PRAETORIOUS 201 — Zadržala se duže no obično pa je željela što prije stići kući. — Jeste li joj napomenuli da ste vi i gospodin Phelps, krenuvši dvadeset minuta poslije nje, stigli do njene kuće prije nje? — Objasnila je to tako da je ona duže putovala omnibusom nego mi dvokolicom. — Da li je objasnila zašto je, stigavši kući, otrčala u kuhinju? — Zato što je ondje imala novac za isplatu dugova. — Na svako pitanje ima odgovor. Jeste li je pitali da li je odlazeći susrela nekog ili vidjela nekoga kako se muva po Charles Streetu? — Nije vidjela nikog osim pozornika. — Dakle, čini se da ste je prilično temeljito ispitali. što ste još učinili? — Svih ovih devet tjedana pratili smo Gorota, činovnika iz ministarstva, ali bez rezultata. Ne možemo ništa zamjeriti. — Još nešto? — Ukratko, nemamo ništa što bi moglo poslužiti kao ishodište, nikakva dokaza. — Imate li kakvu teoriju o tome kako je zvono zazvonilo? — Dakle, moram priznati da me to dotuklo. Tko god da je to bio, bio je zaista hladnokrvan kad je na taj način podigao uzbunu. — Da, zaista je čudno što je to učinio. Mnogo vam zahvaljujem što ste mi sve ovo rekli. Ako vam budem mogao predati krivca, javit ću vam se. Hajdemo, Watsone! — Kamo ćemo sada? — upitah kad smo izišli iz Scotland Yarda. — Idemo na razgovor k lordu Holdhurstu, ministru kabineta i budućem engleskom premijeru. Imali smo sreću jer je lord Holdhurst još bio u svojim prostorijama u Downing Streetu i čim mu je Holmes poslao posjetnicu, odmah su nas uveli. Državnik nas je primio s onom staromodnom udvornošću po kojoj je poznat i posjeo nas na dva luksuzna naslonjača uz kamin. Stojeći na sagu između nas, on je visokim, vitkim stasom, oštrim,
PRAETORIOUS 202 zamišljenim licem i kovrčavom kosom, prerano prošaranom sjedinama, bio tipičan predstavnik ne odviše uobičajena tipa, plemića koji je uistinu plemenitaš. — Gospodin Holmes, vaše mi je ime dobro poznato — reče uz smiješak. — I, dakako, ne mogu glumiti da ne znam razlog vašeg posjeta. U ovom se uredu dogodila samo jedna zgoda koja bi mogla privući vašu pažnju. Čije interese zastupate, mogu li pitati? — Interese gospodina Percyja Phelpsa — odgovori Holmes. — Ah, moga nesretna nećaka! Možete shvatiti da mi naše srodstvo onemogućava da ga na bilo koji način pokrijem. Bojim se da će taj događaj za nj imati vrlo neugodne posljedice. — Ali, ako se dokument pronađe? — Ah, to bi, dakako, bilo nešto drugo. — Lorde Holdhurste, rado bih vam postavio jedno ili dva pitanja. — Vrlo rado ću vam dati svako obavještenje koje mogu. — Jeste li u ovoj sobi dali nalog za prijepis dokumenata? — Da, u ovoj. — Tada jedva da vas je itko mogao čuti? — U to nema sumnje. — Jeste li ikad ikome spomenuli da namjeravate ugovor dati na prijepis? — Ne, nisam. — Jeste li sigurni u to? — Potpuno. — Dakle, budući da vi niste nikome rekli, a ni gospodin Phelps nije to učinio, te prema tome o tome nitko nije ništa znao, lopov se u sobi našao sasvim slučajno. Spoznao je svoju priliku i iskoristio je. Državnik se nasmiješi. — Na tom polju ne mogu vas slijediti. Holmes je neko vrijeme razmišljao. — Postoji još jedna važna točka o kojoj bih htio s vama razgovarati — reče. — Bojali ste se, koliko sam
PRAETORIOUS 203 razumio, da bi moglo biti teških posljedica ako pojedinosti ugovora dospiju u javnost? Sjena preleti preko državnikova lica. — Vrlo teških posljedica, zaista. — A je li ih bilo? — Ne zasad. — Da je ugovor dospio, recimo, do francuskog i ruskog ministarstva vanjskih poslova, mislite li da biste to saznali? — Saznao bih — reče lord Holdhurst s grimasom. — Budući da je prošlo skoro deset tjedana, a ništa se nije čulo, moglo bi se mimo pretpostaviti da zbog nekog razloga ugovor još nije dospio do njih. Lord Holdhurst slegnu ramenima. — Teško je pretpostaviti, gospodine Holmes, da je lopov ukrao ugovor samo zato da ga uokviri i objesi na zid. — Možda čeka da postigne bolju cijenu. — Ako bude čekao još malo, neće postići nikakvu cijenu. Za nekoliko mjeseci ugovor će prestati biti tajna. — To je vrlo važno — reče Holmes. — Dakle, ovo je samo nagađanje, ali možda se lopov iznenada razbolio ... — Dobio je, na primjer, upalu mozga? — upita državnik, pogledavši Holmesa letimice. — Nisam to rekao — reče Holmes spokojno. — Lorde Holdhurste, već smo vam oduzeli previše dragocjena vremena pa ćemo se od vas oprostiti. — Mnogo uspjeha u istrazi, pa bio lopov tko mu drago — odvrati plemić kad smo se naklonili izlazeći. — Fin je to čovjek — reče Holmes kad smo izišli u Whitehall. — Ali mora se boriti da sačuva položaj. Nije osobito bogat i mnogo je dužan. Zacijelo ste opazili da su mu čizme popravljane. A sad, Watsone, neću vas više odvlačiti od vašeg legitimnog posla. Danas više neću
PRAETORIOUS 204 ništa raditi, osim ako dobijem odgovor na novinski oglas o fijakeru. Ali bit ću vam strahovito zahvalan ako sutra pođete sa mnom u Woking istim vlakom kao i danas. I tako smo se sutradan ujutro našli i zajedno otputovali u Woking. Rekao mi je da nije dobio nikakav odgovor na oglas i da nije saznao ništa novo. Sjedio je posve nepokretno poput Indijanca, i to namjerno, te po njegovu držanju nisam mogao zaključiti da li je zadovoljan razvojem događaja. Koliko se sjećam, govorio je o Bertillonovu sistemu mjera i izrazio divljenje prema tome francuskom kriminalistu. Našeg smo bolesnika našli u krevetu pod paskom odane njegovateljice, ali je izgledao mnogo bolje nego prije. Ustao je sa sofe i bez teškoća nas pozdravio kad smo ušli. — Ima li kakvih novosti? — nestrpljivo upita. — Kao što sam i očekivao, moj je izvještaj negativan — reče Holmes. — Razgovarao sam s Forbesom, posjetio sam i vašeg ujaka i razaslao upite koji bi mogli dovesti do nečega. — Niste se, dakle, obeshrabrili? — Ni u kojem slučaju. — Neka vas bog blagoslovi zbog toga! — kliknu gospođica Harrison. — Ako sačuvamo hrabrost i strpljenje, istina će morati izići na vidjelo. — Mi vam imamo reći više no vi nama — reče Phelps i ponovo sjedne na sofu. — Priželjkivao sam to. — Da, noćas smo doživjeli pustolovinu, i to takvu da bi mogla biti vrlo ozbiljna. — Lice mu se uozbiljilo, a izraz blizak strahu pojavio u očima. — Znate li da počinjem vjerovati da sam nesvjesno središte neke monstruozne zavjere, te da su mi život i čast izloženi opasnosti? — Ah! — uzdahnu Holmes. — Zvuči nevjerojatno jer, koliko znam, nemam nijednog neprijatelja. Ipak, zbog noćašnjeg iskustva ne mogu ništa drugo
PRAETORIOUS 205 zaključiti. — Molim vas dajte da to čujemo. — Morate znati da sam noćas prvi put spavao sam u sobi. Osjećao sam se toliko bolje da sam pomislio da mogu i bez bolničarke. Ipak, ostavio sam malo svjetlo. Dakle, oko dva izjutra utonuo sam u lak san iz kojeg me je trgnuo šum. Bio je nalik na zvuk što ga stvara miš glođajući dasku. Neko sam vrijeme ležao osluškujući i u uvjerenju da šum dopire od miša. Zatim je šum postao glasniji i odjednom se od prozora začuo oštar metalan zvuk. Iznenađen sam sjeo. Oni slabi šumovi potjecali su otud što je netko gurao nekakav predmet u prorez između prozorskih krila, dok se drugi začuo kad je gurnuo rezu. Zatim se kojih deset minuta nije ništa čulo, kao da je onaj vani htio provjeriti nije li me buka probudila. Potom sam začuo tiho škripanje; netko je otvarao prozor. Više nisam mogao izdržati, jer živci su mi slabi, kakvi su uvijek i bili. Iskočio sam iz kreveta i naglo otvorio kapke. Neki je čovjek čučao pred prozorom. Slabo sam ga vidio jer je hitro šmugnuo. Bio je ogrnut u nekakav plašt koji mu je pokrivao donji dio lica. Samo sam u jedno siguran a to je da je u ruci imao neko oružje. Izgledalo mi je kao dugi nož. Jasno sam vidio svjetlucanje oštrice kad se neznanac okrenuo i potrčao. — To je zaista zanimljivo — reče Holmes. — Molim, što ste zatim učinili? — Slijedio bih ga kroz otvoreni prozor da sam se bolje osjećao. Ali ovako, pozvonio sam i uzbudio sve u kući. Nisu odmah došli jer zvoni u kuhinji a posluga spava gore. No, vikao sam pa je Joseph sišao i probudio ostale. Joseph i sobar našli su tragove na cvjetnjaku ispod prozora, ali vrijeme je ovih dana bilo suho pa su smatrali da nema smisla slijediti tragove na travi. Ipak, na drvenoj ogradi uz cestu našli su tragove kao da je netko, kako su mi rekli, preskakao ogradu i pri tom je okrznuo na vrhu. Još nisam ništa rekao mjesnoj policiji jer sam mislio da će biti bolje^a najprije čujem vaše mišljenje. Čini se da se ta priča našeg bolesnika snažno dojmila Sherlocka Holmesa. Ustao je i ushodao se po sobi u neobuzdanu uzbuđenju. — Lijepo ste uzbuđenje doživjeli — reče Holmes. — što mislite, da
PRAETORIOUS 206 li biste mogli izići i prošetati oko kuće sa mnom? — O, da, prijat će mi malo sunca. Joseph će poći sa nama. — I ja — reče gospođica Harrison. — Bojim se da nećete — reče Holmes, kimajući glavom. — Mislim da vas moram zamoliti da ostanete ovdje gdje ste. Mlada se dama spusti na stolicu s izrazom razočaranja. Njen nam se brat, međutim, pridružio pa smo izišli učetvoro. Preko travnjaka pošli smo do prozora mladog diplomata. Baš kao što je rekao, na cvjetnjaku je bilo tragova, ali su beznadno nejasni i slabi. Holmes se nagnu nad njih a zatim se uspravi, slegnuvši ramenima. — Mislim da ovo ne bi nikome moglo mnogo pomoći — reče. — Prošetajmo oko kuće i pogledajmo zašto je provalnik izabrao baš ovu sobu. Rekao bih da su ga veliki prozori radne sobe i blagovaonice morali više privući. — Bolje se vide sa ceste — pokuša objasniti gospodin Joseph Harrisan. — Ah, da, svakako. Tu su i vrata koja je mogao pokušati otvoriti. Kamo vode? — To je sporedan ulaz za trgovce. Dakako, noću je zaključan. — Jeste li ikad nešto slično doživjeli? — Nikad — odgovori naš bolesnik. — Držite li u kući srebrninu ili nešto drugo što bi moglo privući provalnike? — Ništa od vrijednosti. Holmes obiđe kuću s rukama u džepovima i s nehajnim izgledom toliko neobičnim za nj. — Ah, da — reče obrativši se Josephu Harrisonu — čuo sam da ste pronašli mjesto na kojem se momak popeo na ogradu. Hajde da to pregledamo. Mladić nas povede do mjesta na kojem je vrh ograde bio okrznut. Mali je iverak visio s daske, Holmes ga otkinu i kritički se zagleda u nj.
PRAETORIOUS 207 — Mislite li da je to učinjeno noćas? Kao da je oštećenje prilično staro, zar vam se ne čini? — Pa moglo bi biti. — Nema znakova da je netko doskočio s drage strane ograde. Ne, mislim da ovdje nemamo što tražiti. Vratimo se u spavaonicu i porazgovorimo još jednom o svemu. Percy Phelps je hodao vrlo polako, oslanjajući se na raku budućeg šurjaka. Holmes je zabrzao preko travnjaka pa smo stigli do otvorena prozora spavaće sobe mnogo prije one dvojice. — Gospođice Harrison — reče Holmes, jako ističući svaku riječ — morate ostati ovdje cijeli dan. Ne dopustiti da vas išta odmami iz sobe. To je od životne važnosti. — Svakako, gospodine Holmes, svakako, ako to želite — reče djevojka iznenađeno. — Kad pođete spavati, zaključajte vrata izvana i zadržite ključ. Obećajte da ćete to učiniti. — Ali, Percy? — On će poći s nama u London. — A ja treba da ostanem ovdje? — To je za njegovo dobro. Tako ćete mu pomoći! Brzo! Obećajte! Ona potvrdno kimnu baš kad su stigla ona dvojica. — Annie, zar si se prilijepila za stolicu? — doviknu joj brat. — Iziđi na sunce! — Ne, hvala, Joseph. Malo me boli glava a u ovoj je sobi tako ugodno svježe i umirujuće. — Što sad predlažete, gospodine Holmes? — upita naš klijent. — Dakle, ispitujući ovaj sporedni slučaj ne smijemo izgubiti iz vida glavni predmet naše istrage. Bilo bi mi od velike pomoći kad biste mogli poći s nama u London. — Odmah?
PRAETORIOUS 208 — Dakle, čim uzmognete. Recimo za sat. — Osjećam se prilično snažnim. Ako vam doista mogu biti od pomoći... — Pomoć će zaista biti velika. — Možda biste željeli da ostanem i preko noći? — Baš sam to htio i predložiti. — Tad će moj noćni prijatelj naći prazno gnijezdo ako mi opet dođe u posjet. Svi se mi predajemo vama u ruke, gospodine Holmes, i samo nam morate reći što da radimo. Možda biste željeli da i Joseph pođe s nama kako bi se mogao brinuti o meni? — O, ne, moj prijatelj Watson je liječnik, znate, i on će se brinuti o vama. Ako nam dopustite, objedovat ćemo ovdje pa ćemo zatim sva trojica otputovati u grad. Učinjeno je kako je predložio, a u skladu s Holmesovom preporukom gospođica Harrison se ispričala i nije izašla iz spavaće sobe. Nisam se mogao domisliti koja je svrha tih manevara moga prijatelja, osim ako nije želio da mlada dama bude što dalje od Phelpsa koji je, obradovan zbog toga jer mu se vratilo zdravlje i što postoje izgledi za nekakvu akciju, objedovao s nama u blagovaonici. Uskoro nas je Holmes još više iznenadio: pošao je s nama do stanice i smjestio nas u vagon a zatim je mimo izjavio da ne namjerava napuštati Woking. — Ali što je s našom istragom u Londonu? — ražalošćeno upita Phelps. — Možemo to obaviti sutra. Mislim da ću sada biti korisniji ovdje. — Mojima u Briarbraeu možete reći da se nadam da ću se vratiti sutra navečer — viknu Phelps kad se vlak počeo kretati. — Baš ne vjerujem da ću se vratiti u Briarbrae — odvrati Holmes i mahnu rukom veselo a naš vlak iziđe iz stanice. Phelps i ja razgovarali smo o tome u toku vožnje, ali nijedan od nas nije mogao pronaći valjan razlog ovakvu razvoju događaja. — Pretpostavljam da želi pronaći neki trag u vezi s noćašnjom
PRAETORIOUS 209 provalom, ako je to uopće bio provalnik. Što se mene tiče, ne vjerujem da je to bio običan lopov. — A što misliš? — Tako mi svega, možeš to pripisati mojim slabim živcima i ne moraš, ali vjerujem da se oko mene plete neka gadna politička intriga i da mi zbog razloga koji ne mogu dokučiti zavjerenici rade o glavi. To zvuči malko napuhano i apsurdno, ali razmisli o činjenicama! Zašto bi lopov pokušao provaliti kroz spavaće sobe, gdje se ne može nadati nikakvoj pljački, i zašto bi u ruci držao dugačak nož? — Siguran si da nije bio provalnički otpirač? — Da, bio je nož. Sasvim sam jasno vidio bljesak oštrice. — Ali, zaboga, zašto bi te netko progonio s toliko mržnje? — Ah, u tome i jest stvar. — Dakle, ako Holmes dijeli tvoje mišljenje, to bi moglo objasniti njegovo vladanje, zar ne? Pretpostavimo da je tvoja teorija ispravna: Holmes će uvelike uznapredovati u potrazi za onim tko je ukrao ugovor uspije li ščepati čovjeka koji te je uznemirio noćas. Apsurdno bi bilo pretpostaviti da imaš dva neprijatelja: jednoga koji te je orobio i drugoga koji te želi ubiti. — Ali, gospodin Holmes je rekao da ne ide u Briarbrae. — Poznajem ga dosta dugo — rekoh i otkada ga znam nikada ništa nije učinio bez razloga. — Poslije toga razgovor je skrenuo na druge teme. Bio je to težak dan za mene. Phelps je bio još slab zbog svoje duge bolesti a zbog nesreće koja ga je zadesila postao je svadljiv i nervozan. Uzalud sam ga pokušavao zainteresirati za Afganistan, Indiju, društvena pitanja ili bilo što što bi ga moglo rastresti. Uvijek bi se vraćao na izgubljeni ugovor, nagađao, domišljao se, pogađao što radi Holmes, što poduzima lord Holdhurst, kakve ćemo novosti čuti ujutro. — Slijepo vjeruješ Holmesu? — upita. — Bio sam svjedokom nekoliko njegovih velikih uspjeha. — Ali nikad nije rasvijetlio toliko nejasan slučaj, zar ne?
PRAETORIOUS 210 — O, da, znam da je riješio zagonetke slijedeći tragove koji su bili još slabiji nego u ovom slučaju. — Ali valjda nisu bili u pitanju tako krupni interesi? — To ne znam. Pouzdano znam da je riješio slučajeve za koje su vitalno bile zaisteresirane tri evropske vladajuće kuće. — Ali ti ga dobro poznaješ, Watsone. Njega je tako teško proniknuti te nikad ne znam što da mislim o njemu. Misliš li da on ima neke nade? Misliš li da očekuje uspjeh? — Nije ništa rekao. — To je loš znak. — Suprotno. Uočio sam da obično uvijek kaže kad izgubi trag. Ali kad nešto nanjuši i kad još nije posve siguran da je na pravom putu, onda je najšutljiviji. Hajde, dragi moj momče, ne možemo ništa pomoći time da izgubimo živce i zato mi dopusti da te prisilim da pođeš u krevet i svjež dočekaš ono što nas očekuje sutra. Napokon sam uspio nagovoriti svoga druga da posluša moj savjet, iako sam po njegovu uzbuđenju zaključio da ima malo nade da će i usnuti. Uistinu, njegovo je raspoloženje bilo zarazno jer sam se pola noći i ja prevrtao, mozgajući o tome neobičnom problemu, smišljajući stotine teorija, jednu nevjerojatniju od druge. Zašto je Holmes ostao u Wokingu? Zašto je zamolio gospođicu Harrison da ostane cijeli dan u bolesničkoj sobi? Zašto je tako brižno nastojao da ljudi iz Briarbraea ne saznaju da namjerava ostati u njihovoj blizini? Naprezao sam mozak sve dok nisam zaspao pokušavajući naći tumačenje koje bi mi objasnilo ova pitanja. Bilo je sedam sati kad sam se probudio i odmah pošao u Phelpsovu sobu. Našao sam ga iznurena i iscrpena zbog neprospavane noći. Prvo mu je pitanje bilo je li Holmes već stigao. — Bit će ovdje kako je obećao — rekoh — ni tren prije ni tren poslije. Moje su riječi bile istinite jer malo poslije osam pred kućom se zaustavi dvokolica i iz nje iziđe naš prijatelj. Stojeći pred prozorom, vidjeli smo da mu je lijeva ruka umotana u zavoj a lice smrknuto i
PRAETORIOUS 211 blijedo. Ušao je u kuću, ali trajalo je neko vrijeme prije ne što se uspeo do nas. — Izgleda kao pretučen! — viknu Phelps. Morao sam priznati da ima pravo. — Uostalom — rekoh trag čitava slučaja možda i jest ovdje u gradu. Phelps zastenja. — Ne znam što je — reče — ali toliko sam mnogo očekivao od njegova povratka. Zar mu zaista ruka nije bila povijena još jučer? Što mu se moglo dogoditi? — Niste ranjeni, Holmes? — upitah kad je moj prijatelj ušao u sobu. — Bah, to je samo ogrebotina koju sam zaradio zbog vlastite nespretnosti — odgovori, kimnuvši nam za dobro jutro. — Taj vaš slučaj, gospodine Phelps, zaista je jedan od najmutnijih što sam ih ikada istraživao. — Bojao sam se da će nadmašiti vaše snage. — Bilo je to vrlo značajno iskustvo. — Ovaj zavoj govori o pustolovini — rekoh. — Nećete li nam reći što se dogodilo? — Poslije doručka, moj dragi Watsone. Ne zaboravite da sam se ovoga jutra nadisao trideset milja sarijskog zraka. Pretpostavljam da nije stigao odgovor na oglas o fijakeru? Dakle, ne možemo svaki put očekivati pogodak. Stol je bio postavljen i baš kad sam htio pozvoniti, gospođa Hudson uđe sa čajem i kavom. Nekoliko minuta poslije toga unijela je i pribor te smo prišli stolu, Holmes gladan, ja radoznao, a Phelps u posljednjem stadiju depresije. — Gospođa Hudson je dorasla situaciji — reče Holmes otkrivajući zdjelu piletine pripravljene na indijski način. — Njena je kuhinja malo ograničena, ali kao škotkinja zna što je dobar doručak. Što imate ondje, Watsone? — Šunku i jaja — odgovorih.
PRAETORIOUS 212 — Dobro! Što ćete uzeti, gospodine Phelps, indijsko pile, jaja ili ćete se sami snaći? — Hvala vam, ne mogu ništa jesti — reče Phelps. — O, dajte! Kušajte ono što je pred vama. — Hvala vam, Zaista radije ne bih. — Dobro — reče Holmes nestašno namignuvši — pretpostavljam da nemate ništa protiv toga da poslužite mene? Phelps podignu poklopac i kriknu zabuljivši se u zdjelu bijel u licu poput porculana. Usred zdjele ležao je mali smotuljak plavosivog papira. On ga zgrabi, pomiluje pogledom a potom luđački zapleše po sobi, stišćući smotuljak na grudi i kliktajući od radosti. Potom se sruši u naslonjač, tako slab i iscrpljen zbog uzbuđenja da smo mu morali u usta uliti brendi da se ne bi onesvijestio. — De, de! — blago će Holmes, tapšajući ga po ramenima. — Nisam baš učinio dobro što sam to tako naglo saopćio, ah ovaj ovdje Watson će vam reći da ne mogu odoljeti napasti a da u sve ne unesem mrvicu dramatičnosti. Phelps zgrabi Holmesovu ruku i poljubi je. — Bog vas blagoslovio, spasili ste moju čast! — Dakle, i moja je vlastita bila u pitanju, znate — reče Holmes. — Uvjeravam vas, meni ne bi bilo ništa manje mrsko iznevjeriti u rješavanju slučaja no vama u obavljanju zadatka. Phelps gurne dragocjen dokument u unutarnji džep ogrtača. — Nemam srca i dalje vas ometati pri doručku, ali ipak umirem od želje da saznam kako ste došli do dokumenta i gdje je bio. Sherlock Holmes ispi šalicu kave i posveti se šunki i jajima. Potom ustade, zapali lulu i smjesti se u naslonjač. — Najprije ću vam ispričati što sam učinio, a poslije ću vam objasniti kako sam na to nadošao — reče. — Oprostivši se s vama na stanici, pošao sam u divnu šetnju kroz čaroban okoliš Surreyja sve do seoca zvanog Ripley, gdje sam popio čaj u gostionici i napunio čuturu te strpao u džep nekoliko sendviča. Ovdje sam ostao do večeri kad sam
PRAETORIOUS 213 se vratio u Woking i nešto poslije zalaza sunca našao se na cesti izvan Briarbraea. Čekao sam sve dok cesta ne bude čista ... u to vrijeme nikad ondje nema mnogo prometa, pretpostavljam ... a potom sam se uzverao na ogradu i skočio u vrt. — Vrata su zacijelo bila otvorena? — izusti Phelps. — Da, ali ovako mi se više svidjelo. Odabrao sam ono mjesto gdje rastu tri jele te su mi one poslužile kao zaklon. Tako se nisam morao bojati da će me itko iz kuće vidjeti. Šćućurio sam se u grmlju i puzao od grma do grma... što dokazuje jadno stanje koljena na hlačama... sve dok nisam stigao do žbuna rododendrona nasuprot prozoru vaše spavaće sobe. Tu sam se pritajio i čekao razvoj događaja. Zavjesa nije bila navučena pa sam mogao vidjeti gospođicu Harrison kako čita za stolom. Bilo je deset i četvrt kad je sklopila knjigu, učvrstila kapke i povukla se. Čuo sam kad je zatvorila vrata i bio sam gotovo siguran da je okrenula ključ u bravi. — Ključ? — izusti Phelps. — Da, rekao sam gospođici Harrison da vrata zaključa izvana i ponese ključ sa sobom kad ode u krevet. Doslovce je slijedila moje upute i da nije bilo njene suradnje zacijelo ne biste sada spremili dokument u džep. Potom je otišla, svjetla su pogašena a ja sam i dalje čučao u žbunu rododendrona. Noć je bila lijepa, ali ipak je to bilo zamorno bdijenje. Dakako, bilo je u tome i nečeg od uzbuđenja što ga osjeća sportaš prije velike utrke. No, otegla se gotovo onoliko, Watsone, kao onomad kad smo zbog »Pjegave bande« vi i ja čekali u onoj groznoj sobi. U Wokingu postoji crkveno zvono i ono se svakih četvrt sata oglašavalo ali ja sam više no jednom pomislio da je stao crkveni sat. Napokon, oko dva izjutra, iznenada sam začuo lagan šum kao od povlačenja reze i okretanja ključa. Trenutak potom vrata za poslugu su se otvorila i mjesečina je obasjala gospodina Josepha Harrisona. — Josepha! — izusti Phelps. — Bio je gologlav, ali preko ramena je prebacio crni plašt tako da može prekriti lice ako bude uzbune. Držeći se sjene zida, na vršcima je prstiju pošao sve do prozora. Tu je stao i dugim nožem podigao
PRAETORIOUS 214 zaporku na prozoru. Zatim je otvorio prozor i gurnuvši nož u prorez između kapaka podigao je rezu i otvorio kapke. S mjesta na kojem sam čučao lijepo sam vidio cijelu sobu i svaki njegov pokret. Upalio je dvije svijeće na kaminu i potom podigao ugao saga nedaleko od vrata. Odmah zatim se nagnuo i izvukao četvrtasti komad daske kakav obično postoji u svakoj sobi da bi limar mogao doći do plinskih uređaja. Ova daščica pokriva koljeno do kojeg vodi cijev od kuhinje. Iz toga je skrovišta izvukao mali smotak papira, vratio daščicu na mjesto, poravnao sag, utrnuo svijeće i došetao ravno u moj naručaj jer sam ga čekao ispred prozora. Dakle, u njemu je mnogo više zloće no što sam pretpostavljao. Poletio je na mene nožem pa sam ga morao dvaput oboriti na zemlju, pri tom me je porezao po prstima, i tek sam ga tada svladao. Gledao me »ubojito« onim jednim okom na koje je još mogao gledati kad je sve bilo gotovo, ali me poslušao i predao mi papire. Dobivši ih, pustio sam ga, ali sam jutros telegrafski obavijestio Forbesa o svim pojedinostima. Ako bude dovoljno brz u lovu na ptičicu, neka mu je sa srećom! Naiđe li, kao što pretpostavljam, na prazno gnijezdo, ništa zato, za vladu će to biti još bolje. Pretpostavljam da i lord Holdhurst i gospodin Percy Phelps imaju svaki svoje razloge zbog kojih bi im bilo milije da slučaj nikad ne dospije pred sud. — Jao, bože! — uzdahnu naš klijent. — Zar time želite reći da su za svih tih dugih deset tjedana agonije ukradeni papiri bili u sobi u kojoj sam ležao? — Tako je bilo. — A Joseph! Joseph razbojnik i lopov! — Hm! Bojim se da je Josephov karakter složeniji i opasniji no što bi se moglo zaključiti po njegovu izgledu. Prema onome što sam jutros čuo od njega, razabirem da je izgubio dosta u mešetarenju vrijednosnim papirima te da je spreman na sve na svijetu ne bi li popravio svoju financijsku situaciju. Krajnje je sebičan čovjek pa, ugledavši priliku, nije dopustio da ga spriječi ni sestrina sreća niti vaš ugled. Percy Phelps se nasloni na naslon stolice. — Komeša mi se u glavi.
PRAETORIOUS 215 Vaše su me riječi smutile. — Osnovna je teškoća u vašem slučaju bila — primijeti Holmes — što je bilo previše tragova. Ono bitno skrivalo se iza nebitnog. Od svih činjenica što su nam bile predočene valjalo je izabrati samo one koje smo mogli ocijeniti kao bitne i potom ih poredati tako da sastavimo lanac događaja. Na Josepha sam počeo sumnjati već tada kad ste mi rekli da ste one noći namjeravali putovati s njim, jer se moglo lako pretpostaviti da je, znajući se kretati po ministarstvu, usput svratio po vas. Kad sam čuo da je netko svom silom htio ući u spavaću sobu u koju nitko osim Josepha nije mogao ništa sakriti... sami ste nam ispričali da je Joseph izbačen iz sobe kad ste stigli s liječnikom... moja se sumnja učvrstila, posebno zato što se pokušaj provale u sobu dogodio u noći kad ste prvi put spavali bez bolničarke što je opet pokazalo da je uljez dobro znao što se događa u kući. — Kako li sam bio slijep! — Koliko sam mogao sabrati činjenice, evo što se dogodilo. Taj Joseph Harrison ušao je u ured kroz vrata u Charles Streetu i, znajući put, pošao je ravno u vašu sobu tek što ste iz nje izišli. Ne našavši nikog u sobi, povukao je zvono, ali je u tom trenu ugledao na stolu papire. Već je na prvi pogled razabrao da mu se sreća nasmiješila i stavila mu nadohvat ruke izuzetno važan državni dokument pa ga je zato u hipu turnuo u džep i izgubio se. Sjećate li se da je nekoliko minuta proteklo prije no što vas je pospani vratar upozorio na zvono. a to je lopovu bilo dovoljno da pobjegne. Otputovao je u Woking prvim vlakom. Pregledavši plijen i uvjerivši se da je uistinu silno vrijedan, sakrio ga je, kako je mislio, na sigurno mjesto s namjerom da ga dan ili dva poslije izvadi i odnese na francusku ambasadu ili bilo gdje drugdje gdje bi mu dobro platili. A zatim ste se vi onako iznenada vratili. Njega su bez upozorenja izbacili iz sobe i otad su bar dva ili tri čovjeka bila neprestano s vama u sobi pa se nije mogao dokopati dokumenta. Naposljetku je pomislio da mu se ukazala prilika. Pokušao ga se dočepati, ali ga je spriječila vaša budnost. Možda se možete sjetiti da te večeri niste uzeli uobičajeno sredstvo za umirenje. — Sjećam se.
PRAETORIOUS 216 — Pretpostavljam da se pobrinuo da to sredstvo bude djelotvorno te je čvrsto vjerovao da ćete biti u nesvjestici. Dakako, bio sam uvjeren da će ponoviti pokušaj čim mu se ukaže povoljna prilika. Vaš odlazak iz sobe pružio mu je takvu priliku. Zadržao sam gospođicu Harrison cijeli dan u sobi, tako da nas on ne bi pretekao. Zatim, dajući mu priliku da pomisli kako je zrak čist, stražario sam kako sam opisao. Tad sam već znao da su papiri vrlo vjerojatno u sobi, ali nisam želio skinuti sve tapete i podove u potrazi za njima. Zato sam pustio da ih on uzme iz skrovišta i tako sam sebi uštedio beskrajno mnogo truda. Ima li još nešto što je ostalo nejasno? — Zašto je prvi put pokušao otvoriti prozor — upitah — kad je mogao ući kroz vrata? — Da bi stigao do vrata, morao bi proći pokraj sedam spavaćih soba. S druge strane, vrlo je lako mogao izići na travnjak. Još nešto? — Mislite li da nije imao nikakvih ubilačkih namjera? — upita Phelps. — Nije li mu nož služio samo kao oruđe? — Možda — odgovori Holmes, slegavši ramenima. — Sa sigurnošću mogu reći samo to da je Joseph Harrison gospodin kojemu nikako ne bih volio biti prepušten na milost i nemilost.
PRAETORIOUS 217 POSLJEDNJI PROBLEM Teška sam se srca latio pera da napišem ovih nekoliko posljednjih riječi kojima ću zabilježiti jedinstvene sposobnosti što su odlikovale moga prijatelja gospodina Sherlocka Holmesa. Na nepovezan i, bojim se, posve neprikladan način pokušao sam dati prikaz mojih neobičnih doživljaja u njegovu društvu od »Grimizne studije« pa sve do njegova upletanja u slučaj »Pomorskog ugovora« — upletanja koje je neporecivo spriječilo ozbiljne međunarodne komplikacije. Namjeravao sam tu stati i ne reći ništa o događaju koji je u mome životu stvorio prazninu koja se ni sada, poslije dvije godine, nije smanjila. Međutim, nedavno objavljena pisma u kojima pukovnik James Moriarty brani uspomenu svoga brata izazvala su me te nisam imao izbora no da pred javnost iznesem činjenice onako kako su se dogodile. Jedino ja znam cijelu istinu o tome i zadovoljan sam da je nastupilo vrijeme kad se zataškavanjem istine nikome ne čini usluga. Koliko znam, objelodanjena su samo tri prikaza: u listu »Journal de Geneve« 6. maja 1891, agencijska Reuterova vijest u engleskim novinama 7. maja i napokon nedavna pisma što sam ih spomenuo. Prvi i drugi prikaz bili su krajnje sažeti, dok posljednji, kao što ću to pokazati, posvema izvrće činjenice. Na meni je da prvi put kažem što se zaista dogodilo između profesora Moriartyja i gospodina Sherlocka Holmesa. Možda se sjećate da su se poslije moje ženidbe i otvaranja privatne prakse donekle izmijenili vrlo prisni odnosi što su postojali između Holmesa i mene. On je i nadalje od vremena do vremena dolazio k meni kad bi mu u istrazi zatrebalo društvo, ali to se događalo sve rjeđe sve dok nisam ustanovio da sam godine 1890. pribilježio samo tri slučaja. Zimi te godine i u rano proljeće 1891. pročitao sam u novinama da ga je francuska vlada angažirala u nekom izuzetno važnom predmetu i primio sam od Holmesa dva pisma, otposlana iz Narbonnea i Nimesa. Iz pisamaca sam razabrao da će se vrlo vjerojatno duže zadržati u Francuskoj. Zbog toga sam se iznenadio kad sam ga ugledao da ulazi u moju ordinaciju. Bilo je to uvečer 24. aprila. Odmah sam opazio da je bljeđi i tanji no obično. — Da, previše sam se trošio — reče pročitavši u mome pogledu ono što nisam izrekao. — U posljednje sam vrijeme bio u priličnoj
PRAETORIOUS 218 stisci. Imate li šta protiv toga da zatvorim kapke? Jedino je svjetlo dopiralo sa svjetiljke na stolu uz koji sam dotad čitao. Hodajući uza zid, Holmes pođe do prozora i sklopivši kapke čvrsto navuče rezu. — Bojite li se nečega? — upitah. — Pa, bojim se. — Čega? — Zračnih pušaka. — Moj dragi Holmes, što mi to govorite? — Mislim da me vrlo dobro poznajete, Watsone, te da prema tome znate da nipošto nisam nervozan čovjek. Istodobno, glupo je a ne hrabro ne željeti vidjeti opasnost koja vam je za petama. Mogu li vas zamoliti za šibicu? — Uvukao je dim cigarete. — Moram se ispričati zbog kasnog posjeta — reče — i moram sebi uzeti slobodu i zamoliti vas za dopuštenje da odmah napustim vašu kuću, i to s dvorišne strane skokom preko vrtne ograde. — Ali, što to sve znači? — upitah. On ispruži ruku i na svjetlu svjetiljke vidjeh da su mu dva članka ozlijeđena i krvava. — Kao što vidite, ne bježim pred duhom — reče sa smiješkom. — Opasnost što mi prijeti dovoljno je tvrda da se na njoj slomi ruka. Je li gospođa Watson kod kuće? — Otputovala je u posjet. — Zaista! Sami ste? — Sasvim. — To mi olakšava prijedlog da pođete sa mnom tjedan dana u Evropu. — Kamo? — O, bilo kamo. Sasvim mi je svejedno. Bilo je nečeg čudnovatog u svemu tome. Holmesu nije bi prirođeno
PRAETORIOUS 219 da odlazi na izlete u nepoznato a njegovo blijedo iscrpljeno lice govorilo mi je da su mu živci vrlo napeti. On ugleda pitanje u mojim očima pa, sklopivši vrške prstiju i naslonivši laktove na koljena, poče pričati. — Vjerojatno niste nikad čuli za profesora Moriartyja? — Zaista nisam. — Jao, to je baš ono genijalno i neobjašnjivo u cijeloj priči! — on povika. — čovjek proždire London, a nitko nije čuo za nj. Zato i može biti bez premca u kronici zločina. Kažem vam, Watsone, ako potučem toga čovjeka, ako društvo oslobodim njega, smatrat ću da mi je karijera na vrhuncu i bit ću spreman skrenuti život u neku mirniju kolotečinu. Među nama, posljednji slučajevi u kojima sam pomogao skandinavskoj kraljevskoj obitelji i Francuskoj Republici, omogućili su mi takav položaj da bih mogao živjeti na onaj mirni način koji mi najviše odgovara i usredotočiti svu pažnju na kemijska istraživanja. Ali, ne mogu mirovati, Watsone, ne mogu spokojno sjediti u naslonjaču dok znam da čovjek poput profesora Moriartyja nesmetano šeće londonskim ulicama. — A što je učinio? — Karijera mu je izvanredna. Potječe iz dobre obitelji i stekao je odlično obrazovanje a priroda mu je još podarila izuzetne matematičke sposobnosti. Kao dvadeset jednogodišnjak napisao je raspravu o binominalnom teoremu koji je tad bio u modi u Evropi. Tim radom izborio je sebi katedru na jednom od naših manjih sveučilišta i, kako se činilo, pred njim je bila zaista briljantna karijera. Ali naslijedio je neke vrlo mračne sklonosti. Imao je u sebi kriminalnu žicu a njegove izuzetne umne sposobnosti tu su žicu još ojačale i učinile beskrajno opasnom umjesto da je ublaže. U sveučilišnom gradu stale su kolati mračne glasine o njemu pa je bio prisiljen napustiti katedru i preseliti se u London, gdje se smjestio kao vojni instruktor. Toliko svijet zna, ali ovo što ću vam sada reći saznao sam na svoju ruku. Kao što znate, Watsone, nema čovjeka koji poznaje tako dobro kao ja krupnije londonske kriminalce. Svih ovih godina neprestano sam osjećao da se iza svega toga zla krije neka sila, neka dobro organizirana sila koja čvrsto stoji na putu pravdi i pruža zaklon
PRAETORIOUS 220 prijestupnicima. Opetovano sam u slučajevima najrazličitije vrsti — ucjena, pljački, ubojstava — osjećao prisutnost te sile i naslutio njeno djelovanje u mnogo neobjašnjenih zločina u kojima me nisu osobno konzultirali. Godinama sam nastojao razgrnuti veo pod kojim se ona krila i napokon je kucnuo čas kad sam ulovio nit i slijedio je sve dok me nije, poslije bezbroj vrludanja, dovela do bivšeg profesora Moriartyja, proslavljena matematičara. On je Napoleon zločina, Watsone, organizator je polovine svega što je zlo i gotovo svega onoga što u ovome gradu nije otkriveno. On je genij, filozof, apstraktni mislilac. Mozak prvog reda. Sjedi nepokretno poput pauka usred mreže, ali je ta mreža sazdana od hiljadu niti a svakoj od njih on poznaje i najmanji drhtaj. On sam čini malo. On samo planira. Ali njegovi su agenti brojni i sjajno organizirani. Kad treba da se izvede kakav zločin, otuđi kakav komad papira, recimo, pročešlja kakva kuća, ukloni kakav čovjek, tada se to dojavi profesoru i stvar se organizira i provede. Počinitelja možda ulove. U tome slučaju nađe se novac za kauciju ili za obranu. Ali nikad ne ulove centralnu silu koja se koristi svojim agentima, na nju čak nikad i ne padne sumnja. To je organizacija u koju sam, Watsone, proniknuo te svu svoju energiju upotrijebio da je razobličim i razbijem. Ali profesor je okružen tako lukavo smišljenim obrambenim zidom te se činilo, poduzimao ja što mi drago, nikad neću moći skupiti dokaze koji će uvjeriti sud. Znate moje sposobnosti, moj dragi Watsone, pa ipak poslije tri mjeseca morao sam priznati da sam napokon sreo protivnika koji mi je dorastao intelektualno. Diveći se njegovoj vještini, prestao sam se zgražati nad njegovim zločinima. Ali napokon je krenuo na putovanje, samo kratko, vrlo kratko putovanje, no i to je bilo više no što je sebi smio dopustiti dok sam mu za petama. Ukazala mi se prilika i od toga trenutka stao sam plesti mrežu oko njega i sada ona samo što se nije zatvorila. Za tri dana, to jest do slijedećeg ponedjeljka, stvar će sazreti pa će profesor i svi glavni pripadnici njegove bande biti u rukama policije. Bit će to najveće kriminalističko suđenje stoljeća na kojem će se razjasniti više od četrdeset tajni. Svi će oni dospjeti na konopac, ali ako prerano povučemo potez, mogli bi nam kliznuti iz ruku čak i u posljednjem trenutku. Dakle, da sam to mogao izvesti bez znanja profesora Moriartyja, sve
PRAETORIOUS 221 bi bilo dobro. Ali on je previše lukav da bi to bilo moguće. Pratio je svaki korak što sam ga učinio stežući mrežu oko njega. Ustrajno mi je nastojao umaći, ali ja sam ga isto tako ustrajno u tome sprečavao. Kažem vam, prijatelju, da se ta tiha borba može potanko opisati, ona bi u povijesti otkrivanja zločina zauzela mjesto najbriljantnijeg primjera pariranja na udarce. Nikad se nisam tako visoko uzdigao, nikad me nijedan protivnik nije toliko namučio. Sjekao je duboko, ali ja sam sjekao još dublje. Ovoga su jutra učinjeni posljednji koraci, potrebna su bila još samo tri dana pa da se završi posao. Sjedio sam u sobi razmišljajući o tome, kadli su se otvorila vrata i profesor Moriarty je stajao preda mnom. Moji su živci prilično čvrsti, Watsone, ali moram priznati da sam se uzbudio ugledavši na svom pragu čovjeka koji mi je toliko zaokupljao misli. Njegov mi je lik dobro poznat. Izuzetno je visok i vitak, čelo mu je izbočeno a oči duboko usađene u glavu. Glatko je obrijan, blijed i asketska izgleda, još ima u njemu nešto profesorsko. Ramena su mu zaobljena od grbljenja nad knjigama a glava izbačena naprijed i uvijek se pomalo njiše lijevo-desno kao u kakva gmaza. Zabuljio se u mene s izrazom silne radoznalosti u stisnutim očima. »Djelujete manje frontalno no što bih očekivao«, reče naposljetku. »Opasna je navika naperiti napunjeno oružje kroz džep kućna ogrtača.« Činjenica je da sam, čim je ušao u sobu, shvatio kolika mi prijeti opasnost. On može umaći jedino tako da me ušutka. U trenu sam revolver iz ladice turnuo u džep i uperio ga u nj kroz džep. Kad je ono rekao, izvukao sam oružje i otkočeno položio na stol. On se i dalje smiješio i žmirkao, ali zbog nečeg u njegovim očima bio sam sretan što mi je revolver pri ruci. »Očigledno me ne znate«, rekao je. »Naprotiv«, odgovorio sam, »mislim da je prilično evidentno da vas znam. Molim sjednite. Mogu vam posvetiti pet minuta ako mi imate nešto reći.« »Sve što ću vam reći, možda već znate«, rekao je. »Tada ste se možda domislili i mome odgovoru«, odgovorio sam.
PRAETORIOUS 222 »Odlučno ustrajete na svome?« »Apsolutno.« On turi ruku u džep a ja podigoh revolver sa stola. Ali, on je samo izvukao podsjetnik s nekoliko podataka. »Ušli ste mi u trag četvrtog januara«, rekao je. »Dvadeset trećeg ste mi zasmetali, sredinom februara osjećao sam se prilično neugodno zbog vas, potkraj marta posve ste me omeli u mojim naumima i sad u posljednjim danima aprila zbog vašeg sam se neprestanog praćenja našao u takvu položaju da mi neizbježno prijeti gubitak slobode. Situacija postaje zaista nemoguća.« »Imate li kakav prijedlog?«, upitao sam. »Morate to napustiti, gospodine Holmes«, rekao je njišući glavom. »Zaista morate, znate.« »Poslije ponedjeljka«, rekao sam. »Tja, tja«, rekao je. »Čvrsto sam uvjeren da će čovjek vaše inteligencije shvatiti da ovaj slučaj može imati samo jedan svršetak. Neophodno je da se povučete. Zbog vašeg ponašanja preostaje nam samo jedan izlaz. Način na koji ste prišli ovom slučaju bio je intelektualni izazov za mene i kažem, bez pretjerivanja, da će za me biti vrlo bolno ako budem prisiljen poduzeti krajnje mjere. Smijete se, gospodine, ali uvjeravam vas da će to za me biti zaista bolno.« »Opasnost je dio moga posla«, primijetio sam. »Ovo nije opasnost«, odgovorio je. »To je neizbježno uništenje. Ne stojite na putu samo pojedincu već cijeloj jednoj moćnoj organizaciji a njenu punu snagu niste mogli sagledati usprkos svoj svojoj pameti. Morate odustati, gospodine Holmes, ili ćemo vas zgaziti.« »Bojim se«, rekao sam ustajući, »da sam uživajući u ovom razgovoru zanemario važan posao koji me erugdje očekuje.« I on je ustao i šutke me pogledao, žalosno kimajući glavom. »Dobro, dobro«, napokon je rekao. »Žao mi je, ali učinio sam sve što sam mogao. Znam svaki vaš pokret. Ne možete učiniti ništa prije ponedjeljka. Bio je to dvoboj između nas dvojice, gospodine Holmes.
PRAETORIOUS 223 Nadate se da ćete me otpraviti na optuženičku klupu. Kažem vam da nikad neću stajati ondje. Nadate se da ćete me potući. Kažem vam da me nikad nećete pobijediti. Ako ste toliko pametni da me možete uništiti, budite uvjereni da ću iste mjere poduzeti protiv vas.« »Učinili ste mi nekoliko komplimenata, gospodine Moriarty«, rekao sam. »Dopustite da vam uzvratim i kažem ovo: ako sam uvjeren u prvo, ja, zbog općih interesa, radosno prihvaćam ovo drugo.« »Jedno vam mogu obećati, ali oboje ne mogu«, zarežao je i potom mi okrenuo svoja zaobljena leđa te zrikajući i žmigajući izišao iz sobe. To je bio moj neobični susret s profesorom Moriartyjem. Priznajem da me se neugodno dojmio. Njegov mek, precizan način izražavanja ostavlja dojam iskrenosti što ga ne može postići običan isprazni hvalisavac. Dakako, reći ćete: »Zašto ne poduzmete policijske mjere protiv njega?« Razlog je taj što sam čvrsto uvjeren da će udarac stići od njegovih agenata. Imam najbolje dokaze da će biti baš tako. — Zar su vas već napali? — Moj dragi Watsone, profesor Moriarty nije čovjek koji dopušta da mu trava naraste pod nogama. Izišao sam u podne da obavim neki posao u Oxford Streetu. Kad sam prošao ugao što iz Ulice Bentinck vodi do križanja Uiice Welbeck, neki je dvopreg bjesomučno zaokrenuo i poletio na mene. Skočio sam na pločnik i u djeliću sekunde se spasio. Kola su dojurila iz Marylebone Lanea i odmah se izgubila. Poslije toga sam se držao pločnika. Ali, Watsone, kad sam pošao niz Ulicu Vere, s krova je pala opeka i do mojih se nogu razbila na komadiće. Pozvao sam policiju i dao da ispitaju okoliš. Na krovu jedne zgrade našli su gomilu opeka i crepova priređenih za popravak te je trebalo da povjerujem kako je vjetar srušio jednu opeku. Dakako, znao sam bolje od njih o čemu je riječ, ali nisam imao dokaza. Poslije toga sjeo sam u fijaker i odvezao se u bratov stan u Pall Mallu gdje sam proveo dan. Sad sam došao k vama a putem me je neki nevaljalac napao batinom. Oborio sam ga i policija ga je zatvorila, ali mogu vam reći s najdubljim uvjerenjem da se nikad neće naći nikakva veza između gospodina na čijim sam sjekutićima ogulio članke i bivšeg instruktora matematike koji, rekao bih, rješava matematičke probleme, udaljen miljama od mjesta prepada. Sada se, Watsone, više
PRAETORIOUS 224 ne čudite što sam ušavši u sobu najprije zatvorio kapke i što sam bio prisiljen zatražiti dopuštenje da izađem iz kuće na manje izložen izlaz no što su to kućna vrata. Često sam se divio hrabrosti moga prijatelja, ali nikad više no taj put dok je sjedio mirno prepričavajući zgode koje su mu ovako udružene morale prirediti strahovit dan. — Hoćete li noć provesti ovdje? — upitah. — Ne, prijatelju, moglo bi se pokazati da sam opasan gost. Skovao sam plan i sve će biti dobro. Stvari su dosad već dospjele tako daleko da bi se, što se tiče hapšenja, mogle dalje odvijati i bez moje pomoći, ali moja prisutnost je važna zbog svjedočenja. Stoga, jamačno, ne mogu učiniti bolje no otići na nekoliko dana dok policija ne krene u akciju. Bilo bi mi stoga veliko zadovoljstvo da možete u Evropu sa mnom. — Pacijenata sada nema mnogo — rekoh — a imam i dobrog susjeda koji može uskočiti ako ustreba. Rado bih pošao s vama. — I već sutra ujutro? — Ako je potrebno. — O, da, potrebnije ne može biti. A sad evo uputa za vas i molim vas, dragi moj Watsone, slijedite ih doslovce jer ste u paru sa mnom zaigrali protiv najpametnijeg zlikovca i najsnažnijeg zločinačkog sindikata u Evropi. Sad slušajte: po povjerljivoj osobi večeras ćete na stanicu Victoria poslati svu prtljagu što je namjeravate ponijeti. Prtljaga neka bude nenaslovljena. Ujutro ćete poslati po dvokolicu, naredivši momku da ne uzme ni prvu ni drugu na koju naiđe. Zatim ćete uskočiti u dvokolicu i odvesti se do arkade Lowther i to do njena izlaza na Strand, a adresu ćete dati kočijašu na komadiću papira uz molbu da taj papirić ne baci. Pripremite novac za kočijaša pa čim se dvokolica zaustavi, pohitajte kroz arkadu, ali vrijeme dolaska podesite tako da na drugi kraj arkade stignete u devet i četvrt. Ondje će vas uz pločnik čekati mala zatvorena kočija s momkom odjevenim u teški crni ogrtač s ovratnikom obrubljenim crveno. Ući ćete u kočiju i odvesti se na stanicu Victoria tako da na vrijeme stignete na kontinentalni ekspres. — Gdje ćemo se naći?
PRAETORIOUS 225 — Na stanici. Drugi vagon prvog razreda bit će rezerviran za nas. — Znači mjesto sastanka je u vagonu? — Baš tako. Bilo bi uzalud moliti Holmesa da ostane. Čvrsto je vjerovao da bi mogao navući neprilike na kuću u kojoj se nalazi te je zbog toga htio svakako otići. Dometnuvši na brzinu još nekoliko riječi o našem sutrašnjem planu, ustao je i sa mnom pošao u vrt a potom se uzverao preko ograde na Ulici Mortimer i odmah zviždukom pozvao kočiju te sam čuo kako se njome odvezao. Ujutro sam od riječi do riječi slijedio Holmesove upute. Dvokolica je unajmljena s toliko opreza da zaista niste mogli sjesti u podmetnutu. Odmah poslije doručka odvezao sam se do arkade Lowther pa kroz nju pohitao najbrže što sam mogao. Kočija me čekala s krupnim kočijašem umotanim u tamni ogrtač. Kočijaš je potjerao konja čim sam ušao u kočiju. Stigavši do stanice Victoria, kočijaš je okrenuo kočiju čim sam izišao i ošinuo konja i ne pogledavši me. Dotle je sve prošlo divno. Prtljaga me čekala i nisam imao nikakvih teškoća u pronalaženju pravog vagona, pogotovo zato što je to bio jedini vagon s naznakom »Zauzeto«. Jedina je nezgoda bila još što Holmes nije stigao. Stanični sat je označavao samo sedam minuta do polaska našeg vlaka. Uzalud sam pogledom pretraživao skupine putnika i njihovih pratilaca ne bih li gdje ugledao tanašan lik svoga prijatelja. Nigdje mu ni traga. Nekoliko sam minuta pomagao talijanskom svećeniku koji je na mucavom engleskom pokušavao objasniti nosaču da njegovu prtljagu uputi do Pariza. Potom, još jednom se osvrnuvši, vratih se u vagon gdje sam ustanovio da mi je nosač, unatoč rezervaciji, dodijelio kao suputnika moga talijanskog znanca. Nije bilo nikakve svrhe objašnjavati velečasnom da je s nepravom ušao u taj vagon, jer je moj talijanski bio još oskudniji od njegova engleskog, pa sam stoga rezignirano slegnuo ramenima i nastavio gledati kroz prozor zabrinjavajući se za svoga prijatelja. Svladao me ledeni strah na pomisao da bi njegov izostanak mogao značiti da mu se noćas nešto dogodilo. Već su i sva vrata zatvorili i čuo sam zvižduk kad li ... — Dragi moj Watsone — začuh iza sebe — niste se čak ni
PRAETORIOUS 226 udostojali da mi kažete dobro jutro. Osvrnuh se ne mogavši zatomiti iznenađenje. Postariji svećenik se okrenuo prema meni. U trenu su se bore izgladile, nos povukao od brade, donja usna više nije bila izbačena, mutne su oči ponovo zasjale a zgureni se stas uspravio. Već u slijedećem trenutku sve se opet izmijenilo i Holmes je nestao isto tako brzo kao što se i bio pojavio. — Nebesa! — kriknuh. — Kako ste me uplašili. — Još je potreban silan oprez — prošapta. — S razlogom mislim da su ušli u trag. Ah, eno Moriartyja glavom. Vlak je već bio krenuo dok je Holmes govorio. Pogledavši natrag, ugledah visokog muškarca kako se bjesomučno probija kroz mnoštvo, mašući rukom kao da želi zaustaviti vlak. Međutim, bilo je prekasno jer je vlak brzo dobivao na brzini i već trenutak zatim izjurio iz stanice. — Uza sve naše mjere opreza vidite da smo samo za dlaku umakli — reče Holmes sa smiješkom. Ustade i zbaci crnu halju i šešir koji su mu služili za prerušavanje te ih strpa u ručnu torbu. — Watsone, jeste li pogledali jutarnje novine? — Nisam. — Znači, niste pročitali ono o Baker Streetu? — Baker Streetu? — Prošle su noći podmetnuli vatru u našem stanu. Nije počinjena velika šteta. — Nebesa, Holmes! To je nedopustivo. — Bit će da su sasvim izgubili moj trag pošto je njihov batinaš bio uhapšen. Inače ne bi pretpostavili da sam se vratio u stan. Ipak su očigledno za svaki slučaj motrili i na vas i zato se Moriarty pojavio na Victoriji. Dolazeći na stanicu, niste valjda nešto propustili? — Ne, postupio sam točno po vašim uputama. — Jeste li našli kočiju? — Da, čekala me. — Jeste li prepoznali kočijaša?
PRAETORIOUS 227 — Nisam. — Bio je to moj brat Mycroft. U ovakvim slučajevima velika je prednost kad povjerljive zadatke ne morate davati strancima. Ali moramo smisliti što ćemo ubuduće s Moriartyjem. — Budući da je ovo ekspres a da brod kreće čim vlak stigne, mislim da smo ga se vrlo dobro riješili. — Dragi moj Watsone, očigledno niste shvatili što sam imao na umu rekavši da valja računati s time da je taj čovjek na istoj intelektualnoj razini kao i ja. Ne pretpostavljate, valjda, da bih, da sam progonitelj, dopustio da me itko nadmudri uz pomoć tako male zapreke. Zašto biste ga, dakle, tako potcjenjivali? — Što će on učiniti? — Ono što bih i ja učinio. — A što biste vi učinili? — Unajmio bih poseban vlak. — No već je zacijelo prekasno. — Ni u kom slučaju. Vlak se zaustavlja u Canterburyju a brod u polasku uvijek kasni bar četvrt sata. On će nas ondje sustići. — Još bi se moglo pomisliti da smo mi kriminalci. Hajde da ga damo uhapsiti kad stigne. — To bi značilo uništiti tromjesečan trud. Ulovili bismo veliku ribu, ali one manje izmigoljile bi lijevo i desno iz mreže. U ponedjeljak imat ćemo ih sve. Ne, hapšenje je nedopustivo. — I što sad? — Izići ćemo u Canterburyju. — A zatim? — Dakle, zatim moramo otputovati na drugi kraj do Newhavena i odatle prijeći u Dieppe. Moriarty će ponovo učiniti što bih i ja učinio. Otputovat će u Pariz, obilježiti našu prtljagu, i dva dana čekati u prtljažnici. Za to vrijeme mi ćemo nabaviti nove torbe, potpomoći proizvođače odjeće u zemljama kroz koje ćemo putovati i bez žurbe,
PRAETORIOUS 228 preko Luxembourga i Basela, stići u Švicarsku. Predugo putujem a da bih sebi dopustio ozbiljnije glavobolje zbog gubitka kovčega, ali priznajem da me je smetala pomisao da se moram skrivati pred čovjekom čiji se dosje crni od neizrecivih zlodjela. Bilo je, doduše, očigledno da Holmes poznaje situaciju bolje od mene. Stoga smo u Canterburyju sišli s vlaka i ondje saznali da vlak do Newhavena moramo čekati puni sat. Još sam pomalo žalosno gledao za vagonom koji je odnosio moje kovčege, kad li me Holmes povuče za rukav i pokaza na prugu. — Već stiže, vidite — reče. U daljini, iznad krošanja kentskih šuma, vijala se tanka perjanica dima. Minutu poslije toga na otvorenom zavoju što ulazi u stanicu ugledali smo vagon i lokomotivu. Jedva smo dospjeli pronaći zaklon iza hrpe kovčega, a već je posebna kompozicija klopoćući projurila, zapahnuvši nas oblakom vruće pare. — Ode on — reče Holmes, dok smo promatrali skakutanje i njihanje vagona preko spojeva na pruzi. — Kao što vidite inteligencija našeg prijatelja ima granice. Bio bi majstorski potez da je zaključio što ću ja zaključiti te da je prema tome postupio. — A što bi učinio da nas je sustigao? — Ne može biti ni najmanje sumnje u to da bi izveo ubilački napad na mene. To je, doduše, igra u kojoj sudjeluju dvojica. Pitanje je sad da li da ovdje prerano objedujemo ili da se izgladnjujemo do bifea u Newhavenu? Te smo noći nastavili put do Bruxellesa i ondje proveli dva dana a trećeg nastavili putovanje prema Strasbourgu. U ponedjeljak ujutro Holmes je brzojavio londonskoj policiji i uvečer nas je čekao odgovor u hotelu. Holmes ga otvori i grubo opsovavši baci u kamin. — Mogao sam pretpostaviti — zastenja. — Pobjegao je. — Moriarty! — Pohvatali su cijelu bandu osim njega. On im je umakao. Dakako, kad sam napustio zemlju, nije bilo nikog tko bi se mogao nositi s njim. Ali zaista sam bio uvjeren da im mogu prepustiti igru. Watsone, mislim
PRAETORIOUS 229 da će biti najbolje da se vratite u Englesku. — Zašto? — Zato što ćete brzo ustanoviti da sam opasno društvo. Taj je čovjek ostao bez posla. Izgubljen je ako se vrati u London. Ako sam dobro proniknuo u njegov karakter, on će svu svoju energiju usredotočiti na to da mi se osveti. To mi je i rekao u onom kratkom razgovoru i držim da misli ozbiljno. Zaista bih vam preporučio da se vratite ordinaciji. Takva molba teško je mogla računati na uspjeh kod starog suborca i prijatelja. Sjedili smo u blagovaonici u Strasbourgu i pola sata se prepirah oko toga, ali još te iste noći nastavili smo putovanje prema Ženevi. Cijeli lijepi dan lutali smo po dolini Rhone a zatim, skrenuvši kod Leuka, prešli preko prijevoja Gemmi, koji je još bio duboko u snijegu, te tako preko Interlakena stigli u Meiringen. Bilo je to ugodno putovanje — svježe proljetno zelenilo dolje, djevičanska zimska bjelina gore — ali dobro sam znao da ni u jednom trenutku Holmes nije zaboravio na sjenu koja je pala na nj. U ubavim alpskim selima ili na osamljenim alpskim stazama i dalje sam po brzim pogledima i oštrom proučavanju svakog lica koje bi nam došlo u susret, zapažao da je svjestan opasnosti koja nas prati u stopu. Sjećam se da se jednom, dok smo prelazili preko Gemmija i hodali uz rub melankoličnog jezera Dauben, nama zdesna odronio veliki kamen sa stijene i skoturao se bučno u jezero iza nas. U trenu Holmes je potrčao na stijenu i stojeći na vrhu iskretao vrat u svim smjerovima. Uzalud ga je naš vodič uvjeravao da je odronjavanje kamenja u proljeće uobičajeno na tome mjestu. Nije ništa rekao, ali nasmiješio mi se s izrazom čovjeka koji je doživio ispunjenje svojih predviđanja. Ali, unatoč oprezu, nikad nije bio potišten. Čak štoviše, ne mogu se sjetiti da sam ga ikad vidio u tako dobrom raspoloženju. Opetovano je govorio da bi radosno napustio svoj posao kad bi mogao biti siguran da se društvo oslobodilo profesora Moriartyja. — Watsone, mislim da sebi mogu dopustiti toliko slobode i reći da nisam živio sasvim uzalud — rekao je. — Ako se moj dosje noćas
PRAETORIOUS 230 zaključi, mogu ga ipak mimo zatvoriti. Zrak je u Londonu danas bolji, i to mojom zaslugom. Od više od hiljadu slučajeva ne mogu se sjetiti nijednog u kojem sam svoje sposobnosti upotrijebio na krivoj strani. U posljednje vrijeme pao sam u iskušenje da se više bavim problemima što ih stvara priroda a manje površinskim koji su posljedica umjetnih društvenih prilika. Vaši će memoari, Watsone, svršiti onoga dana kada ću svoju karijeru okruniti hvatanjem ili uništenjem najopasnijeg i najsposobnijeg kriminalca u Evropi. Bit ću kratak, ali jasan u ovo malo riječi što mi je još preostalo da vam ispričam. Nije to predmet na kojem bih se rado zadržavao, ali svjestan sam da mi je dužnost ne ispustiti nijednu pojedinost. Bio je treći maj kad smo stigli u seoce Meiringen gdje smo se smjestili u Englischer Hofu koji je tada vodio Peter Steiler stariji. Naš je domaćin bio inteligentan čovjek i odlično je govorio engleski jer je tri godine radio kao konobar u hotelu »Grosvenor« u Londonu. Na njegov nagovor sutradan poslijepodne pošli smo iz hotela s namjerom da prijeđemo preko vrha i prenoćimo u zaseoku Rosenlaui. Upozorio nas je da nikako ne propustimo pogled na slapove Reichenbacha, koji su oko pola milje uzbrdo, jer da vrijedi malko skrenuti s puta da bi ih se vidjelo. To je zaista zastrašujuće mjesto. Brzak, nabujao od otopljena snijega, ruši se u strašan ponor i odatle pršti uvis poput dima iz goruće kuće. Korito u kojem rijeka brza golemi je usjek, omeđen svjetlucavim, ugljenocrnim stijenjem, i taj se sužava u uskipjelo jezerce neprocjenjive dubine koje se stoga prelijeva izbacujući mlaz preko svojih nazubljenih rubova. Taj dugi mlaz zelene vode što hučeći pada i gusta prskava koprena kapljica što šište uvis omamljuju čovjeka svojom ljepotom. Stajali smo nedaleko od ruba nadvirujući se nad razbijanje vodena slapa o crno stijenje duboko dolje i osluškujući poluljudske krikove što su ih raspršene kapljice donosile do nas iz provalije. Oko slapa usječen je puteljak kako bi se imao što bolji pogled, ali puteljak svršava naglo pa se putnik mora vratiti putem kojim je i došao. Baš kad smo krenuli da se vratimo, ugledali smo kako nam trkom prilazi mladi švicarac s pismom u ruci. Na kuverti je bio otisnut naziv hotela koji smo tek bili napustili a pošiljalac ga je naslovio na
PRAETORIOUS 231 mene. Pokazalo se da je samo nekoliko minuta poslije našeg odlaska stigla u hotel neka Engleskinja u posljednjem stadiju sušice. Prezimjela je u Daves Platzu i sada putuje prema Lucernu gdje se ima sastati s prijateljima, ali iznenada je stala bacati krv. Naš hotelijer drži da neće preživjeti više od nekoliko sati a za nju bi bila velika utjeha da je pregleda engleski liječnik, pa ako bih se mogao vratiti itd, itd. Dobri me je Steiler uvjeravao u post scriptumu da će moj pristanak da se vratim on osobno shvatiti kao veliku uslugu jer dama odlučno odbija da je pregleda švicarski liječnik, a on ne može drugačije no da se osjeća silno odgovornim za svoju gošću. Nisam se mogao oglušiti na takav poziv. Nisam mogao odbiti pomoć zemljakinji koja umire u tuđoj zemlji. Ipak, nevoljko sam se odlučio da napustim Holmesa. Naposljetku smo se dogovorili da će mladog Švicarca zadržati kao vodiča i suputnika dok ću se ja vratiti u Meiringen. Neko će se vrijeme zadržati uz slap, rekao mi je moj prijatelj, a potom će se polako odšetati preko brijega do Rosenlauija gdje ću mu se ja pridružiti navečer. Kad sam se okrenuo da pođem, ugledao sam Holmesa kako oslonjen na stijenu zuri u slap. Bilo je to posljednji put što mi je bilo suđeno da ga vidim na ovome svijetu. Kad sam se već gotovo sasvim spustio, okrenuh se. S toga mjesta nije se mogao vidjeti slap, ali sam dobro vidio krivudavi puteljak što po kosi brijega vodi do njega. Po tome je puteljku, sjećam se, brzao neki muškarac. Sasvim sam jasno vidio njegov taman lik jer su mu se obrisi isticali na zelenoj pozadini. Zapazio sam i njega i njegov energični hod, ali brzo mi je isčezao iz sjećanja dok sam se žurio prema hotelu. Do Meinringena sam hodao nešto više od jednog sata. Stari je Steiler stajao na ulazu u hotel. — No — rekoh produživši korak — nadam se da joj nije gore? Licem mu preleti izraz iznenađenja i već na prvi trzaj njegovih obrva srce mi u grudima oteža poput olova. — Niste li ovo napisali? — upitah, izvukavši pismo iz džepa. — U hotelu nema nikakve bolesne Engleskinje? — Dakako da nema! — povika on. — Ali na pismu je hotelski znak! Ha! Bit će da ga je napisao onaj visoki Englez koji je stigao kad
PRAETORIOUS 232 ste otišli. Rekao je ... Nisam čekao daljnja hotelijerova tumačenja. Podboden strahom, zamalo sam trčao po selskoj cesti, vraćajući se istim putem kojim sam se spustio. Trebalo mi je sat da se spustim. Unatoč tome što sam upeo sve svoje sile, prošla su još dva sata kad sam se ponovo našao na slapu Reichenbach. Holmesov alpski štap još je stajao naslonjen na stijenu kraj koje sam ga bio ostavio. Ali njemu nigdje ni traga. Uzalud sam ga dozivao, jedini odgovor bila je jeka moga vlastita glasa što se odbijala od stijenja. Od pogleda na štap sledio sam se i ukočio. Znači, nije otišao u Rosenlaui. Ostao je na puteljku, s golom stijenom s jedne i s dubokim ponorom s druge strane. Tu je stajao kad ga je napao neprijatelj. Ni mladog Švicarca nigdje nije bilo. Njega je možda potkupio Moriarty pa je njih dvojicu ostavio nasamu. A što se zatim dogodilo? Stajao sam minutu ili dvije da bih se pribrao jer sam bio ošamućen od strave. Tada sam stao razmišljati o Holmesovim metodama pokušavajući ih primijeniti u raščlanjivanju te tragedije. Bilo je to, na žalost, prelako izvesti! Razgovarajući, nismo stigli do kraja puteljka i štap je obilježavao mjesto na kojem smo stajali. Crnkasta zemlja ondje je uvijek meka zbog kapljica što pršte uokolo pa bi i ptica u njoj ostavila trag. Dva niza otisaka cipela jasno su se razabirala na tlu i oba su vodila prema kraju puteljka. Nijedan se trag nije vraćao. Nekoliko metara prije kraja zemlja je bila ugažena a kupine i paprat što obrubljuju provaliju okljaštreni i izgaženi. Legao sam potrbuške i provirio preko ruba, obavijen oblakom sitnih kapljica što su prskale s dna. Smračilo se otkako sam bio otišao pa sam sada tek tu i tamo mogao vidjeti svjetlucanje vode na tamnim stijenama a duboko dolje na dnu provalije nazreti odsjaj slapa. Dozivao sam, ali do ušiju je dopirao samo onaj isti poluljudski vapaj slapa. Ali bilo je suđeno da na kraju ipak dobijem bar posljednji pozdrav svog prijatelja i druga. Rekao sam da je njegov štap ostao naslonjen na stijenu što se uzdizala nad puteljkom. Na vrhu te kamene gromade ugledah nešto svijetlo i, ispruživši ruku, ustanovih da je to srebrna kutija za cigarete što ju je moj prijatelj obično nosio sa sobom. Kad sam je podigao, do nogu mi doleprša presavijeni komad papira na kojem je ležala kutija. Otvorivši ga, ustanovih da su to tri lista iz Holmesova
PRAETORIOUS 233 notesa i da su naslovljena na mene. Karakteristično za Holmesa, redovi su bili ravni a rukopis čvrst i jasan kao da je pismo napisao za pisaćim stolom. »Moj dragi Watsone, pišem ovih nekoliko riječi uz ljubazno dopuštenje gospodina Moriartyja koji čeka da mu se stavim na raspolaganje kako bismo obavili posljednji razgovor o onim pitanjima što su se ispriječila između nas. Ukratko mi je opisao na koji je način izbjegao engleskoj policiji i dobivao obavijesti o našem kretanju. Ono što mi je ispričao, uistinu potvrđuje visoko mišljenje što sam ga stekao o njegovim sposobnostima. S radošću pomišljam na to da ću društvo osloboditi od daljnja djelovanja njegove ličnosti, iako se bojim da ću to platiti cijenom koja će ražalostiti moje prijatelje a posebno vas, moj dragi Watsone. Doduše, već sam vam objasnio da je moja karijera i tako dosegla vrhunac i da joj nijedan drugi kraj ne bi bio primjereniji. Uistinu, ako smijem biti posve iskren prema vama, bio sam siguran da je pismo iz Meiringena varka, i dopustio sam da odete po onome poslu predosjećajući da će se nešto slično dogoditi. Recite inspektoru Pettersonu da su papiri kojima će raskrinkati bandu u poštanskom pretincu M, u plavoj kuverti s oznakom »Moriarty«. Prije no što sam napustio Englesku, sredio sam sve oko svoje ostavštine i upute ostavio Mycroftu. Molim vas pozdravite gospođu Watson i vjerujte, moj dragi prijatelju, da ostajem vaš odani Sherlock Holmes.« Malo riječi dostajat će da se opiše još ono malo što se ima reći. Istraga stručnjaka ne ostavlja mnogo sumnji da je osobni obračun između dvojice muškaraca završio tako da su obojica pala preko ruba u čvrstom zagrljaju. Teško da bi u onoj situaciji to i moglo drugačije završiti. Svaki pokušaj da se pronađu tijela bio je sasvim uzaludan pa će duboko dolje, u onom strašnom kotlu uskovitlane vode i uzavrele pjene, zauvijek ležati najopasniji kriminalac i najveći šampion pravde svoje generacije. Mladog Švicarca nikad nisu pronašli i nema nikakve sumnje da je i on bio jedan do brojnih agenata što su bili u Moriartyjevoj službi. Što se tiče bande, javnost će pamtiti kako je svjedočanstvo što ga je Holmes prikupio razotkrilo njihovu organizaciju i kako se teško na njih oborila ruka mrtva čovjeka. O njihovu strašnom šefu malo se saznalo u toku suđenja pa ako sam sada
PRAETORIOUS 234 bio prisiljen dati otvorenu izjavu o njegovoj karijeri, to sam učinio zbog onih nepravičnih branitelja koji su se osmjelili slaviti uspomenu na njega napadajući onoga koga ću uvijek držati najboljim i najmudrijim čovjekom što sam ikad poznavao.
PRAETORIOUS 235