možete odvesti zajedno u Tavistock. On se vratio s inspektorom, dok smo Holmes i ja išli polako preko močvare. Sunce je počelo izlaziti iza mapletonske konjušnice, a pred nama se prelijevala u zlatu duga nagnuta nizina prelazeći ondje gdje bi večernje svjetlo palo na paprat i žbunje kupine u mrko rumenilo. Ali, moj se prijatelj bio toliko duboko zamislio da nije ni zapažao divote tog krajolika. — To je pravilan put, Watsone — izusti on. — Sada moramo napustiti ispitivanje tko je ubio Johna Strakera i ograničiti se na to da vidimo što je bilo s konjem. I sad, ako pretpostavimo da je utekao za vrijeme ili poslije tragedije, kamo li je mogao otići? Konj je vrlo društveno biće. Da je bio prepušten samome sebi, bio bi se, prema svojim nagonima, ili vratio u konjušnicu Kings Pyland ili bi otišao do Mapletona. Zašto bi jurio po močvari? Osim toga, dosada bi ga svakako netko opazio. A Romi? Ta nisu ga valjda oni ukrali? To društvo, čim čuje za kakvu nezgodu, odmah se počisti, jer neće da ima neugodnosti s policijom. Ne bi se mogli nadati ni da bi takva konja mogli prodati. Preuzeli bi samo na sebe velik rizik, a ništa ne bi dobili, ako bi ga zadržali. Sve je to jasno kao dan. — Pa gdje je onda? — Rekao sam već da je morao otići ili u Kings Pyland ili u Mapleton. U Kings Pylandu se ne nalazi, mora, dakle, biti u Mapletonu. Smatrajmo ovu mogućnost kao vjerojatnu i pogledajmo kamo će nas ona odvesti. Ovaj dio močvare, kao što je i inspektor kazao, vrlo je tvrd i suh. Ali prema Mapletonu nije tako; možete vidjeti i odavde kako se s one strane smjestila dugačka udolina, koja je te noći, u ponedjeljak, morala biti vrlo vlažna. Ako je točna naša pretpostavka, konj je tada morao prijeći tu udolinu i tragove mu treba tražiti tamo. Za vrijeme našeg razgovora išli smo vrlo brzo, pa smo za samo nekoliko minuta stigli do udoline koju je bio spomenuo Holmes. Na Holmesov zahtjev sišao sam na obalu s desne, a on s lijeve strane.
PRAETORIOUS 37 Nisam načinio ni pedeset koraka, kad ga začuh kako viče i vidjeh ga kako maše rukom prema meni. Trag konja u mekoj zemlji bio je pred njim potpuno jasno uobličen. — Eto, šta znači mašta — reče Holmes. — Tu osobinu nema Gregory. Pretpostavivši što se moglo dogoditi, postupili smo prema toj pretpostavci i imali smo pravo. A sada produžimo. Prešli smo preko blatnog korita močvare i izišli na tvrdu, suhu ledinu, dugačku oko četvrt milje. Zemljište je iza toga bilo opet ulegnuto, i ponovo naiđosmo na tragove. Zatim smo ih opet izgubili oko pola milje, ali brzo ih se ponovo dokopasmo, i to sasvim blizu Mapletona. Prvi ih je uočio Holmes pa je, likujući, ukazivao na njih. Pored konjskog traga vidio se i trag jednog čovjeka. — Konj je ranije bio sam — povikah ja. — Upravo tako. Prije je bio sam. Oho! A šta je ovo? Dvostruki trag je bio oštro skrenuo prema Kings Pylandu. Holmes je zviždukao. Obojica krenusmo tragom. Holmes je bio upro oči u trag, a ja sam slučajno pogledao malo podalje pa sam sav zaprepašten spazio da se ti isti tragovi vraćaju ponovo u protivnom pravcu. — Jedan poen u vašu korist, Watsone — reče Holmes kad sam na to ukazao. — Spasili ste nas dugog hodanja koje bi nas vratilo na tragove. Krenimo sada obratnim tragom. Nismo išli suviše daleko. Trag se završavao na asfaltnom pločniku koji je vodio ravno do vrata mapletonske konjušnice trkaćih konja. Kad smo joj se približili, iz njih istrča jedan momak. — Ovdje skitnice nisu poželjne — reče. — Htio sam samo nešto pitati — reče Holmes, držeći pri tom kažiprst i palac u džepu od prsluka. — Da li bi bilo suviše rano ako bih sutra ujutro u pet sati došao u posjet vašem gospodaru, gospodinu Silasu Brownu? — Bog s vama, gospodine, ako je itko u to vrijeme na nogama, onda je on, jer se on uvijek budi prvi. Ali evo ga, gospodine, upravo dolazi da vam lično odgovori. Ne, ne, gospodine, stajalo bi me mjesta
PRAETORIOUS 38 ako bi opazio da primam od vas novac. Mnogo mi više vrijedi moje mjesto. Ne smijem dopustiti da me vidi kako primam od vas novac. Poslije, kako vam drago. Dok je Sherlock Holmes stavljao pola krune u džep, starac ljutita izgleda iziđe krupnim korakom na vrata, vitlajući lovačkim bičem u ruci. — Što je to, Dawsone — povika on. — Ostavi se brbljanja i gledaj svoja posla. A vi, kojeg đavola tražite ovdje? — Deset minuta razgovora s vama, dobri moj gospodine — reče Holmes najljubaznijim glasom. — Nemam ja vremena da razgovaram s kojekakvim protuhama. Smjesta da se čistite, jer ćete inače imati posla s mojim psom. Holmes mu se nakloni i prošatpa mu nešto na uho. Trener se na to silno uzruja i porumenje do ušiju. — To je laž — povika — gnusna laž. — Vrlo dobro. Da li da javno raspravljamo o tome ili u vašoj sobi za primanje? — Oh, izvolite, kad već želite. Holmes se smijao. — Watsone, nećete me čekati duže od nekoliko minuta — reče. — A sada, gospodine Brown, stojim vam potpuno na raspolaganju. Nakon dvadeset minuta, kad su se Holmes i trener ponovo pojavili, Brownova rumen na licu pretvorila se u pepeljasto sivu boju. Nikad nisam vidio tolike promjene za tako kratko vrijeme kao sada na Silasu Brownu. U licu je bio kao pepeo, na čelu su mu sjale graške znoja, ruke su mu drhtale, a lovački mu se bič njihao kao grana na vjetru. Njegovu bučnom vladanju nije bilo više traga, sada se vrtio oko moga prijatelja kao pas oko gospodara. — Svi će vaši nalozi biti izvršeni. Dajem vam riječ da će sigurno biti izvršeni — reče. — Ne dopuštam ni najmanje odstupanje — reče Holmes gledajući ga ravno u oči. Trener se sav naježio kad je pročitao prijetnju u
PRAETORIOUS 39 Holmesovu pogledu. — Oh, neće biti ni najmanjeg odstupanja. Bit će ondje. Treba li najprije da izvršim promjenu ili ne? Holmes malo razmisli, a onda prasnu u smijeh: — Ne, nemojte — reče. — Javit ću vam se još. A sad nikakve smicalice, inače ... — Oh, imajte povjerenja u mene. — Postupite kao da se radi o vašoj stvari. — Možete se osloniti na mene. — Da, nadam se. Sutra ću vam se javiti. — Holmes se pri tom okrenu, ne obraćajući pažnju na ruku koju mu je Brown bio pružio, pa krenusmo zajedno put Kings Pylanda. — Rijetko sam kad sreo savršeniju mješavinu napasnika, kukavice i puzavca kao što je gospar Silas Brown — primijeti Holmes dok smo se mučno probijali preko blata. — Konj je, dakle, kod njega. — Bio je pokušao da se izvuče bukom i psovkama, ali sam mu tako detaljno opisao sve njegove jutrošnje postupke da sam ga uspio uvjeriti da je pod mojom paskom. Vi ste zacijelo opazili neobične četvorokutne vrhove stopa u otiscima koji odgovaraju njegovim čizmama. A onda, nitko od njegovih podređenih ne bi se usudio da učini nešto takvo. Opisao sam mu kako je, po svom običaju, ustao prvi i opazio da močvarom tumara neki strani konj, kako je krenuo po njega i kako se zaprepastio kad ga je prepoznao po bijeloj zvijezdi na čelu kojoj glavni favorit ima da zahvali svoje ime. Odmah je shvatio da mu se pružila izvanredna prilika što mu je pao u ruke jedini konj koji bi mogao do pobijedi grlo na koje je on bio uložio svoj novac. Potom sam mu potanko prikazao kako je u prvi mah pomislio da vrati konja u Kings Pyland ali ga je đavo naveo na pomisao da bi ga mogao i sakriti do svršetka trke pa ga je sakrio u Mapletonu. A kad sam mu sve te pojedinosti dokazao, on se predao i počeo misliti samo na to kako da spasi vlastitu kožu. — Ali njegove staje je policija pregledala. — Ah, varalica njegova kova zna sijaset smicalica.
PRAETORIOUS 40 — A zar se ne bojite da ostavite konja i dalje pod njegovom paskom, kad je njemu neizmjerno važno da konj bude ozlijeđen. — Dragi moj druže, on će ga čuvati kao zjenicu oka svog. Zna on da se može nadati milosti jedino ako vrati konja neozlijeđena. — Pukovnik Ross nije na mene djelovao kao čovjek koji je spreman da bude milostiv u bilo čemu. — Ali u toj stvari ne odlučuje pukovnik Ross. U svojim postupcima primjenjujem vlastite metode i po vlastitoj ocjeni govorim onoliko koliko smatram da je potrebno. Tu prednost pred drugim ima čovjek koji nije u javnoj službi. Ne znam, Watsone, jeste li opazili da se pukovnik prema meni baš ne vlada džentlmenski. Stoga ću se sa zadovoljstvom malo pošaliti na njegov račun. Ništa mu nemojte reći o konju. — O, neću nikako, bez vašeg odobrenja. — Dakako u usporedbi s pitanjem tko je ubio Johna Strakera, to, naravno, nije suviše važno. — I vi sada prilazite tome? — Naprotiv, obojica krećemo večernjim vlakom u London. Te su me riječi mog prijatelja jednostavno prenerazile. Nalazili smo se tek nekoliko sati u Devonshireu i bilo mi je potpuno neshvatljivo zašto sada napušta istragu koju je počeo tako sjajno. Sve dok nismo stigli u trenerovu kuću, nisam bio uspio izvući od njega ni jedne jedine riječi. Pukovnik i inspektor čekali su nas u sobi za primanje. — Moj prijatelj i ja vraćamo se u grad ponoćnim ekspresom — reče Holmes. — Nadisali smo se do sita vašeg krasnog dartmoorskog zraka. — Inspektor razrogači oči, a pukovniku zaigra na usnama podrugljiv osmijeh. — Izgubili ste, dakle, svaku nadu da će ubojica jadnog Strakera biti uhapšen — reče on. Holmes sleže ramenima. — Da, pojavile su se velike teškoće — reče — ali se zato usrdno nadam da će vaš konj u utorak startati na trci, pa vas molim da se pobrinete za džokeja. Smijem li zatražiti od vas jednu fotografiju Johna Strakera?
PRAETORIOUS 41 Inspektor mu predade fotografiju, izvadivši je iz omotnice koja mu je bila u džepu. — Dragi moj Gregory, vi mi ispunjavate svaku želju. Smijem li vas zamoliti da me malo pričekate; htio bih nešto zapitati djevojku. — Moram reći da sam se prilično razočarao u vašem savjetodavcu iz Londona — reče mi pukovnik Ross osorno, kad je moj prijatelj izišao iz sobe. — Čini mi se da se nismo pomakli ni za pedalj otkako je on ovdje. — Pa, u najmanju ruku, obećao vam je da će se vaš konj natjecati. — Da, obećao mi je — reče pukovnik sležući ramenima. — Ali bi mi bilo milije da imam svoga konja. Htio sam nešto reći u obranu svog prijatelja, kad se on vrati u sobu. — A sad, gospodo — reče on — potpuno sam spreman da krenemo u Tavistock. Kad smo ulazili u kočiju, jedan od momaka iz konjušnice pridržavao nam je otvorena vratašca. U tom trenutku Holmesu sinu iznenadna misao: nagnu se naprijed i uhvati momka za rukav. — Vi imate nekoliko ovaca u ograđenom pašnjaku — reče. — Tko ih čuva? — Ja, gospodine. — Jeste li opazili u posljednje vrijeme da s njima nešto nije u redu? — Jesam, gospodine, ali ne bogzna što. Jedino to što su tri počele da hramlju, gospodine. Vidio sam dobro da je Holmes bio izvanredno zadovoljan, jer se pritajeno smješkao i trljao ruke. — Dobar pogodak, Watsone, vrlo dobar pogodak — reče on štipnuvši mi ruku. — Gregory, dopustite mi da vam skrenem pažnju na tu neobičnu epidemiju kod ovaca. Naprijed kočijašu! Pukovnik Ross je i dalje svojim držanjem pokazivao da ima loše mišljenje o sposobnostima moga prijatelja, ali sam po inspektorovu
PRAETORIOUS 42 licu vidio da je i te kako zagrizao. — Mislite li da je to važno? — upita. — Izvanredno važno. — Postoji li još kakva okolnost na koju želite da obratim pažnju? — Na čudno ponašanje psa te noći. — Ali pas nije ništa učinio. — Upravo je to čudno — primijeti Sherlock Holmes. Četiri dana kasnije Holmes i ja bih smo ponovo u vlaku. Ovoga puta bili smo krenuli u Winchester da vidimo trke za Wessexov kup. Pred stanicom nas dočeka, prema dogovoru, pukovnik Ross i tako se u njegovim kolima odvezosmo izvan grada, do hipodroma. Lice mu je bilo ozbiljno, ponašanje pretjerano hladno. — Mojem konju nema ni traga ni glasa — reče. — Pretpostavljam da ćete ga prepoznati kad ga ugledate — primijeti Holmes. Pukovnik se ražesti. — Sudjelujem već više od dvadeset godina na trkama i nikad mi nitko nije postavio takvo pitanje — reče. — Ta svako dijete može da prepozna Srebrnu Zvijezdu po bijeloj pjegi na čelu i istim takvim pjegama na prednjim nogama. — Kakva je situacija na kladionici? — Hm, hm, to je baš ono što je neobično. Jučer ste mogli biti petnaest prema jedan, ali je cijena padala sve niže i niže, dok se nije srozala na tri prema jedan. — Hm — reče Holmes. — Tu netko nešto zna. To je jasno. Kad su se kola približila ograđenom prostoru u blizini pokrivenog gledališta, bacih pogled na kartu da vidim popis natjecatelja. Ona je glasila: Wessexov kup: 50 zlatnika za svaku polustopu uz dofatak od 1000 zlatnika za četvero i petogodišnjake. Drugi 300. Treći 200. Nova staza (jedna milja i pet osmina milje). 1. Negro gospodina Neatha Newtona (crvena kapa, kaputić
PRAETORIOUS 43 cimetne boje). 2. Boksač pukovnika Wardlawa (crvena kapa, kaputić plave i crne boje). 3. Desborough lorda Backwatera (žuta i crne pruge). 4. Srebrna Zvijezda pukovnika Rossa (crna kapa, crven kaputić). 5. Iris vojvode od Balmorala (žute i crne pruge). 6. Rasper lorda Singleforda (kapa grimizne boje, crni rukavi). — Sve smo druge kombinacije zanemarili; svu nadu polažemo na vaše obećanje — reče pukovnik. — Gle, što je to? Srebrna Zvijezda glavni favorit? — Pet prema četiri protiv Srebrne Zvijezde — orilo se na otvorenim mjestima igrališta. — Pet prema četiri protiv Srebrne Zvijezde. Petnaest prema pet protiv Desborougha. Pet prema četiri za svakog konja u ovoj trci. — Na stup ... su stavljeni brojevi — povikah ja. — Ondje je svih šest konja! — Ondje je svih šest konja! Znači da trči i moj konj! — povika pukovnik vrlo uzbuđen. — Ali, ja ga ne vidim. Moje boje nisu prošle. — Prošlo ih je samo pet. Ovo mora biti on. Upravo u taj čas izletio je iz ograde s mjesta gdje se vrše mjerenja, snažan dorat i protrčao pored nas u galopu, noseći na leđima džokeja s dobro poznatom crnom i crvenom pukovnikovom bojom. — To nije moj konj — povika vlasnik. — Pa ta životinja nema nijedne bijele dlake na svom tijelu. što ste to uradili, gospodine Holmes? — Dobro, dobro, pogledajmo samo kako će se ponijeti — reče spokojno moj prijatelj. Nekoliko je minuta promatrao trku mojim dalekozorom. — Odlično. Divan start — povika odjednom. — Evo ih, dolaze po krivini. Kad izbiše na pravi dio staze, imali smo s naših kola divan pogled. Svih šest konja toliko su se bili približili jedan drugome, da ih se sve
PRAETORIOUS 44 moglo prekriti jednom prostirkom. Uto, napol puta izbi na čelo žućo iz Mapletona. Međutim, prije nego što stigoše do nas, Desboroughova prednost stade se smanjivati, a na prvo mjesto probi se u naletu konj pukovnika Rossa i prođe kroz cilj dobrih šest dužina ispred svoga takmaca. Iris vojvode od Balmorala ostade, kao jalov, treći. — Na kraju krajeva ipak sam ja dobio ovu trku — promrmlja pukovnik protrljavši rukom oči. — Priznajem da ovaj slučaj ne mogu da uhvatim ni za glavu ni za rep. Ne smatrate li, gospodine Holmes, da ste dosta dugo čuvali svoju tajnu? — Svakako, pukovniče. Sve ću vam rastumačiti. Nego, pođimo najprije da zajednički pogledamo konja. Evo ga — nastavi on dok smo se približavali ograđenom prostoru za mjerenje gdje imaju pristup jedino vlasnici konja i njihovi prijatelji. — Samo mu operite čelo i noge vinskim octom pa ćete se uvjeriti da je to vaša Srebrna Zvijezda. — Vi me jednostavno zapanjujete. — Pronašao sam ga kod nekog varalice, a kad su mi ga poslali, bio sam toliko slobodan da ga pustim na trku. — Dragi moj gospodine, vi ste čudotvorac. Konj sjajno izgleda i u odličnoj je formi. Dužnost mi je da vas zamolim za oproštenje što sam bio posumnjao u vaše sposobnosti. Učinili ste mi veliku uslugu jer ste mi omogućili da ponovo dođem do svog konja. A učinit ćete mi još veću, ako pronađete ubojicu Johna Strakera. — Pa ja sam ga već pronašao — reče Holmes mirno. Pukovnik i ja zabuljismo se iznenađeni u njega. — Pronašli ste ga! Pa gdje je? — Evo ovdje. — Ovdje, a gdje? — U ovom trenutku u mom društvu. Ljutitog pukovnika obli rumen. — Svjestan sam da sam vam obavezan, gospodine Holmes — reče — ali ovo što ste upravo rekli moram smatrati ili za vrlo neslanu šalu ili za uvredu. Sherlock Holmes se nasmiješi i reče: — Uvjeravam vas, gospodine
PRAETORIOUS 45 pukovniče, da nipošto nisam mislio dovoditi vas u vezu s tim zločinom. Pravi se ubojica nalazi iza vas. On se odmaknu i stade pored čistokrvnog grla, milujući mu rukom sjajni vrat. — Konj! — povikasmo i pukovnik i ja. — Da, konj. A možda će mu krivnja biti umanjena kad vam budem rekao da je počinio ubojstvo u samoobrani; John Straker bio je čovjek potpuno nedostojan vašeg povjerenja. Ali gle, već zvoni, a kako namjeravam da u slijedećoj trci nešto malo zaradim kasnije ću vas opširnije izvijestiti. — Tu večer, dok smo, vijugavim putem jurili prema Londonu, imali smo poseban kutak u Pullmanovim kolima. Pretpostavljam da se pukovniku Rossu putovanje činilo isto tako kratkim kao i meni, jer smo sve vrijeme napeto slušali pripovijedanje mog prijatelja o događajima koji su se dogodili onog ponedjeljka u noći u dartmoorskoj konjušnici i kako im je ušao u trag. — Priznajem — reče on — otvoreno priznajem da su sve mogućnosti koje sam bio predvidio na osnovi novinskih izvještaja bile pogrešne. Iako se u novinama nalazio i pokoji vrijedan podatak, ipak je sve to bilo opterećeno raznim pojedinostima koje su prikrivale pravi smisao činjenica. Tako sam pošao u Devonshire s preduvjerenjem da je Fitzroy Simpson zaista krivac, iako sam, razumije se, bio svjestan da dokazi protiv njega nikako nisu potpuni. U kočiji, upravo u vrijeme kad smo prispjeli do trenerove kuće, sinulo mi je od kakve je goleme važnosti u tom slučaju dimljena ovčetina. Sjećate li se da sam bio rastresen i ostao i dalje u kolima kad ste se vi već bili iskrcali. Čudio sam se samome sebi kako sam mogao previdjeti jedan tako očit putokaz. — Priznajem — reče pukovnik — ja čak ni sada još ne shvaćam čemu je to moglo da posluži. — U lancu mog rasuđivanja to je bila prva karika. Opijum u prahu svakako nije bez okusa. Iako nije neugodan njegov se okus ipak može odmah osjetiti. Da je opijum bio pomiješan s običnom hranom svatko
PRAETORIOUS 46 bi bio odmah osjetio njegov okus pa bi bio prestao jesti. Taj stranac, Fitzroy Simpson, nikako nije mogao zaključiti da se te noći u trenerevoj porodici večera dimljeno meso. Stoga bi bilo i suviše nevjerojatno pretpostaviti baš takav stjecaj okolnosti po kojemu bi on kao slučajno naišao s opijumom u prahu, i to baš one noći kad je za večeru bilo pripremljeno jelo koje će zataškati okus opijuma. Takva pretpostavka otpada. Simpson je bio stoga isključen iz tog slučaja, i naša se pažnja sva usredsredila na Strakera, njegovu ženu i na one dvije osobe koje su mogle izabrati baš dimljenu ovčetinu za večeru. Opijum je očito dodat tek kad je jelo namijenjeno momku iz konjušnice bilo stavljeno na stranu, jer su i drugi večerali to isto jelo, ali bez ikakvih posljedica. Tko je od njih, onda, mogao prići tom jelu, a da to djevojka ne opazi? Prije nego što sam riješio to pitanje, upala mi je u oči vrlo značajna činjenica da pas nije uopće zalajao, jer jedno točno zaključivanje uvijek ukazuje na drugo. Događaj sa Simpsonom upozorio me da pas, koji je držan u samoj konjušnici, kad je netko ušao u staju i uzeo konja, nije uopće zalajao da probudi ona dva momka u potkrovlju. Ponoćni posjetilac bio je, dakle, očito netko koji je psu bio dobro poznat. Počeo sam vjerovati, zapravo sam bio gotovo siguran, da je John Straker prije zore otišao u konjušnicu i izveo Srebrnu Zvijezdu. A koji ga je cilj pri tom vodio? Izvan svake sumnje nepošten. Zašto bi inače ošamutio momka iz konjušnice drogiranjem jela. To pitanje nije ostalo neriješeno. I prije se događalo da su treneri došli do velikog novca kladeći se preko nekog svog agenta protiv povjerenih im konja koje bi prevarom spriječili da pobijede. Ponekad džokej zadržava konja da ne dobije trku a ponekad je posrijedi sigurniji, lukaviji način. Što je moglo biti ovdje posrijedi? Pomislio sam da bi mi pri izvođenju zaključaka pomogao sadržaj trenerovih džepova. I to je, zapravo i pomoglo. Zacijelo niste zaboravili onaj neobični nož koji je nađen u ruci Johna Strakera, nož koji nijedan normalan čovjek ne bi upotrijebio kao oružje. Bio je to, kao što nam je kazao doktor Watson, nož koji se upotrebljava u kirurgiji pri najosjetljivim operacijama. A te je noći trebalo da bude upotrijebljen također pri jednoj osjetljivoj operaciji. Kako ste na području konjskih trka stekli veliko iskustvo, gospodine pukovniče, vama je zacijelo poznato da se
PRAETORIOUS 47 konju može načiniti na tetivama tanki potkožni rez koji je teško zapaziti. Konj, podvrgnut takvoj operaciji, počet će malko hramati, što se može protumačiti kao posljedica prenapornog treninga ili kao nagovještaj kostobolje, ali nikako kao posljedica operacije. — Hulja! Nitkov! — zavika pukovnik. — Sada vam je jasno zašto je John Straker htio izvesti konja u močvaru. Živahan stvor kao što je Srebrna Zvijezda probudio bi i najteže čmavalice kad bi osjetio ubod noža. Bilo je zato svakako potrebno da Straker to učini pod vedrim nebom. — Bio sam slijep — vikao je pukovnik. — Naravno, zato mu je trebala svijeća i zato je palio žigice. — U to nema sumnje. Ali ispitujući ostale stvari koje su nađene kod njega imao sam dosta sreće, jer sam otkrio ne samo kako je izvršio zločin, nego i pobude koje su počinitelja pri tome vodile. Vi, pukovniče, kao svjetski čovjek znate da ljudi ne nose po svojim džepovima račune koji se tiču drugih osoba. Većina se zadovoljava time da sređuje svoje, pa sam odmah zaključio da je Straker vodio dvojaki život i da se brinuo za još jedno domaćinstvo. Već sam taj račun pokazao je da je u pitanju bila neka dama s vrlo velikim prohtjevima. Ma koliko da ste širokogrudni prema svome osoblju, teško se može zamisliti da itko od osoblja može kupiti svojoj ženi haljine za izlaz po cijeni od dvadeset i dvije gvineje. Ispitao sam gospođu Straker zaobilazno u vezi s tom haljinom i kad sam saznao da ta haljina nije kupljena za nju, pribilježio sam adresu krojačice, svjestan da ću, ako odem do nje sa Strakerovom fotografijom, lako otkriti ličnost zagonetnog Derbyshirea. Dalje je bilo sve jednostavno. Straker je konja odveo u jamu, u kojoj se nije mogla vidjeti svjetlost njegove svijeće. Simpson je dok je bježao pred psom ispustio kravatu, a tu je kravatu našao Straker i s nekom namjerom uzeo, možda da njome stegne konju nogu. Kad je sišao u jamu, stao je iza konja i zapalio žigicu, ali se konj na iznenadni bljesak svjetla strahovito ritnuo i po neobičnom nagonskom predosjećaju zla, koje mu je prijetilo, udario svom snagom kopitom sa čeličnom potkovicom Strakera posred glave. Još prije toga, iako je padala kiša, trener je bio svukao sa sebe ogrtač da bi lakše obavio svoj delikatni posao i tako se, pri padu, posjekao nožem u bedro. Jesam li bio jasan?
PRAETORIOUS 48 — Izvanredno jasan — poče da viče pukovnik. — Izvanredno jasan. Kao da ste bili ondje. — Do završnog pogotka, priznajem, nisam tako brzo došao. Palo mi je u oči da se lukavac, kakav je bio Straker, ne bi upustio u takvu osjetljivu operaciju kao što je rezanje tetive bez prethodne male vježbe. A na čemu se mogao vježbati? Pao mi je pogled na ovce, pa sam postavio sebi jedno pitanje u vezi s njima. Prilično sam se iznenadio kad sam otkrio da je činjenično stanje potvrdilo moje nagađanje. — Savršeno ste to objasnili, gospodine Holmes. — Kad sam se vratio u London posjetio sam onu krojačicu. Ona je u Strakeru odmah prepoznala svoju odličnu mušteriju: bio je to neki Derbyshire koji je imao vrlo razmetljivu ženu s jakom sklonošću za skupocjene haljine. Nema sumnje da je tog čovjeka žena uvalila do guše u dugove i tako navela u tu bijednu rabotu. — Sve ste nam protumačili osim jedne jedine stvari — povika pukovnik. — Gdje je bio konj? — Ah! On je tumarao po močvari, pa ga je uzeo na čuvanje vaš susjed, kojemu moramo to velikodušno oprostiti. Ako se ne varam, došli smo do raskršća Clapham; za deset minuta bit ćemo na stanici Victoria. Ako ste voljni, gospodine pukovniče, da popušite jednu cigaretu u našoj sobi, iznijet ću vam sa zadovoljstvom sve podatke koji bi vas u vezi s tom vašom stvari mogli još zanimati.
PRAETORIOUS 49 POSREDNIKOV PISAR Ubrzo poslije svoje ženidbe kupio sam u četvrti Paddinglon ordinaciju od starog gospodina Farquhara. On je svojevremeno imao izvanrednu opću liječničku praksu, ali mu je broj pacijenata bio veoma opao, jer je bio ostario, a uz to je i patio od bolesti poznate pod imenom »Ples svetog Vida«. Svijet se rukovodio načelom, što je uostalom posve prirodno, da onaj koji liječi druge mora da je i sam zdrav, pa je s nepovjerenjem ocjenjivao djelotvorne sposobnosti čovjeka koji ni sam sebe ne može izliječiti. Uslijed toga mu je, usporedo s njegovim zdravstvenim stanjem, opadao i broj pacijenata, pa mu je godišnji prihod, kad sam otkupio od njega ordinaciju, bio pao s hiljadu dvjesta funti na oko tri stotine funti. Međutim, ja sam imao povjerenja u svoju mladost, u vlastitu radnu sposobnost i bio sam siguran da će mi se praksa kroz nekoliko godina razviti više nego ikada u toj ordinaciji. Prva tri mjeseca revnosno sam prionuo na posao, pa sam, malo viđao svog prijatelja Sherlocka Holmesa. Bio sam suviše zaposlen da bih mogao češće navraćati u Baker Street, a on je rijetko nekamo zalazio osim kad je morao. Stoga sam se mnogo iznenadio kad sam jednog jutra, u junu, dok sam još sjedio poslije doručka i čitao British Medical Journal, čuo kako netko zvoni i odmah zatim prepoznao visoke i nekako reske tonove u glasu svog prijatelja. — Ah, dragi moj Watsone — reče on ulazeći krupnim korakom u sobu. — Veoma se radujem što vas vidim. Uvjeren sam da se gospođa Watson potpuno oporavila od trzavica u povodu naših doživljaja u vezi sa »Znakom četvorice«. — Hvala, oboje smo vrlo dobro — rekoh stežući mu toplo ruku. — Nadam se također — nastavi sjedajući u njihaljku — da vaše liječničke brige nisu bacile sasvim u zasjenak vaše interesiranje za naše male probleme s područja zaključivanja. — Naprotiv — odgovorih mu — i noćas sam pregledavao i sređivao svoje stare bilješke o nekim našim pothvatima. — Nadam se da svoju zbirku ne smatrate završenom? — Nipošto. Žarko želim da steknem još takvih iskustava.
PRAETORIOUS 50 — Želite li to i danas? — Pa i danas, ako vam je po volji. — Morali biste onda poći sa mnom u Birmingham. — Spreman sam i na to, ako je to vaša želja. — A vaša praksa? — Obično zamjenjujem svog susjeda kad je odsutan, pa je on uvijek voljan da mi se oduži. — To dolazi onda kao naručeno — reče Holmes pa se zavali u svojoj njihaljci i poče me oštro promatrati kroz napola spuštene očne kapke. — Primjećujem da ste nedavno nešto kunjali sa zdravljem. Ljetnji nazebi uvijek su mučna stvar! — Tri dana prošlog tjedna nisam smio izlaziti. Ali sad mi se čini da više nema nikakvih tragova bolesti. — I nema. Djelujete izvanredno krepko. — Pa, otkud onda znate da sam bio bolestan? — Dragi moj druže, vi bar poznajete moje metode. — Znači, otkrili ste to zaključivanjem. — Naravno. — Zaključivanjem na temelju čega? — Promatrajući vaše papuče. Bacih pogled na lakovane papuče koje sam bio navukao. — Otkud ste samo ... — počeh ja, ali još nisam bio ponovo ni zaustio a Holmes mi već odgovori: — Imate nove papuče — reče. — Niste ih mogli imati na sebi duže od tjedan dana. Okrenuli ste đonove prema meni, pa sam vidio da su malko opaljeni. Bile su vlažne, pomislio sam u prvi mah, pa su prilikom sušenja nagorjele. Ali, pri gornjem dijelu obuće mali je okrugao svitak papira s oznakom trgovine u kojoj ste ih kupili. Da su bile vlažne, svitak bi bez sumnje bio pao. Vi ste morali, dakle sjediti s tabanima ispruženim prema vatri, a to, vjerojatno, ne čini ni ovog vlažnog juna čovjek potpuno zdrav.