nisam rekla. Kada se to pročulo, ljudi jesu piljili, ali je to bila vrsta
pogleda koje sam mogla da podnesem. Mi smo primili dečaka u svoj
dom. On nam je to vratio time što me je pretukao i opljačkao. Bila
sam vrsta žrtve koju je grad mogao da shvati,"
"Ne mogu vam reći koliko mi je žao", rekao sam.
"Junis." Zvučala je zbunjeno. "Zašto me je zaboga zvao Junis?"
Nisam odgovorio.
"Vi znate za tu podzemnu sobu u kojoj su ga roditelji držali kao
zatvorenika. Šta još znate? Imate li neku ideju zašto me je zvao
Junis?"
Njen glas je bio tako željan odgovora, da sam samo čuo sebe
kako govorim: "Da."
"Recite mi."
"Da li ste sigurni da želite da čujete odgovor?"
"Isto onoliko koliko su vama potrebni odgovori."
Oklevao sam. "Njegova majka se zvala Junis."
Gospođa Garner je zaječala.
"To što kažete, zvuči kao da je on kažnjavao..."
"Svoju majku. Kažnjavao je svoju majku. Bože, pomozi mi!"
Glas joj se prekinuo u očaju. "Povredite ga. Zapamtite svoje
obećanje. Kada ga pronađete, povredite ga."
"Imate moju reč."
201
Glava 4.
Idući ka svojim kolima, trudio sam se da gospođa Garner ne vidi
moju obeshrabrenost.
"Kada ga pronađete", rekla je. Ali ja više nisam verovao da ću
ga pronaći. Bez informacija o tome gde je Lester Dant otišao te noći,
nisam imao ni najmanju ideju o tome šta da činim sledeće. Što je još
gore, nisam video svrhu svog truda. Lester je bio poremećenija osoba
nego što su to informacije FBI-a otkrivale. Više nisam mogao da
verujem da bi on ostavio Kejt i Džejsona u životu.
Tugujući za njima, iznenada, sedeći za volanom svog auta, upao
sam u krizu. Mržnja se borila sa tugom. "Povredite ga", molila je
gospođa Garner. Da, treba ga povrediti, mislio sam. Gnevan, vozio
sam pored brižljivo održavanih travnjaka i otmeno oblikovanih živih
ograda. Stigao sam do raskrsnice koja je vodila na četiri strane i
skrenuo ulevo. Bez nekog razloga. Besciljno.
Vozio sam tim nasumično odabranim pravcem, prilično dugo,
krstareći naprednim farmerskim gradom, sve dok nisam shvatio da
prolazim pored određenih kuća i radnji možda po peti ili šesti put.
Zamor me je konačno savladao, učinivši da se zaustavim kod motela
koji se zvao "Putnička oaza" i koji se nalazio na ivici grada.
Bilo je blizu pet sati poslepodne, ali se meni činilo da je skoro
ponoć dok sam nosio svoje kofere i ranac u sobu koja je imala pogled
na prostor za parkiranje. Previše iscrpljen da bih zagledao spartanski
smeštaj, vratio sam se do kola po svoj štampač i laptop kompjuter.
Pitao sam se zašto sam se mučio da ih ponesem. Samo su zauzimali
prostor. I nisam ih koristio.
Možda je vreme da idem kući, pomislio sam.
U Denveru bi trebalo, po vremenskoj razlici, da je dva sata
manje. Podigao sam telefonsku slušalicu.
"Pejnova detektivska agencija", rekao je poznati muški glas.
"Sami se javljate na telefon?"
Pejn nije odgovorio za trenutak. "En ima zakazano kod lekara."
202
En, njegova supruga, u isto vreme bila je i njegova sekretarica.
"Kako si ti, Bred?"
"Zar je moj glas tako prepoznatljiv?" Zamislio sam tog krupnog
čoveka pored njegovog akvarijuma sa zlatnim ribicama.
"Razmišljao sam o tebi. Kada si prošli put pozvao, bio su u
Južnoj Dakoti. Rekao si da ćeš se ponovo javiti, ali nisi. Brinuo sam
se. Šta radiš u..." Mogao sam čuti kako Pejnovi prsti udaraju po
tastaturi kompjutera.
"'Putničkoj oazi' u Loganvilu, u Ohaju?"
"Zvuči kao da imaš novi kompjuterski program."
"Eto, zanimam se. Šta ti tamo radiš?"
"Odustajem."
"Žao mi je što to čujem. Shvatio sam da dok god si u pokretu,
nećeš sebi naškoditi. Ništa nisi saznao, pretpostavljam."
Zabrinuto sam seo na krevet.
"Upravo suprotno. Previše toga sam saznao. Ali me to nigde nije
dovelo."
"Osim u 'Putničku oazu' u Loganvilu, u Ohaju."
Pejn je pokušao da to zvuči poput šale, ali mu to nije uspelo.
"Nadao sam se da ću pronaći neku vrstu obrasca", rekao sam
preko telefona.
"Ponekad nam je obrazac pred očima. Samo ga mi ne
prepoznajemo"
"Da, ali, obrasci koje sam primetio ne vode nikuda." A onda mi
je do svesti doprlo nešto što je Pejn rekao - ozbiljan način na koji je
to rekao. "Rekao si da En ima zakazano kod lekara? Je li sve u
redu?"
"Videćemo." Oklevao je. "Pronašli su neku izraslinu na njenim
grudima, ali to može biti i samo cista. Lekari rade biopsiju."
Uzdahnuo sam umorno.
"Pomoliću se. "
"Hvala."
"Pre nego što je sve ovo počelo, nikada ne bih rekao tako nešto."
"Da ćeš se pomoliti za nekog?", pitao je.
203
"U poslednjih nekoliko dana imao sam prilike da razgovaram sa
nekoliko sveštenika i sa vrlo pobožnom, vrlo pristojnom gospođom.
Pretpostavljam da se nešto od njihovih stavova prikačilo i za mene.
Problem je u tome što sam dosta saznao i o čoveku koga su roditelji
pretvorili u čudoviše. O Lesteru Dantu."
"Sada veruješ da on postoji."
"Oh, sigurno da verujem da on postoji. Neka mi Bog pomogne."
"To je još jedna molitva", rekao je Pejn.
"Sutra ću krenuti kući. I telefoniraću ti čim stignem. Možda ćete
do tada imati rezultat biopsije."
"Možda." Pejnov glas je delovao obeshrabreno. "Želim ti
bezbedno putovanje."
Promumlao sam, "Hvala" i spustio slušalicu.
Molim Te Bože, daj da njegova supruga bude zdrava, mislio
sam.
Legao sam na krevet i sklopio oči. Draperije su sprečavale
prodiranje kasnog popodnevnog svetla. Želeo sam da spavam
zauvek.
Molim Te Bože, nadam se da nisi dozvolio da Kejt i Džejson
pate.
Nisam mogao, a da ne mislim o dobrim i lošim stvarima koje
religija može učiniti ljudima. Nisam mogao, a da ne mislim o Lesteru
Dantu koji beži iz jedne crkve i pojavljuje se u drugoj i...
204
Glava 5.
Šokiran idejom koja mi je pala na pamet, seo sam na krevet. A
onda sam ustao, sav uzbuđen, razmišljajući o nečemu što mi je Lester
Dant, dok je glumio da je moj brat, rekao pre više od godinu dana.
"Dok sam lutao od grada do grada, naučio sam da je jednostavan
način da se dobije besplatan obrok, da se pojaviš na crkvenim
druženjima posle službi nedeljom pre podne."
Isuse, mislio sam, pa on mora da je nastavio da radi ono što je
funkcionisalo. Sigurno je otišao u drugu crkvu u drugom malom
gradu. Pejn je bio u pravu. Obrazac je bio prisutan. Samo ga ja nisam
prepoznao.
U žurbi sam postavio svoj kompjuter i štampač na sto pored
kreveta. Iskopčao sam priključak za telefon koji se nalazio u sobi i
prikačio sopstvenu telefonsku liniju, povezujući je sa svojim
kompjuterom. Onda sam uključio kompjuter i izvršio potrebne
izmene sa novog telefonskog broja u Denveru, u broj koji se koristio
u oblasti Loganvila, kako bih mogao pristupiti Internetu.
Zatim sam se konektovao na Internetovu geografsku mapu i sebi
odštampao mapu Ohaja, a, takođe, i mape država oko Ohaja -
Mičigena, Indijane, Kentakija, Zapadne Virdžinije, i Pensilvanije.
Ono što je meni bilo potrebno bila je lista malih gradova. Dant je
sigurno izbegavao velike gradove. Bio sam siguran u to. Nakon
glatkih greda i blizine svega što ga je okruživalo dok je bio zatvoren
u podzemnoj sobi, verovao sam da se on morao užasavati
pretrpanosti velikih gradova.
Mape su mi pružile stotine imena. I previše da bih od toga imao
neke koristi, ali to je bio tek početak. Učinio sam listu mnogo
praktičnijom eliminišući imena gradića koji su se nalazili u
najudaljenijim krajevima ostalih država. A zatim sam listu još
smanjio, eliminišući Indijanu, ubeđen da bi Dant izbegavao da se
vrati tamo gde je bio zatvoren. Tako su na listi ostali Ohajo, Mičigen
205
na severu, Kentaki i Zapadna Virdžinija na jugu, i Pensilvanija na
istoku.
Ali, ja nisam tražio imena malih gradova u tim državama. Ono
što sam tražio bila su imena crkava u tim gradovima. U Internetovom
podeoku "Tragati za", otkucao sam "Crkve u Ohaju". Na ekranu se
pojavila lista, zajedno sa lokacijama crkava i vebsajt adresama.
Usaglasio sam ih sa imenima gradova na svojoj listi. Isto sam uradio
u pogledu crkava u Kentakiju, Zapadnoj Virdžiniji, Pensilvaniji, i
Mičigenu, Eliminisao sam svaku crkvu koja je u svom nazivu nosila
ime nekog sveca, ubeđen da bi Dant izbegavao katoličke,
anglikanske i grčke pravoslavne crkve. Njemu su njihova teologija i
obredi bili nepoznati. Treba mi spisak protestantskih zajednica,
razmišljao sam, i onda mogu...
Prekinulo me je glasno kucanje na vratima.
Okrenuo sam glavu u tom pravcu.
Sunčevo svetlo je davno izbledelo iza draperija. Pogledao sam
na svoj sat. Prošlo je skoro sedam sati. Skazaljke sata su se nalazile
blizu ponoći.
Glasno kucanje se ponovilo. "Gospodine Dening?" - čuo se
upitni muški glas.
Kada sam ustao, bolele su me noge od tako dugog sedenja.
Otišao sam do vrata, pogledao kroz majušnu špijunku, i video
starijeg čoveka u sakou sa kravatom. Zadržao sam sigurnosni lanac
na vratima, kad sam ih otvorio, i provirio kroz prostor od pet inča.
"Šta je bilo?"
Treptao sam od ukočenog snopa svetla na parkiralištu.
"Samo sam hteo da proverim da li je sve u redu. Naš kompjuter
pokazuje da ste vi na telefonu još od pet sati posle podne, ali kada
sam pokušao da pristupim liniji kako bih proverio da niste zaspali i
odložili slušalicu pored telefona, sve što sam čuo je bio isprekidani
zvuk zauzete linije."
"Završavao sam neki propušteni kancelarijski posao."
Čovek je izgledao zbunjen.
206
"Na Internetu", rekao sam pokazujući prema svom kompjuteru
na stolu u uglu, a tek kasnije sam shvatio da ga on nije mogao videti.
Čovek je delovao još zbunjenije.
"Vi imate broj moje kreditne kartice", rekao sam. "Rado ću
platiti sve telefonske troškove."
"Samo sam hteo da proverim da li je sve u redu."
"Ne može biti bolje."
"Želim vam prijatno veče."
On je otišao, a ja sam postao svestan pulsiranja u svojoj glavi, i
grčeva u svom stomaku. Kroz pukptinu na. vratima, video sam
upadljivo crvenoplavo neonsko svetlo na drugoj strani ulice. Ono je
osvetljavalo reči "STEAKS 'N SUDS". Dva kamiona
osamnaesttočkaša nalazila su se na ivici pretrpanog parkinga.
Prigovarajući sebi zbog vremena koje sam protraćio, all i
podsećajući sebe da, ako ne sačuvam snagu neću biti ni od kakve
koristi Kejt i Džejsonu, isključio sam se sa Interneta, zaključao vrata
sobe, i pošao ka mestu odakle je dopirala kantri muzika - na
džuboksu se vrtela neka pesma o ženi zaljubljenoj u muškarca koji na
dva načina koristi svoje vreme - a koja se širila kroz otvorene
prozore restorana.
207
Glava 6.
Četrdeset minuta kasnije, osećao sam kako mi ne prija stek
sendvič koji sam pojeo. Setio sam se stroge dijete koju sam sebi
nametnuo, tokom priprema za moju istragu. Sutra ću ponovo krenuti
sa tom dijetom, obećao sam sebi. Sutra.
"Evo vaše kafe za poneti", rekla je konobarica.
"Hvala."
Kad sam izašao iz restorana i spremao se da pređem preko
parkirališta, zastao sam zbog nečeg. Više se nije čula muzika iz
džuboksa, ali je žamor u restoranu bio dovoljno glasan da sam morao
da se naprežem kako bih ponovo čuo isti zvuk. Dopirao mi je zdesna.
Sa druge strane restorana. Ponovo sam ga začuo. Ječanje.
Ječanje ženske osobe.
"Misliš da možeš da me napustiš?" Muški prigušeni glas dopirao
je iza ugla zgrade. "Još si gluplja, nego što sam ti to govorio."
Čuo se metalni odjek, kao da je neko udario u auto. I opet
ječanje.
Iz restorana, iz džuboksa ponovo je počela da dopire muzika:
nešto o usamljeničkim sobama i praznim srcima. Onaj stari oprezni
Bred, kakav sam nekad bio, vratio bi se u restoran i kazao menadžeru
da pozove policiju. Ali koliko bi vremena bilo potrebno policiji da
stigne, i šta bi se dogodilo u međuvremenu?
Zamišljajući kako neko udara Kejt, otkopčao sam futrolu koju
sam sada uvek nosio sa sobom.
Znajući da mogu da iz nje izvučem pištolj, ako bi mi zatrebao,
zaputio sam se ka uglu restorana. Restoran je na toj strani imao samo
nekoliko prozora. Daleko od bleštanja neonskih svetala, mojim
očima bio je potreban trenutak da bi se prilagodile, pre nego što sam
primetio senke koje su se pomerale između dva parkirana
automobila: muškarca kako udara ženu.
"Stani!", rekao sam.
208
Čovek se okrenuo u pravcu mog glasa. Slabo svetlo obasjavalo
je njegovo bizonsko lice. - Lančić na njegovom pojasu bio je
povezan sa velikim novčanikom u zadnjem džepu.
"Ovo je privatan razgovor. Ne mešaj se." Gurnuo je ženu na
asfalt. "Ne želiš da živiš više sa mnom? E pa, ili ćeš živeti sa mnom,
ili nećeš živeti uopšte."
"Rekao sam ti da prestaneš."
"Ispari ortak ili ću, kad budem završio sa svojim porodičnim
poslovima, preći na tebe."
"Da isparim? Upravo si izgovorio reč koju najviše mrzim."
"Čuo si šta sam rekao, druškane." Muškarac je podigao ženu na
noge i gurnuo je u auto. Kada je pokušala da mu se suprotstavi,
ponovo ju je udario.
"Ali ti mene nisi čuo." Svestan pištolja koji sam držao u futroli,
načinio sam korak napred. .
"U redu, dao sam ti šansu da ispariš!" Čovek se ponovo okrenuo
ka meni. "Sada je red na tebe."
"Mora da noćas imam sreće."
On je zastao.
Kafa za poneti se nalazila u mojoj levoj ruci sa tečnošću tako
vrelom da mi je pekla prste i kroz šolju od stiropora. Podigao sam
zatvarač sa čaše i bacio njen vreli sadržaj pravo u lice čoveka,
ciljajući na njegove oči.
Čovek je zaurlao i podigao ruke ka svom oparenom licu.
Zario sam prste snažno u njegov stomak, upravo u prostor u
obliku slova V ispod rebara, baš kao što su me naučili.
Zazvučavši kao da se može ispovraćati, čovek se presavio.
Šutnuo sam ga sa leve strane u oblast gde se nalazio nerv, koji je
vodio spoljnom stranom butine.
Paralisana, noga mu se samo opustila i on je pao, poput hrpe, na
pločnik, gde je još jače urlao zbog novog bola u nozi.
Sklonio sam mu ruke sa lica, i desnom pesnicom ga tresnuo po
nosu jedanput, dvaput, triput. Kapilari su mu popucali. Kada je krv
šiknula, napravio sam korak unazad.
209
Srušio se na pločnik i ležao je nepokretno. Spreman da ga, ako
bude bilo potrebno, ponovo udarim, gurnuo sam ga da leži postrance,
tako da mu krv otiče iz nosa. Hteo sam da mu proverim puls na
vratu, pronašao tačku, osetivši miris njegovog daha koji je teško
zaudarao na alkohol, i okrenuo se ka ženi koju je on gurnuo u auto.
"Jeste li dobro?"
Zaječala je. Bio sam zaprepašćen modricama na njenom licu.
"Imate li dovoljno snage da vozite?", pitao sam je.
"Ne mogu..." Nije imala osećaj za ravnotežu kada sam joj
pomogao da izađe iz auta. Usne su joj bile naduvene. "Da." Duboko
je udahnula. "Mislim da mogu da vozim. Ali..."
"Uradite tako."
Iza mene, čovek je zaječao.
"Požurite", rekao sam. "Pre nego što se probudi."
Očima poluzatvorenim od masnica, žena je zbunjeno pogledala
okolo. Imala je takve modrice da sam znao da se one nisu mogle
razviti za samo nekoliko minuta. One su bile rezultat bezbrojnih
ranijih premlaćivanja.
"Da vozim?", pitala je žalosnim tonom. "Kako? Ja sam dotrčala
dovde. Nadala sam se da mogu da pozajmim novac od prijateljice
koja ovde radi. Ispostavilo se da je javila da je bolesna. Umesto toga,
on me je čekao."
Stojeći pored čoveka na pločniku, bio sam zadovoljan što je još
uvek bio previše ošamućen da bi shvatio šta se događa. Iz pantalona
sam mu izvukao ključeve od automobila. A onda sam izvukao njegov
poveliki novčanik iz zadnjeg džepa i izvadio sav novac koji je imao -
izgledalo je da ima oko stotinu dolara.
"Uzmite", rekao sam ženi. Izvadio sam i sopstveni novčanik i
pruzio joj veći deo gotovine koju sam imao - oko dve stotine dolara.
"Ne mogu to da primim", rekla je.
"Moja supruga bi se sigurno složila s tim da vam to dam."
"O čemu govorite?"
"Uzmite ovo. Molim vas. Zbog moje supruge."
Žena me je pogledala čudno, kao da pokušava da reši zagonetku.
210
"Imam sestru u Baltimoru", rekla je dok sam joj pružao ključeve
automobila čoveka koji je ležao na zemlji.
"Ne, ne idite tamo, to je prvo mesto na kome će vas tražiti",
rekao sam. "Da ste opljačkali banku, da li biste se krili kod svoje
sestre? To je previše očigledno. Morate se ponašati kao da bežite od
policije. "
"Ali ja nisam uradila ništa loše!"
"Nastavite da to sebi govorite. Vi niste uradili ništa loše. Ali taj
kučkin sin tamo, sigurno jeste. Morate da nastavite da sebe podsećate
da je vaš jedini cilj u životu da budete daleko od njega."
U Denveru, nekad, dok je život bio normalan, bio sam ponosan
na dobrotvorni rad koji je Kejt obavljala kao antistres savetnik, u
utočištu za zlostavljane žene. Poznavao sam obrazac po kome su
radili. "Odaberite grad u kome nikada niste bili. Pitsburg." Nasumice
sam odabrao taj grad. "Da li ste ikada bili u..."
"Ne."
"Onda idite u Pitsburg. On je samo nekoliko stotina milja
odavde. Ostavite auto na autobuskoj stanici i idite u Pitsburg. Nađite
u telefonskom imeniku odeljak 'Društvene službe'. Potražite broj
telefona utočišta za žene, žrtve nasilja."
211
Glava 7.
Drhtao sam u svojoj motelskoj sobi, zaprepašćen gnevom koji
me je obuzeo. Za trenutak, kada se to čudovište pokrenulo ka meni,
skoro da sam pucao u njega. Jedino što me je zaustavilo bilo je
shvatanje da bi hitac učinio da istrče ljudi iz restorana. Neko je
mogao da me vidi. A onda bi policija mene jurila. I kako bih onda
mogao da tragam za Kejt i Džejsonom da sam u zatvoru?
212
Glava 8.
Zbog razloga koji su važni za moju porodicu i mene, pisalo je u
mom imejlu, tragam za informacijom o mladiću koji je možda došao
u Vašu crkvu krajem leta ili jeseni, pre devetnaest godina.
Shvatam da je teško setiti se događaja koji su se tako davno
odvijali, ali verujem da su okolnosti njegovog dolaska bile dovoljno
neobične da bi ih se neko iz Vaše zajednice mogao setiti.
Radi se o dečaku, tinejdžeru od oko 14 ili 15 godina. On se
verovatno onesvestio pred vratima Vaše crkve, rano pre nedeljne
službe, tako da ga je tu pronašla osoba koja je prva došla u crkvu.
Verovatno je nosio iscepanu odeću i imao je ožiljke i ogrebotine, koji
su nagoveštavali da je doživeo nekakav nesrećan slučaj. Nije bio u
stanju da se seti svog imena niti šta mu se dogodilo, niti kako se
stvorio pred vratima Vaše crkve.
Članovi zajednice su se brinuli za njega, a posebno žene zato što
je nešto u njegovim očima budilo materinske instinkte. Umeo je da
usmeno citira Bibliju, ali inače nije umeo da čita ili piše. Neko,
verovatno neka ženska osoba, je pokušala da ga nauči da čita i piše.
Na kraju, opljačkao bi ljude koji su mu pomagali, možda ih je,
takođe, i pretukao, i pobegao iz grada. Možda se negde pred kraj
svog boravka "setio" da se zove Lester Dant.
Ako imate bilo kakvu informaciju o osobi koja bi odgovarala
ovom opisu, molim Vas da mi pošaljete imejl na gore navedenu
adresu. Vrlo je važno da saznam sve što mogu o toj osobi. Pre
godinu dana onje kidanpovao moju suprugu i sina.
213
Glava 9.
Sledećeg jutra, posle mučnog sna, poslao sam tu poruku na imejl
adresu svake crkve na listi. Gledajući u ekran kompjutera, tiho sam
zamolio Boga da mi pomogne. Sve što sam sada mogao da uradim je
da čekam.
Pośto sam morao do toaleta, konačno sam se pomerio. Ali kad
sam se već pokrenuo, setio sam se Pejnove primedbe da je manja
verovatnoća da naškodim sebi, dok god sam u pokretu. Otišao sam
da istrčim svojih pet milja. Vratio sam se i proverio da li mi je stigla
neka imejl poruka. Nije bilo nijedne. Vežbao sam sat vremena, a
onda ponovo proverio da li je stigla neka imejl poruka. Još uvek
ništa.
Šta sam ja očekivao? Da će neko, baš u svim ovim crkvama,
svakog jutra predano iščitavati imejl poruke, da će se reči iz moje
poruke skoro istovremeno proširiti kroz svaku od ovih zajednica, kao
i da će osobe koje se budu setile nečeg poput događaja koje sam
opisao, momentalno odgovoriti na moju imejl poruku? Moram da
budem strpljiv, ubeđivao sam samog sebe. Čak i u malim gradovima,
vesti se ne šire brzinom kojom sam ja to želeo. A ako i treba da
dobijem neki odgovor, verovatno ga neću primiti pre večeri.
I tako sam se istuširao, presvukao i pokušao da čitam. Izašao
sam i kupio sendvič. Otišao sam u šetnju. Gledao sam CNN. Ali
uglavnom sam nastavio da proveravam da li je stigla neka imejl
poruka. Nije bilo nijedne. Oko ponoći sam odustao, ugasio sam
svetla i pokušao sam da spavam.
Ali san mi nikako nije dolazio na oči, i konačno, prekršivši svoju
odluku od prethodne noći, otišao sam do jednog udaljenijeg bara sa
grilom, gde nije postojala verovatnoća da me neko prepozna. U
slučaju da me čovek koga sam isprebijao, traži, logično mesto gde bi
me potražio bio bi restoran preko puta motela. Ovog puta bila su mi
potrebna četiri piva i čašica burbona popijena naiskap pre nego što
214
sam se osetio dovoljno otupelim da se vratim nazad u svoju sobu, i
pokušam da zaspim. Ići ću u pakao, rekao sam sebi.
Ja jesam u paklu.
Nešto pred zoru probudio sam se, ali još uvek nije bilo nikakvih
poruka. Suočio sam se sa još jednim danom čekanja. Vreme se
vuklo, i na kraju sam sebi priznao da sam bio budala što sam se
ponadao. Nisam bio dovoljno hrabar da se poistovetim sa Lesterom
Dantom onoliko koliko je bilo potrebno. Grešio sam u svojim
predviđanjima kuda je mogao da ode pre devetnaest godina i šta je
mogao da radi kada bi tamo stigao. Zaklinjući se da neću živeti na
takav način, i pitajući se da li ja uopšte želim da živim, proverio sam
da li je stigla neka imejl poruka i postao sav napet kad sam otkrio da
su stigle četiri poruke.
215
Glava 10.
Bio sam ubeđen da te poruke, u stvari, ne postoje, da ja sebe
zavaravam i da mi se stvari priviđaju. Sa osećanjem neverice, gledao
sam u njih. I zbog nesigurnosti koju sam osećao, odštampao sam ih.
Svaka poruka poticala je iz druge države: Kentaki, Zapadna
Virdžinija, Pensilvanija i Ohajo. U početku su poruke bile poređane
abecedno, na osnovu imena pošiljaoca, ali nakon što sam ih nekoliko
puta iščitao, poređao sam ih tako da su formirale geografski i
hronološki redosled.
Gospodine Dening, počinjalaje prva poruka. Vaša me je poruka
toliko uznemirila da mi je bilo potrebno mnogo vremena da skupim
snage da na nju i odgovorim. Suprug mi je rekao da ne povređujem
sebe, ali ne mogu da podnesem pomisao da i drugi ljudi pate.
Pošiljalac poruke se potpisao kao gospođa Donalda Kavendiša, a
detalji njene poruke podudarali su se sa onim što mi je ispričala
gospođa Garner.
Ako je i bilo silovanja, gospođa Kavendiš to nije pomenula, ali
sam imao uznemirujući osećaj da je došlo i do gorih povreda od onlh
koje su bile navedene u njenoj poruci. Mada, on se ovde nije
predstavio kao Lester. U stvari, nije koristio nijedno ime. One noći
kada je nestao, zapalio je njihovu kuću.
To se desilo u novembru, mesec dana nakon što je brutalno
napao gospođu Garner. Šta se dogodilo u međuvremenu? Potražio
sam taj grad na mapama koje sam imao i otkrio da se dotični grad u
Kentakiju nalazi dvesta milja od Loganvila u Ohaju.
Nakon što je potrošio novac koji je ukrao od gospođe Garner, da
li je Lester lutao, izdržavajući se od toga što je nastavljao sa kućnim
provalama i pljačkama prodavnica pića, sve dok ga njegovo besciljno
lutanje nije odvelo u Kentaki?
Sledeća poruka (shodno mom redosledu) poticala je iz susedne
države, Zapadne Virdžinije i opisivala je događaje koji su se desili
godinu dana kasnije, kada je Lester (predstavljao se samo svojim
216
imenom) bio primljen u kuću još jedne pobožne porodice, a čiju je
ćerku, tinejdžerku, na kraju napao. Ona mi je poslala imejl poruku,
otkrivajući mi ono što je skrivala od svojih roditelja, sve dok nije
odrasla. Lester joj je pretio da će se, ako bude ikome rekla šta joj je
učinio, jedne noći vratiti i ubiti je. Da bi joj dokazao da to ozbiljno
misli, zadavio je mačku pred njenim očima.
Sledeće noći je opljačkao kuću, ukrao porodični auto i nestao.
Policija je pronašla zapaljeni auto dve stotine milja dalje, ali iako je
Lester nestao, devojci je bilo potrebno mnogo vremena pre nego što
je prestala da ima noćne more o njemu.
Treća poruka (iz Pensilvanije) opisivala je događaje
iznenađujućih osam godina kasnije. Skratio je svoje ime, i
predstavljao se kao Les. Promenio je metode. U svojim srednjim
dvadesetim godinama, više nije imao taj ranjivi izraz lica, koji mu je
omogućavao da sebe tako jednostavno prikaže kao žrtvu i pridobije
saosećanje crkvene zajednice u malom gradu. Umesto toga, pojavio
se u crkvi i ponudio da obavlja neke sitne poslove u zamenu za
obroke. Njegova zapanjujuća sposobnost da citira bilo koji odlomak
iz Biblije, učinila ga je omiljenim u zajednici. Ovog puta je zapalio
crkvu.
Ali, četvrta poruka bila je ona koja me je najviše uznemirila. To
je bila poruka od čoveka koji je opisao događaje trinaest godina
nakon požara u kome su poginuli roditelji Lestera Danta. Poruka je
stigla iz grada u centru Ohaja. Kada je tog puta Lester nestao,
kidnapovao je i suprugu tog čoveka. Nikada je nisu pronašli. Ali u
tom gradu Lester nije koristio svoje puno ime ili njegovu skraćenicu,
Les. Predstavljao se pod potpuno drugačijim imenom. I od toga me je
prošla jeza.
Piter.
Drhteći do dubine svog bića, gledao sam u mape i položaje tih
gradova na njoj. Iz Broktona je otišao jugoistočno ka Loganvilu u
Ohaju, zatim dalje jugoistočno do grada u Kentankiju, onda istočno u
Zapadnu Virdžiniju, zatim severoistočno u Pensilvaniju, a onda
severozapadno do grada u Ohaju, sto milja od mesta gde sam ja
217
odrastao u centru te države. Jedan mesec. Jedna godina. Osam
godina. Trinaest godina.
U vremenskim intervalima između tih događaja nalazio se u
udaljenim mestima u unutrašnjosti (njegov FBI kriminalni dosije
jasno je to pokazivao) ali nešto ga je stalno vraćalo u ovu glavnu
oblast. Nisam mogao da se otmem utisku da položaji gradova na
mapama nisu bili odabrani nasumično, već su imali centar, i da je on
zaokruživao svoje krajnje odredište, svaki put se sve više
približavajući, nemilosrdno vučen nazad ka mestu gde je sve počelo.
218
ŠESTI DEO
Glava 1.
Prošlo je više od četvrt veka od kad smo majka i ja bili prinuđeni
da napustimo Vudford i otišli da živimo sa njenim roditeljima u
Kolambasu. Pejn me je obavestio da je taj gradić sada prosperitetno
predgrađe grada koji je rastao. Ali nisam baš sasvim razumeo šta bi
to trebalo da znači.
Nakon što sam skrenuo sa Međudržavnog puta idući skoro
popločanim putem koji je vodio u gradić, proveravao sam svoje
sećanje. Imao sam samo četrnaest godina kad smo mama i ja otišli.
Pa ipak, od svih poseta njenim roditeljima, zapamtio sam da je sa obe
strane Međudržavnog puta bilo mnogo farmerske zemlje. Mnogo te
zemlje je u međuvremenu nestalo, i bilo je zamenjeno manjim
placevima na kojima su se nalazile velike kuće. Pejzaž, koji su
vlasnici imali, a kojim su i bili privučeni prilikom kupovine svojih
kuća je bio izbrisan daljim razvojem. Prelepi pejzaž je bio
kompenzovan raznim pogodnostima.
Prošao sam pored fabrike nameštaja gde je moj otac nekada bio
nadzornik, pored oblasti koja je nekada predstavljala završetak
naselja. Tu se sada nalazio tržni centar sa restoranom, pozorištem i
bioskopom, poštom i prodavnicama. Ali i dalje je zadržan
industrijski eksterijer, koji je pružao osećaj lokalne istorije.
Centar grada - poput mreže od šest blokova radnji - izgledao je
bolje nego u mojoj mladosti. Odmah pored njega nalazile su se
dvospratne građevine od cigle sa svežim fasadama, tako da je sve
delovalo novo, iako su zgrade poticale sa samog početka dvadesetog
veka. Jedna ulica je bila zatvorena i pretvorena u šetalište, gde se
između otvorenih kafea, mogla primetiti stabla i sadnice, kao i
fontana i manja bina.
219
Cela ta oblast bila je zakrčena saobraćajem, te mi je trebalo
vremena da pronađem mesto za parkiranje. Emocije su me, međutim,
i vukle i vraćale.
Kada sam bio dečak, centar grada se činio tako velikim. I sada je
efekat bio isti, ali iz drugih razloga bespomoćnost je činila da se
osećam malim. Uprkos proteklim godinama, kad sam prošao pored
knjižare sa stripovima i poslastičarnice, uspeo sam da se orijentišem,
iako se nijedna od tih radnji nije nalazila na tim mestima kada sam
bio dečak.
Stigao sam do ugla Linkolnove i Vašingtonove ulice (setio sam
se imena ulica) i gledao sam u senoviti ulaz koji se nalazio na drugoj
strani ulice. Taj ulaz se nalazio između banke i apoteke, barem je
tako bilo u vreme kada sam bio dečak. Zapamtio sam to mesto, zato
što bih uvek kada bi moja majka dovela Pita i mene do tog ulaza, a
zatim, dok bi se penjali strmim stepeništem koje je odzvanjalo,
mislio da je to za nas najomraženije mesto na svetu: zubarska
oridinacija.
Kad sam se njima penjao u svojoj mladosti, te stepenice su
izgledale tako strme i kao da se uzdižu poput kule.
A sada, pokušavajući da se smirim, dok sam se penjao, brojao
sam svaki pojedini od tih trideset stepenika. Na vrhu stepeništa,
našao sam se ispod staklenog krova (to je bila još jedna promena)
gledajući u ista vrata od zamagljenog stakla koja su vodila do zubara,
sem što se sada na vratima nalazio naziv AGENCIJA ZA
OSIGURANJE KOSGROV.
Mlada žena sa kosom sakupljenom pozadi je podigla pogled sa
posla koji je obavljala, sklopivši dokumente. "Da, gospodine?"
"Ja... Kada sam bio dečak, ovde se nalazila zubarska ordinacija."
Nisam mogao a da ne gledam pored sekretarice ka hodniku koji je
vodio do sobe horora.
Ona je delovala zbunjeno. "Da?"
"Taj zubar poseduje neke zubarske kartone koji su mi potrebni,
ali ne znam kako da ga pronađem pošto sam zaboravio kako se
zove."
220
"Bojim se da vam ne vredi da to mene pitate. Počela sam da
radim za gospodina Kosgrova tek pre šest meseci, i nikada ništa
nisam čula o zubarskoj oridinaciji."
"Možda će gospodin Kosgrov imati neku informaciju."
Otišla je hodnikom do kancelarije koje sam se užasavao i vratila
se za manje od jednog minuta. "Gospodin Kosgrov je ovde osam
godina. A pre toga, ovde se nalazila kancelarija nekretnina."
"Oh."
"Žao mi je."
"Da, da naravno." Nešto kao da je potonulo u meni.
"Pretpostavljam da sam se previše nadao." Obeshrabren, krenuo sam
ka vratima, a onda se zaustavio zbog iznenadne misli. "Kancelarija
za nekretnine?"
"Izvinite?"
"Rekli ste da se ovde nalazila kancelarija za nekretnine?"
"Da." Gledala me je kao da sam neki gnjavator.
"Šta mislite, da li ta osoba, on ili ona i dalje radi sa
nekretninama?"
"Šta?"
"Ako pretpostavimo da gospodin Kosgrov nije vlasnik ove
zgrade, od koga on iznajmljuje ovaj prostor?"
221
Glava 2.
"Mislite Dvajerova zgrada." Krupniji čovek sa leptir mašnom
savio je cigaretu. Njegov sto je sa tri strane bio zatvoren visokim
kabinetima za dokumente,
"Ja upravljam tom zgradom poslednjih dvadeset godina u ime i u
korist naslednika gospodina Dvajera,."
"U toj zgradi nalazi se kancelarija gospodina Kosgrova."
"Stan 2C."
"Možete li mi reći ko je iznajmljivao tu kancelariju, u to vreme?
Pokušavam da otkrijem kako se zove zubar koji je tamo imao
oridinaciju."
"A zašto vam je zaboga potrebno..."
"Potrebni su mi neki zubarski kartoni. Ako je to za vas neka
gnjavaža, ne smeta mi da vam platim honorar za tu uslugu."
"Gnajvaža? Zaboga, pa to je najjednostavnija stvar na svetu.
Tajna uspešnog upravljanja nekretninama je u organizaciji."
Okrenuo se u svojoj pokretnoj stolici, a zatim je gurnuo njene
točkiće ka kabinetu sa dokumentima sa svoje desne strane koji je bio
obeleženslovom D.
"Dvajerova zgrada." Tragao je kroz dokumente. Prelistao je
papire koji su se nalazili u fascikli. "Da, naravno. Sada se sećam. Dr
Rejmond Faradej. On je doživeo srčani udar. Pre osamnaest godina.
Umro je dok je nekome vadio koren zuba."
Nakon svega kroz šta sam prošao, njegova čudna smrt mi na
neki način nije delovala neobično. "Ima li on neke rođake ovde? Da
li su oni još uvek u gradu?"
"Nemam ni najmanju ideju, ali proverite ovaj telefonski imenik."
222
Glava 3.
"...davno je to bilo. Dr Rejmond Faradej. Pokušavam da
pronađem njegove rođake." Vrativši se do svog auta, pričao sam
mobilnim telefonom. U telefonskom imeniku pronašao sam samo
dve osobe sa prezimenom Faradej.
A ovo je bio moj drugi pokušaj.
"Moj suprug je njegov sin", odgovorio mi je ženski glas, zvučeći
sumnjičavo. "Frenk je sada na poslu. Zbog čega se raspitujete o
njegovom ocu?"
"Kada smo brat i ja bili dečaci, dr Faradej je bio naš zubar. Vrlo
je važno da pronađem rendgenske snimke zuba mog brata. Da bih ga
identifikovao."
"Vaš je brat mrtav?"
"Da."
"Žao mi je."
"Puno bi mi značilo ako bi ste mi mogli reći šta se dogodilo sa
zubarksim kartonima."
"Kada su birali novog zubara, njegovi pacijenti su uzeli svoje
kartone."
"Ali šta je sa pacijentima koji neko vreme nisu bili njegovi
klijenti? Brat i ja smo prestali da dolazimo kod doktora Faradeja
nekoliko godina ranije."
"Zar vam roditelji nisu premestili kartone kod novog zubara?"
Sa gorčinom sam se sećao da nakon što je moj otac umro u
saobraćajnoj nesreći i ispostavilo se da je njegova polisa životnog
osiguranja bila ugašena, moja majka nije bila u stanju da nam priušti
stvari kao što su posete zubaru.
Žena je uzdahnula, kao da joj ja dosađujem. "Nemam nikavu
predstavu o tome šta je moj suprug uradio sa tim starim kartonima.
Moraćete da razgovarate sa njim kad se vrati kući iz kancelarije."
223
Glava 4.
Teren za bejzbol se nije promenio. Dok je sunce koje je zalazilo
izduživalo moju senku, stajao sam kod stalka za parkiranje bicikala,
gde smo, nekada davno, moji drugovi i ja umeli da lancem prikačimo
i zaključamo svoje bicikle. Iza mene, blečeri7 duž treće baze stajali su
zajedno sa roditeljima ohrabrujući povicima dečake koji su verovatno
igrali neku utakmicu Juniorske lige. Čuo sam zvuk udarca lopte o
palicu. Navijanje. Talas razočaranih uzdaha. Novo bodrenje.
Pretpostavljao sam da je lopta u letu, izgleda na putu ka golu, bila
uhvaćena.
Ali zadržao sam svoj pogled na biciklima, sećajući se kako je
Piti umeo da koristi postavljeno sedište bicikla za igranje karata tako
što bi se naslonio na prednji branik. I kako je zbog toga prečka na
biciklu proizvodila klik-klak-klik-klak zvuk kad bi se točak okretao.
Zabolelo me je što se nisam mogao setiti imena te dvojice
drugova sa kojima sam bio, a zbog kojih sam uništio Pitov život. Ali
sigurno sam se sećao suštine naših razgovora.
"Zaboga, Bred, tvoj mlađi brat mi ide na nerve. Reci mu da
ispari, hoćeš li?"
"Da, svuda se lepi za nas. Umoran sam od tog malog. Izluđuje
me škripanje njegovog bicikla."
"Ali, on se samo muva okolo. Ne radi to sa nekom namerom."
"Gluposti. Šta misliš kako je moja mama mogla da sazna da sam
zapalio cigaretu, ako on to nije rekao tvojoj mami?"
"Ne znamo zasigurno da je on to rekao našoj mami."
"Pa ko joj je onda rekao, neka nevidljiva vila?"
"U redu, u redu."
Piti je skoro naleteo na mene kad sam se okrenuo. O tom
trenutku sam razmišljao tako često i sa tako puno bola da je bio kao
urezan u mom sećanju. Bio je prilično nizak za devetogodišnjaka i
7 blečeri - u bejzbolu: igrači koji uzvikuju (prim. prev.)
224
izgledao je još niže zbog svojih razvučenih farmerki. Bejzbol
rukavica koju je imao bila je prevelika za njegovu ruku.
"Izvini, Piti, ali moraš da ideš kući."
"Ali..."
"Ti si jednostavno suviše mali. Zadržavaš igru."
Oči su mu se zasaijale preteći potokom suza.
Kasnije me je bilo sramota zbog toga što sam brinuo šta će moji
prijatelji pomisliti ako bi moj mlađi brat počeo da plače, dok smo u
njihovom društvu. "Mislim to, Piti. Otkači se od mene. Idi kući.
Gledaj crtane filmove ili tako nešto."
Brada mu je podrhtavala.
"Piti, ozbiljno ti kažem, idi. Čistac. Gubi se."
Moji drugovi su otrčali ka mestu gde su deca birala na kojoj će
strani terena igrati. Dok sam hitao da im se pridružim, čuo sam klak-
klak-klak zvuk sa Pitovog bicikla. Pogledao sam unazad ka malom
dečaku koji se udaljavao biciklom. Glava mu je bila spuštena.
Sada, dok sam stajao pored stalka za parkiranje bicikala,
sećajući se kako su se stvari odvijale, i želeći celim svojim srcem da
se mogu vratiti u taj trenutak i reći svojim drugovima da su budale,
kao i to da će Piti ostati sa mnom, počeo sam da plačem.
225
Glava 5.
Za razliku od terena za bejzbol, kuća se prilično promenila. U
stvari, promenila se cela ulica. Drveće je bilo više (što se i moglo
očekivati), i bilo je brojnije, a isto tako i žbunje i živa ograda. Ali te
promene nisu bile ono što me je pogodilo. U doba mog detinjstva, u
komšiluku su se nalazile samo jednospratne rančerske kuće, skromni
domovi ljudi koji su radili u fabrici gde je moj otac bio nadzornik.
Sada su na nekolicini kuća bili dograđeni dodatni spratovi, ili su
pozadi bile dograđivane sobe, tako da su zauzimale veći deo zadnjeg
dela dvorišta.
I kuća u kojoj sam ja živeo doživela je obe vrste promena. Trem
koji se nalazio ispred kuće bio je zagrađen kako bi se proširila
dnevna soba. Zgrada garaže koja je ranije bila odvojena, a do nje je
vodila staza, bila je prepravljena u garažu gde su mogla stati dva
automobila, a dobila je stepenice koje su vodile u sobu iznad nje.
Parkiravši auto na suprotnoj strani ulice, i posmatrajući kako se
rumenilo sunca koje je zalazilo reflektuje na prozore kuće, bio sam
toliko iznenađen promenom, da sam se zapitao da nisam možda
pogrešio. Možda se nisam nalazio u pravoj ulici (ali znak je jasno
govorio da je to ulica Lokus) ili to možda nije bila prava kuća (ali,
pored ulaznih vrata vertikalno je bio pričvršćen broj 108, kao što je
to bilo i u mom detinjstm.) Nisam mogao uopšte da se poistovetim sa
tim mestom.
U svojim mislima mogao sam videti drugačiju, jednostavniju
kuću, onu iz koje smo moj otac i ja žurili dotične večeri, ulazeći hitro
u auto, i odjurili ka bejzbol terenu, romboidnog oblika, nadajući se
da ćemo usput pronaći Pita kako negde gluvari.
Zabrinuti čovek sa susednog imanja izašao je i mrštio se na
mene, kao da kaže, "U šta piljiš?".
Upalio sam auto. Dok sam odlazio, primetio sam nekolicinu tabli
sa rečima "NA PRODAJU", sećajući se da su u one stare dane svi u
226
ulici zavisili od fabrike nameštaja u tolikoj meri da se nikada niko
nije selio.
227
Glava 6.
Gospodin Faradej je bio čovek tankih usana i upalog lica.
"Supruga mi je rekla da je vaš brat umro ili tako nešto?"
"Tako nešto."
"Zašto su vam onda potrebni zubarski kartoni? Da biste ga
identifikovali?"
"On je davno nestao. A možda smo ga sada pronašli."
"Njegovo telo?"
"Da."
"E pa, da se ne radi o nečem tako važnom, ne bih se izlagao
ovom naporu." Faradej me je gestom pozvao da uđem u kuću. Čuo
sam buku TV aparata iz dnevne sobe, kad je delimično otvorio vrata
idući kroz hodnik do kuhinje. U trenutku sam stekao utisak
prekomerne otmenosti, kao i da je sve je bilo na svom mestu. Nasloni
stolica u dnevnoj sobi su bili poravnati, sudovi su se nalazili na
kukicama u kuhinji, a poklopci iznad njih, sve složeno po veličini.
Hladan vazduh dopirao je kroz otvorena vrata podruma. Faradej
je pritisnuo prekidač za svetlo i gestom me pozvao da ga sledim. Dok
smo silazili niz stepenice od punog drveta, naši koraci su odzvanjali.
Nikada nisam video da je nečiji podrum bio tako pažljivo
organizovan. Bio je ispunjen kutijama poređanim u redove koji su
obrazovali minihodnike, ali u svemu tome nije bilo ni najmanjeg
traga gužve ili haosa.
Čulo se zujanje dva ventilatora, i dopiralo je iz uređaja koji su se
nalazili na suprotnim krajevima podruma.
"Ne mogu da se rešim vlage koja se nalazi ovde", rekao je
Faradej.
Poveo me je duž jednog od malih hodnika, skrenuo je levo, i
stigao do ugla, gde je podigao kutije sa ormarića za cipele.
"Kako vam ja mogu pomoći?", pitao sam.
"Nikako. Ne želim da se stvari pomešaju." Podigao je poklopac
sa ormarića, otkrivajući hrpe dokumenata. "Moja supruga se žali
228
zbog svih stvari koje čuvam, ali kako mogu znati šta će mi kasnije
biti potrebno?" Faradej je pokazao ka redu kutija koje su se nalazile
malo dalje. "Tamo se nalaze sve moje poreske priznanice." Pokazao
je ka drugoj gomili kutija." Računi koje sam platio. A ove stvari..."
Pokazao je na dokumente u ormariću. "Ovo su zubarski kartoni iz
očeve oridinacije. Barem oni koje sam mogao pronaći." Pregledao je
taj svežanj i izvukao hrpu kartona u fasciklama. "Kako se zvao vaš
brat?"
"Piter Dening."
"Dening. Da vidimo. Dening. Dening. En. Bred. Nikolas. Piter.
Evo ga." Glas mu je bio pun zadovoljstva kada je podigao fasciklu.
Kada sam je uzeo, pokušavao sam da mi ruke budu smirene.
"A šta da radim sa ovim ostalim kartonima? Da li hoćete da
uzmete i vaš karton? Ko su En i Nikolas?"
"Moji roditelji." Osećao sam težinu u grudima. "Da, ako to vama
ne smeta, uzeo bih sve te kartone."
"Moja supruga će biti oduševljena kad bude videla da sam se
rešio nekih od ovih stvari."
229
Glava 7.
Dok sam se vratio do auta, spustio se sumrak. Morao sam da
uključim svetla kako bih mogao da proučim Pitovu fasciklu. Pošto
više nisam mogao da kontrolišem drhtanje ruku, izvukao sam grupu
rendgenskih snimaka. Činilo mi se da nikada nisam dotakao nešto
tako dragoceno.
Tamo, u Denveru, kada sam otišao do zubarske oridinacije kako
bih dobio kopiju rendgenskih snimaka koji su napravljeni na zubima
čoveka koji je tvrdio da je moj brat, pobrinuo sam se da nabavim
duplikat za slučaj da FBI izgubi one koje sam im dao ili u slučaju da
meni, u mojoj istrazi budu potrebne kopije.
Jedva sam čekao da stignem u motel. Vozeći se ka periferiji
grada, odabrao sam prvi gde sam primetio obaveštenje da ima
slobodnih mesta. Nakon što sam uzeo ključeve, požurio sam u svoju
sobu, previše žureći da bih sve izneo iz svog auta, uzeo sam samo
svoj kofer, sa trzajem ga otvorivši i izvadivši rendgenske snimke iz
Denvera.
Zubi deteta i odrasle osobe se vrlo razlikuju, što je otežavalo
prepoznavanje da li ovi rendgenski snimci pripadaju istoj osobi.
Sigurno je da, u vreme kada je Piti bio kidnapovan, neki od njegovih
stalnih zuba još uvek nisu izrasli. Ali imao je barem neke od njih,
rekao mi je zubar. Gledaj na korene zuba, kazao je. I, takođe, da li
kod određenog zuba, postoje tri ili četiri korena? Četiri korena se
ređe sreću. I da li koreni rastu u nekom neobičnom pravcu?
Držeći snimak zuba odrasle osobe u levoj, a deteta u desnoj ruci,
podigao sam ih ka svetlosti lampe pored svog kreveta. Ali zastor
lampe je blokirao priličnu količinu svetla. Taman sam se spremao da
uklonim zastor sa lampe, a onda sam se setio da moteli često u
kupatilima imaju vrlo jaka svetla. Brzo prolazeći pored kreveta,
otkrio sam da upravo u ovom motelu imaju u kupatilu velika
ogledala, sa prostorom za šminku ispred. Kada sam pritisnuo
prekidač za svetlo, trepnuo sam zbog iznenadnog bleska koji je
230
dopirao od svetla iznad ogledala. Podigao sam oba seta rendgendskih
snimaka ispred neonskog svetla, bacajući brze poglede na jedan i
drugi set snimaka, upoređujući ih, i očajnički želeći da pronađem
razlike ili sličnosti, očajnički želeći da otkrijem istinu.
Zub deteta je izgledao skoro patetično minijaturan. Zamislio sam
Pitov strah i bespomoćnost kada su ga kidnapovali. Posmatrao sam
snimke zuba odraslog čoveka. Kome su oni pripadali? Polako sam
shvatao šta to gledam. I dok su posledice toga što sam shvatio
prolazile kroz moju glavu, i kako se različiti delovi otkrivenih
informacija počeli dolaziti na svoje mesto, spustio sam rendgendske
snimke.
Spustio sam svoju glavu. Bože, pomozi Kejt i Džejsonu, molio
sam se. Bože, pomozi nam svima.
231
Glava 8.
Čuo se snažni zvuk orgulja kad sam otvorio ulazna vrata crkve:
zvuci neke božanske himne koju nisam prepoznao. Sa desne strane
pevnice, stepenice su vodile naviše ka uzvišenju za hor. Dok sam se
penjao, pucketale su pod mojim stopalima. Bilo je nešto posle
dvanaest sati. A ja sam posetio jedanaest protestantskih crkava pre
ove. I pošto je na mojoj listi preostalo još samo šest, polako sam
gubio nadu.
Uzvišenje za hor je bilo u senci, s izuzetkom svetla koje se
nalazilo iznad orgulja. I dok je sveštenik završavao himnu, u tišini
koja se skupljala, okrenuo se na zvuk mojih koraka koji su
odzvanjali.
"Izvinjavam se što vas uznemiravam, prečasni." Prišao sam
bliže, pruživši fotografiju. "Sekretarica u vašoj kancelariji rekla je da
ste skoro završili sa pripremama za probu hora. Pokušavam da
pronađem ovog čoveka. Zanima me da li ga prepoznajete."
Zbunjen, sveštenik je uzeo fotografiju, stavio naočare ponovo na
nos, i proučavao je.
Nekoliko trenutaka kasnije, klimnuo je glavom. "Možda."
Pokušao sam da ne reagujem. Pa ipak, moje srce je tako glasno
udaralo, da sam bio siguran da ga sveštenik može čuti.
"Intenzitet njegovih očiju je isti." Sveštenik je prineo fotografiju
ispod svetla na orguljama. "Ali čovek na koga me podseća, nosio je
bradu." Pokazao je ka mojoj bradi.
Bradu? Bio sam u pravu. Pustio je bradu kako bi sakrio svoj
ožiljak. "Možda ćete ga prepoznati ako preko donjeg dela njegovog
lica, stavite ruku." Pokušao sam da zvučim smireno, uprkos napetosti
od koje mi se grlo stezalo.
Sveštenik je to i učinio. "Da. Ja poznajem ovog čoveka."
Delovao je sumnjičavo. "Zašto hoćete da ga nađete?"
"Ja sam njegov brat." Uspeo sam da mi ruka bude mirna dok
sam se rukovao sa sveštenikom. "Bred Dening."
232
"Ne. Grešite."
"Izvinite, ne razumem vas."
"Dening nije Pitovo prezime. On se preziva Benedikt."
Ne znam šta me je više pogodilo, da li to što je Piti koristio svoje
ime ili to što je uzeo prezime sveštenika koji je, nakon požara, hteo
da ga usvoji. "Znači, on još uvek neće da koristi porodično prezime."
Sveštenik se namrštio. "Kako to mislite?"
Moje srce je još jače udaralo. "Mi smo živeli u ovom kraju. Ali
pre mnogo vremena, Pit i ja samo se razišli. Jedna od onih pordičnih
svađa koja proizvede tako loša osećanja, da se porodica podeli."
Sveštenik je klimnuo glavom očigledno znajući šta su takve
vrste svađa učinile nekim porodicama iz njegove zajednice.
"Nismo razgovarali godinama. Ali skoro sam čuo da se vratio u
grad. Ovo je bila crkva u koju smo nekada išli. I tako sam pomislio
da ga je neko možda video."
"Vi hoćete da se pomirite sa njim?"
"Celim svojim bićem, prečasni. Ali ne znam gde je on,"
"Nisam ga video od..." Sveštenik je razmišljao o tome. "Od
prošlog jula, kada je gospođa Voren umrla. Naravno, bio je na
sahrani. A pre toga sam ga poslednji put video... Oh, verovatno dve
godine pre toga. Čak nisam siguran da li se još uvek nalazi u gradu."
"A ko je ta gospođa Voren ?"
"Ona je bila jedan od najvernijih članova zajednice. Koliko se ja
mogu setiti, mislim da je propustila samo jednu službu. Gospođi
Voren se izgleda svidelo što je Pit ponudio da besplatno obavlja
fizičke poslove za crkvu kada se pojavio pre dve godine. Bila je
zadivljena time koliko detaljno je on mogao da citira Sveto pismo.
Nekoliko puta je pokušala da ga nadmudri, ali je on uvek
pobeđivao."
"To je zasluga mog oca. On je poučavao Pita iz Svetog pisma."
"Pa, vaš otac je sasvim sigurno to odlično učinio. Gospođa
Voren mu je konačno ponudila da obavlja fizičke poslove na njenom
imanju. Naš gubitak, njen dobitak. Kada je propustila onu službu
koju sam pomenuo, bio sam ubeđen da mora da je bolesna, i bio sam
233
u pravu - bila je malo gripozna. Kada je sledećeg puta došla u crkvu,
Pit nije bio sa njom. Rekla mi je da je on odlučio da krene dalje."
"Da, Pit je uvek bio takav. Ali, rekli ste da je on prisustvovao
njenoj sahrani?"
"Izgleda da se vratio i ponovo radio kao fizički radnik na njenom
imanju. U stvari, ja sam čuo da mu je ona ostavila svoje imanje."
"Svoje imanje?"
"Pa, ona je bila gospođa u godinama. Surpug joj je bio mrtav.
Njeno dvoje dece, takođe. Pretpostavljam da je na Pita gledala kao na
najbližu osobu koju je imala od porodice."
"Zvuči kao da je to bila neka ljubazna starija gospođa."
"Velikodušna do krajnjih granica. A tokom godina, dok je
prodavala delove farme na kojoj je njen suprug radio - to je za nju
bio jedini način da preživi nakon što joj je suprug umro postarala se
da obezbedi da osam ari zemljišta oko kuće može da ostane 'divlje'
samo zarad životinjskog sveta. Verujte mi, s obzirom na to kojom
brzinom se grad širi, koristilo bi nam više osoba poput gospođe
Voren kako bismo održali čistu prirodu."
"Prečasni, stvarno bih cenio ako biste mogli da mi učinite dve
usluge."
"Da?" Iza naočara, pogled mu je delovao radoznalo.
"Prvo bih hteo da vas zamolim, za slučaj da vidite Pita pre mene,
da mu ne kažete o čemu smo razgovarali, do neba bih vas molio. Ako
bi saznao da hoću da ga vidim, bojim se da bi se toliko uzrujao, da bi
možda napustio grad."
"Vaša svađa je bila tako ozbiljna?"
"Gora nego što možete zamisliti. Moram da mu pristupim na
pravi način i u pravo vreme."
"Koja je druga usluga koja vam treba?"
"Kako mogu da pronađem imanje gospođe Voren?"
234
Glava 9.
Nakon dve milje vožnje seoskim putem koji je vodio južno od
grada, stigao sam do raskrsnice u obliku slova T. Skrenuo sam levo i
baš kao što je sveštenik opisao, asfaltirani put se pretvorio u
zemljani. Gume na mojim kolima bacale su prašinu koja se podizala
čak do retrovizora. Sav napet, gledao sam napred, nadajući se da
neću ugledati neki auto ili kamion kako idu ka meni.
Okolina je bila blago brdovita, a na vrhu svakog brdašca bojao
sam se da se iznenada ne pojavi vozilo kojim bi on upravljao, a koje
bi išla ka meni. Možda on ne bi obratio pažnju, već bi samo bacio
kratak pogled na drugog vozača, ali možda on sada pazi na sve.
Možda me ne bi prepoznao sa bradom, ali ako bi me prepoznao, ili
ako bi prepoznao Kejtin "volvo" (Isuse, zašto se nisam setio da
krenem nekim drugim kolima?), onda bih izgubio mogućnost da ga
iznenadim. I tada bih imao još manje šanse da pronađem Kejt i
Džejsona.
Preznojavajući se, dok mi se košulja lepila za grudi, zapazio sam
red gustog drveća i rastinja koje je sveštenik rekao da ću videti sa
svoje leve strane. Prošao sam pored poštanskog sandučeta, zatvorene
kapije, i staze koja je nestajala u šumi.
Kuća gospođe Voren nalazila se tamo, rekao je sveštenik, gde je
mogla da posmatra jelene, veverice, rakune, i ostalo od onog što je,
takođe, nazivala 'božijom decom', a što je tumaralo njenim imanjem.
Osećajući olakšanje što nikoga nisam video, i nadajući se da ni mene
niko nije video, nastavio sam da vozim dok se još više prašine
podizalo iza mene. Ali u isto vreme, nisam mogao, a da se ne brinem,
da li je razlog zbog kog nisam primetio nikakvu aktivnost bio u tome
što Piti i nije bio tamo, već je otišao dalje.
Piti.
Da.
Svaki rendgendski snimak je pokazivao po jedan zub sa četiri
korena koja su rasla u različitim pravcima.
235
Koreni zuba detetai bili su manji i manje naglašeni od korena
zuba odraslog čoveka. Pa ipak, nije bilo teško zapaziti koren zuba
deteta koji je porastao u koren zuba odraslog čoveka. Ali, nisam se
oslanjao na sopstveno mišljenje. Pre nego što sam krenuo da
posećujem crkve, pobrinuo sam se da odem do jedne zubarske
oridinacije, čim se otvorila. I gotovinom, koju sam podigao iz
lokalne banke, platio sam zubaru sto dolara kako bi pregledao te
rendgenske snimke pre nego što bi počeo da prima svoje pacijente
koji su imali zakazan pregled. On se složio sa mnom: snimci zuba
čoveka i dečaka - ti rendgenski snimci su pripadali istoj osobi.
Znači, to je bila istina. Čovek koji je tvrdio da je moj brat, rekao
je istinu. FBI nije bio u pravu. Nije Lester Dant prisvojio Pitov
identitet. Već je Piti prisvojio Lesterov identitet. Ali to
uznemiravajuće otkriće ništa nije rešilo. Upravo obrnuto. Izazvalo je
još više uspaničenih pitanja koja su ugrožavala moj zdrav razum.
Ali ovo je bilo jasno. Nakon što je Piti uspeo da zavara policiju
da misli da je nastavio ka zapadu kroz Montanu, on je odveo Kejt i
Džejsona u suprotnom pravcu - nazad u Vudford. Sve što je trebalo
da uradi bilo je da ukrade vozilo čija je vozačka dozvola važila i za
neku udaljeniju državu. Vozača takvog vozila sigurno ne bi očekivali
bar nekoliko dana. I dok bi neko prijavio njegov ili njen nestanak,
Piti bi već stigao do imanja gospođe Voren i sakrio auto. A u
međuvremenu, sigurno je nekoliko puta menjao vozačke tablice i
sakrio je telo vlasnika automobila negde pored Međudržavnog puta.
Gospođa Voren.
Piti je bio siguran da je može zastrašiti, zato što je to uspeo i
godinu dana ranije. U crkvi gde sam čuo za Pita i gospođu Voren,
sveštenik je pomenuo da je Piti bio nadzornik na njenom imanju, i da
ona nikada nije propustila nedeljnu službu osim jednog
odsustvovanja što je bilo nesvojstveno za nju. To je bilo dve godine
ranije, godinu dana pre nego što je Piti ukrao od mene Kejt i
Džejsona. Mora da je Piti gospođi Voren uradio nešto tako
užasavajuće, da ona nije mogla da ode u crkvu te nedelje. Kad joj je
sveštenik telefonirao, ubeđen da bi nju samo nešto strašno zadržalo
236
da ne dođe u crkvu, tvrdila je da ima grip. Sledeće nedelje, ponovo je
bila u crkvi. A u međuvremenu, rekla je, da je Piti napustio tu oblast.
Telefonski poziv sveštenika je verovatno gospođi Voren spasao
život. Zbog njegove zabrinutosti, Pit je sigurno mislio da je sveštenik
bio sumnjičav, i to ga je sigurno nateralo da produži dalje. Ali, kada
se gospođa Voren osetila sigurnom, zašto nije ispričala o užasima
koji su se tamo događali? Nije bilo teško pronaći odgovor. Kao i
gospođu Garner iz Loganvila, bilo ju je sramota da drugi članovi
crkve saznaju šta joj je Piti učinio. Staviše, Pit ju je bez sumnje.
užasnuo pretnjom da će se vratiti i kazniti je ako mu napravi
probleme.
Možda je taman počela da se oseća sigurnom, ali se onda, na
njen užas, godinu dana kasnije, Piti vratio.
Možda je pronašao način da sakrije Kejt i Džejsona od nje. Kako
god - ali njeno mučenje se nastavilo. Zastrašio ju je dovoljno surovo,
da je natera da ga unese u svoj testament. "On je za mene kao sin,"
bila je prisiljena da kaže svom advokatu, naučena da to kaže tako da
zvuči ubedljivo. Piti mora da je stajao pored nje u kancelariji
advokata kada je ona potpisivala dokument, kako bi je podsetio na
upozorenje da će se pobrinuti da godine koje su joj preostale provede
u agoniji ako se bude okrenula protiv njega.
A onda mora da ju je držao u kućnom pritvoru dok je on u
zajednici proširio glas da se ona u zadnje vreme ne oseća dobro. Na
taj način ljudi su bili pripremljeni da čuju vest o njenoj smrti. Na
kraju krajeva, kao što je sveštenik rekao, gospođa Voren je bila
gospođa u godinama. I možda je jedne noći ona umrla u snu - uz
pomoć jastuka pritisnutog preko njenog lica.
Dok sam žurio nazad u grad, pokušao sam da mobilnim
telefonom nazovem specijalnog agenta Gejdera, ali sekretarica mi je
rekla da on nekoliko dana neće biti u kancelariji. Telefonirao sam i u
Pejnovu kancelariju, ali sam čuo snimljenu poruku telefonske
skretarice da on, do kraja nedelje neće biti u kancelariji. Negde u
dubini utrobe imao sam neprijatan osećaj da biopsija njegove
supruge nije dobro prošla.
237
Ostalo mi je samo da stupim u kontakt sa lokalnom policijom,
ali kad sam parkirao ispred stanice (zgrada od cigala je izgledala isto
kao pre mnogo godina) zamislio sam uznemirujuću sliku odreda
policajca kako ulaze u vozila i žure ka imanju gospođe Voren.
Uplašio sam se da bi njihov dolazak bio tako očigledan, da bi ih Piti,
ako se Pit nalazio u toj kući, primetio i pobegao na zadnji ulaz.
Mogao bih da nikada ne saznam šta je učinio sa Kejt i Džejsonom. A
čak i kad bi policija uspela da ga uhvati, šta bi se desilo ako bi odbio
da odgovori na pitanja... Šta ako bi poricao da zna išta o tome gde su
Kejt i Džejson skriveni? Ako su još uvek živi, i ako bi on ustrajao u
ćutanju mogli bi da umru od gladi ili da se uguše.
Razmisli o svemu, upozorio sam sebe. Bilo mi je potrebno više
infomacija. Nisam mogao da imam poverenja u to da policija krene u
poteru, a da ne znam tačno kako bi to trebalo oni da izvedu.
238
Glava 10.
Žena pilot je rekla nešto što nisam jasno razumeo zbog buke
aviona jednomotorca.
Okrenuo sam se ka njoj. "Izvinite, šta ste rekli?"
"Rekla sam, Vudford je tamo."
Pogledao sam nadesno, gde je ona pokazivala. Red nižih zgrada,
starih i novih, se pružao duž Međudržavnog puta.
Kazala je nešto sa toliko gestikulacije, da sam odmahnuo
glavom. "Ne razumem."
"Rekli ste mi da želite da vidite svoj stari rodni grad iz vazduha."
"Više - manje."
"Čini mi se kao da je manje. Jedva da ste i pogledali u tom
pravcu. Ono što vas, u stvari, zanima su one farme ispred nas."
Približavali smo se terenu od osam ari zemlje pokrivene
stablima i rastinjem. Iako je dan bio sunčan, osećao se blagi vetrić.
"Vi ste iz Odseka za razvoj, zar ne?"
"Ovaj grad se stvarno razvijao tokom poslednjih pet godina. Čini
mi se da, uvek kada pogledam, vidim novi blok zgrada."
To je bilo jednostavnije objašnjenje, od prave istine. "Da,
previše promena nas može preplaviti."
Gledao sam dole ka većem, gušćem šumarku. Mogao sam
primetiti stazu koja je vodila do njega od utabanog puta. A, takođe, i
čistinu od oko stotinu jardi gde se mogla zapaziti kuća od cigala
okružena travnjacima i baštama.
Kupio sam jednu od onih džepnih kamera sa zum sočivima.
Sada sam je izvukao i počeo da fotografišem.
239
Glava 11.
Ponovo u svojoj motelskoj sobi, raširio sam po deset fotografija
u osam redova preko stola. Platio sam fotografu dodatno da radnja
ostane otvorena i nakon radnog vremena, samo da bi uradio
fotografije. Već je bilo veče. Oči su me bolele. Kako bih sebe održao
budnim, pustio sam televiziju - CNN - i dok je spiker, u pozadini,
nešto govorio, podigao sam uveličavajuću lupu i nagnuo se nad
fotografije.
One su bile blago zamagljene zbog vibriracija aviona. Pa ipak,
pokazivale su ono što mi je bilo potrebno. Jedna stvar se mogla
momentalno uočiti. Niko to ne bi mogao primetiti sa zemlje, gde se
prednja i zadnja strana i bočni delovi kuće nikako nisu mogli
posmatrati odjednom. Ali, posmatrano odozgo, travnjaci i bašte iza
kuće su izgledali drugačije od onih bočno i ispred kuće. Izgledalo je
da su na njima skoro bili obavljani neki radovi. Ta oblast je delovala
blago niža od ostalih.
Uleglo, možda? pitao sam se. Kao što se zemljište ulegne kada
se zemlja iskopa, a onda ponovo napuni?
Iza mojih leđa je spiker CNN-a objašnjavao da neki poremećeni
čovek sa puškom, drži svoju bivšu suprugu i ćerku kao kućne
zatvorenike u Los Anđelesu. Policijski SVOT tim je okružio kuću.
Još pažljivije sam piljio kroz uveličavajuću lupu u fotografije koje su
potvrđivale da su deo trave i bašta iza kuće zaista bile blago niže od
okolnog zemljišta.
Primetio sam plavi pikap kamion parkiran pored kuće.
Proučavao sam izvor koji je krivudao između stabala malo dalje
odatle. Ali, stalno sam se vraćao na prostor iza kuće. Trava je tamo
delovala zelenije, grmlje punije, kao da se njima posvećuje više
pažnje nego biljkama ispred ili sa strane kuće.
Spustio sam uveličavajuću lupu i pokušao da sebe umirim. Nema
ničeg zlokobnog u sređivanju bašte, policija bi rekla. Oštećeni
travnjak i staro žbunje su bili zamenjeni zdravim. Ali šta ako su
240
travnjaci i grmlje bili zamenjeni, zbog toga što se nešto bilo gradilo
ispod njih?
Na televizijskom ekranu iza mene spiker je izveštavao da se
situacija sa taocima loše završila. Dok je policija stezala svoj obruč
oko zgrade, taj čovek je pucao u svoju ćerku i bivšu suprugu, a onda
povukao oroz pucajući i na sebe.
Gledao sam u televizijski ekran.
241
Glava 12.
Kada sam prolazio autom pored imanja gospođe Voren napravio
sam grešku što sam krenuo Kejtinim "volvom". Piti bi ga mogao
prepoznati. Ovog puta odvezao sam se samo do periferije gradića,
gde sam parkirao auto između drugih na parkingu šoping centra.
Stavio sam svoj ranac na leđa, te se poput izletnika zaputio u prirodu.
Kao i u većini farmerskih zajednica Srednjeg Zapada, sistem
puteva bio je. postavljen u obliku mreže koja je u sebi sadržala
kvadrate ili pravougaonike zemlje. Izbegavajući onaj put koji
direktno vodi do imanja gospođe Voren, krenuo sam zaobilaznom
maršrutom koja je bila duža nekoliko milja, ali prilazeći tom prostoru
od osam ari pokrivenih šumom, sa puta koji se nalazio iza imanja.
Pod vedrim, vrelim suncem, pešačio sam pored polja, prošao
sam pored stoke koja je pasla, pored farmera koji su skupljali svoje
useve. Namestio sam svoju kapu za bejzbol i pomerio skrivenu
futrolu ka zgodnijem mestu na pojasu, pokušavajući da izgledam kao
da nemam nikave brige na svetu, i da sam jednostavno neko ko je
izašao kako bih proveo prijatan dan u šetnji. U stvari, očajnički sam
želeo da trčim. Adrenalinu koji je goreo kroz mene bilo je potrebno
delovanje kako bi bio pod kontrolom. Ako ne uradim nešto da
oslobodim pritisak koji se nagomilavao u meni, bojao sam se da bih
mogao da otkačim. Sa moje desene strane, preko polja, drveće je
postalo više. Bliže. Kejt i Džejson. Oni su živi, rekao sam sebi. Oni
moraju da budu živi.
Brinući se da će me neko primetiti dok sam prelazio preko polja
ka šumi, sačekao sam dok nije prošao auto i dok nije bilo više
nikakvog drugog saobraćaja. Potok koji sam video na fotografijama
je presecao polje, a zatim je tekao ispod puta. Spustio sam se do
njega. Sprudovi potoka bili su dovoljno visoki da me niko nije
mogao primetiti dok sam hodao pored vode. Za razliku od hoda pod
vrelim suncem, vazduh je ovde dole bio prohladan.
242
Nakon nekoliko minuta potok je zašao za drveće. Provukao sam
se ispod ograde, uzverao preko klizavog nasipa, i našao se između
stabala javora, hrastova i brestova. Buka koju sam pravio idući preko
rastinja me je zabrinula, ali ko me je mogao čuti? Pit neće partolirati
duž ograda, čuvajući svoje imanje od neželjenih posetilaca. Logično
mesto gde bi on mogao da bude bila je kuća. Ili je možda otišao
nekuda, čineći bog-zna kakve zločine.
Šuma je bacala senku. Sunđerasti sloj suvog lišća mirisao je na
vlagu i blato. Obrisao sam svoje znojem orošeno lice, skinuo ranac i
izvukao sačmaru koju sam kupio tog jutra. Prikačio sam je sa desne
strane masivnog opasača. Moj rezervni šaržer sa petnaest patrona se
nalazio u torbici sa leve strane, zajedno sa još dva sveže kupljena
šaržera. Pored njega se nalazio lovački nož pet inča dugačak i palac
široka baterijska lampa zvana "Surfajer", koju mi je pokazao
prodavac u prodavnici oružja, a koja je bacala iznenađujuće snažno
svetlo za svoju veličinu. Izvadio sam pištolj iz futrole i gurnuo ga
pored sačmare. Osećao sam pritisak od težine opreme na svom
struku.
Ožedneo sam od nervoze, te sam ispio mali gutljaj vode iz jedne
od tri čuturice u rancu. Pojeo sam parče suve govedine i nekoliko
punih šaka mešavine kirikija i suvog grožđa. Mokrilo mi se od
nespokoja. A onda sam stavio ranac na leđa i izvadio kompas iz
džepa na košulji.
Za razliku od prošle godlne, odvojio sam vreme da naučim kako
da ga upotrebljavam. Sećajući se fotograflja i procenjujući ugao koji
treba da sledim kako bih stigao do kuće, krenuo sam u pravcu
jugoistoka, određujući sebi put kroz drveće.
Sve vreme, osluškivao sam hoću li čuti sumnjive zvuke u šumi.
Grana koja je škripnula mogao je da bude Piti koji se prikradao ka
meni, ali se ispostavilo da je to samo veverica protrčala penjući se na
drvo.
Uplašio me je prasak grane, dok nisam shvatio da je to bio zec
koji je odskakutao u daljinu. Ptice su lupale krilima. Zabrinut,
osmotrio sam rastinje, ponovo proučavao svoj kompas i obazrivo
243
krenuo napred. Sledeći puti kada sam se zaustavio da ispijem gutljaj
pića, proverio sam vreme na svom satu, iznenađen otkrićem da ono
što je izgledalo kao trideset minuta je, u stvari, bilo dva sata. Vazduh
se zgusnuo.
Znoj je prilepio košulju i farmerke za moje telo. Napravio sam
sledeći korak i brzo se spustio, čučnuvši, jer sam zapazio da se
drveće proređuje.
Legavši na stomak, puzao sam kroz rastinje, dok je blatnjavi
miris zemlje širio moje nozdrve. Puzao sam polako, pokušavajući da
ne pomeram žbunje i time otkrijem gde se nalazim.
Zbog činjenice da sam projektovao domove za bogate klijente,
bio sam upoznat sa detektorima za sprečavanje upada na posed.
Osmatrao sam hoću li nešto primetiti ispred sebe, senzore pokreta na
stubovima ili žicu koja bi mogla da bude povezana sa detektorom
vibracija. Nisam zapazio ništa neopbično. U stvari, kada sam lagano
razmislio o tome, setio sam se toga da su detektori za sprečavanje
upada na posed bili beskorisni u šumi. Svaka životinja koja tumara
mogla bi da ih pokrene.
Životinje? Iznenada sam shvatio da već neko vreme nisam
primetio nijednu životinju. Niti jednu pticu.
Osećaj praznine me je podsetio na ono što sam osetio na
Dantovoj farmi.
Da li tu ima zmija? Proučavao sam tlo ispred sebe. Ništa nije
talasalo. Duboko udahnuvši, nastavio sam da puzim napred. Drveće
je postalo raštrkanije, a žbunje manje gusto. Vireći kroz niske grane,
video sam čistinu. Travnjak. Cvetnu baštu.
U sredini svega toga nalazila se kuća od crvene cigle. Ja sam joj
prilazio sa desne strane. Zid dvospratne kuće sa potkrovljem bio je
obrastao bršljanom. Ograda od belog drveta i minijaturna vetrenjača
obojena vedrim bojama ukrašavali su travnjak. Izvadio sam dogled iz
svog ranca i postarao se da ne budem u takvom uglu u odnosu na
sunce koje bi izazvalo odsjaj sa optičkih stakala dogleda. A onda sam
fokusirao optička stakla dogleda i proučavao prozore u prizemlju i na
spratu. Svi ti prozori imali su zavese od čipke. Ništa se nije kretalo
244
iza njih. Na fotografijama koje sam napravio, mogao sam videti
pikap kamion parkiran na drugoj strani kuće, a da bih proverio da li
se on još uvek tamo nalazi, morao bih da puzim oko kuće do te
strane.
Dok sam se kretao kroz rastinje, trudio sam se da se priljubim uz
zemlju što je više bilo moguće. Kada sam stigao do mesta odakle mi
se pružao vidik na zadnji deo kuće, i dalje nisam video nikakvo
kretanje ni iza jednog prozora.
Piljio sam u otvoreni prostor iza kuće, za koji se, posmatrano sa
zemlje, činilo da ima prirodni pad, jer linija blagog ugiba više nije
bila očigledna. Neočekivani posetilac ne bi primetio ništa neobično u
pogledu tog prostora iza kuće, osim da travnjak i vrt izgledaju lepo.
Ako je zaista postojala soba ispod površine zemlje pretpostavljao
sam da je Piti često tu oblast navodnjavao i đubrio kako bi
nadoknadio plitkoću korena biljki koju bi takva podzemna struktura
uzrokovala. A ako je tako, danas nije bio njegov dan za rad u bašti.
Nije ga bilo na vidiku. Mesto je delovalo napušteno.
Usudio sam se da se nadam da imam sreće, i da on nije kod
kuće. Ali dok sam puzao kroz grmlje ka drugoj strani kuće, osetio
sam kiselinu u stomaku kada sam primetio pikap kamion tamo gde je
bio i prethodnog popodneva.
Ljutit, nastavio sam da se krećem kroz rastinje, stigavši do mesta
odakle sam mogao da vidim prednju stranu kuće, gde se na
zasvođenom tremu nalazila stolica za ljuljanje i mreža za ležanje,
koji su delovali tako domaće i primamljivo.
Ali, ni sa tog mesta nisam, takođe, mogao nikoga primetiti, tako
da sam se povukao do jedne zaklonjene tačke sa koje sam mogao
videti tu stranu kuće, deo zadnjeg dela kuće, deo prednjeg dela, i
kamion u celosti. Grmlje me je sakrivalo. Skinuo sam ranac sa leđa,
otpio mali gutljaj iz jedne čuturice, pojeo još malo govedine,
kikirikija i suvog grodžda.
I čekao.
245
Glava 13.
Satima kasnije, još uvek sam čekao. Sunce je zalazilo za stabala.
Videvši odsjaj svetla na prozorima u prizemlju, osetio sam kako mi
se mišići stežu. A zatim je svetlo ušlo u susednu sobu i onu iza nje.
Naprezao sam se da primetim neko kretanje kroz zastore, ali kuća je i
dalje izgledala napušteno. Koliko sam ja znao, svetla su bila
kontrolisana tajmerima. I kad se svetlo u sobi na spratu upalilo, a
senka pomerila, prolazeći pored prozora, za trenutak sam zadržao
dah.
To je bila senka muškarca. Bio sam siguran u to. Senku sam
video samo na trenutak, ali široka ramena i siloviti koraci očigledno
nisu prlpadali ženskoj osobi. Nekoliko trenutaka kasnije, senka se
mogla videti u prizemlju, kako ide iz jedne sobe u drugu. Podižući
svoj dogled, naprezao sam se da vidim kroz prozore i iznenada sam u
fokus uhvatio čoveka sa bradom. Njegovo lice bilo je okrenuto meni
samo nekoliko trenutaka pre nego što je hodnikom u obliku luka,
otišao u kuhinju.
Ali, meni je bilo dovoljno i tih nekoliko sekundi. Uprkos
njegovoj bradi, nisam mogao a da ga ne prepoznam. Čak i kroz
dogled, ta čvrsta ramena i intenzivna boja očiju, mogli su pripadati
samo jednoj osobi.
Taj muškafac je bio Piti.
"Idi kući", rekao sam mu. Nakon što je bio izgubljen skoro ceo
život, on je upravo to i uradio. Vratio se u Vudford. Da li je ikada
prolazio autom pored kuće u kojoj smo živeli? Da li je ikada otišao
do terena za bejzbol i setio se tog poslepodneva, gunđajući zbog toga
koliko bi njegov život bio drugačiji da meni nisu bili draži moji
prijatelji i da ga nisam oterao sa bejzbol utakmice?
Prestani da razmišljaš na taj način! upozorio sam sebe. Stekni
kontrolu! Krivica i žaljenje neće promeniti prošlost. One u ovom
trenutku predstavljaju slabost. Zbog njih bih mogao da poginem.
Zbog njih bi Kejt i Džejson mogli da poginu.
246
Piti više nije bio moj brat.
On je bio moj neprijatelj.
Nagoni su me terali da otpuzim sa tog mesta gde sam se sakrio, i
približim se prozoru, sačekam da on ponovo zakorači u moj vidokrug
i pucam. Ali šta ako promašim? Ruka mi se dovoljno tresla da je
mogla da opskoči sa mog ramena. Ili, šta ako bi me Piti primetio sa
prozora, pre nego što bih povukao obroz? Šta ako bi se sklonio s
vidika, i upotrebio Kejt i Džejsona kao taoce? Ili šta ako bih uspeo da
ga pogodim, a da Kejt i Džejson nisu tamo gde ja pretpostavljam da
su?
A ako bih pucao da ga ranim? Kako bih mogao da znam da rana
neće biti ozbiljnija nego što mi je bila moja namera? Piti bi mogao da
umre pre nego što bih uspeo da mu postavim neka pitanja. A onda
bih izgubio mogućnost da pronađem Kejt i Džejsona.
Budi u pripravnosti. Razmisli o svemu, upozorio sam sebe. Ako
bih ja načinio pogrešan potez, to bi bilo isto kao ono što sam se bojao
da bi policija mogla učiniti.
Morao sam da nastavim da osmatram kuću. Bilo je neophodno
da uočim njegove navike. A kada budem telefonirao policiji, to mora
da bude u pravo vreme.
Kada situacija bude bila meni naklonjena..
Sigurno. A kada će to zaboga biti? pitao sam se.
Dok se tama spuštala, vazduh je postajao vlažan i prohladan,
tako da sam izvukao vunenu košulju iz ranca i obukao je. Ali, ona me
nije ugrejala. Kad sam video obrise Pita, kako priprema hranu u
kuhinji, rekao sam sebi da bih i ja trebalo nešto da pojedem, ali
uopšte nisam imao apetita. Kiselina mi je stvarala vrelinu u stomaku.
Jedi! rekao sam sebi. Naterao sam sebe da stavim parče
govedine u usta i žvakao sam je protiv svoje volje. Zatim sam uzeo
punu šaku oraha i suvog grožda, a desert su bile sušene jabuke.
Razmišljao sam o tome da ponesem sendviče, ali sam se brinuo da bi
se mogli pokvariti, i da bih se razboleo. Na kraju krajeva, nisam imao
nikakvu ideju o tome koliko dugo će biti potrebno da ostanem u šumi
i osmatram kuću. Zbog toga sam poneo tri čuturice sa vodom.
247
Odlučan da ih štedljivo koristim, ispio sam samo nekoliko gutljaja
kako bi mi pomogli da progutam osušene jabuke.
Koliko dugo bi policija bila voljna da se krije na ovaj način?
pitao sam se. Oni bi se preznojavali zbog komaraca koji bi zujali oko
njih. Osećali bi hladnoću kako im prolazi kroz odeću i vlagu koja bi
im pantalone lepila za noge. Razmišljali bi o vrućoj kafi i o toplom
krevetu, i o nekome sa kim bi podelili postelju. Brzo bi izgubili
strpljenje i obrušili se na kuću.
Zakopčao sam vunenu košulju sve do vrata, ali sam i dalje
osećao hladnoću. Podižući dogled ponovo, gledao sam kroz prozor i
posmatrao hodnik koji je vodio ka kuhinji, a koji je bio na udaljenijoj
strani kuće. Tamo je Piti nastavljao da priprema hranu. A onda je
najzad, njegova silueta nestala.
Mišići su mi se ukočili jer se nisam pomerao prilično vremena.
A ruke i vrat su me boleli zbog toga što sam držao podignuti dogled.
Minuti su prolazili. Proverio sam svetleći brojčanik na mom satu.
četvrt sata se pretvorilo u pola sata. Kada je prošlo sat vremena,
nisam više mogao da ignorišem pritisak u svojoj bešici. Otpuzao sam
unazad od mesta gde sam se krio, i zaustavio se između drveća, kako
bih mokrio blizu zemlje, trudeći se što sam više mogao da
proizvedem što manje buke.
Istog trenutka kad sam se vratio, idući kroz grmlje, svetlo u
kuhinji se ugasilo. Postao sam sav napet, dok sam posmatrao Pitovu
senku dok ide iz sobe u sobu u prizemlju, gaseći za sobom svetla.
Minut kasnije, ugasio je i jedno od svetala na spratu. Sledećih sat
vremena proveo sam gledajući u svetlo na spratu koje je preostalo. A
onda je i njega ugasio.
Nebo je bilo oblačno i sakrivalo je zvezde. Kuća je i dalje bila u
tami. Obgrlio sam se, pokušavajući da održim telesnu toplotu. Kapci
su mi se spuštali. Borio sam se da ih držim otvorenim, okrenuvši se
ka tami travnjaka i bašte iza kuće, ispod kojih su, u to sam bio
siguran, Kejt i Džejson bili zarobljeni. Tako blizu. Moram da dođem
do njih. Moram da... Kapci su mi se podrhtavajući zatvorili. Spustio
sam se na zemlju i utonuo u san.
248
Glava 14.
Tresak vrata me je trgao, probudivši me iz noćne more u kojoj
sam nestao. Brzo sam otvorio oči. Podigao sam glavu dovoljno da
mogu da vidim kuću kroz nisko grmlje. Oblaci su se razišli. Sunce se
nalazilo iza mojih leđa, dok se njegov blesak odbijao od prozore
preko puta mene. Taj odsjaj mi je udarao pravo u oči pojačavajući
moju glavobolju. Vetar je duvao jače nego prethodnog dana, mrseći
granje. Kretanje lišća oko mene je sigurno bio razlog te moje noćne
more o nestajanju.
Gledao sam ka zadnjem delu kuće, odakle se začuo tresak vrata.
A onda sam video Pita. Nosio je svetlozelenu majicu, koja je bila u
kontrastu s njegovom tamnom bradom. Prepoznao sam majicu. To je
bila jedna od onih majica koje je ukrao od mene godinu dana ranije.
Vetar mu je mrsio gustu tamnu kosu. Gledao je okolo, prilazeći
stablima, a onda je skinuo crevo sa kuke na zidu i otišao iza kuće. To
što je zalivao neko žbunje, potvrdilo je moje sumnje da je njihovom
plitkom korenju, zbog nečeg što se nalazilo plitko ispod zemlje, bila
potrebna redovna nega. Vetar je povremno prskao vodu nazad ka
njemu, i na kraju ga je to toliko iznendralo da je spustio crevo, otišao
do zadnjeg dela dvorišta kako bi zatvorio vodu, i vratio se u kuću.
Sunčev odblesak o prozore me je sprečavao da vidim šta radi
unutra. Pola sata kasnije, osećao sam da su mi usne bile strašno suve
i taman sam posegnuo za čuturicom, ali sam se zaustavio kad sam
čuo još jedno otvaranje vrata, ovog puta prednjih. Piti je izašao na
balkon. Presvukao je svoju vodom pokvašenu zelenu majicu i umesto
nje obukao sivu. A i ta majica je, takođe, pripadala meni. Podigao je
glavu, skoro kao da njuši vetar. I to je ono što je moj brat postao:
životinja koja procenjuje da li postoji opasnost. Zbog mene.
Prestani da razmišljaš na taj način! ponovo sam sebe upozorio.
Sišao je sa stepenica trema i zaobišao kuću, a ja sam mogao da
osetim da mi puls jače udara kada sam video da je ušao u svoj
kamion i prikopčao sigurnosni pojas. Kamion je bio okrenut u mom
249
pravcu, ali udaljen od sunčevog bleska, tako da sam, kroz vetrobran
mogao da vidim njegovu bradu i tamne oči, pre nego što je okrenuo
kamion. Podizala se prašina dok je vozio stazom, i ubrzo, kada je
zašao među stabla koje je njihao vetar, plavi kamion se više nije
mogao videti.
Za trenutak sam bio siguran da me to moje sopstvene misli
zavaravaju. Jesam li stvarno video upravo ono što sam najviše želeo
da vidim? Da li je to stvarno zvuk kamiona nestajao u daljini?
Nekoliko dugih minuta nisam se pomerao. Možda je Piti otišao samo
da proveri poštansko sanduče na putu i vratiće se uskoro. Ili je možda
nekako posumnjao da neko osmatra kuću i odvezao se ne bi li uljeza
izvukao na otvoreno. Hoće li, čim budem krenuo prema kući, pucati
na mene sa mesta gde se odšunjao pozadi i osmatrao između stabala?
Sunce se podiglo više. Vetar se pojačao; mrseći grmlje u kome
sam se krio. Ali, taj vetar me nije rashladio. Upravo suprotno, jutro je
bilo pretoplo. Znoj se trenutno sušio na mojim obrazima pokrivenim
prašinom. Nervozno, pogledao sam na sat i video sam da je prošlo
petnaest minuta. Da se Piti odvezao samo da bi proverio poštansko
sanduče, do sad bi se vratio, rekao sam sebi. Bacio sam pogled ka
stablima između kojih je put nestajao. Ali vetar je nastavio da
pomera lišće i sprečavao me je da primetim kretanje na mestu gde se
možda sakrio, i osmatrao ne bi li opazio uljeza.
Gledao sam ka grmlju koje se nalazilo iza kuće. Pozovi policiju.
Pozovi ih mobilnim, pomislio sam. Ali kad sam posegnuo za
telefonom, zabrinuo sam se da me Piti, ukoliko me posmatra iz
drugog dela šume, može čuti. I umesto da priguši ono što bih rekao,
vetar bi mogao da moj glas prenese direktno do njega.
Ili šta ako Piti nije sam? Šta ako se još neko nalazi u kući i
mogao bi čuti moj glas dok budem razgovarao telefonom? Da bih
sprečio da se tako nešto dogodi, morao bih da se povučem nekoliko
stotina jardi nazad u šumu, pre nego što bih osetio da je bezbedno da
telefoniram. Ali onda ne bih mogao da kuću držim na oku, a ko zna
šta bi se moglo desiti dok bih bio udaljen.
250