- Ni najmanje, Oli - odbramben stav. - Ni u kom slučaju. Ništa nelegalno ili neispravno. Jedino, izgleda da se ni gospoda Dorkin i Vuli nisu upoznali sa g. Kraučom, shvatate? Pa, to i nije tako neuobičajeno, pretpostavljam. Razmišljao je o semantici. - To nije baš po propisima, možda, ali nije neuobičajeno. On je veliki usamljenik, moram da priznam, taj vaš g. Krauč. - On nije moj g. Krauč. On je Karmenin. - Da znate da ste u pravu. A i njen poverenik, kako vidim. Tugud se ponovo uvredio: - Pa zašto Krauč ne bi bio poverenik? - zahtevao je, iznerviran obojicom muškaraca iz Londona. - Krauč je obezbedio gotovinu. On je osnivač. Porodični prijatelj, deo Hatorn tapiserije. Zašto da ne bude siguran da se Karmeninim novcem upravlja na pravi način? Zašto da ne bude usamljenik, ako hoće? 1 ja ću jednog dana da postanem usamljenik. Kada se penzionišem. Lenkston, krupniji muškarac, odlučio je da se vrati u igru. Naslonjen na glomazan lakat, nagnuo se preko stola sa lulom u ruci i čekinjavo-vunenim čuperkom, izgledajući baš kao pravi službenik obezbeđenja. - Znači, rukovodili ste se Kraučovim savetom - rekao je, napola zatvorivši oči, kako bi ostavio jači utisak oštroumnosti - osnovali ste trust Karmen Hatorn, sa vama i g. Kraučom i ovde prisutnim Arturom kao poverenicima, i uplatili pet stotina funti kao početni kapital. Dve nedelje kasnije, ova suma je porasla za narednih sto pedeset hiljada funti, zahvaljujući darežljivosti g. Krauča. Da? - ubrzao je korak. - Da. - Da li je Krauč dao novac bilo kom drugom iz vaše familije, koliko vam je poznato? - Ne. - Ne, nije? Ili ne, nije vam poznato? - Nemam porodicu. Moji roditelji su mrtvi. Nemam brade ni sestara. Zbog toga je Krauč tako prihvatio Karmen, pretpostavljam. Nije bilo nikog drugog. - Osim vas . - Da. - A vama lično nije dao ništa? Direktno ili indirektno? Vi od Кгаuča niste izvukli nikakvu korist? - Ne.
- Nikada niste? - Ne. - Nikada nećete... koliko znate? - Ne. - Da li ste ikada imali nešto sa njim, poslovne poduhvate, pozajmljivali novac, čak i indirektno... preko advokata? - Ništa od toga. - Ko je onda platio Hederinu kuću, Olivere? - Ja sam. - Čime? - Gotovinom. - Iz slamarice? - Sa mog bankovnog računa. - A kako ste uspeli da skupite tu gotovinu, ako mogu da pitam? Preko Krauča, možda, preko njegovih partnera, sumnjivih poslovnih poduhvata? - To je bio novac koji sam zaradio u Australiji - osorno reče Oliver, počevši da crveni. - Da li ste platili australijski porez na zaradu tokom vašeg boravka tamo? - Zarada je bila sporadična. Možda je porez bio odbijan na izvoru. Ne znam. - Ne znate. A, naravno, niste vodili poslovne knjige? - iskosa je bacio sveznalački pogled na Pouda. - Ne, nisam. - Zašto niste? - Zato što ne volim da stopiram deset hiljada milja sa gomilom poslovnih knjiga u ruksaku, zato nisam. - Pa, ne, pretpostavljam da ne biste to voleli - Lenkston je bacio još jedan pogled, ovaj put ne sveznalački, prema Poudu. - Pa koliko ste uopšte doneli para iz Australije, Oli? Koliko ste sačuvali, ostavili sa strane? - Kada sam kupio kuću za Heder i nameštaj i kombi i opremu, to je odnelo skoro čitavu moju ušteđevinu. - Da li ste se ikada bavili nekim drugim poslom tamo u Australiji? Nikada se niste bavili... izvesnom robom, da tako kažemo... supstancama... Nije stigao dalje: Tugud se pobrinuo za to. Tugud je ovo shvatio kao imputaciju nečega njemu lično. Napola ustajući sa svoje stolice, uperio je
svoj praseći kažiprst pravo u Lenkstonove grudi. - To je prokleto vređanje, Voltere! Oli je moj cenjeni klijent. Odmah povuci to što si rekao! Oliver je zurio u sredinu dok su Poud i Tugud napeto čekali da se Lenkston izvini, što je ovaj i učinio, pribegavši nespretnom nagoveštaju izvinjenja. - Znači, u međuvremenu - sugerisao je Lenkston, iskosa bacivši pogled na Pouda - Oli i Artur su zaduženi za trust, neki smešni advokat koji udara pečat na sve što hoćeš, i usamljeni g. Krauč (engl. čučati, puzati, prim, prev.) kojeg po običaju niko ne može da nađe, uključujući i njegove advokate, koji je otpuzao u sigurnost svoje kuće u Antigvi, u zapadnoj Indiji. Oliver ništa nije rekao... samo je sedeo i gledao ga kako se mlati, kao i druga dvojica. - Jeste li ikada bili tamo? - zahtevao je odgovor Lenkston, još glasnije. - Gde? - U njegovoj kući. U Antigvi. Gde drugde? - Ne. - Ne verujem da je mnogo ljudi imalo tu čast, zar ne? Pod pretpostavkom da postoji kuća u koju bi moglo da se ode, naravno. - Ovo je parodija, Voltere! - objavio je Tugud, sada već potpuno razjaren. - Krauč nije otisak pečata, on je pravi finansijski genije, dobar kao i oni brokeri, a ponekad čak i bolji. Oliver i ja se dogovorimo oko strategije, dojavimo Krauču preko advokata, i dobijemo njegovu odluku. Šta bi moglo da bude urednije od toga? Okrenuvši se u svojoj stolici, apelovao je na Pouda koji je bio veliki u banci. - Sve ovo na vreme je bilo dostavljeno glavnoj upravi, Reg. Pravno odeljenje je sve pregledalo, pro forma je poslano policiji, i od njih nikad ništa nismo čuli. Odeljenje za trustove je pregledalo predmet. Poreska služba nije ni trepnula, glavna uprava nas je potapšala po ramenu i rekla nam da nastavimo dalje. I nastavili smo. Veoma efikasno, ako mogu da kažem. Pretvorili smo sto pedeset hiljada u sto osamdeset za manje od dve godine i napredujemo. Okrenuo se ka Lenkstonu. - Ništa se nije promenilo sem cifara. Trust je regionalno pitanje koje se rešava na lokalnom nivou. Tako treba i da ostane, i to sa Olijem i sa mnom kao lokalnim činovnicima, što je pošteno i normalno. Količina novca se promenila, ali ne princip. On je bio uspostavljen pre
osamnaest meseci. Oliver je polako skupljao noge, sve dok se nije uspravio u stolici. - Kakve cifre? Kako su se to promenile? - zahtevao je. - Šta mi to niste rekli? Ja sam Karmenin otac. Ja nisam samo njen poverenik. Poudu je trebala večnost da odgovori. Ili je možda zastoj bio u Oliverovoj glavi. Možda je Poud odmah odgovorio, a Oliverov mozak je, zabeleživši sve što je ovaj rekao, počeo usporeno da vrti traku. - Veoma velika suma novca bila je uplaćena na račun trusta vaše ćerke Karmen, Oli. Toliko velika, da je banka pretpostavila da je reč o nekoj greški. Greške se dešavaju. Novac neke firme greškom zalutao na pogrešan račun. Par dupliranih cifri. Milioni funti koji završe na nekom neverovatnom privatnom računu, dok ne dođemo do banke koja je novac poslala i rešimo stvar. Ali u ovom slučaju, banka koja je novac poslala potvrdila je da je reč o pravom računu. To je novac za trust Karmen Hatorn. Donator je ostao anoniman, po sopstvenoj želji. Ne možete nadmašiti Švajcarce kada je reč o poverljivosti. To je za njih zakon. Sve što su oni bili spremni da nam kažu je da novac dolazi sa računa koji već dugo postoji u njihovoj banci i da je reč o klijentu u čiji integritet imaju poverenja. To je sve što su hteli da kažu. - Koliko? - pitao je Oliver. Poud nije oklevao. - Pet miliona i trideset funti, a ono što bismo mi hteli da znamo je, odakle taj novac dolazi? Raspitali smo se kod Kraučovih advokata. Rekli su nam da nije od njih. Pitali smo ih da li bi g. Krauč mogao da nam na neki način pomogne i razjasni malo ovu stvar, budući da je Karmenin dobrotvor. G. Krauč je trenutno na putu, odgovorili su nam. Obavestiće nas kada bude došlo vreme. Pa, putovanje, to barem danas nije neki izgovor. I kako su on ili ona uopšte došli do tog novca? Ko to želi da trustu vaše maloletne ćerke ostavi pet miliona i trideset funti u gotovom, a da ne obavesti unapred poverioce, da ne otkrije svoje ime? Mi smo mislili da biste vi mogli u tome da nam pomognete, Olivere. Očigledno da niko drugi to ne može. Vi ste naša jedina šansa. Poud je zastao da bi pružio Oliveru šansu da priča, ali Oliver nije imao ništa da kaže. Ponovo se povukao. Uvukao je glavu duboko u okovratnik svog kaputa, duge crne kose zabačene unazad, krupnih braon očiju fiksiranih na nešto u daljini, dok je prstom tapkao donju usnu. U svojoj glavi, gledao je isečke iz svog dosadašnjeg ušljivog života... Vila na obali Bosfora, belo
okrečena soba za razgovor na aerodromu Hitrou. - Uzmite svo vreme koje vam je potrebno, Oli - molio je Poud, tonom nekog ko ga preklinje da se pokaje. - Setite se 'prošlosti. Možda nekog u Australiji. Nekog iz vaše prošlosti ili prošlosti vaše porodice. Neki filantrop. Bogati ekscentrik. Drugi Krauč. Da li ste ikada kupili deonice nekog rudnika zlata ili nešto slično? Da li ste ikada imali nekog poslovnog partnera... nekog kome se osmehnula sreća? Nije bilo odgovora. Čak ni znaka da ga je Oliver čuo. - Vidite, nama je potrebno objašnjenje, Olivere. I to uverljivo. Pet miliona funti poslatih anonimno iz švajcarske banke, pa, to je nešto što izvesni autoriteti u ovoj zemlji neće moći tek tako da progutaju, bez solidnog objašnjenja. - I trideset - podsetio ga je Oliver. I vratio misli u prošlost. I još dalje, sve dok mu crte lica nisu poprimile usamljenički izgled zatvorenika na doživotnoj robiji. - Koja banka? - pitao je. - Jedna od najvećih. Nije važno. - Koja? - Kantonalna i federalna banka Ciriha. K&F. Oliver je odsutno klimnuo glavom, primajući ovo na znanje. - To je smrt - sugerisao je, kao iz daljine. - Neko je ostavio testament. - To smo već pitali, Oli. Plašim se da smo se od srca nadali da je o tome reč. Onda bismo makar imali prilike da pregledamo dokumenta. K&F nas uveravaju da je darodavac bio živ i zdrav, fizički i mentalno, u vreme transfera. Dali su nam da naslutimo kako su se ponovo konsultovali sa njim i potvrdili uputstva koja su dobili. Oni to, naravno, nisu rekli tako, Švajcarci to nikad ne kažu. Ali, dali su nam nagoveštaj. - Onda to nije smrt - reče Oliver, više za sebe nego za njih. Lenkston je ponovo skočio u napad. - Dobro. Pretpostavimo da jeste smrt. Ko je onda umro? Ili, ko nije? Ko je sada živ i ko bi mogao da ostavi Karmen pet miliona i trideset funti kada umre? Dok su čekali, Oliverovo raspoloženje polako se menjalo. Kažu da osuđenici na smrt, kada počnu da se mire sa neumitnošću kazne, za izvesno vreme dobiju sposobnost da se posvete svakojakim beznačajnim zadacima, precizno i marljivo. Oliveru. se sada sve tako razbistrilo. Ustao je, nasmešio se i izvinio. Izašao je u hodnik i otišao do muškog toaleta koji je primetio na putu ka Tugudovoj kancelariji. Unutra, zaključao je vrata i zagledao se u svoj
odraz u ogledalu, dok nije рrосеnio situaciju. Zastao je iznad umivaonika, okrenuo slavinu za hladnu vodu i uronio lice u svoje velike šake, kao da pokušava da spere neku verziju samog sebe, onu koja više nije postojala. Pošto u toaletu nije bilo peškira, iskoristio je svoju maramicu i potom je bacio u korpu za otpatke. Vratio se u Tugudovu kancelariju i zastao u dovratku. Govorio je ljubazno i pravo Tugudu, ignorišući Pouda i Lenksona. - Voleo bih da razgovaram sa vama, Arture, molim vas. Napolju, ako vam to nije problem. Zakoračio je unazad da propusti Tuguda ispred sebe niz hodnik. Ponovo su se našli u zadnjem dvorištu, ispod zvezda, okruženi visokim zidom i namotanom žicom. Mesec se oslobodio zemaljskih prepreka i udobno leškario iznad dimnjaka, okupan mlečnom izmaglicom. - Ne mogu da prihvatim pet miliona - rekao je. - To nije u redu za dete. Vratite ih odakle su došli. - Neće moči - ubacio se Tugud sa neočekivanom žestinom. - Kao poverenik, ja nemam autoritet za tako nešto, a nemaš ni ti. Nema ni Krauč. Nije do nas da dokazujemo da je taj novac čist. Na vlastima je da dokažu da nije. Ako ne dokažu, trust mora da zadrži novac. Ako odbijemo, za dvadeset godina od sada, ili tako nešto, Karmen bi mogla da tuži banku, da tuži tebe, mene, Krauča, do pakla i nazad. - Idi u sud - reče Oliver. - Traži sudsku odluku. Onda si zaštićen. Zatečen, Tugud je zaustio nešto drugo da kaže, ali se predomislio i rekao: - Dobro, idemo u sud. Na osnovu čega će oni da rade? Na osnovu predosećaja? Čuo si šta je Poud rekao. Dobro vođen račun, klijent nesumnjivog integrteta, fizički i mentalno sposoban. Sud će reći da nije u stanju da donese odluku, sve dok ne podignu optužbu za kriminal. Koraknuo je unazad. - Nemoj da praviš takvo lice. Šta si ti, uopšte? Šta ti znaš o sudovima? Oliver se nije ni pomakao, ruke su mu bile nabijene duboko u džepove, i tu su i ostale. Znači, mogla je da bude u pitanju samo njegova krupna figura i izraz na velikom vlažnom licu obasjanom mesečinom, koji su naterali Tuguda da naglo ustukne sve dublja tama Oliverovih crnih očju naspram zvezda, očajnički bes urezan oko usta i vilice. - Reci im da ne želim više da pričam sa njima - rekao je Tugudu, penjući se u kombi. - I otvori kapiju, molim te, Arture, inače ću morati da je
razvalim. Tugud je otvorio kapiju.
POGLAVLJE 5. Bungalov se nalazio na privatnom puteljku nazvanom Avalon Vej, na sredini brda i skriven od gradskih pogleda, zbog čega ga je Oliver i voleo: niko nas ne vidi, niko ne razmišlja o nama, nismo ni u čijoj svesti, osim u sopstvenoj. Bungalovu je nadenuto ime Zvončić! što je Heder htela da promeni, ali je Oliver, ne obrazlažući svoju odluku, odmah to odbio. Više je voleo da uđe u ovakav svet koji ga apsorbuje, krije i prekriva zaboravom. Voleo je leto kada drveće prolista, pa se bungalov nije mogao videti sa puta. Voleo je zimske čarolije kada se brdo ledilo i ništa nije moglo elanima da prođe. Voleo je prostodušne dosadne susede čiji ga predvidivi razgovori nikada nisu zastrašivali ili postajali nepodnošljivi. Andersenovi iz Vindermerija su držali prodavnicu slatkiša u Čepel Krosu. Nedelju dana posle Božića doneli su Heder kutiju čokoladnih bombona sa likerom na kojima se nalazila zelenika. Milerovi u Lastinom Gnezdu bili su u penziji. Martin, bivši vatrogasac, prihvatio se vodenih boja i od svakog lista načinio malo remek-delo. Ivon je tumačila tarot karte za prijatelje i svirala je u crkvi. To što je imao pristojne susede sa obe strane pružalo mu je ugodnost, a isto je osećao i prema Heder i njenoj patetičnoj potrebi da zadovolji svakoga, u svako vreme. Oboje smo razbijeni ljudi, razmišljao je. Ako stavimo sve komade naših ličnosti u jednu kutiju i dobijemo bebu da nas ujedini, biće nam dobro. - Zar nemaš neke stare porodične fotografije? - upitala ga je tužno. - Prilično je jednostrano, sa moje strane, čitava familija, a sa tvoje strane niko, čak i da su pomrli. Izgubljeni, objasnio je. Ostavljeni u vojničkoj torbi u Australiji. Ali to je bilo sve, kako joj je rekao. Hederin život je taj koji je on želeo, a ne svoj. Hederine rođake, detinjstvo, prijatelje, njenu banalnost, njen kontinuitet, njenu
slabost, čak i njene nevere, koje su mu davale nekakav oprost. Želeo je sve što nikada nije imao, i to odmah, na gotovo, antidatirano. Njegov pesimizam bio je gigantska nestrpljivost koja je zahtevala da mu se život unapred postavi kao čajni stočić: dosadni prijatelji sa tupavim mišljenima, lošim ukusom i najprostijim manirima. Avalon Vej bio je dug stotinu metara sa okretnicom i hidrantom za požar na kraju puta. Ugasivši motor kombija, Oliver se odvezao niz mračni put i parkirao. Od okretnice krenuo je peške lagano, prateći ivicu trave, razgledajući prazna kola i zamračene kuće zato što je na njega bilo bačeno prokletstvo mraka, kao i sećanja na druga vremena. Bio je u Svindonu gde ga je Brok obučavao beskorisnim, potajnim stvarima. - Nedostaje nam koncentracija, sinko - ljubazni inspektor mu je govorio. - Nije problem što daješ sve od sebe. Očekujem da ćeš biti od onih koji će bolje raditi noću. Mesec nad njim tvorio je bele merdevine u moru. Ponekad, kada je prolazio pored nekog bungalova ugledao bi lopovsku svetlost baterijske lampe, ali stanovnici Avalon Veja bili su štedljivi ljudi, te bi i tog svetla brzo nestalo. Hederina parkirana „ventura”, u punom sjaju mesečine, otkrivala se na prilazu. Zavese u njenoj spavaćoj sobi bile su navučene, iza njih se pomaljala svetlost. Čita, pomislio je, ljubiće, ili šta god joj već njen književni klub pošalje. O kome razmišlja kada čita takve stvari? Priručnici. Šta raditi kada vam partner kaže da vas ne voli i kako vas nikada nije voleo? Zavese na Kameninom prozoru bile su od gaze, zato što je morala da ima pogled na zvezde. Sa osamnaest meseci već je znala kako da izrazi svoje želje. Mali iskošen prozor na krovu bio je otvoren zato što je volela svež vazduh, ali ne i promaju. Njena Paja Patak noćna lampa svetlela je na stolu. Traka o „Piteru i vuku” bila je uključena da je uspava. Oslušnuo je i čuo more, ali ne i traku. Iz tame bakarne bukve osmotrio je vrt i sve što je video optuživalo ga je. Nova Vendi-kućica, ili novo prošlo leto kada su Oliver i Heder Hotom kupovali sve i svašta zato što im je kupovina ostala kao jedini jezik. Novi sklop za planinarenje sa delovima koji su već nedostajali. Novi plastični tobogan za decu, iskrivljen. Novi gumeni bazenčić, prepun lišća, napola izduvan, ostavljen. Nova šupa za njihove mauntin bicikle za koje su se zarekli da će ih voziti svakog jutra njihovog novog života sa Karmen u korpici za bicikle čim bude dovoljno velika. Roštilj ha koji su zvali Tobi i Mod; Tobi je bio njen poslodavac u agenciji za nekretnine, sa „BMV”-om,
manično se smejao i namigivao muževima koje je pravio rogonjama. Mod je bila njegova žena. Oliver se vratio na ivicu travnjaka do kombija i pozvao broj sa svog telefona u kolima. Prvo su se začuli tihi zvuci Bramsa, a zatim je prasnula rok muzika. - Čestitamo. Dobili ste gajbu predaka Heder i Karmen Hotom. Ćao. Žao nam je, ali toliko se zabavljamo da ne možemo da se javimo, ali možete da ostavite poruku kod batlera... - Ja sam niz put, u kombiju - rekao je Oliver. - Da li ima nekog kod tebe? - Ne, pobogu - uzvratila je. - Onda otvori vrata. Moram da razgovaram sa tobom. Stajali su lice u lice u hodniku ispod lustera koji su zajedno kupili prilikom restauriranja kude. Neprijateljstvo među njima je peklo poput vreline. Nekada ga je volela zato što je činio čuda na dečjem odeljenju za Božić, zbog njegove traljave veštine i topline. Nazivala ga je svojim nežnim džinom, svojim gospodarem i učiteljem. Sada je prezirala njegovu veličinu i nezgrapnost i održavala je distancu dok je tražila šta još da mrzi u vezi sa njim. Nekada je voleo njene mane kao dragoceni teret koji mu je nametnut: ona je stvarnost, ja sam san. Njeno lice u svetlosti lustera bilo je u modricama i sjajno. - Moram da je vidim - rekao je. - Možeš da je vidiš u subotu. - Neću da je budim. Samo moram da je vidim. Odmahivala je glavom i grimasom pokazivala da joj se gadi. - Ne - rekla je. - Obećavam - odgovorio je, ni sam siguran šta obećava. Govorili su prigušenim glasom zbog Karmen. Heder je stegla spavaćicu kod grla da bi ga sprečila da joj vidi grudi. Osetio je dim cigarete. Ponovo je počela da puši. Njena duga kosa, prirodno tamno smeđa, bila je ofarbana u plavo. Očetkala ju je pre no što ga je pustila. - Odsećiću je, smučila mi se - govorila je, kako bi mu dozvolila da je razuverava. - Ni milimetra - rekao bi, gladeći je, sklanjajući je sa njenih slepoočnica, osećajući kako požuda raste. - Ni milimetra. Volim je ovakvu. Volim tebe i volim tvoju kosu. Hajdemo u krevet. - Dobio sam pretnju - slagao je kao što ju je uvek i lagao, glasom koji ne trpi pitanja. - Ljudi sa kojima sam se spetljao u Australiji. Saznali su gde
živim. - Ne živiš ovde, Olivere. Dolaziš u posetu kada nisam tu, a ne kada jesam - uzvratila je, kao da joj je nešto predložio. - Moram da se uverim da je bezbedna. - Bezbedna je, hvala na brizi. Koliko to može da bude. Počela je da se privikava na tu ideju. Ti živiš na jednom mestu, ja živim na drugom. Džili mi pomaže da se staram o njoj. Teško je, ali ona izdržava. Džili, bebi-siterka. - Ti ljudi - rekao je. - Olivere, otkad te znam tu su mali zeleni koji će doći i ukrasti nas u noći. Ta ima naziv, znaš. Paranoja. Možda je vreme da porazgovara sa nekim o tome. - Da je bilo nekih čudnih poziva? Čudnih pitanja... ljudi koji dolaze na vrata, postavljaju pitanja, nude ti neverovatne stvari da kupiš? - Nismo u filmu, Olivere. Mi smo obični ljudi koji žive svoje obične živote. Svi mi osim tebe. - Da li je neko zvao? - ponovio je. - Telefonom. Tražio mene. - Uhvatio je nagoveštaj oklevanja u njenom pogledu pre no što je odgovorila. - Jedan čovek je zvao. Tri puta. Džili se javila. - Mene je tražio? - Pa, nije mene, jer ti inače ne bih ovo pričala. - Šta je rekao? Ko je to bio? - „Recite Oliveru da nazove Džejkoba. On zna broj.” Nisam znala da kriješ nekakvog Džejkoba. Nadam se da ćete biti srećni. - Kada je zvao? - Juče i prekjuče. Mislila sam da ti kažem kada se sledeći put budemo čuli. U redu, izvini. Hajde. Pogledaj je. Ali, on se nije pomerio, samo ju je uhvatio za mišice. - Olivere - usprotivila se, ljutito pokušavajući da ga se oslobodi. - Neki čovek ti je poslao ruže. Prošle nedelje - rekao je. - Zvala si me. - Tako je. Zvala sam te i ispričala ti o tome. - Ispričaj mi ponovo. Teatralno je uzdahnula. - Ruže sa lepom kartom stigle su limuzinom. Nisam znala od koga su. Јеl’ tako? - Ali, znala si da dolaze. Firma te je zvala unapred.
- Firma je zvala. Tačno. Treba da isporučimo neko cveće za Hotorne, kada će neko biti kod kuće?’ - To nije bila lokalna firma. - Ne, bila je neka iz Londona. Nije bila Interflora, nisu bili mali zeleni. To je bik) specijalno cveće koje je slala neka firma iz Londona koja je specijalizovana za specijalno cveće i pitali su me kada ću biti kod kuće da ih primim. 'Šalite se’, rekla sam. 'Dobili ste pogrešne Hotorne', ali nisu, tražili su baš nas. 'Gospođa Heder i gospođica Karmen*, rekli su. 'Da li vam odgovara sutra u šest uveče?* Još uvek sam mislila da je to bila neka šala ili greška ili trgovački trik, čak i kada sam prekinula vezu. Sledećeg dana, tačno u šest sati, limuzina je bila tu. - Koja marka? - Sjajni veliki ‘mercedes’... rekla sam ti, zar ne? A tu je bio i šofer u sivoj uniformi kao onaj iz reklame. Treba bi da nosite gamašne’, rekla sam mu. Nije znao šta su gamašne. I to sam ti ispričala. - Koje boje? - Šofer? - ‘Mercedes’. - Metalik plavi, izglancan kao za venčanje. Šofer je bio belac, uniforma siva, a ruže krem ružičaste. Sa dugim drškama, mirisne, upravo se otvarali pupoljci, a tu je bila i visoka bela porcelanska vaza za njih. - I poruka. - Tako je, Olivere, poruka. - Bez potpisa, tako si rekla. - Ne, Olivere, nisam rekla da je bez potpisa. Rekla sam da je potpisana sa ‘Dvema prelepim damama od njihovog odanog obožavaoca’ na kartici firme Maršal & Bemstin. Ulica Džermin. Kada sam ih nazvala da vidim koji bi to mogao da bude obožavalac, rekli su da ne mogu da otkriju ime mušterije čak i kada bi ga znali. Mnogo cveća je tako odlazilo od anonimnih mušterija, naročito za Dan zaljubljenih, a to nije bio taj dan, ali njihova politika je ista čitave godine.. U redu? Zadovoljan? - Da li ih još uvek imaš? - Ne, Olivere, nemam. Jednog trenutka sam pomislila, kao što znaš, da su možda od tebe. Ne zato što sam baš to naročito htela, već zato što si jedina osoba koju znam koja je dovoljno luda da napravi tako nešto. Pogrešila sam.
To nisi bio ti, kao što si bio toliko ljubazan da mi to jasno predočiš. Mislila sam da ih pošaljem nazad ili da ih dam u bolnicu, ali, onda sam pomislila, pa šta, bar nas neko voli, a i nikada nisam videla takve ruže u svom životu. Poslate su nama, pa sam sve učinila da traju što duže. Zgnječila sam krajeve drški i umesala mali paket praha u vodi i držala ih na hladnom mestu. Šest sam stavila u Karmeninu sobu i ona je bila oduševljena, a kada nisam brinula o misterioznim seksualnim manijacima, bila sam totalno zaljubljena u onog ko ih je poslao. - Da li si bacila poruku? - Poruka nije trag, Olivere. Napisali su je u firmi po diktatu pošiljaoca. Proverila sam. Zato ne vredi da razbijam glavu nad rukopisom. - Pa, gde je? - To je moja stvar. - Koliko je ruža bilo? - Više no što mi je iko ikada dao. - Zar ih nisi prebrajala? - Devojke broje ruže, Olivere. One to rade. Ne zato što su pohlepne. Vole da znaju koliko su voljene. - Koliko? - Trideset. Trideset ruža. Pet miliona i trideset funti. - I od tada ništa nisi čula - upitao je nakon pauze. - Nije bilo ni poziva, ni pisma, ničeg posle toga? - Ne, Olivere, ničeg nije bilo posle toga. Prečešljala sam čitav svoj ljubavni život, koji nije bio baš bogat, i razmišljala o svim muškarcima koji bi izgledali bogati, i jedini kojeg sam mogla da se setim je Džerald, koji je uvek imao nameru da se obogati na irskoj lutriji, ali u međuvremenu bio je na socijalnoj pomoći. Ali, ja živim u nadi. Dva dana je prošlo, ali ja još uvek povremeno pogledam kroz prozor u slučaju da je tu plavi ‘merdža’ da nas negde odvede, ali obično je samo kiša napolju. Stajao je pored Karmeninog kreveta, piljeći u nju. Nagnuo se nad njom dok nije osetio njenu toplotu i čuo njeno disanje. Šmrknula je i činilo se da će se probuditi kada ga je Heder uhvatila za zglob i odvukla kroz hodnik i ulazna vrata na put. - Moraš da izađeš - rekao joj je.
Nije ga razumela. - Ne - rekla je. - Ti moraš. Gledao je, a da je nije ni video kako treba. Drhtao je. Osetila je to u njegovom zglobu pre no što ga je pustila. - Odavde - objasnio je. - Obe. Ne idi kod majke ili sestre, to je suviše očigledno. Idi kod Nore. Nora je bila njena prijateljica sa kojom je razgovarala po sat vremena svaki put kada bi se njih dvoje posvađali. - Reci joj da moraš negde da se skloniš na neko vreme. Reci da te izluđujem. - Ja sam zaposlena žena, Olivere. Šta da kažem Tobiju? - Smislićeš već nešto. Uplašila se. Plašila se onog čega se i Oliver plašio, iako nije znala šta je to. - Olivere, za ime boga. Šta si sada učinio? - Nazovi Noru večeras. Poslaću ti novac. Šta god ti je potrebno. Neko će doći da se vidi sa tobom i objasni ti. - Zašto mi sam ne objasniš? - vrisnula je za njim, dovoljno glasno da čuje čitav Avalon Vej. To je bilo njegovo tajno mesto, ni desetak minuta vožnje od bungalova na kraju puta koji se usecao u vrh brda. Tu je dolazio da vežba svoju balon skulpturu, vrtenje tanjira i žongliranje. Tu se krio kada se plašio da će da je udari ili rasturi kuću ili se. ubije iz besa zbog mrtvila svoje duše. Sedeći ovde u kombiju sa spuštenim prozorom čekao bi da mu se disanje smiri, slušajući pucketanje borova i oglašavanje noćnih ptica i žamor drugih ljudi koji je dolazio iz doline. Ponekad bi sedeo čitavu noć i buljio u zaliv. Ponekad je video sebe kako stoji na zidu kraj mora pri plimi, odbacuje cipele рге no što skoči u penu. Ili more kako postaje Bosfor. Parkiravši se u' uobičajenom uglu, isključio je motor i ukucao Brokov broj na zelenim dugmićima svog telefona. Čuo je ton koji se promenio jer mu je poziv preusmeren, i znao je da je pozvao tačan broj zato što je čuo ženski glas kako izgovara brojeve koje je ukucao, samo to je uvek govorila, ta snimljena žena, nedostižna apstrakcija. - Bendžamin zove Džejkoba - rekao je. Malo atmosferskih smetnji, a zatim glas Tambija, Brokove mršave senke. Mrtvački Tambi iz Kornvola koji vozi Broka kada je ovome potreban sat vremena sna. Donosi Broku kinesku hranu kada ovaj ne može da napusti radni sto. Predstavlja ga, laže za njega, tegli me uz stepenice kada su mi noge
nesigurne zbog pića. Tambi, smiren glas u oluji, glas koji biste želeli da ugušite svojim znojavim rukama. - Pa, konačno lepo iznenađenje, Bendžamine - rekao je Tambi, sav veseo. - Bolje ikad, nego nikad, rekao bih. - Pronašao nas je - reče Oliver. - Da, Bendžamine, bojim se da jeste. 1 kapetan bi hteo da popriča sa tobom o toj stvari što je pre moguće. Brzi voz koji ide od te tvoje šume polazi u jedanaest i trideset pet sutra ujutru, ako odgovara, isto mesto, ista rutina. I kapetan kaže da poneseš četkicu za zube i par svojih odela i stvari za Siti, naročito cipele. Video si novine, pretpostavljam? - Kakve novine? - Onda nisi. Dobro. Samo kapetan ne želi da brineš, znaš. Svi za koje se brineš su dobro, rekao je da ti kažem. Nema gubitaka u porodici, do sada. Želi da te uveri. - Kakve novine? - Pa, ja lično uzimam ‘Ekspres’. Oliver se polako odvezao do grada. Boleli su ga mišići vrata. Nešto čudno se dešavalo u velikim venama koje vode u njegovu glavu. Novinski kiosk na železničkoj stanici bio je zatvoren. Odvezao se do banke, ne svoje, i podigao dve stotine funti iz mašine. Odvezao se do obale i pronašao Erika za svojim uobičajenim stolom u uglu pivare preko puta trga, kako jede ono što je uvek jeo od kada je otišao u penziju: džigericu, pomfrit i grašak, uz čašu čileanskog crnog vina. Erik je bio marioneta u rukama Maksa Milera i glumačka zamena u Ludoj grupi. Rukovao se sa Bobom Houpom i spavao, kako je voleo da kaže, sa svakim lepim dečkom u horu. Na nekoj terevenci, Erik bi pio zajedno sa Oliverom, izvinjavajući se da ga godine sprečavaju da drži korak sa Oliverom u piću. 1 kada je bilo potrebno Erik bi poveo Olivera u svoj stan koji je delio sa bolešljivom mladom frizerkom Sendi, otvorio bi kauč u salonu da bi se Oliver odmorio i za doručak sledećeg jutra jeo pasulj. - Kako napreduju trikovi, Eriče? - upitao je Oliver, a Erik je odmah podigao obrve koje je potamneo farbom. - Dolaze i odlaze, sinko, da se tako izrazim. Ovih dana nema baš potrebe za matorim puvalom sa origamijem koji imitira ptice. Mislim da je recesija u pitanju. Na stranici istrgnutoj iz svog dnevnika, Oliver je napisao spisak svojih
obaveza za sledećih par dana. - Reč je o mom staratelju, Eriče - objasnio je. - Imao je srčani udar i pita za mene. Evo još malo. Dao mu je dve stotine funti. - Nemoj da budeš prestrog prema sebi, sinko - upozorio je Erik, sklanjajući novac u svoju svetlu kariranu jaknu. - Nisi ti izmislio smrt. Bog je to uradio. Bog ima mnogo odgovora za tebe, samo pitaj Sendi. Gospođa Votmor ga je čekala. Bila je bleda i uplašena, kao kada je Kedžvid došao da opipa Semijev okovratnik. - Ako je zvonio jednom, mora da je zvonio desetak puta - prasnula je. - ‘Gde je taj Oli? Reci mu da nema valjanog razloga da me ostavi’. Sledeće što znam, on mi je na vratima, zvoni, lupa o moje poštansko sanduče i budi čitav komšiluk. Shvatio je da govori o Tugudu. - Ne mogu da sebi priuštim nevolje, Oli. Čak ni zbog tebe. U dugovima sam do guše, imam susede, imam stanare, imam Semija. Ti si mi previše, Olivere, a ne znam ni zašto. Mislila je da je nije čuo zato što se naslonio preko stola u hodniku i čitao njen ‘Dejli Telegraf, što nimalo nije bilo uobičajeno za njega. Mrzeo je novine i stalno bi ih izbegavao. Zato je pomislila da je zamajava i nameravala je da mu kaže da vadi glavu iz tih novina i odgovori joj kako dolikuje. Zatim ga je smirenije pogledala i znala je po njegovom opreznom držanju i svojoj intuiciji da se dogodilo ono čega se plašila da će se dogoditi i da će biti gotov za nju i za Semija. I da odakle god je došao, moraće da se vrati tamo. I znala je, iako to nije mogla rečima da izrazi, da se sve vreme dok je bio sa njom krio od nečega, ne samo od svog deteta ili braka, več i od samog sebe. I da je to od čega je bežao bilo veče od njegove žene i deteta i da je došlo da ga nađe. ADVOKAT NA ODMORU UBIJEN U TURSKOJ, pročitao je Oliver. Fotografija Alfreda Vinsera, gde je identifikovan kao šef pravne službe finansijske Kuće Singl & Singl u Vest Endu. Izgledao je strogo pravnički sa naočarima sa ramom od roga koje nikada nije nosio osim kada je razgovarao sa budućom novom sekretaricom. Identifikacija tela je odložena dok traje potraga za udovicom koja je, po rečima njene majke, iskoristila muževljevo odsustvo da sama ode na odmor. Uzrok smrti još nije utvrđen, nije isključen zločin, i govori se o oživljavanju kurdskog terorizma u regionu.
Semi je stajao na vratima, obučen u jedan od džempera pokojnog oca. - A šta je sa našim bilijarom? - upitao je. - Moram da idem u London - reče Oliver, ne dižući glavu sa novina. - Na koliko? - Na par dana. Semi je otišao. Trenutak kasnije glas Berla Ajvsa začuo se niz stepenice sa pesmom ‘Više neću da izigravam divlju lutalicu’.
POGLAVLJE 6. Za ponovni susret sa Oliverom posle nekoliko godina razdvojenosti, Brok je preuzeo sve uobičajene mere predostrožnosti i neke druge manje uobičajene, ali koje je diktirala diskretna kriza, nastala u njegovom odeljenju i njegovim skoro religioznim poimanjem Oliverovog rariteta. Aksiom Brokove profesije bio je da dva obaveštajca nikada ne treba da koriste isto sklonište, ali u Oliverovom slučaju Brok je insistirao na kući koja nije imala nikakvu operacionu i storiju. Rezultat je bila nameštena vila od cigala sa tri spavaće sobe u šumama kamdena, između azijske bakalnice otvorene čitavu noć sa jedne strane i bučnog grčkog restorana sa druge. Nikoga nije zanimalo ko ulazi ili izlazi iz ulubljenih ulaznih vrata broja sedam. Ali, Brokova predostrožnost nije tu stala. Oliverom je bilo teško upravljati, ali on je bio Brokovo jagnje, njegova nagrada i njegov Bendžamin, čega je svaki član ekipe bio u potpunosti svestan. Umesto da su Olivera poverili nekom anonimnom kombiju, Brok i Tambi su ga sačekali na stanici Vaterlo i ubacili ga u neki stari londonski taksi, seli sa njim na zadnje sedište i platili vožnju kesom kao svaki pošteni građanin. A u Kamdenu, postavio je Dereka, Egi i još dva isto tako neupadljiva člana ekipe na oba trotoara sa zadatkom da se pobrinu da Oliver, svesno ili nesvesno, ne pobudi ničiju sumnju. U našem svetu, Brok je voleo da popuje, čovek da je sve od sebe da misli loše i to udvostručuje. Ali sa Oliverom, ako znate šta je dobro za vas, možete dodati i broj koji ste zamislili. Bilo je popodne. Stigavši na aerodrom Getvik prethodne noći, Brok se odvezao pravo u svoju anonimnu kancelariju na Strandu i pozvao Ejdana Bela preko obezbeđene linije. Bel je bio komandant unutrašnje operativne grupe kojoj je Brok bio trenutno dodeljen. - To je grad kompanije - rekao mu je, nakon što je sa prigodnim
skepticizmom izložio teoriju samoubistva koju je postavio kapetan Ali. - Ili vas obogatimo ili vas ubijemo. Grad je izabrao obogatimo. - Pametni momci - reče Bel, bivši vojnik. - Ratna zabava nakon sutrašnje molitve. U radnji. Zatim, kao zabrinuti pastir, Brok je pozvao svoje ispostave jednu po jednu, počevši od stana sa kapcima na uglu Kurzon ulice, do kombija za popravke Britanskog Telekoma na uglu Hajd Parka i odatle do štabnih kola mobilne jedinice dodeljene izgubljenoj dolini u najpustijem delu Dorseta. - Šta ima novo? - pitao je vođu svakog tima a da se nije potrudio ni da se predstavi. Ni pijuk, gospodine, dolazili su razočarani odgovori. Ni šapat, gospodine. Brok je odahnuo. Dajte mi vremena, pomislio je. Dajte mi Olivera. Skoro crkvena tišina preplavila ga je dok se spremao da prebacuje svoje operacione troškove u oblik zahteva. Tišinu je prekinulo zujanje njegove interne linije sa Vajtholom i slatkorečivi glas šefa, ćelavog policajca Metropolitena po imenu Porlok. Brok je odmah pritisnuo zeleno dugme kojim je uključio magnetofon. - Gde si pobogu do sada, gospodaru Brok? - upitao je Porlok šegačeći se, i Brok se setio nacerenog Porlokovog rošavog lica i zapitao se, kao i uvek, kako neko ko je tako beskrupulozno korumpiran može tako dugo da se šetka tako hrabro. - Nigde kuda bih poželeo ponovo da idem, hvala ti, Bernarde - rekao je rezervisano. Tako su uvek razgovarali, kao da im je uzajamna agresija bila igra u paru, dok je za Broka to bio smrtonosni pravi duel gde može da bude samo jedan pobednik. - Pa, šta si hteo, Bernarde? - upitao je Brok. - Kako čujem, neki ljudi spavaju noću. - Ko je ubio Alfreda Vinslera? - upitao je Porlok dodvorno, uz isto cerenje. Brok se pravio da se priseća. - Vinsler. Alfred. A, da. Pa, nije ga ubila obična prehlada, bar po izveštajima. Pomislio bih da ćete vi momci već biti tamo, kad pomislim, da maltretirate lokalno stanovništvo ispitivanjima. - Pa, zašto nismo, Nete? Zašto nas više niko ne voli? - Bernarde, nisam plaćen da opravdavam dolaske i odlaske poštovanih ljudi Skotland Jarda. - Još uvek je mogao da vidi porugljivi osmeh. Jednoga
dana, ako dovoljno dugo poživim, razgovaraću sa tobom kroz rešetke, kunem se. - Zašto oni pederi u Forin ofisu insistiraju da čekam i vidim izveštaj turske policije pre no što ih pritegnem? Tamo je neko umešao svoje prste, a ja imam utisak da su tvoji, kada nisu zauzeti na nekom drugom mestu - reče Porlok. - E, sada si me šokirao, Bernarde. Zašto bi jedan običan podjarmljeni carinik sa dve godine do penzije tražio da se meša u poslove pravde? - Ti juriš perače novca, zar ne? Svi znaju da Singlovi peru novac za divlji istok. Praktično se nalaze u imeniku. - Kako nas to dovodi do nasumičnog ubistva gospodina Alfreda Vinslera, Bernarde? Bojim se da te ne razumem. - Vinser je povezan slučaj, zar ne? Ako možeš da pronađeš ko je ubio Alfreda Vinseta, možda možeš da prikucaš Tigra. Video sam ga kako igra sa jednim od naših učitelja iz Vajthola, naročito kad je uz njega onaj lepi crnac. Simulirao je uvredljivo snobovski akcenat i začinio ga homofobičnim vrskanjem. - ‘Neka se stari Net bavi ovim. To je baš za starog Neta. Brok je napravio pauzu da bi se pomolio i uživao. Dešava mi se pred očima, pomislio je. Dešava mi se ovde i sada. Porlok je došao da zaštiti svog blagajnika i to radi pod svetlošću luka. Vrati se u senku, razmišljao je. Ako si varalica, ponašaj se kao varalica, i nemoj da sediš pored mene na nedeljnim sastancima. - Ja ne jurim perače novca, Bernarde - objasnio je Brok. - Tu lekciju sam naučio. Ja jurim njihov novac. Bio je jedan kojeg sam jurio, davno, istina - prisećao se kao karikature njegove liverpulske unjkavosti. - Doveo sam mu vrlo skupe advokate i računovođe, oslobodio ga. Pet godina kasnije i nekoliko miliona funti javnog novca i dao mi je dva prsta u otvorenom sudu i otišao je kao slobodan čovek. Kažu da porota još uvek pokušava da pročita te dugačke reči. E, pa, laku noć, Bernarde, tebi i mnogima od njih. Ali, Porlok još nije završio sa njim. - Slušaj, Nete. - Šta je? - Smiri se. Mali klub koji znam u Pimlicu. Ljubazni ljudi, nisu svi muškarci. Ja častim. Brok se zamalo glasno nasmeja. - Pogrešno si shvatio, zar ne, Bernarde?
- Zašto? - Policajce treba da podmićuju varalice. Oni ne podmićuju jedni druge, bar ne tamo odakle ja dolazim. Završivši razgovor, Brok je otključao veliki sef u zidu i izvukao dnevnik sa čvrstom zadnjom koricom, četvrtastog oblika na kome je njegovom sopstvenom rukom bilo napisano HIDRA, otvorio ga je na strani za današnji dan i napisao sledeće brižljivim sudskim rukopisom: 01:22h, nepoželjan telefonski poziv od Bernarda Porloka koji traži informacije u vezi sa istragom o ubistvu A. Vinsera. Snimljen razgovor završen u 01:33h. Popunivši ostatak formulara svog zahteva, pozvao je svoju ženu Lili koja je bila kod kuće u Tonbridžu, mada je sada bilo dva sata ujutru. Dozvolio joj je da ga opusti svojim pričama o mračnim radnjama u lokalnom ženskom udruženju koje je ona bez daha prenela. - I ta gospođa Simpson, Nete, odmarširala je pravo do stolova sa džemovima, uzela teglu marmelade od Meri Rajder i razbila je o pod. Onda se okrenula ka Meri i rekla: ‘Meri Rajder, ako tvoj Herbert ikada više bude stajao na prozoru mog kupatila u jedanaest sati uveče sa svojom odvratnom prirodom u ruci, napujdaću psa na njega i oboma će vam biti žao’. Nije rekao gde je bio tih nekoliko poslednjih dana, a Lili nije ni ,pitala. Ponekad je tajnovitost rastuživala, ali češće je to bila podeljena i dragocena veza usluga. Sledećeg jutra, tačno u pola devet, Brok i Ejdan Del krenuli su prema jugu taksijem preko rеке. Bel je bio elegantna figura sa lepom učtivošću kojoj su žene verovale u opasnosti. Nosio je odelo od zelenog tvida koje je imalo vojnički izgled. - Dobio sam poziv od ćelavog Sv. Bernarda sinoć - obavestio ga je Brok, mrmljajući kratko kada je nevoljno odavao tajne. - Želi da idem sa njim u neki prljavi klub koji posećuje u Pimliku da bi napravio moje kompromitujuće fotografije. - Baš je prefinjen, naš Bernard - reče Bel ozbiljno, zajedno su za trenutak podelili prezir. - Jednog dana - reče Bel. - Jednog dana - složio se Brok. Ni Bel, ni Brok više nisu bili ono što su se činili da jesu. Bel je bio
vojnik, a Brok, kako je podsetio Bernarda Proloka, samo ponizan carinik. Ipak, obojica su bila dodeljena zajedničkom timu i obojica su bila svesna da je prvi zadatak tima da zatvori veštačke rupe između odeljenja. Svake druge subote u mesecu, svaki član koji nije na zadatku, bio je pozvan da prisustvuje ovim neformalnim molitvenim sastancima, koji su se održavali u turobnoj zgradi u obliku kutije pored Temze. Govornik je danas bila jedna pametna žena iz odeljenja za istraživanje koja im je prikazala poslednju evidenciju sudnjeg dana međunarodnog zločina: - toliko kilograma bivšeg Sovjetskog nuklearnog oružja prodato pod tezgom tom ili tom bliskoistočnom disidentu; - toliko hiljada mitraljeza, automatskih puški, naočari za noć, nagaznih mina, bombi, raketa, tenkova i artiljerijskog oruđa bačeno uz pomoć lažnih sertifikata na najnovijeg ozloglašenog afričkog despota ili narko-tiranina; - toliko milijardi od droge ubačeno u takozvanu belu ekonomiju; - toliko tona rafiniranog heroina prevezeno preko Štanije i severnog Kipra do tih evropskih luka; - toliko tona je stiglo na britansko velikoprodajno tržište u poslednjih dvanaest nedelja, ulična vrednost ovoga je mnogo stotina miliona, toliko kilograma oduzeto, do procenjenih 0,0001% bruto. - Zabranjeni narkotici - rekla je slatko, - sada su sačinjavali jednu desetinu ukupne svetske trgovine. Amerikanci su trošili sedamdeset osam milijardi dolara godišnje na svoje narkomanske navike. Svetska proizvodnja kokaina se udvostručila u poslednjih deset godina, heroina se utrostručila. Ta industrija je obrtala preko četiri stotine milijardi dolara godišnje. Južnoamerička vojna elita sada je pravila droge, a nije vodila rat. Zemlje koje nisu mogle da imaju sopstvene useve nudile su hemijske rafinerije i sofisticirane oblike transporta da bi imale učešća u tom biznisu. Vlade koje nisu učestvovale u tome bile su u dilemi. Da li da pomute uspeh crne ekonomije - pod uslovom da to mogu - ili učestvuju u njenom razvoju?
U diktatorstvu, gde je javno mišljenje nevažno, odgovor je očigledan. U demokratiji, postojao je dvostruki standard: oni koji nisu tolerisali to davali su besplatne dozvole crnoj ekonomiji, dok su oni su su pripovedali dekriminalizaciju nudili su bezbedno vođenje - što je bio znak te pametne žene da uđe u Hidrinu jazbinu. - Zločin više ne postoji izolovano od države, ako je ikada i postojao kao takav - objavila je, sa čvrstinom nastavnice koja deli savete maturantima. - Današnji ulozi preveliki su za zločin da bi se ostavili kriminalcima. Više ne gledamo avanturističke izgrednike koji će se odati nespretnošću ili ponavljanjem. Kada jedan tovar kokaina koji je bezbdno sleteo na neki britanski aerodrom vredi sto miliona funti, a upravnik luke ima platu od četrdeset hiljada, mi gledamo SEBE. Pratimo sposobnost upravnika luke da se odupre iskušenju na skali bez presedana. Gledamo upravnikovog nadređenog. Policiju na dokovima. I NJlHOVE nadređene. Carinu. I NJIHOVE. One koji sprovode zakon, bankare, advokate i administratore koji skrenu pogled. Apsurdno je zamisliti da ti ljudi mogu da sinhronizuju svoje zajedničke napore bez centralne komande i kontrolnog sistema, i gledanja kroz prste od strane drugih na visokim položajima. Tu dolazi Hidra. Sevnula je slika na ekranu iza nje kao neizbežno vizuelno pomoćno sredstvo. Prikazivala je anatomiju britanske politike kao porodično stablo. Rasute preko nje videle su se Hidrine mnoge glave i, zlatom nacrtane, linije koje su ih povezivale. Instinktivno, Brokov pogled je izabrao Metropolitan policiju, gde je predsedavala ćelava silueta Porloka kao arogantni Rimljanin na medaljonu, a zlatne linije koje su izlazile iz njega ličile su na fontane velikodušnosti. Rođen u Kardifu 1948. godine, vežbao je Brok: 1970. godine pristupio je regionalnoj jedinici protiv kriminala Vest Midlendsa, prekoren zbog preterane revnosti u izvršavanju svojih dužnosti, odnosno lažiranja dokaza. Bolovanje, unapređen pri transferu. Godine 1978. pristupio liverpulskoj policiji na dokovima, obezbedio spektakularnu osudu beskorisne bande dilera koja se glupo nadmetala sa poznatim rivalom. Tri dana nakon što se suđenje završilo, otišao je na plaćeni odmor na jugu Španije sa vođama navedene rivalske bande. Tvrdio da je skupljao neophodna obaveštenja, oslobođen optužbi, prebačen prilikom unapređenja. Godine 1985. ispitivan zbog navodnog prihvatanja pobuda od identifikovanog vođe jednog belgijskog sindikata droge. Oslobođen optužbe, pohvaljen, unapređen
prilikom transfera. Godine 1992. našao se u britanskoj tabloidskoj štampi kako ruča sa dva člana tima za ilegalno nabavljanje oružja za srpsku vojsku u jednom restoranu sumnjivog morala u Birmingemu. Naslov: „PORLOK ČAROBNJAK. Na čijoj ste strani, načelniče?” Dobio pedeset hiljada funti na ime odštete, oslobođen optužbe internom istragom, unapređen pri transferu. Kako možeš da se pogledaš u ogledalu kad se briješ svakog jutra? Brok se pitao. Odgovor, lako. Kako spavaš noću? Odgovor, odlično. Odgovor, imam teflonsku kožu i savest mrtvaca. Odgovor, spaljujem dosijea, plašim svedoke, kupujem saveznike, razgovaram na visokom nivou. Sastanak se završio, kao što je i običaj, u atmosferi šaljivog očaja. S jedne strane trupe su odobrene: sve je prošlo, ništa nije previše u ratu protiv ljudske pokvarenosti. Ali, oni su to takođe znali, kada bi živeli hiljadu godina i svi napori im bili uspešni, doprinos bi u najboljem slučaju bio nekoliko rana na spoljnjem neprijatelju. *** Oliver i Brok su sedeli na stolicama na rasklapanje u bašti kuće u Kamdenu pod živopisno obojenim suncobranom. Poslužavnik sa čajem i keksima nalazio se pred njima na stolu. Lep porcelan, pravi čaj, ne u kesicama, nisko prolećno sunce. - Kesice za čaj se prave od prašine - rekao je Brok, koji je ponekad imao svoje mušice. - Ako želiš poštenu šolju čaja, moraš da uzmeš listiće, a ne prašinu. Oliver je čučnuo u senci suncobrana. Nosio je odeću u kojoj je i putovao: džins, polo cipele i neuredan plavi mantil. Brok je nosio smešan slamnati šešir koji mu je ekipa iz šale kupila u Kamden Loku tog jutra.Oliver se nije prepirao sa Brokom. Brok ga nije pronašao, zaveo, podmićivao ili ucenjivao. Brok nije počinio nijedan zločin nad Oliverovom dušom koji već nije davno bio počinjen. Oliver je bio taj, ne Brok, koji je protrljao lampu, a Brok se materijalizovao u pokoravanju Oliverovoj komandi: Bila je sredina zime i Oliver je malo poludeo. Toliko je znao o sebi, ne više. Poreklo tog ludila, uzroci, vreme trajanja i stepen nije mogao da sazna. Oni su ovde, ali u drugom vremenu, drugom životu, uz drugo piće. Neonski osvetljena tmina decembarske noći na Hitrou aerodromu podseća ga na
vreme kada su dečaci menjali sobe u jednom od njegovih mnogih internata. Drečavi irvas od kartona i snimljene božične pesmice upotpunjavale su njegovo osećanje nestvarnosti. Snežno slovo njihalo se sa konopca za sušenje veša, želeći mu mir i radost na zemlji. Dogodiće mu se nešto neverovatno i on je nestrpljiv da sazna šta će to biti. Nije pijan, ali tehnički nije ni trezan. Nekoliko votki u toku leta, pola litre crnog vina sa gumenom piletinom i nekoliko konjaka posle toga, nisu učinili ništa drugo njegovim očima, osim što su ubrzali bes koji je već rastao u njemu. Imao je samo priručni prtljag i ništa za carinu osim nesmotrenog fermenta mozga. Oluja besa i ogorčenja koja je tako davno započela da je nemoguće otkriti izvor, besnela je kroz njegovu glavu kao orkan, dok su ostali članovi njegove unutarnje kongregacije stajali plašljivo po dvoje i troje, i pitali jedni druge šta će to Oliver da uradi da bi je obuzdao. Približava se znacima u različitim bojama i umesto da mu požele mir, radost na zemlji i dobru volju među ljudima, zahtevaju od njega da se definiše. Da li je on stranac u svojoj zemlji? Odgovor, da jeste. Da li je stigao ovde sa druge planete? Odgovor, da jeste. Da li je plav? Crven? Zelen? Pogled mu se zaustavio na telefonu boje paradajza. Poznat mu je. Možda ga je primetio kada je odlazio pre tri dana i, da to ne zna, uzeo ga kao tajnog saveznika. Da li je težak, vruć, živ? Poruka pored njega glasila je: „Ako želite da razgovarate sa nekim carinikom, koristite ovaj telefon”. On ga je koristio. Zapravo, ruka je nepozvana krenula prema slušalici, uhvatila je i prinela uhu, ostavljajući ga sa odgovornošću šta će da kaže. Javila se žena, a on nije očekivao ženu. Čuje kako kaže - Da? - barem dva puta, a zatim, - Mogu li vam pomoći, GOSPODINE? - što je navodilo na pomisao da ona njega može da vidi a on nju ne. Da li je lepa, mlada, stara, ozbiljna? Nema veze. Ljubaznošću koja mu je bila urođena odgvorila je da bi mogla da mu pomogne, voleo bi da razgovara privatno sa nekim ko ima ovlašćenje po pitanju jedne poverljive stvari. Kada je začuo svoj sopstveni glas preko slušalice, zapanjila ga je staloženost. Imam vlast nad sobom, pomislio je. I sa povezanošću sa zemaljskim sobom koje je sada apsolutno, on je izuzetno zahvalan što je u rukama nekog tako sposobnog. Tvoj problem je u tome što ako ne deluješ sada, nikada nećeš, uveren glas zemaljskog ja, objašnjavao je. Spustićeš se, udavićeš se, sada ili nikada, čovek mrzi da bude dramatičan, ali dođe vreme i za to. I možda njegovo zemaljsko ja zapravo kaže da nešto od toga živi u crvenom telefonu, zato što
oseća kako se nepoznata žena ukočila i pažljivo bira reči. - Ostanite tačno tu jeste, molim vas, gospodine. Ne pomerajte se. Neko službeno lice doći će svakog trenutka. Ovde se Oliver sa naporom seća telefonskog bara u Varšavi gde zovete devojke za drugim stolovima i one zovu vas - tako je kupio pivo za visoku učiteljicu po imenu Alisija koja ga je upozorila da nikada nije spavala sa Nemcima. Međutim, te večeri, doveo je malu atletski građenu ženu sa dečačkom frizurom i belom košuljom sa epoletama. Da li je to ista ona vešta žena koja ga je pozvala „gospodine” još pre no što je progovorio? Nije mogao da kaže, ali je znao da ju je uplašila njegova veličina i verovatno se pitala da li je ludak.Stojeći malo dalje upija njegovo skupo odelo, aktntašnu, zlatnu dugmad za manžetne, ručno napravljene cipele i crveno lice. Pravi jedan korak ka njemu i netremice ga posmatrajući, pita prkosno za njegovo ime, odakle dolazi, te mentalno analizira njegove odgovore. Traži njegov pasoš. On pretura po svojim džepovima, i kao obično ne može da ga nađe, zatim ga locira, kopa po džepu, i skoro savije u želji da zadovolji i preda joj ga. - Mora da je neko na visokom položaju - upozorava je, ali ona je zauzeta okretanjem stranica. - Ovo je vaš jedini pasoš, jel tako? Da, jeste, njegovo zemaljsko ja uzvraća uzvišeno. I skoro dodaje „dobra moja ženo”. - Nemate dvojno državljanstvo ili tako nešto? Ne, nemam. - Znači ovo je pasoš sa kojim putujete, zar ne? Da. - Gruzija, Rusija? Da. - I odatle ste stigli? Tbilisi? Ne. Istambul. - Da li ima nešto u vezi sa Istambulom o čemu biste želeli da razgovarate? Ili o Gruziji? Želim da razgovaram sa nekim starijim službenim licem, Oliver ponavlja. Prelaze hodnik prenatrpan uplašenim Azijatima koji sede na svojim koferima. Ulaze u sobu za razgovore bez prozora sa stolom pričvršćenim za pod i
ogledalo pričvršćenim za zid. U svom samopodstaknutom transu Oliver nepozvan seda za sto i posmatra sebe u ogledalu. - Znači treba da nađem nekog za vas? - upitala je oštro. - Zadržaću vaš pasoš, dobićete ga nazad kasnije, u redu? Neko će doći kada budu mogli. U redu? U redu. Sve je apsolutno u redu. Prolazi pola sata, otvaraju se vrata, ali umesto pune admiralske uniforme sa zlatnim širitima, pojavljuje se mršav plavi momčić u beloj košulji i pantalonama оd uniforme noseći šolju slatkog čaja i dva šećerna kolačića. - Izvinite zbog ovoga, gospodine. Sezona je, znate. Svi idu svuda za Božić. Službeno lice koje ste tražili je na putu za ovamo. Tražili ste nekog starijeg, mislim. Da, jesam. Dečak stoji iza Olivera i posmatra ga kako pije čaj. - Ništa kao dobra šolja čaja kada se vratimo u domovinu, zar ne? - govori Oliverovom odrazu u ogledalu. - Da li uopšte imate kućnu adresu, gospodine? Oliver izgovara svoju glamuroznu adresu u Čelsiju dok je dečko upisuje u svoju svesku. - Koliko ste onda bili u Istambulu? Nekoliko noći. - To je dovoljno dugo, zar ne, za ono što ste imali da obavite? Dovoljno dugo. - Zadovoljstvo ili posao? Posao. - Da li ste bili ranije tamo? Nekoliko puta. - Uvek posećujete iste ljude kada idete u Istambul? Skoro. - Putujete mnogo, poslom? Ponekad i previše. - Deprimira vas, zar ne? Može biti. Zavisi. Oliverovo zemaljsko ja se dosađuje i plaši. Pogrešno vreme, pogrešno mesto, govori sebi. Fina ideja, ali preterana. Traži nazad svoj pasoš, taksi do kuće, pićence pre spavanja, zagrizi metak, nastavi sa životom.
- Čime se onda bavite? Investiranjem, kaže Oliver. Upravljanje aktivom. Portfolije. Uglavnom u zabavnoj industriji. - Kuda još idete? Osim Istambula. Moskva. Petersburg. Gruzija. Zapravo, gde god me posao zove. - Čeka li vas neko u Čelsiju? Neko koga treba da pozovete? Da kažete da ste dobro? Ne baš. - Ne želimo da ljudi brinu za vas, zar ne? Pobogu, ne, veselo se nasmejao. - Koga onda imate? Ženu? Decu? Oh, ne, ne, hvala bogu. Ili bar ne još uvek. - Devojku? Dolaze i odlaze. - To je najbolja vrsta, zar ne? One koje dolaze i odlaze. Valjda. - Stvaraju manje nevolja. Više. Dečko odlazi, Oliver ponovo sedi sam, ali ne zadugo. Vrata se otvaraju i ulazi Brok, noseći Oliverov pasoš i obučen u kompletnu carinsku uniformu - jedini put ga je Oliver video u njoj, i kao što je kasnije saznao prvi put je Brok obukao u dvadeset i nešto godina koliko se bavio tim manje priznatim dužnostima. I tek kasnije Oliver je shvatio da Brok stoji sa druge strane ogledala prateći čitavo mladićevo propitivanje, ne verujući da ima toliko sreće. - Dobro veče, gospodine Singl - reče Brok, uzevši Oliverovu pasivnu ruku da bi se rukovao. - Ili možemo da vas zovemo Oliver da vas ne bismo pomešali sa vašim poštovanim ocem? *** Suncobran je bio podeljen na zelene i narandžaste delove. Oliverova strana bila je zelena, što je njegovo veliko lice činilo žućkastim. Ali Brokov slamnati šešir je veselo svetlucao i njegove dečje plave oči su se caklile obešenjačkom radošću ispod raskalašnog oboda. - Dakle, ko je rekao Tigru gde da te nađe? - nonšalantno je pitao Brok,
pre kao da započinje neobaveznu konverzaciju, nego što pokušava da izmami odgovor. - On nije vidovnjak, zar ne? Nije sveznalica. Svuda ima uši. Zar ne? Ko se izbrbljao? - Ti, najverovatnije - trapavo reče Oliver. - Ja? Zašto bih ja tako nešto uradio? - Verovatno postoji nov raspored. Brokov osmeh je ostao zadovoljan; razmišljao je o onom što poseduje, o tome šta mu se dešavalo u godinama kada je bio na otvorenom. Stariji si za jedan brak, jedno dete, i jedan razvod, razmišljao je. A ja još uvek imam ono što sam oduvek imao, hvala Bogu. Potražio je znake iznošenosti na Olveru, ali ih nije našao. Ti si gotov proizvod, a da toga nisi ni svestan, prisećajući se drugih obaveštajaca kojima »je davao nove zadatke. Misliš da će svet doći i promeniti te, ali to se nikad ne dešava. Ti si ono što jesi, dok ne umreš. - Možda si ti imao novi raspored - dobrodušno je zaključio Brok. - O, sjajno.- ‘Nedostaješ mi, tatice. Da se poljubimo i pomirimo, što je bilo, bilo je.’ Naravno. - Mogao si to i da uradiš. Poznajući te. Muči te nostalgija. Doza krivice. Konačno, nekoliko puta si promenio mišljenje i o svojim napojnicama, koliko se sećam. Prvo si se uzrujao, zatim je bilo ne, Nete, ni za živu glavu. Onda je bilo, da, Nete, prihvatam. Pomislio sam da si možda napravio preokret i u vezi sa Tigrom. - Vrlo dobro znaš da je bakšiš bio namenjen Karmen - brecnuo se Oliver iz svoje senke sa druge strane čajnog stočića. I ovo je za Karmen. Moglo bi da bude. Pet miliona najboljih. Možda ste se ti i Tigar dogovorili, pomislio sam. Tigar pljune lovu i Oliver potrči. Jasno mogu da vidim kako se dečja ljubav otkupljuje snagom argumenata od pet miliona položene gotovine, šta bi se drugo moglo zaključiti? Ništa, koliko vidim, bar ne sa Tigrove tačke gledišta. To nije baš kao da on zakopava torbu sa pet miliona u porodičnoj bašti, zar ne? Nije bilo odgovora. Niko ga nije ni očekivao. - Ne može da se vrati sa lopatom i fenjerom, i iskopa ih za godinu dana, kada mu se ukaže potreba za njima, zar ne? Još uvek niko ne odgovara. - To još četvrt veka neće pripasti Karmen. Šta je Tigar kupio sebi za svojih pet miliona? Njegova unuka čak nije ni čula za njega. Da je po tvome, nikada i ne bi. Mora da je kupio NEŠTO. Onda
sam pomislio, možda je kupio našeg Olivera, zašto da ne? Ljudi se menjaju, pomislio sam, ljubav pobeđuje sve. Možda ste se zaista pomirili. Kada dobiješ slatkiš od pet miliona da propitaš gorki lek, sve postaje moguće. Potpuno neočekivanim gestom, Oliver je raširio svoje velike ruke u znak predaje, rastegnuvši ih dok nisu krenule, da bi ih zatim pustio da padnu na bokove. - Baš si blesav, da znaš. - rekao je Broku, bez neke naročite zlovolje. - Neko mu je rekao - insistirao je Brok. - Nije te tek tako iskopao, Olivere. Neka ptičica je morala da mu šapne na uho. - Ko je ubio Vinsera? - upitao je Oliver. - Mislim da me nije briga, a tebe? Ne, kada bacim pogled na moguće kandidate. Kuća Singl ima više bitangi među svojom cenjenom klijentelom ovih dana, nego čitava policijska kartoteka Skotland Jarda. što se mene tiče, to bi mogao da bude bilo ko od njih. Nikada nisi ispred njih, pomislio je Brok, suočavajući se sa Oliverovim mrkim pogledom. Nikada ga ne možeš prevariti, nikada odvratiti, on je namenio najgore stvari samom sebi još davno, samo možeš da mu kažeš koje su mu se od njih ostvarile. Neki od službenika koje je Brok poznavao, zaduženih za date slučajeve, mislili su kako su bogom dati, kada su radili sa obaveštajcima. Brok nikada nije bio takav, makar ne sa Oliverom. Sa Oliverom, Brok je video sebe kao gosta kome je gostoprimstvo moglo biti svakog časa uskraćeno. - Ubio ga je tvoj prijatelj Aliks Hoban iz TransFinansija, sudeći po jednoj ptičici koju poznajem, a pomogla mu je kompletna postava njemu srodnih bitangi. Dok je čitava stvar trajala, primio je telefonski poziv, i mi mislimo kako je sigurno obaveštavao nekog o razvoju situacije. Samo, nikome to još nismo ispričali, jer ne želimo da privučemo nepotrebnu pažnju na Kuću Singl. Oliver je sačekao drugi deo njegovog izlaganja, a pošto ga nije bilo, oslonio je bradu na svoj dlan, lakat na veliko koleno i dugo posmatrao Broka. - Trans-Finans u celosti pripada filijali Prve zastave iz Andore - rekao je kroz prste. - Još uvek je tako, Olivere, još uvek. Pamćenje te dobro služi. - Ja sam postavio tu prokletu kompaniju, zar ne? - Kad smo već kod toga, mislim da si u pravu. - A Prvu zastavu u celosti poseduju Jevgenij i Mihail Orlov, najveći klijent Kuće Singl, ili se to promenilo?
Oliverov ton je ostao isti. Ipak, Brok je mogao da primeti da ga je samo pominjanje imena Orlov stajalo dosta truda. - Ne, Olivere, mislim da se nije promenilo. Postoje pritisci, ali formalno govoreći, sumnjam da su tvoji prijatelji, braća Orlov, još uvek na prvom mestu kod Singla. -Da li je Aliks Hoban još uvek njihov čovek? - Da, Hoban je još uvek čovek Orlovih. - On je još uvek član porodice. - On je još uvek član porodice, ni to se nije promenilo. Na njihovom je platnom spisku. Licitira za njih, i šta god drugo treba, radi. - Pa zašto je onda Hoban ubio Vinsera? - izgubljen u mislima, Oliver se namrštio i dalje preklapajući lice svojim ogromnim dlanovima, kao da pokušava da čita iz njih. - Zašto je čovek Orlovih ubio Singlovog čoveka? Jevgenij je voleo Tigra. Manje-više. Sve dok su zgrtali bogatstvo. Tako je bilo i sa Mihailom. Tigar im je uzvraćao naklonost. Šta se promenilo, Nete? Šta se dešava? Brok nije planirao da stignu do ove tačke tako brzo. Zamišljao je proces sa postepenim otkrivanjem istine. Ali, sa Oliverom, iznenađenja nije bilo. Dozvolili biste mu da vas pregazi, pa biste pratili njegov trag, iscrtavajući ponovo maršrutu kako da idete dalje. - E, pa bojim se da je ovo jedan od onih slučajeva gde se ljubav pretvara u čemer, Olivere - oprezno je objasnio. - I to u potpunosti. Jedno od onih promena klime koja se dešavaju i u najboljim kućama. Budući da mu Oliver nije ponudio nikakvu pomoć, nastavio je. - Sreća je braći okrenula leđa. - Na koji način? - Neke od njihovih operacija su doživele slom. Brok je žonglirao vrelim kestenom u ruci i Oliver je to znao. Brok je izgovarao imena koja su u Oliveru rađala zebnju. Pozivajući budne duhove iz svoje prošlosti, dodajući nove strahove starim. - Dobar deo tog ‘vrućeg’ novca koji je pripadao Jevgeniju i Mihailu, bio je blokiran pre nego što je Singl uspeo da ga opere. - Misliš, pre nego što je stigao do Prve zastave? - Mislim, dok je još bio u zoni čekanja. - Gde?
- Po čitavoj kugli. Nije svaka zemlja učestvovala u tome. Ali većina jeste. - Otvoreni su svi oni mali bankovni računi? - Više nisu tako mali. Najmanji je iznosio oko devet miliona funti. Računi u Španiji su išli do osamdeset pet miliona. Mislim da su braća Orlov postala malo neoprezna, da budem iskren. Bili su likvidni sa takvim sumama! Čovek bi pomislio da će barem preći na kratkoročne kredite, dok čekaju, ali nije bilo tako. Oliver je ponovo preklopio rukama svoje lice. - Plus, jedan od brodova koji pripada braći bio je konfiskovan dok je prenosio neprijatan tovar - dodao je Brok. - Kuda je plovio? - U Evropu. Bilo gde. Kakve to veze ima? - U Liverpul? - U redu. U Liverpul. Direktno ili indirektno, morao je da završi u Liverpulu... hoćeš li prestati sa time, molim te, Olivere? Znaš i sam kakve su lopuže ti Rusi. Ako te vole, nema zime. Ako misle da si ih prevario, baciće ti bombe na kancelarije, rakete kroz prozor spavaće sobe i upucaće ti ženu ispred prodavnice. Takvi su oni. - Koji je to bio brod? - Slobodni Talin. - Iz Odese. - Tačno. - Ko se ukrcao na njega? - Samo Rusi, Olivere. Njihovi ljudi. Ruske specijalne snage u ruskim vodama. Rusi su konfiskovali brod od Rusa. - Ali, vi ste ih otkucali. - Ne, baš to nismo uradili. Neko drugi jeste. Možda su Orlovi mislili kako ih je Alfi otkucao. Sa svih strana, samo pretpostavke. Oliver je još dublje zagnjurio lice u svoje ruke, dok je nastavio da se savetuje sa svojim unutarnjim demonima. - Vinser nije prevario Orlove. Ja jesam - rekao je avetinjskim glasom. - Na Hitrou. Hoban je ubio pogrešnog glasnika. Brokov bes, kada ga je ispoljio, delovao je malo zastrašuujuće. Dolazio je niotkuda, bez upozorenja, i polako mu okovao lice kao maska smrti. - Niko ih, dođavola, nije prevario - riknuo je. - Niko ne može da prevari
lopuže. Možeš da ih uhvatiš. Jevgenij Orlov je bedni gruzijski nitkov. Takav je i njegov kretenski brat. - Oni nisu Gruzijci. Oni samo to žele da budu - promrmljao je Oliver. - A Mihail nije kreten. On je drugačiji, to je sve - razmišljao je o Semiju Votmoru. - Tigar je prao novac Orlovih a Vinser je bio stoprocentno odan saradnik. To nije izdaja, Olivere. To je pravda. To je ono što si želeo, ako se sećaš. Jurišao si na vetrenjače. To je ono što mi sada radirho. Ništa se nije promenilo. Nikada ti nisam obećao da ćemo to uraditi uz pomoć vilinske prašine. Pravda se ne sastoji od toga. - Obećao si da ćeš čekati - još uvek je govorio kroz prste. - I jesam čekao. Obećao sam ti godinu dana, a bilo mi je potrebno četiri. Jedna da tebe oslobodim, druga da uništim sve dokaze, treća da ubedim dame i gospodu iz Vajthola da prestanu da sede na rukama i da ih nateram da shvate kako svi britanski policajci nisu divni i kako svi britanski zvaničnici nisu anđeli. U to vreme si mogao da ideš svuda po svetu. Morala je da bude Engleska. To je bio tvoj izbor, a ne moj. Tvoj izbor da spališ mostove i pobegneš, tvoj brak, tvoja ćerka, njen trust, tvoja zemlja. Za te četiri godine, Jevgenij Orlov i njegov brat Mihail preplavili su ono što smo mi zvali slobodnim svetom, svakom prljavštinom koja bi ima dopala šaka, od avganistanskog heroina za tinejdžere do češkog semteksa za irske ljubitelje mira, i ruskih nuklearnih upaljača za bliskoistočne demokrate. A tvoj otac Tigar im je gomilao novac, prao njihove profite i nameštao im krevete. A da ne pominjem šta je kuvao za sebe. Oprostićeš mi ako smo za četiri godine postali malo nestrpljiviji. - Obećao si da ga nećeš povrediti. - I nisam ga povredio. Niti to sada radim. Ali Orlovi rade. I ukoliko neka banda ništarija želi da počne sa međusobnim obračunom i otkucavanjem suparničkih tovara za Liverpul, sve što ćeš čuti od mene je aplauz. Ne volim tvog oca, Olivere. To je tvoj posao. Ja sam takav, kakav sam. Nisam se promenio. A nije ni Tigar. - Gde je on? Brok se prezrivo nasmejao. - U dubokom šoku, gde drugo? Neutešan, grca u suzama. Čitaj u novinama o tome. Alfi Vinser je bio njegov dugogodišnji prijatelj i saborac, biće ti drago da to čuješ. Išli su istim teškim
putem, delili iste ideale. Amen. Oliver je još uvek čekao. - Napušten je - reče Brok, ostavljajući sarkazam po strani. - Izgubio se iz našeg vidokruga. Niodakle se ne oglašava, a mi stalno čekamo i osluškujemo. Pola sata posle vesti o Vinserovoj smrti, izašao je iz kancelarije, svratio do svog stana, ponovo izašao i od tada, niko ga nije ni video ni čuo. Već je šesti dan otkako nije nazvao, poslao faks, ili razglednicu. U ’Tigrovom životu, to je bez presedana. Jedan dan bez telefenskog poziva od njega, i već nastupa nacionalna kriza. Šest, to je već apokalipsa. Osoblje neprekidno traga za njim, povremeno zovu sva njegova skloništa, i svakoga sa kim bi mogao da stupi u kontakt, pri čemu daju sve od sebe kako ne bi podigli veliku prašinu. - Gde je Mesingam? - ... Mesingam, Tigrov šef osoblja. Brokov izraz lica se nije promenio, kao ni njegov glas. Ton mu je ostao osuđivački i prekoran. - Popravlja ograde. Luta svetom. Udovoljava mušterijama. - I sve to zbog Vinsera? Brok je ignorisao ovo pitanje. - Mesingam se javlja s vremena na vreme, ugalvnom da pita da li je neko nešto čuo. Osim toga, ne govori mnogo. Ne preko telefona. Budući Mesingam, šta može drugo? Budući da je jedan od njih, kad malo bolje razmislim. Razmišljali su zajedno u tišini, dok Brok naglas nije izrekao strah koji je polako puštao korene u Oliverovoj glavi. - Tigar bi, naravno, mogao da bude i mrtav, što bi bilo fino za društvo, ako već ne za tebe... Nadao se da je trgnuo Olivera iz sanjarenja. Ali Oliver je ostao nem. - Častan način izlaska iz igre bila bi prilična promena za Tigra, moram da priznam. Samo, ja mislim da on ne zna gde da nađe vrata. Ponovo tišina. - Odjednom se promenio i naložio svom švajcarskom bankaru da prenese pet miliona funti u trust za Karmen. Kako mi kažu, mrtvi ljudi po pravilu to ne rade. - I trideset. - Molim? Malo mi je oslabio sluh u poslednje vreme. Možeš li da pojačaš ton, molim te? - Pet miliona i trideset - ispravio ga je Oliver glasnije, ljutito. U koji si sada pakao otišao? Brok je hteo da pita, dok je Oliver prazno gledao pred sobom. 1 ako uspem da te izvučem iz ovog pakla, u koji ćeš sledeći da odeš?
- Poslao im je cveće - objasnio je Oliver. - O čemu to, dođavola, pričaš? - Tigar je poslao cveće Karmen i Heder. Prošle nedelje im ga je doneo šofer u mercedesu, iz Londona. On zna gde one žive i ko su. Naručio je cveće telefonom. Izdiktirao čudnu poruku i potpisao se kao „obožavalac”. To je jedna od onih elegantnih cvećara iz Vest Enda. -Preturajući po jakni, tapšući po džepovima, Oliver je konačno uspeo da pronađe cedulju i preda je Broku. - Evo. Maršal & Bernstin. Trideset prokletih ruža. Ružičastih. Pet miliona i trideset funti. Trideset srebrnjaka. On time pokušava da kaže ‘hvala za otkucavanje’. Kaže da zna gde može da je nađe kad god poželi. On time želi da kaže kako je poseduje. Kaže da Oliver može da beži, ali da ne može da se sakrije. Hoću da je zaštitim, Nete. Hoću daleko razgovara sa Heder. Hoću da joj neko kaže. Ne želim da ih uvlačim u to. Ne želim da je on ikada pogleda. Ako su Brokove neočekivane pauze i izluđivale Olivera, ipak su ga, nehotice, i impresionirale. Brok vas ne bi upozorio, ne bi rekao - Sačekaj trenutak - on bi samo prestao da govori sve dok ne bi dobro promislio i onda izrekao svoj konačni sud. - On bi mogao tako nešto da kaže - napokon se složio Brok. - A mogao bi pod time i nešto sasvim drugo da misli, zar ne? - Kao na primer? - agresivno je reagovao Oliver. Brok ga je ponovo pustio da čeka. - Pa, Olivere, on je možda postao usamljen pod stare dane. Oliver ga je gledao, glave duboko uvučene u kragnu svoje vetrovke, dok je Brok prešao preko bašte, kucnuo na francuski prozor i viknuo - Tambi! Pojavila se vitka devojka, visoka gotovo poput njega, ali zgodna. Imala je visoke jagodice, dugu, plavu kosu vezanu u konjski rep i držanje karakteristično za visoke devojke, pri čemu bi svu težinu prebacila na jednu nogu, podignuvši drugi kuk. Čuo je kako kaže - Tambi je izašao na ulicu, Nete - svojim škotskim naglaskom. Posmatrao je Broka kako joj pruža komad papira sa imenom cvećare. Devojka je ćutke slušala dok je razgledala papir. Čuo je Brokovo mrmljanje i zamislio ga kako govori: Hoću da znam ko je naručio trideset ruža za Ebots Kej prošle nedelje, na ime Hotoma, isporučenih ‘mercedesom’... devojka je klimnula glavom... 1 hoću da znam kako je za cveće i automobil plaćeno, hoću poreklo, vreme, datum, trajanje razgovora i opis glasa koji je zvao, ukoliko već nisu snimili razgovor, što su
verovatno i uradili, s obzirom da mnoge firme to danas praktikuju. Učinilo mu se da je uhvatio devojčin pogled preko Brukovog ramena i mahnuo joj je, ali ona je već ušla unutra. - I šta si na kraju uradio sa njima? - pitao je Brok kada je ponovo seo. - Sa cvećem? - Ne glupiraj se. - Poslao sam ih u Northampton kod njene najbolje prijateljice. Ako uopšte odu tamo. Nora. Neudata lezbejka. - Šta tačno želiš da joj se kaže? - Da sam bio na pravoj strani. Možda sam izdajnik, ali nisam kriminalac. Da je u redu što ima moje dete. Brok je primetio ravnodušnost u njegovom glasu, posmatrao ga kako ustaje, proteže se, prvo glavu a onda i ramena, da bi zatim pogledao oko sebe, kao da odmerava mesto na kome se nalazi: malu baštu, jabuke koje su tek počele da cvetaju, staklenik, rublje na žici. Posmatrao ga je kako ponovo seda. Čekao je, kao što sveštenik čeka svog pokajnika da se vrati. - Mora da je teško za nekog kao što je Tigar da se krije i čeka, u njegovim godinama - razmišljao je naglas, provocirajući, jer je zaključio da je krajnje vreme da prekine Oliverovo sanjarenje. - Ako je to što on radi. - Bez odgovora. - Jednog trenutka jede finu hranu, vozi se u svom ‘rols-rojsu’, sve funkcioniše u najboljem redu, ima svet na dlanu. A onda, odjednom Alfiju ode glava, i Tigar se zapita da nije on sam sledeći na redu. Mogu da zamislim da mu nije baš ugodno tamo, na vetrometini. Malo samotno mesto za čoveka u šezdesetim. Ne verujem da bih voleo da sanjam ono što on sada sanja, a ti? - Zaveži - reče Oliver. Nezastrašen, Bruk je žalosno odmahnuo glavom. - A onda, tu sam i ja, zar ne? - Šta sa tobom? - Lovim čoveka već petnaest godina. Kujem zavere protiv njega, kosa mi je osedela, zanemario sam sopstvenu ženu. Samo lupam glavu kako da ga uhvatim na spavanju. A on se, odjednom, uvlači u jamu, sa kerovima za vratom, i sve što želim je da ga izvučem odande, dam mu šolju čaja i ponudim pomilovanje i zaštitu od gonjenja. - Obično sranje - reče Oliver, dok su ga Brokove inteligentne oči odmeravale ispod oboda slamenog šešira.
- I ti si dva puta veći čovek od mene, Olivere, kada je reč o nežnim osećanjima. Uverio sam se u to. Tako, kada se malo ohladiš, pred tobom će stajati pitanje ko će prvi da ga pronađe. Ti, ili braća Orlov sa svojom veselom družinom. Oliver je zurio preko travnjaka u mesto na kome je stajala devojka, ali ona je već odavno otišla. Namrštio je svoje veliko lice, podsećajući na seljaka koji sa neodobravanjem sluša buku gradskog saobraćaja. Zatim je progovorio, glasno i jasno, svaka reč mu je dolazila pravo iz srca. - Ja više neću da radim. To što sam do sada uradio za tebe, uradio sam. Hoću da Karmen i njena majka budu zaštićene. To je sve o čemu brinem. Ja ću da promenim ime i otići ću u podzemlje ili na neko slično prokleto mesto. Neću više da radim. - Onda, ko će da ga pronađe? - Ti ćeš. - Mi nismo opremljeni za to. Mi smo sitni i Britanci i siromašni. - Gluposti. Vi ste prokleto sjajna tajna vojska. Radio sam za vas. Ali Brok je odmahivao glavom, tvrdoglavo odbijajući takav stav. Ne mogu tek tako da pošaljem grupu svojih klinaca da ga jure po belom svetu, Olivere. Ne mogu da razglasim svoj interes svakom policajcu iz imenika. Ako je Tigar u Španiji, ja moram da padnem na kolena pred Špance, a dok me oni primete, on je već odmaglio, a ja o sebi čitam u španskim čituljama, samo što ja ne govorim španski. - Nauči ga - odbrusio mu je Oliver. - Ako je u Italiji, mlatiću praznu slamu sa Italijanima, u Nemačkoj sa Nemcima, u Africi sa Afrikancima, u Pakistanu sa Pakistancima, u Turskoj sa Turcima, i svaki put ista priča. Podmazujem dlanove levo-desno i samo molim Boga da ih braća nisu podmazala bogatije i pre mene. Ako se pritajio na Karibima, to će značiti da moram da podmitim svako ostrvo i svaku telefonsku centralu рге no što mi odobre prisluškivanje telefona. - Pa onda lovi nekog drugog. Ima ih dovoljno. - Ali ti... - Brok se zavalio u stolicu i merkao Olivera sa nekom vrstom tužne zavisti. - Ti možeš da ga namirišeš, da ga osetiš, da predvidiš svaki njegov korak čim uđeš u igru. Poznaješ ga bolje nego sebe samog. Znaš njegove kuće, njegov način rada, njegove žene, kao i šta mu se jede za doručak čak i pre nego što on to pomisli. Držiš ga ovde. - Potapšao se po
grudima dok je Oliver zarežao ne, ne. - Ti si gotovo već stigao do njega pre nego što si i krenuo. Da li sam rekao nešto? Oliver je vrteo glavom kao Semi Vatmor. Jednom kada ubiješ svog oca, to je kraj. Neću to da radim, da li me čuješ? Dosta mi je svega. Odavno mi je već dosta svega, čak i pre nego što sam počeo.— Nađi neku drugu budalu - nabusito mu je rekao. - To je stara pesma, Olivere. Bata Brok će se susresti sa njim na bilo kom mestu, u bilo koje vreme, bez skrivene karte u rukavu. To je moja poruka Tigru. Ako me se ne seća, podseti ga. Mladi carinik Brok iz Liverpula, onaj kojeg je posavetovao da potraži drugi posao posle turskog suđenja u vezi sa zlatnim polugama. Brok je voljan da to uradi, samo neka da znak, reci mu. Brakova vrata su otvorena dvadeset četiri sata. Ima moju reč. Obujmivši se rukama oko grudi, Oliver se zagrlio kao da izvodi neki lični molitveni ritual. - Nikada - mrmljao je. - Šta to, nikada? - Tigar nikada na to neće pristati. Nikada neće cinkariti. To je moj posao, a ne njegov. - Pričaš gluposti, i sam to znaš. Reci mu kako Brok veruje u kreativne pregovore, kao i uvek što je verovao. Imam široka ovlašćenja, a zaboravljanje je jedno od njih. To je igra sećanja, reci mu. Ja zaboravim, on se seća. Nema javne istrage, nema suđenja, nema zatvora, nema oduzimanja imovine, pod uslovom da se on priseti svega. Sve ostaje među nama, a na kraju ga čeka garantovan imunitet. Pozdravi Egi. Visoka devojka im je donela svež čaj. - Zdravo - reče Oliver. - Zdravo - reče Egi. - Čega treba da se seti? - pitao je Oliver kada se ona udaljila. - Zaboravio sam - reče Brok. Ali je dodao - On će znati. A i ti ćeš. Hoću Hidru. Hoću one nesavršene policajce koje ima na svom platnom spisku. Preplaćene državne zvaničnike koji radom za njega zarađuju svoju drugu penziju. Nepoštene narodne poslanike i advokate u svilenim košuljama i prljave trgovce sa finim kućnim adresama. Ne u inostranstvu. Tamo nek’ se sami brinu za svoj prljav veš. Mene zanima domaći teren. Svako dvorište. Oliver je pustio kolena a onda ih opet brzo obgrlio, isprepletavši prste dok jo zurio u travu ispred sebe kao da ona predstavlja njegov grob. - Tigar
je tvoj Everest, Olivere. Nećeš se popeti i osvojiti ga tako što bežiš od njega - pobožnim glasom je rekao i iz unutrašnjeg džepa izvadio iznošen kožni novčanik koji mu je njegova žena Lili poklonila za trideseti rođendan. - Jesi li ikada video ovog tipa na nekom od svojih putovanja? - neobavezno se raspitivao. Pružio je Oliveru crno-belu fotografiju mišićavog, ćelavog muškarca koji izlazi iz noćnog kluba, ruku pod ruku sa mladom, oskudno odevenom ženom. - Stari pajtaš tvoga oca još iz liverpulskih dana. Trenutno se nalazi na položaju visokog, ne baš najpoštenijeg službenika Skotland Jarda, sa izvrsnim vezama po čitavoj zemlji. - Zašto ne nosi periku? - šeretski upita Oliver. - Zato što je prokleto bestidan - divlje je odvratio Вrок. - Zato što radi u javnosti ono što drugi zlikovci ne bi radili ni kad su sami. U tome uživa. Kako se zove, Olivere? Prepoznao si ga, video sam. - Bernard - reče Oliver, vraćajući mu fotografiju. - Bernard, tačno. Bernard... i još kako? - Nije rekao. Došao je par puta u Kurzon Strit. Tigar ga je doveo u pravno odeljenje i počastili smo ga vilom u južnom Portugalu. - Za odmor? - Kao poklon. - Ti se šališ. Zašto takav poklon? - Otkud ja da znam? Moj posao je bio da prenosim imovinu. To je prvo bilo ugovoreno kao prodaja. Trebalo je da prebijemo dugovanja, a onda je Alfi rekao da novac ovde nije uključen i da začepim usta i potpišem. I ja sam začepio usta i potpisao. - Dakle, to je Bernard. - Bernard Ćelavko - složio se Oliver. - A posle je dobio i ručak. - U Ketinoj kolevci? - Gde drugde? - Ne liči na tebe da zaboraviš prezime, zar ne? - Nije imao prezime. On je Bernard, of-šor kompanija. - Po imenu...? - To nije bila kompanija, toje bila fondacija. Fondacija je posedovala kompaniju. Drže se u senci. - Kako se zove ta fondacija? - Derviš! sedište im je u Vaduzu. Fondacija Derviš. Tigar se šalio na
račun toga. ‘Upoznaj se sa Bemardomifi, našim okretnim dervišom..’ Bernard je posedovao Derviš, Derviš je posedovao kompaniju, kompanija je posedovala kuću. - I kako se zvala kompanija koju je posedovala fondacija Derviš? - Ne sećam se tačno. Skajlajt, Skajlark, Skajflajer... - Skajblu? - Skajblu Holding, Antigva. - Pa zašto mi, do đavola, to nisi još onda rekao? - Zato što me nikad nisi pitao, eto zašto - uzvratio mu je Oliver, jednako besno. - Da si me pitao da potražim Bernarda, ja bih ga i potražio. - Da li je Singl hteo da istakne nešto davanjem te vile na poklon? - Nemam pojma. - Da li je još neko, osim Bernarda, dobio besplatnu vilu? - Ne, ali Bernard je dobio i motorni čamac. Jedan od onih super lakih, dugačkih. Mi smo pravili viceve na njegov račun, kao, kada bude 'obrađivao' neku damu na otvorenom moru, čamac neće mnogo da se drmusa, apsorbovače sve udare. - Ko je smislio taj vic? - Vinser. A sada ćeš morati da me izviniš, moram da vežbam. Dok ga je Brok posmatrao, Oliver se protegnuo, obema rukama snažno protrljao glavu, kao da ga svrbi, i lakim korakom krenuo ka kući.
POGLAVLJE 7. - Olivere! Dođi na trenutak, molim te. Jedan vrlo ugledan gospodin voleo bi da se upozna sa tobom. Novi klijenti su puni novih ideja. Baš ono čime se ti baviš. Požuri, molim te. To nije bila Elsi Vatmor, koja je zvala Olivera u boj, već sam Tigar preko internog telefona u kancelariji. To nije bila Pem Hosli, njegova stogodišnja ledena devica, niti Rendi Mesingam, njegov šef osoblja i riđi Kasio. Bio je to sam Gazda koji je uživo govorio svojim zapovedničkim glasom. Proleće je, kao i sada, samo pre pet godina. Proleće je i u mlađanom životu našeg dičnog juniora-i-jedinog partnera, sveže pristiglog sa pravnog fakulteta, našeg carevića, našeg jedinog naslednika kraljevske Kuće Singl. Oliver je bio u Singlu već tri meseca. Bila je to njegova obećana zemlja, njegov mukom stečeni cilj posle iscrpljujuće borbe privilegovanog engleskog obrazovanja. Kakva god poniženja i odricanja da je morao do sada da podnese, kakve god ožiljke da su nanela naizgled beskonačna gruvanja za ispite, strogi mentori i internati, on je uspeo da dosegne tu daleku obalu i postane advokat, baš kao i njegov otac, snalažljivi muvator koji zrači revnošću, vlažnih očiju, i koji je zaljubljen u sve to. A tu je bilo mnoštvo stvari koje su ga oduševljavale. Singl ranih devedesetih nije bila tek jedna od mnogih firmi koje su se bavile ulaganjima, što se može videti i po novinskim naslovima: Singl, vitez lutalica Gorbačovljevog Novog istoka... Fajnenšl Tajms... hrabro ide tamo gde se drugi ne usuđuju. Singl se sjajno nosi sa rizikom... Telegraf... istražuje nacije novog komunističkog bloka u potrazi za šansama, razvojem i obostranom dobiti u duhu perestrojke... Indipendent. Singl je, da citiramo njegovog dinamičnog osnivača, zgodno nazvanog Tigar, „spreman da sasluša svakog, bilo kada, bilo gde” u svojoj rešenosti da se uhvati u koštac sa „najvećim
izazovom savremene trgovine.” Tigar govori o „pojavljivanju tržišno orijentisanog Sovjetskog Saveza.” Kuća Singl koristi drugačije metode poslovanja, okretniji su, hrabriji, mlađi i fleksibilniji od vremešnih golijata prošlosti... Ekonomist. A ako su i postojali oni koji su govorili da bi Oliver morao prvo da izuči zanat kod drugih brokerskih kuća, Tigar bi im začepio usta rečima: - Mi smo pioniri u ovoj oblasti. Mi hoćemo da izvučemo najbolje iz njega, i to sada. Ono što je Oliver hteo od Singla takođe nije bilo za potcenjivanje. - Raditi rame uz rame sa mojim ocem je dodatni profit za mene - objasnio je saosećajnoj ženi, kolumnisti Ivning Standarda na prijemu povodom njegovog ulaska u firmu. - Tata i ja smo oduvek gajili veliko uzajamno poštovanje. Ovo će za mene biti, u svakom smislu, fantastična škola. - Upitan šta misli da će doneti novo u Singl, mladi potomak je pokazao kako se ne plaši da otvoreno govori: - Idealizam bez lažnog stida, ali hladne glave - odgovorio je, na njeno oduševljenje. - Socijalističkim nacijama koje sada izlaze na svetsko tržište potrebna je sva moguća pomoć, tehnologija i finansiranje koje možemo da pružimo. - Tatleru je naveo još jedan primer Singlovih iskrenih namera: - Mi nudimo čvrsto dugoročno partnerstvo bez iskorištavanja. Svi oni koji očekuju da se preko noći obogate, biće grdno razočarani. Ratna zabava, uzbuđeno je razmišljao Oliver dok se lagano vraćao u sadašnjost. Nakon tri meseca dosađivanja u učmalom pravnom odseku Alfreds Vinsera, počeo je da strahuje od stagniranja. Njegova profesionalna namera „da nauči kako funkcioniše i najsitniji šraf u firmi”, dovela ga je u pravi lavirint of-šor kompanija koji nije imao izlaz. Ali Vinser je danas u Bedfordširu, kupuje malezijsku fabriku rukavica, i Oliver je napokon postao sam svoj gospodar. Sumorno zadnje stepenište vodilo je na poslednji sprat. Poredeći ga u svojoj mašti sa tajnim stepeništem iz doba Medičijevih, Oliver je grabio po tri stepenika istovremeno. Lak poput pera, šlep za sve drugo izuzev za sopstveni cilj, kliznuo je kroz predsoblja u kojima su sedele sekretarice i zidnim oplatama obložene čekaonice, da bi napokon stigao do čuvenih Vedžvud duplih vrata. Otvorio ih je i za trenutak zastao, zaslepljen božanskim sjajem. - Zvao si me, oče - promrmljao je, ne videvši ništa drugo do sopstvenog osmeha misteriozno projektovanog na sjaj ispred njega.
Slika se razbistrila. Šestorica muškaraca su ga čekali stojeći, što nije bila Tigrova omiljena poza, budući da je rođen kao trideset centimetara niži od većine svojih protivnika. Oni su grupna fotografija, a Oliver je kamera i neko bi baš mogao i da kaže „ptičica”, s obzirom da su se svi široko osmehivali, očigledno tek ustavši od konferencijskog stola. Ali Tigrov osmeh je bio najblistaviji i najenergičniji. Omekšavao je crte lica, dajući mu gotovo svetački dobrodušan izgled. Oliver je voleo taj osmeh. On je bio sunce koje mu je davalo snagu. Tokom čitavog detinjstva, verovao je da ako makar jednom uspe da se nekako ргоvuče između tih zraka i proviri iza pegavih očiju, da će ući u čarobno kraljevstvo u kome je njegov otac dobar, svemoćni kralj. To su braća Orlov! nečujno je uskliknuo u naletu oduševljenja i naslućivanja. Glavom i bradom! Rendi Mesingam ih je napokon uhvatio! Danas je već četvrti dan da Tigar govori Oliveru da bude spreman, da čeka uputstva, da ništa drugo ne zakazuje i da obuče pristojno odelo. Ali, tek sada je otkrio razlog za to. Tigar je poput kapitena tima držao sredinu terena. U svom najnovijem prugastom plavom odelu sa dvostrukim zakopčavanjem, kreacija Hejvarda iz Mauntin Strita, sa svojim crnim cipelama od zumbane kože, kreacija Lobija iz Sent Džejmsa i sa frizurom koju mu je napravio Tramper, on je predstavljao savršenog Vest End džentlmena u minijaturi, pravi dragulj, dijamant u vitrini koji je privlačio svačiji pogled. Žudeći za visinom kao i uvek, Tigar je prebacio jednu ruku preko ramena stamenog muškarca vojničkog izgleda od šezdeset i nešto godina, kerubinski gustih trepavica, kratko podšišane smeđe kose i tena koji je podsećao na plovučac. I premda ga Oliver nikada do tada nije video, odmah je prepoznao čuvenog Jevgenija Orlova, moskovskog patrijarhalnog gazdu, moćnog brokera, putujućeg opunomoćenog ambasadora i peharnika samog trona Moći. Sa Tigrove druge strane, ali oslobođena njegovog zagrljaja, stajala je brkata, krivonoga prilika svirepih očiju u sveštenički crnom odelu koje mu ni najmanje nije pristajalo i špicastim narandžastim cipelama od perforirane kože, radi ventilacije. Sa svojim nemim, smrknutim pogledom divljaka i povijenim ramenima, i sa svojim beživotnim rukama koje su mu oklembešeno visile ispred tela, neobično je podsećao na omršavelog Kozaka srozanog preko olabavljenih dizgina. Sledećeg trenutka, Oliver je u ovoj neverovatnoj prilici prepoznao Jevgenijevog mlađeg brata, Mihaila, koga je Mesingam
opisivao kao Jevgenijevog čuvara i štitonošu. A zaštitničkog držanja iza ovog trija, sa izgledom sveštenika koji ih je upravo spojio u bračnu zajedncu, što je zapravo i uradio, stajao je Tigrov neumorni savetnik za Sovjetski blok i njegov šef osoblja, prečasni Renolf alijas Rendi Mesingam glavom i bradom, donedavno u službi Forin ofisa, bivši gardista, bivši lobista i čudo od deteta u odnosima sa javnošću koji je pri tom tečno govorio ruski i arapski, s vremena na vreme radio kao savetodavac vladama Kuvajta i Bahreina, a čija se glavna uloga u njegovoj najnovijoj inkarnaciji kod Singla sastojala u dovlačenju klijenata za pare. Kako je jedan čovek bio u stanju da napravi ovoliko karijera do svoje četrdesete godine, bila je zagonetka koju Oliver još uvek nije uspeo da reši. Ipak, zavideo je Mesingamu na njegovoj piratskoj prošlosti, a danas mu takođe zavidi na uspehu budući da je, sada već mesecima, Tigar opsesivno i iracionalno držao braću Orlov na oku. Na sastancima firme i konsultacijama vezanim za buduću strategiju, Tigar je naizmenično kudio Mesingama, provocirao ga i laskao mu: - Gde su moji Orlovi, Rendi, tako ti boga? Zašto sam osuđen na drugorazredne igrače? - misleći pri tom na inferiorne ruske investitore koje bi držali u željnom iščekivanju i na kraju odbacivali - Ako su Orlovi pravi momci za nas, zašto onda ne sedimo zajedno sada za ovim stolom i razgovaramo? - a onda opet fijuk biča - Izgledaš mi staro, Rendi. Uzmi slobodan dan. Vrati se u ponedeljak, kada se malo podmladiš. Ali danas, kako je Oliver video na prvi pogled, Orlovi su sedeli za Tigrovim stolom i radili upravo ono što je ovaj priželjkivao. Više nije bilo potrebe da siroti Mesingam nervozno poskoči i sa „uvek spakovanom četkicom za zube” odleti za Lenjingrad, Moskvu, Odesu, ili gde god da su Orlovi viđeni da privremeno borave. Danas su ta dva brega došla Muhamedu, u pratnji. (Oliver je odmah spazio da stoje na oba kraja grupne fotografije) dva muškarca koje je ispravno ocenio kao kurire: jedan plavušan, čvrstog tela i mlečnobele puti i približno Oliverovih godina, a drugi zdepast pedesetogodišnjak sa zakopčana sva tri dugmeta na sakou. I dim cigare, povrh svega toga! Neverovatan, nemoguć dim cigare! Nepoznate pepeljare na konferencijskom stolu usred razbacanih papira! Oliveru ništa u toj prostoriji, čak ni braća Orlov, nisu u tom trenutku bili tako važni kao taj omraženi, za „vjek vjekova” prognan u pakao dim cigare koji se uvijao kroz razređeni vazduh svetilišta, tvoreći pečurkast oblak iznad uredne
glave njegovog oca, „najljućeg neprijatelja duvana”... Vog. Tigar se gnušao pušenja više od neuspeha ili protivurečenja. Svake godine, pre završnog obračuna, poklanjao bi razmetljivo visoku sumu novca podložnog oporezivanju borbi protiv duvana. Ipak, danas se na stolu kočoperila nova novcijata srebrom optočena kutija za cigare, kreacija Espreja iz Nju Bond Strita, koja je sadržavala Najskuplje Cigare u univerzumu. Jevgenij je pušio jednu, kao i kurir sa tri dugmeta. Ništa drugo ne bi Oliveru tako jasno stavilo do znanja svu težnu i značaj koju je ovaj sastanak nosio. Tigrov početni udarac je zadirkivanje, ali Oliver to zadiikivanje shvata kao nerazdvojni deo svog odnosa sa ocem. Ako ste u svojim Lobijevim cipelama povećanih potpetica visoki metar šezdeset, a vaš sin metar devedeset, onda je sasvim normalno za očekivati da ćete poželeti da ga snizite pred drugima... a Oliverova sveta dužnost je da u toj igri sopstvenog umanjivanja savesno učestvuje. - Blagi Bože na nebesima, šta te je tako zadržalo, sine? - protestovao je Tigar posprdno-ozbiljnim tonom, glumeći pred okupljenima. - Bio si u skitnji prošle noći, pretpostavljam. Ko je ‘ona’ ovog puta? Nadam se da me neće koštati bogatstvo! Oliver, kao svaki dobar dečak, učestvuje u igri. - Zapravo, ona je prilično bogata, oče... užasno bogata, tačnije rečeno. - Zar jeste, tako ti boga? Zar jeste? Pa, to je lepa promena! Možda će jadni starac ovog puta povratiti svoj novac. Šta? Uz to „šta”, bacio je brz pogled na Jevgenija Orlova koji mu je stajao sa jedne strane, i to propratio podizanjem i ponovnim prijeteljskim smeštanjem svoje male pesnice na Jevgenijevo masivno rame, govoreći mu time, uz Oliverov prećutni pristanak, da klinac u poslednje vreme vodi pravi rasipnički život, zahvaljujući svom darežljivom i popustljivom ocu. Ali Oliver je navikao na sve ovo. Od detinjstva je uvežbavao ovakve scene. Da Tigar to zahteva od njega, prikazao bi i svoje osrednje imitacije Margaret Tačer, ili Hemfrija Bogarta iz Kazablanke, ili bi ispričao onu smešnu priču o dvojici Rusa koji mokre u sneg. Ali Tigar to ne zahteva od njega, barem ne ovog jutra, tako da se Oliver umesto toga samo ceri i zaglađuje svoju crnu kosu unazad, dok ga Tigar sa zakašnjenjem predstavlja svojim gostima. - Olivere, dozvoli mi da ti predstavim jednog od najsjajnijih, najhrabrijih, dalekovidih pionira nove Rusije, džentlmena koji se, kao i ja, golim rukama
hvatao u koštac sa životom i pobeđivao. Plašim se da se takvi danas više ne rađaju... - zastao je, kako bi Rendi Mesingam dobio priliku da ovo prevede na svoj eks-Forin ofis ruski - Olivere, upoznaj se sa gospodinom Jevgenijem Ivanovičem Orlovim i njegovim cenjenim bratom Mihailom. Jevgenije, ovo je moj sin Oliver, na koga sam veoma ponosan, čovek zakona, ugleda, kao što možete videti, čovek nauke i intelekta, čovek budućnosti. Istina, loš sportista. Beznadežno loš jahač, pleše gore od vola - teatralno podizanje obrva nagoveštavalo je poznatu doskočicu - ali se pari, glasine kažu, kao pravi ratnik! Salve veselog smeha od strane Mesingama i kurira nagoveštavaju Oliveru da je to pitanje bilo pokrenuto i pre njegovog dolaska. - Možda ima manjak drugačijih iskustava sa jedne, a višak moralnih obzira sa druge strane, ali... pa zar nismo svi bili takvi u njegovim godinama? Ali prvoklasni advokat, biće u stanju da predstavlja naše pravno odeljenje tokom boravka u inostranstvu našeg uvaženog kolege dr-a Alfireda Vinsera. - Bedfordšir je u inostranstvu? Pitao se Oliver, kao i uvek zabavljen Tigrovim smešnim titulama. Vinser je odjednom postao doktor? - Olivere, hoću da veoma pažljivo saslušaš siže našeg jutrošnjeg sastanka. Jevgenij nam je došao sa tri vrlo značajna, vrlo kreativna i originalna predloga koji odražavaju, uveren sam, veoma precizno i tačno promenu pravca vetra u Gorbačovljevoj novoj Rusiji. Ali, prvo rukovanje sa odabranom grupom. Jevgenijeva jastučasta pesnica stegla je Oliverov nepripremljen dlan dok su kerubinski guste trepavice skrivale vragolast osmeh. Na red su zatim došla četiri kvrgava prsta i palac brata Mihaila. Potom kratak, vlažan dodir od pušača svešteničkog izgleda sa tri zakopčana dugmeta na sakou. Znojavi dodir zove se Salva, potiče iz Tbilsija u Gruziji i advokat je kao i Oliver. Reč Gruzija je tada po prvi put izgovorena, ali Oliver, čije su oči i uši danas bile pripravne na svaki povetarac, odmah zapaža značaj te reci: Gruzija, i primetno trzanje ramena; Gruzija, i brzi pogledi dok se verne trupe spremaju za prozivku. - Bili ste u Gruziji, g. Olivere? - Salva pita čeznutljivim tonom pravog vernika. - Na žalost, nisam - priznao je Oliver. - Čujem da je veoma lepa. - Gruzija je prekrasna - potvrdio je Salva sa autoritetom nekog sa propovedaonice. Ali Jevgenij to ponavlja kao eho, na engleskom, između
dugih, konjastih klimanja glavom. - Gruzija je prekrasna - riknuo je, i zastrašujući Mihail je takođe klimnuo glavom, u svetoj potvrdi svoje vere. Na kraju, poslednji pozdrav pre početka prve runde, sa Oliverovim bledim vršnjakom, g. Aliksom Hobanom, o kome nisu postojala detaljnija obaveštenja. Postoji nešto u vezi sa ovim Hobanom što uznemirava Olivera i tera ga da ga smesti u zaseban odeljak u svojoj glavi. Nešto hladno i lažno i žestoko i nasilno u osveti. Nešto što govori: Ako mi staneš na žulj još samo jednom... Ali ove misli mogu da sačekaju. Sa Oliverom kao delom ovog skupa, Tigrove živahne male ruke komanduju svima da sednu... sada više ne za konferencijski sto, već u zelene kožne fotelje u režans stilu, rezervisane za razmišljanje o onome što je nazivao Jevgenijevim vrlo značajnim, vrlo originalnim predlozima o promeni pravca duvanja sovjetskog vetra. A pošto Orlovi nisu mogli da razgovaraju na engleskom, i pošto Mesingam nije bio deo njihovog tima, već Tigrovog, predstavljao ih je neobjašnjivi g. Aliks Hoban. Njegov glas uopšte nije bio ono što je Oliver očekivao. Nije pripadao ni Moskvi ni Filadelfiji, ali je bio mešavina obe kulture. Hrapav, nazubljenih ivica, bio je tako prodoran kao da je priključen na pojačalo. On govori, kao što se moglo pretpostaviti, u maniru moćnika (što je, van svake sumnje i bio), oštrim, ogoljenim „uzmi ili ostavi” rečenicama. Tek bi ponekad ponešto od njegove prave ličnosti bljesnulo, nalik na oštricu noža skrivenu u ruci. - Gospodin Jevgenij i gospodin Mihail Orlov imaju mnogo važnih veza u Sovjetskom Savezu. Okej? - počeo je, prezrivo se obraćajući Oliveru kao novopridošlom. „Оkеј” nije tražilo odgovor. Zaplovio je napred. - Kroz svoje iskustvo u vojsci, kao i u vladinoj službi, zahvaljujući takođe i svojim vezama sa Gruzijom kao i izvesnim drugim kontaktima, gospodin Jevgenij je razvio sluh za ono što se dešava na najvišim nivoima vlasti. Stoga je u jedninstvenoj poziciji da obezbedi implementaciju ova tri specifična predloga na osnovu kojih bi odgovarajuća provizija morala biti plaćena van Sovjetskog Saveza. Razumeli ste? - oštro je upitao. Oliver je razumeo. - Te provizije su rezultat prethodnih pregovora sa najvišim nivoima vlasti. Njihov iznos je tačno utvrđen. Shvatate? Oliver je shvatao. Posle tri meseca u Kući Singl, postao je svestan da najviši nivoi vlasti nisu jeftini. - Kako bi tačno tekla isplata tih provizija? - pitao je, glumeći profinjenost koju nije osećao. Hoban je odgovor držao u prstima svoje leve ruke, i hvatao ih je jedan po
jedan. - Prva polovina se isplaćuje pre implementacije svakog pojedinačnog predloga. Završne isplate u dogovorenim intervalima, u zavisnosti od ostvarenog uspeha svakog pojedinačnog predloga. Osnova za obračun je: pet posto prve milijarde, tri posto svih budućih iznosa, i o tome nema pregovora. - Govorimo o američkim dolarima - reče Oliver, rešen da ne pokaže svoju impresioniranost milijardama. - Pa ne mislite valjda da pričamo o lirama? Salve burnog smeha protresle su braću Orlov i advokata Salvu dok je Mesingam prevodio ovu dosetku na ruski, a Hoban se na svom pseudoameričkom okrenuo onome što je nazvao „specifični predlog broj jedan”. - Imovinom sovjetske države može raspolagati samo država, jasno? Tako mora biti. Pitanje. Ko poseduje državnu imovinu Sovjetskog Saveza danas? - Sovjetska država. Očigledno - reče Oliver, najbolji u razredu. - Drugo pitanje. Ko danas raspolaže imovinom sovjetske države, u skladu sa novom ekonomskom politikom? - Sovjetska država - do sada mu se Hoban već ozbiljno smučio. - Treće pitanje. Ko danas odobrava punomoć za raspolaganje državnom imovinom? Okej, odgovor je, nova sovjetska država. Samo nova sovjetska država može prodati staru državnu imovinu. Tako mora biti - ponovio je, očigledno zadovoljan svojim izborom reci. - Jasno? I onda je, pred potpuno zbunjenim Oliverom, Hoban izvadio tabakeru i upaljač od platine, iz nje izvukao debelu žutu cigaretu koja je izgledala kao da je tu čuvao još od svog detinjstva, zatvorio tabakeru i lupnuo cigaretom po poklopcu, smirivši je trenutak pre nego što će dodati talase škodljivog dima već postojećem pokrovu. - Sovjetska ekonomija poslednjih decenija bila je planska ekonomija, okej? - nastavio je Hoban. - Sva postrojenja, fabrike, naoružanje, električne centrale, cevovodi, železničke linije, vagoni, lokomotive, turbine, generatori, štamparske prese, sve je pripadalo državi. Oni mogu biti stari državni materijali, mogu biti jako stari, niko ne daje ni pet para. Sovjetski Savez prošlih decenija nije bio zainteresovan za recikliranje. Jevgenij Ivanovič poseduje procene vrednosti ovih materijala, načinjene u najvišim krugovima vlasti. Na bazi ovih procena, on je izračunao sadašnju vrednost jedne milijarde tona dobrih, kvalitetnih gvozdenih otpadaka spremnih za skupljanje
i davanje na raspolaganje zainteresovanim kupcima. Širom sveta postoji jaka potražnja za ovim metalom. Pratite me? - Pogotovo u Jugoistočnoj Aziji - živo je ubacio Oliver, pošto je čitao o tome u najnovijim tehničkim časopisima. Rekavši ovo, uhvatio je Jevgenijev pogled, kao što je to učinio već nekoliko puta tokom Hobanovog izlaganja. Iznenadilo ga je saučesništvo koje je primetio u tom pogledu. Izgledalo je kao da se stari čovek osećao neprijatno u svom okruženju i o tome slao signale Oliveru, kao novopridošlici i drugu u nevolji. « - U Jugoistočnoj Aziji postoji ogromna potražnja za visoko kvalitetnim metalnim otpacima - priznao je Hoban. - Možda ćemo prodati Jugoistočnoj Aziji. Možda je to najpogodnije. Ali trenutno nas nije briga za to. - Upozoravajuće frknuvši, Hoban je pročistio grlo i nos u isto vreme, pre nego što će izgovoriti beskrajno dugu rečenicu: - Direktna investicija za prvi specifičan predlog koji se odnosi na metalne otpatke iznosiće dvadest miliona dolara u kešu od čega se kapara isplaćuje odmah po potpisu kojim se potvrđuje državni ugovor koji garantuje opunomoćeniku Jevgenija Ivanoviča ekskluzivno pravo da sakuplja i raspolaže svim metalnim otpacima u bivšem Sovjetskom Savezu, bez obzira na lokaciju i stanje metala. Tako mora biti. Nikakav nered. Oliveru se zavrtelo u glavi. Čuo je već za ovakve provizije, ali tek iz druge ruke. - Ali, ko je taj opunomoćenik? - pitao je. - Odrediće se naknadno. Opunomoćenik je irelevantan. Odabraće ga Jevgenij Ivanovič. On će biti naš opunomoćenik. Sa svog trona Tigar je dobacio oštro upozorenje: - Olivere. Ne budi tupan. Ponovo Hoban: - Dvadeset miliona dolara u kešu će biti položeno u unapred dogovorenu zapadnu banku i telefonom, u trenutku potpisivanja, simultano prebačeno na dati račun. Opunomoćenik će takođe snositi troškove sakupljanja i plaćanja metalnih otpadaka. Isto tako, biće potrebno uzeti u najam ili kupiti lučko radilište, najmanje četrdeset hektara. To je još jedan zadatak za opunomoćenika. Kupovinu tog radilišta moraće da obavi u tajnosti. Organizacija Jevgenija Ivanoviča ima veze koje će pomoći opunomoćeniku da obavi tu kupovinu. Oliver je posumnjao da je ta organizacija u stvari sam Hoban. - Sovjetska
država ne može da obezbedi opremu za sečenje i sortiranje. To je takođe zadatak opunomoćenika. Ukoliko država i poseduje takvu opremu, to je sigurno neko smeće. Bacite je na onu hrpu starog gvožđa. Hobanove usne su se razdvojile u neprijatan osmeh, dok je spuštao jedan papir i podizao drugi. Pauza je izazvala još jedno umiljato Tigrovo ubacivanje. - Ukoliko bi zaista morali da kupimo radilište, moramo računati sa par staklenih perli za lokalne poglavice, očigledno. Mislim da je Rendi to već istakao, zar ne Rendi? Ne isplati se da tim momcima stanemo na žulj. - To je sve uračunato - ravnodušno je odgovorio Hoban. - Nebitno je. Sve takve i slične stvari će biti praktično rešene u Kući Singl, u kombinaciji sa Jevgenijem Ivanovičem i njegovom organizacijom. - Dakle, mi smo taj opunomoćenik! - viknuo je Oliver, glumeći simpatije. - Olivere. Kako bistro od tebe - promrmljao je Tigar. Hobanov „specifični predlog broj dva” je nafta. Azerbejdžanska nafta, kavkaska nafta, kaspijska nafta, kazahtanska nafta. Više nafte, bezbrižno reče Hoban, nego što se može naći u čitavom Kuvajtu i Iranu zajedno. - Novi Klondajk - ohrabrujuće je zabrundao Mesingam sa krila. Ta nafta je takođe vlasništvo države, objasnio je Hoban. Okej? Mnoge stranke su već pristupile najvišim nivoima u zemlji tražeći koncesije, rekao je, i date su interesantne ponude vezane za rafinaciju, gasovod, pristanišne kapacitete, transport, prodaju nesocijalističkim zemljama i visinu provizije. Odluka do sada nije doneta. - Najviši nivo u zemlji je pripravan na opasnost. Jasno? - Jasno - raportirao je Oliver u vojničkom maniru. - U oblasti Baku, još uvek se koriste stare sovjetske metode vađenja i rafinacije nafte - pogledao je Hoban svoje beleške. - Te metode su totalno smeće. Stoga je odlučeno, na najvišim nivoima u zemlji, da će interesima nove sovjetske tržišne ekonomije najviše odgovarati ukoliko se odgovornost za vađenje nafte dodeli jednoj međunarodnoj kompaniji. - Podigao je kažiprst leve ruke za slučaj da Oliver ne zna da broji. - Samo,jednoj. Okej? - Sigurno. Dobro. Okej. Samo jednoj. - Ekskluzivno. Identitet te međunarodne kompanije je delikatan problem, izuzetno politizovan. Ta kompanija mora da' bude dobra kompanija, puna razumevanja za potrebe čitave Rusije, kao i Kavkaza. To mora biti stručna