PRAETORIOUS 51 Kao svi Holmesovi zaključci, i ovaj je, nakon takva izlaganja bio sasvim jednostavan. On mi je na licu pročitao tu misao, pa mu se na usnama pojavi pomalo gorak smiješak. — Bojim se da se prilično odajem tim svojim tumačenjima — reče. — Posljedice čiji su uzroci nepoznati ostavljaju mnogo jači utisak. Jeste li, dakle, spremni da krenete sa mnom u Birmingham? — Naravno. A o čemu je riječ? — Sve ću vam reći u vlaku. Moj me klijent čeka pred kućom, u kočiji. Možete li krenuti odmah? — Začas. Na brzu ruku načrčkam jedno pisamce svome susjedu, pohitam gore svojoj ženi i objasnim stvar, a zatim se na ulaznom stepeništu pridružim Holmesu. — Rekli ste mi da je vaš susjed lječnik — reče on pokazujući na mesinganu ploču. — I on je, kao i ja kupio ordinaciju. — Staru ordinaciju? — Isto toliko staru kao što je i moja. Obje se nalaze ovdje otkad su sazidane ove kuće. — A vi ste postali vlasnik one koju pacijenti posjećuju češće. — I meni se to čini. Ali po čemu to zaključujete? — Po stepenicama, moj mladiću. Vaše su za dobra tri inča izlizanije od njegovih. Ovaj gospodin u fijakeru je moj klijent, gospodin Hall Pycroft. Dopustite mi da vas upoznam s njim. Ošinite svog konja, kočijašu, jer nam je preostalo tek toliko vremena koliko nam treba da stignemo na vlak. Prema onome što sam na prvi pogled mogao zaključiti, Holmesov klijent bio je dobro građen mladić, živahnih crta, otvorena, čestita lica s tankim, ufitiljenim brkovima. Na glavi je imao sjajan cilindar, a odijelo mu je bilo ozbiljne, crne boje. Doimao se kao uglađen, mlad čovjek iz Cityja, a to je i bio, iz onog društvenog sloja koji je poznat pod nadimkom »kokni«, ali puni naše udarne dobrovoljačke pukove. Taj
PRAETORIOUS 52 sloj daje odlične atlete i sportaše, kojima nema ravnih na ovim otocima. Njegovo okruglo rumeno lice bilo je po prirodi veselo; jedino kao da su mu se krajičci usana bili malo spustili uslijed neke tragikomične nevolje. Međutim, tek kad smo se već dobro smjestili u vagonu prve klase i počeli svoje putovanje prema Birminghamu saznao sam kakva ga je nevolja nagnala da potraži Sherlocka Holmesa. — Sad imamo sedamdeset minuta vremena — reče Holmes. — Želio bih, gospodine Hall Pycrofte da ispričate mom prijatelju svoj neobično zanimljiv doživljaj isto onako kako ste ga ispričali meni, ako je moguće, s još više pojedinosti. Mnogo će mi koristiti ako još jedanput čujem cijeli tok događaja. U tom će se slučaju, Watsone, možda pokazati da ima nešto na stvari: bilo kako bilo, slučaj sadrži one neobične »outre« pojave, drage i vama upravo toliko koliko i meni. A sad vas, gospodine Pycrofte, neću više prekidati. Naš suputnik trepnu očima i baci pogled na mene. — Najgore je u ovoj zgodi to — reče — što sam sebi izgledam kao neka prevarena budala. Možda će sve ispasti dobro, ali zasad ne vidim da je bilo drugog izlaza. Izbacio sam zapravo karte a nisam dobio ništa. I moram se pomiriti s tim da sam bio obična budala. Ne bih vam znao to baš dobro objasniti, gospodine doktore, ali mi se čini da sam upravo bio budala. Radio sam kod tvrtke Coxon & Woodhouse u Drapers Gardenu, ali, kao što se sigurno sjećate, u rano proljeće, ova se upetljala u venezuelski zajam, pa je došlo do gadnog kraha. Pet godina služio sam tu tvrtku, a kad je došlo do sloma, stari Coxon dao mi je odličnu svjedodžbu, ali naravno, mi pisari, a bilo nas je dvadeset i sedam, svi smo bili otpušteni. Pokušavao sam na sve strane da nađem nekakvu službu, ali se još mnogo kolega našlo u istoj nevolji kao i ja, pa stvar nije išla lako. Kod Coxona sam dobivao tri funte tjedno, pa sam bio uštedio sedamdeset funti, ali sam uštedu brzo potrošio. Najzad, već na izmaku sredstava za život, jedva sam bio u stanju da nabavim poštanske marke za pisma oglasnim agencijama ili da kupim omotnice na koje ću nalijepiti marke. I cipele sam bio upropastio trčeći po stepeništima različitih ureda. Bilo je kao da nikada neću naći posao. Konačno sam doznao da je kod tvrtke Mawson & Williams, velikog
PRAETORIOUS 53 posredništva za vrijednosne papire u Lombard Streetu, prazno jedno mjesto. Možda poštanski rajon E. C. u Londonu ne ulazi u krug vašeg djelovanja, pa vam ta tvrtka nije poznata, ali vam mogu reći da je ta tvrtka u Londonu jedna od najbogatijih. Na oglas se trebalo javiti samo pismenim putem. I tako pošaljem svoju molbu sa svjedodžbom, ali bez ikakve nade da će biti uzeta u obzir. Povratnom poštom stigao mi je odgovor u kojem mi se poručuje: ako se javim idućeg ponedjeljka, mogu odmah preuzeti novu dužnost, ako se pokaže da moj izgled odgovara. Nikome nije jasno kako se događaju te stvari. Kažu da odgovorni rukovodilac jednostavno stavi ruku u gomilu molbi i izvuče prvu koja mu dođe pod ruku. Bilo je to mojih pet minuta. Želio bih da uvijek budem zadovoljan kao što sam bio tada. Ugovorio sam plaću za cijelu funtu tjedno više nego kod Coxona, a dužnosti su mi bile iste. A sad prelazim na čudnu stranu tog posla. Stanovao sam na cesti iza Hampsteada: Potter’s Terrace broj 17. Sve je počelo one večeri kada sam saznao da će me primiti u službu. Dok sam sjedio i pušio, ušla je moja stanodavka s posjetnicom: Arthur Pinner, financijski posrednik. Nikada dotada nisam bio čuo za to ime, a još manje sam mogao naslutiti što taj čovjek želi od mene, ali sam joj rekao, naravno, da ga uvede. I on uđe. Bio je to čovjek srednjeg rasta, tamne kose i crnih očiju, s crnom bradom i s nosom koji mu se pomalo sijao; vladao se vrlo živahno, a govorio je odrješito kao čovjek koji cijeni vrijeme. »Imam li čast govoriti s gospodinom Hallom Pycroftom?«, upita me. »Imate, gospodine«, odgovorih mu i gurnuh pred njega stolicu. »Nedavno ste bili zaposleni kod Coxon & Woodhousea?« »Jesam, gospodine.« »A sad pripadate osoblju tvrtke Mawson?« »Upravo tako.« »E pa lijepo, gospodine«, reče. »čuo sam o vašim izvanrednim financijskim sposobnostima. Sigurno se sjećate Parkera, nekadašnjeg Coxonova direktora? On ne može da vas dovoljno nahvali.« »Naravno, drago mi je to čuti. Uvijek sam bio prilično okretan u službi, ali nisam ni u snu mogao pomisliti da se o toj okretnosti govori u Cityju.«
PRAETORIOUS 54 »Imate li dobro pamćenje?«, upita me. »Prilično«, odgovorih skromno. »Jeste li za vrijeme dok ste bili bez posla pratili tržište?«, nastavi on pitati. »Jesam. Svakog sam jutra čitao burzovnu listu vrijednosnih papira.« Onda on povika: »Eto, to je dokaz istinske prednosti svome pozivu. Tako se ide naprijed. Ipak, nemojte mi zamjeriti što ću vas malo iskušati. Da vidimo. Kako stoje irske akcije? »Što pet do sto pet i jedna četvrtina.« »A novozelandske?« »Sto četiri.« »A British Broken Hills?« »Sedam do sedam i šest.« »Divno!«, povika on digavši ruke. »To se potpuno slaže sa svim onim što sam dosada čuo o vama. Mladiću moj, mladiću moj, pa vi ste i suviše sposobni za običnog pisara kod tvrtke Mawson!« Možete i sami zamisliti da me je taj izljev oduševljenja prilično iznenadio. »Na žalost«, rekoh, »drugi ne misle o meni baš tako lijepo kao što mi se čini da mislite vi, gospodine Pinneru. Tešku sam borbu izdržao dok sam uspio dobiti to mjesto i neobično se radujem što sam ga dobio.« »Uh, čovječe, pa vi biste trebali da se vinete u nešto više. Uopće niste u sredini koja vam odgovara. Sada ću vam odmah reći u čemu je stvar. Mjesto koje ću vam ponuditi nije ništa naročito, ako se imaju na pameti vaše sposobnosti, ali između toga mjesta i službe kod Mawsona razlika je kao između neba i zemlje. Recite mi, molim vas, kad treba da nastupite kod Mawsona?« »U ponedjeljak.« »Ha, ha. Bit ću toliko slobodan da se upustim u malu igru slučajnosti. Vi se jednostavno nećete javiti na dužnost kod Mawsona.« »Kako to mislite?«
PRAETORIOUS 55 »Nećete se javiti na dužnost kod te tvrtke jer ćete u ponedjeljak biti komercijalni direktor dioničkog društva Franco — Middland — Limited za promet željeznom robom. To društvo ima sto trideset i četiri podružnice u gradovima i selima Francuske, ne računajući u taj broj podružnice u Bruxellesu i u San Remu.« Meni zastade dah. »Za to dioničarsko društvo nisam nikad čuo.« »Vjerojatno da za nj niste čuli. Stvar se drži u najvećoj diskreciji. Čitav je kapital ulagan tajno, jer je riječ o suviše unosnom poslu pa se nije imao u vidu širi krug poslovnih ljudi. Moj brat Harry Pinner osnivač je društva. Poslije konstituiranja društva, ušao je u upravu kao glavni direktor. Kako zna da sam upućen u stvar, zamolio me je da pronađem jednog dobrog, mladog, dinamičnog, okretnog čovjeka, koji neće imati velikih zahtjeva. Parker mi je govorio o vama, i tako sam večeras došao ovamo. Za početak vam možemo ponuditi samo kukavnih pet stotina funti.« »Pet stotina funti godišnje?«, povikah. »Toliko samo za početak, ali osim toga dobivat ćete i proviziju u postocima od svih poslova koje zaključe vaši agenti. Dajem vam riječ da će to iznositi više od vaše plaće.« »Ali, ja se u trgovinu željeznom robom nimalo ne razumijem.« »Nije to važno, mladiću! Razumijete li se u baratanje brojkama?« Tako mi se zavrtjelo u glavi, da sam se jedva održao na stolici. Odjednom me je bila obuzela nekakva sumnja, pa me je zazeblo oko srca. »Moram biti iskren prema vama«, rekoh mu. »Mawson mi daje samo dvije stotine, ali Mawson je pouzdan. A ja doista tako malo znam o vašem dioničkom društvu koje . . . « »Ah, vješto, vrlo se vješto izvlačite«, povika on ushićeno. »Vi ste kao stvoreni za nas. Nije vas lako nagovoriti. Uostalom, imate pravo. Evo vam novčanice od stotinu funti; ako smatrate da možemo uglaviti posao, vi je jednostavno spustite u džep kao predujam na plaću.« »To je divno«, rekoh. »Kad treba da preuzmem novu dužnost?« »Sutra u jedan sat budite u Birminghamu«, reče mi on. »Imam ovdje
PRAETORIOUS 56 u džepu bilješku koju ćete odnijeti mom bratu. Naći ćete ga u Corporation Street broj 126-B gdje su privremeno poslovne prostorije društva. On, naravno, mora potvrditi vaš ugovor, ali, među nama rečeno, sve će biti u redu.« »Zaista, gospodine, ne znam kako da vam izrazim svoju zahvalnost«, rekoh mu. »Nemate na čemu zahvaljivati, mladiću. Dobili ste samo ono što zaslužujete. Preostaju još dvije-tri... malenkosti — puke formalnosti koje treba da još sredim s vama. Imate li kod sebe komad papira? Budite ljubazni i napišite na njemu: ’Voljan sam da preuzmem dužnost direktora dioničkog društva Franco-Middland-Limited za promet željeznom robom i to uz minimalnu plaću od 500 funti’.« Učinio sam kako mi je rekao i on gurne papir u džep. »Ima još jedna sitnica«, reče on. »Što namjeravate učiniti s Mawsonom?« U svojoj velikoj radosti bio sam posve zaboravio Mawsona. »Napisat ću mu pismo i zahvaliti se na mjestu.« »To bih baš htio da učinite. Zbog vas sam se zavadio s Mawsonovim direktorom. Otišao sam do njega upravo zbog vas. On se, međutim, pokazao vrlo neraspoložen prema meni. Optužio me je da vas hoću odmamiti iz njihove tvrtke i slično. Ja sam na kraju sasvim izgubio strpljenje pa sam mu rekao: ’Ako želite imati dobre radnike, treba da ih dobro i platite’. ’Njemu će biti draže da radi kod nas za malu plaću negoli kod vas za veliku', reče on. Ja mu onda uzvratih: ’Kladim se o pet funti da nećete više uopće o njemu čuti čim dobije moju ponudu’. ’Oklada stoji’, reče mi on. ’Mi smo ga izvukli iz nevolje, i on nas neće tako lako ostaviti’. Eto to su njegove riječi.« »Nitkov jedan, bez stida i srama!«, povikah. »Samo sam ga jednom u životu vidio. Zašto bi trebalo da prema njemu imam obzira? Neću mu se javiti nijednom riječi, ako vi to želite.« »Odlično. To se zove obećanje«, reče on, ustavši sa stolice. »A sada vam mogu reći da sam oduševljen što sam našao svome bratu tako pogodna čovjeka. Evo vam predujam od stotinu funti, a evo vam i pismo za mog brata. Zabilježite adresu: Corporation Street 126-B.
PRAETORIOUS 57 Nemojte zaboraviti da sutra u jedan sat imate sastanak. Laku noć, i neka vas prati sreća koju ste zavrijedili.« Eto, to je, koliko se sjećam, bilo sve što se između nas dogodilo. Možete zamisliti, gospodine Watsone, koliko sam se radovao što mi se sreća tako divno osmjehnula. Pola noći sam sjedio i likovao u sebi, a sutradan sam otputovao u Birmingham vlakom koji mi je omogućavao da stignem točno na sastanak. Ostavio sam stvari u jednom hotelu u New Streetu i uputio se na dobivenu adresu. Stigao sam četvrt sata prije dogovorena vremena, što mi se nije učinilo naročito značajnim. Broj 126-B predstavljao je prolaz između dviju velikih trgovina koji je vodio do kamenog, zavojitog stepeništa s kojega se ulazilo u mnogobrojne poslovne prostorije izdane pod zakup raznim dioničkim društvima ili ljudima samostalnog zanimanja. Nazivi tvrtki bili su ispisani na dnu zida, ali među njima nije bilo naziva dioničkog društva Franco—Middland—Limited. Nekoliko sam minuta stajao ondje obeshrabren, razmišljajući ne radi li se o običnoj smicalici. Uto mi priđe jedan čovjek i oslovi me. Bio je potpuno sličan onome kojeg sam bio vidio prethodne večeri. I držanje i glas bili su kao u onoga, samo, što je ovaj bio svježe obrijan i imao nešto svjetliju kosu. »Jeste li vi gospodine Hall Pycroft«, upita me on. »Jesam«, odgovorih mu. »Ah. Upravo sam vas očekivao. Ali, došli ste nešto prije dogovorena vremena. Jutros sam primio od svog brata pismo sa čitavom slavopojkom o vama.« »Upravo sam bio pošao u traganje za vašim uredskim prostorijama, kad vi naiđoste.« »Naziv svoje tvrtke još nismo istakli jer smo tek prošlog tjedna uselili u ove prostorije, ali i to samo privremeno. Dođite sa mnom gore da o svemu razgovaramo.« Išao sam za njim sve do vrha vrlo visokog stepeništa, gdje se neposredno pod krovom nalazilo nekoliko praznih i prašnih sobica i on me uvede u jednu. Nije bilo nijedne prostirke, nijednog zastora. Ja sam, zapravo, očekivao neki veliki ured s reprezentativnim stolovima i s rojem službenika, kao što sam bio navikao. Međutim, mogu reći,
PRAETORIOUS 58 prilično sam razrogačenih očiju promatrao dvije jelove stolice i mali stol koji su se nalazili u sobi. Našao se tu još samo trgovački dnevnik na stolu, i uz stol koš za otpatke, i to vam je bio sav namještaj u toj prostoriji. »Nemojte se razočarati, gospodine Pycrofte«, reče mi moj novi poznanik kad je spazio moje otužno lice. »Ni Rim nije podignut za jedan dan. Ako se uredskim prostorijama ne možemo naročito pohvaliti, mi imamo, što je mnogo važnije, krupne rezerve u fondovima. Molim vas, izvolite sjesti i pokažite mi vaše pismo.« Predadoh mu pismo, a on ga vrlo pažljivo pročita. »Kao da ste učinili silan utisak na mog brata Arthura«, reče, »usprkos tome što on sudi prilično strogo. On, znate, vuče više na London, a ja na Birmingham; no ovaj put ću prihvatiti njegov savjet. Molim vas, smatrajte se konačno primIjenim u službu.« »A kakve će mi biti dužnosti«, upitah ga. »Upravljat ćete, vjerojatno, našim velikim stovarištem u Parizu koje će poplaviti engleskim posuđem sve trgovine naših sto trideset i četiri zastupstva u Francuskoj. U roku od tjedan dana izvršit će se nabavke, a vi ćete u međuvremenu ostati u Birminghamu i pripremati se da uđete u poslove.« »Kako?« Umjesto odgovora on izvuče iz ladice veliku crvenu knjigu. »To je adresar Pariza«, reče, »s oznakom zanimanja iza svakog imena. Želio bih da tu knjigu ponesete kući i da ispišete sve trgovce željeznom robom s njihovim adresama. To će nam mnogo koristiti.« »Adresar je svakako razvrstan po grupama«, natuknuh ja. »Adrese nisu sasvim pouzdane. Sistem im se razlikuje od našega. Prionite na taj posao pa mi do ponedjeljka u dvanaest sati donesite popis. Zbogom, gospodine Pycrofte. Ako se i dalje pokažete revnosni i marljivi, imat ćete u kompaniji dobrog gospodara.« Vratio sam se u hotel s velikom knjigom pod miškom i s velikom dilemom. S jedne strane, primljen sam konačno u službu i u svom sam džepu imao sto funti. S druge strane, izgled samog ureda, bez imena
PRAETORIOUS 59 tvrtke na zidu i razne druge pojedinosti koje poslovnom čovjeku bodu oči, bile su uzrokom da sam stekao prilično loš utisak o položaju svog poslodavca. Ipak sam, u ponedjeljak, bio dospio tek do slova H. Odoh do svog poslodavca i zatekoh ga u istoj onoj zapuštenoj sobi. On mi produži rok do četvrtka, s time da mu se onda opet javim. U srijedu još nisam bio gotov, pa sam stvar otegnuo do petka, to jest do jučer. Tako sam, najzad, uspio da predam svoj rad gospodinu Harryju Pinneru. »Velika vam hvala«, reče mi on. »Bojim se da sam potcijenio teškoće koje vam je zadao povjereni zadatak«, nastavi on. »Taj će mi popis biti od stvarne i velike pomoći.« »Dosta sam vremena na to utrošio«, rekoh mu. »A sad«, izjavi on, »želio bih da sastavite listu trgovina namještaja, jer sve one prodaju i posuđe.« »Vrlo dobro.« »Dođite sutra u sedam uvečer pa ćete mi reći što ste uradili. Nemojte se premarati. Nekoliko sati uvečer poslije posla, u Dayevu Music Hallu neće vam škoditi.« Pri tom se nasmija i meni pade nekako nelagodno u oči zlatan zub koji mu je na lijevoj strani gornje vilice bio postavljen vrlo loše. Sherlock Holmes je trljao ruke od zadovoljstva, a ja sam začuđeno promatrao našeg klijenta. — Možda se tome čudite, gospodine doktore, ali baš je tako bilo — reče naš klijent. — Prilikom razgovora s onim drugim čovjekom u Londonu, dok se smijao što neću da idem Mawsonu, nekako se desilo da sam opazio i u njega potpuno isti takav zub. Odsjaj zlata, kako u prvom, tako i u drugom slučaju, skrenuo mi je pažnju na tog čovjeka. Kad sam tu okolnost povezao sa činjenicom da su obojica imala potpuno isti glas i istu vanjštinu, te da su se razlikovali samo po elementima koji se mogu izmijeniti bilo vlasuljom, bilo brijaćom britvom, nisam se mogao oteti pomisli da je riječ o istom čovjeku. Vi, što je prirodno, pretpostavljate da su to bila dva vrlo slična brata, ali svakako ne pretpostavljate da su imali istovetne plombe baš na istom zubu. On me učtivo isprati do vrata, i ja se nađoh na ulici u nedoumici. Vratih se u hotel, turih glavu u umivaonik pun hladne vode i pokušah
PRAETORIOUS 60 da sve to sebi razjasnim. Zašto me je poslao iz Londona u Birmingham, zašto je stigao tamo prije mene i zašto je sam sebi pisao pismo? To je za mene bilo suviše i nikako mi nije ulazilo u glavu. Tada sam se odjednom sjetio da ono što nije jasno meni, može da bude potpuno jasno gospodinu Holmesu. Imao sam još upravo toliko vremena da otputujem u London noćnim vlakom, da ga ujutro potražim i da se vratim s vama obojicom u Birmingham. Kad je posrednikov pisar završio izlaganje o svom čudnom doživljaju, nastade tajac. Sherlock Holmes se zavali u naslonjač i s izrazom zadovoljstva na licu upravi svoj ispitivački pogled u mene kao sladokusac koji kuša prvu kapljicu vina poslije bogate berbe. — Što velite, Watsone; prilično dovitljivo izvedeno — reče on. — U svemu tome ima izvjesnih pojedinosti koje mi se čine neobično zanimljive. Jedan razgovor s gospodinom Arthurom Harryjem Pinnerom, mislim da se slažete, u privremenim prostorijama tvrtke Franco—Middland—Limited za promet željeznom robom predstavljao bi sasvim dragocjeno iskustvo. — A kako da to izvedemo? — upitah ja. — Oh, neće to biti teško — reče razdragano Hall Pvcroft. — Vi ste dva moja prijatelja koji traže zaposlenje, i što je prirodnije nego da vas obojicu dovedem glavnom direktoru. — Pa naravno, upravo tako — reče Holmes. — Volio bih vidjeti malo tog gospodina i zaviriti u tu njegovu igru. Što umijete raditi, prijatelju, kakve dragocjene usluge nudite, ili možd a . . . Pri tom poče da gricka nokte, a zatim se tupo zagleda kroz prozor. Iz njega nismo više mogli izvući nijedne riječi dok nismo stigli u New Street. I tako smo nas trojica još iste večeri u sedam sati prolazili kroz Corporation Street u pravcu poslovnice dioničkog društva. — Nema koristi od toga ako stignemo prije dogovorena vremena — reče naš klijent. — On dolazi ovamo očito samo da se vidi sa mnom, inače, sve do dogovorena sata prostorija zjapi prazna. — To već samo po sebi nešto znači — primijeti Holmes.
PRAETORIOUS 61 — Grom i pakao! Što sam vam rekao! — povika pisar. — Eno ga, tamo pred nama. On pokaza na omalena plavokosa, uredno odjevena čovjeka koji je žurio drugom stranom ulice. Dok smo ga promatrali, on se bio zagledao u dječaka koji je bučno izvikivao glavne vijesti najnovijih izdanja večernjih novina, pa, provukavši se između fijakera i omnibusa, kupi od njega jedan primjerak. Zatim, stisnuvši novine u ruci, nestade u veži jedne kuće. — Eno ga tamo! — povika Hall Pycroft. — U kući, u koju je ušao, nalaze se poslovne prostorije dioničkog društva. Hajdete sa mnom; ja ću već stvar urediti. Uspeli smo se za njim na peti kat i stigli pred odškrinuta vrata na koja zakuca naš klijent. Iz sobe začusmo glasan poziv »uđite«, i mi uđosmo u nenamještenu prostoriju s golim zidovima, onakvu kakvu nam je bio opisao Hall Pycroft. Za onim je jedinim stolom u sobi sjedio, s raširenim novinama pred sobom, onaj čovjek kojega smo bili vidjeli na ulici. Kad je upro pogled u nas, meni se učini kao da nikad nisam vidio takvo od bola, upravo od strave izobličeno lice. Na čelu mu izbile krupne kapi znoja, obrazi mu postali nekako mutnobijeli, kao trbuh uginule ribe, a zaplašene, razrogačene oči izbuljio u svog pisara kao da ga prvi put vidi. Po iznenađenom licu našega vodiča zaključih da je njegov poslodavac inače morao izgledati sasvim drukčije. — Vama nije dobro, gospodine, — reče Pycroft glasno. — Ne osjećam se baš najbolje — odgovori ovaj. Očito se bio upro iz petnih žila da se pribere, liznuvši pri tom suhe usne prije nego što će progovoriti. — Tko su vam ovi? — Jedan je gospodin Harris, iz Bermondseya, a drugi gospodin Price, odavde — reče pisar govorljivo. — To su moji prijatelji, gospoda s velikim sposobnostima. Odnedavno su bez zaposlenja pa se nadaju da će se u vašoj kompaniji naći i za njih nekakvo mjesto. — Vrlo vjerojatno. Vrlo vjerojatno! — uzviknu gospodin Pinner uz zloslutni osmijeh. — Ni najmanje ne sumnjam da ću moći nešto učiniti za vas obojicu. Što ste po struci, gospodine Harrise. — Ja sam računovođa — reče Holmes.
PRAETORIOUS 62 — Ah, da, trebat ćemo nekoga iz te struke. A vi, gospodine Price? — Pisar — rekoh ja. — Uvjeren sam da će vas kompanija primiti u službu. Obavijestit ću vas čim bude donesena odluka. A sad, molim vas, idite. Tako vam Bog, ostavite me nasamu. Te su mu se posljednje riječi bile omakle kao da se nije mogao više suzdržati. Holmes i ja se zgledasmo, a Hall Pycroft priđe korak bliže stolu. — Vi zaboravljate, gospodine Pinneru, da sam ja došao na dogovoreni sastanak da primim vaše dalje upute — reče on. — Naravno, gospodine Pycroft, naravno — odgovori ovaj smirenijim tonom. — Pričekajte, molim vas, koji trenutak, a i vaši prijatelji neka malo pričekaju. Za tri minute, ako mi dopustite da toliko zloupotrebim vaše strpljenje, bit ću vam potpuno na raspolaganju. On ustade od stola, nakloni nam se uglađeno, a zatim iziđe na vrata u dnu sobe, zatvorivši ih za sobom. — A što sad? — prošapta Holmes. — Čini mi se da nam je strugnuo? — Nemoguće — odgovori Pycroft. — Zašto? — Ova vrata vode u unutrašnju sobu. — A odande nema izlaza? — Nema. — Da li je soba namještena? — Jučer je bila prazna. — Što onda, do đavola, radi tamo? Nešto ne razumijem. Ako su se ikome presjekle noge do koljena od straha, onda se to zacijelo desilo ovome čovjeku koji se zove Pinner. Ćega li se mogao toliko uplašiti? — Ta valjda ne misli da smo detektivi — primijetih. — Ne misli, sigurno — reče Pycroft.
PRAETORIOUS 63 Holmes zavrtje odrečno glavom. — On nije problijedio kad smo ušli u sobu, bio je već blijed — reče. — Možda je ... Riječi mu prekide oštro kuckanje koje je dopiralo iz unutrašnje sobe. — Zašto kuca, do đavola, na vlastita vrata? — viknu pisar. Kucanje se ponovo začu još jače. Svi se zagledasmo u zatvorena vrata. Pogledah Holmesa: bio se uzbudio i, veoma uzbuđen, nagnuo naprijed. Zatim odjednom dopre do nas nekakvo krkljanje i oštra lupa po drvenariji. Holmes se zaletje na vrata. Ali, vrata su bila zaključana iznutra. Slijedeći njegov primjer, svom se snagom bacismo na vrata. Najprije popusti jedna šarka, zatim druga, i vrata padoše uz tresak. Zahuktani, prijeđosmo preko njih i nađosmo se u unutrašnjoj sobi. Soba je bila prazna. Bili smo časkom u nedoumici. U kutu, pri samom ulazu u sobu iz koje smo bili došli, nalazila su se još jedna vrata. Holmes ih povuče i otvori. Na podu su ležali kaput i prsluk, a s kuke iza vrata, obješen o vlastite ramenice visio je direktor društva Franco-Middland-Limited. Koljena su mu bila zgrčena, strahovito iskrivljena, glava mu je dodirivala rame, a luparanje njegovih nogu po vratima stvaralo je onu buku koja nas je prekinula u razgovoru. Odmah ga obuhvatim oko pasa i podignem, a Holmes i Pycroft odriješe mu elastične trake koje su mu se bile utisnule u modričaste nabore na vratu. Zatim smo ga prenijeli u drugu sobu, položili u ležeći stav, pa je ondje, crven u licu kao pečeni crijep, ležao poput strašne ruševine, nadimajući pri svakom udisaju i izdisaju purpurnocrvene usne. — Što mislite, Watsone, hoće li ostati u životu? — upita me Holmes. Sagnuo sam se nad njim i pregledao ga. Puls mu je kucao slabo i isprekidano, očni kapci su mu malo podrhtavali pa je provirivao bijeli krajičak očne jabučice, ali disanje mu je postajalo sve odmjerenije. — Bilo je to u prvi čas neizvjesno — rekoh — ali sad vidim da će ostati u životu. Otvorite odmah taj prozor i dajte mi vrč vode. — Otkopčah mu ovratnik, lice mu poprskah svježom vodom, pa mu stadoh dizati i spuštati ruke dok ne poče ponovo disati duboko i prirodno.
PRAETORIOUS 64 — Sad je još samo pitanje vremena — rekoh, udaljivši se. Holmes je stajao kod stola, podbratka uprta o grudi, ruku duboko zavučenih u džepove hlača. — Po mom mišljenju sada bismo morali pozvati policiju — reče — ali bi mi ipak bilo drago da im predam u ruke jedan dokraja ispitan slučaj. — To je za mene prava misterija — povika Pycroft, češkajući se po glavi. — Svakako su htjeli da me zbog nečega domame ovamo, a sada ... — Pih! Sve je to prilično jasno — reče nestrpljivo Holmes. — To je bio samo posljednji potez. — Znači, vi ste sve razumjeli? — Čini mi se da je stvar prilično jasna. Što mislite vi, Watsone? Ja samo slegnuh ramenima. — Moram priznati da ne mogu prodrijeti u bit stvari. — Ako pažljivo razmotrite cijelu stvar, doći ćete do jedino mogućeg zaključka. — Do kakva? — Eto, cijela se zavrzlama vrti oko dvije okolnosti. Prva je u tome da se Pycroft nagovori da napiše izjavu kojom izjavljuje da stupa u službu ove čudovišne kompanije. Ne vidite li da to razrješava čitavu stvar? — Pravo da kažem, ne vidim. — Onda ću vam ja reći zašto su tražili od njega da to učini. Ne iz poslovnih razloga, jer se takve stvari dogovaraju obično usmeno, a ovaj put nije bilo razloga da se učini izuzetak. Ne vidite li, mladi moj prijatelju, da im je trebao vaš rukopis? To je bio jedini način na koji su mogli to postići. — A zašto im je uopće trebao moj rukopis? — upita Pycroft. — Vaše je pitanje sasvim umjesno. Zašto? Ako odgovorimo na to pitanje učinili smo korak dalje u rješavanju tog našeg problema. Zašto? Za to postoji samo jedan uvjerljiv razlog. Netko je htio da nauči
PRAETORIOUS 65 oponašati vaš rukopis i zato je morao najprije doći do uzorka. A ako prijeđemo na drugu okolnost, vidjet ćemo da prva tumači drugu. Ta okolnost je Pinnerov zahtjev da ne otkazujete svoju službu i pustite direktora poduzeća da u neizvjesnosti čeka gospodina Hall Pycrofta, kojega on nije nikad vidio, a koji je trebalo da preuzme posao u ponedjeljak ujutro. — Bože mili! — povika naš klijent — ala sam bio slijep! — E, sad vam je jasno zašto su htjeli imati vaš rukopis. Pretpostavimo da je netko otišao na vaše mjesto i pisao sasvim različito od rukopisa kojim ste vi napisali molbu za namještenje, cijela bi prevara naravno bila otkrivena. Ali, hulja je u tom razmaku vremena naučio oponašati vaš rukopis pa mu je bio osiguran položaj, jer u tom poduzeću, pretpostavljam, nitko ne poznaje ni vaš rukopis, ni vas osobno. — Baš nitko — procijedi Hall Pycroft. — Eto vidite. Stoga vas je, naravno, trebalo spriječiti da makar samo časkom razmislite o čitavoj toj stvari i onemogućiti vam da bilo kako stupite u dodir s nekim tko bi vam mogao reći da je vaš dvojnik u službi kod tvrtke Mawson. Zato vam je i dao lijep predujam na plaću i uputio vas u tvrtku Middland. Tu su vas prilično zaposlili i tako spriječili da otputujete u London, gdje biste mogli raskrinkati njihovu igru. Sve je to posve jasno. — Ali zašto se pretvarao da je svoj vlastiti brat? — I to je jasno. Očito su dvojica upleteni u tu prevaru. Onaj drugi sjedi u uredu na vašem mjestu, a ovaj je odglumio ulogu Čovjeka koji vas prima u službu. Tek kasnije je shvatio da vam ne smije naći nekog nazovi poslodavca, jer bi time upleo u cijelu stvar i treću osobu čime bi sebe izvrgao velikoj opasnosti. Zbog toga je izmijenio što je više mogao svoj izgled, uzdajući se da ćete sličnost, koja vam svakako neće izmaći, pripisati porodičnoj sličnosti. I da, na sreću, nije bilo zlatne plombe, možda ne biste nikada ni posumnjali u njega. Hall Pycroft se živo razmaha stisnutim šakama. — Dragi Bože! — povika. — Dok su od mene pravili ovdje budalu, što li je onaj drugi Hall Pycroft radio kod tvrtke Mawson? Što da radimo sada gospodine
PRAETORIOUS 66 Holmes? Recite mi što da radimo? — Moramo uputiti brzojav tvrtki Mawson. — Oni subotom zatvaraju ured u dvanaest sati. — Ne smeta ništa, bit će tamo neki vratar ili sluga. — Ah, da, oni imaju stalnog stražara s obzirom na vrijednosne papire koje čuvaju. Sjećam se da sam o tome slušao u Cityju. — Vrlo dobro. Poslat ćemo brzojav pa ćemo vidjeti hoćemo li objasniti zašto je jedna od te dvije bitange izišla naprečac iz ove sobe i pokušala se objesiti. — Novine — zakrešta netko iza nas. Pinner se u taj čas bio podigao i sjeo. Bio je mrtvački blijed, s izrazom strave na licu: po očima mu se vidjelo da se osvijestio. Rukama je nervozno trljao široku crvenu brazgotinu koju je još imao na vratu. — Novine! Ta naravno! — krinku Holmes jako uzbuđen. — Baš sam idiot! Toliko me je obuzelo to naše umovanje da sam posve zaboravio novine. Pa naravno, tajna je u novinama, On ih raširi po stolu, a iz usta mu se ote usklik. — Gledajte ovo, Watsone — viknu on. — To su londonske novine. Rano izdanje E v e n i n g S t a n d a r d a . Tu je ono što nama treba. Pogledajte naslove. »Zločin u Cityju. Ubojstvo kod Mawson & Williamsa. Pokušaj velike provale. Hapšenje zločinca.« Hajdete, Watsone, gorimo od nestrpljenja da čujemo, budite ljubazni Watsone, pročitajte nam naglas. Već po mjestu na kojem je objavljen članak o tome događaju, bilo je očito da će pobuditi interes mnogobrojnih čitalaca toga lista s velikom nakladom. Sam je izvještaj glasio: »Danas poslije podne dogodio se u Cityju drski pokušaj razbojstva koji se završio smrću jednog čovjeka i hvatanjem zločinca. Financijski zavod Mawson & Williams poznat je i kao pouzdan čuvar vrijednosnih papira koji premašuju ukupno milijun funti. Direktor zavoda bio je svjestan velike odgovornosti pa je opskrbio zavod najmodernijim sefovima. Osim toga, jedan je stražar danonoćno stražario u zgradi. Doznali smo međutim, da je prošlog tjedna tvrtka primila na posao
PRAETORIOUS 67 jednog novog pisara. Taj je pisar, koji je nastupio službu pod imenom Halla Pycrofta zapravo, kako se sada tvrdi, poznati krivotvoritelj i provalnik Beddington koji se nedavno, zajedno sa svojim bratom, našao na slobodi, pošto je izdržao pet godina robije. Na dosada još neobjašnjen način taj je zločinac uspio pod lažnim imenom dobiti zaposlenje u tom zavodu pa je, iskoristivši svoj položaj, došao do otisaka brava i potanko upoznao položaj prostorija, njihovo osiguranje od provala i smještaj samih sefova. Kod tvrtke Mawson uobičajilo se da osoblje subotom završava rad u podne. Naredniku Tusonu iz policije Cityja učinilo se prilično čudnim kad je u jedan sat i dvadeset minuta opazio nekog gospodina kako silazi stepenicama s putnom torbom u ruci. Posumnjavši u tog čovjeka, počeo ga je slijediti, pa mu je pošlo za rukom da ga, uz podršku policajca Pollocka, unatoč njegovu očajničkom otporu, uhapsi. Bilo je odmah jasno da je izvršena provala golemih razmjera. Vrijednost opljačkanih američkih željezničkih obveznica i dionica raznih rudnika i dioničkih društava iznosi oko sto hiljada funti. Povodom pretresa prostorija pronađeno je zgrčeno tijelo nesretnog stražara, ugurano u najveći sef. Da narednik Tuson nije bio tako energičan, mrtvo bi se tijelo pronašlo tek u ponedjeljak ujutro. Stražaru je nekim žaračem smrskana lubanja, a sam udarac zadan mu je s leđa. Beddington je nesumnjivo pod izgovorom da je nešto zaboravio dobio dozvolu da uđe u prostorije i, čim je ubio stražara, brzo je opljačkao najveći sef i zatim pokušao umaći sa svojim plijenom. Njegov brat, koji obično radi s njim, u ovoj provali nije sudjelovao, bar koliko se dosad moglo utvrditi, ali ga policija energično traži.« — Lijepo, sad možemo uštedjeti policiji malo truda — reče Holmes i pogleda na mršavu priliku koja se bila šćućurila kraj prozora. — Čudna je neka mješavina ljudska priroda. Dočekate čak i to da zločinac i ubojica potakne na samoubojstvo i vlastitog brata kad ovaj dozna da se oko bratova vrata steže uže. A sad treba da i mi krenemo u akciju. Doktor i ja ostajemo ovdje kao straža, a vi, gospodine Pycrofte, budite ljubazni pa pođite i dovedite policiju.
PRAETORIOUS 68 GLORIA SCOTT Jedne zimske večeri, dok smo sjedili svaki na svojoj strani kamina u kojem je gorjela vatra, reče mi moj prijatelj Sherlock Holmes: — Imam ovdje neke papire. Možda biste voijeli da ih pregledate. To su dokumenti o neobičnom slučaju »Gloria Scott«, a ovo je poruka, od koje se mirovni sudac Trevor, kad ju je pročitao, toliko zgranuo da se srušio mrtav. On izvuče iz ladice malen izlizan svitak pa, odriješivši vrpcu, predade mi kratku bilješku načrčkanu na polovici arka sivog papira u boji škriljca. Sam je tekst glasio: »Mi smo kod peradi spriječili pošast. Gadno izgledaju zečevi ulovljeni u blatu. Hudson je pregledao oba lovišta i rekao je da je sve u redu. Spasite glavu fazanske koke, a za svoju kuću kupite odmah muhomor«. Kad sam pročitao ovu zagonetnu poruku, podigoh pogled i vidjeh Holmesa kako mi se ispod brka smiješi. — Kao da ste se malo zbunili. — Ne vidim kako bi takva poruka mogla nekoga zbuniti. Prije bih rekao da je smiješna. — Sasvim točno. Ali, činjenica je da je Trevor, taj fini i krepki starac, njome bio sravnjen sa zemljom kao pištoljem. — Vi pobuđujete u meni radoznalost — rekoh. — Ali zašto pretpostavljate da bih mogao imati nekih naročitih razloga zbog kojih bih volio pobliže upoznati taj slučaj? — Zato što je to bio moj prvi slučaj. Nastojao sam više puta da dokučim što je uopće potaklo mog prijatelja da se bavi krivičnim istragama, ali nisam imao prilike da ga oraspoložim da bi mi to ispričao. Sada je, evo, najzad sjedio, nagnut naprijed, u svome naslonjaču, s raširenim dokumentima na koljenima. Bio je zapalio svoju lulu, polako uvlačio dim i prelistavao papire. — Zar vam nisam nikada pričao o Victoru Trevoru? — upita me on.
PRAETORIOUS 69 — Bio je to jedini drug s kojim sam prijateljevao u koledžu u kojem sam proveo dvije godine. Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim u svojoj sobi, da razmišljam i da u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio, a, osim toga, i same moje studije potpuno su se razlikovale od studija kojima su se bavili moji drugovi, pa nisam imao s njima nikakvih dodirnih točaka. Trevor je bio jedini čovjek kojega sam bio bolje upoznao, pa i to pukim slučajem: jednog me je jutra kad sam silazio u kapelu, njegov buldog bio strahovito ugrizao za nogu. Tako je to prijateljstvo počelo sasvim prozaično, ali zato vrlo uspješno. Punih deset dana nisam mogao hodati, a Trevor me je redovito posjećivao i raspitivao se o mom stanju. U početku bio je to razgovor od svega nekoliko minuta, ali ubrzo njegovi posjeti postadoše sve duži, i mi postadosmo prisni prijatelji. Bio je to srdačan, snažan momak, duhovit i energičan, u mnogo čemu posve drugačiji od mene. Ipak smo otkrili da imamo neke zajedničke poglede, a kad sam od njega čuo da ni on nema prijatelja, naša prijateljska veza kao da se još jače učvrstila. Najzad me je pozvao u dom svoga oca u Donnithorpe, kod Norfolka, pa sam se čitav mjesec, za vrijeme velikog raspusta, koristio njegovim gostoljubljem. Stari Trevor, mirovni sudac i zemljoposjednik, bio je prilično imućan čovjek i ugledna ličnost. Donnithorpe je mali zaselak, sjeverno od Langmerea, u jezerskom kraju Norfolka. Trevorova kuća bila je starinska, prostrana zgrada, učvršćena hrastovim gredama, sagrađena od opeke. Do nje je vodio vrlo lijep drvored lipa. U blizini se nalazio vrt izvanredno podesan za lov na divlje guske, a još više za obilan ribolov. U kući je bila i malena, ali odabrana knjižnica, preuzeta, kako mi je rečeno, od prijašnjeg stanara. Prilično dobar kuhar brinuo se za jelo, pa je svatko kao gost, ako nije bio neko zanovijetalo, mogao u toj kući ugodno provesti mjesec dana. Trevor stariji bio je udovac, a moj prijatelj bio mu je jedini sin. Kako sam čuo, imao je stari Trevor i kćer, ali mu je ona umrla od difterije prilikom jednog posjeta Birminghamu. Otac moga prijatelja pobudio je u meni velik interes. Opće mu obrazovanje nije bilo bogzna kakvo, ali njegova energija i tjelesna i duševna, bila je velika. Nije bio naročito
PRAETORIOUS 70 načitan, ali je zato upoznao gotovo cijeli svijet, putovao po dalekim krajevima i pamtio sve što je vidio. Fizički je bio temeljan, krupan čovjek, čupave sijede kose, tamna, vremenom izbrazdana lica i plavih očiju, oštra, gotovo divljačka pogleda. Uživao je u tom kraju glas ljubazna i dobronamjerna čovjeka, a kao sudac bio je poznat po blagim kaznama koje je izricao. Jedne večeri, ubrzo poslije mog dolaska, sjedili smo uz čašicu porta, kad Trevor mlađi poče govoriti o raznim mojim metodama promatranja i zaključivanja — koje sam već tada bio uobličio u sistem, i ne sluteći kakvu će ulogu one imati u kasnijem životu. Starac je, slušajući svoga sina, očito mislio da ovaj pretjeruje u opisivanju nekoliko mojih beznačajnih majstorija. »Primijenite na meni vaše metode, gospodine Holmes«, reče on, smijući se dobroćudno — »ja vam mogu poslužiti kao odličan materijal.« »Bojim se da neću imati s vama mnogo uspjeha«, odgovorih mu. »Mogao bih samo ustvrditi da ste posljednjih dvanaest mjeseci, ako se ne varam, strahovali da će vas netko napasti.« Starcu osmijeh nestade s lica, i on se, jako iznenađen, zagleda u mene. »Da, to je donekle točno«, reče starac. »Ti se sjećaš, Victore«, nastavi zatim obraćajući se sinu »kako nam se banda zvjerokradica kad smo ono izišli nakraj s njom, zaklela da će nas izbosti noževima. Sir Edward Holly nedavno je stvarno bio i napadnut. Otada sam stalno na oprezu. Nego, nikako ne mogu da shvatim otkud to znade tvoj prijatelj.« »Imate vrlo lijep štap«, odgovorih mu ja. »Po natpisu na njemu opazio sam da ga nemate duže od godinu dana. Ali, kad već govorimo o štapu, na njemu se jasno vidi da ste se njime malo pomučili. Izdubili ste mu držak, a u udubljenje ulili rastopljeno olovo i tako došli do strašnog oružja. Na osnovi toga zaključio sam da svakako ne biste bili poduzeli takve mjere opreza, da se ne plašite nekakve opasnosti.« »A što još možete reći?« »U mladosti ste se prilično bavili boksom.«
PRAETORIOUS 71 »I to je točno. Otkuda pak to znate? Da mi nije nos možda malo iskrivljen?« »Ne«, rekoh. »To vidim po vašim ušima. One su na osobit način spljoštene, ali i mesnate, a takve su uši karakteristične za boksače.« »Što ste još opazili?« »Sudeći po vašim žuljevima, morali ste mnogo kopati.« »Sav svoj novac stekao sam na nalazištima zlata.« »Bili ste na Novom Zelandu.« »I opet ste pogodili.« »I posjetili ste Japan.« »Sasvim točno.« »I bili ste u naprisnijem odnosu s nekom osobom čije ime počinje slovima D. E., a tu ste osobu kasnije žarko željeli da zaboravite.« Gospodin Trevor se polako podiže, iskolači u čudu velike plave oči, zanjiha se i onesvijesti, ruku položenih na ljuske oraha što su bile rasute po stolnjaku. Shvatit ćete, Watsone, kako smo se njegov sin i ja bili prepali. Međutim, njegov napad nije trajao dugo, jer mi mu smjesta razvezasmo ovratnik i poškropismo ga vodom po licu iz jedne velike čaše. On nekoliko puta udahnu, pa sjede. »Ah, djeco«, reče on neprirodno se osmjehujući, »nadam se da vas nisam uplašio. Usprkos mom dobrom izgledu, osjećam da me obična malenkost može dotući. Ne znam kako vam to polazi za rukom, gospodine Holmes, ali meni se čini da biste vi mogli njihati u naručju, kao malenu djecu, sve detektive, znane i neznane. To je vaš pravi životni put; vjerujte mi kao čovjeku koji je vidio nešto od ovoga svijeta.« I eto, ako ćete mi vjerovati, Watsone, ta preporuka, kojoj je, zapravo, prethodilo jedno obično precjenjivanje sposobnosti, pobudila je u meni prvi put misao da bi ono što sam tada činio zabave radi, mogao biti, u stvari, moj životni poziv. Ali u tom trenutku toliko sam bio izvan sebe zbog iznenadne nesvjestice svog domaćina, da nisam
PRAETORIOUS 72 imao vremena da time razbijam glavu. »Nadam se da vam nisam rekao nešto uvredljivo«, rekoh starcu. »Pa, žacnuli ste me na prilično osjetljivom mjestu. Smijem li vas zamoliti da mi kažete otkud to znate i što vam je o svemu tome poznato.« Sad je govorio napola šaljivim tonom, ali mu je još iz očiju izbijala strepnja. »Nema tu ništa neobičnog«, rekoh. »Kad ste nedavno razgolitili ruku da uvučete ribu u čamac, na laktu sam vidio istetovirana slova »D. E.« Slova su se još raspoznavala, ali po tome što su bila zamrljana i po boji kože oko njih bilo mi je potpuno jasno da ste ih nastojali izbrisati. Uvidio sam odmah da su ta početna slova s vama u nekoj vrlo tijesnoj vezi, a da ste ih kasnije željeli zaboraviti.« »Ala vi imate oči!«, viknu on s uzdahom olakšanja. »Upravo je tako kao što kažete. Ali, okanimo se sad toga! Od svih utvara najgore su one koje budi stara ljubav. Pođimo u biljarsku sobu i popušimo ondje na miru po jednu cigaru.« Od toga dana u vladanju gospodina Trevora, iako srdačnom, uvijek se osjećao tračak sumnjičavosti. To je bio opazio i njegov sin. »Tako si zbunio gazdu«, reče mi on, »da nikad više neće biti siguran što znaš, a što ne znaš.« Uvjeren sam da on to nije namjerno isticao, ali mu se tako duboko usadilo u dušu da je provirivalo iz svih njegovih postupaka. Najzad shvatih da sam upravo ja povod njegove nelagodnosti, pa odlučih da svoj posjet okončam. Ali, ne lezi vraže, tog istog dana, prije mog polaska, desio se jedan događaj koji se kasnije pokazao kao naročito značajan. Sva trojica sjedili smo na travnjaku u vrtnim naslonjačima, grijali se na suncu i divili se pogledu na jezeru, kad iz kuće iziđe služavka i reče starcu da je na vratima čovjek koji želi posjetili gospodina Trevora. »Kako se zove?«, upita moj domaćin. »Nije htio da kaže ime.« »Pa šta onda želi?« »Kaže da ga vi poznajete i da samo želi da časkom porazgovara s vama.«
PRAETORIOUS 73 »Dovedite ga ovamo«, reče stari Trevor. Čas zatim pojavi se omanji, mršav čovjek, koračajući lagano prema nama. Imao je na sebi kaput s jednim rukavom umrljanim od katrana, košulju išaranu crvenim i crnim kockama, iznošene hlače od grube pamučne tkanine i teške stare čizme. Lice mu je bilo dugoljasto, mrko, lukavo i sa stalnim smiješkom koji je otkrivao niz nepravilnih požutjelih zuba. U hodu je tromo klatio naborane ruke, držeći ih na mornarski način, pod blagim lukom, na izvjesnom odstojanju od tijela. Dok je on trapavo gazio preko travnjaka, odjednom dopre do mene prigušen kašalj gospodina Trevora, koji je bio skočio iz naslonjača i pohitao u kuću. Starac je začas opet bio s nama, i ja osjetih, dok je prolazio kraj mene, da bazdi na rakiju. »No«, reče, »druškane moj, što želite?« Mornar zastade i pogleda ga zaškiljivši očima s istim onim širokim osmijehom na licu. »Zar me ne prepoznajete?«, upita starca. »Gle, pa to je nesumnjivo Hudson«, reče gospodin Trevor glasom kojim je htio da pokaže da je iznenađen. »Da, gospodine, pred vama je Hudson«, reče mornar. »Gle, ima već trideset i više godina otkad sam vas vidio posljednji put. I evo, vi ste sad u svojoj kući, a ja još grabim za obrok usoljeno meso iz brodske bačve.« »Pst, vidjet ćete da nisam zaboravio stara vremena«, povika gospodin Trevor, pa se brzo približi mornaru i šapnu mu nešto na uho. »Idite u kuhinju«, nastavi on glasno, »tamo će vas počastiti jelom i pićem. Uvjeren sam da ću vam pronaći nekakav posao.« »Hvala vam, gospodine«, reče mornar, zagledavši pri tom čupu kose na glavi. »Dosta mi je godina provedenih na teretnom brodu s brzinom od osam čvorova na sat: ostao sam golih šaka i sad sam željan mira. Nadam se da ću se smiriti kod vas ili kod gospodina Beddoesa.« »Ah!«, povika gospodin Trevor, »zar znate gdje se nalazi gospodin Beddoes?« »Bog s vama, gospodine, znam ja dobro gdje se nalaze svi moji stari prijatelji«, reče mornar, pa se zloslutno osmjehnu i odgega za
PRAETORIOUS 74 služavkom u kuhinju. Gospodin Trevor nam promrmlja kako je s tim čovjekom bio zajedno na brodu kad se vraćao na rudna nalazišta, a zatim nas odjednom, ostavi na travnjaku i ode u kuću. Nakon jednog sata uđosmo i mi u kuću i nađosmo ga gdje trešten pijan leži kao klada na divanu u blagovaonici. Čitav taj događaj bio me se vrlo neugodno dojmio, pa mi sutradan nije nimalo bilo žao što napuštam Donnithorpe. Živo sam osjećao da je moja prisutnost vrlo tegobno djelovala na mog prijatelja. Sve se to bilo dogodilo u toku prvog mjeseca velikog raspusta. Otišao sam u London u svoj stan, gdje sam proveo sedam tjedana i završio nekoliko vježbi iz organske kemije. Međutim, jednog dana, kad je već jesen bila prilično odmakla, pa se i raspustu približavao kraj, primih od svog prijatelja brzojav kojim me preklinje da se vratim u Donnithorpe, jer su mu moji savjeti i moja pomoć prijeko potrebni. Ja, dakako, ostavih sve i krenuh ponovo na sjever. Prijatelj me dočekao na stanici s lovačkim dvokolicama, i ja već na prvi pogled spazih da je morao vrlo mučno provesti posljednja dva mjeseca. Bio je omršavio, iznuren brigama, i izgubio svoj bučni, veseli način ophođenja. »Otac je na umoru«, reče mi umjesto pozdrava. »Nemoguće!«, povikah. »Što se dogodilo?« »Kap. Živčani slom. Čitav je dan između života i smrti. Sumnjam da ćemo ga još zateći živa.« Možete zamisliti, Watsone, koliko me je zaprepastila ta neočekivana vijest. »A kako se to desilo?«, upitah mladog Trevora. »Ah, u tome i jeste stvar. Uskoči u kola pa ćemo o svemu razgovarati za vrijeme vožnje. Sjećaš li se onog tipa koji je naišao one večeri, uoči tvog odlaska.« »Sjećam ga se sasvim dobro«, rekoh mu. »A znaš li koga smo mi toga dana primili u kuću?« »Nemam pojma.«
PRAETORIOUS 75 »Bio je to sam sotona, Holmes«, uzviknu on. Ja sam ga gledao s iznenađenjem. »Da, sam sotona. Od toga vremena nismo imali ni trenutka mira, ni jednog jedinog trenutka. Od te večeri otac nije glavu podigao od briga, a sada je sigurno već izdahnuo, svisnuvši od boli, a sve zbog onog prokletog Hudsona.« »Ama kakvu snagu ima taj čovjek?« »Ah, to je baš ono što bih i ja htio doznati pod svaku cijenu. Moj ljubazni, dobri, darežljivi, stari otac! Kako li je samo mogao pasti u kandže jedne takve hulje. No sad mi je toliko drago da si došao, Holmes. Mnogo se uzdam u tvoje zaključke i u tvoj sud. Uvjeren sam da ćeš me ti najbolje savjetovati.« Zurili smo po uskoj bijeloj seoskoj cesti. Pred nama se protezala duga površina jezera, obasjana crvenom svjetlosti sunca na zalasku. Iz luga na našoj desnoj strani ugledasmo visoke dimnjake i motku za stijeg, obilježje našeg vlastelinskog doma. »Moj otac postavio je tog čovjeka za vrtlara«, reče mi moj suputnik, »a kad je vidio da nije zadovoljan tim mjestom, postavio ga za upravitelja doma. Sad je izgledalo kao da mu je kuća predana na milost i nemilost: išao je kamo je htio i radio što god bi mu palo napamet. Djevojke su se žalile da je stalno pijan i da uvijek psuje. Tata je stoga svima odreda povisio plaće, da bi im smirio ozlojeđenost zbog Hudsonove samovolje. Uzimao je čamac i najbolju očevu pušku i polazio u lov. I sve to je radio podrugujući se zlobno i drsko. Oh, da je bio čovjek mojih godina, ne bih trpio njegove hirove, izmlatio bih ga, pa bi ga ubrzo bila prošla volja da zanovijeta. Ovako sam se sve to vrijeme morao savladavati pa nisam iskalio na njemu svoj bijes. I tako su stvari iz dana u dan išle iz zla na gore, a ta životinja, taj Hudson, postajao je sve drskiji i drskiji, dok nije najzad jednoga dana izvalio mom ocu u mojoj prisutnosti nešto tako drsko da sam ga pograbio za ramena i izbacio iz sobe. Išunjao se siv u licu, kao olovo, a iz pakosnih mu je očiju kuljalo više prijetnji nego što bi ih mogao iskazati jezikom. Ne znam što se dalje dogodilo između njega i mog jadnog oca, ah sutradan dođe otac k meni i zamoli me da se izvinim Hudsonu. Ja, naravno, odbih, što i sam možeš pretpostaviti, a zatim upitah oca kako
PRAETORIOUS 76 može dopustiti da takav nitkov uzima sebi toliko slobode prema njemu i cijelom domaćinstvu. »Ah, dijete moje«, reče mi on, »lako je to reći, ali ti i ne slutiš u kakvom sam ja teškom položaju. Doznat ćeš jednog dana, Victore. Pobrinut ću se da to doznaš, pa ma što se dogodilo! Nemoj krivo suditi svog jadnog, starog oca.« Strahovito je bio uzrujan pa je cio dan ostao zatvoren u svojoj radnoj sobi. Kroz prozor sam vidio da je nešto neumorno pisao. Te iste večeri dogodilo se, međutim, ono što sam osjetio kao veliko olakšanje: Hudson je izjavio da nas ostavlja. Ušao je u blagovaonicu gdje smo sjedili poslije večere i kazao nam je svoju namjeru piskutavim glasom polupijana čovjeka. »Dosta mi je Norfolka«, reče Hudson. »Odlazim gospodinu Beddoesu u Hampshire. Možda će me primiti isto tako ljubazno kao što ste me vi primili.« »Nadam se, Hudsone, da ne odlazite odavde u lošem raspoloženju«, reče moj otac tako krotko da je u meni sve uskipjelo. »Nije me molio da mu oprostim«, reče on, upirući u mene svoj mrzovoljni pogled. »Victore, priznaj da si se prilično grubo ponio prema tom čestitom čovjeku«, reče otac okrenuvši se prema meni. »Naprotiv, mislim da smo nas obojica pokazali prema njemu izvanrednu strpljivost«, odgovorih. »A, pokazali ste, jel' te?«, uzvrati Hudson hrapavim glasom. »Vrlo dobro, druže. Vidjet ćemo mi još to.« Potom se smrknut udalji iz sobe, a pola sata kasnije napusti kuću, ostavivši mog oca duboko rastrojena, vrijedna sažaljenja. Svake noći čuo sam ga kako korača po sobi i, upravo kad je već bilo počelo da mu se vraća samopouzdanje, noćas ga je udarila kap.« »A kako je do toga došlo«, zapitah ga živo. »Na najneobičniji način. Sinoć je stiglo za moga oca pismo sa žigom pošte u Fordingbridgeu. Otac mi ga pročita, uhvati se objema rukama za glavu i poče juriti u malim krugovima po sobi, kao izbezumljen. Kad sam ga najzad dovukao do divana, po iskrivljenim ustima i očima zaključih da ga je udarila kap. Odmah je došao doktor Fordham, pa
PRAETORIOUS 77 položismo oca u postelju; uzetost se međutim širila sve više i više, pa se ni po kakvim znacima nije zapažalo da dolazi k svijesti. Ne vjerujem da ćemo ga zateći u životu.« »Ne mogu snaći, Victore«, uzviknuh. »Što li je samo moglo biti u tome pismu da je dovelo da tako strašnih posljedica.« »Ništa. To i jest ono što ostaje neobjašnjivo. Poruka je bila besmislena i sasvim obična. Ah, bože moj, dogodilo se ono čega sam se plašio.« Dok je govorio, stigli smo u suton do mjesta gdje je drvored zavijao u stranu, i ja vidjeh da su u kući spuštene sve zavjese. Pohitasmo prema vratima. Lice mog prijatelja se zgrči od boli kad se na vratima pojavio jedan gospodin u crnini. »Kad se to desilo, gospodine doktore?«, upita ga Trevor. »Gotovo odmah pošto ste vi otišli!« »Da li se bio osvijestio?« »Samo na jedan trenutak, prije samog kraja.« »Ima li kakva poruka za mene?« »Samo toliko da su svi dokumenti u stražnjoj ladici japanskog ormara.« Moj prijatelj se pope s liječnikom u prostoriju gdje je ležao mrtvac, a ja ostadoh u radnoj sobi svestrano ispitujući u sebi cio taj slučaj. Osjećao sam se tmurnije nego ikad u životu. Što je bio ovaj Trevor u prošlosti: boksač, putnik, kopač zlata? Zašto se našao u situaciji da bude pod vlašću ovog nasilnog mornara? A onda, zašto ga je bila spopala nesvjestica pri samom navještaju na poluizbrisana početna slova s njegove ruke, da bi najzad u pravom smislu riječi premro od straha kad je primio pismo iz Fordingbridgea? Zatim mi pade na pamet da je Fordingbridge u Hampshireu, a da je i onaj Beddoes, kojemu je mornar otišao i kojega je vjerojatno također ucijenio, spomenut kao da živi u Hampshireu. Pismo je, dakle, mogao poslati ili mornar Hudson, javljajući da je odao tajnu, koja je, kako se činilo, postojala, ili Beddoes koji je upozoravao staroga suučesnika da može očekivati izdaju. Dotle je sve bilo prilično jasno. Ali, zašto je pismo bilo tako besmisleno,
PRAETORIOUS 78 upravo obično, kao što ga je prikazao mladi Trevor. Vjerojatno ga je ovaj pogrešno protumačio. Ako je tako, onda je zacijelo riječ o nekakvoj spretnoj tajnoj šifri, koja se odnosi na nešto što, čini se, ima posve drugačije značenje. Moram vidjeti to pismo. Ako se u njemu krije nekakvo skriveno značenje, ja ću ga, nadam se, odgonetnuti. Više od jednog sata sjedio sam u tami i razbijao glavu o tome. Najzad jedno uplakano čeljade unese u sobu svjetiljku, a uskoro naiđe i moj prijatelj, blijed, ali pribran, držeći u ruci papire koje sam trebao proučiti. Sjede meni nasuprot, povuče svjetiljku na rub stola i preda mi kratku bilježnicu napisanu, kao što vidite na jednom listu sivkastog papira. Poruka je glasila: »Mi smo pošast spriječili kod peradi. Zečevi ulovljeni u blatu gadno izgledaju. Hudson je pregledao oba lovišta i rekao je da je sve u redu. Spasite glavu fazanske koke, a za svoju kuću kupite odmah muhomor.« Kad sam pročitao ovu poruku, napravio sam, moram priznati, isto tako iznenađeno lice kao i vi sada. Poruku pročitah još jedanput vrlo pažljivo. Nisam se varao. Taj čudni splet riječi morao je imati nekakvo drugačije značenje, pa su izrazi kao »muhomor« ili »fazanska koka« imali već prije dogovorena značenja. Pravo značenje ovim riječima dano je potpuno po slobodnom nahođenju tvorca šifre pa se nikakvom logičnom sintezom ne bi moglo odgonetnuti. Ipak, nisam bio sklon vjerovati da je tako nešto bilo posrijedi. Sama prisutnost imena Hudson bila mi je očit dokaz da je u poruci riječ baš o njemu i da se s priličnom sigurnošću može pretpostaviti da potječe od Beddoesa a ne od mornara. Pokušao sam riječi pročitati obrnutim redom, ali me kombinacija »kupite odmah muhomor« odvrati od toga. Zatim pokušah pročitati riječi napreskok, ali u kombinacijama »mi — peradi« i »peradi — pošast« nisam uspio naći nikakvo rješenje. I tad mi rješenje odjednom sinu glavom. Uočio sam, naime, da je druga jedna kombinacija predstavljala poruku koja je doista mogla baciti starog Trevora u očaj. Radilo se o sasvim kratkom i jasnom upozorenju koje sam pročitao svom prijatelju. Victor Trevor pokri glavu drhtavim rukama. »Predosjećam da mora biti tako«, reče. »To je gore nego smrt, jer znači gubitak časti. Ali, što znači fraza »kod peradi« i »fazanske koke?« »U poruci one ne znače ništa, ali bi mogle značiti mnogo kad ne
PRAETORIOUS 79 bismo imali drugog načina da otkrijemo pošiljaoca. Vidite, poruka glasi » m i . . . s m o . . . gadno« i tako dalje. Poslije se poslužio unaprijed dogovorenom šifrom pa je praznine između važnih riječi popunio nevažnim riječima. Naravno, pri tom se koristio prvom riječi koja mu je pala na um i, ako uzmete da među njima ima više riječi koje znače nekakvu razonodu, možete biti sigurni da je pošiljalac strastan strijelac ili strastan peradar. Znate li nešto o tome Beddoesu? »Gle sad se sjećam da je moj jadni otac svake jeseni obično dobivao od Beddoesa poziv u lov na njegovu lovištu.« »Onda nema nikakve sumnje da je on pisao tu bilješku. Preostaje nam još samo da pronađemo kakva je to tajna kojom se mornar Hudson prijeti glavama te dvojice imućnika i uglednika.« »Jao, Holmes, bojim se da je grešna i sramna!«, povika moj prijatelj. »Ali, vama neću zatajiti ništa. Evo pismenog iskaza koji je sastavio moj otac kad je shvatio da mu od Hudsona prijeti neposredna opasnost. Našao sam ga, prema doktorovoj uputi, u japanskom ormaru. Pročitajte mi ga, jer nemam ni snage ni hrabrosti da to učinim sam.« To su papiri, Watsone, koje mi je on predao, a ja ću vam ih sada pročitati upravo kako sam ih te noći u staroj radnoj sobi pročitao njemu. Na omotnici piše, kao što vidite, »nekoliko pojedinosti o plovidbi broda 'Gloria Scott’ otkad je 8. oktobra 1855. isplovio iz Falmoutha do njegovog brodoloma 6. novembra na 15o20' sjev. širine i 25°14’ zap. dužine.« Iskaz je pisan u obliku pisma i glasi: »Moj dragi i mili sine, kako se približava kraj mome životu, koji počinje da se gasi, jer mu prijeti velika sramota, mogu sasvim otvoreno da ti kažem što mi razdire dušu. Nije to ni strah pred zakonom, ni opasnost da izgubim svoj položaj u ovom okrugu čime bi mi se srozao ugled u očima svih onih koji me poznaju, već pomisao da ćeš zbog mene morati crvenjeti — ti koji me voliš i koji si me, uvjeren sam u to, uvijek poštovao. Ali, ako me zadesi gorka sudbina, koja odavna lebdi u zraku nad mnom, volio bih da pročitaš ovo, da saznaš neposredno od mene kakvu osudu zaslužujem. S druge strane, ako stvar dobro ispadne (a ja molim milostivog boga da mi to podari) i ovo se pismo iz bilo kojeg razloga ne uništi i tako padne tebi u ruke, preklinjem te svim onim što ti je najsvetije, uspomenom na tvoju majku, ljubavlju koja je
PRAETORIOUS 80 postojala između tebe i mene, da baciš ovo pismo u vatru i da ga sasvim zaboraviš. Kad budeš svoje oči napajao ovim redovima, ja ću već uvelike biti prokazan i odveden iz svog doma ili, što je vjerojatnije, jer imam slabo srce, ležati na samrtnom odru zauvijek sklopljenih usta. I u jednom i u drugom slučaju moja šutnja ne bi bila uputna, zato će svaka moja riječ sada biti gola istina, na to ti se kunem isto tako iskreno kao što se nadam oproštaju grijeha. Moje ime, drago moje dijete, nije Trevor. U svojim mladim danima zvao sam se James Armitage i možeš zamisliti kakav sam udarac prije nekoliko tjedana doživio kad me je tvoj drug iz koledža oslovio riječima koje kao da su mi naviještale da on zna moju tajnu. Ja sam kao Armitage stupio u jednu londonsku banku i kao Armitage bio osuđen na progonstvo u naseobinu za osuđenike, zbog kršenja zakona ove zemlje. Mladiću moj, nemoj o meni ružno suditi. Trebalo je da platim jedan takozvani dug časti pa sam uzeo novac koji nije bio moj, u tvrdoj vjeri da ću ga vratiti prije nego što se posumnja da je nestao. Ali me je snašla zla kob. Nije mi vraćen novac na koji sam računao, pa mi se pri pregledu računa, obavljenom ranije nego obično, iskazao manjak. Slučaj je možda mogao biti razmotren i blaže, ali prije trideset godina zakoni su primjenjivani strože nego danas, i ja se na svoj dvadeset i treći rođendan nađoh u okovima kao lupež u potpalublju broda »Glorija Scott« zajedno s još trideset i sedam osuđenika, na putu u Australiju. Bilo je to 1855. godine za vrijeme krimskog rata, kad su brodovi određeni za prijevoz zatvorenika upotrebljavani i za prijevoz vojnika na crnomorsko ratište. Stoga je vlada bila primorana da za prijevoz zatvorenika upotrijebi manje i nepodesnije brodove. Tako je i »Gloria Scott«, brod koji je prije prevozio čaj iz Kine, zastarjeli jedrenjak s nezgrapnim pramcem i širokim rebrima, koji su bili potisnuli iz prometa noviji kliperi, sad prevozio zatvorenike. Bio je to brodić od 500 tona na kojemu je osim trideset osam zatvorenika, bilo ukrcano i osamnaest vojnika. Posada se sastojala od jednog kapetana, tri brodska oficira, brodskog liječnika, kapelana i četiri čuvara. Kad smo razapeli jedra i isplovili iz Falmoutha, bilo nas je na njemu gotovo stotinu. Pregrade između osuđeničkih ćelija, u mjesto debele hrastovine,
PRAETORIOUS 81 kao što je to obično slučaj kod brodova koji prevoze zatvorenike, bile su sasvim tanke i lomne. Čovjeka koji se zadesio u ćeliji odmah pored mene, na krmenom dijelu broda, dobro sam bio zapazio još dok su nas sprovodili na kej. Bio je to mladić čista, izbrijana lica, dugačka tanka nosa i snažnih vilica sličnih kliještima za lomljene oraha. Kočoperno je dizao glavu, šepureći se u hodu, ističući se nad svima nama svojom izvanrednom visinom. Bio je visok najmanje šest i pol stopa, pa mu mi drugi nismo dosizali ni do ramena. Među tolikim utučenim i izmorenim licima jedno ovakvo, puno snage i odlučnosti, neobično je odskakalo. Njegova pojava djelovala je na mene kao melen. Bilo mi je milo što imam u susjedstvu takva druga pa sam se obradovao kad mi je jedne noći dopro do ušiju njegov šapat. Razabrao sam da je uspio da na dasci, koja nas je odvajala, izreže otvor. »Halo, druškane!«, reče mi. »Kako se zoveš i odakle si?« Ja mu odgovorih, a onda ga upitah s kim razgovaram. »Ja sam Jack Prendergast«, reče mi on. »Kunem ti se bogom da ćeš me, kad me dobro upoznaš, još prije nego što se rastanemo, na sav glas blagosiljati.« Bio sam čuo pričati o njegovu slučaju, jer je nešto prije mog hapšenja bio izazvao veliku senzaciju širom zemlje. Bio je iz ugledne porodice, vrlo sposoban, ali nepopravljiv. Na dovitljiv i prevaran način bio se dokopao golemih para vodećih londonskih trgovaca. »Ah, ah! Sjećaš se mog slučaja?«, reče on ponosito. »Sjećam se vrlo dobro.« »Onda se, možda sjećaš i što je bilo neobično u njemu?« »Što zapravo?« »Imao sam gotovo četvrt milijuna, zar ne?« »Ah! nikome nije šteta nadoknađena, zar ne?« »Tako se govorilo«. »Nije. Pa što misliš, gdje je taj novac?« »Nemam pojma.«
PRAETORIOUS 82 »Mogu ti reći: u mojoj ruci!«, povika on. »Bogami, imam više funti na svom imenu negoli kose na glavi. Imaš li novaca, dragi moj, i znaš li njime rukovati i trošiti ga, moći ćeš nešto i postići. Ne misliš, valjda, da će se sposoban čovjek pomiriti s tim da izliže svoje hlače sjedeći u smrdljivom brodskom skladištu jednog kineskog broda koji je sav oglodan od štakora i izjeden od žižaka. Ne, gospodine, takav čovjek smislit će nešto pametno za se i za svoje drugare. U to nemoj sumnjati. Drži se ti samo njega, pa se možeš slobodno zakleti na Bibliju da će te on već izvući iz ove bijede.« Eto, tako je govorio. U početku sam mislio da govori naprazno, ali kasnije, kad me je iskušao i najsvečanije zakleo, dao mi je na znanje da namjerava preuzeti zapovjedništvo. nad brodom. Njih dvanaestak zatvorenika, još prije nego što su se ukrcali, bili su došli na tu pomisao. Kao njihov vođa, Prendergast se služio svojim novcem kao glavnom pokretačkom snagom. »Imao sam i jednog suučesnika«, reče on. »To je rijetko dobar čovjek, vjeran kao pas. Novac je kod njega, i, što misliš, što je on? On ti je, ni manje ni više, kapelan na ovom brodu. Došao je ovamo u svećeničkom crnom ruhu s urednim ispravama i s potrebnim novcem u kesi, s namjerom da pokupuje sve, od brodske kobilice pa sve do glavnog kormilara. Posada je dušom i tijelom uz njega. Potkupio ih je sve od reda, još prije nego što su potpisali ugovor o službi, i to uz popust, zbog plaćanja unaprijed. Pridobio je i dva čuvara i Mersera, drugog oficira, a mogao je, da je htio pridobiti i samog kapetana.« »Što treba sada da radimo?«, upitah ga. »Što misliš?«, reče mi on. »Skrojit ćemo nekome od tih vojnika crveniji kaput nego što mu ga je ikad ikoji krojač skrojio.« »Ali oni su naoružani«, rekoh ja. »Bit ćemo i mi naoružani, dragi moj. Za svakog našeg majčinog sina imamo po dva pištolja, pa, ako nismo u stanju da osvojimo ovaj brod sa svom posadom koja je uz nas, onda je krajnje vrijeme da nas sve pošalju u internat za mlade djevojke. Razgovaraj noćas s tvojim drugom iz ćelije lijevo od tebe, pa vidi da li je povjerljiv.« Ja postupih kao što mi je on rekao i utvrdih da mi je drugi susjed
PRAETORIOUS 83 mladić koji se nalazio u položaju sličnom mojemu, okrivljen za krivotvorenje. Zvao se Evans, ali je kasnije promijenio ime, kao i ja, pa je sad bogat i ugledan čovjek i živi na jugu Engleske. On spremno pristade da se pridruži našoj zavjeri, jer nam je to bio jedini način da se spasimo. I tako, još nismo bili prešli ni Biskajski zaljev, a svega dva zatvorenika nisu još bili upućeni u našu tajnu. Jedan od njih bio je slabouman, pa se nismo mogli u njega pouzdati, a druge je bolovao od žutice pa nam nije mogao biti od kakve koristi. Zapravo, već od samog početka nije bilo ozbiljnih smetnji da se dočepamo broda. Posada, obična banda, sastavljena od samih dripaca, kao da je bila naročito odabrana za taj pothvat. Lažni kapelan obilazio nas je po ćelijama da nas podučava i nosio je sa sobom crnu torbu za koju se moglo pretpostaviti da je puna vjerskih rasprava. Tako nam je često dolazio, da je već treći dan svatko od nas imao pod krevetom pilu, dva pištolja, funtu baruta i dvadeset olovnih metaka. Od četiri stražara, dva čuvara bili su Prendergastovi ljudi, a drugi oficir mu je bio desna ruka. Kapetan, dva brodska oficira, dva čuvara, pomoćnik Martin, njegovih osamnaest vojnika i brodski liječnik predstavljali su sve što je bilo protiv nas. Pa ipak, premda je sve izgledalo sigurno, odlučismo da ne propustimo nijednu mjeru opreza i da sam iznenadni napad izvršimo noću. Međutim, do napada je došlo prije nego što smo očekivali i to ovako. Jedne večeri, nekako oko trećeg tjedna pošto smo bili isplovili, liječnik siđe da obiđe jednog bolesnog zatvorenika pa slučajno, stavivši ruku na bolesnikov Iežaj, osjeti pod prstima obrise pištolja. Da je šutio, mogao je raskrinkati cijelu stvar, ali je bio to neki nervozni čovječuljak. Vrisnuo je od iznenađenja i tako problijedio da je bolesnik odmah shvatio što se dogodilo i zgrabio ga za gušu. Još prije nego što je mogao dati ikakav znak za uzbunu, doktoru zapuše usta i privezaše ga za postelju. Kako je bio ostavio otključana vrata koja su vodila na palubu, svi se sjurismo kroz njih. Odmah su ustrijeljena dva stražara i desetar koji je bio pohitao da vidi što se dogodilo. Pred brodskim salonom stajala su još dva vojnika s nabijenim puškama tako se bar činilo, jer nisu pripucali. I ovi, čim pokušaše nataći svoje bajunete, budu ustrijeljeni. Jurnusmo zatim u kapetanovu kabinu, ali, dok smo se još gurali da otvorimo vrata, začu se iznutra pucanj, pa zatekosmo kapetana gdje leži, klonule glave, nad geografskom kartom Atlantika,
PRAETORIOUS 84 pričvršćenom iglama za stol, a kapelan, s pištoljem koji se još dimio, stajao je pored njega. Posada odmah uhapsi ona dva brodska oficira koji nisu bili uz nas, pa se činilo da je čitava stvar privedena kraju. Brodski salon nalazio se uz samu kapetanovu kabinu, pa se sad sjatismo u nj. Razbaškarismo se po sjedalima i počesmo međusobno razgovarati, mahniti od osjećaja da smo ponovo slobodni. Svuda unaokolo nalazili su se ormari, pa Wilson, lažni kapelan, probi jedan i izvuče iz njega dvanaest boca šerija. Razbismo odmah grliće na bocama i nalismo piće u velike čaše. Upravo smo jedni drugima nazdravljali, kad bez ikakve najave odjeknu pucnjava pušaka i salon se sav ispuni dimom, tako da nismo mogli vidjeti ni što se događa na drugoj strani stola. Kad se dim malo raščistio, cijela je prostorija nalikovala na klaonicu. Wilson i još osmorica previjali su se jedan preko drugoga po podu. Još i sad mi je muka kad se sjetim krvi i šerija prolivena po stolu. Taj nas prizor prenerazi. Da nije bilo Prendergasta, bili bismo, mislim, digli ruke od cijelog tog poduhvata. On riknu kao lav i jurnu prema vratima, a za njim jurnuše drugi. Začas istrčasmo iz salona, pa na krmenom dijelu palube ugledasmo poručnika i deset njegovih vojnika. Svjetlosni otvor na stropu brodskog salona bio je odškrinut, pa su kroza nj pucali. Uhvatismo se s njima ukoštac prije nego što stigoše da ponovo nabiju puške, ali su nam se oduprli. Najzad ih ipak svladasmo, i za pet minuta borba bi završena. Pitao sam sebe da li je ikad igdje bilo takve klaonice kao što je bila ova na našem brodu. Prendergast, bijesan kao đavo, grabio je vojnike kao djecu i bacao ih preko ograde brodske palube u more ne vodeći računa o tome da li su živi ili mrtvi. Jedan narednik, iako teže ranjen, održavao se na površini plivajući dok mu netko iz sažaljenja ne prosvira metak kroz glavu. Kad se borba završila, od naših neprijatelja ostadoše živi samo stražari, brodski oficiri i liječnik. Ali je zbog njih izbila velika svađa. Mnogi od nas bili smo sretni i presretni što smo opet slobodni i nismo htjeli da ogriješimo dušu i umorstvima. Oboriti vojnike s puškom u ruci bilo je jedno, sudjelovati u hladnom umorstvu ljudi bilo je nešto sasvim drugo. Nas osmorica, pet bivših zatvorenika i tri mornara, izjasnismo se protiv daljeg ubijanja. Ali Prendergasta i one koji su s njim držali, nije ništa moglo pokolebati. Samo tako možemo računati da smo sigurni, govorio je on, ako temeljito završimo ovaj posao. On izjavi da ne misli ostavljati za
PRAETORIOUS 85 sobom živa neprijatelja koji bi kasnije mogao svjedočiti protiv njega. Mogli smo proći kao i oni koje smo u borbi bili ubili, ali on nam najzad ponudi da se otisnemo čamcem za svoj račun na pučinu. Odmah prihvatismo ponudu jer smo već bili siti krvi, svjesni da bismo mogli proći i gore, ako ne prihvatimo ponudu. Svatko od nas dobi po jedno mornarsko odijelo, a svi zajedno bačvu vode, dva bureta, jedno puno usoljenog mesa, a drugo dvopeka, a uz to i jedan kompas. Prendergast nas izvede pred geografsku kartu, pouči nas da kažemo da smo mornari brodolomci s broda koji je potonuo na 15° sjeverne širine i 25° zapadne dužine, a potom, presjekavši konop, pusti nas da odemo. A sada, sine moj dragi, dolazim na najneočekivaniji dio svog izlaganja. Dok smo dizali jedro, mornari povukoše u stranu križ na glavnom jarbolu, a kad se otisnusmo, oni ga vratiše na pređašnje mjesto. Pirio je blag sjeveroistočni vjetar, pa se brod poče udaljavati od nas. Naš je čamac plovio, posrćući na dugim, mrtvim valovima, a Evans i ja, najobrazovaniji u tom društvu, sjedili smo među geografskim kartama razmišljajući o našem položaju i smišljajući prema kojoj obali da se uputimo. Bilo je to škakljivo pitanje, jer se Cap Verde nalazio oko pet stotina milja sjeverno, a afrička obala oko stotina milja prema istoku. Kako je vjetar pirio sa sjevera, mislili smo da bi nam najviše odgovarala Sierra Leone pa uperismo svoje poglede u tom pravcu. U daljini, s desne strane od naše krme, vidio se još na horizontu brod koji smo bili napustili. Odjednom ugledasmo na njegovu mjestu gust crn oblak što se izvijao usred mora poput čudovišnog stabla. Nekoliko sekundi kasnije začu se gromoglasni prasak koji nam zagluši uši, a kad se dim malo razišao, »Gloriji Scott« nije više bilo traga. Zaveslasmo svom snagom prema mjestu gdje je još samo drhtava sumaglica nad morskom površinom odavala da se ondje desila katastrofa. Trebalo nam je čitav sat da stignemo do tamo. U prvi se mah uplašismo da smo stigli suviše kasno da bismo mogli nekome priteći u pomoć. Zatekosmo samo jedan polomljeni čamac, nekoliko sanduka i dasaka što su se njihali na valovima, pa se po njima moglo zaključiti da je potonuo brod. Kako nije bilo znakova života, krenusmo očajni dalje, kad odjednom začusmo kako nas netko doziva u pomoć, pa na izvjesnom odstojanju spazismo olupinu broda i čovjeka na njoj. Kad ga uvukosmo u čamac, pokazalo se da je to mlad mornar po imenu Hudson; bio je pun opekotina i toliko iscrpen, da nam sve do sutradan
PRAETORIOUS 86 nije mogao kazati što se zapravo dogodilo. Kad smo se bili udaljili, Prendergast i njegova banda bili su, kako se činilo, ubili pet preostalih zarobljenika: dva su stražara i treći oficir bili ustrijeljeni i bačeni preko ograde brodske palube u more. Prendergast siđe zatim u međupalublje i svojeručno zakla nesretnog liječnika. Bio je ostao još samo prvi oficir, hrabar čovjek. Spazivši bivšeg zatvorenika kako mu se približava s krvavim nožem u ruci, on raskinu olabavljele spone kojima je bio vezan pa projuri preko palube i spusti se kroz grotlo u donje brodsko skladište. Dvanaest bivših zatvorenika, koji siđoše za njim, zatekoše ga kako sjedi s kutijom šibica u ruci pokraj otvorenog bureta baruta, jednog od stotine što su bili na brodu, zaklinjao se da će ih sve dići u zrak, ako misle da ga zlostavljaju. Trenutak zatim buknu eksplozija. Hudson je bio uvjeren da je ona izazvana promašenim metkom nekog bivšeg zatvorenika, a ne šibicom prvog oficira. Ma kakav da je uzrok toj katastrofi, bio je to kraj »Glorije Scott« i rulje koja je bila preuzeta vlast na brodu. To je u nekoliko riječi, dragi moj mladiću, historija tog strašnog pothvata u koji sam i ja bio upleten. Idućeg dana prihvati nas brzi jedrenjak »Hotspur« koji je plovio prema Austrailiji. Zapovjednik tog broda nije imao baš nikakva razloga da nam ne vjeruje da smo preživjeli putnici jednog potonulog putničkog broda. Transportni brod »Gloria Scott« proglasio je Admiralitet izgubljenim na moru, ali o onome što se na njemu zapravo dogodilo javnost nije saznala nikada ništa. Nakon duge plovidbe »Hotspurom«, iskrcasmo se u Sidneyju. Evans i ja uzesmo tu druga imena i krenusmo na zlatonosna polja gdje se izmiješasmo s onom šarenom gomilom došljaka svih narodnosti, uspjevši lako prikriti svoj raniji identitet. Ono što se poslije događalo nije potrebno da izlažem. Sreća mi se nasmijala, vratih se kao bogataš u Englesku i tu kupih poljsko imanje. Više od dvadeset godina živio sam mirnim i korisnim životom, u nadi da je zauvijek zaboravljena moja prošlost. I sad, zamisli kako sam se osjećao kad sam u mornaru koji je došao k nama prepoznao čovjeka kojeg smo prihvatili s olupine. Nekako me pronašao i naumio da živi na račun mog straha. Sada ćeš razumijeti zašto sam neprekidno nastojao da ostanem s njim u dobrim odnosima i zašto sada, kad odlazi od nas
PRAETORIOUS 87 prijeteći nam, toliko strahujem.« Ispod teksta bilo je napisano tako drhtavim rukopisom da se jedva moglo pročitati: »Beddoes piše tajnim pismom da je Hudson sve prijavio. Milostivi bože, smiluj se dušama našim.« — Eto, to je bila dramatična priča koju sam te večeri pročitao mladome Trevoru. Taj događaj toliko je potresao valjanog mladića da je otišao u Terai na jednu plantažu, gdje, kako čujem, lijepo napreduje. Što se pak tiče mornara i Beddoesa, o njima se, od dana kada je stari Trevor primio upozorenje, nikad više nije ništa čulo. Iščezli su bez traga i glasa. Policiji nije nitko ništa prijavio. Beddoes je bio shvatio prijetnju kao da je prijava već podnesena. A Hudsona su vidjeli u tom kraju kako se potuca. Po mišljenju policije, on je bio prekinuo s Beddoesom i pobjegao. Ipak mislim da se Beddoes, doveden do očaja, smatrajući da je izdan, osvetio Hudsonu, a onda iščezao, ponijevši sa sobom sve što je mogao. To bi bile činjenice o ovom slučaju, doktore: ako mislite da vam može poslužiti za vašu zbirku, izvolite raspolagati njime po vlastitoj želji.
PRAETORIOUS 88 RITUAL PORODICE MUSGRAVE Često sam zapažao izvjestan nesklad u karakteru mog prijatelja Sherlocka Holmesa. Iako je u svom načinu mišljenja bio jasniji i sređeniji od ikoga drugoga, mada je uvijek bio dosljedan i jednostavan u načinu odijevanja, ipak, u svojim osobnim navikama bio je rijetko neuredan čovjek koji bi kao malo tko zbunjivao svog sustanara. Što se toga tiče, nisam bio nikakav formalist. Teška borba za život u Afganistanu, koja je premašivala prirođene mi boemske sklonosti, utjecala je na mene tako da sam postao mnogo popustljiviji nego što bi to odgovaralo liječniku. Ali izvjesne granice postoje i kod mene, i kad naiđem na čovjeka koji drži svoje čarape u kanti za ugljen, svoj duhan u jednoj perzijskoj papuči, a usred drvena okvira jednim velikim preklopnim nožem prikriva na kaminu pisma na koja nije odgovorio, onda i ja počinjem misliti o sebi da sam uredan. Osim toga, uvijek sam držao da se gađanje iz pištolja mora uvježbavati na slobodnom prostoru kao zabava. Međutim, kad sam vidio Holmesa kako u jednom od svojih čudnih raspoloženja sjedi u naslonjaču i svojim finim revolverom i stotinom metaka veze po susjednom zidu rupicama od ispaljenog zrnja rodoljubivu šaru V. R.1 bio sam čvrsto uvjeren da time ne poboljšava ni zrak, a ni izgled naše sobe. Naše prostorije bile su uvijek pune kemikalija te raznih uspomena na istražene zločine. Bila je to sasvim obična stvar da ti predmeti na najnevjerojatniji način mijenjaju svoja mjesta, tako da bi se redovno nalazili po zdjelama za maslac ili čak i u manje podesnim posudama. Ali moj najteži križ bili su njegovi papiri. Vječito se plašio da mu ne propadnu neki dokumenti, pogotovu oni što su imali veze s nekim njegovim slučajevima iz prošlosti. Ipak, jednom u godini ili jednom svake druge godine postao bi revan pa bi ispisivao na poleđini ukratko njihov sadržaj. Kao što sam u ovim nepovezanim bilješkama već bio spomenuo, nakon ispoljavanja silne energije, kada bi obično dovršavao svoje značajne pothvate nastavljalo bi se sasvim suprotno raspoloženje koje je prelazilo u potpunu letargiju. I tada je obično ležao između svoje violine i knjiga, a pomicao bi se samo kad je morao 1 Vactaria Regina (p.p.)
PRAETORIOUS 89 prijeći od otomana do stola. Tako su se iz mjeseca u mjesec gomilali spisi dok svaki kutić u sobi ne bi zatrpali fascikli koji se nisu smjeli spaliti ni po koju cijenu, niti ih je bilo tko drugi smio skloniti osim njihova vlasnika. Jedne zimske večeri dok smo sjedili pokraj vatre, usudio sam mu se predložiti kad je bio prestao lijepiti isječke u svoju knjigu izvoda, da slijedeća dva sata posveti uređivanju sobe i tako omogući čovjeku da se u njoj osjeća ugodnije. Kako nije mogao reći da molba nije opravdana, ode prilično tužna lica u spavaću sobu i ubrzo se vrati, vukući za sobom veliku limenu škrinju. Postavivši je nasred sobe, sagne se i podiže poklopac. Tada spazih da je dobra trećina škrinje bila prepuna raznih svežnjeva papira, vezanih crvenom vrpcom u posebne fascikle. — To su vam dosjei o raznim slučajevima, Watsone — reče mi gledajući me vragoljasto. — Kad biste znali što je sve u ovoj škrinji, zatražili biste, čini mi se, da neke od njih povadim, umjesto da stavljam druge. — To su, dakle, izvještaji o vašem prijašnjem radu? — upitah ga. — Upravo sam želio da dođem do bilježaka i o tim slučajevima. — Da, dragi moj, davno su se dogodili ti slučajevi, prije nego što se moj biograf sjetio da me veliča. — I on poče vaditi iz škrinje svežanj za svežnjem, milujući ih skoro nježno. — Nisu sve to sami uspjesi, Watsone — reče on — ali ima među njima i pokoji lijep malecni problem. Ima tu različitih izvještaja: o Tarletonovim umorstvima, o slučajevima Wambery, o pustolovinama ruske starice, o neobičnoj aferi s aluminijskom štakom i potpun izvještaj o drvenoj Ricolettijevoj nozi i o njegovoj gnusnoj ženi. A ovdje ... ah, sve je zaista bilo pravo istraživanje. On turi ruku do dna škrinje pa izvadi malenu drvenu kutiju u kakvoj se obično drže dječje igračke. Izvuče komad zgužvana papira, staromodni mjedeni ključ, drveni klin na kojem je bilo namotano klupko konopca, i tri zarđale stare metalne ploče. — Lijepo, dragi moj, zar ne? Što mislite o toj gomili? — upita me smijući se izrazu mog lica.
PRAETORIOUS 90 — To je doista neobična zbirka. — Vrlo neobična; a priča, koja je s njom u vezi, iznenadit će vas, toliko je neobična. — Imaju li ovi predmeti možda historijsko značenje? — Toliko, da su i oni sami već historija. — Što razumijevate pod tim? Sherlock Holmes ih izvadi komad po komad i stavi ih jedan pored drugoga na rub stola. Zatim se zavali ponovo u naslonjač, pa ih stade promatrati očima koje su sijale od zadovoljstva. — To je — reče on — sve što sam sačuvao da bi me podsjećalo na doživljaj s »Ritualom porodice Musgrave«. On mi je još prije, nekoliko puta, spominjao taj slučaj, ne ulazeći nikad u pojedinosti. — Radovao bih se — rekoh — kad biste mi htjeli taj slučaj pobliže izložiti. — Ah, da, ne dirajmo u taj darmar — reče mi nestašno. — Uostalom, nadam se da mi vaša urednost, Watsone, neće zbog njega mnogo zamjeriti. S druge strane, bilo bi mi drago kad biste svoje anale nadopunili i ovim slučajem, jer me on podsjeća na izvještaje o krivičnim djelima počinjenim ne samo u ovoj zemlji, nego, u to sam uvjeren, i u mnogim drugim zemljama. Svaka bi zbirka prikaza mojih sitnih poduhvata ostala nepotpuna, ako se ne bi u njoj našao i prikaz tog sasvim neobičnog slučaja. Sjećate li se kako su mi slučaj s »Glorijom Scott« i razgovor s onim nesretnikom, o čijoj sam vam sudbini pričao, prvi put usmjerili pažnju na poziv koji mi je kasnije postao glavnom djelatnošću. Sad me, međutim, promatrate u svjetlu vremena kad mi se ime pročulo naširoko i nadaleko i kad sam općenito priznat, kako u javnosti, tako i u službenim krugovima, kao posljednja instancija u svim sumnjivim slučajevima. Već tada, kad ste me upoznali, za vrijeme onog slučaja koji ste obradili u »Grimiznoj studiji« bio sam uspostavio značajne veze od kojih, međutim, nisam imao velikih koristi. Stoga ne možete ni pojmiti koliko mi je u početku bilo teško i kako sam dugo morao čekati dok se
PRAETORIOUS 91 nisam uspio probiti. Kad sam prvi put došao u London, stanovao sam u Montague Streetu, u neposrednoj blizini Britanskog muzeja. Čekajući da se zaposlim, proučavao sam mnoge grane nauke koje su me mogle osposobiti za što uspješniju djelatnost. Tu i tamo dobio bih koji slučaj, zahvaljujući uglavnom preporukama starih školskih drugova, jer se za posljednjih godina studija prilično govorilo o meni i o mojim metodama. Treći od tih slučajeva bio je »Ritual porodice Musgrave« koji je, s obzirom na interesiranje, izazvano neobičnim nizom događaja, upravo prvi korak prema mom sadašnjem položaju. Reginald Musgrave studirao je u istom koledžu u kojem sam i ja studirao. ali naše je poznanstvo bilo površno. Drugovi ga nisu voljeli, iako mi se uvijek činilo da je ono što je u njemu nalikovalo na oholost, zapravo bio pokušaj da prikrije svoje do krajnosti urođeno nepovjerenje. Bio je to čovjek izrazito aristokratskog izgleda, mršav, prćasta nosa i krupnih očiju, mlitava, ali učtiva držanja: čist izdanak jedne od najstarijih porodica u Kraljevini, iako one mlađe grane koja se nekada, još u šesnaestom vijeku, odijelila od sjevernih Musgravea i nastanila se u Zapadnog Sussexu, ondje gdje sada kuća hurlstonskog veleposjednika predstavlja, tako reći, najstariju nastanjenu kuću u tome okrugu. Za nj kao da se bilo prilijepilo nešto od rodnog mjesta, jer mu se nikad nisam zagledao u blijedo, izrazito lice ili u držanje glave, a da ga nisam doveo u vezu s nadsvođenim hodnicima, s kamenim stupčićima posred prozora i sa svim ostalim poštovanja dostojnim ostacima feudalnog zamka. Ponekad bismo se upuštali u razgovor, i, koliko se sjećam, često bi pokazivao upornu radoznalost za moj način promatranja i zaključivanja. Nakon studija nisam ga uopće vidio pune četiri godine, dok jednoga dana nije ušao u moju sobu u Montague Street. Bio se malo izmijenio. Sad je bio odjeven kao mladić koji drži do mode, — uvijek je bio pomalo gizdavac — ali je bio sačuvao ono isto mirno, uglađeno držanje kojim se isticao i prije. »Što je s tobom, Musgrave?«, upitah ga, pošto se srdačno rukovasmo. »Vjerojatno si čuo za smrt mog jadnog oca«, reče, »Pokopali smo ga
PRAETORIOUS 92 otprilike prije dvije godine. Otada, naravno, morao sam upravljati posjedom Hurlston, a kako sam uz to još i odbornik u svome kotaru, bio sam mnogo zaposlen. O tebi, Holmes, čuo sam da si one svoje sposobnosti, kojima smo se uvijek divili, počeo primjenjati i u praksi.« »Točno«, rekoh »Živim od onog umnog rada koji najviše odgovara mojoj prirodi.« »Drago mi je što to čujem, jer će mi tvoj savjet sada biti izvanredno dragocjen. Kod nas u Hurlstonu događaju se sad neobične stvari koje policija ne zna objasniti. Riječ je o jednoj zaista neobičnoj i neobjašnjivoj pojavi.« — Možete zamisliti, Watsone, s kakvom sam radoznalošću gutao njegove riječi. Činilo mi se, naime, da sam konačno nadomaku upravo sretnoj prilici za kojom sam toliko čeznuo kroz sve te naredne mjesece. U dubini bio sam uvjeren da bih mogao uspjeti u onome u čemu drugi nisu uspjeli i da mi se sada pruža prilika da to i dokažem. »Molim te, izloži mi potanko stvar«, uzviknuh. Reginald Musgrave sjede nasuprot meni i zapali cigaretu koju sam mu bio ponudio. »Treba da znaš«, reče, »da sam ja, iako neženja, u Hurlstonu prisiljen držati mnogo posluge, jer je zapušteno imanje, pa mu treba mnogo ruku da bi opstalo. Osim toga, posjedujem i jedno lovište, pa u mjesecima kad se love fazani stiže obično na nekoliko dana mnogo gostiju. Kad ne bih držao tu poslugu, sve bi to otpalo. Imam svega osam služavki, kuhara, upravitelja doma, dva sobara i jednog slugu. Vrt i konjušnica, naravno, imaju posebnu poslugu. Od sve posluge najduže je bio u službi upravitelj Brunton. Još kao mlad, nezaposlen učitelj dobio je prvo mjesto kod moga oca, a kako je bio čovjek velikih radnih sposobnosti i dragocjenih moralnih osobina, brzo je postao od neprocjenjive vrijednosti u našem gospodarstvu. Bio je to stasit, naočit čovjek, divna lica. Iako je kod nas proveo punih dvadeset godina, sada mu nije više od četrdeset godina. Čudno je da je čovjek takvih osobina i takvih sposobnosti, koji je govorio nekoliko jezika i svirao gotovo na svim muzičkim instrumentima, tako dugo ostao zadovoljan svojim mjestom. Pretpostavljam da mu je posao bio
PRAETORIOUS 93 ugodan pa nije bio raspoložen da mijenja službu. Upravitelja Bruntona sjeća se svatko tko nas je ikada posjetio. Ali, taj uzorni službenik imao je i jednu grešku — bio je priličan Don Juan. Shvatit ćeš da se takav čovjek lako snalazio u toj ulozi u našem mirnom provincijskom kraju. Dok je bio oženjen, sve je bilo u redu, ali kada je postao udovac, nije više bilo kraja nezgodama. Prije nekoliko mjeseci smo se ponadali da će se ponovo skrasiti, jer se bio vjerio s Rachelom Howells, našom drugom sobaricom, ali ju je ubrzo ostavio i počeo da ide sa Janetom Tregellis, kćerkom glavnog čuvara lovišta. Rachela, vrlo dobra djevojka, ali razdražljive velške naravi, razboli se potom od akutne upale mozga i sada hoda — ili je barem još jučer hodala — po kući užarenih crnih očiju, kao sjena nekadašnje djevojke. Bila je to u Hurlstonu prva drama; ali za njom je ubrzo došla i druga koja je potisnula prvu; sramotno držanje upravitelja Bruntona dovelo je do njegova otpuštanja s posla. Evo kako se to dogodilo. Napomenuo sam da je taj čovjek bio vrlo inteligentan. Ta ga je velika inteligencija upravo i upropastila, jer je kako se činilo, pobudila u njemu nezasitnu radoznalost pa se počeo zanimati za stvari za koje nikako nije trebalo da se zanima. Nisam imao pojma dokle će ga to dovesti, sve dok mi, nedavno, puki slučaj nije otvorio oči. Rekao sam da se imanje doimalo raštrkano. Jedne noći, posljednjeg tjedna, upravo u četvrtak, nisam mogao zaspati, jer sam poslije večere nepromišljeno popio šalicu jake crne kave. Budući da sam se borio s besanicom do dva sata ujutro, shvatim da od spavanja nema ništa, pa ustanem i zapalim svijeću u namjeri da nastavim čitati roman koji sam već bio počeo čitati. Međutim kako mi je knjiga bila ostala u biljarskoj sali, navučem kućni kaput i pođem po knjigu. Da bi stigao u biljarsku salu, morao sam sići jednim odvojkom stepenica i stići do kraja hodnika koji je vodio u knjižnicu i oružnicu. Možeš zamisliti koliko sam se iznenadio kad sam ugledao kako na kraju hodnika, kroz otvorena vrata knjižnice, treperi nekakvo svjetlo. Znao sam da sam ugasio svjetiljku i pozatvarao sva vrata prije nego što sam legao! Naravno, u prvi mah pomislih da je netko provalio u kuću.
PRAETORIOUS 94 Kako su zidovi hodnika doma bogato ukrašeni trofejima starog oružja, pograbim jedno, neku ubojnu sjekiru, pa, ostavivši svijeću za sobom, priđem na vrhovima prstiju do kraja hodnika i povirim kroz otvorena vrata. U knjižnici se nalazio upravitelj Brunton. Sjedio je, potpuno odjeven, u tapeciranom naslonjaču i na koljenima držao list papira nalik na mapu. Duboko zamišljen podupro je čelo rukom. Bio sam zanijemio od iznenađenja pa sam ga, zastavši kao ukopan, promatrao iz mraka. Pri svjetlu male svijeće na rubu stola vidio sam ga jasno. Dok sam ga promatrao, najednom ustade i pođe prema pisaćem stolu, koji se nalazio po strani, pored zida, otključa ga, izvuče ladicu i izvadi nekakav papir. Potom se vrati na prijašnje mjesto, razastre papir na rub stola pored svijeće i počne ga pažljivo proučavati. Bio sam toliko ogorčen tim bezobzirnim rovanjem po našim porodičnim dokumentima, da sam koraknuo prema stolu, a Brunton onda podiže glavu i spazi me na vratima. Odmah ustade, sav crven u licu od straha i gurnu u njedra papir nalik na mapu, u koji se bio zadubio. »Tako!«, viknuh. »Tako vi, dakle, uzvraćate naše povjerenje u vas. Od sutra niste više u mojoj službi.« On mi se nakloni s izrazom potpuno slomljena čovjeka i bez riječi strugnu pokraj mene. Svijeća se još nalazila na stolu pa pogledah kakav je to papir Brunton bio izvadio iz ormara. Na moje iznenađenje dokument je bio sasvim beznačajan; običan prijepis pitanja i odgovora, umetnut u davno uputstvo prozvano »Musgraveski ritual«, upravo opis obreda koji je uobičajen već vjekovima u našoj obitelji pa ga svaki Musgrave mora upoznati već u najranijoj mladosti, zapravo dokument potpuno privatan, koji može, eventualno, zanimati arheologa, kao, na primjer, i naši stjegovi s grbovima i razno vatreno oružje, ali bez ikakve praktične vrijednosti. »Dobro će biti da se kasnije vratimo na taj papir«, rekoh ja. »Možemo, ako baš smatraš da je to zaista potrebno«, odgovori zbunjeno, kao da oklijeva. »Da nastavim, dakle, svoj iskaz. Zaključao sam pisaći stol, upotrijebivši ključ koji je Brunton bio ostavio, i već sam htio krenuti u svoju sobu, kad, na svoje iznenađenje, ugledah pred sobom upravitelja
PRAETORIOUS 95 koji se vratio. »Gospodine Musgrave«, povika promuklo, sav uzbuđen. »ja tu sramotu ne mogu otrpjeti. Uvijek sam se ponosio svojim društvenim položajem. Umrijet ću od stida. Moja će krv pasti na vašu glavu, gospodine, ako me sad otjerate. Ako me poslije onoga što se dogodilo više ne možete zadržati u službi, dopustite mi bar, tako vam boga, da vam ja dadem otkaz i ostanem još mjesec dana kako bi pred svijetom izgledalo kao da odlazim po svojoj volji. To bih još mogao podnijeti, gospodine Musgrave, ali nikako da pred cijelim svijetom budem jednostavno istjeran.« »Ne zaslužujete, Bruntone, baš mnogo obzira«, odgovorih mu. »Ponijeli ste se nedostojno, ali ipak, s obzirom na vašu dugu službu u našoj porodici, ne bih vas htio izlagati ruglu javnosti. Mjesec dana je ipak suviše. Ostanite još tjedan dana, a onda obrazložite svoj odlazak kako god hoćete.« »Zar samo tjedan dana, gospodine?«, povika on očajnim glasom. »Dva tjedna, recite bar dva.« »Tjedan dana i nikako duže«, ponovih »i to je još, s obzirom na vaše vladanje, suviše blaga kazna.« On se izgubi iz sobe pognute glave, kao slomljen čovjek. Slijedeća dva dana vrlo je marljivo obavljao svoje dužnosti. Nisam ni sa čime pokazivao da sam mu otkazao, pa sam, donekle radoznalo, htio vidjeti kako će on to prikrivati. Međutim, trećeg dana, poslije doručka, nije se pojavio da, kao obično, primi od mene naređenje za taj dan. Izlazeći iz blagovaonice slučajno naiđoh na služavku Rachelu Howells. Rekao sam ti da se nedavno bila tek malo oporavila od bolesti. Kako je bila još blijeda i slabunjava, zamjerih joj što je navalila na posao. »Trebalo bi da još ležite«, rekoh. »Vratite se na dužnost kad budete snažniji.« Lice joj je imalo tako neobičan izraz da mi se učini kao da nije sasvim pri svijesti.
PRAETORIOUS 96 »Osjećam se dovoljno snažnom, gospodine Musgrave«, reče mi. »Vidjet ćemo što će reći liječnik«, odgovorih. »Morate odmah prestati raditi, a čim siđete, recite Bruntonu da ga želim vidjeti.« »Upravitelj je otišao«, reče ona. »Otišao! Kamo je otišao?« »Jednostavno je otišao i nitko ga više nije vidio. Nema ga u njegovoj sobi. Ah, da, on je otišao — otišao je!« I ona ustuknu, osloni se leđima o zid pa prasnu u smijeh. Iznenađen djevojčinim histeričnim napadom, odjurih do zvonca da zovem u pomoć. Djevojku, koja je još vrištala i jecala, odvedoše u njenu sobu, a ja počeh ispitivati što je s Bruntonom. Da je nestao, o tome nije bilo sumnje. U njegovu krevetu nije spavao nitko od časa kad se noćas povukao u sobu: nitko ga više nije vidio, pa je bilo teško shvatiti kako je uopće otišao iz kuće, kad su i prozori i vrata tog jutra bili zaključani i zatvoreni, dakle u istom stanju u kojem su bili ostavljeni sinoć. U sobi su nađeni, osim odijela, i sat, pa čak i novac: jedino nije bilo crnog odijela koje je obično nosio. Nestale su bile i papuče, ali su cipele stajale u kutu. Pitali smo se gdje je Brunton i što se dogodilo s njime. Pretresosmo, naravno, cijelu kuću, od podruma do potkrovlja, ali Bruntonu ni traga. Kao što sam napomenuo, naša je stara kuća pravi labirint, pogotovu njeno najstarije krilo, koje je sada nenastanjeno, ali, iako smo pregledali svaku prostoriju, nismo uspjeli ući u trag Bruntonu. Nisam mogao shvatiti zašto je otišao bez svoje imovine. Bilo mi je jasno da se negdje sklonio, pa sam se pitao gdje bih ga mogao naći. Pozvah u pomoć i mjesnu policiju, ali ga oni nisu uspjeli pronaći. Mada je noćas padala kiša, pa nije bilo vjerojatno da je izišao iz kuće, pregledasmo travnjak i sve staze oko kuće, ali nigdje mu nije bilo traga. Eto, tako su stajale stvari, kad se odjednom dogodi nešto potpuno novo što nam odvrati pažnju od tajnovitog nestanka bivšeg upravitelja. Rachel Howells, čas u bunilu, čas u histeričnom napadu, bila je puna dva dana toliko bolesna, da smo morali uzeti bolničarku da pazi na nju noću. Ta je bolničarka, treće noći nakon Bruntonova nestanka, uvjerena da je bolesnica mirno usnula, malo zadrijemala u naslonjaču, a kad se rano ujutro probudila, utvrdila je da je postelja prazna, prozor otvoren, a bolesnici ni traga ni glasa. Odmah su me probudili i ja
PRAETORIOUS 97 krenuh s dvojicom slugu u potragu za nestalom djevojkom. Pravac kojim je bila otišla nije bilo teško otkriti. Od prozora pa preko travnjaka do samog ruba ribnjaka slijedili smo bez teškoća otiske nogu, ali ondje su se bili izgubili, pa smo otišli do staze posute šljunkom kojom se izlazi s našeg imanja, ali ni ondje ne pronađosmo ništa. Kako je ribnjak dubok osam stopa, možeš zamisliti kakvi su nas osjećaji obuzeli kad smo utvrdili da je trag jadne pomahnitale djevojke nestao na obali ribnjaka. Bacismo, naravno, odmah mrežu, ne bismo li pronašli mrtvo djevojčino tijelo ali i taj je pokušaj bio uzaludan. Izvukosmo na površinu samo jedan neobičan predmet: nekakvu platnenu vreću s hrpom zarđala metala, kojemu se nije mogla razabrati boja, i nekoliko tankih oblutaka stakla. Taj neobični nalaz bio je sve što smo uspjeli izvući iz ribnjaka, a o Racheli Howells i Richardu Bruntonu, mada smo sve prevrnuli, nismo uspjeli doznati baš ništa. Policija je nemoćna, pa sam, eto, došao k tebi. Ti si mi posljednja nada. — Zamislite, Watsone, koliko sam samo pažljivo slušao tu neobičnu priču. Nastojao sam da povežem pojedine njene dijelove, da bih otkrio nekakvu zajedničku nit. Upravitelj je bio nestao. I djevojka je nestala. Ona je voljela upravitelja, a zatim je imala razloga da ga mrzi. Ona je velške krvi, vatrene i strasne naravi, pa se nakon njegova nestanka strahovito uzrujala. Možda je bacila u ribnjak vreću s onim čudnim sadržajem. To bi bile sve činjenice koje se mogu uzeti u razmatranje, ali nijedna ne zadire u srž same stvari. Što predstavlja polaznu točku u tom lancu događaja? Samo odgovor na to pitanje, može riješiti tu zagonetku i razmrsiti klupko. — Moram vidjeti taj »Ritual porodice Musgrave« — rekoh. — Zašto je za njim posegao tvoj upravitelj, čak i po cijenu da izgubi službu? — Taj naš obred prilično je glupa stvar — odgovori mi Reginald — ali mu treba, ako ni zašto drugo, a ono zbog njegove starosti odati počast. Evo ti prepisa pitanja i odgovora, ako ga namjeravaš proučiti.
PRAETORIOUS 98 I on mi predade isti ovaj papir koji imam sad ovdje, Watsone, ovaj neobični katekizam koji svaki Musgrave mora proučiti ako želi položiti ispit kad dođe u godine da bi stekao vlastelinska prava. Pročitat ću vam pitanja i odgovore: — Čije je to bilo? — Onoga koji je nestao. — Čije će to biti? — Onoga koji dođe iza onoga koji je nestao. — Kojega je mjeseca to bilo? — Šestoga u prvom. — Gdje je bilo tada sunce? — Iznad hrasta. — A gdje je bila sjena? — Pod brijestom. — Na koju se stranu odmaklo sunce? — Na sjever s deset prema deset, na istok s pet prema pet, na jug s dva prema dva, na zapad s jedan prema jedan, i tako neka bude i dalje. — Što ćemo dati za to? — Sve što je naše. — Zašto ćemo to dati? — Jer imamo povjerenja. — Original nema datuma, ali je pravopis iz sredine sedamnaestog stoljeća — primijetio je pri tom Musgrave i dodao: — Bojim se, međutim, da ti to pri odgonetavanju ove misterije neće biti od velike koristi. — To nam ipak — rekoh ja — pruža priliku da odgonetnemo drugu jednu tajnu koja ima veće značenje nego ona prva. Možda rješenje druge povlači za sobom rješenje prve. Oprosti mi, Reginalde, što ću ti reći da meni taj tvoj upravitelj izgleda vrlo pametan čovjek, pronicaviji od deset generacija svojih gospodara.
PRAETORIOUS 99 — Ne razumijem te — reče mi Musgrave. — Meni taj papir nema nikakva praktična značenja. — A meni ima još i kakvo praktično značenje. Čini mi se da je i Brunton mislio tako. On je, po svoj prilici, vidio taj papir i prije nego što si ga ti noćas zatekao u knjižnici. — To je sasvim moguće. Nismo ga naročito skrivali. — Čini mi se da je, kad si ga ti zatekao, htio samo osvježiti svoje pamćenje. On je imao, koliko sam razumio, i neku vrst plana ili geografske karte, koju je sravnjivao s rukopisom i odmah strpao u njedra kad si se ti pojavio. — Tako je. Ali, čemu mu je mogao poslužiti taj naš stari porodični rukopis, i šta znače sva ta trabunjanja u njemu? — Mislim da to nije baš teško objasniti — rekoh mu. — Ako si sporazuman, krenut ćemo prvim vlakom u Sussex, pa ćemo tamo malo dublje ući u stvar. To isto popodne bili smo obojica u Hurlstonu. Vidjeli ste, možda, slike i čitali opise te znamenite stare građevine. Stoga ću se ograničiti samo na to da napomenem da je građena u obliku slova L, pri čemu duži krak predstavlja moderniji dio, a kraći staru jezgru iz koje se razvio duži krak. Nasred starog dijela nalaze se oniža ulazna vrata s teškim okvirom na čijem je gornjem dijelu dlijetom urezan datum 1607. Međutim, stručnjaci se slažu da su grede i kameni radovi mnogo stariji od urezanog datuma. Zbog pretjerano debelih zidova i malih prozora tog dijela zamka, porodica je, negdje u prošlom stoljeću, bila primorana da dozida novo krilo, pa se sada staro koristi kao skladište i podrum, ako se uopće koristi. Kuća je okružena divnim parkom sa starim drvećem, a ribnjak u blizini drvoreda o kojem je govorio moj klijent, daleko je oko dvije stotine jardi od zgrade. Ubrzo sam se uvjerio da ne postoje tri posebne tajne, već samo jedna, i da ću, ako pravilno protumačim tekst porodičnog rituala, dobiti putokaz koji će mi otkriti istinu o upravitelju Bruntonu i služavci Howells. Zato sam u tom pravcu usmjerio svu svoju djelatnost. Zašto je taj službenik toliko nastojao proniknuti u drevnu formulu? Očito zato što je u njoj vidio nešto što je bilo izmaklo svim dotadašnjim
PRAETORIOUS 100 pokoljenjima stare vlastelinske obitelji i što je očekivao iz toga nekakvu korist. Ali, što je to moglo biti i kako je to utjecalo na njegovu sudbinu? Čim sam pročitao ritual, bilo mi je savršeno jasno da se označene mjere odnose na neko mjesto koje ima u vidu ostali tekst dokumenta, a bilo mi je jasno i da ćemo, ako pronađemo mjesto, moći doznati u čemu je zapravo tajna misterije koju su stari Musgravei držali potrebnim da zamrse tako čudno. U početku imali smo na raspolaganju dva putokaza: hrast i brijest. Što se tiče hrasta nije bilo nikakve sumnje. Ravno pred pročeljem kuće, s lijeve strane kolskog prilaza, stajao je među drugim hrastovima, kao njihov praotac, najveličanstveniji hrast što sam ga ikad vidio. — Taj se hrast nalazio na tom mjestu i u vrijeme kad je sastavljen vaš ritual — rekoh Reginaldu dok smo kolima prolazili kraj njega. — Možeš biti siguran da se nalazi na tom mjestu još od pohoda Normana — odgovori mi on. — Obujam mu iznosi 23 stope. Sad mi je bila osigurana polazna točka. — Imate li ovdje kakvih starih brijestova? — Nekada je tamo stajao jedan drevni brijest, ali je prije desetak godina udario u nj grom, pa smo preostali trupac posjekli. — A znaš li gdje se nalazio taj drevni brijest? — Znam. Znam sasvim sigurno. — Ima li ovdje još brijestova? — Od starih nema nijednog, ali ima mnogo bukava. — Htio bih vidjeti mjesto gdje je rastao onaj drevni brijest. Bili smo se dovezli lovačkim kolima do zamka, ali nismo ušli u nj, jer me je moj klijent odmah poveo do mjesta na travnjaku gdje je nekada rastao brijest. Bilo je to, otprilike, napola puta između kuće i hrasta. Moja je istraga, kako se činilo, napredovala. — Pretpostavljam da se ne može utvrditi koliko je brijest bio visok? — upitah.