PRAETORIOUS 151 spreman da izdrži taj nivo nekoliko godina te da drži pristojnu kočiju i konja. Sve je to nadmašivalo moje mogućnosti. Preostajalo mi je samo nadati se da ću pažljivim trošenjem možda u deset godina uštedjeti toliko novaca da mogu postaviti na kuću ploču. Iznenada mi je, međutim, neočekivani slučaj otvorio nove perspektive. Bilo je to kad me posjetio gospodin imenom Blessington kojega dotad nisam poznavao. Jednog je jutra ušao u moju sobu i odmah prešao na posao. »Vi ste onaj Percy Trevelyan koji je postigao tako lijepu karijeru i nedavno osvojio veliku nagradu?«, upitao me. Naklonih se. »Odgovorite mi iskreno«, nastavio je, »jer shvatit ćete, tako je bolje za vas. Imate dovoljno pameti za uspješna čovjeka. Ali, jeste li i uglađeni?« Nisam mogao suspregnuti smijeh jer je pitanje zaista bilo neposredno. »Vjerujem da sam uglađen koliko je potrebno.« »A što je s lošim navikama? Ne naginjete li piću, ha?« »Gospodine, zaista ne!«, viknuo sam. »Vrlo dobro! To je dobro! Ali morao sam vas pitati. A sa svim tim vrlinama zašto nemate ordinaciju?« Slegnuo sam ramenima. »Hajde, hajde«, ubrzao je on opet. »Stara je to priča. Imate više u glavi nego u džepu, ha? Što biste rekli da vam pomognem da počnete u Ulici Brook?« Iznenađeno sam se zagledao u njega. »Oh, ta to je zbog mene a ne zbog vas!«, uzviknuo je. »Bit ću krajnje otvoren prema vama, pa bude li to odgovaralo vama, odgovarat će i meni. Želim uložiti nekoliko tisuća, znate, i mislim da ste dobra investicija.« »Ali zašto?«, nisam shvaćao.
PRAETORIOUS 152 »Pa ovo je kao i svaka druga špekulacija, a sigurnija od većine.« »A što treba da učinim?« »Reći ću vam. Unajmit ću kuću, namjestiti je, plaćati poslugu i uzdržavanje kuće. Vaše je jedino da glačate stolicu u ordinaciji. Davat ću vam džeparac i sve ostalo. Meni ćete davati tri četvrtine od zarade a vama će ostajati četvrtina.« Gospodine Holmes, ponuda toga Blessingtona bila je zaista neobična. Neću vas zamarati pričom o tome kako smo se cjenkali i pregovarali. Na kraju je svršilo tako da sam na Veliku Gospu uselio i počeo praksu uglavnom uz one uvjete što mi ih je on bio i ponudio. I on se nastanio u kući kao svojevrstan stalan pacijent. Čini se da mu je srce slabo te mu je potreban stalan liječnički nadzor. Dvije najbolje sobe na prvom katu uredio je za svoju dnevnu i spavaću sobu. On je čovjek neobičnih navika, izbjegava društvo i rijetko izlazi. Živi izvan svih pravila, ali je zato u jednoj strani neobično točan. Svake večeri u isto vrijeme ulazi u ordinaciju, pregledava knjige i od svake gvineje što je zaradim izdvaja pet šilinga i tri penija, a ostatak odnosi u čeličnu blagajnu u svoju sobu. Mirne duše mogu reći da nikad nije došao u priliku da požali što je u mene uložio novac. Od prvog je dana to bio unosan ulog. Nekoliko uspješnih slučajeva i ugled što sam ga bio stekao u bolnici brzo su me izbacili u prve redove i u posljednju godinu-dvije učinio sam ga bogatim čovjekom. Toliko, gospodine Holmes, o mojoj prošlosti i vezama s gospodinom Blessingtonom. Sada mi još preostaje da vam ispripovjedim što se to dogodilo te sam večeras došao k vama. Prije nekoliko tjedana gospodin je Blessington sišao k , meni, kao što mi se učinilo, prilično uzbuđen. Govorio je o nekoj provali koja se, rekao je, dogodila u West Endu. Činilo mi se da se zbog toga prilično nepotrebno uzrujava. Rekao mi je da će već sutra staviti jače brave na prozore i vrata. Cijeli je tjedan bio nekako čudno uznemiren, neprestano je provirivao kroz prozore i čak je odustao od uobičajene kratke šetnje prije večere. Po njegovu vladanju zaključio sam da se smrtno uplašio nekoga ili nečega, ali kad sam ga o tome upitao, postao je tako naprasit da sam zašutio. S vremenom njegov je strah splasnuo pa se vratio starim navikama sve dok ga nedavni događaj nije bacio u
PRAETORIOUS 153 žalosno stanje potištenosti iz kojega još nije izišao. Evo što se dogodilo. Prije dva dana primio sam pismo koje ću vam sada pročitati. Na njemu nije bilo ni adrese niti datuma. »Ruski plemić koji sada živi u Engleskoj«, tu piše, »rado bi zamolio stručnu pomoć doktora Percyja Trevelyana. Već nekoliko godina žrtva je epileptičkih napada za koje je, kao što se zna, doktor Trevelyan veliki autoritet. On predlaže da navrati u šest i petnaest sutra navečer ako doktoru Trevelyanu odgovara da u to vrijeme bude kod kuće.« Pismo je pobudilo moje duboko zanimanje jer glavna je neprilika s katalepsijom što je ta bolest rijetka. Stoga ćete povjerovati da sam bio u ordinaciji kad je u najavljeni sat poslužitelj uveo pacijenta. Bio je to postariji čovjek, tanak, skroman, običan, nimalo nije odgovarao predodžbi što je ljudi imaju o ruskim plemićima. Mnogo me se više dojmio njegov pratilac. Bio je to visok, mlad muškarac, izrazito zgodan, tamna, odrješita lica i herkuleskih udova i grudi. Rukom je pridržavao starijeg muškarca kad su ušli i pomogao mu je da sjedne s toliko nježnosti kakvu ne biste očekivali od čovjeka njegove vanjštine. »Doktore, oprostite što sam i ja ušao«, rekao mi govoreći engleski pomalo nerazgovjetno. »Ovo mi je otac i njegovo mi je zdravlje najpreče.« Dirnula me ta sinovska zabrinutost. »Možda biste htjeli ostati za vrijeme pregleda?«, upitao sam. »Ni za što na svijetu!«, viknuo je, zgrozivši se. »Ne mogu vam reći koliko je to za mene bolno. Da oca vidim u trenutku kad dobije napad, uvjeren sam da to ne bih preživio. Moj je živčani sustav vrlo osjetljiv. S vašim dopuštenjem ostat ću u čekaonici dok se vi pozabavite ocem.« S time sam se, dakako, složio i mladić je izišao. Pacijent i ja smo se zatim udubili u razgovor o njegovu slučaju i ja sam načinio iscrpne bilješke. Nije bio osobito inteligentan i odgovori su mu često bili nejasni što sam pripisao njegovu ograničenu poznavanju našega jezika. Odjednom, dok sam sjedio i pisao, zaprepastio sam se ugledavši ga kako ukrućen uspravno sjedi u stolici, zureći u mene praznim i ukočenim licem. Opet ga je zgrabila njegova tajanstvena bolest. Kao što rekoh, isprva sam osjetio sućut i užas. Potom sam, bojim se,
PRAETORIOUS 154 osjetio profesionalno zadovoljstvo. Pribilježio sam pacijentov puls i temperaturu, ispitao ukočenost njegovih mišića, ispitao mu reflekse. Nisam opazio ništa osobito nenormalno, što se slagalo s mojim prijašnjim iskustvima. U sličnim sam slučajevima postizao dobre rezultate inhaliranjem amilonitrata, a ovaj mi se slučaj učinio divnom prilikom da provjerim djelotvornost te metode. Boca je bila dolje u mome laboratoriju pa sam, ostavivši pacijenta da sjedi u stolici, potrčao po bocu. Malko sam se zadržao jer je nisam našao otprve, recimo da je to trajalo pet minuta, a potom sam se vratio. Možete zamisliti koliko sam se iznenadio ugledavši praznu sobu. Moga pacijenta više nije bilo. Dakako, najprije sam potrčao u čekaonicu. I sin je otišao. Vrata na hodnik su bila pritvorena, ali ne i zatvorena. Moj poslužitelj koji uvodi pacijente odnedavno je u službi i nije osobito brz. Čeka dolje i trči gore da isprati pacijente kad povučem zvonce u ordinaciji. On nije čuo ništa i sve je to bilo prilično tajanstveno. Gospodin se Blessington vratio sa šetnje ubrzo poslije toga ali mu nisam spominjao slučaj jer, da vam kažem istinu, u posljednje sam vrijeme nastojao da s njim saobraćam što je manje moguće. No, pa dobro, mislio sam da više nikada neću čuti za Rusa i njegova sina pa možete zamisliti koliko sam se iznenadio kad su večeras u isti sat obojica ušla u moju ordinaciju baš kao što su ušli i prvi put. »Doktore, mislim da sam vam dužan veliku ispriku zbog jučerašnjeg naglog odlaska«, rekao je moj pacijent. »Priznajem da sam se silno iznenadio«, odgovorio sam. »Dakle, činjenica je«, objasnio mi je, »da mi je pamćenje malo pomućeno kad god me prođe napad pa se ne sjećam što se prije toga događalo. Probudio sam se u stranoj sobi, kako mi se učinilo, i izišao na ulicu kao u bunilu dok ste vi bili odsutni.« »A ja«, dodao je sin, »videći oca kako ulazi u čekaonicu, jednostavno sam pomislio da je pregled gotov. Tek kad smo stigli kući počeo sam shvaćati što se zapravo dogodilo.« »Dobro«, nasmiješio sam se, »ništa se strašno nije dogodilo osim što ste me dobro zbunili, pa ako biste, gospodine, bili tako ljubazni i
PRAETORIOUS 155 izišli u čekaonicu, vrlo ću rado nastaviti pregled koji je bio tako naglo prekinut.« Otprilike pola sata razgovarao sam sa starim gospodinom o simptomima njegove bolesti a kad sam mu prepisao lijekove, njegov ga je sin opet izveo. Rekao sam vam da gospodin Blessington obično u to doba dana izlazi na šetnju. Vratio se ubrzo poslije odlaska Rusa i pošao gore. Trenutak potom čuo sam ga kako trkom silazi. Uletio je u ordinaciju ludo prestrašen. »Tko je bio u mojoj sobi?«, uzviknuo je. »Nitko«, odgovorio sam. »To je laž!«, riknuo je. »Dođite i pogledajte.« Prešao sam preko njegova prostačkog načina izražavanja jer mi se činilo da je izvan sebe od straha. Kad sam se zajedno s njim uspeo do njegove sobe, pokazao mi je nekoliko tragova stopala na svijetlom sagu. »Zar ćete reći da su to moji otisci?«, vikao je. Zaista su bili mnogo veći no što bi mogli biti njegovi i očigledno su bili sasvim svježi. Danas poslijepodne, kao što znate, padala je jaka kiša, a u kuću su ulazili jedino moji pacijenti. Prema tome moglo se dogoditi samo to da se onaj u čekaonici zbog nekog nepoznatog razloga popeo u sobu moga stalnog pacijenta dok sam ja bio zabavljen njegovim ocem. Ništa nije bilo dodirnuto niti odneseno, ali tragovi stopala nepobitno su dokazivali da je netko boravio u sobi. Gospodin Blessington se uzbudio mnogo više no što bih ikad očekivao, iako bi, dakako, ovako nešto moglo svakoga uznemiriti. Sjeo je u naslonjač i zaplakao. Teškom sam mukom izvukao iz njega nekoliko suvislih rečenica. Zamolio me da pođem k vama i ja sam otprve shvatio opravdanost takva koraka jer je događaj zaista vrlo neobičan, iako mi se čini da mu on preuveličava značenje. Kad biste bili voljni poći sa mnom u kočiji, mogli biste ga bar umiriti, iako se jedva mogu ponadati da ćete uspjeti objasniti tu čudnovatu zgodu. Sherlock Holmes je slušao to dugo izlaganje s pažnjom koja mi je
PRAETORIOUS 156 pokazala da ga slučaj silno zanima. Lice mu je bilo bezlično kao uvijek, ali svaku neobičnu zgodu u liječnikovoj priči popratio je spuštanjem vjeđa dublje na oči i ispuštajući iz lule deblje kolutove dima. Kad je naš posjetilac završio priču, Holmes je skočio na noge bez riječi, dodao mi moj šešir, dohvatio svoj sa stola i pošao za doktorom Trevelyanom do vrata. Za četvrt sata zaustavili smo se pred vratima liječnikove rezidencije u Ulici Brook, jedne od onih ozbiljnih zgrada, glatkih pročelja kakve i jesu liječničke kuće na West Endu. Mali poslužitelj nam je otvorio vrata i odmah smo se stali uspinjati širokim, presvučenim stepenicama. Odjednom smo stali na mjestu. Svjetlo se, naime, iznenada ugasilo a iz mraka je dopro piskav, drhtav glas. — Imam pištolj — začuli smo — i dajem vam riječ da ću zapucati ako se imalo približite. — Ovo je zaista previše, gospodine Blessington — viknu dr Trevelyan. — O, to ste dakle vi, doktore — reče glas s velikim olakšanjem. — Ali, ostala gospoda jesu li doista oni za koje se izdaju? Osjećali smo da nas iz mraka pomno ispituje. — Da, da, u redu je — rekao je glas napokon. — Možete doći gore. Žao mi je ako sam vam svojom opreznošću priredio neugodnosti. Ponovo je upalio plin na stepeništu pa smo pred sobom ugledali čovjeka neobična izgleda. Njegovo držanje i glas pokazivali su koliko su mu napeti živci. Bio je vrlo debeo, ali očigledno je nekoć bio još deblji tako da mu je koža visila s lica u vrećicama kao buldogu. Lice mu je imalo bolesnu boju a njegova tanka, sivkasta kosa kao da se narogušila zbog snažna uzbuđenja. U ruci je držao pištolj, no kad smo mu se približili turnuo ga je u džep. — Dobro veče, gospodine Holmes — reče. — Znam da vam dugujem zahvalnost što ste došli. Nikad nikome vaš savjet nije bio potrebniji nego meni. Pretpostavljam da vam je doktor Trevelyan ispričao da je netko sasvim nepovlasno ušao u moju sobu. — Tako je — reče Holmes. — Tko su ta dvojica, gospodine Blessington, i zašto vas uznemiruju?
PRAETORIOUS 157 — No, no — reče stalni pacijent nervozno — dakako to je teško reći. Ne možete očekivati da vam to ja kažem, gospodine Holmes. — Znači li to da ne znate? — Izvolite, uđite ovamo. Budite ljubazni i dođite ovamo, Poveo nas je u spavaću sobu koja je bila velika i udobno namještena. — Vidite li ovo? — upita pokazujući veliku crnu škrinju uza krevet. — Nikad nisam bio jako bogat čovjek, gospodine Holmes. Samo jednom u životu uložio sam novac u nešto, kao što će vam potvrditi doktor Trevelyan. Ali ja ne vjerujem bankarima. Nikada nisam imao povjerenja u bankare, gospodine Holmes. Među nama, ono malo što posjedujem u ovoj je škrinji pa ćete razumjeti što to za mene znači kad nepoznati ljudi ulaze u moju sobu. Holmes se upitno zagleda u Blessingtona i zakima glavom — Neću vam moći ništa savjetovati ako me pokušavate prevariti — reče. — Ali rekao sam vam sve. Holmes se s prezimim pokretom okrene na peti. Laku noć, doktore Trevelyan — reče. — Zar za me nemate nikakva savjeta? — kriknu Blesysington isprekidanim glasom. — Moj vam je savjet, gospodine, da kažete istinu. Ubrzo poslije toga bili smo na ulici i hodali prema kući. Prešli smo Oxford Street i bili napola puta u Ulici Harley kad sam iz prijatelja uspio izvući prvu riječ. — Žao mi je. Watsone, što sam vas zbog ovakve gluposti izvukao iz kuće — reče napokon. — Ipak, u biti je to zanimljiv slučaj. — Niie mi baš jasno o čemu je riječ — priznadoh. — Dakle, sasvim je očigledno da postoje dva čovjeka, možda ih je i više, ali najmanje su dvojica, koji su zbog nekog razloga odlučili da pograbe toga momka Blessingtona. Ni najmanje ne sumnjam da je i
PRAETORIOUS 158 prvi i drugi put onaj mladić ušao u Blessingtonovu sobu dok je njegov suučesnik, prema genijalnoj zamisli, zaokupio liječnika. — A katalepsija? — Bila je to samo gluma, Watsone, iako se bojim da ću se osmjeliti to spomenuti i našem specijalistu. Takav je napad vrlo lako oponašati. I ja sam to izveo. — A zatim? — Pukim slučajem Blessington je oba puta bio vani. Razlog zbog kojeg su odabrali tako neobičan sat za posjet liječniku zacijelo jest taj što su htjeli biti sigurni da neće nikoga biti u čekaonici. Slučajno se dogodilo da se to vrijeme poklapa s Blessingtonovom uobičajenom šetnjom, što očigledno pokazuje da ne poznaju baš najbolje njegove dnevne navike. Dakako, da im je namjera bila da ga opljačkaju barem bi pokušali to izvesti. Osim toga, mogu u čovjekovim očima pročitati kad se boji za vlastitu kožu. Nezamislivo je da bi taj čovjek mogao steći dva tako osvetoljubiva neprijatelja a da to ne zna. Zbog toga sam uvjeren da on dobro zna tko su oni i da to prešućuje zbog nekih svojih razloga. Lako je moguće da će već sutra biti pripravniji za razgovor. — A ne postoji li alternativa — pokušah natuknuti — groteskno nevjerojatna, nema sumnje, ali ne i nezamisliva? Da nije možda cijela priča o kataleptičnom Rusu i njegovu sinu izmišljotina doktora Trevelyana koji je, zbog nekih svojih razloga, bio u Blessingtonovim odajama? Na plinskom sam svjetlu opazio da je ovo moje sjajno zastranjivanje izmamilo smiješak na Holmesovu licu. — Dragi moj prijatelju — reče on — to je jedno od prvih rješenja koje mi se nametnulo, ali vrlo sam brzo imao priliku provjeriti liječnikovu priču. Onaj je momak ostavio tragove na sagu na stepenicama pa je bilo posve suvišno da zamolim da mi pokažu one što ih je ostavio u sobi. Kad vam kažem da su njegove cipele uglate a ne zašiljene kao Blessingtonove i za dobar palac duže od doktorovih, priznat ćete da ne može biti nikakve sumnje da je tragove ostavio netko treći. Ali, to sada možemo prespavati jer silno ću se iznenaditi ako ujutro ne čujemo novosti iz Ulice Brook.
PRAETORIOUS 159 Proročanstvo Sherlocka Holmesa brzo se ispunilo i to vrlo dramatično. U sedam i pol ujutro, u prvi osvit dana, ugledah ga kako u kućnom ogrtaču stoji uz moj krevet. — Watsone, vani nas čeka kočija — reče. — Što se godogilo? — Priča tz Ulice Brook. — Ima li kakvih novosti? — Tragične su, ali maglovite — reče i podigne zastor. Pogledajte ovo — i pokaže mi papirić iz bloka na kojem je olovkom bilo napisano: »Za ime božje, dođite odmah — P. T.« Naš prijatelj liječnik bio je silno uzrujan kad je to napisao. Dođite, moj dragi prijatelju, jer ovo je hitan poziv. Otprilike za četvrt sata ponovo smo se našli u liječnikovoj kući. Trkom nam je došao u susret. — O, kakav slučaj! — viknu uhvativši se za sljepoočice. — No, što je? — Blessington je počinio samoubojstvo! Holmes zazvižda, — Da, noćas se objesio! Ušli smo, liječnik nas je uveo u sobu koja je očigledno bila čekaonica. — Zaista ne znam što radim — uzdahnu liječnik. — Policija je već gore. Strahovito me to potreslo. — Kad ste to otkrili? — Svako jutro donose mu rano šalicu čaja. Kad je djevojka ušla oko sedam, nesretni je čovjek visio nasred sobe. Zakvačio je konop za kuku na kojoj je visila teška svjetiljka i skočio s one škrinje koju nam je pokazivao jučer. Holmes je neko vrijeme stajao duboko zamišljen. — S vašim dopuštenjem — napokon reče — rado bih pošao gore i
PRAETORIOUS 160 malko pogledao. — Obojica smo se popeli a liječnik je pošao za nama. Ušavši u sobu, ugledali smo strašan prizor. Već sam prije spomenuo da je taj Blessington djelovao nekako snuždeno. Dok je tako visio na kuki taj se dojam još pojačao te u njegovu izgledu više nije bilo ničeg ljudskog. Vrat mu je bio istegnut kao u pileta zakrenute šije pa je sve ostalo djelovalo još podbuhlije i neprirodnije. Na sebi je imao samo dugu noćnu košulju ispod koje su mu ukočeno virili natečeni gležnjevi i neskladna stopala. Pokraj njega stajao je policijski inspektor mudra izgleda i zapisivao u notes. — Ah, gospodine Holmes — reče kad je moj prijatelj ušao. — Drago mi je što vas vidim. — Dobro jutro, Lanneru — odvrati Holmes. — Uvjeren sam da nećete pomisliti da sam uljez. Jeste li čuli što je prethodilo ovom slučaju? — Da, čuo sam nešto o tome. — I što mislite? — Koliko mogu vidjeti, čovjek se izbezumio od straha. U krevetu se spavalo, vidite. Ovdje je uleknuće. Inače, znate, samoubojstva su najčešća oko pet izjutra. Rekao bih da se u taj sat i on objesio. Čini se da je to izvedeno prilično promišljeno. — Rekao bih da je mrtav oko tri sata sudeći po ukočenosti mišića — rekoh. — Jeste li u sobi opazili išta neobično? — upita Holmes. — Našao sam odvijač i nekoliko zavrtnja na umivaoniku. Čini se, također, da je noću mnogo pušio. Iz kamina sam izvukao četiri opuška cigara. — Hm! — zamumlja Holmes. — Jeste li našli njegov cigarnik? — Ne, nigdje ga nisam našao. — A onda možda njegovu kutiju za cigare? — Da, bila mu je u džepu ogrtača. Holmes je otvori i omiriši jednu cigaru u kutiji.
PRAETORIOUS 161 — O, ovo je havana, a ove ostale su cigare osobite vrsti što ih Nizozemci uvoze iz svojih istočnoindijskih kolonija. Obično ih umataju u slamu, znate, i za svoju dužinu su tanje od ostalih vrsti. — Dohvati četiri opuška i promotri ih kroz povećalo. — Dvije su cigare pušene kroz cigarnik a dvije bez njega — reče. — Dvjema je vrh odrezan ne odviše oštrim nožem, a dvjema je odgrizen vrlo čvrstim zubima. Ovo nije samoubojstvo, gospodine Lanner. To je vrlo pomno isplanirano i hladnokrvno ubojstvo. — Nemoguće! — povika inspektor. — A zašto? — Zašto bi itko ubio čovjeka na tako nespretan način kao što je taj da ga objesi? — To je ono što moramo saznati. — Kako su ušli? — Kroz ulazna vrata. — Ujutro su bila zaključana. — Onda su ih zaključali za njima. — Kako to znate? — Vidio sam njihove tragove. Ispričajte me za trenutak pa ću vam moći reći više. Pošao je do vrata i na svoj metodični način ispitao bravu. Potom je izvukao ključ, koji je bio unutra, pa i njega pregledao. Krevet, sag, stolice, kamin, mrtvo tijelo, konop, sve je pomno pregledao dok naposljetku nije bio zadovoljan. Tada je uz moju i inspektorovu pomoć presjekao konop i nesretnika pažljivo spustio i prekrio plahtom. — Što je s konopom? — upita. — Odrezan je odavde — reče dr Trevelyan, izvukavši velik smotak ispod kreveta. — Smrtno se bojao vatre pa je uvijek taj smotak imao pri ruci kako bi mogao pobjeći kroz prozor u slučaju da planu stepenice. — To im je olakšalo posao — reče Holmes zamišljeno. — Da,
PRAETORIOUS 162 stvarne su činjenice vrlo jednostavne i jako ću se iznenaditi ako vam poslije podne ne budem mogao dati objašnjenje. Ponijet ću ovu Blessingtonovu fotografiju što je vidim na kaminu jer bi mi ona mogla pomoći u istrazi. — Ali ništa nam niste rekli! — kliknu liječnik — O, ne može biti nikakve sumnje u slijed događaja — reče Holmes. — Trojica su sudjelovala u ovome, mladić, starac i treći do kojeg me ne vodi nikakav trag. Prva dvojica, mislim da ne moram ni spominjati, to su oni što su glumili ruskog grofa i njegova sina pa ih prema tome možemo dobro opisati. U kuću ih je pustio neki suučesnik. Ako vam, inspektore, mogu išta savjetovati, tad bi to bilo da uhapsite poslužitelja koji je, koliko sam shvatio, tek nedavno stupio u vašu službu, doktore. — Mladog nevaljalca ne možemo pronaći — reče dr Trevelyan. — Djevojka i kuhar ga upravo traže. Holmes slegnu ramenima. — Njegova uloga u ovoj drami nije sasvim nevažna — reče. — Kad su se ona trojica popela uza stepenice, što su učinila na vršcima prstiju, stariji muškarac bio je prvi, za njim onaj mlađi a neznanac posljednji ... — Moj dragi Holmes! —uzviknuh. — 0, redoslijed tragova uopće ne dolazi u pitanje. Imao sam priliku da sinoć saznam tko je tko. Potom su došli do sobe gospodina Blessingtona i našli zaključana vrata. Uz pomoć žice, međutim, okrenuli su ključ. Čak i bez povećala opazit ćete po ogrebotinama na zupcima gdje su pritiskali. Ušavši u sobu zacijelo su najprije zapušili usta gospodinu Blessingtonu. On je možda spavao ili je možda bio toliko paraliziran strahom da nije mogao ni viknuti. Zidovi su ovdje debeli pa možemo pretpostaviti da se njegovi krikovi ne bi čuli ni da je imao vremena da krikne. Kad su se pobrinuli za nj, jasno mi je da su nešto vijećali. Možda je to bilo svojevrsno suđenje. Bit će da je trajalo neko vrijeme jer su tada popušili ove cigare. Stariji je muškarac sjedio u pletenoj stolici, on je pušio na cigarnik. Mlađi je muškarac sjedio tamo prijeko: on je otresao
PRAETORIOUS 163 pepeo na ormarić s ladicama. Treći je momak šetao gore-dolje. Blessington je, mislim, sjedio uspravno na krevetu, ali u to nisam posve siguran. Dakle, završilo je tako da su zgrabili Blessingtona i objesili ga. Sve je bilo unaprijed dogovoreno pa sam uvjeren da su sobom ponijeli nekakav kolovratnik koji bi im mogao poslužiti za pričvršćivanje omče. Ugledavši kuku, uštedjeli su sebi trud. Završivši posao, otišli su a njihov je suučesnik za njima zaključao vrata. Svi smo napregnutom pažnjom saslušali ovaj prikaz noćnih događaja, čiji je slijed Holmes zaključio na temelju tako sićušnih i jedva zamjetljivih znakova da smo ga, i kad nam je ukazao na njih, jedva mogli slijediti u njegovu zaključivanju. Inspektor pohita da se propita o poslužitelju dok se Holmes i ja vratismo u Baker Street na doručak. — Vratit ću se do tri — reče Holmes dovršivši jelo. Inspektor i liječnik doći će u taj sat i nadam se da ću do tada rasvijetliti sve ono što je u ovom slučaju još nejasno. Naši gosti stigoše u dogovoreno vrijeme, ali se moj prijatelj pojavio tek u četvrt do četiri. Čim je ušao, po izrazu lica znao sam da je sve prošlo u redu. — Ima li novosti, inspektore? — Našli smo momka, gospodine. — Izvrsno, a ja sam našao onu trojicu. — Našli ste ih — povikasmo u jedan glas sva trojica. — No, bar sam im otkrio identitet. Taj navodni Blessington, kao što sam i očekivao, dobro poznat policiji a isto tako i njegovi napadači. Zovu se Biddle, Hayward i Moffat. — Banda iz napada na banku Wothingdon! — kliknu inspektor. — Tako je — reče Holmes. — Tada bi Blessington morao biti Sutton? — Točno — reče Holmes. — Dakle, sad mi je sve jasno kao kristal — reče inspektor.
PRAETORIOUS 164 Trevelyan i ja se pogledasmo zabezeknuto. — Zacijelo se sjećate velike pljačke u banku Wothingdon — reče Holmes. — U toj su provali sudjelovala petorica, ova četiri i još peti imenom Cartwright. Tobin, čuvar, bio je ubijen a lopovi su umakli sa sedam hiljada funti. Bilo je to 1875. Sva su petorica uhapšena, ali nije bilo čvrstih dokaza protiv njih. Taj Blessington ili Sutton, koji je bio najgori u bandi, postao je doušnik. Zbog njegova iskaza Cartwright je obješen a ostala su trojica dobila po petnaest godina. Kad su jednog dana izišli, što je bilo nekoliko godina prije isteka pune kazne, dali su se, kao što se moglo i pretpostaviti, u potragu za izdajicom kako bi osvetili smrt druga. Dvaput su ga pokušali ščepati, a treći su put, vidite, uspjeli. Doktore Trevelyan, ima li još nešto što bih vam mogao objasniti? — Mislim da ste sve prikazali prilično jasno — reče liječnik. — Nema sumnje, onoga dana kad se onoliko uzbudio bilo je to zato što je u novinama pročitao da su njegovi bivši drugovi pušteni iz zatvora. — Baš tako. Njegova priča o provali bila je samo krinka. — Ali, zašto vam on to nije mogao reći? — Dakle, dragi moj gospodine, poznajući osvetoljubiv karakter svojih starih drugova, nastojao je kriti svoj identitet od svakog. Njegova je tajna bila sramotna i nije se mogao odlučiti da je razotkrije. Doduše, zlikovac kakav je bio, živio je i nadalje pod zaštitom britanskog zakona, i ne sumnjam, priznat ćete, inspektore, ta zaštita može koji put imati i propusta ali je zato tu mač pravde koji se osvećuje. Takve su bile neobične okolnosti u vezi sa stalnim pacijentom i liječnikom iz Ulice Brook. Od te noći policija više nije vidjela tri ubojice i u Scotland Yardu se pretpostavljalo da su se nalazili na nesretnom parobrodu »Norah Creina« kad je ovaj sa svim putnicima i posadom nestao uz portugalsku obalu nekoliko milja sjeverno od Porta. Istraga protiv poslužitelja je obustavljena zbog nedostatka dokaza a sve dosad »Tajna Ulice Brook«, kako su slučaj nazvah, nije u štampi opisana.
PRAETORIOUS 165 TUMAČ GRČKOG JEZIKA U toku našeg dugog i prisnog poznanstva gospodin Sherlock Holmes nikad mi nije govorio o svojim rodbinskim ili drugim vezama a gotovo nikad o svojoj mladosti. Ta suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što ga je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja kolik mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. Tako sam počeo vjerovati da je on siroče bez ijednog živog rođaka, ali jednog dana, na moje velike iznenađenje, počeo mi je govoriti o svome bratu. Bilo je to poslije čaja jedne ljetne večeri a razgovor, koji je vrludao od golf klubova do uzroka promjene u nagnutosti eklipse, dospio je napokon na atavizam i nasljedne sklonosti. Tema je diskusije bila koliko čovjek za svaku svoju vještinu duguje precima a koliko odgoju u mladosti. — U vašem slučaju — rekoh — u skladu s onim što ste mi spomenuli, čini mi se nepobitno da sposobnost zapažanja i neobičnu sposobnost zaključivanja zahvaljujete sistematskoj vježbi. — Do neke granice — odgovori on zamišljeno. — Moji su preci bili seoski plemići i vjerojatno su živjeli kako je to bilo uobičajeno za njihovu klasu. Ali unatoč tome, razvio sam se ovako zato što mi je to u žilama, možda sam to naslijedio od bake, koja je bila sestra Verneta, francuskog umjetnika. Umjetnička žica sklona je svakakvim preobrazbama. — Ali otkud znate da ste naslijedili te sposobnosti? — Zato što su one u moga brata Mycrofta još veće. To je zaista bila novost za mene. Ako u Engleskoj postoji još jedan čovjek s toliko izuzetnih sposobnosti, kako to da ni policija niti javnost nikad nisu čuli za nj? Upitao sam to natuknuvši da moj drug zbog skromnosti pridaje bratu veće sposobnosti. Holmes se nasmijao na
PRAETORIOUS 166 moju opasku. — Dragi moj Watsone — reče — ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga. Prema tome, ako kažem da Mycroft posjeduje veću moć zapažanja nego ja, možete to prihvatiti kao točnu i doslovnu istinu. — Da li je on mlađi od vas? — Sedam je godina stariji. — Pa kako to da se za nj ne zna? — O, on je dobro poznat u svome krugu. — Gdje, dakle? — Pa u Diogenovu klubu, na primjer. Nikad nisam čuo za tu instituciju i bit će da se to na mome licu i vidjelo jer je Sherlock Holmes izvukao sat. — Diogenov klub je najčudnovatiji klub u Londonu a Mycroft jedan od najčudnovatijih ljudi. Uvijek je ondje od četvrt do pet pa do dvadeset do osam. Sada je šest pa ako vam je u ovako lijepoj večeri do malo šetnje, vrlo ću vas rado upoznati sa dvije rijetkosti. Pet minuta poslije toga već smo bili na ulici i kretali prema Regent Circusu. — Čudite se — reče moj drug — zašto se Mycroft ne koristi svojim sposobnostima kao detektiv. On je za to nesposoban. — Ali mislim da ste rekli ... — Rekao sam da bolje od mene zapaža i zaključuje. Da detektivsko umijeće počinje i svršava mozganjem u naslonjaču, moj bi brat bio najveći agent što je ikada živio. Ali, on nema ambicije niti energije. Njemu se čak neće provjeravati vlastite zaključke i prije će dopustiti da ljudi drže da nema pravo no da se potrudi dokazati obratno. Koliko sam puta odlazio k njemu s kakvim problemom a on bi mi davao objašnjenja koja su se kasnije pokazala kao ispravna. Ipak, on uopće nije sposoban da razradi slučaj i skupi opipljive dokaze bez
PRAETORIOUS 167 kojih se nijedan slučaj ne može podnijeti sudu. — Prema tome to i nije njegova profesija? — Ni u kojem slučaju. Ono što je za mene sredstvo za namirivanje životnih potreba, za nj je samo amaterski hobi. Posebno je nadaren za brojke, pa pregledava knjige u nekoliko vladinih odjela. Mycroft stanuje u Pall Mallu pa svakog jutra odšeta iza ugla u Whitehall i uvečer se vrati. Iz godine u godinu ne makne se ni koraka dalje i nigdje ga se ne može vidjeti osim u Diogenovu klubu koji je nasuprot njegovu stanu. — Ne sjećam se da sam ikad čuo za taj klub. — Vrlo vjerojatno i niste. Mnogo je ljudi u Londonu, znate, koji što zbog plašljivosti, što zbog mizantropije, ne čeznu za društvom. Ipak, nemaju ništa protiv udobnih stolica i najnovijih časopisa. Baš za takve je ljude Diogenov klub i osnovan te su u nj danas učlanjeni najnedruštveniji i najneklupskiji ljudi u gradu. Nijednom članu nije dopušteno da obraća pažnju na ostale članove kluba. Osim u sobi za strance, ni u kakvim okolnostima nije dopušten bilo kakav razgovor i tri prekršaja, ako za njih sazna odbor, mogu biti razlogom da se pričljivca isključi iz kluba. Moj je brat jedan od osnivača a što se mene tiče, mislim da je u tome klubu sasvim ugodno. U razgovoru stigosmo do Pall Malla i krenusmo niz tu ulicu s onog njenog kraja koji izlazi u St. James’s park. Sherlock Holmes zasta pred vratima nedaleko od Carltona i podsjetivši me na šutnju povede me kroz predvorje. Kroz stakleni zid ugledah veliku i raskošnu sobu u kojoj sjeđaše popriličan broj muškaraca čitajući novine, svaki u svome kutku. Holmes me povede u sobicu s pogledom na Pall Mall i potom, ostavivši me na trenutak, vrati se u društvu sa čovjekom koji je, znadoh, morao biti samo njegov brat. Mycroft Holmes bio je viši i snažniji od Sherlocka. Tijelo mu je zaista bilo korpulentno, ali lice, iako krupno, sačuvalo je nešto od oštrine izraza što je tako uočljiva na licu njegova brata. Oči su mu neobično vodenasto svijetlosive, kao da su stalno gledale odsutno i zamišljeno, što sam u Sherlocka zapažao samo kad je duboko razmišljao.
PRAETORIOUS 168 — Gospodine, drago mi je što sam vas upoznao — reče ispruživši široku, plosnatu ruku nalik na tuljanovu peraju. — Na sve strane čujem o Sherlocku otkako ste mu postali kroničar. Usput, Sherlock, prošlog sam te tjedna očekivao, pretpostavljajući da ćeš me upitati za savjet u onom slučaju s Manor Houseom. Mislio sam da možda nećeš isplivati. — Ne, riješio sam taj slučaj — reče moj prijatelj sa smiješkom. — Bio je to Adams, zar ne? — Da, bio je Adams. — Bio sam siguran otprve. — Njih dvojica sjedoše zajedno u prozorsku izbočinu. — Tko god želi proučavati ljude, ovo je pravo mjesto — reče Mycroft. — Gle, kakvi divni tipovi! Pogledaj onu dvojicu što dolaze prema nama, na primjer. — Zapisivač biljarskih rezultata ... a onaj drugi? — Da. Što bi rekao za drugoga? Dvojica što su dolazila zastadoše nasuprot prozoru. Nekoliko mrlja krede iznad džepa na kaputu bili su jedina veza s biljarom što sam je mogao spaziti na jednom od njih. Drugi bijaše vrlo malen, taman, šešir je zabacio daleko straga a pod rukom stiskao je nekoliko zamotuljaka. — Stari vojnik, pretpostavljam — reče Sherlock. — I tek nedavno otpušten — primijeti njegov brat. — Služio je u Indiji, vidim. — Kao podoficir. — Kraljevska artiljerija, mislim — reče Sherlock. — Udovac. — Ali s djetetom. — Djecom, dragi moj, djecom. — Hajdete — rekoh sa smiješkom — ovo je već malko previše. — Zaista — odgovori Holmes — nije teško utvrditi da je čovjek takva držanja, autoritativna izraza i suncem opaljene kože vojnik, i to više od obična vojnika, te da se nedavno vratio iz Indije.
PRAETORIOUS 169 — Da nije davno napustio službu pokazuje to što još nosi vojničke cokule — primijeti Mycroft. — Nema konjanički korak, a ipak je nosio kapu nahero što pokazuje svjetlija koža nad jednom obrvom. Njegova težina nam otkriva da nije bio vojnik inžinjerac. Dakle, bio je u artiljeriji. — Dalje, njegova duboka korota dakako pokazuje da je izgubio neku dragu osobu. Budući da sam odlazi u kupovinu, čini se da je izgubio ženu. Kupovao je stvari za djecu, shvaćate. Tu je zvečka, što kazuje da je jedno dijete još vrlo maleno. Žena je možda umrla u porodu. A pod rukom nosi slikovnicu što znači da postoji još jedno dijete o kojem se mora brinuti. Počeo sam shvaćati što je moj prijatelj mislio rekavši da mu brat ima još tananije sposobnosti od njega. On me pogleda i nasmiješi se. Mycroft zgrabi malko burmuta iz kutijice od kornjačevine i velikim crvenim rupcem s kaputa otrese zalutale mrvice. — Ah, da, Sherlock — reče — imao sam nešto po tvom ukusu. Vrlo neobičan problem. Zamolili su me da donesem svoj sud o tome. Zaista nisam imao snage da u nj proniknem dokraja, ali ipak mi je dao osnove za vrlo zabavna nagađanja. Ako želiš čuti činjenice ... — Moj dragi Mycroft, bit će mi vrlo drago. Brat načrčka nešto na listu iz džepna notesa i pozvonivši, preda to konobaru. — Zamolio sam gospodina Melasa da prijeđe ovamo — reče. — On stanuje kat iznad mene i površno se znamo što ga je ponukalo da me potraži u svojoj neprilici. Gospodin Melas je, koliko znam, porijeklom Grk i izvanredan je lingvist. Zarađuje za život dijelom kao tumač na sudu, dijelom kao vodič bogatih istočnjaka koji traže hotel u Northumberland aveniji. Mislim da ću mu prepustiti da vlastitim riječima ispriča svoj neobični doživljaj. Nekoliko minuta poslije toga pridružio nam se malen, krupan čovjek, čije je maslinasto lice i ugljenocrna kosa odavali njegovo južnjačko podrijetlo, iako je govorio na način obrazovana Engleza. Živo se rukovao sa Sherlockom Holmesom a tamne su mu oči zablistale od zadovoljstva kad je čuo da se taj stručnjak zainteresirao za njegovu
PRAETORIOUS 170 priču. — Mislim da mi policija ne vjeruje, na časnu riječ mislim da mi ne vjeruje — požali se. — Samo zato što nikad nisu čuli nešto slično, misle da se to ne može dogoditi. Ali, znam da neću imati mira dok ne saznam što se dogodilo jadniku s flasterom na licu. — Sav sam se pretvorio u uho — reče Sherlock Holmes. — Danas je srijeda — reče gospodin Melas — e pa dobro, onda se to dogodilo u ponedjeljak navečer, prije samo dva dana, shvaćate. Ja sam tumač, kao što vam je možda rekao moj susjed. Prevodim sa svih jezika, ili gotovo sa svih, ali kako sam rodom Grk i imam grčko prezime, ponajviše se bavim tim jezikom. Godinama sam već glavni sudski tumač grčkog jezika u Londonu i moje ime dobro znaju u hotelima. Događa se, ne tako rijetko, da pošalju po mene u neobičan sat jer je strancima koji su zapali u nepriliku ili putnicima koji su kasno doputovali zatrebala moja pomoć. Zbog toga se nisam iznenadio kad me u ponedjeljak navečer gospodin Latimer, vrlo moderno odjeven mladić, potražio u stanu i zamolio da pođem s njim fijakerom koji čeka pred kućom. Došao mu je u poslovan posjet grčki prijatelj pa mu je neophodna pomoć tumača. Obavijestio me da je njegova kuća malko podalje, u Kensingtonu, i činilo se da je u priličnoj žurbi jer me brzo ugurao u fijaker čim smo izišli na ulicu. Kažem fijaker, ali ubrzo sam stao sumnjati da se zapravo vozim u kočiji. Tek to je vozilo svakako bilo mnogo prostranije no što je to uobičajeno za onu londonsku nesreću na četri kotača a presvlake, iako izlizane, bile su vrlo skupe. Gospodin Latimer je sjeo nasuprot meni i krenusmo preko Charing Crossa te dalje niz Snafterbury aveniju. Izbili smo na Oxford Street, a ja sam se osmjelio primijetiti da je to pomalo zaobilazan put do Kensigtona, kadli su mi riječi zastale zbog neobična vladanja moga suputnika. Najprije je iz džepa izvukao podebelu olovnu palicu i nekoliko puta zamahnuo njome naprijed-natrag kao da joj želi ispitati težinu i snagu. Potom ju je bez riječi položio na sjedalo pored sebe. Učinivši to, podigao je prozore s obje strane i s iznenađenjem sam uočio da su pokriveni papirom kako se ne bi vidjelo van.
PRAETORIOUS 171 »Na žalost, gospodine Melas, moram vam zakloniti pogled«, rekao je Latimer. »Zapravo nikako ne želim da vidite gdje je kuća prema kojoj se vozimo. Možda mi ne bi bilo zgodno da jednom uzmognete pronaći put do nje.« Možete zamisliti da su me te riječi silno zaprepastile. Moj je suputnik bio snažan mladić širokih ramena pa da i nije imao oružje, ne bih u borbi s njim imao ni najmanju šansu. »Gospodine Latimer, vladate se vrlo neobično«, protisnuo sam. »Zacijelo ste svjesni da je ovo što činite protuzakonito.« »Dopustio sam sebi malo više slobode, nema sumnje«, odgovorio je, »ali nadoknadit ćemo vam to. No moram vas upozoriti, gospodine Melas, ako bilo kad noćas pokušate podići uzbunu ili učiniti nešto što ne bi bilo u mome interesu, naći ćete se u nezgodnom položaju. Molim vas da zapamtite da nitko ne zna gdje ste pa ste i u ovoj kočiji i u mojoj kući potpuno u mojoj moći.« Izrekao je to mirno, ali hrapavim glasom tako da je zvučalo vrlo prijeteći. Sjedio sam šutke, domišljajući se što ga je to moglo nagnati da me otme na tako neobičan način. Što god da jest, bilo je savršeno jasno da nema nikakva smisla pokušati se oduprijeti te da mogu jedino čekati da vidim što će se dalje dogoditi. Skoro dva sata smo se vozili a da nisam ni po čemu mogao naslutiti kamo idemo. Koji put mi je klopotanje kamenja govorilo da se vozimo po popločenom putu i onda bi mi glatka tiha vožnja odavala asfalt, no osim te promjene nije bilo ničeg što bi mi i najmanje pomoglo u odgonetanju puta. Papir na oba prozora nije propuštao svjetlo a plava je zavjesa bila navučena na staklenu pregradu sprijeda. Bilo je sedam i četvrt kad smo napustili Pall Mall a moj sat mi je pokazao da je deset do devet kad smo se naposljetku zaustavili. Moj suputnik tada spusti prozor pa ugledah niska, nadsvođena vrata s upaljenom svjetiljkom na vrhu. Ponukan da brzo siđem s kočije, ugledao sam kako se vrata otvaraju i već sam bio u kući. Ulazeći, učinilo mi se da vidim travnjak i stabla s obje strane kuće. Je li to privatan posjed ili javna površina ne bih se usudio reći. Unutra je gorjela obojena plinska svjetiljka ali plamen je bio tako malen da nisam baš mnogo vidio osim da je predvorje prilično veliko i
PRAETORIOUS 172 da na zidovima vise slike. U prigušenom svjetlu spazio sam da je osoba koja nam je otvorila vrata malen, zloćudan, sredovječan muškarac oblih ramena. Kad se okrenuo prema nama, odbljesak svjetla mi je rekao da nosi naočale. »Harolde, je li ovo gospodin Melas?«, upitao je »Jeste.« »Dobro obavljeno! Dobro obavljeno! Ne ljutite se, gospodine Melase, nadam se, ali nismo mogli bez vas. Ako budete prema nama fer, nećete požaliti, ali pokušate li izvesti kakav trik, bog neka vam se smiluje!« Govorio je grčevito, nervozno popraćajući riječi hihotom, ali mi je nekako ulio više straha od onoga drugoga. »što želite od mene?«, upitao sam. »Samo da postavite nekoliko pitanja grčkom gospodinu koji nam je došao u posjet i da nam kažete što je odgovorio. Ali, ne recite ni riječi više no što vam kažemo, ili«, opet je nervozno zahihotao, »bolje bi vam bilo da se niste rodili.« Govoreći, on otvori vrata i uvede me u sobu koja je bila bogato namještena, ali i ovdje je jedino svjetlo dopiralo sa svjetiljke prigušena plamena. Soba je zacijelo bila velika a kad sam stao na sag, osjetio sam po debljini da mora biti skup. Razaznao sam baršunaste stolice, visok kamin od bijela mramora a uza nj nešto mi se učinilo kao japanski oklop. Pod svjetiljkom je stajala stolica i stariji muškarac mi je rukom pokazao da ondje sjednem. Mlađi nas napusti, ali se ubrzo vrati kroz druga vrata, vodeći gospodina u nekakvom prostranom kućnom ogrtaču koji nam se primicao polako. Kad je stupio u krug prigušena svjetla, što mi je omogućilo da ga bolje vidim, zapanjio me njegov izgled. Bio je mrtvački blijed i strahovito iscrpen s izbuljenim, blistavim očima čovjeka kojemu je duh jači od tjelesne snage. Ali više od njegove fizičke iscrpljenosti zaprepastilo me što mu je lice unaknsno izlijepljeno flasterima, a usta također pokrivena velikim komadom flastera. »Harolde, imaš li ploču?«, vikne stariji muškarac kad je to neobično stvorenje više palo no sjelo u stolicu. »Jesu li mu ruke slobodne? No,
PRAETORIOUS 173 dobro, daj mu pisaljku. Vi ćete, gospodine Melas, postavljati pitanja, a on će ispisivati odgovore. Ponajprije ga upitajte je li voljan potpisati papir.« Neznančeve se oči zažariše. »Nikada«, napisao je grčki na pločicu. »Ni uz koje uvjete?«, upitah na tiraninov zahtjev. »Samo ako je u mojoj prisutnosti vjenča grčki svećenik kojeg poznajem.« Začuh zlokoban hihot. »Tada znate što vas očekuje?« Eto, od tih se nekoliko pitanja i odgovora sastojao naš neobični pola izgovoren pola napisan razgovor. Nekoliko puta morao sam ga pitati neće li ipak popustiti i potpisati dokument. Uvijek sam iznova dobivao preziran odgovor. Ali, ubrzo sam došao na sretnu misao. Svakom sam pitanju stao dodavati kratke rečenice — isprva sasvim nevine, samo da provjerim da li jedan od one dvojice išta zapaža, a potom, vidjevši da se ona dvojica ne bune, zaigrao sam mnogo opasniju igru. Naš je razgovor tekao otprilike ovako: »Tvrdoglavost vam neće mnogo pomoći. Tko ste?« »Nije me briga. Stranac sam u Londonu.« »Vaša je sudbina u vašim rukama. Koliko dugo živite ovdje?« »Neka bude tako. Tri tjedna.« »Imetak nikada neće biti vaš. Što vas muči?« »Neću popustiti razbojnicima. Oni me izgladnjuju.« »Bit ćete slobodni ako potpišete. Čija je ovo kuća?« »Neću nikad potpisati. Ne znam.« »Ne činite joj nikakvu uslugu. Kako se zovete?« »Nek mi to ona kaže. Kratides.« »Vidjet ćete je ako potpišete. Odakle ste?«
PRAETORIOUS 174 »Tad je nikad neću vidjeti. Iz Atene.« Da je to trajalo još pet minuta, gospodin Holmes, ja bih im ispred nosa iščeprkao cijelu priču. Već moje slijedeće pitanje moglo je razbistriti slučaj, ali u tome trenutku otvoriše se vrata i neka žena uđe u sobu. Nisam je jasno vidio pa znam tek toliko da je bila visoka i zgodna, tamne kose i da je bila odjevena u nekakvu prostranu bijelu halju. »Harolde!«, rekla je, govoreći engleski pomalo isprekidano. »Ne mogu više ovdje ostati. Tako je pusto ... O, moj Bože, pa to je Paul!« Ove je posljednje riječi rekla grčki i u istom trenu neznanac je strgnuo flaster s usta i uzviknu: »Sophy! Sophy!«, potrčavši u ženin naručaj. Zagrljaj im je bio kratkotrajan, doduše, jer je mladić dograbio ženu i izgurao je iz sobe, dok je onaj stariji lako svladao iscrpljenu žrtvu i odvukao je kroz druga vrata. Neko sam vrijeme bio sam u sobi te sam skočio na noge, ponadavši se ne bih li otkrio nekakav trag koji bi mi pomogao da pogodim kakva je to kuća. Srećom, nisam se nikamo maknuo jer, podigavši pogled, ugledao sam starijeg muškarca kako stoji na vratima i netremice me promatra. »To bi bilo sve, gospodine Melas«, rekao je. »Shvatite da smo vam ukazali povjerenje u poslu vrlo privatne naravi. Ne bismo vas uznemiravali da se naš prijatelj koji govori grčki i koji je počeo pregovore nije morao vratiti na Istok. Bilo nam je prijeko potrebno pronaći nekoga da ga zamijeni i imali smo sreću što smo čuli o vašim sposobnostima.« Naklonio sam se. »Ovdje je pet zlatnika«, dodao je idući prema meni, »koji će, nadam se, biti dostojan honorar. Ali upamtite«, upozorio me hihotavo, tapšajući me lagano po prsima, »ako ijednoj ljudskoj duši kažete i riječ o ovome, ijednoj ljudskoj duši, upamtite, neka se vašoj duši smiluje Gospod!« Ne mogu vam reći koliko je mržnje i strave izazvao u meni taj čovjek beznačajna izgleda. Sad sam ga mogao bolje vidjeti jer je na nj padalo svjetlo sa svjetiljke. Stas mu je kržljav i slabunjav a mala, zašiljena brada zamršena i neuredna. Govoreći izbacuje lice unaprijed
PRAETORIOUS 175 a vjeđe i usne neprestano mu se trzaju. Nisam se mogao oteti dojmu da mu je čudan istrgan smijeh također znak neke živčane bolesti. Sva mu je zloća lica u njegovim očima, čeličnosivim, što hladno blistaju zloćudnom, neizrecivom okrutnošću. »Znat ćemo ako progovorite o tome«, rekao je. »Imamo svoj način obavještavanja. A sada, kočija vas već čeka i moj će vas prijatelj otpratiti.« Ponovo sam probrzao kroz predvorje u kočiju i opet sam na tren vidio stablo i vrt. Gospodin Latimer pratio me u stopu i bez riječi sjeo nasuprot meni. Opet smo šutke prevalili neodređenu udaljenost, i to s podignutim prozorima, sve dok se napokon, nešto poslije ponoći, kočija nije zaustavila. »Gospodine Melase, ovdje ćete izići«, rekao je moj suputnik. »Žao mi je što ću vas ostaviti tako daleko od kuće, ali nemam izbora. Svaki vaš pokušaj da slijedite kočiju može vam samo nauditi.« Govoreći, otvorio je vrata. Jedva sam uspio iskočiti, a već je kočijaš ošinuo konja i kočija se otkoturala. Iznenađeno sam se osvrnuo. Ostavio me na nekakvoj općinskoj livadi, posutoj tamnim grmovima štipavca. U daljini se protezao niz kuća sa svjetlom tu i tamo u gornjim prozorima. Na drugom sam kraju ugledao crvene signalne svjetiljke željezničke pruge. Kočija koja me dovezla već mi je odmakla iz vidokruga. Stajao sam osvrćući se i nagađajući gdje li bih to mogao biti, kadli spazih da mi se netko približava iz mraka. Kad se približio, vidio sam da je to željeznički nosač. »Možete li mi reći gdje smo?«, upitah. »Wandsworth Common«, odgovori mi. »Ima li tu kakav vlak za grad?« »Ako pođete milju ili nešto od Clapham Junctiona«, reče, »stići ćete baš na posljednji vlak do Victorije.« I to je bio kraj moje pustolovine, gospodine Holmes. Ne znam ni gdje sam bio ni s kim sam razgovarao, niti išta drugo osim ovoga što sam vam ispripovijedao. Ali, znam da se igra prljava igra i želim
PRAETORIOUS 176 pomoći onom nesretniku ako mogu. Cijelu sam priču ispričao gospođinu Mycroftu Holmesu već sutradan ujutro a potom i policiji. Neko smo vrijeme svi šutjeli, čuvši ovu neobičnu zgodu. Potom Sherlock pogleda brata. — Jesi li išta poduzeo? — upita. Mycroft dohvati »Daily News« koje su ležale na stolu uza zid. »Nagrada očekuje svakog onog tko donese vijesti o boravištu grčkog gospodina imenom Paul Kratides iz Atene koji ne zna govoriti engleski. Slična će se nagrada isplatiti svakome tko donese vijesti o grčkoj dami imenom Sophy. X 2473«. To je objavljeno u svim dnevnicima. Bez odgovora. — Što je s grčkim poslanstvom? — Pitao sam. Ne znaju ništa. — A brzojav šefu atenske policije? — Sherlock posjeduje svu obiteljsku energiju — reče Mycroft okrenuvši se prema meni. — Dakle, ti preuzmi slučaj i obavijesti me ako išta saznaš. — Svakako — odvrati moj prijatelj, ustajući. — Obavijestit ću tebe i gospodina Melasa. Nego, gospodine Melas, da sam na vašem mjestu bio bih oprezan, jer, dakako, po ovom su oglasu saznali da ste ih odali. Na povratku kući Holmes se zaustavi u telegrafskom uredu i otposla nekoliko brzojava. — Vidite, Watsone — reče mi — večer nije prošla ututanj. Do nekoliko mojih najzanimljivijih slučajeva došao sam posredstvom Mycrofta. Ovaj je problem pomalo izuzetan, iako dopušta samo jedno rješenje. — Nadate li se da ćete ga riješiti? — Dakle, kad već znamo ovoliko, bilo bi zaista nepojmljivo da ne otkrijemo i ostatak. I vi ste zacijelo stvorili neku svoju teoriju kojom tumačite činjenice što smo ih čuli. — Donekle jesam.
PRAETORIOUS 177 — Što, dakle, vi mislite? — Nameće mi se misao da je tu mladu Grkinju odmamio mladi Englez imenom Harold Latimer. — Odmamio? Gdje? — Možda u Ateni. Sherlock Holmes odmahnu glavom. — Taj mladić ne zna ni riječi grčki. Mlada dama umije engleski prilično dobro. Zaključak? Ona je u Engleskoj već neko vrijeme a on nije bio u Grčkoj. — Dobro, dakle, pretpostavimo da je došla u posjet u Englesku i da ju je Harold nagovorio da pobjegne s njim. — To je već vjerojatnije. — Potom je brat, jer pretpostavljam da su oni u takvu srodstvu, doputovao iz Grčke da sredi tu stvar. Nerazborito je pao u ruke mladića i njegova starijeg druga. Oni su ga zgrabili i žele ga nasilno privoljeti da potpiše nekakve papire kojima im predaje djevojčin imetak jer on joj je zacijelo skrbnik. On to ne želi učiniti. Da bi mogli pregovarati s njim. morali su pronaći tumača pa su nabasali na gospodina Melasa, pošto su prije toga imali nekog drugog tumača. Djevojku nisu obavijestili o dolasku brata i ona je za nj saznala tek pukim slučajem. — Izvršno, Watsone! — uzviknu Holmes. — Zaista mislim da niste daleko od istine. Vidite, imamo sve karte i sada se samo moramo bojati da oni u potaji ne učine kakvo nasilje. Ako nam dadu vremena, ulovit ćemo ih. — Ali, kako ćemo pronaći tu kuću? — Dakle, ako je vaš zaključak ispravan, a djevojka se zove ili se zvala Sophy Kratides, neće nam biti teško ući joj u trag. To nam mora biti najveća nada, jer je brat, dakako, potpuni stranac. Očigledno je prošlo neko vrijeme otkako je taj Harold uspostavio odnos s djevojkom, svakako bar nekoliko tjedana, kad je brat u Grčkoj dospio načuti o tome i doputovati u London. Ako su za sve to vrijeme živjeli na istom mjestu, vjerojatno ćemo dobiti odgovor na Mycroftov oglas. Razgovarajući, stigosmo do naše kuće u Baker Streetu. Holmes se
PRAETORIOUS 178 uspeo prvi pa kad je otvorio vrata, spazih da se iznenadio. Pogledavši preko njegova ramena, bio sam podjednako iznenađen. Njegov brat Mycroft sjedio je u naslonjaču i pušio. — Uđi, Sherlock! Uđite, gospodine — reče uljudno se nasmiješivši kad je ugledao naša iznenađena lica. — Ne očekuješ toliko energije od mene, zar ne, Sherlock? Ali ovaj me slučaj nekako privlači. — Kako si stigao? — Pretekao sam vas u dvokolici. — Zar se što novo dogodilo? — Dobio sam odgovor na oglas. — Ah! — Da, stigao je nekoliko minuta poslije vašeg odlaska. — I što si saznao? Mycroft Holmes izvuče komad papira. — Evo ga ovdje — reče — napisan je perom na žućkastom regalpapiru a napisao ga je sredovječan čovjek slabe konstitucije. »Gospodine«, on piše, »odgovarajući na vaš oglas iz današnjih novina, dopustite da vas obavijestim da vrlo dobro poznajem mladu damu o kojoj je riječ. Ako se potrudite da me posjetite, mogao bih vam ispričati neke pojedinosti iz njene žalosne priče. Sada ona živi u kući The Myrtles u Beckenhamu. S poštovanjem J. Davenport.« — Napisao je to u Lower Brixtonu — reče Mycroft Holmes. — Ne misliš li, Sherlock, da bismo se mogli odvesti do njega i saznati te pojedinosti? — Dragi moj Mycroft, bratov život je sada važniji od sestrine priče. Mislim da bismo morali potražiti inspektora Gregsona u Scotland Yarđu i zatim poći ravno u Beckenham. Znamo da jednog čovjeka zlostavljaju nasmrt i svaka bi minuta mogla biti dragocjena. — Bit će bolje da putem pokupimo gospodina Melasa — predložih. — Mogao bi nam ustrebati kao tumač. — Izvrsno — reče Sherlock Holmes. — Pošaljite momka po kočiju
PRAETORIOUS 179 i odmah krećemo. — Govoreći, otvorio je ladicu stola i tada spazih da je turnuo revolver u džep. — Da — reče, odgovorivši na moj pogled — prema onome što smo čuli, rekao bih da imamo posla s posebno opasnom bandom. Već se smračilo kad smo stigli u Pall Mall do stana gospodina Melasa. Neki ga je gospodin malo prije posjetio te je izišao. — Možete li nam reći kamo? — upita Mycroft Holmes. — Ne znam, gospodine — odgovori žena koja nam je otvorila vrata. — Znam samo da se s tim gospodinom odvezao u kočiji. — A je li taj gospodin rekao svoje ime? — Nije, gospodine. — Nije li to možda visok, zgodan, tamnokos mladić? — O, ne, gospodine, posjetio ga je nizak gospodin s naočalima, tankih obraza, ali vrlo ugodan u ophođenju jer se govoreći neprestano smijao. — Pođimo! — povika Sherlock Holmes naglo. — Ovo postaje ozbiljno! — primijeti kad smo se vozili prema Scotland Yardu. — Ti su ljudi ponovo ščepali Melasa. On nije čovjek fizičke hrabrosti kao što to oni iz sinoćnjeg iskustva dobro znaju. Onaj je divljak podoban da ga terorizira bez oklijevanja. Nema sumnje, potrebna im je njegova profesionalna usluga, ali upotrijebivši ga, mogli bi odlučiti da ga kazne zbog onoga što drže izdajstvom. Nadali smo se da bismo putujući vlakom mogli stići u Beckenham u isto vrijeme kao i kočijom, ili čak i prije. U Scotland Yardu smo, međutim, cijeli sat izgubili da dođemo do inspektora Gregsona i dobijemo službena ovlaštenja za ulazak u kuću. Bilo je četvrt do deset kad smo se nas četvorica našli na London Bridgeu a deset i pol kad smo izišli iz vlaka u Bechenhamu. Prevalivši još pola milje fijakerom, stigli smo do posjeda »The Myrtles«, velike tamne zgrade podalje od ceste. Tu smo napustili fijaker i zajedno krenuli po puteljku. — Svi su prozori u mraku — primijeti inspektor. — Kao da je kuća napuštena. — Naše su ptičice otprhnule i gnijezdo je prazno — reče Holmes.
PRAETORIOUS 180 — Kako znate? — Kočija pretrpana prtljagom prošla je ovim puteljkom nema ni jedan sat. Inspektor se nasmija. — I ja sam pri svjetlu svjetiljke na vratima vidio tragove kotača, ali odakle vam sad još i prtljaga? — Tad ste mogli zapaziti i tragove kotača u drugom smjeru. Ali onaj trag što vodi prema izlazu mnogo je dublji, i to toliko dublji da možemo sa sigurnošću reći da je u kočiji bio popriličan teret. — Tu ste me malko prešli — reče inspektor slegnuvši ramenima. — Ova vrata neće biti lako otvoriti. Ali pokušat ćemo ako ne uspijemo nikog dozvati. On glasno zalupa alkom i povuče zvono, ali bez uspjeha. Holmes se izgubio, no vratio se za nekoliko minuta. — Otvorio sam prozor — reče. — Sva sreća, gospodine Holmes, što ste na strani pravde a ne protiv nje — primijeti inspektor opazivši kako je spretno moj prijatelj otvorio zasun na prozom. — Dakle, mislim da u ovakvim okolnostima možemo ući i ne čekajući da nas pozovu. Jedan za drugim ušli smo u veliku sobu, očigledno onu istu u kojoj je bio gospodin Melas. Inspektor je upalio ručnu svjetiljku pa smo na slabom svjetlu mogli razabrati dvoja vrata, zavjesu, svjetiljku i japanski oklop što ih je opisao Melas. Na stolu su stajale dvije čaše, prazna boca brendija i ostaci jela. — Što je to? — iznenada upita Holmes. Svi smo se umirili i stali osluškivati. Tiho je stenjanje dopiralo odnekud ponad naših glava. Holmes pohita prema vratima i iziđe u predvorje. Potmuli je zvuk dopirao s kata. On potrča gore, inspektor i ja njemu za petama dok nas je njegov brat Mycroft slijedio brzinom koliko mu je dopuštala težina. Na katu smo ugledali troja vrata a iz središnjih su dopirali oni zlokobni zvukovi koji su tonuli u tiho mumljanje da bi se opet uspinjali u resko šištanje. Vrata su bila zaključana, ali je ključ bio izvana. Holmes naglo otvori vrata i uleti u sobu, ali u trenu se vrati s rukom na grlu.
PRAETORIOUS 181 — Ugljen! — povika. — Pričekajte. Izvjetrit će se. Provirivši unutra, vidjeli smo da jedino svjetlo u sobi dopire od prigušena plava plamena što izvire iz mala mjedena tronošca u sredini sobe. Plamen je bacao plavkast, neprirodan krug na pod dok smo u sjeni straga ugledali nejasne obrise dviju spodoba koje su se stiskale uza zid. Kroz otvorena vrata grunuo je strašan, otrovan smrad te smo stali loviti zrak i kašljati. Holmes pohita na vrh stepenica i otvori prozor da uđe svjež zrak a potom, uletjevši u sobu, širom otvori prozor i izbaci u vrt mjedeni tronožac. — Za tren ćemo moći ući — zasopće izletjevši na hodnik. — Gdje je svijeća? Sumnjam da smijemo kresnuti šibicu. Mycroft, drži svjetiljku kraj vrata a mi ćemo ih iznijeti. Sad! Trkom smo stigli do zatrovanih ljudi i izvukli ih u hodnik. Obojica su bili u nesvijesti, lica su im bila otečena, usne modre a oči izbuljene. Toliko su bili iznakaženi da bismo teško, da nije bilo njegove crne brade i krupna stasa, u jednom od njih prepoznali tumača grčkog jezika koji se tek prije nekoliko sati oprostio od nas u Diogenovu klubu. Ruke i noge bile su mu čvrsto vezane a nad jednom je obrvom imao modricu od snažna udarca. Drugi, svezan na isti način, bio je visok muškarac u posljednjem stadiju iscrpenosti a lice mu je bilo smiješno izlijepljeno flasterom. Prestao je stenjati kad smo ga spustili i jedan mi je pogled bio dostatan da shvatim da je, bar što se njega tiče, naša pomoć stigla prekasno. Gospođin Melas je, međutim, još bio živ i uz pomoć amonijaka i brendija za manje od sata imao sam zadovoljstvo da vidim kako otvara oči i shvatim da sam ga svojom rukom izvukao iz tamne doline u kojoj se sastaju sve staze. Ono što nam je imao reči bilo je vrlo jednostavno i ta je njegova priča samo potvrdila naše pretpostavke. Ušavši k njemu, surovi posjetilac je izvukao iz rukava kratku tešku palicu i toliko mu straha utjerao u kosti da ga je drugi put kidnapirao. Uistinu, hihotavi je grubijan tako hipnotički djelovao na nesretnog lingvista da ovaj nije mogao govoriti o njemu a da mu se ruke ne zatresu a obrazi poblijede. Brzo ga je odvezao u Beckenham pa je opet poslužio kao tumač u drugom, još dramatskijem razgovoru u kojem su dva Engleza prijetila zatočeniku trenutačnom smrću ako ne pristane na njihove zahtjeve. Naposljetku, vidjevši da odolijeva svim prijetnjama, vratili su ga u
PRAETORIOUS 182 njegov zatvor a potom su, prigovorivši Melasu zbog izdaje za koju su saznali iz novinskog oglasa, udarili tumača batinom i on se dalje više ničega nije sjećao sve do trenutka kad je iznad sebe ugledao spasitelje. I to je bio neobičan slučaj tumača grčkog jezika. Rješenje toga slučaja još obavija tajna. Povezavši se s gospođinom koji je odgovorio na oglas, saznali smo da nesretna mlada dama potječe iz imućne grčke obitelji i da je bila u posjetu nekim engleskim prijateljima. Za svoga boravka u Engleskoj upoznala je mladog Harolda Latimera, koji je ovladao njome i potom je nagovorio da pobjegne s njim. Njeni prijatelji, zgranuti zbog razvoja događaja, zadovoljili su se time da obavijeste njena brata u Ateni i potom su oprali ruke. Stigavši u Englesku, brat se nesmotreno predao na milost i nemilost Latimeru i njegovu suučesniku koji se zove Wilson Kemp i čovjek je najmračnije prošlosti. Spoznavši da je zbog nepoznavanja našega jezika bespomoćan, ta su ga dvojica držala u zatočeništvu te su okrutnošću i izgladnjivanjem pokušali natjerati da potpiše darovnicu kojom im predaje i svoj i sestrin imetak. Držali su ga u kući bez djevojčina znanja a flasteri na licu imali su poslužiti kao kamuflaža u slučaju da ga ona na tren ipak vidi. Svojim ženskim ćutilima i kroz tu masku ona ga je prepoznala čim ga je prvi put vidjela, što se dogodilo za tumačeva prvog posjeta. Jadna je djevojka, dakako, i sama bila zatočenica jer u kući nije bilo nikog do čovjeka koji je služio kao kočijaš i njegove žene, a oboje su bili oruđe u rukama zlikovaca. Shvativši da je tajna otkrivena i da ne mogu slomiti zatočenika, dva su zlikovca pobjegla zajedno s djevojkom iz unajmljene kuće, osvetivši se prije toga, kako su mislili, i čovjeku koji im se usprotivio i onome drugome koji ih je izdao. Nekoliko mjeseci poslije toga dobili smo iz Budimpešte neobičan novinski izrezak. U njemu se opisivao tragičan kraj dvojice Engleza koji su doputovali zajedno s nekom ženom. Obojica su bila izbodena i mađarska je policija držala da su se očigledno žučno posvadili i jedan drugoga izranjavali nasmrt. Pretpostavljam, međutim, da Holmes misli sasvim drugačije. On sve do današnjeg dana drži da bi valjalo potražiti mladu Grkinju jer tek bi se tada saznalo kako je osvećeno sve ono zlo što su ga pretrpjeli ona i njen brat.
PRAETORIOUS 183 POMORSKI UGOVOR Juli koji je uslijedio poslije moga vjenčanja vrijedi upamtiti zbog tri zanimljiva slučaja u kojima mi je bilo dopušteno da drugujem sa Sherlockom i proučim njegove metode. Našao sam ih u svojim bilješkama pod naslovima »Pustolovina druge mrlje«, »Pustolovina pomorskog ugovora« i »Pustolovina umornog kapetana«. S prvim od njih, međutim, povezani su tako važni interesi i u nj je upleteno toliko mnogo pripadnika najodličnijih obitelji kraljevstva, da se još mnogo godina neće moći iznijeti u javnost. Ipak, nijedan od slučajeva kojima se Holmes bavio ne ilustrira tako jasno vrijednost njegove analitičke metode niti se tako snažno dojmio njegovih znanaca. Još i danas, gotovo od riječi do riječi, pamtim razgovor u kojem je Holmes objasnio slučaj monsieureu Dubuqueu iz pariške policije i Frilzu von Waldbaumu, poznatom stručnjaku iz Danziga, a koji su dotad trošili snagu na ono što se pokazalo sporednim. No, morat će doći novo stoljeće pa da se priča može u miru ispričati. U međuvremenu, prijeći ću na drugi slučaj s popisa; svojedobno se činilo da bi i on mogao biti od nacionalne važnosti a popratilo ga je nekoliko incidenata što mu daje jedinstven značaj. U toku školovanja bio sam prisan s dječakom koji se zvao Percy Phelps; bio je otprilike moje dobi ali dva razreda ispred mene. Bio je to pametan momak, odnosio je sve nagrade što ih je škola mogla dati te je na kraju dobio i stipendiju i tako nastavio briljantnu karijeru u Cambridgeu. Koliko se sjećam, imao je izvanredne veze. Još kao dječaci svi smo znali da je njegov ujak lord Holdhurst, veliki konzervativni političar. To sjajno srodstvo nije mu dobrodošlo u školi, naprotiv, čini se da nas je posebno zabavljalo da ga natjeravamo po igralištu i udaramo vrbovim prutom po potkoljenicama. Ali, bilo je drugačije kad je krenuo u svijet. Načuo sam da je svojim sposobnostima i utjecajem stekao dobar položaj u ministarstvu vanjskih poslova a potom mi se posve izbrisao iz sjećanja sve dok me slijedeće pismo nije na nj podsjetilo. »Briarbrae, Woking Moj dragi Watsone, pretpostavljam da se još sjećaš »Punoglavca«
PRAETORIOUS 184 Phelpsa koji je bio u petom kad si ti bio u trećem razredu. Možda si čak čuo da sam, zahvaljujući ujakovu utjecaju, dobio dobar posao u ministarstvu vanjskih poslova te da sam stekao povjerenje i poštovanje. Ali, tako je bilo donedavno sve dok strašna nesreća nije iznenada zaprijetila mojoj karijeri. Neće biti nikakve koristi od toga da opisujem pojedinosti tog nemilog događaja. Ako prihvatiš moju molbu, vrlo je vjerojatno da ću ti ih i tako ispripovijedati. Tek sam se oporavio od upale mozga koja je trajala devet tjedana i još sam jako slab. Da li bi mogao dovesti svoga prijatelja gospodina Holmesa u posjet? Rado bih čuo što on misli o mome slučaju, iako me mjerodavni uvjeravaju da se više ništa ne može učiniti. Molim te, pokušaj ga dovesti ovamo što prije. Sve dok živim u ovoj strašnoj napetosti svaka se minuta čini kao sat. Uvjeri ga da savjet ne tražim tek sada zato što bih možda potcjenjivao njegove sposobnosti, već zato što nisam bio priseban otkako sam doživio udarac. Sad opet bistro mislim, iako se ne smijem ni sjetiti onoga što mi se dogodilo da ne bih opet zapao u groznicu. Još sam tako slab da, kako vidiš, netko drugi mora umjesto mene pisati. Molim te pokušaj ga nagovoriti i dovedi ga. Tvoj stari školski drug Percy Phelps.« Nešto me je posebno dirnulo dok sam čitao pismo, osjetio sam nešto kao sućut zbog ponovljenih vapaja da dovedem Holmesa. Moje je ganuće bilo toliko da bih pokušao nagovoriti Holmesa i tada kada bi takav pokušaj bio i tko zna koliko težak. Ali, dakako, dobro sam znao da Holmes silno voli svoj posao te je uvijek toliko spreman pružiti pomoć da nijedan njegov klijent ne bi mogao biti spremniji da je primi. Moja se žena složila sa mnom da ne smijem gubiti ni trena već da što prije iznesem slučaj Holmesu pa sam se već sat poslije doručka ponovo našao u starom stanu u Baker Streetu. Odjeven u jutarnji ogrtač Holmes je sjedio za stolom uza zid udubljen u neki kemijski pokus. Velika svijena retorta divlje je ključala na plavkastom plamenu Bunsenova plamenika a destilirane kapljice kondenzirale su se u dvolitarsku posudu s ljestvicom za mjerenje tekućina. Moj prijatelj jedva da je podigao pogled kad sam ušao, a ja shvatih odmah očiglednu važnost pokusa te sjedoh u naslonjač odlučivši da pričekam. Zgrabio bi iz ove ili one boce, izvukao staklenom pipetom po nekoliko kapi i napokon je na stol stavio
PRAETORIOUS 185 epruvetu s nekakvom otopinom. U desnoj je ruci držao listić lakmusova papira. — Došli ste u kritičnom trenutku, Watsone — reče. — Ako papir ostane plav, sve je dobro. Ako pocrveni, to znači ljudski život. — Spusti papirić u epruvetu i ona u trenutku promijeni boju u mutnu prljavorumenu. — Hm, to sam i mislio! Odmah ću vam biti na usluzi, Watsone. Duhan je u perzijskoj papuči. — Okrenu se prema stolu i načrčka nekoliko brzojava te ih preda poslužitelju. Potom se baci u stolicu meni nasuprot, privuče koljena te sklopi ruke iznad dugačkih, tankih potkoljenica. — Sasvim obično malo ubojstvo — reče. — Vi imate nešto bolje, pretpostavljam. Vi ste, Watsone, burevjesnik zločina. O čemu je riječ? Pružih mu pismo i on ga pročita skrajnje napetom pažnjom. — Ne kazuje nam mnogo, zar ne? — primijeti, vraćajući mi pismo. — Jedva nešto malo. — Pa ipak, rukopis je zanimljiv. — Ali, rukopis nije njegov. — Točno. To je ženski rukopis. — Muški zacijelo — kliknuh. — Ne, ženski, i to od žene rijetka karaktera. Vidite, u početku istrage nije nevažno saznati da vam je klijent u bliskoj vezi s nekim koji ima, bilo po dobru bilo po zlu, izuzetnu narav. Već sam se zainteresirao za slučaj. Ako ste spremni, odmah ćemo krenuti u Woking i posjetiti toga diplomata koji je u tako lošem stanju i damu kojoj je diktirao ovo pismo. Imali smo sreću i ulovili jutarnji vlak na stanici Waterloo i za nešto manje od sata našli se među jelama i vrijeskom Wokinga. Pokazalo se da je Briarbrae velika zasebna zgrada na prostranom zemljištu, udaljena nekoliko minuta hoda od stanice. Pošto smo dali posjetnice, uveli su nas u elegantnu radnu sobu u kojoj nam se poslije nekoliko minuta pridružio prilično krupan muškarac gostoljubivo nas pozdravivši. Mogao je biti bliže četrdesetim nego tridesetim godinama, ali obrazi su mu bili toliko rumeni a oči tako vesele da je u sebi još
PRAETORIOUS 186 imao nešto od zdepasta i nestašna dječaka. — Tako mi je drago što ste došli — reče ljubazno, zdušno nam stišćući ruke. — Percy se propitkuje o vama cijelo jutro. Ah, jadni momak, lovi se za svaku slamčicu. Njegov otac i mati zamolili su me da vas dočekam jer je već i sam spomen toga događaja za njih bolan. — Još nismo čuli nikakve pojedinosti — primijeti Holmes. — Pretpostavljam da vi niste član obitelji. Naš domaćin se iznenadi a potom se oborivši pogled nasmija. — Dakako, vidjeli ste monogram J. H. na dugmetima — reče. — Na tren sam pomislio da ste vrlo domišljati. Ime mi je Joseph Harrison pa kako će se Percy oženiti mojom sestrom Annie, bit ću s njim u srodstvo. Moju ćete sestru naći u njegovoj sobi jer ona ga je svojeručno njegovala cijela ova dva protekla mjeseca. Možda će biti bolje da odmah pođemo k njemu jer znam koliko je nestrpljiv. Soba u koju nas je poveo bila je na istom katu kao i radna soba. Dijelom bila je uređena kao dnevna a dijelom kao spavaća soba sa skladno razmještenim cvijećem u svakom kutu. Mlad čovjek, vrlo blijed i iznuren, ležao je na sofi pokraj otvorena prozora kroz koji su dopirali bujan miris vrta i blag ljetni zrak. Neka je žena sjedila pokraj njega; ustala je kad smo ušli. — Da izađem, Percy? — upita. On zgrabi njenu ruku da je zadrži. — Kako si, Watsone? — reče srdačno. — Nikad te ne bih prepoznao pod tim brkom a usuđujem se reći da se ni ti baš ne bi zakleo da sam to ja. Pretpostavljam da je gospodin tvoj slavni prijatelj Sherlock Holmes? Predstavih Holmesa s nekoliko riječi te obojica sjedosmo. Krupan mladić nas je napustio, ali njegova sestra ostala je u sobi i dalje držeći bolesnika za ruku. Bila je naočita žena, malko preniska i predebela a da bi bila skladna, ali s predivnom maslinastom puti, velikim, tamnim talijanskim očima i bujnom zagasitocrnom kosom. U usporedbi s njenim punim bojama, blijedo lice njena druga djelovalo je još izmučenije. — Ne želim vam oduzimati vrijeme — reče on, uspravivši se na sofi. — Prijeći ću odmah na stvar bez ikakva uvoda. Bio sam sretan i
PRAETORIOUS 187 uspješan čovjek, gospodine Holmes, nadomak ženidbi, kad li je iznenadna i strašna nesreća uništila sve moje životne izglede. Kao što vam je Watson možda rekao, radio sam u ministarstvu vanjskih poslova i zahvaljujući utjecaju svoga ujaka, lorda Holdhursta, brzo sam napredovao do odgovorna položaja. Kad je moj ujak postao ministar vanjskih poslova u ovoj vladi, dao mi je nekoliko povjerljivih zadataka pa kako sam ih izveo uspješno, stekao je naposljetku duboko povjerenje u moje sposobnosti i umješnost. Otprilike prije deset tjedana, ili točnije 23. maja, pozvao me u svoju privatnu sobu i, čestitavši mi na uspješno obavljenom poslu, obavijestio me da ima za mene novi povjerljivi posao. »Ovo«, rekao je uzevši iz ormara sivi smotak papira, »ovo je original tajnog ugovora između Engleske i Italije o kojem se, moram sa žaljenjem primijetiti, već nešto šuškalo u novinama. Silno je važno da više ništa ne dopre u javnost. Francuska ili ruska ambasada platile bi goleme svote da saznaju sadržaj ovih papira. Dokument ne bi napuštao moj ured da nam nije neophodan prijepis. Imate li pisaći stol u uredu?« »Imam, gospodine.« »Tada uzmite ugovor i zaključajte ga u stol. Uredit ću da ostanete u uredu poslije uredovnog vremena pa ćete moći načiniti prijepis ne izlažući se opasnosti da to netko opazi. Kad to obavite, zaključajte original i prijepis u stol i sutra ujutro ih donesite meni osobno.« Uzeo sam papire i ... — Oprostite trenutak — reče Holmes — jeste li razgovarali nasamu? — Sasvim. — U velikoj sobi? — Devet na devet metara. — U sredini? — Da, otprilike. — I govorili ste tiho?
PRAETORIOUS 188 — Moj ujak uvijek govori prilično tiho. Ja jedva da sam i progovorio. — Hvala — reče Holmes, sklopivši oči — molim nastavite. — Učinio sam onako kako mi je ujak naredio i pričekao da odu ostali činovnici. Jedan od kolega iz sobe, Charles Gorot, imao je zaostataka i morao ih je završiti pa sam ga ostavio u uredu i izišao na večeru. Kad sam se vratio, nije ga više bilo. Htio sam što prije obaviti posao jer sam znao da je Joseph, gospodin Harrison kojeg ste malo prije upoznali, u gradu i da će putovati u Woking vlakom u jedanaest navečer pa sam htio, ako bude ikako moguće, i ja uloviti taj vlak. Kad sam izvukao ugovor, već sam na prvi pogled vidio da je toliko važan da se moga ujaka ne može obijediti zbog pretjerivanja. Ne ulazeći u pojedinosti, mogu reći da ugovor određuje stav Velike Britanije prema Trojnom savezu i zacrtava politiku što će je ona voditi u slučaju da francuska flota nadmaši talijansku u Sredozemnom moru. Ugovor se bavi samo pomorskim pitanjima. Na kraju su potpisi visokih ličnosti koje su ga sklopile. Pogledom sam preletio ugovor i dao se na posao da ga prepišem. Dugačak je to dokument, napisan francuskim jezikom u dvadeset šest odijeljenih točaka. Prepisivao sam što sam brže mogao, ali do devet sati prepisao sam samo devet točaka pa mi se činilo da nema nade da ću uloviti vlak. Bio sam pospan i trom, dijelom zbog večere ali dijelom i zbog umora poslije duga radna dana. Šalica kave razbistrila bi mi mozak. Vratar ostaje cijele noći u sobici u podnožju stepeništa i obično na špiritijeri spravlja kavu za službenike koji ostaju raditi prekovremeno. Stoga sam povukao zvonce da ga pozovem. Iznenadio sam se što se na moj poziv odazvala žena, visoka, postarija žena gruba lica s pregačom o pasu. Objasnila mi je da je vratarova žena i da obavlja posao čistačice, pa sam od nje naručio kavu. Prepisao sam još dvije točke a zatim postavši još pospaniji, ustao sam i prošetao gore-dolje da protegnem noge. Moja kava još nije stigla pa sam stao nagađati zbog čega toliko kasni. Otvorivši vrata, krenuo sam niz hodnik da to ustanovim. Taj je hodnik ravan i slabo osvijetljen a iz moje se sobe može izići samo u nj. Hodnik završava kružnim
PRAETORIOUS 189 stepenicama a vratarska je loža u predvorju na dnu stepeništa. Na sredini stepeništa malo je odmorište na koje pod pravim kutem izlazi drugi hodnik. Taj drugi hodnik završava stepenicama što vode na sporedni ulaz za poslugu a kao prečacem njime se služe i činovnici kad dolaze iz Charles Streeta. — Evo grubog tlocrta hodnika i stepeništa. — Hvala. Mislim da vas mogu dobro slijediti — reče Sherlock Holmes. — Silno je važno da obratite pažnju na to što slijedi. Spustio sam se niza stepenice do predvorja gdje sam našao vratara kako čvrsto spava u sobici, dok je lončić bijesno ključao na špiritijeri izbacujući vodu na pod. Ispružio sam ruku da prodrmam vratara koji je i dalje mimo spavao, kadli nad njegovom glavom glasno zazvoni zvono i on se probudi. »Gospodine Phelps!«, trgnuo se on, pogledavši me zaprepašteno. »Sišao sam da vidim je li gotova moja kava.« »Stavio sam lončić da voda zavrije i zaspao, gospodine.« Zagledao se u mene a potom u zvono koje se još njihalo a na licu mu se čitala sve veća zbunjenost. »Ako ste vi ovdje, gospodine, tko je onda povukao zvono?« upitao
PRAETORIOUS 190 me. »Zvono?«, nisam odmah shvatio. »Kakvo zvono?« »To je zvono vaše sobe.« Učinilo mi se da me za srce ščepala hladna ruka. Netko je, dakle, u sobi a u njoj moj dragocjeni ugovor leži na stolu. Izbezumljeno sam potrčao stepenicama i kroz hodnik. U hodniku nije bilo nikoga, gospodine Holmes. Nikoga nije bilo ni u sobi. Sve je bilo onako kako sam ostavio, jedino su papiri, povjereni mi na brigu, nestali sa stola na kojem sam ih ostavio. Prijepis je bio ondje, ali original je nestao. Holmes se uspravi u stolici i protrlja dlanove. Znao sam da je problem sasvim po njegovu ukusu. — Molim, što ste zatim učinili? — promrmlja. — Odmah sam znao da je lopov morao doći po stepenicama što vode do sporednog ulaza. Jer da je došao drugim putem, morao bih ga susresti. — Odbacili ste mogućnost da se dotad skrivao u sobi ili u hodniku za koji ste sami malo prije rekli da je polumračan? — To je posve nemoguće. Ni miš se ne bi mogao sakriti ni u sobi niti u hodniku. Ondje nema nikakva zaklona. — Hvala. Molim, nastavite. — Zaključivši po mome blijedom licu da sam se prestrašio zbog strašne slutnje, vratar se uspeo za mnom. Obojica smo zatim potrčali niz hodnik i dalje niza stepenice što vode u Charles Street. Vrata na dnu bila su zatvorena, ali nezaključana. Naglo smo ih otvorili i istrčali. Jasno se sjećam da se u tome trenutku zvono s obližnje crkve triput oglasilo. Bilo je četvrt do deset. — To je strahovito važno — reče Holmes, pribilježivši nešto na orukavlje košulje. — Noč je bila vrlo mračna i padala je sitna, topla kiša. U Charles Streetu nije bilo nikoga, ali gust je promet, kao i uvijek, tekao po Whitehallu. Onako gologlavi pohitali smo pločnikom i dolje na uglu naišli na policajca.
PRAETORIOUS 191 »Počinjena je pljačka«, dahnuo sam. »Izuzetno važan dokument ukraden je iz ministarstva vanjskih poslova. Je li tko prošao ovim putem?« »Gospodine, stojim ovdje četvrt sata«, odgovorio mi je policajac. »Samo je jedna osoba prošla za to vrijeme, neka žena, visoka i postarija, ogrnuta šarenim vunenim rupcem.« »Ah, pa to je moja žena!«, uzviknuo je vratar. »Zar više nitko nije prošao?« »Ne, nitko.« »Tad je lopov morao krenuti drugim putem«, povikao je momak povukavši me za rukav. Ali još nisam bio zadovoljan a njegovi pokušaji da me odvuče pojačali su moju sumnju. »Kojim je putem krenula?«, upitao sam glasno. »Ne znam, gospodine. Vidio sam da je prošla, ali nisam imao posebna razloga da je motrim. Činilo mi se da je u žurbi.« »Kad je to bilo?« »O, prije nekoliko minuta.« »Nije viŠe od pet?« »Dakle, ne bi moglo biti više od pet.« »Samo gubite vrijeme, gospodine, a sada je svaka minuta važna«, doviknuo mi je vratar. »Možete mi vjerovati na riječ da moja stara nema s tim nikakve veze. Pođimo na drugi kraj ulice. Dobro, ako nećete, ja ću sam«, rekavši to potrčao je u drugom smjeru. Ali odmah sam potrčao za njim i zgrabio ga za rukav: »Gdje stanujete?« »Ivy Lane 16 u Brixtonu«, odgovorio je, »ali, gospodine Phelps, ne dopustite da vas odvuče lažan trag. Pođimo do drugog kraja ulice i pogledajmo možemo li ondje nešto saznati.« Ništa nisam mogao izgubiti ako ga poslušam. Zajedno s policajcem požurili smo na drugi kraj ulice, ali ondje smo naišli na gust promet,
PRAETORIOUS 192 mnogo je ljudi prolazilo u oba smjera, ali svi su se samo žurili da u tako vlažnoj noći što prije stignu na neko sigurno mjesto. Nitko nije ondje stajao pa nismo imali koga upitati je li tko prošao. Potom smo se vratili u ured i pretražili hodnik i stepenište. Hodnik što vodi do moje sobe pokriven je svijetlim linoleumom na kojem se lako ostavljaju tragovi. Pažljivo smo ga pregledali ali nismo našli nikakav obris stopa. — Je li kiša padala cijelu večer? — Padala je od prilike sedam sati. — Kako onda žena koja je ušla u vašu sobu u devet nije ostavila tragove svojih blatnih cipela? — Drago mi je što ste to upitali. I ja sam o tome razmišljao. čistačice obično skidaju cipele u portirnici i navlače pustene papuče. — To smo, dakle, objasnili. Znači, nije bilo tragova, iako je noć bila vlažna? Lanac događaja je zaista izuzetno zanimljiv. Što ste zatim poduzeli? — Pretražili smo i sobu. Nigdje nema tajnih vrata a prozori su gotovo devet metara od zemlje. Oba su prozora bila iznutra zatvorena. Cijeli je pod prekriven sagom pa prema tome u njemu ne mogu postojati preklopna vrata a strop je uobičajen, bijelo okrečen. Dajem život da je onaj tko je ukrao papire mogao ući samo kroz vrata. — A što je s kaminom? — Nema ga. U sobi je obična peć. Konopac zvona visi desno od moga stola. Onaj koji ga je povukao morao je doći do stola. Ali, zašto bi ijedan lopov povukao zvono? To je zaista nerješiva tajna. — Slučaj je zaista neobičan. Što ste zatim poduzeli? Pretpostavljam da ste pregledali sobu, tražeći nije li uljez ostavio kakve tragove, opušak cigare, zaboravljenu rukavicu, ukosnicu ili bilo kakvu drugu sitnicu. — Nije bilo ničeg takvog. — Nikakva mirisa? — Pa, nismo se toga sjetili.
PRAETORIOUS 193 — Ah, miris duhana mogao bi nam mnogo pomoći u istrazi. — Nikad nisam pušio, pa mislim da bih osjetio da je u sobi mirisalo na duhan. Nije bilo apsolutno nikakva traga. Jedina opipljiva činjenica bila je da je vratareva žena, ime joj je gospođa Tangey, žurno napustila zgradu. Vratar je njen odlazak pokušao objasniti tvrdnjom da ona uvijek odlazi kući u to vrijeme. Pretpostavljajući da je ona uzela papire, policajac i ja smo se složili da bi bilo najbolje zgrabiti ženu prije no što ih se ona oslobodi. Do tog je vremena i Scotland Yard već bio obaviješten pa je stigao gospodin Forbes, detektiv, i energično preuzeo slučaj. Unajmili smo dvokolicu i za pola sata stigli na adresu što smo je dobili od vratara. Neka mlada žena otvorila nam je vrata, bila je to najstarija kći gospođe Tangey. Njena se majka još nije bila vratila, pa nas je uvela u uličnu sobu da je pričekamo. Poslije otprilike deset minuta začuli smo kucanje na vratima i tad smo učinili ozbiljnu grešku za koju sebe okrivljujem. Umjesto da sami otvorimo vrata, dopustili smo da to učini djevojka. Čuli smo kako je rekla: »Majko, ovdje su dva gospodina koja te čekaju«, i odmah zatim smo čuli bat koraka kako brzaju niz hodnik. Forbes je naglo otvorio vrata i obojica smo utrčali u dvorišnu sobu ili kuhinju, ali je žena stigla prije nas. Izazovno je zurila u nas, a onda me je odjednom prepoznala i na licu joj se pojavio izraz duboka iznenađenja. »Što, nije li to gospodin Phelps iz ureda!«, uzviknula je. »Hajde, hajde, što ste mislili tko smo kad ste onako pobjegli pred nama?«-, upitao ju je moj pratilac. »Pomislila sam da ste mešetari«, odgovorila je. »Imali smo nekih neprilika s trgovcem.« »To baš nije dobro«, rekao joj je Forbes. »Imamo razloga povjerovati da ste uzeli važne papire iz ministarstva vanjskih poslova te ste potrčali ovamo da ih se oslobodite. Morate poći s nama u Scotland Yard da vas pretraže.« Uzalud je protestirala i opirala se. Stigla je kočija i sve troje smo se vratili u grad. Prije toga smo pregledali kuhinjsku peć da nije možda tu bacila papire dok je još bila sama u kuhinji. Nije bilo nikakvih tragova
PRAETORIOUS 194 ni pepelu niti komadićima papira. Kad smo stigli u Scotland Yard, odmah smo čistačicu predali ženskoj službenici na pretres. Čekao sam umirući od napetosti. Službenica nije našla ni traga papirima. Tada sam prvi put shvatio do kraja u kakvoj sam teškoj situaciji. Dotad sam nešto poduzimao i to mi je potisnulo misli. Bio sam tako uvjeren da ću se brzo dokopati ugovora da se nisam usuđivao ni razmišljati o tome što će se dogoditi ako ga ne nađem. Ali, sad se odjednom više ništa nije moglo učiniti i imao sam vremena da shvatim svoj položaj. Bio je strašan! Ovaj Watson ovdje će vam reći da sam bio nervozan, osjetljiv dječak. To mi je u prirodi. Sjetio sam se ujaka i njegovih kolega u kabinetu, sjetio sam se koliku sam sramotu nanio njemu, svakome tko je u vezi sa mnom. što mi vrijedi ako sam žrtva neobična slučaja? Nikakvi slučajevi nisu dopušteni kad su diplomatski interesi u pitanju. Uništen sam, sramno, beznadno uništen. Ne znam više što sam radio. Pretpostavljam da sam napravio scenu. Blijedo se sjećam skupine službenika što su se okupili oko mene pokušavajući me utješiti. Jedan se od njih odvezao sa mnom do stanice Waterloo i ispratio me na vlak za Woking. Uvjeren sam da bi pošao sa mnom da istim vlakom nije putovao doktor Ferrier koji stanuje u mojoj blizini. Doktor je najljubaznije preuzeo brigu o meni i dobro je što je to učinio jer sam dobio napad na stanici, a prije no što smo stigli do kuće, već sam bio pomahnitao. Možete zamisliti što se ovdje događalo kad ih je doktorovo zvono diglo iz kreveta i kad su me ugledali u takvu stanju. Ovoj sirotoj Annie i mojoj majci srce se slomilo. Doktor Ferrier je čuo dovoljno od detektiva na stanici pa je mogao nagovijestiti što se dogodilo, ali njegova priča nije popravila stvar. Svima je bilo jasno da ću bolovati dugo pa je tako Joseph izbačen iz ove lijepe spavaće sobe i ona je pretvorena u bolesničku sobu. Ovdje sam, gospodine Holmes, ležao više od devet tjedana, bez svijesti, tresući se od upale mozga. Da nije bilo gospođice Harrison i liječnikove njege sad ne bih razgovarao s vama. Ona me njegovala danju, a plaćena je bolničarka pazila na me noću jer sam u svojim luđačkim napadima mogao učiniti svašta. Polako se moj razum bistrio, ali tek u posljednja tri dana stalo mi se vraćati pamćenje. Koji put poželim da se nikad i nije vratilo. Najprije sam brzojavio gospodinu Forbesu koji se bavio mojim slučajem. Posjetio me i rekao da unatoč svim pokušajima nisu naišli ni na kakav trag.
PRAETORIOUS 195 Vratara i njegovu ženu ispitali su na sve načine, ali ništa nisu saznali o nestanku dokumenta. Sumnja policije se potom zaustavila na mladom Gorotu, koji je, ako se možda sjećate, te večeri ostao neko vrijeme u uredu. Njegovo zadržavanje u uredu i francusko prezime bili su, istina, dva jedina razloga sumnji, zapravo, ja nisam počeo raditi dok on nije otišao a obitelj mu je hugenotska porijekla i toliko engleska po osjećaju i tradiciji kao ja ili vi. Nije se pronašlo ništa što bi ga teretilo pa je obustavljena istraga. Obraćam se vama, gospodine Holmes, kao svojoj posljednjoj nadi. Ako me vi iznevjerite, tad su moja čast i položaj zauvijek izgubljeni. Bolesnik utonu u jastuku, iscrpen zbog duga govora a njegova mu njegovateljica uli u čašu neki okrepljujući lijek. Holmes je tiho sjedio, zabačene glave unatrag i zatvorenih očiju u pozi koja bi se strancu mogla učiniti nezainteresiranom, ali koju sam poznavao kao izraz najdubljeg razmišljanja. — Vaš je prikaz bio tako iscrpan — reče napokon — da mi je preostalo tek nekoliko pitanja. Ipak, jedno od njih od izuzetne je važnosti. Jeste li ikome rekli da morate obaviti taj posebni zadatak? — Nikome. — Ni gospođici Harrisotn, na primjer? — Ne. Nisam se u međuvremenu vraćao u Woking, to jest od trenutka kad sam dobio zadatak. — I nitko od vaših nije vas slučajno posjetio? — Nitko. — Da li itko od njih zna put do vaše sobe u uredu? — O, da, svi oni znaju kako se može doći do mene. — Ipak, to nema smisla ako niste nikome govorili o ugovoru. — Nisam rekao ništa. — Znate li išta o vrataru? — Ništa, osim da je bivši vojnik. — U kojem puku?
PRAETORIOUS 196 — O, čuo sam ... u Codstream Guards. — Hvala. Ne sumnjam da ću od Forbesa saznati sve pojedinosti. Policija je izvrsna kad treba prikupiti podatke, ali se uvijek ne umije njima koristiti. Kako li je ruža divna stvar! On prođe pokraj ležaja do otvorena prozora i dohvati stabljiku ruže penjačice, zagledavši se u divan sklad rumenila i zelenila. Za mene je to bila nova strana njegova karaktera jer dotad nikad nisam opazio da pokazuje dublje zanimanje za prirodu. — Ni u čemu dedukcija nije toliko potrebna kao u vjeri — nastavi, naslonivši se leđima na prozorske kapke. — Mislilac od nje može izgraditi egzaktnu nauku. Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako, ponavljam, moramo polagati velike nade u cvijeće. Percy Phelps i njegova njegovateljica promatrali su Holmesa s izrazom iznenađenja i razočaranja na licu. Misli su mu odlutale a u ruci je i dalje držao ružu. Poslije nekoliko minuta mlada dama prekinu šutnju. — Gospođine Holmes, vidite li ikakve izglede za rješenje ove tajne? — O, tajna! — odgovori on naglo vrativši se u životnu stvarnost. — Dakle, bilo bi apsurdno zanijekati da slučaj nije vrlo mutan i zamršen, ali mogu vam obećati da ću se pozabaviti njime i obavijestiti vas o svemu što saznam. — Vidite li kakav trag? — Dali ste mi sedam tragova, ali dakako moram ih najprije provjeriti i tek tada ću moći reći svoje mišljenje. — Sumnjate li na koga? — Sumnjam u sebe ... — Zašto?
PRAETORIOUS 197 — Ne želim prerano donositi zaključke. — Tada pođite u London i provjerite svoje zaključke. — Vaš je savjet izvrstan, gospođice Harrison — reče Holmes ustajući. — Mislim, Watsone, da ne možemo učiniti bolje. Ne dopustite, gospodine Phelps, da vas zavedu lažne nade. Slučaj je vrlo zamršen. — Grozničavo ću očekivati vaš dolazak — uzviknu diplomat. — Dakle, stići ću istim vlakom sutra, iako je vrlo vjerojatno da će moj izvještaj biti negativan. — Bog vas blagoslovio što ste mi obećali da ćete doći — kliknu bolesnik. — Sada kada znam da će se nešto učiniti vraća mi se snaga. Usput rečeno, dobio sam pismo od lorda Holdhursta. — Ha! Što vam piše? — Pismo je hladno, ali ne i grubo. Rekao bih da se od grubosti suzdržao zbog moje teške bolesti. Ponovio je da je slučaj silno važan i dodao da nikakvi koraci u vezi s mojom budućnošću neće biti poduzeti... time je, dakako, mislio na otkaz... sve dok se ne oporavim i ne uzmognem popraviti štetu. — Dakle, to zvuči razumno i obzirno — reče Holmes. — Dođite, Watsone, jer pred nama je još danas velik posao u gradu. Gospodin Joseph Harrison odvezao nas je do stanice i ubrzo zatim smo se koturali u vlaku. Holmes je utonuo u duboko razmišljanje i sve dok nismo prošli Clapham Junction jedva da je otvorio usta. — Vrlo je veselo ući u London od ovih uzdignutih pruga jer odozgo možete promatrati kuće. Pomislih da se šali jer je ono što smo vidjeli bilo prilično prljavo, ali on je ubrzo objasnio. — Pogledajte one velike, izolirane skupine zgrada što se izdižu nad krovovima poput otoka od opeka iznaad olovna mora. — Internati. — Svjetionici, moj dječače! Zrake budućnosti! Kapsule sa po stotinama svijetlih malih sjemenki iz kojih će u budućnosti niknuti
PRAETORIOUS 198 mudrija, bolja Engleska. Pretpostavljam da onaj Phelps ne pije? — Ne bih rekao da pije. — Ni ja ne bih rekao. Ali moramo uzeti u obzir svaku mogućnost. Jadnik je pao u vrlo duboku vodu i pitanje je hoće li ikad isplivati na obalu. Što mislite o gospođici Harrison? — Djevojka čvrsta karaktera. — Da, ali dobre vrsti, ili sam se ovaj put prevario. Ona i njen brat jedina su djeca vlasnika željezare negdje u Northumberlandu. Phelps se zaručio njom kad je prošle zime putovao, ona je doputovala da je zaručnik predstavi svojim roditeljima a brat joj je pratnja. Potom je uslijedio udarac i ona je ostala da njeguje zaručnika dok je brat Joseph, snašavši se ovdje dobro, također ostao. Vidite, malko sam se propitkivao na svoju ruku. Ali, danas i jest dan za propitkivanja. — Moji pacijenti... — pokušah. — O, ako su vam vaši slučajevi zanimljiviji od moga ... — reče Holmes pomalo uvrijeđeno. — Htio sam reći da moji pacijenti mogu bez mene dan-dva jer je u ovo doba godine ordinacija obično prazna. — Odlično — Holmes se oraspoloži. — Tada ćemo se zajedno pozabaviti ovim slučajem. Mislim da najprije moramo potražiti Forbesa. On će možda moći reći sve one pojedinosti koje su nam potrebne kako bismo znali odakle početi. — Rekli ste da imate trag. — Dakle, imamo nekoliko tragova, ali vrijednost ćemo im moči provjeriti tek daljim ispitivanjem. Najteže je riješiti Zločin koji nema svrhe. Međutim, ovaj ima svrhu. Tko može od njega imati koristi? Tu je francuski ambasador, pa ruski, tu je i netko tko bi ga mogao prodati jednom od njih, a tu je i lord Holdhurst. — Lord Holdhurst? — Dakle, može se pretpostaviti da bi se neki državnik mogao naći u položaju kad ne bi zažalio da se takav dokument slučajno uništi. — Ali ne državnik tako časne prošlosti kakva je ona lorda
PRAETORIOUS 199 Holdhursta. — To je samo pretpostavka i ne smijemo propustiti da je uzmemo u obzir. Danas ćemo posjetiti plemenita lorda i čuti može li nam išta reći. U međuvremenu sam već počeo istragu. — Zar? — Sa stanice Woking poslao sam brzojave svim večernjim listovima u Londonu. Ovaj će oglas izići u svima. Pruži mi list papira. Na njemu je olovkom napisao: »Deset funti nagrade. Traži se broj fijakera koji je iskrcao putnika pred ministarstvom vanjskih poslova ili u njegovoj blizini u četvrt do deset navečer 23. maja. Javiti u Baker Street broj 221 B.« — Uvjereni ste da je lopov stigao fijakerom? — Ako nije, nisam ništa pokvario. Ali, ako gospodin Phelps ne griješi, tvrdeći da ne postoji skrovište ni u sobi niti u hodnicima, tada je ta osoba morala doći izvana. Ako je stigla izvana za tako vlažne noći i ipak nije ostavila vlažne tragove na linoleumu, koji je ispitan nekoliko minuta poslije krađe, tada je vrlo vjerojatno da je stigla u fijakeru. Da, mislim da sasvim mimo možemo zaključiti da je stigla u fijakeru. — Zvuči uvjerljivo. — To je jedan od tragova o kojima sam govorio. Možda će nas nekamo odvesti. A onda je tu još i zvono, ono je najznačajnija pojedinost čitava slučaja. Zašto bi zvono zazvonilo? Zar ga je, izazivajući sudbinu, povukao lopov? Ili je to učinio netko tko je bio s lopovom te želio spriječiti zločin? Ili je to slučaj? Ili je ... ? — Holmes ponovo utonu u duboko i tiho razmišljanje iz kojega se bio trgnuo. Poznajući dobro sva njegova raspoloženja, učinilo mi se da mu je iznenada sinula neka nova mogućnost. Bilo je tri i dvadeset kad smo stigli na našu stanicu. Brzo pojevši nešto u bifeu, pohitali smo prema Scotland Yardu. Holmes je bio poslao brzojav Forbesu i on nas je već čekao: malen muškarac lisičja izgleda koji nije djelovao nimalo prijateljski. Bio je odlučno hladan prema nama, pogotovo kad je čuo zbog čega smo došli.
PRAETORIOUS 200 — Već sam nešto čuo o vašim metodama, gospodine Holmes — reče oporo. — Mirne ste duše spremni upotrijebiti svaku informaciju što vam je policija može staviti na uvid a zatim pokušati slučaj riješiti sami i osramotiti policiju. — Baš obratno — reče Holmes — u posljednja pedeset tri slučaja ime mi se pojavilo samo četiri puta a policiji su pripale zasluge u četrdeset devet. Ne zamjeravam vam što to ne znate jer ste mladi i neiskusni, ali ako želite napredovati u službi, radit ćete sa mnom a ne protiv mene. — Rado ću primiti koji savjet — reče detektiv, promijenivši držanje. — I tako dosad još nisam postigao uspjeh u tome slučaju. — Što ste poduzeli? — Ispitali smo vratarev predživot. Napustio je gardu s dobrim karakteristikama i nismo našli ništa što bi govorilo protiv njega. Njegova je žena tvrd orah, pretpostavljam da zna više o tome no što se čini. — Jeste li je pratili? — Dali smo zadatak jednoj našoj ženi da je prati. Gospođa Tangey pije i naša je žena bila dvaput s njom kad je dobro potegla, ali ništa nije mogla izvući. — Koliko znam, imali su mešetare u kući. — Da, ali su platili dugove. — Odakle im novac? — S novcem je sve u redu. Vrataru je stigla plaća a inače nije bilo nikakvih znakova da su puni novaca. — Kako je objasnila to što se ona javila kad je gospodin Phelps pozvonio iz svoje sobe? — Rekla je da joj je muž bio jako umoran pa mu je htjela pomoći. — Dobro, to bi se sasvim poklapalo s time što ga je malko kasnije gospodin Phelps našao kako spava na stolici. Ništa ne govori protiv njih, osim ženine naravi. Jeste li je upitali zašto se one noći toliko žurila? Njena je žurba privukla pozornika.