251 nemoguće zamisliti da se poznaju od detinjstva, još manje da su radili zajedno kao smrtonosni tim desetak godina i bili u braku decenijama. „Da li ste doneli presudu?" „Jesmo, gospodine sudijo." Deni Makgvajer je dahtao dok je trčao niz hodnik, gurajući ispred sebe teška invalidska kolica Meta Dejlija. Dupla vrata sudnice 306 su se nazirala ispred njih kao kapije raja. Ili pakla. „Žao mi je, gospodine", stražar LAPD-ja započe. „Sud zaseda. Sudija Munjoz..." On ućuta kau ugleda Denijevu Interpolovu legitimaciju. „Vi možete ući, gospodine." Stražar otvori vrata s poštovanjem. „Ali ne mogu da pustim vašeg prijatelja unutra." Ne obraćajući pažnju na njega, Deni ugura Metova kolica u sudnicu. U sobi je vladala takva tišina, a ovaj ulazak je bio tako neočekivan, da su se za trenutak stotine glava okrenule prema njima. Ali je samo jedan pogled zapao za oko Metu Dejliju. Prvi put od kad je počelo suđenje, ona je gledala u njega. Pravo u njega. Izustio je: „Liza." Ona se nasmešila. Sudija Munjoz je govorio. „Na osnovu optužbe za ubistvo prvog stepena, u vezi sa Endruom Džejksom, kako se izjašnjavate za prvooptuženog, Frensisa Mansinija?" „Kriv." Ta reč se prolomila sobom kao pucanj. „A za drugooptuženu, Sofiju Bastu?" Činilo se da predsedniku treba čitav sat da udahne. „Nije kriva." Uzdasi iz sudnice čuli su se po čitavom svetu. Napolju, na Barton veju, gomila je ispustila vrisak tako glasan da se mogao čuti čak i kroz debele zidove sudnice. Kad su kamermani shvatili šta se dogodilo, zumirali su Sofijino lice. Ali bez obzira na to kakva je reakcija možda bila na njenom licu u deliću sekunde nakon što je predsednik progovorio, sada je nestala, zamenjena njenom uobičajenom spokojnom bezizražajnošću. Met Dejli je zatvorio oči, padajući nazad u svoju stolicu, kao da ga je neko udario u nela 012
252 stomak. Čak je i sudiji Munjozu, čuvenom Sudiji Užasu lično, bio potreban trenutak predaha da povrati pribranost. Predsednik je nastavio. ,,U slučaju Endrua Džejksa, međutim, smatramo da je drugooptužena, Sofija Basta, kriva za ubistvo bez predumišljaja, usled smanjene uračunljivosti." Sudija Munjoz se nakašlja. „U slučaju ser Pirsa Henlija..." Ponovo, presuda se vratila kao ubodi noža u sudijino srce. Kriv. Nije kriva. Smanjena uračunljivost. Bilo je isto i za dve preostale žrtve. Samo po optužbi za pokušaj ubistva Dejvida Išaga oboje optuženih su osuđeni. Osećanje neverice je bilo opipljivo. Čak je i uobičajeno spokojan Mansini izgledao zaprepašćen, a njegov maslinasti ten vidljivo je ostao bez krvi. Brat ser Pirsa Henlija je odmahivao glavom, kuckajući po svom aparatu za sluh u neverici. Bivše devojke Majlsa Beringa su glasno briznule u plač, a više glasova sa galerije je uzviknulo: „Ne!" Što se Denija Makgvajera tiče, on nije delio to osećanje ogorčenja. Istine radi, on je osećao samo duboku smirenost. Sofija Basta će ostati bezbedno iza rešetaka. Niko više neće morati da umre na rukama Azraela, kao žrtva uvrnute žudnje za osvetom Frenkija Mansinija. A zgodna Anđela Džejks, onakva kakva je nekada bila, biće pošteđena dželatove igle. Možda nije pravda. Već razrešenje. Deni Makgvajer je konačno bio slobodan. nela 012
253 TRIDESET PETO POGLAVLJE Četiri godine kasnije... „Žao mi je, gospodine. Bez propusnice vas nipošto ne mogu pustiti." Možda neuobičajeno, ali činilo se da je stražaru u Državnoj bolnici Altasito1 stvarno bilo žao. Težak je i usamljenički posao čuvara zatvorenica jedine ženske psihijatrijske ustanove zatvorenog tipa u Kaliforniji, i samo mali broj loše plaćenog osoblja je bio poznat po saosećajnosti. U srednjim šezdesetim godinama, stražar je izgledao još stariji; njegova smežurana koža je ispucala i isušila se kao suvo rečno korito zbog mnogobrojnih godina provedenih na nemilosrdnom pustinjskom suncu. Ali bilo je ljubaznosti u njegovim očima kad je pogledao u mršavog, plavokosog čoveka punog nade, kako se oslanja na štap na bolničkoj kapiji dok je pokušavao da objasni svoj slučaj. Nije to bio prvi put da je stražar video tog čoveka. Ili drugi. Ili čak treći. Svakog meseca, u dane posete, taj čovek bi se pojavio, i učtivo zamolio da vidi najpoznatiju zatvorenicu Državne bolnice Altasito. Međutim, svakog meseca je ta dama odbijala da primi posetioce. Pošteđena smrtne kazne, što je izazvalo mnoge nesuglasice, Anđeo Smrti, kako su je zvali u tabloidima, uživala je u relativno lakom životu u ASH,* iako je to bio život koji je vodila iza rešetaka i pod teškim velom tajnosti. Imala je zasebnu sobu, sa prozorom koji je gledao na uređene bašte oko objekata, pa sve do pustinje Mohave u daljini. Njeni dani su bili isplanirani ali ne naporni, jer je vreme provodila u radu, vežbanju, rekreaciji i psihijatrijskim tretmanima, što je podrazumevalo sve, od hipnoze do grupne terapije. Nažalost, Met Dejli nije znao ništa o tome. Stalno je brinuo da su Lizu (njemu će ona uvek ostati Liza) druge zatvorenice svojom surovošću i obmanama izolovale zbog njene ozloglašenosti. Met je napisao desetine elektronskih poruka glavnom bolničkom psihijatru, moleći ga da mu napiše novosti u vezi sa njenim stanjem. Da li jede? Da li je potištena? Mogu li bar da potvrde da su joj uručena pisma koja joj je Met pisao savesno svake nedelje, obaveštavajući je o novostima iz svog života, i o svetskom uspehu njegovog hvaljenog ali osporavanog dokumentarca Azrael: Tajne i laži... pisma na koja Met nije dobio ni jedan jedini odgovor. Da li ona uopšte zna da on pokušava * Altacito State Hospital (ASH). (Prim. prev.) nela 012
254 da stupi u vezu sa njom? Da je bar jedan prijatelj nije napustio u času najvećeg beznađa za nju? Odgovori na elektronske poruke su uvek bili isti. Učtivi. Kratki. Neposredni: Met Dejli nije član porodice. Nema pravo ni na koju informaciju u vezi sa pacijentom, osim u slučaju kad pacijent da posebno ovlašćenje za tako nešto. Sofija Basta to nije učinila. „Znam da bi promenila mišljenje kada bi me videla", Met je rekao stražaru po stoti put. „Kad biste me pustili u salu za posetioce, samo nekoliko sekundi... Prešao sam dugačak put." „Razumem to, gospodine. Nažalost, moraćete da se vratite kući." Sofija je ponovo pročitala pismo, s ljubavlju prelazeći rukama preko papira, razmišljajući o Metovim rukama koje su ga dodirivale, kao nekada nju. Počinjalo je kao i sva druga. „Najdraža Liza..." Najomiljeniji deo joj je bio čitanje imena. Ime je dobro zvučalo. Pristajalo joj je. Kad god bi pročitala pisma Meta Dejlija, kad god je razmišljala o njemu, ona je bila Liza. A Liza je bila njen najbolji deo. Razmišljala je da zvanično promeni ime posle suđenja. Liza. Liza Dejli. Zvučalo je čarobno. Ali kako su prolazili dani i nedelje, a ona shvatala pravu prirodu svoje kazne mogli su da je zaodenu bilo čime, nazovu njen zatvor „bolnicom" a njenu kaznu „tretmanom", ali je to ipak bio život bez uslovnog otpusta ona se predomislila. Kakve koristi može ona imati od novog imena, ovde? Nije bilo druge prilike, novog početka. To je bio kraj. Ali ne i za Meta. Za Meta ima nade. Budućnosti. Ko je ona da to uništi dajući mu nadu? Navodeći ga na pomisao, čak i za trenutak, da može biti povratka...? Da bi Met Dejli živeo, ona je morala da umre. Bilo je to tako jednostavno. Bilo je tako teško držati se istine. Razdvojiti ono što je stvarno od onog što je maštanje. Toliko dugo je živela u lažima. Ali se trudila da ne laže Meta. Kad mu je rekla da ga voli, ona je to i mislila. Da ga je upoznala ranije, mnogo ranije, pre Frenkija i te knjige, pre Sofije Baste, pre nego što je izgubila nit ko je ona, sve je moglo biti mnogo drugačije. Ovako, provešće ostatak života zatvorena kao neka životinja, okružena elektrificiranim ogradama i nela 012
255 pustinjskom divljinom. Metova pisma su joj bila sve. Ali mu je dugovala to da ne odgovori... Da ga pusti da ode. Nastavila je da čita. „Ne znam da li uopšte primaš ova pisma, draga moja. U ovom trenutku, čini mi se da ih pišem i zbog sebe isto koliko i zbog tebe. Ali ne mogu da prestanem. Ne želim da prestanem, Liza, ne dotle dok ne shvatiš da te volim, da ti opraštam, da te se nikada neću odreći, bez obzira na to koliko puta me stražari oteraju." Bila je dirnuta time što je on i dalje govorio „stražari" a ne „ti". Dragi Met. I dalje je želeo da je oslobodi svake odgovornosti. „Ne mogu da podnesem da razmišljam o tebi na tom užasnom mestu. Molim te, draga, ako te maltretiraju, ti moraš nekoga obavestiti. Ako ne mene, onda svoje advokate ili čak i guvernera. Čak bi i Deni Makgvajer možda mogao da pomogne." Deni Makgvajer. Čudno je to, svaki put kad bi pomislila na Meta, ona se osećala kao Liza, ali svaki put kad bi pomislila na Denija, ona je bila Anđela Džejks, tako lepa, tako mlada. Ona je bila prva silovana, prva je patila. Do vremena kad je postala Trejsi, i Irina, i čak Liza, ona je bila jača, očvrsla od užasa, utrnula na bol. A Deni Makgvajer ju je upoznao na početku, kad je još bila ranjiva, još neiskusna. On je upoznao Anđelu, i na neki svoj način, sumnjala je Sofija, on ju je voleo. Kad je pročitala njegovo ime, napisano Metovim jasnim, kosim rukopisom, skoro je osetila nostalgiju. Možda bi trebalo da pošalje Metu nekakvu poruku, anonimno, samo da mu kaže da je dobro. Svakodnevne obaveze u bolnici sasvim su odgovarale Sofiji, jedino što nije bila slobodna. Polovinu života provela je u institucijama, a drugu polovinu u bekstvu, ne samo od policije već i od sopstvenih demona. Ovde su njeni dani bili prijatno predvidivi. Shvatila je da joj bolnička rutina pruža utehu. Što se tiče toga da je druge pacijentkinje kinje... na bilo koji način, istina je bila sasvim suprotna. U spoljnom svetu, žene su uglavnom zavidljive prema velikim lepoticama da bi mogle da ih cene estetski. Ali ovde, gde nije bilo muškaraca za koje bi se borile, osim za površno poznanstvo sa stražarima, a bilo je sasvim malo lepote u bilo kom obliku, Sofijina lepota je bila pasoš za popularnost. Ostale žene su želele da budu oko nje, uprkos tome što uopšte nije bila društvena; odlučila je da obeduje sama i odbijala je sve društvene aktivnosti, od filmskih večeri do organizovanih atletskih dogadaja. Ali kad god je bila van sobe pratili su je zadivljeni pogledi. Povremeno se jačina tih pogleda menjala od divljenja do otvorene žudnje, ali za razliku od državnog nela 012
256 zatvora, u ASH nije bilo mnogo lezbijki i Sofija se nije nikada osećala ugroženom. Niti je njena lepota bila njena jedina prednost. Bez ikakvog ličnog truda ili želje, Sofija je postala slavna ličnost u bolnici. Mnoge druge žene su joj se divile, posmatrajući Azraelove žrtve kao bogate, prljave starce, ljude koji su neosetljivo napustili svoju decu, pa im se zato tako i vratilo. Sofija je bila pažljiva da nikada sama ne potvrdi takav stav. Kratka podsećanja na ubistva i dalje su joj izazivala košmare, a priča o njima mogla bi izazvati akutne napade anksioznosti. Jedini deo prošlosti za koji se hvatala bio je Met Dejli. „Dolazio je ponovo danas." Glas bolničara ju je trgao i vratio u sadašnjost. Neodlučno je digla pogled sa Metovog pisma. „Još ne želiš da ga vidiš, ha?" Sofija je odmahnula glavom. „Umorna sam. Moram da odspavam." Bolničar je otišao, posmatrajući je kroz staklena vrata kako leže na krevet i zatvara oči. Da li je stvarno moguće da neka žena postaje lepša iz dana u dan? Bolničar Karlos Hernandez je bio jedan od nekoliko muškaraca psihijatrijskog osoblja u ASH. Njegovi drugari u Freznu svi ga zadirkivali da je dočekao svoj „posao iz snova". „Dobro došli u Altasito!" ismevali su ga. „Ima dve hiljade stanovnika. Hiljadu devet stotina i devedeset devet ludih kučki... i ti!" A istina je bila da Karlos u životu nije bio tako usamljen kao na ovom poslu. Da, bio je okružen ženama, ali nije bilo ni jedne jedine sa kojom bi sklopio poznanstvo, a još manje prijateljstvo ili vezu. Pacijentkinje su bile, razumljivo, zabranjena zona, a prosečna starost njegovih koleginica u bolničkom odeljenju bila je četrdeset dve godine, sa prosečnom težinom oko 90 kg. I nije baš neki izbor. Za jednu instituciju u kojoj je smešteno preko dve hiljade žena, bilo je zapanjujuće kako malo njih je privlačno. Voda, voda svuda ali ni kapi da popiješ. Sofija Basta, sa druge strane... ona je bila izuzetak koji potvrđuje pravilo. Anomalija. Čudna pojava. I ona je bila starija, u ranim četrdesetim godinama, prema krštenici, ali je izgledala bar deceniju mlađa i beskrajno mnogo poželjnija nego ijedna žena koju je Karlos Hernandez ikada upoznao, a kamoli izlazio s njom. Njena glatka koža, savršene crte lica, i gipko, vitko telo bili su više nego dovoljni da ispune maštu mladog bolničara. Ali Sofija je posedovala nela 012
257 i nešto izvan toga, neku unutrašnju smirenost, neku dobrotu koja je isijavala iz nje kao svetlost. Naravno, Karlos Hernandez je znao za njenu mentalnu bolest. Skinite je sa lekova i ona bi mogla pući svakog trenutka, pretvori se u zbunjenu i veoma opasnu, sposobnu da ubije. Ali kad pričate sa njom, u to je tako teško poverovati. Sofija je izgledala kao najzdravije, najljupkije, najljubaznije stvorenje na zemlji. Kroz staklo je mogao da vidi kako joj se ramena tresu. Bilo je to protiv pravila, ali nije mogao da se suzdrži. Ušunjavši se ponovo u sobu, on sede na njen krevet. „Ne plači", reče ljubazno. „Ne moraš da viđaš nikoga koga ne želiš da viđaš. Mnogim pacijentima ovde je teško da budu u dodiru sa ljudima van." Sofija se okrenula i pogledala ga onim divnim očima boje topljene čokolade. Karlosov želudac je poskočio kao palačinka. „Da li postaje lakše? Kako vreme prolazi?" Nije postajalo lakše. Postajalo je sve sumornije i mučnije svakim danom, satom i minutom. Karlos Hernandez je video kakav danak čovek plaća živeći u ovakvoj instituciji. Beznadežnost, očaj, saznanje da nikada nećete izaći, da je ovo vaš svet do poslednjeg udaha. Bilo je to turobno. Ali nije mogao sebe da natera da to kaže Sofiji Basti. „Svakako da postaje." „Ja bih ga videla", Sofija reče iznenada, „kada bih ikada mogla da izađem odavde. Kad bih imala neku budućnost, nešto da mu ponudim. Ali pošto nemam, to izgleda okrutno. On mora da me zaboravi." „Pokušaj da se malo odmoriš", reče Karlos, pokrivši je ćebetom i nežno milujući njenu kosu pre nego što je izašao iz sobe. Gledao je levo i desno duž hodnika, proveravajući da li ga je neko video, ali je bio bezbedan. Krilo D je bilo pusto, kao što je uvek i bilo u dane posete. Karlos Hernandez nije nikada upoznao Meta Dejlija. Ali je o njemu znao jedno: on neće nikada „zaboraviti" Sofiju. Sofija je bila nezaboravna. Met Dejli je vozio prema međudržavnom putu, a njegov rejndž rover, pravljen po narudžbini bio je jedini automobil na putu. U svim pravcima oko njega prostirala se jalova pustinja, okean praznine i prašine. Kao i moj život. Pustoš. nela 012
258 Svet je mislio da se život Meta Dejlija okrenuo naopačke. I na površini, to se i desilo. Posle godina iscrpljujućih fizikalnih terapija, ponovo je naučio da hoda, uprkos mnogim teškoćama, i sada je koristio samo štap da bi se pomogao. Retko se u javnosti pominjalo njegovo ime ovih dana bez epiteta preživeli. Njegov dokumentarac o slučaju Azrael, proizveden sa ljubavlju ali skromnim sredstvima, jer je Met odbio da prepusti kontrolu uredniku, dobio je široku pažnju kritike, ako ne baš priznanje. Met nije krio činjenicu da je on branilac Sofije Baste, bacajući krivicu za ubistva Azrael odlučno i isključivo na pleća Frenkija Mansinija. Bez obzira na činjenicu da su porotnici na suđenju učinili gotovo isto, to je bilo neprihvatljivo za mnoge ljude, uključujući Nensi Grejs* sa TV kanala HLN. Od dana kada je Sofija uhapšena, Grejs je želela njenu glavu na tanjiru. Ironično, baš je Foksova glavna spikerka svojom zajedljivom osudom filma Azrael: Istina i laži obezbedila tom ostvarenju daleko brojniju publiku nego što je Met ikada mogao da se nada. Distribuiran širom Azije i indijskog potkontinenta, kao i u Evropi i Sjedinjenim Državama, film je postao veliki komercijalni hit. Met Dejli je bio više od preživelog. On je bio bogat čovek, pobednik, uspešan čovek. Ništa od svega toga nije mu bilo važno. Nije očekivao da će ga Liza primiti danas. Posle četiri godine on se pomirio sa njenim odbijanjima. Ali se nadao. Nadaće se do smrti. Izašao je na auto-put. Sada kad je bio sam, suze su mu slobodno tekle niz obraze pošto je još jednom popustio pred bolom. Ponekad mu se suprotstavljao. Govorio sebi strogo da mora nešto da učini, da se uhvati ukoštac sa svojom potištenošću i rve se sa njom i porazi je. Ali je većinu vremena znao. Jednog dana to će mu biti previše. Jednog dana će voziti prema ivici litice i jednostavno nastaviti da vozi. Osloboditi se svog tereta. Biti slobodan. Jednog dana... ____________________________________________ * Naney Grace (1958) - američki pravni analitičar, TV voditelj i novinar, bivši tužilac, poznata po neumornoj borbi za prava žrtava. (Prim. prev.) nela 012
259 TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Kler Majkls je pijuckala kafu za stolom u uglu Le pan kotidijen u Brentvudu i bila je potpuno zadovoljna. Bio je to divan junski dan, devet meseci od poslednje bezuspešne posete njenog brata Meta Altasitu, i najzad je izgledalo da je sve krenulo nabolje u njihovim životima. Kler je vozila Bulevarom San Visent novi mercedes sa pokretnim krovom (Met joj ga je kupio za rođendan prošlog meseca), upijajući plavo nebo i sunčevu svetlost i uživajući u pogledu na akacije u cvetu, kojima je široki, brzi put bio oivičen. Činilo se da čak i priroda slavi danas, bukteći u raskoši boja i mirisa i veseli se u čast velikih novosti njenog brata. Sve je bilo sasvim drugačije nego onog strašnog dana prošlog oktobra. Sećala se svega kao da je bilo juče. Met je zove sa odmorišta na 1-5 i jeca nekontrolisano, jedva uspevajući da progovori, da joj kaže gde je. Njegovo rastrojstvo je bilo potpuno i razarajuće. Kler ga je odvezla pravo u Vajldvud, rehabilitacioni centar u Toluka Lejku, i potpisala papire kao najbliži srodnik. Kad se ona odvezla, Met se više nije sećao ni svog imena. Ali nekim čudom, taj slom je bio stvaranje, ili bolje rečeno, ponovno stvaranje Meta Dejlija. Posle samo deset dana u Vajldvudu, dovoljno se oporavio da može da prima posetioce. Za osam nedelja, potištenost koja ga je pratila već pet godina od onog dana kad ga je Sofija Basta, koja se predstavila kao Liza Bering, opila i ostavila u hotelskoj sobi u Hongkongu konačno se, izgleda, izgubila. Kler je plakala kad ga je prvi put čula da se ponovo smeje, i to ne samo ustima već i očima, celim svojim bićem, kao što je činio nekada. Ugojio se desetak kilograma, počeo redovno da vežba i počeo da priča o budućnosti. Najvažnije od svega, prestao je da priča o Lizi, ili Sofiji, ili Endruu Džejksu, ili bilo čemu vezanom za ubistva Azrael. To je bilo čudo. Još više čuda je tek trebalo da se dogodi. Met je na rehabilitaciji upoznao Kesi, raspuštenicu koja se lečila od alkoholizma. Njih dvoje su se odmah vezali, i uprkos Klerinoj početnoj uzdržanosti, kad su ona i njen muž upoznali Kesi, uvideli su da je srdačna i ljubazna i duhovita, baš kako ju je Met i opisao. Prošle nedelje, posle kratkog, ali zapanjujuće srećnog, mirnog udvaranja malo previše blagog da bi se nazvalo „vrtoglava romansa" Met i Kesi su objavili veridbu. „Zdravo, seko. Izvini što kasnim" Vijugajući među stolovima, smejući se široko, u drap šortsu i plavoj nela 012
260 majici, Met je bio ogledalo zdravlja i sreće. „Hej." Kler mu je uzvratila blistavim osmehom. „Kesi nije sa tobom?" „Upravo sam je ostavio na času pilatesa. Zašto, ja nisam sada dovoljno dobar za tebe?" „Moći ćeš da prođeš." Smejući se, Kler gurnu preko stola paketić umotan u zlatan papir. Met podiže obrvu. „Za mene?" „Hej, mogu i ja da dam poklon, znaš. To je poklon za veridbu. Međutim, nemoj mnogo da se uzbuđuješ, nije ništa naročito." Met odmota kutiju. Unutra je bio jednostavan ali elegantan starinski muški sat, sa kožnim kaišem i ružičasto-zlatnim brojčanikom. Na poleđini su bila ugravirani isprepletani inicijali M i K, i datum njihove veridbe. „Ništa naročito? Bože moj, Kler, božanstven je. Sigurno je koštao čitavo bogatstvo." „Ne baš", slagala je Kler. „Samo sam tako srećna jer si ti srećan. Ti to zaslužuješ, Mete. Stvarno zaslužuješ." Met je bio srećan. Nije to bilo vrhunsko ushićenje, strasno uzbuđenje koje je osetio na Baliju sa Lizom. Ali je na neki svoj način, govorio je sebi, to što ima sa Kesi isto tako dragoceno. Kesi mu je donela mir i sigurnost i zadovoljstvo. Nije uopšte marila za njegov novac, uopšte nije bila kao Rakel i nikada ga nije ispitivala o prošlosti. Ljubav prema Kesi je bilo nešto što je Met izabrao, nešto razumno i dobro što je on odlučio da uradi. Ljubav prema Lizi je bio nagon, neodoljiva privlačnost snažne i opasne droge. Met neće nikada zaboraviti zanos koji je osetio u to vreme. Ali je znao da ga je ta droga skoro ubila. Ne bi mogao nikada da se vrati. Met je naručio dva rovita jajeta i sendvič sa lososom sebi i topli sendvič sa ćurečim prsima za Kler, dok ga je ona bombardovala pitanjima o venčanju. Da li je već odredio datum? Rezervisao restoran? Ko je na spisku gostiju? Da li Deni i Selin Makgvajer dolaze iz Francuske? Da li se Met uopšte čuo sa Denijem? Met je dobrodušno odgovarao na sva pitanja, uputivši sestru da pita Kesi o pojedinostima vezanim za nevestu, tortu, cveće. A u osnovi sve je bilo jednostavno. Biće to malo venčanje, u bašti Metove nove kuće u Brentvud parku. Makgvajerovi su pozvani, ali ne očekuje da će doći. Nekako su uspeli da dobiju troje dece… troje!... od suđenja, a njihovo treće dete je malo da nela 012
261 putuje, ali prema Denijevim elektronskim porukama oni su veoma srećni. Duh Anđele Džejks je konačno počinuo. Dejvid Išag je poslao Metu sanduk šampanjca kad se pojavio dokumentarac o Azraelu i napisao mu veoma ljubazno pismo dok je on bio u Vajldvudu. Ali osim toga, Met je namerno prekinuo sve veze sa svima koji su povezani sa tim slučajem ili Sofijom Bastom. Njegovo venčanje sa Kesi označiće početak novog, srećnijeg poglavlja u njegovom životu. Stara knjiga je zatvorena. Dvadeset minuta kasnije, ponovo u svom rejndž roveru, Met je uključio radio. Vesti stanice NPR iz Vašingtona čitao je poznati, melodični glas Lakšmija Singa. Prva dva izveštaja Met je slušao samo površno. Nove brojke rasta iz Feda i nešto u vezi sa globalnim zagrevanjem iz Nacionalne fondacije za nauku do čega je trebalo da mu bude stalo, ali nije. Razmišljao je o Kesi i kako privlačno uvek izgleda posle pilatesa, sva oznojena i puna energije, uverena da izgleda grozno bez šminke, a u stvari tako je izgledala prirodnije i privlać nije. Skrenuvši automobil prema Montani, iznenada uz škripanje zaustavi automobil, zamalo izbegavši sudar sa kamionetom ispred sebe. „Najnovije vesti", Lakšmi Sing je govorio. „Kako saznajemo, Frenki Mansini, poznatiji javnosti kao jedan od dvoje ubica Azrael, oduzeo je sebi život dok je čekao na izvršenje smrtne kazne u zatvoru San Kventin u Kaliforniji. Mansini je čekao pogubljenje zbog svog udela u ubistvima četvorice ljudi između 1996. i 2006, i posle brojnih žalbi očekivalo se da će biti pogubljen krajem ove godine. Mansini je pronađen obešen u svojoj ćeliji u ranim jutarnjim satima." Žena u kamionetu je vikala na Meta, preteći mu pesnicom kroz prozor. Iza njega, druga vozila su uz trubljenje počela da ga okružuju. Met je prestao da oseća bilo šta. Mansini je mrtav. Met je dugo gajio tu mržnju prema Frenku Mansiniju. Morao je nekoga da mrzi da bi mogao da nastavi da voli Lizu. Ali sada, kada Frenkija više nema, Met nije osećao zadovoljstvo, niti da se sve završilo i da je pravda zadovoljena, što je očekivao da će osećati. Umesto svega, on se osećao... opljačkan. Intervjuisao je skoro svakoga ko je imao bilo kakve veze sa ubistvima Azrael za svoj dokumentarac, a na suđenju je čuo Lizinu Sofijinu stranu priče. Ali jedini čovek koji je znao najviše o tome šta se dogodilo tih jezivih noći, i zašto se to dogodilo, nije nikada izustio ni reč o svojim zločinima. nela 012
262 Ma kakva da su bila njegova osećanja i motivi, Frenki Mansini ih je odneo sa sobom u grob. Čak je i u smrt otišao pod svojim uslovima. Kad je Kesi ušla u automobil, već je bila čula vesti. CNN je bio uključen u svlačionicama. „Da li si dobro?", upita ona Meta. „Svakako." Još je izgledao ošamućen. „Pitam se kako se to dogodilo. Mislim, zar ne bi trebalo da su svi ti osuđenici na smrt pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom baš da ne bi izvršili samoubistvo?" Met je klimnuo glavom odsutno. On nije razmišljao o Frenkiju Mansiniju, ili kako je uspeo da nadmudri vlasti u San Kventinu i sebi oduzme život. On je razmišljao o drugom zatvoreniku, iza drugih zidova, više od sto kilometara severno od mesta na kome su bili on i Kesi. O zatvoreniku o kome nije razmišljao veoma dugo. O zatvoreniku koga je bio naučio da zaboravi. Da li ona tuguje? Da li pati? Pomisao na to da je nesrećna i usamljena prosvrdlala je Metovo srce. Trže se. „Da li si siguran da ti je dobro?" Kesino lice se smračilo od brige. „Možemo obaviti pripreme za venčanje nekog drugog dana ako hoćeš." Pripreme za venčanje. Sranje. Sasvim je zaboravio. Kao fizičku težinu, on protera misli o Lizi iz glave. Naše venčanje. Naša budućnost. „Aha. Siguran sam." Na silu se nasmejao. „Hajde da idemo i izaberemo tu tortu." nela 012
263 TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Dan venčanja Meta i Kesi Dejli bio je izuzetno uspešan. Bašta u Brentvudu je eksplodirala od cveća, sunce je sijalo blistavo, a mlada i mladoženja su izgledali izuzetno srećni i zaljubljeni. Mala grupa porodice i prijatelja, koji su došli da nazdrave njihovom braku, bezalkoholnim voćnim punčom Met je prestao da pije kao podrška Kesi, a polovina njihovih prijatelja su bili u AA*-složili su se da je intimna, odmerena ceremonija savršen odraz odnosa ovog divnog para, koji je preživeo mnogo toga. To nije bio njihov srećan kraj. Bio je to njihov srećan početak. Medeni mesec na Tahitiju je bio idiličan, jer su samo spavali, ronili i vodili ljubav pod zvezdama. Povremeno su misli o drugom, ranijem doživljaju raja, u Indoneziji, proletale Metu kroz glavu. Ali je on svaku od njih odlučno odagnao, sećajući se mantri koje je naučio u Vajldvudu, malih izreka kojima je počeo da veruje i koje su mu bukvalno spase život. Moj um je samo moj. Ja mogu da ga kontrolišem. Prošlost je nestala. Samo sadašnjost je stvarna. Samo sadašnjost je važna. A sadašnjost je pripadala Kesi. U početku se Met bunio, jer je bio u potpunosti odsečen od spoljnog sveta. Privatno koralno ostrvo na kome su odseli bilo je osamljeno i krajnje luksuzno, ali po projektu, njihova vila nije imala pristup internetu, televiziji ili telefonu. Kesi je ismevala Metovu razdražljivost („Kunem se da si kao zavisnik. Da li je zaista toliko teško preživeti dve nedelje bez laptopa ili inboksa punog bezvezne pošte?"), i posle nekoliko dana, Met je počeo da se opušta onako kako godinama nije uspeo. Možda se radilo samo o njegovoj mašti, ali je osećao kako mu se smanjuje bol u leđima i nogama. Plivao je svakog dana u toploj, bledoplavoj vodi i često pešačio od kuće do plaže i nazad, bez štapa. U svakom mogućem smislu, njegov brak sa Kesi ga je isceljivao. Met je osećao duboku zahvalnost. Tek što sii se vratili u LA njihov brak je bio pred prvim velikim iskušenjem. Kler Majkls je došla da ih sačeka na aerodromu. I Met i Kesi su odmah znali da nešto nije u redu kad su videli da su Kler i njen muž Dag bili u pratnji dvojice uniformisanih policajaca. Na carini su izdvojeni u stranu i _____________________________________________ * Alcoholics Anonymous, Anonimni alkoholičari, udruženje za borbu protiv alkoholizma. (Prim. prev.) nela 012
264 odvedeni u zasebnu sobu. „Šta ovo znači?", upita Kesi uspaničeno. „Da li se radi o Brendonu? Da li je on dobro?" „Vaš sin je dobro, gospodo", uveravao ju je stariji policajac. „Ne treba uopšte da brinete. Ovde smo stvarno samo iz učtivosti. U slučaju da imate neka pitanja." „Pitanja u vezi sa čim?" upita Met. Kler uze brata za ruku. „Met... Sofija Basta je umrla dok ste vi bili na putu. To se dogodilo prošle srede, ali nismo imali načina da ti javimo." ,,Umrla?"Met to nije mogao da shvati. „Šta hoćete da kažete? Kako?" „Bio je to nesrećan slučaj", reče policajac. „To nisu svi znali, ali joj je bila dozvoljena neka ograničena sloboda u Altasitu proteklih šest meseci, pošto se smatralo da se njeno mentalno stanje poboljšava i ona nije više bila opasna po okolinu." Met je odsutno klimnuo glavom. „Bila je na izletu negde u planinama", nastavio je policajac. „Bila je sa još dva pacijenta i četiri člana osoblja kad se to desilo." Kler je nastavila priču. „Očigledno se okliznula i pala u duboku jarugu. Pozvali su 911, i poslali izviđačke helikoptere, sve, ali to gde je ona pala bilo je kao pukotina, neverovatno usko i duboko kilometrima. Nisu uspeli da nađu telo. Ali, Mete, umrla je trenutno. Nije patila." Met je zurio bezizražajno u sestru. „Sigurni su da je mrtva?" „Sasvim sigurni. Jedan od stražara i još jedan pacijent su bili tamo kad je pala. Nema načina da bi iko preživeo takav pad. Helikopterima su je tražili i pokušavali da izvuku telo." „Mete... dušo." Kesi je zaštitnički zagrlila muža oko struka. „Da li bi želeo da sedneš?" „Znam da je to veliki šok", reče Kler, „ali smo želeli da saznaš pre nego što prođete izlazna vrata. Kao što možete i zamisliti, u svim medijima samo se o tome priča. Znali su da se vraćate danas, pa je ispred čitava horda fotografa i reportera željnih tvoje reakcije." Kesi je izgledala prestrašeno. „Ne brinite, gospođo Dejli. Mi ćemo vas ispratiti. Automobili nas čekaju nela 012
265 napolju." Reći gospođo Dejli trgle su Meta iz obamrlosti. Kesi je sada njegova supruga. Mora se brinuti prvenstveno o njoj, a ne o sebi „Dobro sam", reče on ohrabrujuće, privukavši je u zagrljaj. „Bio je to šok, to je sve. Ali, dobro sam. A možda..." Dvoumio se da li da to kaže, ali natera sebe da nastavi. „Možda je tako najbolje." I Kesi i Kler su ga pogledale razrogačenih očiju. „Ne kažem da sam želeo da se to dogodi. Ali ako nije patila, možda je to bolji način da se ode, nego životariti iza rešetaka do starosti, i nemati ništa drugo da radite osim da se bavite prošlošću... Znate?" Kesi je klimnula glavom. Ona je znala. Met ju je poljubio, zatvorivši oči i udišući njen miris, tražeći podršku, sigurnost, ljubav. ,,I za nas, takođe. To je strašno. To je tragično. Ali to podvlači crtu. Prošlost je sada zaista nestala." Kesi Dejli podiže pogled prema svom mužu i suze olakšanja krenuše joj niz lice. Na kraju, posle dugo vremena, napokon, noćna mora je završena. Jednom i zauvek. nela 012
266 TRIDESET OSMO POGLAVLJE Osamnaest meseci kasnije... Žena je ušla u Starbaks neopaženo. Tamo je već bio dugačak red. Bilo je devet ujutru, vreme kad se deca ostavljaju u školi, i mesto je bilo puno majki koje su kupovale svoj ledeni espreso sa mlekom na putu za teretanu. Ta žena je bila u istoj uniformi kao i druge mame: hard tejl pantalone za jogu, najk patike i adidas top za trčanje, kreaciju Stele Makartni, taman toliko pripijen da istakne njene čvrste grudi i ravan stomak a da ne bude neukusno. Njeno lepo lice je bilo zaklonjeno iza avijatičarskih naočara kloe, a plavu kosu, srednje dužine, vezala je u konjski rep. Met Dejli nije dizao pogled sa svog kompjutera. Trebalo je da radi, da smišlja prvi nacrt za komad za Venitifer o smešnom poslovanju u Holivudu. Prestavši da se bavi Azraelom, Met se vratio svojoj prvoj ljubavi, komediji i pisanju, i uživao je u nekoj vrsti renesanse u svojoj karijeri. Jutros je, međutim, zabušavao, pretražujući internet prodavnicu Mari Šantal zbog lepe dečje odeće. Otkrili su pre nekoliko dana da je Kesi, sasvim neočekivano, trudna. Ushićeni Met je bio ubeđen da će beba biti devojčica. „Da li je mesto slobodno?" Žena je stajala pored njega, sa kafom u ruci. „O, da. Molim vas..." Met se učtivo pomerio u stranu kako bi napravio mesta da i ona sedne. Učinila je to, prvo stavivši šolju sa kafom na sto. Pogled mu je privukla njena ruka i kako je mlitavo pomerala šaku. Podsetila ga je na nekoga, ali u početku nije mogao da se seti na koga. „Nadam se da vas ne uznemiravam? Samo, ovo mesto je tako pretrpano..." Taj glas. Osetio je kako mu se ježi koža na nadlaktici. Shvativši da zuri u nju, žena je skinula naočare. „Šta je?", nasmešila se. „Kao da si video duha." Telefon je zvonio. Kesi Dejli se izvukla iz kupatila, gde je upravo povraćala po drugi put tog jutra, i krenula prema kuhinji. „Halo? Halo?" Uobičajeno. Onog trenutka kad bi stigla tamo, osoba koja zove prekinula bi vezu. Naslonivši se na kuhinjski pult, Kesi je sipala sebi veliku čašu nela 012
267 filtrirane vode i pijuckala, čupkajući parče suvog tosta. Bila je zaboravila na jutarnje mučnine i kako se jadno zbog njih žena oseća. Prošlo je podosta vremena od kada je rodila Brendona, i skoro tri godine od njenog poslednjeg mamurluka. Mučnina joj je izgledala kao novitet. Zvonjava telefona je, sa druge strane, bila sumorno poznata, prateća numera Kesinog i Metovog braka još otkad su se vratili sa Tahitija. Klerino upozorenje na aerodromu o medijskom cirkusu posle smrti Sofije Baste, bilo je turobno proročanstvo. Kad su ušli u hodnik svoje kuće, začuli su kakofoniju brujanja telefona, kućnog, kancelarijskom i mobilnog, svi se takmičeći za Metovu pažnju. Čak je i linija faksa uporno zujala kao ljutita uhvaćena muva. „Gospodine Dejli? Ovde novinar CBS njuza. Imate li neki komentar povodom smrti Sofije Baste?" „Gospodine Dejli, da li verujete islednikovom izveštaju o nesrećnom slučaju?" „Met, zdravo, ovde Pirs Morgan. Siguran sam da si sada pretrpan ponudama, ali sam lično hteo da proverim mogu li te nagovoriti da prvo razgovaraš sa nama." Neki pozivaoci su bili nametljivi, drugi odmereni. Najgori su, ipak, bili časopisi. Kučka koja je zvala iz Stara je nagovestila da, ukoliko ne pristane da im da ekskluzivni intervju, oni nameravaju da lansiraju priču kako su se Met i Sofija sastajali onim danima kad joj je bilo dozvoljeno da izlazi iz bolnice. „Vaša žena će biti zaprepašćena kad pročita šta nam je preneo naš izvor", reporter je imao drskosti da kaže. „Ovo je vaša prilika da pobijete te informacije." Kad joj je Met rekao gde može da nabije svoje izvore, ta žena je ostala pri svojoj pretnji i ipak objavila priču, smešnu papazjaniju slika iz fotošopa i besmislenu teoriju zavere. Bilo je to najprodavanije izdanje Stara te godine. Kesi je bila besna. „Tuži ih! Tuži ih za klevetu. Nateraj ih da demantuju sve." Ali ju je Met ubedio da bi petljanje sa maloumnicima iz tabloida značilo samo dolivanje ulja na vatru. Na kraju će, ako oni nastave da ćute dostojanstveno, priča propasti i nestati. I bio je u pravu. Dva stražara u Altasitu su ostala bez posla, a direktor bolnice je morao da podnese ostavku. Pošto je žudnja publike za osvetom bar delimično zadovoljena, i nije više bilo sablažnjivih otkrića na vidiku, pozivi su najzad prestali. Ali tek pošto je Kesi Dejli razvila snažnu odbojnost prema zvonjavi telefona. nela 012
268 SvetLo za poruke je bleskalo. Kesi se nasmešila kad je čula Metov glas. „Zdravo, srce. To sam samo ja. Slušaj, nešto je iskrslo u vezi sa onim stvarima iz Veniti fera. Ja... moram da se nađem sa nekim. U svakom slučaju, možda ću večeras doći malo kasnije, pa nemoj da brineš i nemoj da spremaš večeru za mene. U redu, vidimo se kasnije." On je strašan lažljivac, pomisli ona s ljubavlju. Pitala se kakvo iznenađenje joj sprema ovog puta, kakva je to tajna koju ne želi da ona sazna. Verovatno nešto za bebu. Ili minđuše da se slažu sa ogrlicom koju mi je kupio prošle nedelje. Ili je konačno rezervisao putovanje koje smo planirali, naš „bebi-mesec". Uvek darežljiv, Met je počeo da preteruje sa poklonima otkad je Kesi zatrudnela. Čak je počeo da kvari i Brendona mobilnim telefonom (sa devet godina!) i supernovim satom za ronjenje od hiljadu dolara. Popričaču sa njim kad se vrati kući. Mora prestati da troši. Dovoljan blagoslov je sama beba. Met zatvori vrata za njima, dok mu je ruka drhtala. Hotel je bio skup, ekskluzivan i diskretan, baš onaj tip hotela u koji bogati ljudi dovode svoje ljubavnice. Da li sam i ja to? Napaljeni bogataš? Sofija Basta sede na krevet. Trebalo je ispričati toliko toga, objasniti. Stotinu puta se u mislima pripremala za ovaj čas, ali sada nije znala odakle da počne. „Znam da si sada oženjen", reče oklevajući. „Nisam došla da ti pokvarim bilo šta. Da ti ponovo upropastim život." „Ti nisi nikada upropastila moj život", reče Met. „Sve sam to sam uradio." „Ali morala sam da te vidim, da ti objasnim. Jedino tebi mogu da verujem i potreban si mi... Potrebno mi je da ti znaš..." Zaplakala je. „Nisam mogla da ostanem na tom mestu. Nisam mogla. Oni su me živu sahranjivali!" "Ššš." Met je seo pored nje i obgrlio joj ramena. ,,U redu je." Izgledala je tako drugačije. Operacije na njenom licu su bile radikalne ovog puta. Ali je osećaj, kad ju je dodirnuo, bio isti. Talas čežnje ga skoro udavi. Pokušao je da misli na Kesi, da zamisli njeno lice, ali je njen lik izbrisan poplavom želje. „Uzela sam novi pasoš, novu ličnu kartu", promrmljala je kroz jecaje. „Promenila sam ime... očigledno. Evo." Preturajući po tašni koja je bila pored kreveta, ona izvuče kalifornijsku vozačku dozvolu i pruži je Metu. Na njoj su nela 012
269 bile one iste nezaboravne tamnosmeđe oči koje su gledale u njega. Ispod slike je bilo ime... Liza Dejli. „Nadam se da se ne ljutiš na mene. Činilo mi se da bi to bilo ispravno." Ispustivši dozvolu, Met je gurnu nazad na krevet, ljubeći je tako snažno da je jedva mogla da diše. Osetila je njegovu težinu, snagu, strast. Očajnički je pocepao njenu odeću i skinuo svoju, grizući je i grabivši kao čovek koji je zaposednut. Konačno nag, on se zario u nju sa krikom koji je bio poluagonija, poluekstaza. „Liza!" To nije bilo vođenje ljubavi. Bila je to borba čoveka za život. On ju je gutao, udisao, mirisao kao davljenik koji je najzad izbio na površinu i očajnički dašće da uhvati vazduh. Nije se samo Liza vratila iz mrtvih već i stari Met Dejli, čovek koga je Met mislio da je uništio u Vajldvudu i sahranio na dan svog venčanja. „Mete!", obmotala je noge oko njega, uzevši njegovo lice među svoje šake, pokušavajući da ga drži na odstojanju, da ga smiri. Ona je sada bila tešitelj, ljuškajući ga kao bebu, stišavajući ga toplotom i vlagom svog tela, uvlačeći ga unutra. „Volim te! Žao mi je. Volim te tako mnogo." Met je doživeo orgazam, ščepavši njene bokove i gurajući tako duboko u njenu utrobu da je osećala kao da će proći kroz njeno telo i izaći na drugu stranu, kao da je ona stvarno duh. Ali znoj i vrelina i suze nisu bile senke. Ovo je bilo stvarno, ovo spajanje mesa. Očajničko slavljenje života, kao rođenje deteta. Zatim je Met plakao kao dete. „Nemoj me ostavljati. Nemoj me ostavljati, Liza, molim te! Učiniću sve." I ona je znala da on to stvarno misli. Ponovo su vodili ljubav, još nekoliko sati, onda su spavali do sumraka. Kad su se probudili, Met je pozvao poslugu hotela dva deluks čizburgera i pomfrit i jeli su dok ih nije zaboleo stomak. Konačno, oko sedam sati, Liza je počela da priča. Pričala mu je o svojoj bolesti. Kako se posle mnogo godina konačno oslobodila njene senke i prestala da uzima lekove. „U početku sam se plašila da prestanem da uzimam tablete. Ali, kad sam ih uzimala, imala sam osećaj da sam u magli. Sada, prvi put mogu stvarno da se sećam, osećam se dobro u svojoj koži." Ispričala mu je kako joj je „sladak čovek" po imenu Karlos Hernandez, jedan od psihijatrijskih bolničara, pomogao da odglumi svoj „nesrećni slučaj": montirao je jednostavnu životinjsku zamku u planini kako bi učinio da izgleda kao da je upala u pukotinu, dok je u stvari bila skrivena u pećini samo nela 012
270 nekoliko stopa ispod otvora jaruge. Pošto je jedini svedok njenog pada bila naivna devojka od devetnaest godina, koju su lečili, između ostalog, od akutnih halucinacija, Karlosu je bilo lako da uputi ostatak grupe nazad u kamp, ostavljajući Lizi dovoljno vremena da izađe iz pećine i ode u udaljenu lovačku kolibu koju joj je Karlos pripremio. „Da li ste bili ljubavnici?" Met se postideo kad je čuo sebe kako to pita. „Neee." Liza se namršti. „Mislim da bi on voleo da smo bili. Ali ne. On je bio moj prijatelj. Rizikovao je život da meni pomogne i izgubio je posao, siroti čovek. Ali je znao da sam opet dobro, mentalno, a da me oni ne bi pustili da izađem ni za milion godina. Naročito pošto je Frenki... znaš. Bio im je potreban jedan žrtveni jarac da ga kazne za sve te jadne ljude koji su umrli. Ja sam bila taj jarac." „Ali ti si živela sa Karlosom?" Ponovo je odmahnula glavom. „Ne. To bi bilo previše opasno. On mi je platio da idem u Južnu Ameriku na plastičnu operaciju. Smešno je koliko je lako da se išunjate preko granice kad idete iz Sjedinjenih Država. Bila sam u Brazilu osam meseci, oporavljala se, a onda radila. Kad sam se vratila, Karlos se preselio." „Znači, vratila si se u Kaliforniju da budeš sa njim?" Liza se nasmejala. „Bože moj, Met. Šta je to, zar si ljubomoran? Da, vratila sam se zbog njega. Da mu vratim novac koji sam mu dugovala i da mu zahvalim. Ali sam takođe znala da moram da vidim i tebe. Bio je to rizik, veliki rizik. Ali, kao što sam rekla, bilo mi je potrebno da ti saznaš." „Pa, ja sada znam." Met ustade i ode do prozora. Pejzaž Los Anđelesa, njemu dobro poznat, večeras mu je izgledao nekako čudan i preteći, kao da ga nikada ranije nije video. Samo nekoliko kilometara dalje, na bezbednom, srećnom mestu, Kesi ga je čekala. Kesi i Brendon i njihova beba. Čekali. Verovali. Draga, slatka Kesi. „Razmišljaš o svojoj ženi?" Met klimnu glavom. „Trudna je." Reči su mu izletele iako nije nameravao da ih izrekne. ,,Oh!", preko Lizinog lica je preleteo bolan izraz. Nije osetila krivicu zato što je danas bila sa Metom. Ono što se dogodilo, bila je sigurna, bilo je suđeno da se desi. Ljubav među njima, veza, bila je previše dragocena da se ne bi nela 012
271 proslavila. A, bila je bez njega toliko dugo zar nije zaslužila ovo, ovaj jedan prolazni trenutak prave sreće? Ali beba? To je nešto drugačije. Koja žena zahteva od muškarca da napusti svoje dete? I kakav to čovek napušta svoju porodicu? Ne Met Dejli, to je sigurno. Met je imao osećanje odgovornosti. To je ono što je Liza volela kod njega. „Moraš da se vratiš." Met se okrenuo, suviše iscrpljen da bi i dalje plakao, ali je njegovo lice odavalo očaj. Čak i on sam nije mogao sasvim da veruje šta govori, šta radi. „Da, Liza", prošaputao je. „Moram da se vratim. Žao mi je... vreme je da se oprostimo." nela 012
272 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Svi su se slagali da su gospodin i gospođa Dejli divan par. Njen trudnički stomak je bio tako mali da je jedva mogao da se primeti, ali ga je on uvek gladio s ljubavlju, vodeći je sa beskrajnom pažnjom kroz hodnik ili napolje u sunčano dvorište na čaj. Ponekad je tamo sedeo i pisao. Drugi put, njih dvoje bi prelazili preko spiska kuća koje su im neki trgovci nekretninama dali. Kao i toliki drugi parovi koji su dolazili na odmor, Dejlijevi su se zaljubili u taj grad. Ko zna, možda će jednog dana njihovo nerođeno dete odrasti i zvati ovo mesto svojim domom. Met je digao pogled sa svoje knjige kad mu je prišla supruga. Bila je to teška odluka, oprostiti se i ostaviti za sobom svoj stari život. Nešto najteže što je ikada učinio. Ali dok je posmatrao ženu koju voli kako prelazi preko mozaika na podu, u lepršavom belom kaftanu, sa licem obasjanim radošću i izgledima za materinstvo, znao je da je doneo ispravnu odluku. „Da li želiš da idemo u šetnju?", upita Liza. „Možemo da posmatramo zalazak sunca iznad suka." Met Dejli je to stvarno želeo. Veoma mnogo je to želeo. Maroko je bio san, bajka. Tamo im je bilo suđeno da budu. Met je poneo veoma malo novca sa sobom kad je napustio Sjedinjene Države. Želeo je da Kesi i deca imaju sve. To je najmanje što je mogao da učini za njih, pošto ih je napustio onako kako je to uradio, bez objašnjenja osim poljupca za oproštaj. Zaista se osećao krivim. Naravno da jeste. Poslednje na svetu što je želeo da učini jeste da nanese bol dragoj Kesi. Ali čovek za koga se udala umro je onog dana kad je Liza ušla u onaj kafić. Čovek za koga se ona udala nije više postojao. Najbolje što je Met mogao da učini za nju jeste da je finansijski dobro zbrine, sa željenom bebom da je podseća na njega i njenim sinom da je teši. To i da nestane bez traga. Bilo mu je teže zbog Kler i njihove majke, naravno. Met je stvarno žalio zbog toga, toliko mnogo da je skoro bio u iskušenju da kaže Kler istinu pre nego što odleti. Ali je znao da bi, ako to uradi, doveo Lizu u opasnost. Ma šta drugo uradio u životu, Met Dejli ne bi nikada, nikada izložio Lizu ponovo opasnosti. Ona je sada bila njegova porodica. Njegova sudbina. U svakom slučaju, nije trebalo mnogo novca za život u Marakešu. Liza je imala nešto novca koji je uštedela u Brazilu, i oboje su radili Met je pisao nela 012
273 anonimno kao slobodni novinar, a Liza predavala engleski u lokalnoj školi i povremeno prodavala jednu od svojih izvrsnih slika bogatim američkim turistima, koji su posećivali hotele kao što je ovaj, Pale Kasim, gde im je Met rezervisao skroman dvosoban apartman, dok traže kuću. Šetajući kroz suk, kao što su činili svako veče, upijali su mirise tržnice. Tezge sa voćem su imale bogat i sladak miris, ostaci dnevnih proizvoda koji su počeli da trunu sada u kasnoj poslepodnevnoj žegi. Prljavština i znoj, aroma hiljada čvrsto zbijenih tela u pokretu, pomešana sa cvetnim oštrim mirisom divljeg meda i tezge sa baklavama bogatim orasima, oko kojih zuje mnogobrojne pčele. Za Lizu, prizori, zvuCi i mirisi evocirali su uspomenu koja nije bila uspomena već joj je izgledala kao stvarna, kao vazduh u njenim plućima ili beba koja se još nije ritala u njenoj utrobi. To je bio Mirjamin svet, svet iz knjige, svet detinjstva koje nije nikada imala ali koje je želela tako očajnički da je mogla da ga oseti. I sada je stvarno u tom svetu, ispunjavajući konačno svoju sudbinu, ali dobru verziju, bajku, srećan kraj u kome se udala za čoveka kog je volela Meta. Meta, koji je bio uz nju kad niko drugi nije hteo. Meta, koji je znao sve o njoj... pa, skoro sve... ali koji ju je ipak voleo. Za Meta, privlačnost suka, i njegova zadovoljstva, bila su još jednostavnija. Ovde je bio lavirint, košnica što vrvi od nepoznatog sveta, gde čovek može da iščezne, nestane, kao mrlja ambre izgubljena u prašini. Bio je pun života, i topline i radosti i ljudskog bogatstva, najdruželjubivije moguće izgnanstvo. Pa ipak, to jeste izgnanstvo. Osećao se bezbedno ovde, učauren u ovoj masi i obavijen Lizinom ljubavlju. „Daj mi ruku. Hoću nešto da ti pokažem." Smejući se preko ramena, Liza ga je povela preko uzane kaldrmisane uličice do grupe strmih kamenih stepenica. One su vijugale i vijugale ukrug u vrtoglavoj spirali, i konačno izlazile na drugu usku ulicu. Sa leve strane bio je niz starih pekarskih dvorišta, jak, miris kvasca ispunio je vazduh, zatim još tezgi sa svilom i rezbarenim drvetom, slične onima koje su malopre prošli. Sa desne strane je bila Slepa ulica sa jednim oronulim rijadom, tradicionalnom marokanskom kućom na tri sprata, koja sa visine gleda na uličicu ispod. „Šta misliš? Znam da zvuči šašavo, čak luckasto. Ali baš ovako sam zamišljala kuću strica Sulejmana." Met se namršti popustljivo. „Zar nije stric Sulejman bio bogat? Ovo mesto izgleda kao da će se nela 012
274 raspasti ako kineš na njega." Liza slegnu ramenima. „Nije se srušila šest stotina godina. Izgled može da vara, znaš to." Oboje su se nasmejali „Da li je uopšte na prodaju?" „Ne znam. Ali, zar ne bi bilo zabavno saznati?" Liza je bila oduševljena. „Mogli bi smo zajedno da je sredimo, učinimo je svojom. Moraš priznati da je to romantična kuća. Samo pomisli koliko bismo bili srećni ovde!" Met je pomislio kako će biti srećni tamo... i izreče u sebi molitvu zahvalnosti. Možda on nije zaslužio svoju sreću. Možda nijedno od njih dvoje nije. Ali je to sada bila njihova knjiga, njihova priča. Zajedno, Met Dejli je znao, oni će živeti srećno do kraja života. nela 012
275 EPILOG Policajac LAPD-ja ušao je u sobu i zapušio usta. Onda je izjurio napolje i povraćao dok nije sasvim ispraznio stomak. Svuda je bilo krvi. Svuda. Ali to nije bila sveža krv. Bila je stara i zgrušana i tamna i smrdljiva. U njenom središtu je ležalo nešto što je nekada sigurno bilo telo, sada sivozelena, smrdljiva, bezoblična masa sluzi, prepuna larvi. Samo je poneka kost, koja bi povremeno izvirila iz te prljavštine, svetla i bela i svetlucava, davala neke naznake da je to nekada bilo ljudsko telo. Prekrivši usta i nos, policajac ponovo uđe unutra. „Koliko je dugo on... ovako?, upita on patologa. Patolog odmahnu glavom, „Nemoguće je reći. Dva ili tri meseca? Moglo bi biti i više. Uradićemo neke testove sa larvama. To nam možda može pomoći." Na pomen reči larve, policajcu se ponovo zgadilo, ali je prisilio sebe da ostane tu gde je. „Muško? Žensko? Starost?" „Muško. Trideset dve. Napunio bi trideset tri u junu." Detektiv je bio zadivljen. „Vi to možete da zaključite iz... onoga?" S gađenjem je pokazao na truo, nadut leš. „Ne. Tvoj narednik mi je upravo rekao. Potpisao je ugovor o zakupu pre tri meseca. Svi lični podaci su u njemu." Baš u tom trenutku, narednik pruži svom šefu jedan jedini list papira. Na vrhu malo zamazane fotokopije jasno se videlo ime. Detektiv je zurio u njega, razmišljajući. Nije mogao da se otme utisku da se tog imena sećao odnekud. Ali mu se misao otrgla, kao meso koje se skidalo sa kostiju tog jadnika. Ime na ugovoru je bilo Karlos Hernandez. KRAJ nela 012