Sir Arthur Conan Doyle - Srebrna Zvijezda

PRAETORIOUS 101 — Odmah ću ti odgovoriti. Bio je visok 64 stope. — Otkud znaš? — zapitah iznenađeno. — Kad god mi je moj stari učitelj zadavao zadatke iz trigonometrije, uzimao je uvijek brijest kao podatak za mjeru visine. Kao momčić sam morao izmjeriti svako drvo i svaku zgradu na imanju. Bila je to neočekivana igra sreće. Mnogo sam brže dolazio do podataka nego što sam to mogao i pretpostaviti. — A sada mi reci — upitah ga — da li je tvoj upravitelj pitao kada o tome? Reginald Musgrave me začuđeno pogleda: — E, kad si me već podsjetio — odgovori mi on — reći ću ti da me je zaista, prije nekoliko mjeseci, u povodu nekakve male prepirke s momkom iz konjušnice, upitao kolika je bila visina tog brijesta. To je bio izvanredan podatak, Watsone, koji mi je potvrdio da sam na dobrom putu. Pogledah odmah u sunce. Približavalo se horizontu, pa sam izračunao da će za nepun sat biti upravo nad vrškom krošnje staroga hrasta. U to doba trebalo je da se ispuni jedan uvjet spomenut u ritualu. Sjena brijesta morala je zapravo označiti mjesto dokle je trebalo doprijeti, inače bi vodiču bilo mjesto označeno stablom. Sad sam morao izračunati gdje pada najdalji kraj sjene u trenutku kad se sunce nađe upravo nad hrastom. — Ali, to vjerojatno nije bilo lako izračunati, Holmes, kad više nije bilo brijesta! — Pa lijepo, jedno sam, najzad, znao: kad je to postigao Brunton, moći ću i ja. Osim toga, to i nije bilo baš tako teško. Odem s Musgraveom u njegovu radnu sobu pa ondje izradim ovaj drveni kolčić i privežem na njega ovaj konopac zavezan u čvor na svakom jardu. Zatim uzmem dvostruku dužinu razmaka između dva čvora, što je iznosilo točno šest stopa, i vratim se sa svojim klijentom na mjesto gdje se nekad nalazio brijest. Sunce se upravo bilo dotaklo vrha hrastove krošnje. Zabodem na jednom kraju kolčić u zemlju, obilježim tako pravac sjenke i izmjerim. Sjena je bila dugačka devet stopa. Sad mi je, razumije se, račun bio jednostavan. Ako štap od šest stopa baca sjenu dugačku devet stopa, onda sjena drveta visine 64

PRAETORIOUS 102 stope iznosi 96 stopa, a pravac sjene jednog drveta bit će, naravno, i pravac sjene drugog drveta. Izmjerih taj razmak, što me dovode gotovo do samog zida zgrade, pa i tu uguram jedan kolčić. Možete zamisliti, Watsone, koliko sam likovao, kad sam samo dva inča od tog mjesta opazio u zemlji jamicu u obliku kupe. Bilo mi je odmah jasno da je ovaj znak načinio Brunton pri svom premjeravanju i da sam mu potpuno ušao u trag. Od te polazne točke, pošto sam najprije džepnim kompasom utvrdio pravac, počeh brojiti korake. Zakoračio sam deset puta istom nogom i došao nasuprot zgradi pa tu označih ponovo mjesto kolčićem. Zatim koraknuh brižljivo pet koraka prema istoku i dva prema jugu, što me dovede tik do praga starih vrata. Dva koraka prema zapadu značilo je da sada moram dvaput zakoračiti po popločanom hodniku. Tu se moralo nalaziti mjesto označeno u ritualu. Nikad se toliko ne razočarah, Watsone. U prvi mah pomislih da je posrijedi nekakva greška u računu. Sunce je na zalasku obasjavalo pod u hodniku, pa sam jadno vidio kako stare, od mnogog prolaženja izlizane, sive, kamene ploče, kojima je bio popločan prolaz, čvrsto prijanjaju jedna uz drugu i da ih nitko odavno nije pokrenuo s mjesta. Ali, tu se Bruntonova ruka nije zapažala. Lupao sam po podu, i svuda je odzvanjao uvijek isti zvuk; nigdje nije bilo pukotine ili naprsline. Ali, na sreću, Musgrave, koji je počeo cijeniti moje ispitivanje pa je sada bio uzbuđen isto kao i ja, izvadi rukopis da provjeri moje račune. — A dalje? — povika. — Previdjeli smo ono »dolje«. To sam pitanje u prvi mah shvatio kao da moramo kopati, ali sam naravno, odmah uvidio da sam u zabludi. — Tu »dolje« — viknuh — nalazi se podrum? — Da, isto toliko star koliko i kuća, u nj se ulazi ovuda, kroz ova vrata. Siđosmo zavojitim kamenim stepeništem, i moj drug, kresnuvši šibicom, upali veliki fenjer koji je stajao na jednoj bačvi u kutu. Bilo nam je odmah jasno da smo stigli do cilja, ali i da nismo jedini koji smo u posljednje vrijeme posjetili ovo mjesto. Ono je služilo kao smještaj za drva, ali su klade ogrjevnog drveta,

PRAETORIOUS 103 očito ranije porazbacane po cijeloj prostoriji, sada bile bačene u stranu da bi se napravilo mjesta u sredini. Na tom raskrčenom prostoru ležala je teška kamena ploča sa zarđalim željeznim prstenom pored nje o koji je bila privezana jedna crno-bijela kockasta maramica. — Tako mi boga! — viknu moj klijent — pa to je Bruntonova maramica. Mogao bih se zakleti da sam je vidio na njemu. što li je tražila ta bitanga ovdje? Na moj prijedlog odmah budu pozvana dva policajca kao svjedoci. Kad nam priđoše, pokušah podići kamen i stadoh ga vući, obmotavši pri tom dlan maramicom, ali ga nisam mogao pomaći. Tek kad mi priskoči u pomoć jedan od policajaca, pođe nam za rukom da ga pomaknemo u stranu. Pod njim je sad zjapila mračna jama. Zavirismo u nju, a Musgrave kleknu uz rub i spusti u jamu fenjer. Sedam stopa ispod nas ukaza se mala odaja, čija je površina bila popločana sa samo 24 kvadrata. Na jednoj se strani nalazila oniža, bakrom okovana drvena škrinja, s podignutim poklopcem dok je iz brave virio neobičan, staromodan ključ. Škrinja je izvana bila prašna, a drveni dio potpuno nagrižen od vlage i crva, pa joj je unutrašnjost bila sva obrasla gljivama. U škrinji osim nekoliko metalnih kolutića na dnu, kao što je ovaj što ga sada držim u ruci, nije bilo ništa drugo. O staroj škrinji nismo u taj mah, tako reći, ni vodili računa, jer je svu našu pažnju bila privukla neka tamna, zgurena prilika. Bila je to mračna, u crno odjevena ljudska prilika, koja je čučala, lica oslonjena na rub škrinje. Raširenim rukama bila je obuhvatila s obje strane škrinju, pa joj se uslijed takva položaja krv bila ustajala, a lice je poprimilo boju jetre i u tolikoj se mjeri izobličilo da ga nitko ne bi bio mogao prepoznati. I moj je klijent bio uspio prepoznati nestalog upravitelja tek kad podigosmo leš, ali i tada uglavnom po visini, odijelu i kosi. Bilo je očito da je mrtvac ležao ondje već nekoliko dana, ali na tijelu mu ne nađosmo nikakve rane ili masnice pa nismo mogli zaključiti što ga je dovelo do tako jeziva kraja. A kad je leš iznijet iz podruma, suočismo se s drugim, isto toliko strahovito teškim problemom kakav je bio onaj od kojega smo bili počeli. Priznajem, Watsone, sad sam ishodom svoje istrage bio razočaran. Zasigurno sam računao da ću riješiti tu zagonetku čim pronađem mjesto o kojemu je riječ u ritualu, ali eto, sad sam se nalazio na tom

PRAETORIOUS 104 mjestu, a znao sam manje nego ikad što je, zapravo, obitelj Musgrave bila sakrila tako smišljenim mjerama opreza. Bruntonovu sam sudbinu, doduše, bio objasnio, ali sad je trebalo utvrditi kako ga je ona zadesila i kakvu je ulogu imala pri tom ona žena koja je nakon njega bila nestala. Sjedio sam na jednoj bačvici u kutu, zadubljen u čitavu tu stvar. Poznata vam je, Watsone, moja metoda. U takvim se slučajevima stavljam u položaj odnosnog čovjeka i, pošto najprije ocijenim njegovu inteligenciju, u svojoj mašti pokušavam misliti kako bih ja postupio pod sličnim okolnostima. U tom slučaju stvar je bila utoliko jednostavnija, što je Brunton bio čovjek naročite inteligencije, pa nije trebalo ništa dodavati da bi se uspostavila ona međusobna ravnoteža koju uspostavljaju astrolozi. On je znao da je mjesto skriveno i da to samo po sebi predstavlja izvjesnu vrijednost. Pronašao je to mjesto, ali je potom ustanovio da je kamena ploča koja ga pokriva suviše teška da bi je jedan sam čovjek mogao pokrenuti. I, što sad? Izvana pomoć ne može dobiti, i kad bi izvan kuće imao povjerljiva čovjeka, jer bi morao otvarati zaključana vrata i izlagati se opasnostima da bude otkriven. Mnogo bi pogodnije bilo naći pomagača u samoj kući. Ali, kome da se obrati? Ona mu je djevojka odana. Muškarac gotovo redovno teško shvaća da je zauvijek izgubio ljubav neke žene kad se suviše loše ponio prema njoj. Sudeći po svemu, Brunton se morao sitnim pažnjama izmiriti s djevojkom Howells, a onda je privoljeti da mu bude suučesnikom. Njih dvoje će otići jedne noći zajedno u podrum i sasvim će lijepo zajedničkim snagama podići kamenu ploču. Toliko sam živo zamislio njihove postupke, kao da sam ih gledao svojim očima. Ali za njih dvoje od kojih je jedno bila žena, podizanje kamene ploče bilo je težak posao. Ta ni nas dvojica, onaj krupni policajac iz Sussexa i ja, nismo taj posao lako obavili. Šta li su oni mogli poduzeti da olakšaju sebi taj posao? Vjerojatno ono što bih i ja u tom slučaju bio učinio. Ustadoh i pažljivo pregledah razne klade koje su ležale porazbacane unaokolo po podu. Ubrzo pronađoh ono čemu sam se nadao. Jedna je klada, otprilike tri stope dugačka, bila na jednom svom kraju kao usječena, dok je nekoliko drugih bilo spljošteno kao da su bile pod pritiskom nekog pozamašnog tereta. Sad je sve postalo jasno. Kad su djelimice podigli kamenu ploču, stali su da guraju klade u procijep, sve dok otvor nije postao tolik da su se kroza nj mogli provući. Zatim su

PRAETORIOUS 105 poduprli ploču jednim trupcem na čijem se donjem kraju neizbježno morao pojaviti usjek, jer ga je kamena ploča čitavom svojom težinom potiskivala na sam svoj rub. Dotle sam se nalazio na sigurnom tlu. Ali, kako da rastumačim sada samu ponoćnu dramu? Jasno je da se u jamu mogla uvući samo jedna osoba i da je ta osoba bio Brunton. Djevojka je za to vrijeme morala čekati gore. On je zatim otključao sanduk i dodao joj po svoj prilici, sve što se nalazilo u njemu, jer u sanduku nismo našli ništa, a zatim, što se zatim moglo dogoditi? Kakva li se to vatra osvete koja je tinjala raspirila iznenada u divlji plamen u bujnoj prirodi ove keltske djevojke, kad je vidjela kako joj je čovjek koji ju je prevario, možda čak i mnogo više prevario nego što mi slutimo, prepušten na milost i nemilost? Ili je drvo samo pukim slučajem isklizlo, pa se kamen stropoštao zatvorivši Bruntona u toj njegovoj kosturnici? Možda joj je jedina krivnja u tome što je prešutjela njegovu kob? A možda je pak vlastoručno, iznenadnim udarcem odbacila podupirač i pustila da ploča grune na svoje mjesto. Bilo kako mu drago, meni se činilo da vidim priliku te žene koja, čvrsto držeći svoje pronađeno skriveno blago, u sumanutom bijegu juri uz zavojito stubište dok joj u ušima bruji prigušen vrisak koji se razliježe iza njenih leđa i izbezumljeno udaranje ruku o kamenu ploču — o ploču pod kojom trne život njenog nevjernog ljubavnika. U tome leži tajna njenog poblijedjela lica, njenog živčanog sloma, njenog napada histeričnog smijeha koji je uslijedio slijedećeg jutra. Nego što li se to nalazilo u sanduku? Pa to je, naravno, morao biti onaj stari metal, to su bili oni obluci koje je izvukao moj klijent. Čim joj se ukazala prilika ona ih je bacila u ribnjak da ukloni i posljednji trag svog zločina. Punih dvadeset minuta sjedio sam nepomično i razmišljao o tom slučaju. Musgrave je za to vrijeme stajao sav blijed u licu i mahao svojim fenjerom upirući pogled u otvor. — To su kovani novci Charlesa I — reče on držeći nekoliko komada novaca koji su bili ostali u sanduku. — Vidite, pravilno sam ustanovio datum postanka Rituala. — Moramo pronaći još nešto drugo što je u vezi s Charlesom I — viknuh kad mi iznenada sinuše kroz glavu prva dva pitanja iz Rituala.

PRAETORIOUS 106 — Dopustite mi da vidim sadržinu vreće koju ste izvadili iz ribnjaka. Popesmo se u njegovu radnu sobu, i on iznese pred mene ono što je bio izvadio iz ribnjaka. Dok sam gledao onaj gotovo crni metal i ono mračno kamenje bez ikakva sjaja, shvatih da im Musgrave nije pridavao nikakav značaj. Ali kad sam jedan od njih protrljao o svoj rukav, bljesnuo je kao iskra na tamnom uleknuću moga dlana. Metal je imao oblik dvostrukog iskrivljenog i udubljenog koluta. — Morate imati na umu — primijetih — da je rojalistička stranka u Engleskoj dizala glavu poslije kraljeve smrti i da su njene pristalice, kad su morale da bježe, vjerojatno posakrivale svoje najveće dragocjenosti s namjerom da se, kad nastupe mirnija vremena, po njih vrate. — Moj predak, sir Ralph Musgrave, bio je uvažen vitez i desna ruka Charlesa II za vrijeme njegova potucanja — reče moj prijatelj. — Ah, tako — odvratih ja. — Pa, onda imamo i posljednju kariku koja nam je još nedostajala. Moram ti čestitati što si došao, mada na prilično tragičan način, do jedne relikvije koja sama po sebi ima ogromnu vrijednost, ali je još vrednija kao historijska rijetkost. — A što predstavlja ona? — procijedi on iznenađeno. — Ništa manje nego staru krunu engleskih kraljeva. — Krunu? — Upravo to. Razmisli što kaže Ritual. Kako ono glasi? »Čije je to bilo? Onoga koji je nestao«. To se dogodilo poslije Charlesova pogubljenja. Zatim: »Čije će to biti?« Onoga koji dođe iza onoga koji je nestao. To je bio Charles II čiji se povratak već predviđao. Nema nikakve sumnje da je slupana izobličena dijadema nekad resila glave kraljeva dinastije Stuarta. — A kako je dospjela u ribnjak? — Oh, na to je pitanje lako odgovoriti. — Rekavši to, počeh nizati dugi lanac pretpostavki i dokaza koji sam bio izgradio. Kad završih svoje izlaganje, sumrak je već uvelike bio prošao, i na nebu je već sjao mjesec. — A kako to da Charles, kad se vratio, nije dobio svoju krunu? —

PRAETORIOUS 107 upita Musgrave, vraćajući relikvije u vreću. — Ah sad ukazuješ na jednu točku koju nećemo možda nikad objasniti. Vjerojatno je onaj Musgrave, koji je čuvao tajnu, umro u međuvremenu, ali je prije svoje smrti zaboravio, tko zna zašto, da je na vrijeme otkrije i ostavio je svojim potomcima samo jednu uputu bez ikakva shvatljiva objašnjenja. Od toga dana pa do danas ta je nejasna uputa prelazila predajom iz ruke u ruku, od oca na sina, sve dok najzad nije dospjela u ruke čovjeka koji joj je dokučio tajnu i svoju smjelost platio životom. — Eto vam priče o ritualu porodice Musgrave, Watsone. Kruna se nalazi kod njih u Hurlstonu — ali su imali pravnih poteškoća i morali su platiti priličan iznos da bi im se odobrilo da je mogu zadržati. Uvjeren sam da će vam je, ako se pozovete na mene, rado pokazati. A o onoj se ženi nikad više nije ništa čulo. Vjerojatno je napustila Englesku i otišla u neku zemlju preko mora ponijevši sobom uspomenu na svoj zločin.

PRAETORIOUS 108 REIGATESKA VLASTELA Bilo je to s proljeća 1887. godine, nešto ranije nego što se moj prijatelj Sherlock Holmes bio sasvim oporavio od silnih naprezanja. Čitavo pitanje nizozemske kompanije »Sumatra« i goleme intrige barona Maupertuisa suviše su još svježe u javnosti, suviše tijesno povezane s politikom i financijama, da bi bile pogodan predmet za ove crtice. Međutim, sve je to na posredan način dovelo do čudnog i zamršenog problema, koji je mom prijatelju omogućio da istakne vrijednost jednog novog oružja, između mnogih kojima se služio u borbi protiv zločina što ju je vodio cijelog svog života. Iz svojih bilježaka vidim da sam 14. aprila primio brzojav iz Lyona, kojim sam bio obaviješten da Holmes leži bolestan u hotelu »Dulong«. U roku od 24 sata bio sam već u njegovoj bolesničkoj sobi i osjetio olakšanje kad sam vidio da simptomi bolesti ne naviještaju ništa opasno. Njegova željezna konstrukcija bila je podlegla naporima istrage što je trajala više od dva mjeseca, kad je radio najmanje po 15 sati dnevno, a često, kako me je uvjeravao, i po pet dana bez prekida. Pobjeda koju je izvojevao nije ga spasila od posljedica strahovitih napora. Onog trenutka kad je evropska štampa bila puna njegovih imena i kad mu je soba bila zasuta brzojavnim čestitkama, zatekao sam ga kao žrtvu najdublje potištenosti. Čak ni spoznaja, da je uspio tamo gdje su policije triju zemalja doživjele neuspjeh i da je u svemu doskočio najvećom evropskom varalici, nije bila u stanju da ga digne iz živčane obamrlosti. Tri dana kasnije bili smo ponovo zajedno u Baker Streetu. Mom je prijatelju očito bila potrebna promjena sredine, a pomisao da bih mogao u toku proljeća provesti s njim tjedan dana odmora izvan grada i mene je uvelike privlačila. Moj stari prijatelj, pukovnik Hayter, kojeg sam nekad liječio u Afganistanu, imao je sada kuću u blizini Reigatea, u pokrajini Surrey, i često me je zvao da ga posjetim. Prilikom posljednjeg poziva kazao mi je kako bi bio vrlo sretan kad bi mogao tom prilikom pozdraviti kao svog gosta, Holmesa. Bilo je potrebno malo diplomacije da Holmesa pridobijem za svoj plan i da ga odvučem izvan grada. Kad je doznao da je moj domaćin neženja i da će kod njega uživati najveću slobodu, Holmes uzmaknu pred mojom diplomatskom

PRAETORIOUS 109 strategijom i prihvati plan. Tjedan dana poslije povratka iz Lyona nalazili smo se već kod pukovnika. Kao sjajan stari vojnik, koji je vidio mnogo svijeta, Hayter ubrzo pronađe, kao što sam i očekivao, da Holmes i on imaju mnogo zajedničkih crta. Poslije večere, na dan našeg dolaska, sjedili smo u pukovnikovoj lovačkoj sobi. Holmes se bio ispružio na ležaju, a Hayter mi je pokazivao svoju malu zbirku vatrenog oružja. — Uzgred budi rečeno, — izjavi odjednom pukovnik, — ponijet ću sa sobom gore, za slučaj uzbune, jedan od ovih revolvera. — Kakve uzbune? — upitah ga. — U posljednje vrijeme sve me više u ovom kraju obuzima strah. Starom Actonu, jednom našem ugledniku, prošlog ponedjeljka provalili su u kuću. Nisu ga mnogo oštetili, ali zločinci su još na slobodi. — I nije im se ušlo u trag? — upita Holmes, pogledavši pukovnika. — Ne, bar do sada ne. Ali, riječ je o neznatnoj stvari, o jednom od naših malih seoskih zločina koji, gospodine Holmes, ne mogu privući vašu pažnju poslije velikog uspjeha što ste ga doživjeli u onom slučaju koji je zatalasao svu međunarodnu policiju. Holmes odmahnu rukom na tu pohvalu, ali je osmijehom pokazivao da mu godi. — Je li bilo kakvih zanimljivih detalja? — Mislim da nije. Lopovi su ispreturali svu biblioteku, razvalili ladice, ispremetali ormare, a rezultat je bio: jedan svezak Popeova »Homera«, dva posrebrena svijećnjaka, jedan pritiskivač od bjelokosti, mali barometar u hrastovu okviru i klupko konopca. — Čudne li zbirke! — uzviknuh. — Oh, lopovi su očito digli sve do čega su mogli doći! Holmes progunđa s ležaja: — Trebalo bi da okružna policija poduzme nešto — reče — jer je svakako očito ... Ali, podigoh prijeteći prst.

PRAETORIOUS 110 — Dragi moj druže, došli ste ovamo da se odmorite. Ne laćajte se zaboga novog posla, ta živci su vam sasvim iskidani. Holmes slegnu ramenima, pogleda veselo pukovnika pogledom punim nemoći i mirenja sa sudbinom pa razgovor skrenu u manje opasne vode. Međutim, bilo je, kako se činilo, suđeno da sva moja profesionalna opreznost ode do đavola, jer nam se slijedećeg jutra spomenuto pitanje nametnu tako oštro, da ga je bilo nemoguće mimoići, pa je naš posjet unutrašnjosti uzeo tok, kakav nitko od nas nije mogao predvidjeti. Doručkovali smo kad odjednom uletje upravitelj pukovnikova gospodarstva. Činilo se da ga je sva pristojnost bila napustila. — Jeste li čuli novost, gospodine? — reče sav zadihan. — Kod Cunninghamovih, gospodine! — Zar provala? — uzviknu pukovnik, a šalica s kavom zastade mu na pola puta do usta. — Ubojstvo! Pukovnik zviznu. — Pobogu — reče — pa tko je ubijen? Mirovni sudac ili njegov sin? — Ni sudac ni njegov sin, gospodine, nego kočijaš William. Metak mu je prošao kroz srce. Nijedne riječi nije izustio. — A tko ga je ubio? — Provalnik, gospodine. Ubio ga, a onda poletio kao strijela i uspio umaći. Bio je upravo provalio kroz prozor od ostave, kad naiđe William i izgubi život spasavajući imovinu svog gospodara. — E, kad je tako, odmah ćemo onamo — reče pukovnik i mimo nastavi doručak. — To je gadna stvar — doda kad je upravitelj otišao. — Stari Cunningham je prvi vlastelin u našem kraju, a i vrlo pristojan čovjek. To će ga slomiti, jer je William bio niz godina kod njega u službi, a bio je dobar sluga. Očito su to oni isti zločinci koji su provalili u Actonovu kuću. — I ponijeli sa sobom onu tako neobičnu zbirku? — reče Holmes zamišljeno.

PRAETORIOUS 111 — Točno. — Hm! To je možda najjednostavnija stvar, ali već na prvi pogled zaista je malo čudno, zar ne? Od bande provalnika koja radi u unutrašnjosti moglo bi se očekivati da mijenja mjesto svojih operacija, a ne da u toku nekoliko dana provali u dvije kuće u istom mjestu. Kad ste sinoć govorili o poduzimanju mjera opreza, sjećam se da sam promislio da je ovo vjerojatno posljednja župa u Engleskoj na koju bi lopovi mogli skrenuti pažnju, a to samo znači da još moram mnogo toga naučiti. — Bit će to neki dobar poznavalac ovog kraja — reče pukovnik. — Ako je tako, onda su, naravno, kuće gospode Actona i Cunninghama, kao najveće u ovom mjestu, morale biti meta provalnika. — A one su i najbogatije. — Pa, možda. Ali, ta se gospoda već više godina parniče, pa su se, mislim, propisno iscijedili. Stari Acton ističe neko svoje pravo na polovicu Cunninghamova imanja, pa su se advokati objeručke bacili na posao. — Ako je to nekakva bitanga iz mjesta, lako će ga uhvatiti — reče Holmes zijevajući. — U redu, Watsone, nemam namjeru da se u to miješam. — Inspektor Forrester, gospodine — reče uto upravitelj, otvarajući vrata. U sobu uđe policajac, okretan mlad čovjek oštroumna lica. — Dobro jutro, pukovniče — reče. — Nadam se da ne smetam, ali smo čuli da je ovdje gospodin Holmes iz Baker Streeta. Pukovnik pokaza rukom na mog prijatelja i inspektor se pokloni. — Gospođine Holmes, pomislili smo da biste se možda htjeli nama pridružiti. — Sudbina je protiv vas, Watsone — reče Holmes smijući se. — Upravo smo o ovoj stvari razgovarali, kad ste vi ušli, inspektore. Možda ćete nam moći navesti kakav detalj. — Kad je inspektor sjeo na stolicu na uobičajen način, znao sam da je slučaj beznadan.

PRAETORIOUS 112 — U slučaju Acton nemamo nikakva putokaza. Ali, postoji mnogo šta odakle se može poći, a osim toga, nema sumnje, da je u oba slučaja djelovala ista grupa. Provalnik je viđen. — Ah! — Da, gospodine. Ali, pošto je ubio metkom jadnog Wiiliama Kinvana, pobjegao je kao zec. Stari gospodin Cumningham vidio ga je s prozora svoje spavaće sobe, a njegov sin, gospodin Alec, sa stražnjih vrata. Bilo je oko ponoći. Gospodin Cunningham je upravo htio leći, a gospodin Alec je imao na sebi kućni haljetak i pušio lulu. Obojica su čuli kočijaša Williama kako zove u pomoć, a gospodin Alec je otrčao da vidi o čemu se radi. Stražnja vrata su bila otvorena, i, kada se spustio na kraj stepenica, vidio je kako se napolju rvu dva čovjeka. Jedan od njih je ispalio metak pa je drugi pao, a onda je ubojica poletio kroz vrata i skočio preko živice. Gospodin Cunningham, koji je gledao kroz prozor spavaće sobe, vidio je čovjeka kad je izišao na cestu, ali ga je odmah zatim izgubio s vida. Gospodin Alec se zaustavio da vidi može li pomoći čovjeku koji je izdisao, pa je nitkov tako uspio umaći. Osim činjenice da je riječ o čovjeku srednjeg rasta, odjevena u tamno odijelo, nemamo nikakvih drugih podataka, ali tragamo: ako je stranac, uskoro ćemo ga pronaći. — A što je William tamo radio? Da li je rekao štogod prije nego je izdahnuo? — Nije rekao ni jedne riječi. Živio je s majkom u vratarevoj kućici, a kako je dobar momak, pretpostavlja se da je otišao do kuće s namjerom da vidi je li tamo sve u redu. Naravno, slučaj kod Actona natjerao je sve da budu oprezni. Provalnik mora da je tek bio obio vrata — brava je bila obijena — kad se William okomio na njega. — Da li je William rekao štogod svojoj majci prije nego je izišao? — Ona je stara i gluha, pa nam nije mogla reći ništa konkretno. Smrću sina izgubila je napola pamet, a koliko znam, nikad nije ni bila naročito prisebna. Međutim, postoji jedna vrlo važna okolnost. Pogledajte ovo! On izvadi papirić istrgnut vjerojatno iz nekakve bilježnice i raširi ga na koljenu.

PRAETORIOUS 113 — Taj je papirić nađen u ruci poginulog čovjeka, između kažiprsta i palca. čini se da je otkinut od nekog većeg lista. Vidjet ćete da je vrijeme, što se spominje ,na papiriću, upravo vrijeme kad je smrt stigla jadnog momka. Po svemu se čini da je ubojica istrgao papir iz neke bilježnice, a onda mu ga je William otrgnuo, pa je od papira ostao u Williamovoj ruci samo djelić. Na papiriću je moglo biti riječi o nekakvu sastanku. Holmes uze papirić u ruke. — Ako pretpostavimo da je na papiriću bilo riječi o ugovorenom sastanku — nastavi inspektor — nameće nam se misao da je William Kirwan, iako su ga cijenili kao poštena čovjeka, bio možda u vezi s provalnikom. Možda ga je sreo pred kućom, možda mu je čak i pomogao da obije vrata, a onda su se posvadili. — Taj je papirić izvanredno zanimljiv — reče Holmes, pošto ga je pažljivo ispitao. — Korijenje te stvari dublje je nego što sam mislio — reče i obori glavu, zamišljen. Spazivši kako je njegov slučaj djelovao na glavnog londonskog stručnjaka, inspektor se nasmiješi. — Vaša posljednja opaska — reče odmah Holmes — dosta je uvjerljiva i svakako duhovita, pa se ne može sasvim odbaciti mogućnost da je postojao nekakav sporazum između provalnika i sluge; ako je taj sporazum postojao, onda je taj listić zapravo poruka jednog od dvojice, poruka kojom je ugovoren sastanak. Ali, rukopis na tom listiću otkriva ... — nastavi Holmes pa ponovo obori glavu i ostade nekoliko trenutaka duboko zamišljen. Kad ponovo podiže glavu, bio sam iznenađen: obrazi su mu se bili zarumenjeli, ali oči su sjale kao prije bolesti. On skoči na noge. Bila mu se vratila nekadašnja energija. — Prvo da vam kažem — reče — želio bih se potanje osvrnuti na ta j slučaj. Postoji u njemu nešto što me se izvanredno dojmilo. Ako mi dopustite, pukovniče, napustit ću načas svog prijatelja Watsona i vas i poći s inspektorom da provjerim koliko je istine u mojim nagađanjima. Evo me natrag za pola sata. Prošlo je i sat i pol. Inspektor se vrati sam. — Gospodin Holmes šeće se gore-dole poljem — reče. — On želi da sva četvorica pođemo do one kuće.

PRAETORIOUS 114 — Do kuće gospodina Cunninghama. — Baš tako, gospodine. — A zašto? Inspektor slegnu ramenima. — Ne znam točno, gospodine. Među nama govoreći, bojim se da gospodin Holmes nije još potpuno zdrav. On se vrlo čudno vlada i previše je uzbuđen. — Nije potrebno, mislim, da se uzbuđujete — rekoh. — U njegovu vladanju, naoko čudnom, ima sistema. Imao sam često prilike da to više puta utvrdim. — Netko bi, možda, pomislio da u njegovu sistemu ima i ludosti — promuca inspektor. — Ali, on sav gori od nestrpljenja da krenemo, pukovniče, pa će biti najbolje, ako ste spremni, da odmah iziđemo. Nađosmo Holmesa kako korača gore-dolje poljem, oborene glave, s rukama u džepovima. — Stvar postaje sve zanimljivija — reče. — Watsone, naš boravak u unutrašnjosti očito je uspješan. Proveo sam divno jutro. — Kako čujem, bili ste na mjestu zločina — reče pukovnik. — Inspektor i ja samo smo malo zajedno izviđali. — Jeste li što otkrili? — Dakle, vidjeli smo nekoliko vrlo zanimljivih stvari. Prije svega, tijelo nesretnog čovjeka. Nesretnik je sigurno poginuo od revolverskog hica, to je sada utvrđeno. — Oh, znači, i u to ste sumnjali? — Znate, dobro je kad se sve provjeri. Naš pregled nije bio suvišan. Razgovarali smo s gospodinom Cunninghamom i s njegovim sinom koji su nam točno pokazali gdje se ubojica, kad je bježao iz vrta, probio kroz živicu. To je vrlo važno. — Naravno. — Onda smo posjetili majku onog nesretnog momka. Međutim, nismo mogli dobiti nikakve obavijesti, jer je stara i nemoćna. — A kakav je ishod vaše istrage?

PRAETORIOUS 115 — Uvjerili smo se da je zločin sasvim neobičan. Možda će naš sadašnji posjet kući gospodina Cunninghama unijeti nešto svjetla. Mislim da smo se složili, gospodine inspektore, da je listić, što je nađen u ruci mrtvog čovjeka, a na kojemu je napisan točan sat smrti tog momka izvanredno važan. — Taj listić trebao bi nam poslužiti kao putokaz, gospodine Holmes. — To i jest putokaz. Tko god je to pismo napisao, postigao je njime da je William Kirwan, ustao iz svoje postelje u to vrijeme. Nego, gdje je drugi dio tog papira? — Pažljivo sam pregledao tlo u nadi da ću ga naći — reče inspektor. — Istrgnut je iz ruke mrtvog čovjeka. Zašto je netko toliko želio da ga se dokopa? Očito, jer ga je teretilo. A što bi on s tim drugim dijelom papira uradio? Sigurno bi ga bio stavio sebi u džep, pošto bi primijetio da je drugi njegov dio ostao u stisnutoj ruci leša. Kad bismo mogli doći do ostatka toga listića, približili bismo se znatno otkrivanju tajne. — Da, ali kako da se dočepamo ubojičina džepa, prije nego što uhvatimo samog ubojicu. — Ipak je vrijedilo i o tome razmisliti. Postoji, zatim, još nešto očito. Pismo je poslano Williamu. Čovjek, koji ga je napisao nije mu ga mogao uručiti, inače bi mu usmeno rekao što mu je napisao u pismu. A tko mu je onda uručio pismo? Da mu nije poslano poštom? — To sam ja istražio — reče inspektor. — William je jučerašnjom poštom dobio jedno pismo. Omotnicu je uništio. — Odlično — uzviknu Holmes i potapša inspektora po ramenu. — Vi ste vidjeli poštara. Zadovoljstvo je raditi s vama. Ako pođete sa mnom, pukovniče, pokazat ću vam gdje je izvršen zločin. Prođosmo pored dražesne kuće u kojoj je živio ubijeni čovjek i uputismo se hrastovim drvoredom koji nas je doveo do lijepe stare kuće u stilu kraljice Anne. Holmes i inspektor povedoše nas do sporednog ulaza koji je odvojen vrtom od živice podignute uz cestu. Na kuhinjskim vratima stajao je policajac.

PRAETORIOUS 116 — Otvorite vrata — reče mu Holmes. — Eto, na tom stepeništu stajao je mlađi Cunningham i vidio kako se dva čovjeka bore u blizini. Stari gospodin Cunningham bio je na onom prozoru, drugom slijeva i vidio je jednog čovjeka kako bježi, i to baš lijevo od živice. Vidio ga je i mladi Cunningham. Obojica su potpuno sigurni da je čovjek koji je bježao preskočio živicu. Onda je gospodin Alec potrčao i klekao pored ranjenog čovjeka. Kao što vidite, tlo je vrlo tvrdo, pa nema tragova kojim bismo mogli krenuti u potjeru za zločincem. Dok je on u vrtu izlagao svoja opažanja, iza ugla kuće pojaviše se odjednom dva čovjeka. Jedan je bio postariji, oštrih crta lica, izbrazdana dubokim borama, i sumornih očiju; drugi je bio vedar, mlad čovjek, koji je živahnim i nasmijanim izrazom lica, a i finim odijelom, bio u potpunoj suprotnosti s poslom koji nas je bio doveo ovamo. — Zar se još time bavite? — reče mladić Holmesu. — Mislio sam da vi Londonci nikad ne griješite. Međutim, sad mi se čini da niste suviše brzi. — Ah, morate nam dati malo vremena — reče Holmes dobroćudno. — Da, trebat će vam dosta vremena — reče mladić. Bio je to Alec Cunningham. — Ne raspolažemo, naime, nikakvim putokazom. — Imamo jedan — odgovori inspektor. — Kad bismo samo mogli naći... Zaboga! Što je to s vama, gospodine Holmes? Na licu mog jadnog prijatelja odjednom se pojavi strašan izraz. Oči mu se prevrnuše, lice mu se zgrči kao da je na umoru, zajeca, umuknu i sruši se na zemlju. Zgranuti ovim iznenadnim i jakim padom, prenijesmo ga u kuhinju, gdje se zavali u velik naslonjač. Nekoliko je trenutaka teško disao. Najzad, moleći nas stidljivo da mu oprostimo što ga je slabost savladala, ponovo se diže. — Watson će vam reći da sam se tek oporavio od teške bolesti — objasni on prisutnima. — Sklon sam takvim iznenadnim živčanim napadima. — Želite li da vas pošaljem kući mojim dvokolicama? — zapita ga stari Cunningham. — Pa, kad sam već ovdje, ima jedna stvar u koju bih se htio

PRAETORIOUS 117 uvjeriti. Možemo je vrlo lako provjeriti. — Što je to? — Eto, čini mi se, da je ipak jadni William stigao tek kad je provalnik već bio ušao u kuću. Vi, čini se, smatrate kako je utvrđeno da provalnik uopće nije ušao u kuću, iako su vrata bila obijena. — To je očito — reče ozbiljno gospodin Cunningham. — moj sin Alec nije bio još legao, a on bi zacijelo čuo da se netko vrzmao po kući. — Gdje je sjedio? — Sjedio sam i pušio u svojoj garderobi — odgovori sin umjesto oca. — Koji je to prozor? — Posljednji slijeva, do očeva. — I vaša i njegova svjetiljka bile su zapaljene, zar ne? — Jesu. — Tu ima nekoliko čudnih stvari — reče Holmes smiješeći se. — Zar nije neobično da provalnik, i to provalnik koji ima izvjesno iskustvo, namjerno provaljuje u kuću u vrijeme kad po svjetlima može zaključiti da dva člana obitelji još nisu legla? — Mora da je neki hladnokrvan čovjek. — Zapravo, da slučaj nije čudan, ne bismo bili primorani da od vas tražimo objašnjenje — reče gospodin Alec. — Ali što se tiče vaše pretpostavke da je čovjek provalio u kuću prije nego ga je William uhvatio, mislim da je ta pretpostavka besmislena. Zar kuća ne bi bila u neredu i zar nam ne bi nedostajale stvari koje bi bio ponio sa sobom? — Zavisi od stvari koje su bile tamo — reče Holmes. — Treba da imate na umu da imamo posla s provalnikom, koji je čudan stvor, pa da radi na neki njemu osoben način. Sjetite se, na primjer, čudne zbirke koju je uzeo kod Actona. Što je ono bilo? Klupko konopa, pritiskivač i još kojekakve drangulije. — E, pa mi smo potpuno u vašim rukama, gospodine Holmes — reče stari Cunningham. — Šta god vi ili inspektor predložite, bit će

PRAETORIOUS 118 posve sigurno učinjeno. — Prvo — reče Holmes — želio bih da ponudite nagradu, prijedlog bi morao poteći od vas, službenim bi osobama, naime, trebalo nešto više vremena da se slože o visini nagrade, a to se nikada ne može postići dovoljno brzo. Ovdje sam skicirao obavijest. Da li biste je htjeli potpisati? Pedeset funti bit će, mislim, sasvim dovoljno. — Dao bih rado i pet stotina — reče mirovni sudac uzimajući papir i olovku od Holmesa. — Ali, tu ima netočnosti — doda pogledavši obavijest. — Napisao sam je prilično na brzinu. — Vidite, vi počinjete: »Pošto je u utorak u jedan i četrdeset ujutro načinjen pokušaj«, itd. Zapravo se to dogodilo u jedanaest i četrdeset. Bilo mi je žao što je pogriješio, jer sam znao kako Holmes teško prima svaku grešku takve vrste. Velika mu je odlika upravo i bila točnost, ali nedavna ga je bolest dobro prodrmala, i ova sitnica bila mi je dovoljan dokaz da se još nije posve oporavio. Očito se načas zbunio, pa se inspektor namrštio, a gospodin Alec Cunningham prasnuo je u smijeh. Međutim, stari gospodin ispravi pogrešku i vrati Holmesov papir. — Odštampajte to što je moguće prije — reče. — Vaša je pretpostavka, čini mi se, odlična. Holmes stavi pažljivo papir u bilježnicu. — A sad — reče — bilo bi zaista dobro da svi zajedno pregledamo kuću i konačno provjerimo da li je ovaj doista čudan provalnik ipak nešto ponio sa sobom. Holmes pregleda pažljivo provaljena vrata. Bilo je očito da je bilo zabijeno dlijeto ili jak nož i da je brava tako razvaljena. Vidjeli su se jasni tragovi na mjestu gdje je bila pričvršćena. — Zar nemate zasuna? — upita. — Nismo nikada vjerovali da nam je potreban. — Držite li pseto? — Držimo, ali je ono vezano s druge strane kuće.

PRAETORIOUS 119 — Kada posluga liježe? — Oko deset. — Čuo sam da je William obično lijegao u to vrijeme. — Točno. — Neobično je da baš te noći nije legao u to doba. A sada, gospodine Cunninghame, hoćete li biti ljubazni da nam pokažete kuću. Popločeni hodnik odakle se ulazilo u kuhinju vodio je preko drvenog stepeništa ravno na prvi kat, a završavao se odmorištem koje se nalazilo nasuprot drugom, ljepšem stepeništu koje je vodilo iz prednjeg hola. Odavde se ulazilo u radnu sobu i u više spavaćih soba, uključujući tu i sobe gospodina Cunninghama i njegova sina. Holmes je koračao lagano, razgledaiući pažljivo arhitekturu kuće. Prema izrazu njegova lica učini mi se da je na svježem tragu, ali nisam mogao ni zamisliti što je zaključio. — Dragi moj gospodine — reče pomalo nestrpljivo Cunningham — to je zacijelo posve nepotrebno. Na kraju stepeništa je moja soba, a do nje je soba moga sina. Rasudite sad sami da li je provalnik mogao doći ovamo, a da nas pri tom ne uznemiri. — Morali biste obići čitavu kuću, ako vjerujete da biste mogli naći svjež trag — reče sin i pakosno se nasmiješi. — Ipak vas moram zamoliti da budete još malo strpljivi sa mnom. Htio bih, na primjer, vidjeti što se sve može obuhvatiti pogledom s prozora spavaćih soba. Ovo je, ako se ne varam, soba vašeg sina — reče i otvori vrata — a ovo je pretpostavljam garderoba u kojoj je sjedio i pušio kad je izbila uzbuna. Kamo gleda ovaj prozor? — On prijeđe preko spavaće sobe i ogleda se po drugoj prostoriji. — Nadam se da ćete sada biti zadovoljni — reče mrzovoljno Cunningham. — Hvala vam. Čini mi se da sam vidio sve što sam želio vidjeti. — Onda, ako je to zaista potrebno, možemo sada ići u moju sobu. — Ako vam suviše ne dosađujemo ... Mirovni sudac sleže ramenima i povede nas u svoju sobu. Bila je to

PRAETORIOUS 120 obična, jednostavna soba. Idući prema prozoru, Holmes časkom zastade, pa se nađosmo zajedno, posljednji u skupini. Na četvrtastom stoliću pored postelje nalazila se posuda s narančama, a do nje vrč s vodom. Prolazeći pokraj tog stolića Holmes, koji se nalazio preda mnom, odjednom se sagnu i na moje veliko iznenađenje namjerno sruši sve. Vrč se razbi u hiljadu komada, a voće se otkotrlja na sve strane. — Što ste to učinili, Watsone? — reče hladno. — Napravili ste priličan nered na ovom sagu. Zbunjen, sagnuh se i počeh skupljati naranče: bio sam shvatio da moj prijatelj iz izvjesnog razloga želi da primim krivicu na sebe. Ostali se povedoše za mojim primjerom i podigoše stolić. — Hej — uzviknu inspektor — kamo je otišao? Holmes je bio nestao. — Pričekajte jedan trenutak — reče mladi Alec Cunningham. — Ovaj je čovjek, po mom mišljenju, poludio. Dođite sa mnom, oče, da vidimo kamo je nestao. Otac i sin poletješe iz sobe i ostaviše inspektora, pukovnika i mene da se međusobno zgledavamo. — Tako mi svega na svijetu, sklon sam da se složim s gospodinom Alecom — reče inspektor. — Možda je to posljedica njegove bolesti, ali mi se čini da ... — Riječi su mu bile naglo prekinute iznenadnim povicima: »U pomoć! U pomoć! Ubojstvo!« Sav zgranut, prepoznah glas svoga prijatelja. Izletjeh kao lud iz sobe i nađoh se na stepeništu. Povici, koji su se bili pretvorili u promuklu nerazgovijetnu viku dolazili su iz sobe starog Cunninghama. Uletjeh u nju, a zatim u garderobu. Dvojica Cunninghama bili su nagnuti nad tijelom opruženog Sherlocka Holmesa; mlađi mu je objema rukama stezao vrat, dok mu je stariji, kako se činilo, uvrtao ruku. Nas trojica otrgnusmo ih začas od njega, i Holmes se, sav blijed i očito iscrpen, posrćući podiže. — Uhapsite ove ljude, inspektore — reče zadihano. — Pod kakvom optužbom? — Pod optužbom da su ubili svoga kočijaša Williama Kinvana.

PRAETORIOUS 121 Inspektor ga zbunjeno pogleda. — Oh, što to kažete, gospodine Holmes — reče najzad. — Ta valjda ne mislite ... — Šutite, čovječe. Pogledajte im lica — viknu Holmes kratko. Nikada nisam vidio jasnije priznanje krivnje na ljudskom licu. Stariji čovjek doimao se kao da je otupio i oslijepio: lice mu je bilo poprimilo tužan, utučen izraz. U sina kao da je odjednom nestalo razmetljivosti kojom se isticao dotada. Okrutnost opake divlje zvijeri sjala mu je iz tamnih očiju i nagrđivala mu lijepo lice. Inspektor ne reče ništa, već priđe vratima i zazviždi zviždaljkom. Oba policajca se odmah odazvaše pozivu. — Ništa mi drugo ne preostaje, gospodine Cunninghame — reče. — Uvjeren sam da je riječ o grešci. Ali, vidite ... A, to biste htjeli? Baci ga! — I on izmahnu rukom i revolver, kojim je mladi čovjek upravo htio opaliti, pade s treskom na tlo. — Sačuvajte ga — reče Holmes i stavi nogu na revolver. — Vidjet ćete da će koristiti prilikom suđenja. A to je ono što smo u stvari i tražili — reče, podigavši komadić papira. — Ostatak lista? — Točno. — A gdje je bio? — Gdje sam bio siguran da mora biti. Sad ću vam rastumačiti sve. Mislim, pukovniče, da se vi i Watson sada možete vratiti, a ja ću vam se pridružiti najkasnije za jedan sat. Inspektor i ja moramo progovoriti koju riječ s uhapšenima. Siguran sam da ćete me vidjeti o ručku. Sherlock Holmes održa riječ i za jedan sat nam se pridruži u pukovnikovoj pušionici. Bio je u pratnji malenog starijeg gospodina, kojeg nam je predstavio kao gospodina Actona u čiju je kuću bilo najprije provaljeno. — Želio sam da gospodin Acton bude prisutan kad vam budem objašnjavao što se dogodilo — reče Holmes. — Jer je prirodno da je on i te kako zainteresiran za detalje. Bojim se, dragi pukovniče, da ćete zažaliti što ste primili u goste ovakva pustolova kakav sam ja.

PRAETORIOUS 122 — Naprotiv — odgovori toplo pukovnik. — Smatram izvanrednom povlasticom što mogu proučavati vaš sistem rada koji nadmašuje sva moja očekivanja. Ujedno priznajem da mi je potpuno nejasno kakav će biti ishod čitave te zagonetne stvari. Ne vidim zasada ni traga bilo kakvu rješenju. — Bojim se da će vas moje izlaganje razočarati, ali odavno imam običaj da ne krijem svoje metode rada ni pred svojim prijateljem Watsonom ni pred bilo kime ako ga to zanima. Ali, sada vam moram priznati da sam još prilično uzbuđen borbom koju sam vodio u garderobi, pa mislim da bi mi prijao gutljaj vaše rakije, pukovniče. Moje su snage u posljednje vrijeme i suviše često bile izvrgnute kušnji. — Nadam se da više niste imali živčanih napada. Sherlock Holmes se srdačno nasmije. — Vratit ćemo se na to kad za to dođe vrijeme — reče. — Izvještaj o ovom slučaju podnijet ću vam sad po utvrđenom redu, a pri tom ću vas upozoriti na neke sitnice koje su mi poslužile kao putokaz pri stvaranju zaključaka. Molim vas da me odmah prekinete, ako vam neki moji zaključci ne bi bili posve jasni. Kad istražujemo neki zločin naročito je važno da u nizu okolnosti razlikujemo bitne od slučajnih. Inače se naše snage rasipaju umjesto da jačaju. U ovom slučaju od prvog časa nisam ni najmanje sumnjao da se rješenje cijele stvari nalazi u papiriću koji je pronađen u ruci poginula čovjeka. Prije nego što potanje uđem u samu stvar htio bih vas upozoriti na jednu okolnost: ako, naime, izjava gospodina Aleca Cunninghama da je napadač, pošto je ubio Williama Kirwana, odmah pobjegao odgovara istini, onda razbojnik očito nije mogao istrgnuti papir iz ruke poginula čovjeka. A ako to nije učinio on, onda je to morao učiniti gospodin Alec Cunningham, jer, kad je stari gospodin sišao, na mjestu zločina našlo se već nekoliko slugu. Stvar je jednostavna, ali ju je gospodin inspektor previdio, jer je pošao od pretpostavke da gospoda nemaju nikakve veze s tim ubojstvom. Međutim, držim se načela da ne smijem nikada imati bilo kakvih predrasuda i da moram pažljivo slijediti samo činjenice. I zato sam se već u samom početku istrage našao u položaju da s izvjesnim nepovjerenjem gledam na ulogu koju je u toj stvari imao gospodin Alec Cunningham.

PRAETORIOUS 123 Vrlo sam pažljivo ispitao papirić koji nam je dao inspektor. Bilo mi je odmah jasno da je papirić samo dio jedne vrlo važne bilješke. Evo ga. Zar ne opažate nešto karakteristično na njemu? — Doima se nekako čudno — reče pukovnik. — Dragi moj gospodine — uzviknu Holmes — nema ni najmanje sumnje da papirić potječe od dvije različite osobe od kojih je svaka pisala svaku drugu riječ. Ako obratite pažnju na slova »t« u riječima »at« i »to« i usporedite ih s istim tankim slovima u riječima »quarter« i »Twelve«, odmah ćete zapaziti tu činjenicu. Kratka analiza ove četiri riječi omogućit će vam da s najvećom sigurnošću utvrdite da su riječi »learn« i »maybe« napisane sigurnim rukopisom, a riječ »what« nesigurnim. — Pa to je jasno kao dan! — uzviknu pukovnik. — nego, zašto bi dva čovjeka pisala zajednički isto pismo? — Njihov je posao bio očito zlonamjeran, pa kako jedan u drugog nisu imali povjerenja, odlučiše da u svemu što poduzimaju svatko sudjeluje podjednako. Sad je jasno da je od te dvojice glavnu riječ u tome poslu imao onaj koji je napisao riječi »at« i »to«. — Kako ste to zaključili? — To možemo zaključiti pa značajkama rukopisa. Ali, za takve pretpostavke imamo i jasnije razloge. Ako pažljivo ispitate tekst, neće vam biti teško da zaključite kako je čovjek sa sigurnijim rukopisom prvi ispisao svoje riječi, ostavljajući drugome da popuni praznine. Te praznine nisu bile dovoljne, pa se može vidjeti da je drugi morao stiskati slova kako bi mogao ubaciti svoju riječ »quarter« između »at« i »to«, što pokazuje da su te dvije riječi već bile napisane. Onaj tko je prvi napisao svoje riječi, nesumnjivo je čovjek koji je planirao cijelu tu stvar. — Izvanredno — uzviknu gospodin Acton. — Ali to još uvijek nije sve — reče Holmes. — Sada tek dolazimo do jednog detalja koji je naročito važan. Vama možda nije poznato da je zaključivanje o dobi nekog čovjeka na osnovi njegova rukopisa kod stručnjaka vrlo razvijeno. U normalnim okolnostima, dakako, jer se bolest i fizička slabost odražavaju kao znaci poodmakle dobi i kad je

PRAETORIOUS 124 čovjek mlad. Ako usporedimo drski, sigurni rukopis jednoga s nesigurnim rukopisom drugoga, koji je istina, još čitak, mada su slova »t« počela gubiti svoju poprečnu crtu, možemo reći da prvi rukopis potječe od mlada čovjeka, a drugi od čovjeka u godinama, kojeg se ipak ne može smatrati starim. — Odlično — uzviknu gospodin Acton. — Međutim, postoji još jedan sitniji, ali zanimljiviji detalj. Ima nešto zajedničko između ta dva rukopisa. Oni pripadaju ljudima koji su krvni srodnici. Možda se to najočitije vidi na slovu »e«, ali, po mom mišljenju, postoji još niz sitnih detalja koji ukazuju na tu istu činjenicu. Ne sumnjam nimalo u to da se u ta dva uzorka može naći uobičajeni obiteljski način pisanja. Dakako, iznosim vam sada samo glavne rezultate svog ispitivanja tog teksta. Postoje još dvadeset i tri druga zaključka, ali oni bi zanimali više stručnjake negoli vas. I na osnovi svih tih zaključaka može se kazati da su Cunninghamovi, otac i sin, napisali to pismo. Kad sam stigao dotle, idući je moj potez bio, sasvim razumljivo, ispitati detalje zločina i vidjeti koliko bi nam mogli pomoći u našem poslu. Otišao sam s inspektorom do kuće Cunninghamovih i tamo vidio sve što se moglo vidjeti. Rana na mrtvom čovjeku, to se moglo utvrditi s potpunom sigurnošću, bila je zadana revolverskim metkom, ispaljenim s udaljenosti od oko šest jardi. Na mrtvačkom odijelu nije bilo tragova baruta. Prema tome, Alec Cunningham je očito lagao kad je tvrdio da su se dva čovjeka rvala u trenutku kad je ispaljen metak. I otac i sin navodili su isto mjesto odakle je čovjek krenuo na cestu. Međutim, na tom je mjestu poširok jarak, koji je pri dnu vlažan. Kako u tome jarku nije bilo tragova, bio sam potpuno siguran ne samo da su Cunninghamovi lagali, nego i da se na onome mjestu nije zatekao nitko. A sad je trebalo utvrditi koji su motivi tog neobičnog zločina. Da bih to utvrdio, nastojao sam najprije utvrditi što je bio povod provali kod gospodina Actona. Koliko sam mogao saznati iz pukovnikova pričanja, između vas, gospodine Actone, i Cunninghamovih traje nekakva parnica. Naravno, odmah sam pomislio da su oni provalili u vašu biblioteku s namjerom da dođu do nekog spisa koji bi u ovom sporu mogao biti od neke važnosti.

PRAETORIOUS 125 — Potpuno točno — reče gospodin Acton. — Njihove su namjere izvan svake sumnje. Imam neosporno pravo na polovicu njihova sadašnjeg imanja, i, da su se uspjeli dokopati jednog spisa koji se na sreću nalazi pohranjen kod mog advokata, oni bi zacijelo dobili parnicu. — Eto, u tome je stvar — reče Holmes, smiješeći se. — To je bio opasan i drzak pokušaj u kojem je, kako mi se čini, došao do izražaja utjecaj mladog Aleca. Kako nisu našli ništa, pokušali su cijelu stvar prikazati kao običnu provalu pa su odnijeli sve do čega su mogli doći. To je bilo sve prilično jasno, ali još je mnogo toga ostalo nerazjašnjeno. Prije svega htio sam naći dio pisma koji nam je nedostajao. Bio sam sasvim siguran da ga je Alec istrgao iz mrtvačeve ruke i gotovo siguran da ga je gurnuo u džep svog kućnog haljetka. Drugamo ga nije u taj čas ni mogao staviti. Trebalo je sada samo ustanoviti da li se još tamo nalazi. To je vrijedilo izvidjeti, pa smo zato svi otišli do kuće Cunninghamovih. Cunninghamovi su nam se pridružili, kao što se sjećate, pred kuhinjskim vratima. Bilo je, razumije se, naročito važno da ih ne podsjetimo na postojanje onog papira, inače bi ga odmah uništili. Inspektor je upravo htio kazati koliko nam je važan taj papir, ali sam ja onda u dobar čas odglumio ulogu čovjeka koji je postao žrtva živčanog napada i tako skrenuo razgovor. — Zaboga — uzviknu pukovnik, smijući se. — Ne mislite valjda reći da je naša obazrivost tada bila nepotrebna i da ste odglumili napad. — Da se stručno izrazim, napad je bio izvanredno i odglumljen — uzviknuh, promatrajući s divljenjem čovjeka koji me je stalno zbunjivao svojom dovitljivošću. — Da, vještina je često od velike koristi — reče on. — Kad sam se oporavio, uspio sam domišljatošću, možda pomalo i duhovitom, navesti starog Cunninghama da napiše riječ »dvanaest«, kako bih je mogao usporediti s riječi »dvanaest« napisanom na papiriću. — Oh, kakav sam bio magarac — uzviknuh. — Vidio sam kako me sažaljevate zbog moje tobožnje bolesti —

PRAETORIOUS 126 reče Holmes smijući se. — Bilo mi je žao što sam izazvao vašu iskrenu sućut. Potom smo svi zajedno otišli gore, a kad smo ušli u sobu mladog Cunninghama, vidio sam da njegov kućni haljetak visi za vratima, pa sam, kad smo prešli u drugu sobu, srušio stol da bih načas svratio pažnju Cunninghamovih, a onda sam se brzo izgubio da pregledam džepove na kućnom haljetku. Kad su oba Cunninghama navalila na mene, bili bi me zacijelo ubili, da u isti čas nije stigla vaša brza i prijateljska pomoć. Još osjećam kako mi mladi Cunningham steže vrat, dok mi je njegov otac uvrtao ruku u nastojanju da mi istrgne papirić. Vidite, shvatili su da mi je sve poznato, pa ih je to navelo na krajnje očajnički korak. Poslije toga malo sam razgovarao sa starim Cunninghamom o tome što im je dalo povoda da izvrše zločin. S njim se još moglo razgovarati, dok mu je sin ostao pravi demon, spreman da sebi ili ma kome drugome prosvira metak kroz glavu, samo da je imao pri ruci revolver. Kad je stari Cunningham vidio da postoje jaki dokazi protiv njega, izgubio je svu hrabrost i sve je ispričao. William je, kako se činilo, one noći kad su Cunninghamovi provalili kod gospodina Actona, potajno pratio svoja dva gospodara pa ih je onda, budući da ih je imao u rukama, počeo ucjenjivati, prijeteći im da će objaviti istinu o provali. Međutim, gospodin Alec je bio isuviše opasan čovjek, da bi dopustio da se netko poigrava s njim. U strahu od provale, kojim je bilo obuzeto cijelo mjesto, on je vidio mogućnost da se na lak način riješi čovjeka kojega se plašio. William je namamljen i ubijen. Da su imali u svojim rukama cijelo pismo i da su obratili više pažnje detaljima zločina, nitko, vjerojatno, ne bi bio nikad posumnjao u njih. — A pismo? — upitah ja.

PRAETORIOUS 127 Sherlock Holmes stavi pred nas sastavljeni papir.2 — To sam pitanje očekivao — reče. — Dakako, mi još ne znamo kakvi su odnosi postojali između Aleca Cunninghama, Williama Kirwana i Annie Morrison. Zamka je svakako bila vješto postavljena. Naslijeđena sličnost između slova »o« i donjeg dijela slova »g«, koja je očita u oba dijela pisma pisana rukama dviju osoba zacijelo se i vas duboko dojmila. Vrlo je karakteristično i da nema točke iznad slova »i« u rukopisu starog čovjeka. Naš je tihi odmor u unutrašnjosti predstavljao za mene, dragi moj Watsone, nesumnjiv uspjeh, pa ću se sutra vratiti u Baker Street potpuno oporavljen. 2 Ako dođete na ulaz za poslugu bit ćete veoma iznenađeni i bit će za vas i Annie Morrison veoma korisno. Ne govonite nikome o tome.

PRAETORIOUS 128 GRBAVAC Jedne ljetne noći, nekoliko mjeseci poslije ženidbe, pošto sam bio obavio svoj redovni dnevni posao, sjedio sam kraj kamina, pušeći, posljednju lulu i dremuckao nad jednim romanom jer sam imao naporan dan. Moja se žena bila već popela gore u spavaću sobu, a po zaključavanju vrata u predvorju bilo mi je jasno da je i posluga legla na počinak. Ustadoh sa stolice i stresoh pepeo iz lule, kad se odjednom oglasi zvonce. Pogledam na sat. Bilo je jedanaest sati i četrdeset pet minuta. Tako kasno nije nikako mogao biti nekakav posjet. Mora da je neki pacijent — pomislih — po svoj prilici netko tko ne može zaspati. Iziđem namrgođen u predvorje i otvorim vrata. Doista se iznenadih kad na stepenicama ugledah Sherlocka Holmesa. — Ah Watsone — reče mi on — nadam se da ne dolazim suviše kasno. — Molim vas, uđite samo, dragi moj prijatelju. — Čini se da ste iznenađeni. Tome se, uostalom, nimalo ne čudim. A mislim i da ste oslabjeli. Hm, vi još pušite smjesu duhana Arcadia, koju ste pušili u momačkim danima. Vidim to po pepelu na vašem kaputu, Watsone. A i svatko može odmah ustanoviti da ste se navikli nositi uniformu i da nećete postati pravi civil dok se god ne odlučite od toga da držite rupčić u rukavu. Hoćete li me primiti za ovu noć? — Vrlo rado. — Jednom ste mi rekli da imate i gostinjsku sobu, a sad vidim, sudeći po vješalici, da nemate gostiju. — Bit će mi drago ako ostanete. — Hvala vam. Objesit ću onda svoju kapu na vješalicu. žao mi je što ste u kući imali majstore. Oni dolaze kad se čovjeku desi nekakva nezgoda. Da vam nije možda oštećena kanalizacija? — Nije. Došli su zbog plina. — Ah, na linoleumu vidim tragove od čavala, upravo tu gdje pada

PRAETORIOUS 129 svjetlo. Ne, hvala, večerao sam nešto blizu stanice Waterloo, ali ću vrlo rado u vašem društvu popušiti lulu duhana. Dodam mu svoju duhankesu, i on sjedne nasuprot meni. Neko je vrijeme pušio i šutio. Znao sam da ga u to vrijeme, osim nekog važnog posla, ništa drugo nije moglo dovesti k meni, pa sam strpljivo čekao da sam počne razgovor. — Vidim da ste sada prilično zaokupljeni poslovima iz svoje struke — reče, pogledavši me vrlo oštro. — Imao sam danas naporan dan — odgovorih. A zatim dodah: — Možda je to po vašem mišljenju glupo, ali stvarno mi nije jasno kako ste to zaključili. Holmes se prigušeno nasmija. — Imam tu prednost da poznajem vaše navike, dragi moj Watsone. Kad obilazite pacijente, idete obično pješice, ali kad krenete na duži obilazak koristite se dvokolicom. Znajući to, vidim da vam se obuća nije nimalo uprljala, iako je nošena, pa sam sa sigurnošću zaključio da se vozite dvokolicama, a prema tome ste i mnogo zaposleni. — Točno — potvrdih. — Stvar je sasvim jednostavna — nastavi on — i dokazuje da svatko tko zdravo rasuđuje može u takvu slučaju izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke. Isto se to, dragi moj prijatelju, može reći i za onaj potpuno varljiv dojam nekih vaših crtica, koji zavisi od toga koliko je broj činilaca djelotvoran u izvjesnom vašem problemu i da li ste taj broj mogli saopćiti čitaocu. Sada sam u položaju tih vaših čitalaca, jer imam na raspolaganju nekoliko niti jednog od neobičnijih slučajeva koji su ikad morili ljudski um, ali mi neke niti nedostaju pa moje postavke ostaju nepotpune. Ali, pronaći ću ih, Watsone, pronaći ću ih! — Oči mu zasjaše, a obrazi mu se osuše rumenilom. Njegova pronicava, bujna priroda ukaže mi se načas. Kad mu se ponovo zagledah u lice, ono je opet utonulo u onakav mir kakav je svojstven samo Indijancima i zbog kojega su ga mnogi držali više strojem negoli čovjekom.

PRAETORIOUS 130 — Problem krije u sebi neke zanimljive osobenosti — reče on — mogao bih reći čak i izuzetno zanimljive. Razmotrio sam već tu stvar i nadam se da ću je uskoro riješiti. Učinili biste mi veliku uslugu, ako biste mi se pridružili u času kad se spremam da povučem završne poteze. — Spreman sam da s velikim zadovoljstvom udovoljim vašoj želji. — Možete li već sutra krenuti sa mnom u Aldershot? — Svakako. Jackson će za to vrijeme rado preuzeti moju ordinaciju. — Vrlo dobro! Krenut ćemo u jedanaest i deset sa stanice Waterloo. — Imat ću dovoljno vremena. — E, onda ako još niste odveć pospani, izložit ću vam ukratko što se dosad dogodilo i što mi je još ostalo da učinim. — Kad ste naišli, bio sam pospan, ali sad sam se potpuno rasanio. — Sažet ću što više mogu svoje izlaganje, nastojeći da ne izostavim ništa što bi bilo od bitne važnosti za sam slučaj. Možda ste pročitali već koji izvještaj o toj stvari. Riječ je o navodnom ubojstvu pukovnika Barclaya iz kraljevskog munsterskog puka kod Aldershota. — Ne znam o tome ništa. — Sam slučaj je ostao nezapažen, osim u samome mjestu. Izložit ću vam kako su stvari tekle od prekjučer do danas. Kao što znate, kraljevski munsterski puk jedan je od najslavnijih i najvrsnijih irskih pukova britanske armije. U krimskom ratu i u indijskoj buni počinio je čuda od junaštva, a i poslije se istakao kad god bi mu se ukazala prilika. Tim je pukom do ponedjeljka uvečer zapovijedao James Barclay, hrabar stari borac, koji je od običnog redova, a zbog svoje hrabrosti za vrijeme indijske bune, bio unaprijeđen u aktivnoga oficira i kao takav doživio da zapovijeda pukom u kojem je nekada nosio pušku. Pukovnik Barclay oženio se kao narednik. Njegova je žena, čije je djevojačko prezime Devoy, kćerka bivšeg narednika vodnika iz iste

PRAETORIOUS 131 jedinice. Pretpostavljam da se mladi par (oboje su bili mladi kao su se vjenčali) u novoj društvenoj sredini u prvi mah nije snašao. Međutim, oboje su se, kako se činilo, ubrzo prilagodili toj sredini, i, koliko sam saznao, gospođu Barclay su uvijek voljele žene udane za vojne osobe, a i njezina su muža voljeli njegovi drugovi oficiri. Mogu dodati i to da je gospođa Barclay bila vrlo lijepa žena, pa je još i sada vrlo upadljive vanjštine, mada se udala prije trideset godina. Čini se da je obiteljski život pukovnika Barclaya tekao uglavnom sretno. Major Murphy, kojemu dugujem većinu podataka, uvjeravao me da nije nikada čuo da su taj brak remetili nesporazumi. On, doduše, vjeruje da je Barclay volio svoju ženu više nego što je ona voljela njega. Barclay je teško podnosio da ga žena ostavlja sama, pa makar to bilo na samo jedan dan, dok je ona, mada mu je inače bila odana i vjerna, mnogo manje ispoljavala svoju odanost prema njemu. Unatoč tome bili su uvijek smatrani uzornim bračnim parom srednjih godina. U njihovim uzajamnim odnosima ništa nije ni izbliza navještalo tragediju, koja se ipak dogodila. Sam pukovnik Barclay kao da je imao neke posebne karakterne osobine. Sudeći po njegovu svakodnevnom raspoloženju, on je bio žustar, veseo, stari vojnik, ali je ponekad postajao prilično grub i osvetoljubiv. Prema svojoj se ženi ipak nije, kako se činilo, tako vladao. Murphy je bio zapazio, a osim njega još trojica oficira od petorice s kojima sam razgovarao, još jednu činjenicu. Barclaya bi katkad obuzimala nekakva izuzetna potištenost. Kad bi se u oficirskoj kantini pridružio veselicama i ćaskanju za stolom, često bi mu, kao što se to Murphy izrazio, smijeh na usnama zamro, kao da mu ga je odnijela nečija nevidljiva ruka. I najzad, ponekad bi se toliko rastužio da bi dane provodio u najdubljoj potištenosti. Eto to, kao i praznovjerje, tu jedinu neobičnu crtu Barclayeva karaktera, bili su uočili njegovi drugovi oficiri. Zbog svega toga, čini se, nije podnosio da ostane sam, naročito noću. Ta djetinjasta crta u njegovoj prirodi često je bila povod različitim opaskama i nagađanjima. Prvi bataljon kraljevskog munsterskog puka, ranije 117. puka, godinama je već stacioniran u Aldershotu. Oženjeni oficiri žive izvan kasarni, pa je i pukovnik stanovao u vili zvanoj »Lachine« otprilike na

PRAETORIOUS 132 pola milje od sjevernog logora. Kuća ima vlastitu okućnicu, čija je zapadna strana najviše 30 jardi đaleko od same kuće. Držali su kočijaša i dvije služavke, pa su oni s pukovnikom i gospođom Barclay bili jedini stanari vile jer Barclayevi nisu imali djece, a nisu ni običavali primati goste. A sad da kažem nešto o događajima koji su se posljednjeg ponedjeljka, između devet i deset sati uvečer, desili u vili »Lachine«. Gospođa Barchay je kao katolkinja bila vrlo aktivna u dobrotvornoj ustanovi Družbe svetog Jurja, koja je djelovala u okviru kapele u Watt Streetu, a s namjerom da dijeli sirotinji rabljena odijela. Za tu večeru bio je dogovoren sastanak te družbe, i gospođa Barclay je na brzinu večerala, da bi stigla na vrijeme. Odlazeći iz kuće, rekla je svome mužu, kako je to čuo kočijaš, nekoliko posve običnih riječi uvjeravajući ga da će se vratiti brzo. Zatim je poslala po gospođicu Morrison, jednu mladu damu koja živi u susjednoj vili, pa su se njih dvije odvezle na sastanak. Poslije četrdeset minuta, u devet i četrdeset, gospođa Barclay se vratila, oprostivši se na povratku od svoje susjede pred vratima njene vile. U vili »Lachine« jedna prostorija služi kao dnevna soba. Ta prostorija gleda na cestu i ima velika staklena dvokrilna vrata kroz koja se može izići na travnjak. Sam travnjak je širok trideset jardi i ograđen od glavne ceste niskim zidom na kojemu je željezna ograda. Kada se vratila sa sastanka gospođa Barclay je ušla prvo u tu sobu. Zastori nisu bili spušteni, jer je uvečer gospođa tu rijetko kad zalazila. Te se večeri, međutim, gospođa Barclay zadrža u toj sobi, sama zapali svjetiljku i pozvoni, zatraživši od služavke Jane Stewart da joj donese šalicu čaja, što, inače, nikada nije činila. Pukovnik je sjedio u blagovaonici, ali, kad je čuo da mu se žena vratila, on joj se pridruži u dnevnoj sobi. Kočijaš ga je vidio kako ulazi u sobu. Poslije toga pukovnika više nisu vidjeli živa. Deset minuta kasnije djevojka donese naručen čaj. Približivši se vratima, jako se iznenadila kad je čula da se njeni gospodari bučno svađaju. Zakuca na vrata, ali joj nitko ne odgovori, pritisnu čak i kvaku, ali se samo uvjeri da su vrata zaključana iznutra. Potrča, jasno, da to odmah kaže kuharici, i obje žene zajedno s kočijašem svratiše u predvorje i začuše svađu koja se još orila. Svi se slažu da su se čula

PRAETORIOUS 133 samo dva glasa; pukovnika Barclaya i njegove žene. Barclay joj je nešto zamjerao prigušenim i isprekidanim glasom, pa slušaoci nisu mogli razabrati što govori. Ženine su opaske bile, naprotiv, vrlo ljutito izgovorene, a kad bi povisila glas, moglo ih se razumijeti: »Kukavico«, ponavljala je ona neprekidno. »Što se može sada učiniti? Vratite mi moj život. Neću da živim više s vama pod istim krovom. Kukavico bijedna!« Ti se odlomci njena govora završiše iznenadnim, strašnim krikom muškarca, uz prodoran ženski vrisak. Posluga je bila uvjerena da se dogodila tragedija. Kočijaš nagrnu na vrata i pokuša ih provaliti, dok je iz sobe dopirao vrisak za vriskom. Međutim, sam kočijaš nije mogao prodrijeti u sobu, a nije mogao računati ni na podršku djevojaka koje su bile suviše zbunjene i uplašene. Odjednom mu sinu misao da istrči iz predvorja i preko travnjaka dođe do mjesta prema kojemu se otvara veliki francuski prozor. Jedna strana prozora bila je otvorena, što je, kako sam kasnije doznao, za vrijeme ljeta bilo uobičajeno, pa je tako bez teškoća ušao u sobu. Njegova gospodarica nije više vriskala, već se bez svijesti bila ispružila na sofi, a nesretni je vojnik ležao, kao proštac, u lokvi krvi, mrtav, s nogama uprtim u jednu stranu naslonjača, a s glavom na podu do paravana kojim je ograđen kamin. Kad se kočijaš uvjeri da ne može ništa učiniti za svog gospodara, prva mu je misao bila, sasvim pojmljivo, da otvori vrata. Ali tu naiđe neočekivano na neobičnu teškoću. S unutrašnje strane vrata nije bilo ključa. Kako ga u sobi nigdje nije pronašao, preostade mu jedino da iziđe kroz prozor. Kad mu je uspjelo dozvati u pomoć jednog policajca i liječnika, vrati se u kuću. Dama, na koju je, naravno, odmah pala najteža sumnja, prenesena je u besvjesnu stanju u svoju sobu, dok je pukovnikov leš stavljen na sofu, a na samom je mjestu tragedije izvršen savjestan uviđaj. Ozljeda koju je bio zadobio nesretni stari vojnik, predstavljala je, kako je utvrđeno, neravni rez, dug oko dva inča, na stražnjem dijelu glave, a bio je očito nastao od žestoka udarca nekim tupim predmetom. Nije bilo teško otkriti kakvo je bilo to oruđe, jer je na podu, u blizini tijela, nađen neobičan štap od izrezbarena drveta, koji je upadao u oči svojom koštanom drškom. Pukovnik je imao bogatu zbirku oružja iz raznih zemalja u kojima se borio, pa je policija u prvi mah pomislila da

PRAETORIOUS 134 i taj štap spada u te trofeje. Posluga je, doduše, poricala da je štap ikad ranije vidjela, ali s obzirom na mnoštvo rijetkih predmeta koji su se nalazili u kući, moglo se pretpostaviti da posluga nije ni opazila taj štap. Ni u sobi u kojoj se zbila tragedija, a tako ni u sobama gospođe Barclay i same žrtve, policija nije uspjela otkriti ništa neobično: jedino je bila utvrdila značajnu, ali neobjašnjivu činjenicu da se nikako nije mogao pronaći nestali ključ. Vrata je konačno morao otvoriti bravar iz Aldershota. Eto, takvo je bilo stanje, Watsone, u pukovnikovoj kući, kad sam u utorak ujutro, na poziv majora Murphyja, otišao u Aldershot da upotpunim istragu koju je bila poduzela mjesna policija. Uvjeren sam da ćete priznati da je problem već sam po sebi zanimljiv, ali na temelju onoga što sam uočio, uvjeren sam da je on, zapravo, mnogo neobičniji nego što se čini na prvi pogled. Prije nego što pregledah sobu, postavih brojna unakrsna pitanja posluzi, ali sam uspio rasvijetliti samo činjenice koje sam vam već izložio. Služavka Jane Stewart sjetila se jednog drugog važnog detalja. Niste, zacijelo, smetnuli s uma da je ona, kad je čula glasnu prepriku, sišla i pridružila se ostaloj posluzi. Ali, dok je bila sama, glasovi gospođe Barclay i pukovnika bili su, po njenu tvrđenju, tako prigušeni, da se jedva nešto moglo razabrati. Više je po tonu nego po riječima zaključila da se svađaju. Međutim, ona se ipak, na moje uporno zapitkivanje, sjetila da je čula svoju gospodaricu kako dvaput izgovara ime David. Ta je okolnost od najveće važnosti, jer nas upućuje na razlog iznenadne svađe što je buknula između pukovnika i njegove žene. Kao što se sjećate, pukovniku je ime James. Jedna je okolnost pri svemu tome učinila najdublji utisak na poslugu i policiju — strašan grč na pukovnikovu licu. Prema njihovim iskazima na tom zgrčenom licu bio je očit neopisiv strah, upravo zaprepaštenje. Nekome od posluge bilo je čak pozlilo kad je pogledao mrtvaca. Bilo je očito da se pukovnik, predvidjevši svoju sudbinu, bio strahovito uplašio. Sve se to poklapalo s objašnjenjem policije, kako je pukovnik vjerojatno opazio kad je žena krenula prema njemu da ga umori. S takvim tumačenjem podudara se i činjenica da je rana koju je pukovnik zadobio na stražnjem dijelu glave, jer se on, da bi umaknuo udarcu, okrenuo. Od same gospođe nije se moglo dobiti nikakvo

PRAETORIOUS 135 objašnjenje, jer je ona, kao umobolno čeljade, stalno buncala. Od policije sam doznao da je gospođica Morrison, kao što se sjećate, izišla s gospođom Barclay, i da kategorički tvrdi kako nema pojma što je moglo toliko bolno oneraspoložiti njenu prijateljicu. I tako sam, Watsone, pošto sam prikupio te podatke i razmislio o njima, popušio nekoliko lula duhana, pokušavajući odvojiti bitne činjenice od nebitnih. Najškakljivija činjenica, ona koja u tom slučaju govori sama po sebi, bez sumnje je neobičan nestanak ključa kojim su bila zatvorena vrata. Ključ nije pronađen unatoč najbrižljivijem pretresu sobe. To znači da ga je netko odnio. Potpuno je jasno da ga nisu mogli odnijeti ni pukovnik ni njegova žena. Međutim, netko treći mogao je ući u sobu samo kroz prozor. Pomislio sam da ću možda savjesnom pretragom sobe i travnjaka otkriti nekakve znakove po kojima ću ući u trag tom uljezu. Poznajete moje metode, Watsone, i znate da ih primjenjujem u svakoj istrazi. Tim sam metodama i u ovom slučaju konačno uspio, samo što su se tragovi koje sam pronašao ovoga puta posve razlikovali od onih koje sam očekivao. U sobi je stvarno bio neki čovjek koji je, dolazeći s ceste, prešao preko travnjaka. Uspio sam pronaći pet jasnih otisaka njegovih stopa: dva u travnjaku, na mjestu gdje se popeo na niski zid, i potom dva nejasna na obojenim daskama prozora kroz koji je ušao u sobu. Po svemu sudeći, preko travnjaka je pretrčao, jer su mu tamo otisci prstiju mnogo dublji nego otisci peta. Pa ipak, on sam nije me toliko iznenadio koliko njegov drug. — Njegov drug! Holmes izvadi iz džepa jedan velik list savijena papira pa ga brižljivo razvi na koljenu. — Što mislite o ovome? — upita me on. Na papiru su bili nacrtani otisci stopa neke malene životinje: pet jasnih otisaka šapa s dugačkim noktima; svaki je otisak bio velik koliko gotovo obična žličica. — Pa to je pas — rekoh. — Jeste li ikad čuli da se pas penje na zastor? A ja raspolažem razgovijetnim tragovima po kojima bi svatko zaključio da se taj stvor popeo upravo na zastor.

PRAETORIOUS 136 — Da nije majmun? — Ah, to nisu otisci majmuna. — Ni pas, ni mačka, ni ikoji drugi stvor od onih koje dobro poznajemo. Pokušavao sam da predstavim sebi njegov lik na osnovi mjerenja. Tu imam četiri otiska nogu te zvjerke kad se nije micala. Vidite, od prednjih do stražnjih nogu ima najmanje pet inča rastojanja. Dodajte tome još i dužinu vrata i glave, i eto vam stvora, čija dužina iznosi dvije stope a možda i više, ako ima rep. Ali obratite pažnju i na ostale mjere. Ta se životinja kretala. Zato imamo i dužinu koraka, a ta iznosi svega oko tri inče. E pa vidite, taj podatak ukazuje na to da je taj stvor imao dugačko tijelo s vrlo kratkim nogama. — Po čemu to zaključujete? — Po tome što se uspentrao na zastor. O prozoru je visio kavez s kanarincem, pa ga se htio dočepati. — Pa kakva je to onda zvjerka? — Da joj znam ime, mogli bismo slobodno reći da smo prevalili velik dio puta do rješenja te zagonetke. S obzirom na podatke mogla bi to biti neka životinja iz roda lasica, ali veća od svih koje sam vidio dosad. — A u kakvoj je ona vezi sa samim krivičnim djelom? — Ni to nije jasno. Nego, kao što vidite, saznali smo već podosta. Znamo da je neki čovjek stajao na ulici i slušao svađu između Barclayjevih. Vidio je da su zastori podignuti, a soba osvijetljena. Znamo i to da je pretrčao preko travnjaka i u pratnji neke neobične životinje ušao u sobu, a onda je udario pukovnika, ako nije pukovnik, kad ga je ugledao, od straha, pao i pri padu zadobio ranu na glavi udarivši o ugao paravana kojim je ograđen kamin. Najzad, sigurno je i to da je napadač odlazeći ponio sa sobom ključ. — Čini mi se da su vaša otkrića učinila cijelu tu stvar još nejasnijom nego što je bila prije. — Upravo tako. Slučaj izgleda sada mnogo složeniji nego što se to pretpostavljalo u prvi mah. Razmislio sam o njemu pa sam zaključio da ga moram razmotriti s posve drugačijeg stajališta. Ali ja vas mnogo zadržavam, Watsone. Sve vam to mogu izložiti i sutra, na putu u

PRAETORIOUS 137 Aldershot. — Hvala vam, unaprijed, ali kako ste u svom izlaganju već prilično odmakli, ne biste trebali stati. — E pa dobro! S potpunom se sigurnošću može kazati da je gospođa Barclay, kada je u sedam i po napustila kuću, bila sa svojim mužem u sasvim dobrim odnosima. Ona nije nikad prema njemu bila izrazito nježna, to sam vam, uostalom, već rekao, ali kočijaš ju je čuo kako sasvim prijateljski razgovara s pukovnikom. Zatim, sigurno je i to da je ona neposredno nakon povratka ušla u sobu, uvjerena da u njoj neće zateći muža, pa je popila šalicu čaja, što obično čine žene kad su uzrujane, a onda je, kad je on ušao u sobu, sručila na njega bujicu strašnih optužbi. Prema tome, između sedam i trideset i devet sati dogodilo se nešto što je potpuno izmijenilo njene osjećaje prema njemu. Međutim, kako je sve vrijeme, to jest cijeli sat i pol, u njenu društvu bila i gospođica Morrison, potpuno je sigurno da i ona, usprkos poricanju, nešto zna o svemu tome. Najprije sam pretpostavljao da je između te mlade žene i pukovnika moralo doći do nekih objašnjenja i da je ova to sada rekla njegovoj ženi, što bi nam moglo objasniti zašto se gospođa Barclay vratila ljutita kući i zašto djevojka poriče da se ranije nešto dogodilo. Ali, protiv toga govori okolnost da je među riječima koje su izmijenili bračni drugovi, izgovoreno i ime, zatim okolnost da je pukovnikova ljubav prema ženi bila veća od njene prema njemu; i, na kraju, treća okolnost, tragični upad onog drugog čovjeka koji možda nema nikakve veze s prijašnjim događajima. Kako nije bilo lako utvrditi što je tko radio, polako sam napuštao pretpostavku da se nešto dogodilo između pukovnika i gospođice Morrison, ali sam usprkos svemu tome više nego ikad bio uvjeren da ta mlada dama zna što je podstaklo gospođu Barclay da odjednom zamrzi svoga muža. Imao sam namjeru da joj kažem kako sam potpuno uvjeren da mi ona može dati izvjesne obavijesti, a uz to i da joj predočim kako se njenoj prijateljici, gospođi Barclay, može desiti da se nađe na optuženičkoj klupi zbog djela koje povlači za sobom smrtnu kaznu, ako se ne razjasni ta zagonetna pukovnikova smrt. Gospođica Morrison je omanja, nježna djevojka, plašljivih očiju i plave kose, ali, koliko sam utvrdio, oštroumno i razborito čeljade. Saslušala me je pažljivo i razmisliti o mojim riječima, a potom se

PRAETORIOUS 138 okrenula i ja joj na licu pročitah munjevito donesenu odluku da počne svoj značajni iskaz. Izložit ću vam ga u što zbijenijem obliku, da bih vas upoznao s okolnostima u kojima je došlo do te tragedije. »Obećala sam svojoj prijateljici«, započe gospođica Morrison, »da o toj stvari neću ni s kim govoriti, a obećanje je obećanje«, reče ona. »Ali, ako joj time mogu pomoći u trenutku kad se nalazi u opasnosti da se protiv nje podigne tako teška optužba i kad su joj usta, jadnici mojoj, zanijemjela od bolesti, osjećam se, bar tako utvaram sebi, oslobođenom obećanja. Iznijet ću vam zato, koliko znam, sve što se dogodilo u ponedjeljak uvečer. Oko tri četvrt devet vraćale smo se sa sastanka u Watt Streetu. Na povratku smo morale proći kroz Hudson Street. U toj mirnoj uiici, lijevo od nas, svijetljela je plinska svjetiljka. Dok smo joj se mi približavale, spazih kako nam prilazi jedan sasvim zgrbljeni čovjek oborene glave i kljakavih nogu. Na jednom mu se ramenu njihalo nešto nalik na kutiju. Upravo smo nas dvije prolazile pokraj njega, kad on, pod svjetlom svjetiljke, podiže svoje lice prema nama, zastade i kriknu odjednom strašnim glasom: »Bože moj, pa to je Nancy!« Gospođa Barclay problijede u isti čas kao smrt i zacijelo bi bila pala, da je ta nakaza ne pridrža. Već sam htjela pozvati policiju, kad se ona, na moje zaprepaštenje, učtivo obrati tome čovjeku: »Čitavih trideset godina mislila sam da si mrtav, Henry«, reče ona, sva potresena. »I jesam«, reče on jezivim glasom. Lice mu je bilo mrko, izbrazdano crtama strave, naborano kao uvela jabuka, kosa i zalisci sijedi, a oči su mu imale odsjaj kakav se čovjeku samo u snu može priviđati. »Prošetajte malo, draga moja«, reče mi gospođa Barclay. »Željela bih malo porazgovarati s ovim čovjekom. Ne bojte se ničega!« Nastojala je da govori sa mnom pribrano, ali ju je oblilo samrtničko bljedilo, pa joj je podrhtavao glas. Poslušala sam je, pa su njih dvoje razgovarali još nekoliko minuta. Ona se zatim oprostila s njim i usplamtjela pogleda produžila ulicom, a onaj unakaženi bijednik ostao je pored stupa svjetiljke, pa sam ga vidjela kako prijeti nekome kao da je pomahnitao od bijesa. Moja je prijateljica sve vrijeme šutjela, dok nismo stigli do vrata, a onda me

PRAETORIOUS 139 zgrabi za ruku i zamoli me da nikome ne govorim o tome što sam vidjela. Reče mi: »To je moj stari znanac. Život ga je smrvio, pa se tako srozao.« Obećala sam joj da neću nikome govoriti o tome, a ona me je onda poljubila, i otada je više nisam vidjela. Rekla sam vam sad cijelu istinu. Sve sam to prešutjela u svom iskazu policiji, jer nisam znala za opasnost u kojoj se nalazi moja draga prijateljica. Sad mi je, međutim sasvim jasno da joj to, kad se sazna, može samo koristiti.« — Eto, to je njen iskaz, Watsone. Možete zamisliti kakvo je svjetlo predstavljao taj iskaz za mene u toj mrkloj tami. Sve ono što mi se prije činilo kao nepovezano, odjednom je počelo dobivati svoje konture, pa sam sad nejasno predosjećao cijeli tok događaja. Slijedeći moj korak morao je biti da neizostavno pronađem čovjeka koji je toliko izmijenio gospođu Barclay. Ako je on još u Aldershotu, to neće biti tako teško. U tom mjestu nema baš mnogo civila, pa će takva grdoba skrenuti na sebe pažnju. Čitav dan proveo sam u traganju, i evo, večeras, sam ga uhvatio, Watsone. Taj se čovjek zove Henry Wood i nastanio se prije pet dana u namještenoj sobi koja je u istoj onoj ulici u kojoj su ga srele dame. Predstavivši se kao agent prijavnog ureda, imao sam jedan vrlo zanimljiv razgovor s njegovom stanodavkom. Utvrdio sam da je po zanimanju mađioničar i artist. Kad padne večer, on ide od kantine do kantine i u svakoj drži po jednu malu priredbu. Uvijek nosi sa sobom kutiju s nekakvom životinjom koje se stanodavka prilično pribojava, jer nije nikad vidjela takvu životinju. On se, prema njenu kazivanju, služi tom životinjom kad izvodi svoje majstorije. Ta mi je žena, osim toga rekla, da je pravo čudo kako je taj čovjek, tako iskrivljen, još uopće u životu, da ponekad govori neobičnim jezikom i da ga je posljednja dva dana čula kako jeca i uzdiše u sobi. Što se tiče plaćanja nema mu prigovora; unaprijed joj je dao nešto nalik na bijedni florin. Pokazala mi ga je, Watsone: bila je to obična indijska rupija. E, sad sam vam potanko ispričao, dragi moj druže, kako stojimo, i sada znate zašto ste mi potrebni. Jasno je da je on, čim su se dame udaljile, na izvjesnom odstojanju krenuo za njima, vidio kroz prozor svađu između muža i žene, pohitao u sobu i ondje pustio na slobodu zvjerku koju je držao u kutiji. To je sigurno. Ali, što se stvarno dogodilo u toj sobi, može nam reći samo on. — I vi namjeravate da ga to pitate.

PRAETORIOUS 140 — Svakako; ali u prisutnosti svjedoka. — I taj bi svjedok trebalo da budem ja? — Ako ste tako dobri. Ukoliko nam on sam objasni stvar, utoliko bolje za njega. Ali, ako ne pristane, preostaje nam samo da zatražimo od vlasti da ga uhapsi. — A otkud znate da ćemo ga zateći kod kuće? — Budite uvjereni da sam poduzeo sve mjere opreza. Jedan moj čovjek, od onih iz Baker Streeta, koji stoji na straži, pratit će ga u stopu, kud god pošao. Sutra ćemo ga zateći, Watsone, u Hudson Streetu. A sad, ako vas budem dalje sprečavao da legnete, postat ću i sam zločinac. Slijedećeg dana u podne odvezli smo se do mjesta tragedije, a odande smo pod vodstvom mog prijatelja krenuli odmah u Hudson Street. Odmah sam opazio da je Holmes, mada je umio prikrivati svoje osjećaje, prilično uzbuđen. Obuze me ono poluzabavno, poluintelektualno zadovoljstvo kao i uvijek kad bih mu pomagao u nekoj njegovoj istrazi. — To je ta ulica — reče mi i skrenu u kratak prolaz koji je vodio između dva reda običnih dvokatnica od opeke. — Ah! Evo Simpsona! Sad ćemo čuti njegov izvještaj. — Na svom je mjestu — viknu neki ulični mangup, potrčavši prema nama. — U redu, Simpsone. To je ta kuća. — On posla po Simpsonu svoju posjetnicu s porukom da dolazi po važnom poslu; trenutak zatim nalazili smo se licem u lice sa čovjekom s kojim smo htjeli razgovarati. Usprkos toplom danu, bio se stisnuo pored vatre. U maloj sobi, toploj kao peć, čovjek je sjedio sav iskrivljen i šćućuren na stolici, doimajući se, svojom rugobom, neopisivo neugodno. Njegovo mrko i ispaćeno lice, koje je bio okrenuo prema nama moralo je nekad biti vrlo lijepo. Pogleda nas sumnjičavo svojim žućkastim očima iz kojih je izbijala mrzovolja, ne potrudivši se ni da ustane ni da progovori jednu riječ, samo nam pokaza rukom na dva naslonjača. — Vi ste gospodin Henry Wood, koji je nedavno došao iz Indije, zar ne? — reče Holmes. — Svratio sam malo k vama u povodu

PRAETORIOUS 141 iznenadne smrti pukovnika Barclayja. — A otkud da ja nešto znam o tome? — Pa to i jest što bih želio utvrditi. Bit će vam, valjda, poznato, pretpostavljam, da će gospođa Barclay, vaša stara prijateljica, ako se slučaj ne razjasni, po svoj prilici biti osuđena zbog umorstva. Čovjek nas prostrijeli ljutitim pogledom, pa viknu: — Ne znam tko ste, ni otkuda znate ono što kažete da znate. Nego, možete li se zakleti da govorite istinu? — Čim joj se vrati svijest, bit će odmah uhapšena. — Zaboga! Jeste li vi iz policije? — Nismo. — Pa što vas se onda sve to tiče? — Svakoga se tiče da pravdi bude udovoljeno. — Onda mi možete vjerovati na časnu riječ. Ona je nevina. — Krivac ste, znači, vi? — Ne, nisam. — Pa, tko je onda umorio pukovnika? — Umorila ga je božja providnost! Ali, zapamtite: da sam mu svojoj rukom razbio glavu, od čega nisam bio baš daleko, dobio bi samo ono što je zaslužio. Da ga vlastita zlikovačka savjest nije oborila, njegova bi krv bila pala sasvim sigurno na moju dušu. Želite li da vam ispričam kako se to dogodilo? Pa dobro, zašto da vam ne ispričam, ja se ionako u cijeloj toj stvari nemam čega stidjeti. Evo, kako se sve to dogodilo. Vi me sad vidite s grbom na leđima kao u deve i s potpuno iskrivljenim rebrima, ali znajte da je kaplar Henry Wood nekad bio najkršniji momak u 117. puku. Bili smo stacionirani u Indiji, u mjestu koje smo zvali Bhurtee. Taj Barclay, koji je sada umro, bio je narednik u istoj četi u kojoj sam bio i ja u istom činu, a ljepotica puka, kojoj po ljepoti nije bilo ravne nadleko, bila je Nancy Devoy, kći narednika vodnika. Dva čovjeka bila su zaljubljena u nju, a ona je voljela samo jednog. Smijat ćete se kad me pogledate,

PRAETORIOUS 142 bijedu od čovjeka koja se zgurila tu kraj vatre, i kad čujete da me je Nancy voljela zbog moje ljepote. Međutim, iako je ona izabrala mene, njezin otac odluči da je uda za Barclaya. Bio sam vjetrogonjast, nemiran duh, a on je bio obrazovan i već predodređen za oficira. Međutim, djevojka se držala čvrsto mene, pa se činilo da će ipak pripasti meni. I tada izbi u Indiji buna, i cijela se pokrajina pretvori u pravi pakao. Čitav naš puk, zajedno s pola baterije artiljerije, sa četom Sikha i nekoliko hiljada žena i djece, ostade odsječen u Bhurteeu. Deset tisuća pobunjenika jurišalo je na nas kao čopor foksterijera na kavez sa štakorima. Otprilike nakon tjedan dana ostali smo bez vode a bila nam je ugrožena i veza s kolonom generala Neilla što se kretala prema našem kraju. Uspostavljanje te veze bilo je za nas jedini spas. Nismo imali nikakve šanse da se sa ženama i djecom probijemo kroz neprijateljski obruč. Tada sam se dobrovoljno prijavio da ću doprijeti do generala Neilla i obavijestiti ga o opasnosti. Moja ponuda bi primljena, pa sam cijelu stvar pretresao s narednikom Barclayem, jer se pretpostavljalo da on najbolje poznaje teren. On mi je obilježio put i pravac kojim je trebalo da se provučem kroz pobunjeničke redove. Te iste noći, u deset sati, krenuh na taj opasni put koji sam sebi odabrao. Trebalo je spasiti nekoliko hiljada žena i djece, ali, kad sam te noći skakao sa zidina, imao sam pred očima samo jednu jedinu ženu. Spuštao sam se niz brdo presušenim koritom nekakva potoka, za koji se moglo pretpostaviti da će mi poslužiti kao dobar zaklon od neprijateljskih straža. Međutim, provlačeći se jednom njegovom okukom, naletim ravno na šestoricu pobunjenika, koji su me, šćućureni u mraku, čekali. Za tren oka bio sam omamljen udarcem, a onda mi vezaše noge i ruke. Ali, pravi udarac me pogodi u srce, a ne u glavu, jer sam, osvijestivši se čuo razgovor onih pobunjenika i, koliko sam mogao razabrati, shvatio da me je moj drug, onaj isti koji mi je dao pravac kretanja, posredstvom jednog sluge domorodaca, jednostavno predao u ruke neprijatelju. Toliko o tome, jer nije potrebno da se na tome dalje zadržavam. Sad znate što je bio u stanju učiniti James Barclay. Slijedećeg dana Neill oslobodi Bhurtee, ali pobunjenici na svom povlačenju povedoše i mene, pa je prošlo mnogo vremena prije nego što ugledah neko bijelo

PRAETORIOUS 143 lice. Mučili su me, a kad sam im pokušao umaći, ponovo su me uhvatili i ponovo mučili. Vidite i sami u kakvu sam sada bijednom stanju. Neki se pobunjenici skloniše u Nepal pa povedoše i mene. Konačno smo dospjeli u blizinu Darjeelinga. Ondašnji gorštaci poubijaše pobunjenike koji su me držali zatočena, i tako ostadoh neko vrijeme njihov zarobljenik. Konačno sam uspio umaći, samo, umjesto da idem prema jugu, zalutah na sjever i nađoh se među Afganistancima. Nekoliko sam se godina potucao po Afganistanu i najzad se vratio u Pendžap. Ondje sam živio većinom kod domorodaca. Izdržavao sam se zabavljajući ljude svojim mađioničarskim trikovima koje sam bio u međuvremenu naučio. Nisam uopće mislio da se kao bijedan bogalj vratim u Englesku, a ni da se javim svojim drugovima. Ni želja za osvetom nije me mogla na to navesti. Milije mi je bilo ostaviti Nancy i svoje stare drugove u uvjerenju da je Henry Wood izgubio život vedra čela, nego da me vide kako se poštapam i batrgam kao kakav majmun. Oni su svi bili uvjereni da sam poginuo, a ja nisam želio da ih razuvjerim. Bio sam čuo da se Barclay oženio s Nancy, da je napredovao u službi, ali me ni to ne podstaknu da im ma kakvim znakom dam na znanje da sam živ. Kad čovjek ostari, u njemu se rađa čežnja za rodnim krajem. Godinama sam sanjao engleska svijetlozelena polja i njihove živice. Najzad se odlučih da ih vidim prije nego što umrem. Bio sam uštedio za put, pa sam konačno došao u ovo mjesto gdje ima vojnika, jer im poznajem navike i kako ih treba zabavljati. Eto, tako zarađujem koliko mi treba da se prehranim. — Vaše je izlaganje neobično zanimljivo — reče mu Holmes. — Čuo sam već o vašem susretu s gospođom Barclay i o tome da ste jedno drugo prepoznali. Koliko sam mogao razabrati, vi ste je zatim slijedili do kuće i kroz prozor vidjeli svađu između muža i nje i pri tom čuli kako mu je ona oštro zamjerila što vas je izdao. Vi više niste mogli odoljeti osjećajima, pretrčali ste preko travnjaka i stvorili se pred njima. — Da, gospodine! Njemu se tad ote krik kakav nikada prije nisam čuo i u isti se čas zateturao i srušio, lupivši glavom o paravan kojim je ograđen kamin. Bio je mrtav još prije nego što se srušio. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna osuda i ja sam je pročitao kao što sad čitam ovaj natpis tu nad vatrom. Okolnost što me je ugledao djelovala je na nj

PRAETORIOUS 144 kao metak koji probija srce. — A zatim? — Zatim je Nancy pala u nesvijest a ja sam iz njenih ruku uzeo ključ od vrata u namjeri da ih otvorim i zatražim pomoć. No u isti čas sam se i predomislio. Zaključio sam, da bi za mene bilo bolje da ih ostavim same i odem, jer bi inače čitava ta stvar mogla pasti meni na leđa, ako bi me uhvatili, pa bi moja tajna izišla na vidjelo. U pretjeranoj žurbi gurnuo sam ključ u džep i, dok sam gonio svog Teddyja, ispustio sam štap. Teddy se, naime, u međuvremenu bio uspentrao na zastor. Vratio sam ga u kutiju, iz koje se bio izvukao, pa sam se dao u bijeg koliko su me noge nosile. — A tko je taj Teddy? — upita ga Holmes. Čovjek se sagnu i povuče zastor s nečega u kutu što je ličilo na sanduk za životinje. Odande se u isti čas pomoli vitka i žilava zvjerka riđosmeđe dlake. Noge su joj bile kao u velike lasice, njuškica tanka, izdužena, s dva u pravom smislu riječi crvena oka, kakva još nisam bio vidio ni u koje životinje. — Pa to je mungo — uzviknuh. — Zovu je tako, a neki je nazivaju ihneumon — reče ovaj čovjek — Ja te životinje nazivam zmijolovkama. Teddy je nevjerojatno brz u hvatanju kobre. Imam jednu ovdje, koja nema otrovnih zuba. Teddy je svake večeri hvata da bi razonodio publiku u kantini. Imate li još kakvo pitanje, gospođine? — Zasad samo toliko, možda ćemo se morati pozvati na vas, ako gospođa Barclay zapadne u ozbiljne neprilike. — Tada bih ja, sasvim prirodno, stupio na pozornicu. — Ali, ako ne bi bilo potrebno, ne bi imalo smisla podizati skandal protiv mrtva čovjeka, ma koliko da se podlo ponio prema vama. Vi imate bar tu zadovoljštinu što znate da ga je punih trideset godina gorko grizla savjest zbog gnusna djela. Ah, eno, drugom stranom ulice prolazi major Murphy. Zbogom, Wood! Idem da doznam da li se od jučer što dogodilo. Stigli smo majora prije nego što je zašao iza ugla.

PRAETORIOUS 145 — Ah, Holmes — reče on — čuli ste, vjerojatno, da je bilo mnogo vike nizašta? — Šta se dogodilo? — Upravo je završena istraga. Liječničkim pregledom je ustanovljeno da je smrt uslijedila od kapi. Ispalo je, vidite, na kraju da je posrijedi sasvim običan slučaj. — Oh, očito, sasvim bezazlen slučaj — reče smijući se Holmes. — Hajdemo, Watsone, čini mi se da naša prisutnost u Aldershotu nije više potrebna. — Jedna je stvar ostala nejasna — rekoh dok smo išli prema stanici. — Ako se muž zvao James, a onaj drugi Henry, zašto je onda bilo govora o Davidu? — Dragi moj Watsone, da sam neki veliki mudrac koji stalno postavlja pitanja, kakvim me vi kadšto smatrate, bila bi mi i to objasnila gospođica Morrison. Ime David zvučalo je očito kao prijekor. — Prijekor? — Jest. Zacijelo znate da je biblijski car David ponekad vrdao i da je jednom takvom prilikom postupio slično kao i narednik James Barclay. Sjećate li se aferice u vezi s Urijahom i Batsebom. Na žalost, poznavanje Biblije malo mi je ishlapjelo, ali ćete tu priču naći u prvoj ili drugoj knjizi Samuela.

PRAETORIOUS 146 STALNI PACIJENT Pregledavši pomalo nepovezan niz uspomena u kojima sam pokušao opisati neke nesvakidašnje duhovne osobine moga prijatelja gospodina Sherlocka Holmesa, zapanjilo me koliko mi je bilo teško odabrati primjere koji će posvema odgovarati mojoj namjeri. Jer u onim slučajevima u kojima je Holmes pokazao tour de force analitičkog rasuđivanja i u kojima su došle do izražaja njegove neobične istražne metode, činjenice su često bile tako obične da sam pomislio da ih nema smisla iznositi u javnost. S druge strane, često se događalo da se Holmes bavio istraživanjem slučajeva u kojima su činjenice bile izuzetno značajne i dramatične, ali njegov udio u određivanju njihovih uzroka nije bio toliko istaknut kao što bih ja to želio kao njegov biograf. Neznatni slučaj koji sam pisao pod naslovom »Grimizna studija« i onaj drugi u vezi s nestankom »Glorije Scott« mogu poslužiti kao primjeri Scile i Haribde što će uvijek prijetiti onome tko će se baviti tim čovjekom. Možda u ovome o čemu ću sada pisati nije dovoljno istaknuta uloga moga prijatelja, no sve okolnosti toga slučaja toliko su značajne da se nisam mogao odlučiti da ga ispustim . Bio je sparan, kišovit dan u oktobru. Zavjese su bile napola spuštene a Holmes je sklupčan ležao na sofi čitajući tko zna koji put pismo što je stiglo jutarnjom poštom. Što se mene tiče, službovanje u Indiji izvježbalo me da bolje podnosim vrućinu no hladnoću, pa 32 stupnja nisu za me značila ništa. Ali novine nisu bile zanimljive. Parlament se razišao. Svi su otišli iz grada pa sam čeznuo za proplancima New Foresta i oblucima Southsea. Zbog tankog bankovnog računa morao sam odgoditi odlazak na odmor, a što se tiče moga druga, ni selo ni more nisu ga nimalo privlačili. On je volio ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije bilo jedna od njegovih brojnih vrlina i običaje bi mijenjao jedino tada kad bi prestao mozgati o kakvu grešniku iz grada da bi ušao u trag njegovu pobratimu iz pokrajine. Vidjevši da je Holmes suviše zaokupljen pismom a da bi razgovarao, odgurnuo sam prazne novine i, zavalivši se u stolicu, stao sanjariti. Odjednom me prijateljev glas trgnu iz razmišljanja.

PRAETORIOUS 147 — Imate pravo, Watsone, uistinu bi se moglo reći da je to vrlo neprikladan način rješavanja spora. — Najneprikladniji! — viknuh, spoznavši da je on naglas izrekao moju najtananiju misao. Uspravih se na stolici i zabuljih u nj krajnje zaprepašteno. — Što je to, Holmes? To nikad ne bih mogao pomisliti. On se srdačno nasmije mojoj zbunjenosti. — Sjećate li se — reče — nedavno, kad sam vam pročitao odlomak jedne Poeove priče, one u kojoj oštroumnik slijedi neizgovorene misli svoga druga, bili ste skloni da to protumačite kao puki tour de force autora. Kad sam vam rekao da i ja neprestano činim isto, izrazili ste nevjericu. — O, ne! — Možda ne jezikom, dragi moj Watsone, ali obrvama sigurno. I tako kad sam vidio da ste odložili novine i stali razmišljati, bio sam presretan što mi se ukazala prilika da vam čitam misli i potom im prekinem slijed kako bih vam dokazao da sam bio s vama u vezi. Ali još nisam bio zadovoljan. — U onom primjeru što ste ga pročitali — rekoh — oštroumnik je izvlačio zaključke iz vladanja čovjeka kojeg je promatrao. Ako se dobro sjećam, taj se spotakao na hrpu kamenja, pogledao u zvijezde i tako dalje. Ali ja sam mimo sjedio na stolici i kakav sam vam trag mogao dati? — Nepravedni ste prema sebi. Čovjek je obdaren crtama lica kojima može izraziti osjećaje, a vaše crte vjerni su sluge. — Želite li reći da ste mi čitali misli promatrajući izražaj moga lica? — Da, lica, a osobito očiju. Vjerojatno se ne možete sjetiti kako je počelo vaše snatrenje? — Ne, ne mogu. — Tad ću vam ja reći. Odbacivši novine, a taj je vaš pokret i privukao moju pažnju, pola ste minute sjedili s praznim izražajem na licu. Potom su vam se oči zaustavile na nedavno uokvirenoj slici

PRAETORIOUS 148 generala Gordona. Po promjeni na vašem licu zaključio sam da ste počeli razmišljati. Ali, ta prva pomisao nije vas odvela daleko. Oči su vam prešle na neuokvireni portret Henryja Warda Beechera što stoji na knjigama. Tada ste pogledali na zid i dakako bilo je očigledno što ste pomislili. Pomislili ste da bi uokvireni portret lijepo popunio prazninu i pristajao uz Gordonovu sliku tamo prijeko. — Divno ste me slijedili! — kliknuh. — Dotle nisam mogao zalutati. Ali tada su vam se misli ponovo vratile Beecheru i oštro ste se zagledali preko sobe kao da mu u crtama lica želite proniknuti značaj. A zatim ste prestali stiskati vjeđe, ali ste i dalje gledali u istom smjeru a lice vam je postalo zamišljeno. Prisjećali ste se događaja iz Beecherova života. Predobro sam znao da pri tom ne možete a da se ne sjetite misije što ju je on u građanskom ratu izveo u korist Sjevera jer sam se sjetio s koliko ste strasti rogobarili zbog načina na koji su ga primili oni neobuzdaniji među nama. Vas je to tada toliko bilo dirnulo da sam znao da ne možete misliti o Beecheru a da se ne sjetite i toga. Kad sam koji tren zatim vidio da su vam oči odlutale od slike, posumnjao sam da ste mislima u građanskom ratu pa kad sam zamijetio da su vam usne stisnute, oči blistave a prsti čvrsto isprepleteni, pouzdano sam znao da zaista razmišljate o junaštvu što su ga u toj očajnoj borbi pokazale obje strane. Ali tada vam se lice opet ražalostilo i stresli ste glavom. Zaustavili ste se tada na tuzi i užasu i nepotrebnim gubicima ljudskih života. Ruka vam se prikrala do stare rane i smiješak vam je zatitrao na usnama što mi je pokazalo da vam se nametnula misao o smiješnoj strani toga načina rješavanja međunarodnih problema. Na tome sam se mjestu složio s vama da je to neprikladno i bilo mi je drago kad se pokazalo da sam ispravno zaključio. — Posve! A sad kad ste mi to rastumačili, priznajem da sam zbunjen isto kao i prije. — Moj dragi Watsone, to je sitnica, uvjeravam vas. Ne bih vam to ni napominjao da onog dana niste izrazili nevjericu. Ali, večer je donijela malo povjetarca. Što kažete da krenemo na skitnju kroz London? Bilo mi je dosta naše male dnevne sobe pa sam rado pristao. Tri

PRAETORIOUS 149 smo sata lutali zajedno, promatrajući živi kaleidoskop života što buja i teče kroz Fleet Street i Strand. Holmesov karakterističan način razgovora s oštrim zapažanjem pojedinosti i istančanom sposobnošću zaključivanja očaravao me i zabavljao. Bilo je devet navečer kad smo se vratili u Baker Street. Pred našom kućom čekala je zatvorena kočija. — Hm, liječnik, zacijelo opće prakse — reče Holmes. — Ordinaciju je otvorio ne tako davno ali ima dosta posla. Pretpostavljam da je došao po savjet. Sreća da smo se vratili! Dovoljno sam poznavao Holmesove metode pa sam mogao slijediti tok njegova zaključivanja i spoznati da su vrst i izgled različitih medicinskih instrumenata u košari od vrbova pruća, što je visila u osvijetljenoj kočiji, pružili podatke za brz zaključak. Svjetlo u našem prozoru pokazalo je da je taj kasni posjet zaista namijenjen nama. Radoznalo se domišljajući što je moga brata po zvanju dovelo do nas u tako kasan sat, slijedio sam Holmesa u radnu sobu. Blijed muškarac ušiljena lica sa sivkastim zaliscima usta sa stolice kraj vatre čim smo ušli. Nije mogao imati više od trideset tri ili četiri godine, ali oronuo izgled i nezdrava boja govorili su o životu koji mu je isisao snagu i oduzeo mladost. Nastup mu je bio nervozan i plašljiv kao u tankoćutna džentlmena a tanka bijela ruka što ju je, ustajući, položio na kamin više je bila ruka umjetnika no ruka liječnika. Odjeća mu je djelovala ozbiljno, crni žaket, tamne hlače i nešto malo boje na kravati. — Dobro veče, doktore — veselo će Holmes. — Drago mi je što vidim da ste čekali samo nekoliko minuta. — Znači, govorili ste s mojim kočijašem? — Ne, rekla mi je to svijeća na stolu uza zid. Molim, samo sjednite i recite mi kako vam mogu pomoći. — Ime mi je doktor Percy Trevelyan — reče naš posjetilac. — Stanujem na broju 403 u Ulici Brook. — Da niste autor one rasprave o neznatnim oštećenjima živaca? — upitah.

PRAETORIOUS 150 Blijedi mu se obrazi zažariše od zadovoljstva zato što znam za njegov rad. — Tako rijetko netko spominje taj moj rad te sam već pomislio da je zaboravljen — reče. — Izdavačev izvještaj o prodaji nimalo ne ohrabruje. Pretpostavljam da ste i vi iste struke? — Umirovljeni vojni liječnik. — Oduvijek su me zanimale živčane bolesti. Želio sam se tome posvetiti ali, dakako, čovjek mora prihvatiti ono do čega može lakše doći. No, ovo je sad nevažno. Gospodine Holmes, dobro znam koliko je vaše vrijeme dragocjeno. Riječ je o tome da su se u posljednje vrijeme u mojoj kući u Ulici Brook događale neke čudesne stvari a večeras su dosegle takav vrhunac te pomislih kako više ne smijem ni časka oklijevati te stoga pohitah da vas zamolim za savjet i pomoć. Sherlock Holmes sjede i pripali lulu. — Rado ću vam dati oboje. Molim vas ispričajte mi potanko što vas je to toliko uznemirilo. — Dvije ili tri zgode tako su obične da ih se stidim spominjati. Ali ono što vam želim ispričati toliko je teško objasniti, a posljednji je obrat toliko zamršen, da vam ipak moram iznijeti sve pa ćete sami ocijeniti što je bitno a što nije. Nema druge no da priču počnem od samog početka, to jest od mojih studentskih dana. Studirao sam, znate, na Londonskom sveučilištu i uvjeren sam da nećete pomisliti da se nespravom hvalim ako vam kažem da sam bio dobar student te da su moji profesori držali da ću postići lijepu karijeru. Poslije diplome posvetio sam se istraživanjima, radeći u bolnici King's Collegea. Imao sam priličnu sreću što su moja istraživanja patologije ukočenosti mišića pobudila zanimanje te sam naposljetku dobio nagradu Bruce Pinkerton i medalju za raspravu o oštećenjima živaca što ju je spomenuo vaš prijatelj. Neću pretjerati ako kažem da se u to vrijeme općenito držalo da je preda mnom sjajna karijera. Ali, ispriječila se velika zapreka. Kao što zacijelo dobro znate, specijalist koji želi daleko dogurati mora početi u jednoj od ulica oko Trga Cavendish gdje su strahovito visoke stanarine te troškovi opreme stana. Osim toga prvog izdatka svaki takav specijalist mora biti