kompanija. Ta kompanija mora biti - izgovara reči kao da su jedna reč - ‘našsiguran-oslonac’. Ne tamo neka Miki Maus četa kakve imaju Ameri. - Veliki bataljoni prosto umiru da se toga dočepaju, Olivere - Mesingam je objasnio dodvoravajući se. - Kinezi, Indijci, svi narodi, Amerikanci, Holanđani, Britanci, sve koje možeš da zamisliš. Šetaju se hodnicima u gumenim patikama, mašu čekovnim knjižicama, vade novčanice od sto dolara kao da su konfete. To je pravi zverinjak. - Tako i zvuči - Oliver ga je zainteresovano uveravao. - Važno za izbor internacionalne kompanije biće poštovanje prema posebnim interesima ljudi kavkaske regije. Ta internacionalna kompanija mora da uživa poverenje tih ljudi. Mora da sarađuje. Mora da obogati ne samo sebe već i njih. Azerbejdžan. Dagestan. Čečenija. Armenija - značajan pogled u Jevgenijevom smeru - Gruzija. Najviše instance u zemlji imaju veoma poseban odnos sa Gruzijom, izuzetno drže do nje. U Moskvi, dobrobit Republike Gruzije najveći je prioritet, ispred svih ostalih republika. To je istorijsko. Tako mora biti. Ponovo je pogledao svoje beleške рге nego što će izgovoriti zvučni kliše: - Gruzija je najdragoceniji kamen u kruni Sovjetskog Saveza. Tako je zapisano. Na Oliverovo iznenađenje, Tigar je požurio da to potvrdi. - U svačijoj hvala, Alikse. Divna mala zemlja. Zar nisam u pravu, Rendi? Divna hrana, vino, književnost datira još od Poplave. Nema takve na svetu. Hoban ga ignoriše. - Jevgenij Ivanovič živi već mnogo godina u Gruziji. Jevgenij i Mihail Ivanovič bili su deca u Gruziji kada im je otac bio komandant Crvene Armije u Senaki. Od tog vremena imaju mnogo prijatelja u Gruziji. Danas su ti prijatelji veoma uticajni. Brača provode mnogo vremena u Gruziji. Imaju i daću u Gruziji. Iz Moskve, Jevgenij Ivanovič uzvratio je mnoge važne usluge svojoj voljenoj Gruziji. Zato je on najpozvaniji da pomiri potrebe novog Sovjetskog Saveza sa potrebama lokalne zajednice i tradicijom. Njegovo prisustvo je garancija da će se interesi Kavkaza poštovati. Okej? Reflektor se ponovo okrenuo ka Oliveru. Čitava publika se nagnula ka njemu, pažljivo posmatrajući njegove reakcije. - Okej - poslušno je potvrdio. - Stoga je Moskva donela sledeće neformalne odluke. Odluka A. Moskva
će odrediti jednog opunomoćenika za svu kavkasku naftu. Odluka B. Jevgenij Ivanovič lično će nominovati tog opunomoćenika. To će biti njegova privatna odluka. Odluka C. Ponude naftnih kompanija koje konkurišu biće zvanično i javno razmatrane. Međutim... Dubok udisaj vazduha i dima cigarete je iznenadio Olivera, ali se odmah pribrao - Međutim, nek' se jebu. Nezvanično i privatno, Moskva će izabrati onog kojeg Jevgenij Ivanovič i njegovi ljudi budu nominovali. Odluka D. Uslovi za opunomoćeni konzorcijum biće utvrđeni na bazi tantijema postojećih bušotina u Azerbejdžanu na osnovu prosečne godišnje dobiti u proteklih pet godina. Pratite me? - Pratim. - Važno je zapamtiti sledeće: Sovjetski metodi za vađenje nafte su sranje. Loša tehnologija, loša infrastruktura, loš transport, usrani rukovodioci. Zato će izračunata suma biti vrlo skromna u poređenju sa modernim i efikasnim zapadnjačkim metodama vađenja nafte. Biće bazirano na istoriji, ne na budućnosti. To će biti delić budućnosti. Tu sumu će prihvatiti najviše instance u Moskvi uz potpuno ukidanje nadoknade za dozvolu o eksploataciji. Odluka E. Sav dodatni prihod od budućeg vađenja nafte biće vlasništvo kavkaskog konzorcijuma kojeg će nominovati Jevgenij Ivanovič i njegova organizacija. Privatni i zvanični dogovor biće odobren pri prijemu kapare od trideset miliona dolara provizije unapred. Maksimalni iznosi provizije će zavisiti od budućih stvarnih zarada obračunatih na nezvaničnoj osnovi. O njima će se pregovarati. - Dobri stari najviši nivo u zemlji - otegao je Mesingam, čiji je glas stalno bio hrapav, kao da je i njemu nedostajalo nafte. - Pedeset cigli da se napiše njegovo ime nekoliko puta, a slede odlične provizije, masan zalogaj, nije loše, kažem. Oliverovo pitanje iskrsio je potpuno neočekivano. Nije mislio da ga postavi tim nabusitim tonom, niti da ga tako agresivno formuliše. Da je mogao da ga povuče, povukao bi ga, ali bilo je prekasno. Neki polupoznati duh opseo ga je. Bio je to ostatak njegovog osećaja za zakonitost posle rada od tri meseca u Singlu na mestu običnog mornara. - Mogu li ovde da te prekinem, Alikse? Gde tu tačno upada Kuća Singl? Da li se od nas traži da damo pedest miliona dolara kao mito? Oliver je imao osećaj kao da je nehotice ispustio glasan prdež u crkvi u
momentu kada su zvuci orgulja utihnuli. Neverovatna tišina ispunila je veliku prostoriju. Prestao je i žamor saobraćaja u Kurzon Stritu šest spratpva ispod njih. Tigar mu je, kao otac i stariji partner, priskočio prvi u pomoć. Njegov ton je bio blag, kao da mu je čestitao. - Odlično si primetio, Olivere, i hrabro, ako tako mogu da kažem. Nije prvi put da se divim tvom integritetu. Kuća Singl ne podmićuje, naravno. To uopšte ne radimo. Ako treba da se plate zakonske provizije, biće plaćene uz diskreciju koju će garantovati naš predstavnik u mestu, u ovom slučaju naš dobar prijatelj Jevgenij, uz dužno poštovanje zakona i tradicija zemlje u kojoj taj predstavnik radi. O detaljima će voditi računa on, a ne mi. Očigledno, ako našem predstavniku manjkaju sredstva (ne može svako da dođe do pedeset miliona dolara preko noći), Singl će razmatrati davanje pozajmice kako bi mu omogućili da posao obavi u najvećoj diskreciji. Mislim da je izuzetno važno da se ovo istakne. 1 ispravno je od tebe, kao našeg sadašnjeg zakonskog savetnika, što si to uradio. Zahvaljujem ti se. Svi ti se zahvaljujemo. Mesingamovo promuklo „Tako je, tako je” dokusurilo ga je dok se Tigar elegantno prebacio u vode velike Kuće Singl. - Singl i postoji da kaže DA tamo gde drugi kažu NE, Olivere. Mi donosimo viziju. Veštinu. Energiju. Resurse. Tamo kuda vodi duh prave avanture. Jevgenij nije hipnotisan „gvozdenom zavesom”, nikada nije ni bio, zar ne, Jevgenij? Preko ivice svog zamagljenog pogleda Oliver je svestan da Jevgenij Orlov odmahuje svojom ošišanom glavom - On je pravi Gruzijac. Ljubitelj gruzijske lepote i kulture. Gruzija može da se pohvali nekim od najstarijih hrišćanskih crkava na svetu. Mislim da to nisi znao, zar ne? - Nisam. - On sanja o zajedničkom tržištu Kavkaza. Kao i ja. Veliki novi trgovački entitet, baziran na čarobnim prirodnim resursima. On je pionir, zar nisi, Jevgenij? Kao i mi. Naravno da jeste. Rendi, prevedi, molim te. Odlično, Olivere. Ponosim se tobom. Svi se ponosimo. - Da li taj konzorcijum ima ime? Da li već postoji? - upitao je Oliver dok je Mesingam prevodio. - Ne, Olivere, ne postoji - uzvraća Tigar svojim osmehom za svaku priliku. - Ali, ako pokažeš malo strpljenja ubeđen sam da će se uskoro znati. Ipak, dok se ova iscrpljujuća razmena reći odvijala (iscrpljujuća za Olivera, ako već ne i za druge), osetio je kao da ga gravitacija vuče u
potpuno neočekivanom pravcu. Svi su se zapiljili u Olivera, ali Jevgenijev prepredeni starački pogled fiksirao se za njega poput užeta broda, upijao ga, obećao njegovu težinu, odgonetao... i to, uveren je Oliver, veoma uspešno. Sve drugo na stranu, Jevgenijeva dobra volja bila je očigledna. Iako još stranci, Oliver je osećao da učestvuje u prihvatanju starog i prirodnog prijateljstva. Video je dečačića u Gruziji zaljubljenog u sve oko sebe, a to dete bio je on sam. Osetio je nepromišljenu zahvalnost za usluge koje nikada svesno nije primio. U međuvremenu, Hoban je pričao o krvi. Krvi svih vrsta. Običnoj krvi, neobičnoj, izuzetno retkoj. Neusklađenost između svetske potražnje i svetske ponude. Krvi svih naroda. Novčanoj vrednosti krvi, veleprodaji i maloprodaji, po kategorijama, na medicinskim tržištima Tokija, Pariza, Berlina, Londona i Njujorka. Kako testirati krv, odvojiti dobru krv od loše. Kako je hladiti, flaširati, zamrznuti, transportovati, skladištiti, dehidrirati. Zakoni koji regulišu njen uvoz u najveće industrijske zemlje zapada. Zdravlje i higijenski standardi. Carine. Zašto to radi? Zašto mu je krv iznenada postala tako privlačna? Tigar mrzi krv koliko i pušenje. To vređa njegov stav o besmrtnosti i protivreči njegovoj strasti za redom. Oliver je znao za tu averziju čitavog svog života, ponekad je video kao znak skrivene osećajnosti, ponekad je prezirao kao slabost. I najmanja posekotina, samo pogled na krv i miris krvi, sama pomisao na to, bila je dovoljna da ga uspaniči. Njegov šofer Gason umalo da bude otpušten zato što je ponudio pomoć u jednoj krvavoj nesreći dok je njegov gospodar sedeo beo kao kreč na zadnjem sedištu „rols-rojsa” vrišteći na njega da nastavi da vozi, da vozi, da vozi. A ipak, danas, sudeći po njegovom likujućem izrazu dok je slušao Hobanovo zavijajuće opisivanje Specifične ponude broj tri, krv je bila ono što je najviše voleo u životu. I to čitave rеке krvi: liptala je iz česme, zahvaljujući velikodušnim ruskim donatorima, devedeset devet dolara i devedeset pet centi po pinti u maloprodaji američkim paćenicima... a ovde razmatramo pola miliona pinti nedeljno, shvataš, Olivere? Hoban postaje humanitarne. To radi menjajući glas, dajući mu ujednačen, gotovo sveštenički ton, ali i preterano čedno napućivši usne i oborivši očne kapke. Užasni kavkaski ratovi poslednjih godina, intonirao je, pružili su braći Orlov tragičan uvid u mane iznurene ruske medicinske usluge. Sovjetski Savez, avaj, nema nacionalni servis za transfuziju, nema program za skupljanje i distribuiranje krvi našim mnogim izmučenim glavnim gradovima, kao ni za skladištenje. I
sama pomisao na prodaju ili kupovinu krvi strana je osećanju Sovjeta. Sovjetski građani su navikli da slobodno i spontano daju krv, u trenucima naročite empatije ili patriotizma, a ne (bože me sačuvaj) na komercijalnoj osnovi, kaže Hoban, glasom sada tako anemičnim da se Oliver zapitao ne bi li možda njemu bila potrebna transfuzija. - Na primer, molim vas, kada se Crvena Armija bori na određenom frontu, preko radija se objavljuje apel za donatore. Na primer, u slučaju prirodne katastrofe, čitavo selo se postroji u red da da svoju žrtvu. Prodaja krvi nije ono što Rusi shvataju. Ako je kriza velika, ruski narod će obezbediti mnogo krvi. U novoj Rusiji biće mnogo kriza. Tako je suđeno. Kuda je, zaboga, krenuo sa ovim glupostima? pitao se Oliver, ali jedan pogled po prostoriji uverio ga je da je usamljen u svom skepticizmu. Tigar je nabacio preteći osmeh koji govori, pitaj me ako se usuđuješ. Jevgemj i Mihail su ujedinjeni u molitvi, spojenih ruku na krilu, spuštenih glava. Salva sluša sanjivog pogleda kao da se priseća, Mesingam očiju prilično zatvorenih i elegantnih nogu ispruženih prema neupaljenoj vatri. - Odluka je stoga doneta na najvišem nivou u zemlji, da se odmah osnuju banke krvi u svim najvećim gradovima Sovjetskog Saveza - izvestio je Hoban, zvučeći sada manje kao pastor buđenja vere a više kao spiker upaljenih krajnika koji prenosi novosti Radio Moskve nekog promrzlog jutra. A Oliver još uvek ne shvata, iako svi oko njega izgledaju kao da tačno znaju kuda ovo sve vodi. - Sjajno - promrmljao je u odbrani, svestan da ga svi gledaju. Ali, tek što je to rekao shvatio je da razmenjuje poglede preko kruga sa Jevgenijem, koji je zabacio glavu unazad na stranu, i isturene čvrste brade zainteresovano posmatrao Olivera kroz svoje guste trepavice. - U skladu sa nacionalnim ciljevima, sve republike Sovjetskog Saveza biće obaveštene da obezbede odvojena odeljenja za krv u svakom označenom gradu. To odeljenje će sadržati barem - Oliverova zbunjenost ovim projektom nije mu dozvoljavala da pravilno čuje brojku -galona krvi svake kategorije. Država će obezbediti finansiranje ovog projekta, koji može biti podložan izvesnim korekcijama. Država će takođe objaviti krizu. Takođe u duhu reciprociteta - podigao je jedan beli prst zahtevajući pažnju - svakoj republici biće naređeno da pošalje određenu količinu krvi centralnoj banci krvi u Moskvi. Tako mora biti. Ona republika koja ne da određenu količinu krvi centralnoj rezervi neće primiti finansijsku pomoć.
Hobanov ton je postao značajan, ili onoliko značajan koliko mu je njegov nesrećni glas dozvoljavao: - Ta centralna rezerva biće poznata kao Krizna rezerva krvi. To će biti pravi eksponat. Biće lepa zgrada. Izabraćemo neku lepu zgradu. Možda sa ravnim krovom za helikopter. U ovoj zgradi, bolničari će biti u svako doba u pripravnosti da izađu u susret iznenadnoj potrebi koja prevazilazi resurse lokalnih servisa, bilo gde u Sovjetskom Savezu. Na primer, zemljotres. Na primer, velika industrijska nesreća. Na primer, železnička nesreća ili manji rat. Na primer, napad terorista. Biće i televizijska emisija o toj zgradi. Novinski članci. Ta zgrada biće ponos čitavog Sovjetskog Saveza. Niko neće odbiti da da krv, čak i kada je kriza mala. Pratiš me, Olivere? - Naravno da te pratim. 1 dete bi moglo - izletelo je Oliveru. Ali, samo on je primetio svoju zbunjenost. Čak ni stari Jevgenij, glave poduprte granitnom pesnicom, nije primetio njegov uzvik. - Međutim - počeo je Hoban, osim što je početno M u reči izgovarao kao B, zbog čega bi se Oliver sigurno nasmejao u nekoj drugoj prilici - Međutim. Već je jasno da su operativni troškovi Krizne rezerve krvi preveliki za državu. Sovjetska država nema novca. Sovjetska država mora prihvatiti principe tržišne ekonomije. Zato imamo pitanje za tebe, Olivere. Kako bi mogla Krizna rezerva krvi da se finansijski izdržava sama? Kako to da postignemo? Koji je tvoj lični predlog najvišoj instanci u zemlji, molim te? Osetio je kako ga peku njihovi pogledi, najviše Tigrov. Zato što traže njegov pristanak, njegov blagoslov, njegovu saglasnost. Žele ga u svom timu, skupa sa njegovom etikom i idealima. Oliverovo lice se smrklo pod njihovom kolektivnom vrelinom. Slegnuo je ramenima, i navukao tvrdoglavo namršteno lice, ali bez uspeha. - Prodajom viška krvi zapadu, pretpostavljam. - Glasnije, molim, Olivere! - uzviknuo je Tigar. - Kažem prodajte višak krvi zapadu - ozlojeđeno - zašto da ne? To je artikal kao i bilo koji drugi. Krv, nafta, staro gvožđe, koja je razlika? Sebi je zvučao kao neko ko se oslobodio lanaca. Ali, Hoban je već klimao glavom sa odobravanjem, Mesingam se cerio kao idiot, a Tigar je nabacio najširi i najgazdinskiji osmeh dana. - Mudar predlog - reče Hoban, zadovoljan izborom prideva. - Prodaćemo tu krv. Zvanično, ali i tajno. Prodaja će biti državna tajna, napismeno
regulisana na najvišem nivou u Moskvi. Krv koja je višak u krizi, biće svakodnevno transportovana hladnjačom Boinga 747 sa moskovskog aerodroma Šeremetjevo do istočne obale Sjedinjenih Država. Sve prevozne troškove snosiće kompanija iz ugovora. Ispred sebe je imao papir sa uslovima i koji je gledao dok je govorio. - Prevoz će se obavljati izuzetno poverljivo, eliminišući negativan publicitet. U Rusiji ne smemo da čujemo ‘Oni prodaju našu rusku krv pobedničkim imperijalistima’. U Sjedinjenim Državama, ne bi bilo prigodno čuti da američki kapitalisti bukvalno cede krv siromašnim nacijama. To bi bilo kontra produktivno. Liznuo je vrh belog prsta i okrenuo stranu. - Podrazumevajući obostrano poverenje, ovaj ugovor će takođe potpisati najviše instance u zemlji. Uslovi će biti sledeći. Prvi uslov, gospodin Jevgenij Ivanovič imenovaće sopstvenog opunomoćenika, to će biti njegov glavni zadatak. Opunomoćenik može biti stranac, može biti i zapadnjak, Amerikanac, koga je briga? Opunomoćenikova kompanija neće biti registrovana u Moskvi. To će biti strana kompanija. Najbolje da bude u Švajcarskoj. Odmah posle potpisivanja ugovora između sovjetskog opunomoćenika gospodina Jevgenija Orlova, trideset miliona dolara u menicama bide prebačeno u stranu banku, o detaljima ćemo se dogovoriti. Možda imate predlog za tu banku? - Imam - Tigar je promrmaljao za sebe. - Ovih trideset miliona dolara smatraće se avansom na naredne profite koji će iznositi petnaest posto od bruto profita koje će imati opumomoćenici gospodina Jevgenija Orlova. Da li ti se to dopada, Olivere? Verujem da ovo smatraš dobrim poslom. Oliveru se sviđa, mrzi ga, misli da je dobar posao, odvratan posao, da uopšte nije posao, već krađa. Ali nije imao vremena da svoje gađenje pretoči u reči. Nema on te godine, tu sigurnost, taktičnost, prostor. - Kao što ispravno kažeš, Olivere, to je artikal kao i svaki drugi - reče Tigar. - Valjda je tako. - Zvučiš zabrinuto. Nemoj da budeš. Ti si među prijateljima. Ti si deo tima. Govori. - Razmišljao sam o testiranju i tako tome - promrmljao je Oliver. - Dobra primedba. Tako i treba. Poslednja stvar koja nam je potrebna je
mnogo dobronamernika iz štampe da nam priča da torbarimo pokvarenu krv. Zato sam srećan što mogu da ti kažem da testiranje, gradiranje, selekcija, svi ti problemi, uopšte nisu prepreka u ovim modernim vremenima. Dodaju nekoliko sati prevozu, u najgorem slučaju. Povećavaju opšte troškove, ali cena će naravno biti uračunata. Odgovor najverovatnije leži u avionskom prevozu. Štedi i na vremenu i na troškovima rukovanja. Pobrinućemo se za to. Ima li još nešto da te muči? - Pa, ima... jedna veća stvar, pretpostavljam. - Koja? - Pa... znaš... ono što je Aliks tekao, prodaja ruske krvi bogatom Zapadu... kapitalisti koji žive od krvi seljaka. - Ponovo si sasvim u pravu, i na to ćemo morati da pazimo kao jastrebovi. Dobra vest je da su Jevgenij i njegovi prijatelji odlučni kao i mi da sve drže u tajnosti. Loša vest je, pre ili kasnije sve procuri. Razmišljaj pozitivno, u tome je trik. Uzvrati udarac. Imaj spremne odgovore i opali ih njima. Zamahnuo je rukom poput propovednika u crkvi i dodao drhtaj svom glasu. - ‘Bolje je da trgujemo krvlju nego da je prosipamo! Ima li boljeg simbola pomirenja i koegzistencije nego kada jedna nacija daje krv svom bivšem neprijatelju?’ Šta kažeš na to? - Ali, oni ne daju, zar ne? U stvari, donatori daju, ali to je nešto drugo. - Znači, ti bi više voleo da besplatno uzimamo njihovu krv? - Ne, naravno da ne bih. - Da li bi više voleo da Sovjetski Savez nema nacionalni servis za transfuziju? - Ne. - Mi ne znamo šta Jevgenijevi prijatelji rade sa svojim provizijama. .. a i zašto bismo? Možda grade bolnice. Potpomažu svoje posustalo zdravstvo. Šta bi bilo moralnije od toga? Mesingam je kratko zaključio. - Kada sabereš sve, Oli staro momče, mi direktno gledamo slatkiš od osamdeset cigli za tri određena predloga - izračunao je svojom uglađenom bezbrižnošću. - Pretpostavljam, to je moje mišljenje, nemoj me držati za reč, da će se svako ko traži osamdest zadovoljiti sa sedamdeset pet. Čak i ako si na najvišem nivou u zemlji, sedamdeset pet je fina brojka. Posle toga dolazi pitanje glavnih premija i
koga ćemo pozvati za sto. Gledano iz našeg ugla, izdavaćemo zlatne poluge. *** Ručak je bio u Ketinoj kolevci u Saut Odli Stritu, mestu koje je u trač rubrikama obeleženo kao privatni klub za ručavanje koji malo ko sebi može da priušti. Ali Tigar može, Tigar ga poseduje, poseduje i Ket, a nju je posedovao malo duže no što je Oliveru bilo dozvoljeno da zna. Vreme je bilo lepo, šetnja iza ugla oduzela im je tri minuta, Tigar i Jevgenij išli su napred, Oliver i Mihail činili su sledeći par, a ostali su se vukli iza njih, dok je Aliks Hoban išao poslednji, govoreći ruski preko mobilnog telefona, što je, počinjao je Oliver da shvata, Hoban mnogo voleo da radi. Skrenuli su iza ugla dok su ih „rols-rojsevi” sa šoferima čekali poput mafijaške korteže pokraj ivičnjaka, i kada je Tigar posegnuo za zvonom, zatvorena, neobeležena, zatamnjena vrata su se otvorila. Čekao ih je čuveni okrugli sto u dnu restorana, kelneri u sakoima boje blede višnje gurali su srebrna kolica ulagujući se i mrmljajući, dok su ih malobrojni ljubavnici i metrese posmatrali iz sigurnosti svojih uglova. Katrina, čije ime lokal nosi, nestašna je i elegantna žena kojoj je nemoguće odrediti godine, baš onakva kakva bi dobra ljubavnica trebalo da bude. Stala je pored Tigra, pritiskajući bokom njegovo rame. - Ne, Jevgenij, danas nećeš piti votku - Tigar mu je rekao preko stola - uzeće Sato Ikem sa guščijom džigericom, Ket, a Sato Palmer sa jagnjetinom i čašicu hiljadu godina starog Armanjaka uz kafu, a ne prokletu votku. Ukrotiću Medveda pa makar me ubilo. I šampanj koktele dok čekamo. - Pa šta će onda siroti Mihail da uzme? - Protestovala je Katrina, koja je sa Mesingamom u dosluhu zapamtila svačije ime pre njihovog dolaska. - Izgleda kao da godinama nije pojeo pošteno jelo, zar ne, dušo? - Mihail je tip za govedinu, kladim se - Tigar je insistirao dok je Mesingam prevodio sve što mu se činilo prigodnim. - Reci mu govedina, Rendi. I neka ne veruje ni reci onome što pišu novine. Britanska govedina je još uvek najbolja govedina na svetu. Isto za Salvu. Aliks, vreme je da živneš malo. I skloni taj telefon, molim te, Aliks, pravila kuće. Donesi mu jastoga. Voliš jastoga, Aliks? Kakav je jastog, Ket? - A šta će Oliver da dobije? - upitala je Ket, okrenuvši svoj blistavi,
bezvremeni pogled ka njemu, poklonivši mu ga na dar, da radi sa njim šta hoće. - Nikada dovoljno - odgovorila je umesto njega, da bi ga naterala da se zacrveni. Ket nikada nije skrivala zadovoljstvo što posmatra Tigrovog mladog muževnog sina. Svaki put kada bi ušao u Kolevku posmatrala ga je kao neverovatno skupu sliku koju bi volela da poseduje. Oliver se spremao da odgovori kada je prostorija eksplodirala. Kako je seo za beli klavir, Jevgenij je ispalio divlji preludijum evocirajući planine, teke, šume, ples i, ako se Oliver ne vara, napade konjice. U trenu, Mihail se pojavio na sredini malenog podijuma za igru, a ispijen, mistični pogled ostao je prikovan za vrata kuhinje. Jednoglasno su zapevali seljačku tužbalicu dok je Mihail polako mahao rukama i podizao i spuštao stopala u ritmu. Spontano, Ket je provukla svoju ruku kroz Mihailovu i oponašala njegove pokrete. Njihova pesma je galopirala kroz planinu, dotakla vrt i bez daha se spustila. Ravnodušni prema zapanjenoj tišini, braća su ponovo zauzela svoja mesta za stolom, a Ket je inicirala aplauz. - Da li je to bila gruzijska? - Oliver je stidljivo upitao Jevgenija preko Mesingama, kada je aplauz utihnuo. Ali Jevgeniju, kako se ispostavilo, manje je bio potreban prevodilac no što se pretvarao. - Ne gruzijska, Olivere, mingrelijska - rekao je tvrdim ruskim urlikom koji je odjeknuo po čitavoj prostoriji. - Mingrelijski narod je čist narod. Ostali Gruzijci imali su toliko invazija da ne znaju da li su im babe silovali Turci, Dagestanci ili Persijanci. Mingreli su pametan narod. Oni štite svoje doline. Zaključavaju svoje žene. Prvo ih naprave trudnim. Imaju smeđu kosu, ne crnu. Prostorija je povratila svečanu užurbanost. Tigar je elegantno podigao čašu za prvu zdravicu. - Vašim dolinama, Jevgenij. Vašim i našim. Neka cvetaju. Odvojeno ali zajedno. Neka donesu prosperitet tebi i tvojoj porodici. U partnerstvu. U dobroj veri. Četiri je sata. Otac i sin su ruku pod ruku krenuli sunčanim pločnikom mamurni od ručka, dok je Mesingam otpratio goste do hotela Savoj da se odmore рге večernjih gozbi. - Strašan dasa za porodicu, Jevgenij - razmišljao je Tigar. - Kao i ja. Kao i ti - stisak ruke. - Gruzijci su opasni kao lopovi u Moskvi. Jevgenij ih je opčinio, nema vrata koja ne može da otvori. Pravi šarmer. Nema nijednog neprijatelja na svetu.
Bilo je retko da otac i sin tako dugo dodiruju jedno drugo. Pošto su bili različite visine, čovek bi pomislio da ne mogu zajedno da idu ruku pod ruku, ali oni su mogli. - Ne veruje mnogo ljudima. Obojica smo takvi. Ne veruje stvarima. Kompjuterima, telefonima, faksovima, elektronskoj pošti. Kaže da veruje samo onome što je u njegovoj glavi. I tebi. - Meni? - Orlovi su porodični ljudi. Čuveni su po tome. Vole očeve, braću, sinove. Pošalji im svog sina, i to je znak dobre volje. Zato sam otperjao Vinsera za danas. Vreme je da staneš pod svetlost reflektora koje ti i pripada. - A šta je sa Mesingamom? Oni su njegova lovina, zar ne? - Sin je bolji. Nećemo da opelješimo Rendija, bolje da je sa nama nego protiv nas. Oliver je pokušao da izvuče ruku, ali Tigar ju je zarobio. - Ne možeš da ih kriviš što su sumnjičavi, takav je svet u kojem su odrasli. Policijska država, svako potkazuje svakoga, streljački odredi... to ume da napravi čoveka tajnovitim. Brača su svoje odslužila u zatvoru, kako mi Rendi kaže. Izašli su napolje poznajući polovinu ljudi sutrašnjice. Bolje nego Iton, kako mi zvuči. Naravno, moraćemo da načinimo ugovore. Sporedne dogovore. Neka bude jednostavno, to je poruka. Osnovni pravni engleski za strance. Jevgenij voli da razume šta potpisuje. Možeš li to? - Mislim da mogu. - On je zelen kao mlada jabuka kada su mnoge stvari u pitanju. Moraš da ga hraniš iz ruke, naučiš ga zapadnjačkom sistemu. On mrzi advokate i ne razlikuje bankarstvo od svog lakta. Zašto i bi, kada nemaju banke? - I nema razloga - Oliver je od srca odgovorio. - Sirotani, moraju još da nauče vrednost novca. Privilegije su do sada bile sredstvo plaćanja. Ako igraju na prave karte, dobijaju sve što žele: kuće, hranu, škole, odmor, bolnice, kola - sve privilegije. Sada moraju da kupe neke stvari čvrstim kešom. Nova igra. Zahteva novu vrstu igrača. Oliver se smeši i srce mu je zapevalo. - Znači, dogovoreno je? - upita Tigar. - Ti sredi sitnice, a ja ću veće stvari. Ne treba da nam oduzme više od godinu dana, maksimum. - I šta biva posle godinu dana? Tigar se nasmejao. Pravim, retkim, nemoralnim, srećnim smehom Vest Enda; izvukao je ruku ispod Oliverove i prijateljski ga potapšao po ramenu. -
Sa dvadeset posto od bruto profita? - još uvek se smejao - Šta ti misliš da će se dogoditi? Za godinu dana od sada, uhvatićemo boga za bradu.
POGLAVLJE 8. Oliver je bio pun poleta. Ako je ikada sumnjao u mudrost ulaska u očevu firmu, zlatni letnji meseci 1991. godine doneli su mu odgovor. Ovo je život. Ovo su veze. Ovo znači biti član tima na skali o kojoj je samo mogao da sanja. Kada Tigar poskoči, finansijski kolumnisti vole da kažu, nenaoružani ljudi su spremni. Tigar sada skače više nego ikada. Podelivši svoje rukovodstvo u odvojene grupe, odredio je Mesingama za terenskog komandanta, Nafta i Čelik, što nimalo nije obradovalo Mesingama koji bi više voleo niži položaj u Krvi. Kao i Tigar, shvatio je gde leži bogatstvo, zbog čega je Tigar zadržao krv za sebe. Dva-tri puta mesečno mogao se videti u Vašingtonu, Filadelfiji ili Njujorku, često u pratnji Olivera. Sa strahopoštovanjem obojenim zebnjom, Oliver je posmatrao svog oca kako zasenjuje senatore, lobiste i zvaničnike ministarstva zdravlja svojom moči ubeđivanja. Kada slušate Tigrovo ubeđivanje, teško da biste i pomislili da krv dolazi iz Rusije. To je evropska krv... pa zar se Evropa ne prostire od Iberijskog poluostrva do Urala?... to je kavkaska, bela kavkaska, višak u odnosu na evropske potrebe. Što se ostalog tiče, on vešto pribegava takvim nekontroverznim pitanjima kao što su prava sletanja, gradiranje, uskladištenje, carinske olakšice, dalji transport i stvaranje mobilnog osoblja stručnjaka da nadgledaju operaciju. Ali, ako je ruskoj krvi obezbeđen siguran dolazak, šta je sa polaskom? - Vreme je da Jevgenij primi posetu - naredio je Tigar, a Oliver je krenuo u osvajanje svog novog heroja. Aerodrom Šeremetjevo, Moskva, 1991. godine, jednog savršenog letnjeg popodneva, Oliver je prvi put stigao u Мајкu Rusiju. Suočen po dolasku sa sumornim redovima u holu aerodroma i namrgođenom graničnom stražom, podlegao je u trenutku zebnje sve dok nije ugledao Jevgenija glavom i
bradom u pratnji odreda pokornih službenika, kako ide prema njemu uz uzvike zadovoljstva. Njegove velike ruke zagrlile su Olivera, njegov grub obraz pritisnut uz Oliverov. Miris belog luka, a zatim i ukus, kada je stari pritisnuo svoje usne na zapanjene Oliverove u trećem tradicionalnom ruskom poljupcu. Za tili čas njegov pasoš je pečatiran, a prtljag odnesen kroz sporedna vrata, dok su Oliver i Jevgenij zauzeli svoja mesta na zadnjem sedištu crnog „žila” za čijim volanom je bio niko drugi do Jevgenijev brat Mihail, danas obučen ne u izgužvano crno odelo, već u vojničke pantalone, čizme do kolena i kožnu pilotsku jaknu u kojoj je Oliver primetio uglačanu crnu dršku automatskog pištolja. Policijski motocikl bio je ispred njih, a dva crnokosa čoveka vozila su se u „volgi” iza njih. - Moja deca - objasnio je Jevgenij namignuvši. Ali, Oliver je znao da to nije bukvalno mislio, jer Jevgenij, na svoju žalost, nije imao sinove već kćeri. Oliverov hotel izgledao je kao bela svadbena torta u centru grada. Prijavio se, a zatim su se odvezli širokim, izranjavanim ulicama pored gigantskih stambenih blokova, do zelenog predgrađa sa polusakrivenim vilama koje su čuvane sigurnosnim kamerama i uniformisanom policijom. Gvozdena kapija se otvorila pred njima, pratnja se povukla, i oni su prišli šljunkovitom stazom do bršljenom prekrivene vile koja je vrvela od dečje vike, babuški, dima cigareta, telefona koji su neprestano zvonili, ogromnih televizora, ping-pong stola. Sve je bilo u pokretu. Advokat Salva pozdravio ih je u holu. Tu je bila i zajapurena rođaka Olga koja je „lični asistent gospodina Jevgenija”, nećak po imenu Igor, debeo i veseo, tu je Jevgenijeva dobrodušna i veličanstvena gruzijska žena Tinatin i tri... ne, četiri... kćerke, sve zaobljene, udate i pomalo umorne, a najlepša i najtužnija od njih je Zoja, koju je Oliver sa nekim bolnim prepoznavanjem odmah prigrlio k srcu. Ženska neuroza bila je njegov nepobediv protivnik. Dodajte uzak struk, široke materinske bokove, velike neutešne smeđe oči, i on je izgubljen. Hranila je bebu zvanu Pavle koji je delio njenu ozbiljnost. Njihove četvore oči ispitivale su ga sa tužnom predanošću. - Veoma si lep - reče Zoja tužno kao da objavljuje nečiju smrt. - Imaš nepravilnu lepotu. Da li si pesnik? - Samo advokat, nažalost. - I pravo je san. Došao si da kupiš našu krv? - Došao sam da vas obogatim.
- Dobrodošao - intonirala je to sa dubinom velike tragičarke. Oliver je doneo dokumenta da Jevgenij potpiše i lično zapečaćeno pismo od Tigra, ali - Još ne, još ne, prvo ćeš da vidiš mog novog konja! I naravno da hoće! Jevgenijev konj bio je nov ,,BMV” motocikl koji razmetljivo stoji i blista na ružičastom istočnjačkom tepihu u centru salona. Pred ukućanima koji su se tiskali u dovratku (Oliver je video uglavnom samo Zoju) Jevgenij odbacuje svoje cipele, penje se zveri na leđa, polaže zadnjicu na sedište i omotava svoja stopala u kratkim čarapama oko pedala dok daje gas do daske, pa ga zatim smanjuje, sa sjajem u očima iza gustih trepavica: - A sada ti, Olivere! Ti! Ti! Praćen pogledima publike koja je aplaudirala, zakoniti naslednik Kuće Singl pružio je Salvi svoj elegantni sako i poskočio na sedište u Jevgenijevo mesto; potom je demonstrirao kako je dobar momak, protresavši zgradu iz temelja. Zoji se ta predstava nije dopala. Mršteći se na tu viziju ekološke uvrede, privila je Pavla na grudi i zaštitnički stavila ruku preko njegovog uha. Bila je rasute kose i nemamo obučena, sa spuštenim ramenima majkekurtizane. Bila je sama i izgubljena u velikom gradu života, te se Oliver već proglasio njenim policajcem, zaštitnikom i srodnom dušom. - Ovde u Rusiji, moramo da vozimo brzo da bismo stajali mirno - obavestila ga je dok je odvezivao svoju kravatu. - To je normalno. - A u Engleskoj? - upitao je uz smeh. - Ti nisi Englez. Ti si rođen u Sibiru. Nemoj da prodaješ svoju krv. Jevgenijeva kancelarija bila je hram tišine. Bila je dodatak prostorijama, ukusno obložena panel pločama, visokog plafona, moguće da je nekada služila kao štala. Iz vile nije prodirao nikakav zvuk. Raskošni stari nameštaj od brezovine sijao je intenzitetom starog zlata. - Iz petrogradskog muzeja - objasnio je Jevgenij, milujući dlanom veliki radni sto. Kada je stigla revolucija, muzej se zatvorio, a kolekcija se rasula po čitavom Sovjetskom Savezu. Jevgenij je proveo godine u potrazi za njom, kako kaže. Zatim je pronašao osamdesetogodišnjeg bivšeg zatvorenika iz Sibira da ga obnovi. - Zovemo ga Karelka - reče ponosno. - Pripadao je Katarini Velikoj. Na zidovima su visile fotografije ljudi za koje je Oliver nekako znao da su mrtvi i uramljene diplome sa nacrtanim brodovima na moru. Oliver i Jevgenij sedeli su u foteljama Katarine Velike pod gvozdenim lusterom iz Arturovog perioda. Sa svojim isklesanim starim licem i naočarima sa zlatnim
ramom i kubanskom cigarom, Jevgenij je bio oličenje pravog savetnika i moćnog prijatelja. Salva, pobožni advokat, smešio se i pućkao svoje cigarete. Oliver je doneo stranice ugovora koje je Vinser sastavio, a Oliver preveo na običan engleski. Mesingam je obezbedio ruski prevod. Sa drugog kraja stola Mihail je posmatrao sa gluvom pažnjom, njegove oči boje dubokog mora upijale su reči koje nije mogao da čuje. Salva se obratio Jevgeniju na gruzijskom. Dok je govorio, vrata su se zatvorila, što je iznenadilo Olivera pošto nisu ni bila otvorena. Bacio je pogled oko sebe da bi ugledao Aliksa Hobana kako stoji kao neki sledbenik koji klima glavom i kome je zabranjeno da krene dok mu se ne naredi. Jevgenije je naredio Šalvi da učuti, skinuo je naočare i obratio se Oliveru. - Veruješ li mi? - upitao je. - Da. - A tvoj otac. Veruje mi? - Naravno. - Onda verujemo - objavio je Jevgenij i odmahujući rukom na Šalvine primedbe, potpisao je dokumenta i odgurnuo ih preko stola Mihailu da ih i on potpiše. Salva je ustao sa svoje stolice i stao Mihailu pored ramena, pokazujući mesto za potpisivanje. Polako, kao da je svako slovo remek-delo, Mihail je ispisao svoje ime. Hoban je prišao, nudeći se kao svedok. Potpisali su mastilom dok je Oliver razmišljao o krvi. U kamenom popločanom podrumu sa otvorenim ognjištem, okretali su se ražnjevi sa svinjetinom i jagnjetinom iznad rasplamtelih drva. Pečurke sa belim lukom cvrčale su na izbušenim ciglama. Vekne gruzijskog hleba od sira bile su naslagane na drvene pladnjeve. Oliver to mora zvati kačapuri, kako reče Tinatin, Jevgenijeva žena. Za piće bilo je slatkog crnog vina koje je Jevgenij misteriozno proglasio domaćim iz Vitlejema. Po stolu od brezovine redani su tanjiri sa kavijarom, sirnim hlebom, dimljenim kobasicama, začinjenim pilećim batacima, domaćom dimljenom morskom pastrmkom, maslinama i tortom od badema, jedni pored drugih, sve dok se više ni milimetar prekrasno polirane površine nije mogao videti. Jevgenij i Oliver zauzeli su čelo i začelje stola. Između njih sedele su prsate kćerke pored svojih uzdržanih muževa, svi osim Zoje, koja je čamila u prikladnoj izolaciji sa malim Pavlom na svojim kolenima; hranila ga je kašikom kao da je bolestan, i tek ponekad okretala kašiku prema svojim punim, nenašminkanim
usnama. Ali, u Oliverovoj glavi, njene tamne oči bile su fiksirane samo za njega, kao i njegove za nju, a dete Pavle bio je produžetak njene eterične usamljenosti. Odredivši je za Rembrantovog modela, zatim za Čehovljevu heroinu, bio je van sebe od besa kada je video da je podigla glavu i namrštila se u neodobravanju kada je Aliks Hoban sa svojim mobilnim telefonom prošao između para mladića tvrdog izraza u odelima, površno je poljubio u isto rame koje je i Oliver, u svojoj mašti, tog trenutka strasno ljubio, uštinuo Pavla za obraz tako da je dete počelo da urla od bola, i seo pored nje ne prekinuvši razgovor telefonom. - Sreo si mog muža, Olivere? - upitala je Zoja. - Naravno. Nekoliko puta. - I ja. Preko čitavog stola Oliver i Jevgenij neprestano su nazdravljali jedno drugom. Nazdravljali su Tigru, obema porodicama, njihovom zdravlju, prosperitetu i, mada su to još bili dani komunizma, mrtvima koji su kod boga. - Zvačeš me Jevgenij, a ja ću tebe Pismonoša! - vikao je Jevgenij. - Јеl’ ti smeta što te zovem Pismonoša? - Zovi me kako hočeš, Jevgenij! - Ja sam tvoj prijatelj. Ja sam Jevgenij. Znaš šta znači Jevgenij? - Ne. - Znači plemeniti. Znači ja sam posebna vrsta ljudi. Jesi li i ti posebna vrsta ljudi? - Voleo bih da mislim tako. Još jednom je viknuo. Doneti su ovnovi rogovi optočeni srebrom i napunjeni do vrha domaćim vinom iz Vitlejema. - Za posebne ljude! Za Tigra i njegovog sina! Volimo vas! Јеl’ vi volite nas? - Veoma. Oliver i braća nazdravljali su svom prijateljstvu ispivši rogove do poslednje kapi, a zatim ih okrenuli naopako da dokažu da su prazni. - Sada si pravi Mingrel! - objavio je Jevgenij i Oliver je još jednom osetio Zojin prekorni pogled fiksiran za njega. Ali, ovog puta Hoban je primetio, što je verovatno ona i htela, jer se grubo nasmejao i rekao joj nešto kroz zube na ruskom što je nju nateralo da se zauzvrat jetko nasmeje. - Mom mužu je vrlo drago što si došao u Moskvu da nam pomogneš -
objasnila je. - On veoma voli krv. To mu je zanat. Vi kažete zanat? - Pa, ne baš. Kasnovečernja pijana partija bilijara u podrumu. Mihail je trener i sudija, upravlja svakim Jevgenijevim udarcem. Salva posmatra iz jednog ugla, a iz drugog Hobanov oholi pogled prati svaki pokret u igri, dok brbljao na mobilnom telefonu. Sa kime priča tako nežno? Sa ljubavnicom? Sa brokerom? Oliver nije mislio tako. Imao je pred sobom sliku čoveka u senci, kao što je Hoban, u mračnom dovratku i mračnoj odeći, koji čeka na glas svog gospodara. Mesingom obloženi takovi nisu imali viti. Požutele kugle jedva da su ulazile u duboko naherene rupe. Sto je bio nakrivljen, čoja iscepana i razvučena od prethodnih terevenki, a ivice bi zazvečale svaki put kada bi ih udarali. Kadgod bi igrač uspeo da ubaci kuglu, što je bilo retko, Mihail je uzvikivao rezultat na gruzijskom, a Hoban je prezrivo to prevodio na engleski. Kada je Jevgenij promašivao, što je bilo često, Mihail je davao oduška nekoj masnoj kavkaskoj kletvi protiv lopte, stola ili ivice, ali nikada protiv brata kojeg je obožavao. Međutim, Hobanov prezir je rastao sa svakom demonstracijom nesposobnosti njegovog tasta: uzdahnuo je kao da je potiskivao treptaj boli, neugodno nacerio usne ispod brkova i nastavio da razgovara telefonom. Tinatin se pojavila i elegancijom koja je Olivera dirnula za srce, odvela Jevgenija u krevet. Vozač je čekao Olivera da ga vrati u hotel. Salva ga je ispratio do „žila”. Kada se spremao da uđe u njega, Oliver se okrenuo da pogleda kuću i ugledao Zoju, koja je bila bez deteta i gola do struka, kako ga gleda sa gornjeg prozora. Sledećeg jutra pod poluoblačnim nebom, Jevgenij je poveo Olivera da upozna neke dobre Gruzijce. Sa Mihailom za volanom vozili su se od jedne sive barake do druge. Prvo su ih odveli u neki srednjovekovni hodnik koji se osećao na staro gvožđe, ili je to možda bila krv? U sledećem ih je zagrlio i ponudio slatkom kafom jedan stari iz doba Brežnjeva sa očima poput guštera koji je čuvao svoj veliki crni radni sto kao da je to bio ratni spomenik. - Ti si Tigrov sin? - Da, gospodine. - Kako da tako mali čovek napravi ovako veliku decu? - Čujem da ima recept, gospodine. Smeh. - Znaš li njegov hendikep ovih dana?
- Dvanaest, kako mi kažu. - Niko mu ništa nije ni rekao. - Reci mu da je Dejto jedanaesti. Poludeće. - Reći ću mu. - Recept! Ta ti je dobra! I koverat koji nije bio ni pomenut: sivo-plavi, ratnog kvaliteta, koverat veličine tabaka koji je Jevgenij izvadio iz svoje aktntašne i gurnuo preko stola dok su se veselije stvari razmatrale. I Dejtov vlažan pogled koji je snimio prolazak koverta a nije želeo da ga konstatuje. Šta je u njemu? Kopije ugovora koji je Jevgenij potpisao prethodnog dana? Bio je suviše debeo. Svežanj novca? Bio je pretanak. I šta je ovo mesto? Ministarstvo zdravlja? I ko je Dejto? - Dejto je iz Mingrelije - izjavio je Jevgenij sa zadovoljstvom. U kolima Mihail je polako okretao stranice piratskog izdanja nekog američkog stripa. Sumnja je proletela kroz Oliverovu glavu, a lice nije stiglo da je dovoljno brzo sakrije: da li Mihail zna da čita? - Mihail je genije - uzviknuo je Jevgenij, bas kao da je Oliver naglas postavio to pitanje. Ušli su u svet doteranih sekretarica, nalik na Tigrove, samo lepših, i nizova kompjutera koji su prikazivali stanje berze u svetu. Pozdravio ih je vitak i graciozan mladić po imenu Ivan u italijanskom odelu. Jevgenij je Ivanu pružio koverat kao poslednjem. - Pa, kako stoje stvari u staroj zemlji ovih dana? - upitao je Ivan na blaziranom rimejku oksfordskog engleskog iz tridesetih godina. Prelepa devojka je stavila poslužavnik sa kampari sodama na stočić od ružinog drveta koji je izgledao kao da je i on bio u petrogradskom muzeju. - Činčin - reče Ivan. Prevezli su se u hotel u zapadnjačkom stilu u samoj blizini Crvenog Trga. Ljudi u običnim odelima čuvali su ulazna vrata, prljavo-ružičaste fontane radile su u holu, a lift je bio osvetljen kristalnim lusterom. Na drugom spratu, žene krupijei u dugim haljinama posmatrale su ih sa praznih stolova za rulet. Na vratima označenim sa 222, Jevgenij je pritisnuo zvonce. Otvorio ih je Hoban. U kružnom salonu punom dima cigarete, u pozlaćenoj stolici sedeo je bradat čovek ogorčena lica od tridesetak godina po imenu Stepan. Pozlaćeni stočić nalazio se pred njim. Jevgenij je na njega spustio aktovku. Hoban je posmatrao, kao i sve drugo što posmatra.
- Da li je Mesingam već nabavio te jebene džambo-džetove? - Stepan je upitao Olivera. - Koliko sam shvatio kada sam napuštao London, sve je spremno za polazak čim vi ovde budete spremni - kruto je odgovorio Oliver. - Ti si sin britanskog ambasadora ili nekog jebenog budže? Jevgenij se obratio Stepanu na gruzijskom. Ton mu je bio prekoran i čvrst. Stepan je nevoljno ustao i pružio ruku. - Drago mi je što smo se upoznali, Olivere. Mi smo braća po krvi, okej? - Okej - složio se Oliver. Bolestan smeh koji nije prijao Oliveru odjekivao mu je u ušima svo vreme pri povratku u hotel. - Sledeći put kada dođeš, vodimo te u Vitlejem - obećao je Jevgenij i još jednom su se zagrlili. Oliver se popeo u svoju sobu da se spakuje. Na jastuku je stajao paket uvijen u smeđi papir, a pored njega koverta. Otvorio je kovertu. Pismo je bilo sastavljeno kao pismeni test, i Oliver je imao utisak da je bilo pisano nekoliko puta pre no što je prihvatljiva verzija bila dobijena. Olivere, imaš čisto srce. Nažalost, samo se pretvaraš. Zato nisi ništa. Volim te. Zoja. Otvorio je paket. U njemu je bila crna lakirana kutija, od one vrste koje se nude turistima. Unutra se nalazilo srce, isečeno od toalet papira boje kajsije. Na njega se ne lepi krv. *** Da biste otišli u Vitlejem potrebno je da izađete iz svog aviona Britiš Ervejza čim se zaustavi na Šeremetjevu, prođete vrtoglavom brzinom još jedan odred pokornih imigracionih službenika, i prebacite se u dvomotorac „iljušin” sa oznakama Aeroflota ali ne sa nepoznatim putnicima, koji nestrpljivo čeka da vas odvede u Tbilisi u Gruziji. Čitava Jevgenijeva šira porodica bila je u avionu i Oliver ih je sve zajedno pozdravio, zagrlivši najbliže i odmahnuvši najudaljenijima. A što se tiče Zoje koja je bila najudaljenija od svih i sedela u uglu trupa sa Pavlom dok je njen muž sedeo napred sa Salvom, njoj je mahnuo kao da je jedva prepoznao,
nagoveštavajući... pa da, kada bolje razmisli... pa naravno, zaista je prepoznao. U Tbilisiju ćete verovatno upasti u vreli uragan koji trese avionska krila i zasipa vas šljunkom i garom dok grabite pod okrilje terminala. Inače, nema formalnosti, ukoliko ne računate polovinu iole važnih ljudi iz grada, u svojim najboljim odelima i znojavog albina po imenu Temur koji je, uostalom kao i svi ostali Gruzijci, Tinatin rođak, nećak, kumče ili sin njene najbolje prijateljice iz škole. Kafa i brendi i čitava piramida hrane čeka vas u holu rezervisanom za važne goste, ispijaju se zdravice po nekoliko puta, pre nego što se nastavi dalje. Konvoj crnih „zilova”, motocikli sa pratiocima i džipovi ispunjeni specijalcima u crnim uniformama će vas zatim odvesti vrtoglavom brzinom bez dobrobiti sigurnosnih pojaseva, u pravcu zapada preko strmoglavog planinskog venca ka obećanoj zemlji Mingreliji, čiji su se stanovnici dosetili da svoje žene oplode pre osvajača i stoga se mogu pohvaliti najčistijom krvlju u Gruziji, što Jevgenij zadovoljno ponavlja dok ,,zil” plovi zmijolikim putevima i serpentinama između pasa lutalica, stada ovaca, šarenih svinja sa trouglastim drvenim okvirima oko vrata, teretnih mazgi, kamiona koji su im dolazili iz suprotnog pravca i ogromnih rupa na putu koje su bile proizvod ili granatiranja ili zapostavljanja. Sve se ovo događalo u dečje euforičnom raspoloženju, pojačanim čestim gutljajima vina i Oliverovim viskijem od slada iz fri-šopa, ali pojačanim i saznanjem da će, posle nekoliko meseci manevrisanja, tri specifične ponude biće potpisane, isplaćene i isporučene u roku od nekoliko sledećih dana. A i zar ovo nije Jevgenijev lični protektorat, dom njegove mladosti? Zar svaki znak na tom opasnom putu do Vitlejema ne traži da se osvedi savršenstvo te regije, prevede, podeli i oduševi Jevgenijevu ženu Tinatin i njegovog brata Mihaila za volanom, a povrh svega Olivera, svetog gosta kome je sve ovo novo? Iza njih u drugim kolim vozile su se dve Jevgenije kćeri, a jedna od njih bila je Zoja sa Pavlom na svom krilu, kog je Zoja obgrlila svojim rukama, priljubivši svoj obraz uz njegov dok su kola poskakivala i ljuljala se. Iako je bio okrenut leđima, Oliver je znao da je njena melanholija samo za njega, nije trebalo da dođe, nije trebalo da preuzme ovaj posao, samo se pretvara i zato je niko i ništa. Ali, čak i njeno svevideće oko ne može da pokvari zadovoljstvo u Jevgenijevoj radosnoj alhemiji. Rusija nikada nije zasluživala Gruziju, insistirao je Jevgenij, govoreći delimično svoju vrstu engleskog, a
delimično preko Hobana, svog prevodioca: svaki put kada je hrišćanska Gruzija tražila zaštitu od muslimanskih hordi, Rusija je ukrala njeno bogatstvo i bacila je u kaljugu... Ali ovu propoved prekinuo je drugom, pošto je Jevgenij morao da skrene pažnju na utvrđenja na vrhovima brda, na put do Gori gde se nalazi ukleta straćara odakle je Josif Staljin krenuo u svet, i katedrala koja je, kako Jevgenij veruje, stara kao i sam Hrist, i gde su prvi gruzijski kraljevi bili krunisani. Prošli su pored kuća sa ukrašenim balkonima koje su visile na ivici velikog kanjona, i pored gvozdenog gubilišta poput zvonika koji je obeležavalo grob bogatog dečaka. Taj bogati dečak bio je alkoholičar, Jevgenij je ozbiljno pričao, a Hoban prevodio ovu priču sa poukom. Kada je majka bogatog dečaka došla da mu prigovara, dečak je pred njom sebi revolverom razneo mozak. Jevgenij je demonstrirajući prstom pokazao na svoju slepoočnicu. Otac, poslovan čovek, bio je toliko ophrvan bolom da je dao da se dečakovo telo stavi u kacu meda od četiri tone da se nikada ne bi raspalo. - Meda? - Oliver je ponovio u neverici. - Da bi se sačuvala tela, med je prokleto dobar - Hoban je veselo objasnio. - Pitaj Zoju, ona je hemičar. Možda će ti sačuvati tvoje telo. - Vozili su se u tišini dok gubilište nije nestalo. Hoban je uzeo mobilni. Tri brojke i već je mrmljao. Konvoj je zastao na usamljenoj benzinskoj pumpi da se snabde gorivom. U improvizovanom kavezu pored smrdljivog toaleta smeđi medved ispitivao je družinu bez naklonosti. - Mihail Ivanovič kaže da je važno znati na kojoj strani medved spava. Hoban je preveo sa očiglednim ruganjem, podižući usne sa telefona, ali ne prekidajući razgovor. - Ako medved spava na levoj strani, jedeš desnu stranu, leva strana bila bi pretvrda za jelo. Ako medved drka levom šapom, jedeš desnu. Hoćeš li da jedeš malo medvedovine? - Ne, hvala. - Trebalo je da joj pišeš. Poludela je čekajući da se vratiš. Hoban se vratio svom telefonskom razgovoru. Sunce je obasjalo površinu puta, praveći barice od katrana. Kola su se napunila mirisom borovine. Prošli su staru kuću u kestenovom šumarku. Vrata su bila otvorena. - Ako su vrata zatvorena, muž je kod kuće - reče Hoban, ponovo prevodivši Jevgenijevu poruku. - Ako su otvorena, on je na poslu pa možeš da uđeš i pojebeš mu
ženu. Uspeli su se i ravnice sa obe strane pružale su se pod njima. Planine sa belim vrhovima blistale su pod beskrajnim nebom. Pred njima, napola se daveći u svojoj izmaglici, prostiralo se Crno more. Jedna kapela uz put označavala je opasnu krivinu na putu. Usporivši na brzinu hoda, Mihail je bacio punu šaku novčića u krilo nekog starca koji je sedeo na stepeniku. - Ovaj tip je jebeni milioner - zavidno je rekao Hoban. Jevgenij je tražio da se zaustave kod vrbe sa oznakom od obojene trake vezane za njene stare grane. To je Drvo sna, objasnio je Hoban, još jednom prevodivši Jevgenijeve reči: - Samo dobre želje mogu se zakačiti za njega. Ružne želje odbijaju se ka onome ko ih je poželeo. Nemaš ružnih želja? - Nijednu - reče Oliver. - Ja lično imam pokvarene želje sve vreme. Naročito noću i odmah ujutru. Jevgenij Ivanovič je rođen u Senaki - završio je Hoban dok je Jevgenij vikao i pokazivao čvrstom rukom prema dolini. - I Mihail Ivanovič je rođen u Senaki. ‘Naš otac bio je komandant vojne baze u Senaki. Imali smo kuću u vojnom gradiću izvan Senake. To je bila vrlo dobra kuća. Moj otac je bio dobar čovek. Svi Mingreli su voleli mog oca. Moj otac je bio srećan ovde.’ - Jevgenijev glas se podigao i zamahnuo je rukama prema obali. - ‘Bio sam u dečjoj školi u Datumi. Bio sam u pomorskoj školi u Batumi. Moja žena je rođena u Batumi.’ Hoćeš li još da slušaš ovo sranje? - upitao je Hoban, ukucavši broj na telefonu. - Da, molim te. - ‘Рrе Lenjingrada bio sam na univerzitetu u Odesi. Studirao sam brodove, gradnju, pomorstvo. Moj duh je u vodama Crnog mora. On je u planinama Mingrelije. Umreću na ovom mestu.’ Hoćeš da ti ostavim otvorena vrata da možeš da mi jebeš ženu? - Ne. - Pa to je prilično uvredljivo - ponovo je kucao broj - mi te stvari lično shvatamo, oboje. Andrej? Zdravo. Ovde Aliks. Ovde imam jednog tipa koji ne želi da mi jebe ženu. Zašto neće? Ponovo su stali. Ovog puta Hoban ništa nije rekao. Mihail i Jevgenij su izašli sa namerom iz kola i zajedno prešli put. Impulsivno, Oliver je krenuo za njima. Niko mu nije rekao da se vrati. Uz ivicu puta mršav čovek koji je vozio upregnute magarce natovarene narandžama i kupusom zastao je da ih
posmatra. Cigančići u ritama oslonili su se na štapove i netremice posmatrali braću i Olivera koji je išao za njima. Prošli su pored cigančića i popeli se uzanim crnim stepeništem obraslim u korov. Stepenište je bilo od mermera. Crni mermerni rukohvat pružao se pored stepeništa. Braća su došla do udubljenja popločanog crnim mermerom. Smeštena u zidu, stajala je statua oficira Crvene Armije u zavojima koji je herojski vodio svoje trupe u bitku. Pored nje, u kutiji od mlečnog stakla, nalazila se nejasna i izbledela fotografija mladog ruskog vojnika sa zašiljenom kapom. Mihail i Jevgenij stajali su jedan pored drugog, oborenih glava, ruku sklopljenih u molitvi. Jedan za drugim, koraknuli su unazad i prekrstili se nekoliko puta. - Naš otac - Jevgenije je nabusito objasnio. Vratili su se u „zil”. Mihail je savladao vijugavu krivinu i našao se licem u lice sa vojnim kontrolnim punktom. Spuštajući prozor bez zaustavljanja, pokazao je desnom rukom na levo rame, aludirajući na visok čin, ali straža nije bila impresionirana. Mihail je uz psovku stao dok je Temur izašao iz kola iza njih i poljubio jednog od muškaraca, koji ga je zauzvrat zagrlio i poljubio. Konvoj je mogao da nastavi dalje. Došli su do vrha. Bujna zemlja otvorila se pred njima. - Kaže da imamo još jedan sat odavde - preveo je Hoban. - Na konju, kaže, bilo bi potrebno dva dana. Eto gde pripada. U prokleto konjsko doba. Dolina, straže, helikopter sa rotirajućom elisom, planinski zid. Jevgenij, Hoban, Tinatin, Mihail i Oliver prvi su se povezli helikopterom sa sandukom votke i slikom tužne stare dame sa okovratnikom od bele čipke koja je sa njima putovala još od Moskve i čiji se gipsani ram u komadima krunio. Helikopter se popeo uz vodopad, pratio je stazu ponija, prešao planinski zid i spustio se između belih vrhova da bi sleteo u zelenu dolinu koja se prostirala u obliku krsta. Na svakom kraku nalazilo se po jedno seoce. Stari kameni manastir stajao je na sredini usred vinograda, štala, stoke koja pase, šuma i jezera. Društvo je nespretno izašlo iz helikoptera, a za njima i Oliver. Biđani i deca prišli su im i Oliver je zapazio da deca zaista imaju smeđu kosu. Helikopter je uzleteo, noseći sa sobom buku svojih motora i prešao preko vrha planine. Oliver je osetio miris borovine i meda, i začuo šuštanje trave i žubor potoka. Jedna odrana ovca visila je na drvetu. Dim je izbijao iz rupe. Bogati, rukom tkani tepisi ružičaste i grimizne boje ležali su na travi. Rog i izdubljene tikve, puni vina, bili su naslagani na stolu. Seljani su se okupili.
Jevgenij i Tinatin ih zagrliše. Hoban je seo na stenu, razgovarajući preko mobilnog, nikoga ne grleći. Helikopter se vratio sa Zojom, Pavlom i još dve kćeri i njihovim muževima, i ponovo odleteo. Mihail i jedan bradati džin, naoružani lovačkim puškama, otišli su u šumu. Oliver je sa ostalima krenuo ka drvenoj prizemnoj seoskoj kući koja se nalazila na sredini pašnjaka na padini. Unutra, u prvom trenutku bilo je užasno mračno. Postepeno, razaznao je kamin od cigala, metalnu peć. Osetio je miris kamfora, lavande i belog luka. U spavaćim sobama bili su goli podovi, a na zidovima kitnjaste ikone u ulubljenim ramovima: Isus sa oreolom kao beba koju hrani njegova majka pokrivenih grudi; Isus zakovan za krst, ali razapet tako veseo kao da je već krenuo ka nebu, Isus koji je bezbedno stigao kući i sedi na desnoj ruci svog oca. - Ono što Moskva zabrani, Mingreli vole - prevede Hoban Jevgenijeve reči, a zatim zevnu. - Možeš da se kladiš - dodao je. Odnekud se pojavila mačka i napravila pometnju. Stara tužna dama u gipsanom ramu koji se raspadao mora da ima svoje mesto iznad vatre. Deca su stajala na dovratku i čekala da vide koja im je čuda Tinatin donela iz grada. U selu je neko svirao. U kuhinji neko je pevao i to je bila Zoja. - Da li se slažeš da peva kao koza? - upitao je Hoban. - Ne - reče Oliver. - Onda znači da si se zaljubio u nju - zadovoljno je zaključio Hoban, ponovo birajući broj. Gozba je trajala puna dva dana, ali tek pri kraju prvog Oliver je shvatio da prisustvuje poslovnom sastanku seoskih starina na visokom nivou. I druge stvari je shvatio. Da kada pucaš u medveda najbolje je upucalo ga u oko, zato što je ostali deo tela pokriven zaštitnim oklopom od osušenog blata. Da je uobičajeno u toku gozbe sipati vino na zemlju da se nahrane duhovi naših predaka. Da se mingrelijsko vino dobi ja od raznih vrsta grožđa, koji nose nazive kao što su kolosi, paneši, čodi i kamuri. Da je nazdraviti pivom isto kao opsovati osobu kojoj nazdravljaš. Da su preci Mingrela niko drugi do argonauti iz priča koji su pod Jasonovom komandom sebi sagradili veliku tvrđavu ni dvadeset kilometara odvadve da bi smestili Zlatno Runo. A od sveštenika divljeg pogleda koji izgleda nikad nije čuo za Rusku revoluciju saznao je da ako hoćeš da se prekrstiš moraš prvo da spojiš dva prsta i palac (ili je možda samo palac i četvrti prst, njegovi prsti čarobnjaka bili su suviše
nespretni da bio siguran?) i da ih uperiš naviše da bi označio Sveto Trojstvo, zatim dodirneš obrvu, a potom desnu i levu stranu stomaka, da ne bi video đavolji krst i pogledao dole. - A možeš i da nabiješ detelinu u dupe - savetovao je Hoban tiho i ponovio šalu na ruskom da bi prosvetio svog telefonskog sagovornika. Poslovni sastanak, kojem je prisustvovao Oliver, ispostavilo se da je posledica Jevgenijevog velikog sna, a da je veliki san bio da se ujedine četiri sela krsta u jednu vinogradarsku kooperativu, navodnjavanjem zemljišta, radom i resursima i preusmeravanjem vodenih tokova, upotrebom tehnika zemalja kao što je Španija. Sve to će dati najbolje vino, ne samo u Mingrcliji, ne samo u Gruziji, već u čitavom svetu. - Koštaće mnogo miliona - Hoban je izjavio lakonski. - Možda milijardi. Niko nema pojma. 'Moramo da sagradimo puteve. Moramo da sagradimo brane. Moramo da kupimo mašine i napravimo depo u dolini.’ Ko će platiti ovo sranje? Odgovor, ispostavilo je, bili su Mihail i Jevgenij Ivanovič Orlov. Jevgenij je već posetio vinogradare iz Bordoa, Rioha i doline Napa. Jednoglasno su proglasili vino izvanrednim. Njegovi špijuni zabeležili su temperature i kišne padavine, izmerili uglove padina, uzeli uzorke zemlje i polena. Stručnjaci za navodnjavanje, gradnju puteva, prevoznici i uvoznici, svi su potvrdili pouzdanu izvodljivost plana. Jevgenij će naći novac, kazao je seljanima, u to mogu da budu sigurni. - Daće ovim šupcima svaku rublju koju zaradimo - potvrdio je Hoban. Suton je brzo došao. Razbesnelo, krvavo crveno nebo pokazalo se iza vrhova planina, a zatim utihnulo. Upalile su se lanterne u drveću, muzika je zasvirala, odrana ovca okretala se na vatri. Muškarci su zapevali, ostali su napravili krug i pljeskali, a grupa devojaka je izvodila ples. Izvan kruga stari su razgovarali među sobom, mada ih Oliver više nije mogao čuti, a i Hoban je odustao od prevođenja. Izbila je svađa. Jedan starac je tresao svoju pušku uperivši je ka drugom. Svi su pogledali Jevgenija koji je 'napravio šalu, dobio malo smeha i prišao svojim slušaocima. Otvorio je ruke. Prekorio ih je, a zatim dao obećanja. Sudeći po aplauzu, obećanje mora da je bilo izuzetno. Napetost se smanjila, odrasli su se pomirili. Hoban je stajao naslonjen na jedan kedar, tonući u mrak. '
*** U Kući Singl napetost se mogla osetiti. Uredno obučene daktilografkinje hodale su nečujno. Trgovačka soba, marometar morala, žamorila je od glasina. Tigar je otišao da napravi veliki posao! Ovo je za Singl ili bum ili propast! Tigar se pripremao za lov stoleća. - A Jevgenij je duša od čoveka, kažeš? Odlično - reče oštro Tigar, na jednom od nasumičnih ispitivanja koja su sledila posle Oliverovog dolaska sa Divljeg istoka. - Jevgenij je fenomenalan - Oliver je lojalno odgovorio. - A Mihail je odmah pored njega. - Dobro, dobro - rekao je Tigar i prešao na probleme operacionih troškova i puštanje akcija u opticaj. Pismo od Tinatin nateralo je Olivera da uspostavi kontakt sa još jednom udaljenom rođakom, ovog puta devojkom po imenu Nina, koja je predavala u školi za Orijentalne i afričke studije i bila je kćerka mingrelijskog violiniste koji više nije bio među živima. Shvativši to kao suptilni nagoveštaj od Zojine majke da bi svoje značajne poglede trebalo da upućuje na neko drugo mesto, Oliver je odneo pismo udovici violiniste, te je bio pozvan u Bejzvoter na čaj. Udovica je bila rasejana umirovljena glumica u radničkoj bluzi, sa navikom da nadlanicom sklanja šiške sa čela. Njena kćerka Nina bila je crnmokosa devojka vatrenih očiju. Nina je pristala da uči Olivera gruzijski, počevši od divne ali zastrašujuće azbuke, mada ga je upozorila da će mu biti potrebne godine da ga nauči. - Što duže to bolje! - Oliver je bio galantan. Nina je imala visoko mišljenje o sebi, a njene gruzijske i mingrelijske veze bile su pojačane egzilom. Bila je dirnuta Oliverovim nekritičkim divljenjem svemu što je njoj bilo drago, mada o nafti, starom gvožđu, krvi i sedamdeset pet miliona dolara mita ona, kao što i treba, ništa nije znala. Oliver je sačuvao njenu nevinost. Uskoro je podelila krevet sa njim. Ako je Oliver i osetio da je Zoja na neki izopačen način bila inspiracija njihovom sjedinjenju, nije osećao krivicu... a i zašto bi? Bio je zahvalan što je, odlazivši u krevet sa Ninom, mogao da se distancira od grabljive žene važnog poslovnog saradnika, čije mu nago telo još uvek provokativno sjaji sa gornjeg prozora kuće u Moskvi. Pod Nininim vodstvom okružio se delima gruzijske
književnosti i folklora. Puštao je gruzijsku muziku i raširio mapu Kavkaza duž jednog zida svog sramotno neurednog prestižnog stana u stambenoj kuli u Čelsi Harboru sagrađenoj od brokerskih finansija Singlovih. I Pismonoša je bio srećan. Ne srećan-srećan, jer Oliver nije verovao u zadovoljstvo kao dostupan ideal. Ali, aktivno-srećan. Kreativno-srećan. Srećan jer je obazrivo zaljubljen, ako je to što oseća prema Nini uopšte bila ljubav. Srećan u poslu... sve dok mu je posao da posećuje Jevgenija, Mihaila i Tinatin, i pod uslovom da potuljena senka Hobana ne visi u blizini, i da Zoja prestane da ga ignoriše. Jer kako su ga nekad njene nesrećne oči stalno upijale, sada odbijaju da ga uopšte i priznaju. Ona se gubi iz kuhinje kada Oliver secka povrće sa Tinatin. U hodnicima, na stepeništu, beži od sobe do sobe sa Pavlom u naručju, koristi zavesu od svoje kose da bi sakrila lice. - Reci svom ocu, za nedelju dana oni će potpisati sva dokumenta - reče Jevgenij preko bilijara iz kamenog doba, kada je sa zadovoljstvom zaključio da niko osim Hobana, Mihaila i Salve ne može da ga čuje. - Reci mu da, kada potpišu, mora da dođe u Mingreliju da ubije medveda. - U tom slučaju morate doći u Dorset i ubiti fazana - Oliver reče kada su se zagrlili. Ovoga puta nije bilo pošte za prenos. Oliver je poneo dve poruke u glavi. Tokom leta kod kuće, bio je toliko uzbuđen zbog njih da je imao želju da zaprosi Ninu. Datum je bio 18. avgust 1991. godine. *** Dve večeri kasnije Nina je kukala na gruzijskom. Plakala je preko telefona, plakala je kada je stigla u Oliverov stan, plakala je kada su sedeli kao neki stari par jedno pored drugog na sofi i sa užasom posmatrali kako se nova Rusija trese na ivici anarhije, njenog vođu je uhvatila stara straža iz groba, novine su se zatvorile, tenkovi su se razmileli po gradu, a ljudi na najvišem nivou u zemlji padali su sa vlasti kao kugle, noseći sa sobom najbolje sačinjene Specifične predloge za staro gvožđe, naftu i krv. Još uvek je bilo leto u Kurzom Stritu, ali ptice nisu pevale. Nafta, staro gvožđe i krv kao da nikada nisu postojali. Priznati ih bilo je kao priznati njihovu smrt. Skoro napisane knjige istorije prećutno su prepravljene, a mladi ljudi i žene Trgovačke Sobe poslati u potragu za drugom premijom. Osim
toga, ništa, apsolutno ništa nije se dogodilo. Desetine miliona uloga nisu se pretvorile u pepeo, ništa nije proćerdano na avanse provizija, nije bilo mita datog američkim posrednicima i zvaničnicima, nije bilo kapare za iznajmljivanje rashladnih džambo-džetova. Vrelina, svetlost, iznajmljivanje, kola, plate, bonusi, zdravstveno osiguranje, obrazovno osiguranje, računi za telefon i zabavu za prvih pet spratova u Kurzon Stritu i njihove rasipne stanovnike nisu bili u opasnosti. A Tigra je to najmanje dotaklo. Korak mu je bio lakši, hod ponosniji nego ikada ranije, vizija veća, hejvord odelo svežije. Samo Oliver (a možda i Gupta, koji je Tigrov indijski dečko za sve) poznaje bol koji leži ispod oklopa, zna koliko je ovaj krti heroj blizu raspada. Ali, kada Oliver, neizlečivo saosećajan, odabere trenutak da učestvuje u bolu sa svojim ocem, Tigar se sveti snagom koja Olivera razbešnjuje. - Nije mi potrebno tvoje sažaljenje, hvala lepo. Nisu mi potrebna tvoja nežna osećanja ili tvoja bezbedna etička zabrinutost. Hoću tvoje poštovanje, tvoju lojalnost, tvoju pamet ako je imaš, tvoju predanost i, dokle god sam stariji partner, tvoju poslušnost. - Oh, pa, izvini - Oliver je promrmljao, a kada je Tigar ostao pri svome, vratio se u svoju sobu i uzalud pokušavao da dobije Ninu. Šta je to sa njom? Njihov poslednji susret nije bio srećan. U početku je ubeđivao sebe da je Zoja pokrenula operaciju kvarenja veze. Zatim se osorno setio da je bio pijan i dok je bio pijan dozvolio je da saopšti Nini, zbog dobrote svog usamljenog srca, ni zbog čega drugog, nekoliko nepažljivih detalja svojih transakcija sa njenim čika Jevgenijem, kako ga je zvala. Nejasno se sećao kako je u frivolnom trenutku komentarisao da, dok je Sovjetski Savez možda i izgubio svoj put, Singlovi su izgubili svoju košulju na leđima. Kada ga je pritisla, osetio se dužnim da joj pruži okvirnu verziju kako su Singlovi, uz pomoć i inspiraciju njenog čika Jevgenija, planirali da se obogate na račun životno potrebne ruske supstance... kao što je, da ne okolišimo, krv. Tu je Nina pobledela i pobesnela, udarala pesnicama o njegove grudi i izletela psujući iz njegovog stana (nije bilo prvi put, jer je imala tu osobinu mingrelijske nestalnosti), da se više nikada ne vrati. - Našla je novog ljubavnika da ti se osveti, Olivere - njena rastrojena majka priznala je preko telefona. - Kaže da si suviše dekadentan, dušo, gori od prokletih Rusa. Ali, šta je sa braćom? Šta je sa Tinatin i kćerkama? Šta je sa
Vitlejemom? Šta je sa Zojom? - Braća su uklonjena sa položaja - obrecnuo se Mesingam, koji je kipeo od zavisti od kada mu je uloga posrednika oduzeta i pružena omraženom mlađem partneru. - Oterani. U egzil. Poslati u Sibir. Upozoreni da više nikada ne pokažu svoja ružna lica u Moskvi ili Gruziji ili bilo gde drugde. - A šta je sa Hobanom i njegovim prijateljima? - Oh, dragi moj, njihov soj nikada ne pada. Njihov soj? Kakv soj? Mesingam nije objašnjavao. - Jevgenij je bačen u staro gvožđe, dragi moj. Da ne pominjemo naftu i krv - odgovorio je zlovoljno. Komunikacije sa razdorom izrovanom Rusijom bile su haotične i Oliveru je bilo zabranjeno, stalno važećom naredbom, da pozove Jevgenija ili njegove saradnike. Ipak, čitavo veče je čučao u nehigijenskoj telefonskoj govornici u Čelsiju, nagovarajući i preklinjujući centralu u Evropi. U svojoj mašti video je Jevgenija u pidžami na motociklu kako daje pun gas, dok telefon zvoni na nekoliko koraka od njega, a on ga ne čuje. Operater, neka žena iz Aktona, čula je da je mafija poharala moskovsku berzu. - Sačekajte nekoliko dana, dušo, ja bih tako uradila - savetovala ga je, kao direktorka škole kada se žalio na bol. Činilo mu se kao da ga je poslednji prozor nade opalio u lice. Zoja je bila u pravu. Nina je bila u pravu. Trebalo je da odbijem. Ako mogu da nastavim da prodajem krv sirotih Rusa, gde onda mogu da povučem liniju? Jevgenij, Mihail, Tinatin, Zoja, bele planine i gozbe, sve ga je proganjalo kao njegova prekršena obećanja. U svom stanu u Čelsi Harboru skinuo je mapu Kavkaza i bacio je u kantu za smeće svoje prazne bele kuhinje. Ninina majka mu je predložila da uzme drugog nastavnika, jednog postarijeg konjičkog oficira koji je nekada bio njen ljubavnik dok nije izgubio moć. Oliver je izdržao par časova sa njim, a zatim je otkazao. U Singl je išao tiho, zatvarao svoja vrata i naručivao sendviče za ručak. Do njega su stizale glasine kao izopačeni izveštaji sa fronta. Mesingam je saznao za prodavnicu vojnog elektrolita negde van Budimpešte. Tigar ga je poslao da to ispita. Posle protraćenih nedelju dana, vratio se bez ičega. U Pragu, grupa mladih matematičara bi popravila industrijske kompjutere tek za delić cene koju bi proizvođač inače naplatio, ali, biće im potrebna oprema od milion dolara kako bi taj projekat pokrenuli. Mesingam, naš lutajući ambasador, leteo je u Prag, sreo se sa
nekoliko devetnaestogodišnjih bradatih genija i vratio se objavivši da je ponuda najobičnija prevara. Ali, sa Rendijem, kako Tigar bolno podseća Olivera, nikada ne možeš biti siguran. U Kazahstanu, postoji tekstilna fabrika koja može da proizvodi milje kovrdžavog vilton tepiha dvaput boljeg od originala i za četvrtinu te cene. Posto je tobože ispitao gradilište puno vode i zarđalih gvozdenih nosača, Mesingam je obavestio da tu nema proizvodnje. Tigar je skeptičan, ali ćuti o svojim namerama. Stigla je vest o ogromnom nalazištu zlata na Uralu, nikom ni reči. Ovoga puta Oliver je bio taj koji je čučao tri dana u nekoj seoskoj kući u brdima Mugodzara, bombardovan zapovedničkim telefonskim pozivima od svoga oca dok je čekao vernog posrednika kojeg nije bilo ni za lek. Tigar je odabrao stazu usamljenosti i razmišljanja. Pogled mu je postao dalek. Pričalo se da je dva puta bio pozvan u Siti da pruži objašnjenja. Ružne reči, kao što je „naplata hipoteke” šaputale su se u Trgovačkoj sobi. Bilo je čudno što je počeo da putuje. Pri odlasku u računovodstvo, Oliver je naišao na troškove koji su pokazali da su „gospodin i gospođa T. Singl” uzeli kraljevski apartman u velikom hotelu u Liverpulu na tri noći i raskošno se provodili. Oliver je pretpostavio da je gospođa Singl zapravo Katrina iz Ketine kolevke. Benzinski vaučeri koje je uzeo Gason, šofer, otkrili su da su gospodin i gospođa putovali „rols-rojsom”. Liverpul je bilo Tigrovo staro omiljeno mesto. Tamo je stekao ime kao branilac ugnjetavanih klasa kriminalaca. Putovanje je sledilo nedelju dana nakon što su se u Kurzon Stritu pojavila tri krupna gospodina iz Turske u sjajnim odelima koji su u knjizi gostiju kod nastojnika naveli kao adresu „Istambul” i tražili su da se lično vide sa Tigrom. Najzloslutnije od svega, Oliver se mogao zakleti da je čuo Hobanov nazalni glas u isto vreme kad i Mesingamov kroz dupla vedžvud vrata kada je svratio kod Pam Hosli pod nekakvim izgovorom, ali Pam je, kao i obično, bila zatvorena: - Sastanak je, gospodine Olivere. Bojim se da je to sve što mogu da vam kažem. Čitavo jutro napeto je čekao da ga pozovu, ali to se nije desilo. Za vreme ručka, Tigar je krenuo u Ketinu kolevku sa svojim krupnim gostima, ali već su izašli iz lifta i bili na ulici рге no što je Oliver stigao da ih vidi. Kada je posle nekoliko dana napravio drugu inspekciju Tigrovih troškova, pronašao je čitav niz unosa sa samo jednom rečju pored njih „Istambul”. I Mesingam je
počeo da putuje. Njegove najčešće destinacije bile su Brisel, severni Kipar i jug Španije, gde je of-šor Singl kompanija nedavno pokrenula lanac disko barova, tajmšering naselja i kazina. A pošto je Rendi Mesingam smatran od strane ljudi iz Trgovačke Sobe nekom vrstom vrednog bedrinca, bilo je špekulacija zašto izgleda tako veseo, i koje tajne bi mogao da nosi u svojoj crnoj eks-Forin ofis aktovki. Potom jedne večeri kada je Oliver zaključavao svoj radni sto, Tigar lično se pojavio na dovratku i predložio mu da svrate na neki zalogaj u Kolevku, samo njih dvojica, kao u dobra stara vremena. Ket nije bila u restoranu. Oliver je pretpostavljao da joj je Tigar rekao da ne bude. Umesto nje služio ih je Alvaro, šef sale. Tigrov sto u uglu, koji je stalno rezervisan samo za njega, bio je slabo obasjano plišano gnezdašce. Izabrao je patku i klaret. Oliver je izabrao isto. Tigar je naručio dve salate, specijalitet kuće, zaboravivši da Oliver mrzi salate. Kao i uvek započinjali su razgovor o Oliverovom ljubavnom životu. Nevoljan da prizna da je raskinuo sa Ninom, Oliver se potrudio da ulepša priču. - Hoćeš da kažeš da ćeš se konačno skrasiti? - uzviknuo je Tigar, veoma zabavljen. - Zaboga. A рrе bih te mogao zamisliti kao poletnog neženju od četrdest godina. - Prepostavljam da postoje stvari koje jednostavno ne možeš da isplaniraš - reče Oliver suznih očiju. - Jesi li rekao dobre vesti Jevgeniju? - Kako mogu? Ne mogu da ga dobijem? Tigar je zastao usred zalogaja kao da mu patka nije po volji. Obrve su mu se skupile u razbijeni pediment. Na Oliverovo olakšanje, nastavio je da žvaće. Ipak mu prija patka. - Išao si u ono njegovo mesto, koliko pamtim - reče Tigar. - Tamo gde planira da sadi finu lozu. Je li tako? - To nije mesto, oče. To je samo skup sela u planini. - Ali sa pristojnom kućom, pretpostavljam? - Bojim se da nije. Ne po našim standardima. - Ali, može se živeti tamo, zar ne? Je li to nešto za šta bi mogli da se zainteresujemo? Oliver se superiorno nasmejao dok se deo njega sledio pri pomisli na Tigrovu senku koja doseže čak do Vitlejema. - Iskreno rečeno, bojim se da su to samo pusti snovi. Jevgenij nije
biznismen u našem smislu. Mogao bi isto tako da pocepaš novčanice od deset funti. - Zašto? - On nije uračunao infrastrukturu, za početak - setio se Hobanovog prezrivog odbacivanja projekta - a to bi mogla da bude rupa bez dna. Putevi, voda, terasiranje polja, sam bog zna šta još. On misli da će koristiti lokalnu snagu, ali ona nije obučena, ima četiri sela i svi se kolju međusobno. Zamišljeno je otpio gutljaj klareta dok je užurbano smišljao druge razloge. - Jevgenij čak i ne želi da modernizuje to mesto. On samo misli da želi. To je fantazija. Zakleo se da će ostaviti dolinu onakvu kakva je, ali i da je industrijalizuje i obogati. Ne može oba. - Ali, je li ozbiljan? - Oh, kao papa. Ako ikada zaradi nekoliko milijardi, tamo će pare da idu. Pitaj njegovu porodicu. Oni su užasnuti. Doktori su Tigru savetovali da pije jednaku količinu mineralne vode sa vinom. Svestan toga, Alvaro je stavio drugu bocu evijana na što prekriven ružičastim damastom. - A Hoban? - upitao je Tigar. - On je tvoja vrsta ljudi. Kakav je? Zainteresovan? Sposoban? Oliver je oklevao. Kao po pravilu, nije mogao nekoga da ne voli duže od nekoliko minuta, ali Hoban je bio izuzetak. - Stvarno nemam šta naročito da ti kažem. Rendi ga poznaje bolje od mene. On mi deluje pomalo kao usamljenik. Previše agresivan. Ali, okej. Na svoj način. - Rendi mi kaže da je oženjen Jevgenijevom omiljenom kćerkom. - Nisam znao da je Zoja njegova miljenica - protestovao je Oliver uzbuđeno. - On je samo jedan ponosan otac. Podjednako voli svu svoju decu. - Ali, napeto je posmatrao Tigra u ružičastim ogledalima po zidu: on zna, Hoban mu je rekao, zna za pismo i papirno srce. Tigar je uzeo zalogaj pačetine, potom gutljaj klareta, gutljaj evijana, te je salvetom obrisao usne. - Reci mi nešto, Olivere. Da li ti je stari Jevgenij ikada pripovedao o svojim pomorskim vezama? - Samo da je bio u pomorskoj školi i u ruskoj mornarici neko vreme. I da mu je more u krvi. Kao i planine. - Nikada ti nije pomenuo da je nekada imao uticaj nad čitavom trgovačkom flotom ha Crnom moru?
- Ne. Ali, o Jevgeniju saznaješ na mahove, u zavisnosti od toga šta odluči da otkrije. Usledila je pauza dok je Tigar vodio jedan od onih unutarnjih dijaloga sa samim sobom, a koji se završavao odlukom bez rasuđivanja koje bi dovelo do nje. - Da, pa, mislim da ćemo pružiti Rendiju još malo šanse, ako se slažeš. Možeš da preuzmeš kada sve stane na svoje noge. Otac i sin stajali su na pločniku Saut Odli Strita i divili se zvezdanom nebu. - I pazi tu tvoju Ninu, stari - savetovao je Tigar ozbiljno. - Ket misli sve najbolje o njoj. Kao i ja. Prošlo je još mesec dana i, na Mesingamov neskriven bes, Pismonoša je poslat za Istambul, gde su Jevgenij i Mihail podigli svoj šator.
POGLAVLJE 9. U sumornoj atmosferi vlažne turske zime Jevgenij je izgledao tako mrk i pepeljast kao i džamije oko njega. Zagrlio je Olivera sa polovinom svoje nekadašnje snage, pročitao Tigrovo pismo sa nezadovoljstvom i pružio ga Mihailu sa poniznošću izgnanika. Iznajmljena kuca u novom predgrađu na azijskoj strani Istambula bila je traljavo urađena i nedovršena, smeštena u vlažnu gomilu napuštenog građevinskog materijala i okružena nedovršenim ulicama, tržnim centrima, bankomatima, benzinskim pumpama, kioscima brze hrane; sve je bilo prazno, sve je lepo odlazilo do đavola dok su korumpirani građevinari, frustrirani stanari i nepokretna otomanska birokratija izravnavali račune u nekim arhaičnim sudovima za nerešive parnice u tom zagušljivom, bučnom, smrdljivom gradu zagušenom saobraćajem i neprebrojivom populacijom od šesnaest miliona duša, za šta Jevgenij nikada nije umoran da ponovi kako je to četiri puta više od duša koje nastanjuju čitavu njegovu voljenu Gruziju. Jedini čaroban trenutak nastupi u suton, kada se prijatelji okupe, sede i piju raki na balkonu ispod ogromnog turskog neba, udišu neverovatan miris limuna i jasmina koji nekako prevlada smrad nedovršenog drenažnog sistema, dok Tinatin podseća svog muža, kao i stotinu puta do sada, da je ono isto Crno more tamo, a Mingrelija je odmah preko granice... čak i ako je granica osam stotina ogromnih milja daleko, putevi do nje neprohodni u vreme pobune Kurda, a pobuna Kurda je norma. Tinatin je kuvala mingrelijsku hranu, Mihail je puštao mingrelijsku muziku na starom gramofonu koji je radio na sedamdeset osam okretaja, trpezarijski sto je bio zatrpan požutelim gruzijskim novinama. Mihail je nosio pištolj na opasaču ispod nabudženog prsluka, i još jedan manji na vrhu čizme. „BMV” motocikl, deca i kćerke, svi su otišli - svi osim Zoje i njenog malog sina Pavla. Hoban se misteriozno kretao. Čas je bio u Beču. Čas u Odesi. Čas u Liverpulu.
Jednog popodneva vratio se nenajvljeno i odveo Jevgenija u ulicu, gde su ih videli kako se šetaju gore-dole delom nedovršenog trotoara sa sakoima preko ramena, Jevgenij je sagnuo glavu kao zatvorenik kakav je i bio, a mali Pavle se vukao za njima kao pogrebnikova mazga. Zoja je bila žena koja čeka, a čekala je Olivera. Čekala ga je očima i malaksalim, punim telom, dok se podsmehivala novoj super-materijalističkoj Rusiji, recitovala detalje poslednje velikoprodajne pljačke državne imovine, imena milijardera koji su to postali preko noći i žalila se na lodos, turski južni vetar koji joj je zadavao glavobolju svakog puta kada nije želela nešto da uradi. Ponekad bi joj Tinatin rekla da nađe sebi neku zanimaciju, da se brine o Pavlu, da ode u šetnju. Ona bi poslušala, a zatim se vratila kući da čeka i uzdiše zbog lodosa. - Postaću Nataša - izjavila je jednom, u tišini koju je sama stvorila. - Šta je Nataša? - Oliver je upitao Tinatin. - Ruska prostitutka - Tinatin je umorno odgovorila. - Nataša je ime koje su Turci nadenuli našim kurvama. - Tigar mi kaže da smo ponovo u poslu, biznis - Oliver je rekao Jevgeniju, izabravši trenutak kada je Zoja bila u nedeljnoj poseti lokalnoj ruskoj vračari. Ta izjava je bacila Jevgenija u melanholiju. - Biznis - ponovio je teško. - Da, Pismonošo. Ponovo smo u biznisu. Oliver se sa nelagodom sećao kako mu je Nina jednom objasnila da je i na ruskom i na gruzijskom ova nevina engleska reč postala sinonim za prevaru. - Zašto se Jevgenij ne vrati u Gruziju i živi tamo? - upitao je Tinatin koja je, pod Zojinim pogledom, punila pečene patlidžane ljutim sosom od rakova koji su nekada bili Jevgenijevo omiljeno jelo. - Jevgenij pripada prošlosti, Olivere - odgovorila je. - Oni koji su ostali u Tbilisiju ne žele da dele svoju moć sa jednim starcem iz Moskve koji je izgubio svoje prijatelje. - Mislio sam na Vitlejem. - Jevgenij je previše toga obećao Vitlejemu. Ako ne stigne u zlatnoj kočiji, neće biti dobrodošao. - Hoban će mu je napraviti - Zoja je predvidela, držeći ruku na čelu da zadrži efekte lodosa. - Mesingam će biti kočijaš. Hoban, pomislio je Oliver. Više nije Aliks. Hoban, moj muž. - Ovde takođe imamo ruski bršljen - Zoja je pokazala ka dugačkom
prozoru. - Vrlo je strastven. Raste prebrzo, ne postiže ništa, a zatim umire, ima beli cvet. Miris je neuhvatljiv. - Oh - reče Oliver. Njegov hotel bio je veliki, zapadnjački i anoniman. Bila je ponoč treće noći kada je začuo kucanje na vratima. Poslali su kurvu, pomislio je, setivši se preterano prijateljskog osmeha mlaog portira. Ali, to je bila Zoja, što ga i nije toliko iznenadilo koliko bi trebalo. Ušla je, ali nije sela. Soba je bila mala i preterano osvetljena. Stajali su licem u lice pored kreveta, trepćući pod jakim svetlom sa plafona. - Nemoj da obaviš ovu trgovinu sa mnojim ocem - rekla mu je. - Zašto? - To je protiv života. Gore je od krvi. To je greh. - Kako znaš? - Poznajem Hobana. Poznajem tvog oca. Oni mogu da poseduju, ali ne mogu da vole, čak ni svoju decu. I ti ih takođe znaš, Olivere. Ako im ne pobegnemo, bićemo mrtvi kao i oni. Jevgenijev san je raj. Onaj ko mu obeća novac da kupi raj, može da mu naređuje. Hoban obećava. Nije bilo jasno ko je prvi počeo. Možda su oboje bili inicijatori, jer su im se ruke sudarile i morali su ih preusmeriti pre no što se zagrle, a na krevetu su se borili dok oboje nisu ostali nagi, a zatim su uzeli jedno drugo dok oboje nisu bili zadovoljeni. - Moraš da oživiš ono što je mrtvo u tebi - rekla mu je ozbiljno dok se oblačila. - Uskoro će biti kasno. Možeš da vodiš ljubav sa mnom kada god to želiš. Tebi to nije važno. A meni je sve. Ja nisam Nataša. - Šta je gore od krvi? - upitao je, zadržavši njenu ruku. - Kakav to greh ja činim? Poljubila ga je tako nežno i tužno da je poželeo da ponovo započnu u miru. - Sa krvlju koju si sam uništio - odgovorila je, obuhvativši mu lice obema rukama. - Sa ovom novom trgovinom, uništićeš sebe i Pavla, i mnogu drugu decu, njihove majke i očeve. - Kakva trgovina? - Pitaj svog oca. Ja sam udata za Hobana. *** - Jevgenij se pregrupisao - reče Tigar sledeće večeri sa odobravanjem.
Pretrpeo je neuspeh, a sada se oporavio. Rendi mu je udahnuo novi život. Uz Hobanovu pomoć. Oliver je mogao da vidi Jevgenija spremnog za borbu kako gleda preko doline u svetla, sa tragovima suza koje su se sjurile niz njegove naborane obraze. Miris Zoje još je bio na njemu. Mogao je da ga oseti kroz košulju. - Još sanja o svom finom vinu, radovaće te da čuješ. Tražim neke knjige o vinogradarstvu za njega. Možeš da ih poneseš kada sledećeg puta budeš putovao. - U kakav posao je iznenada ušao? - Prevoz. Rendi i Aliks su ga nagovorili da obnovi svoje stare pomorske kontakte, potegne neka obećanja. - Prevoz čega? Odmahnuo je rukom. Na isti način kao kada odbija puding u restoranu. - Čitavog spektra. Šta god je na pravom mestu pravog dana po pravoj ceni. Fleksibilnost, to je njegova lozinka. To je brza trgovina, ubitačna, ali on joj je dorastao. Pod uslovom da ima pomoć. E, tu mi upadamo. - Kakvu pomoć? - Singlovi su olakšivači, Olivere - nagnuo je glavu na jednu stranu, a obrve je licememo pobožno podigao - zaboravljaš to, pa, mlad si. Mi idemo do maksimuma. Mi smo kreatori - uperio je kažiprst ka Svevišnjem. - Naš posao je da našim klijentima pružimo oruđe koje im je potrebno i da sačuvamo žetvu kada je donesu. Singlovi nisu stigli dotle gde jesu zato što su potkresivali krila klijentima. Mi idemo tamo gde se ostali plaše da trguju, Olivere. I izlazimo sa osmehom. Sa osećanjem dužnosti Oliver je dao sve od sebe da reflektuje entuzijazam svoga oca, nadajući se da će poverovati svojim rečima ako ih izgovori. - I kladim se da ima neke adute, znam da ima - rekao je. - Naravno da ima. On je car. - On je stari baron lopov. Moraće prvo da ga izvuku za noge. - Molim? Tigar je ustao od stola da bi uhvatio Olivera za ruku. - Upozoravam te da ne koristiš takve reči, hvala lepo, Olivere. Naša uloga je osetljiva i biće potrebno da pazimo šta pričamo. Jasno? - Apsolutno. Izvini. To je bila samo glupava fraza. - Ako braća zarađuju onoliko novca koliko Rendi i Aliks pričaju, želeće
čitav naš paket: kasina, noćne klubove, jednan ili dva lanca hotela, seoski turizam, sve ono u čemu smo najbolji. Jevgenij još jednom insistira na potpunoj poverljivosti, a pošto i ја slično razmišljam, nemam problema da mu ugodim. Vratio se svom stolu. - Želim da isporučiš ovaj koverat njemu lično. I odnesi bocu viskija iz trezora sa mojim pozdravima. Uzmi dve. Jednu za Aliksa. - Oče. - Sine. - Moram da znam sa čime radimo. - Sa finansijama. - Odakle potiču? - Iz našeg sopstvenog znoja i suza. Naše intuicije, našeg talenta, naše fleksibilnosti. Naše zasluge. - Šta dolazi posle krvi? Šta je gore? Tigrove tanke usne suzile su se u belu brazdu. - Radoznalost je gora, hvala lepo, Olivere. Dokono, nezrelo, neobavešteno, samozadovoljno, neopravdano, moralističko donošenje problema. Da li je Adam bio prvi čovek? Ne znam. Da li je Hrist rođen na Božić? Ne znam. U biznisu, igramo se životom kakvog ga zateknemo. A ne onako kako nam je pruženo sa dečjeg trona liberalnih novina. *** Oliver i Jevgenij sedeli su na balkonu i pili kuve Vitlejem. Tinatin je bila u Lenjingradu i brinula se o svojoj ojađenoj kćerki. Hoban je bio u Beču, Zoja i Pavle su bili sa njim. Mihail je doneo tvrdo kuvana jaja i usoljenu ribu. - Još uvek učiš jezik bogova, Pismonošo? - Učim, učim - Oliver je neiskreno odgovorio, plašeći se da će prouzrokovati starčevo razočarenje i obećao je sebi da će nazvati onog groznog konjičkog oficira čim se vrati u London. Jevgenij je prihvatio Tigrovo pismo i neotvoreno ga predao Mihailu. U hodniku, prtljag i kutije bili su nagomilani do plafona. Pronašli su novu kuću, kako je Jevgenij objasnio, tonom kao da se povinuje nekom autoritetu. Negde
gde je pogodnije za buduće potrebe. - Hoćeš li kupiti novi motocikl? - upitao je Oliver, nadajući se veselijem tonu. - Јеl’ želiš da to kupim? - Ali, moraš! - Onda ću da kupim novi motocikl. Možda ću uzeti šest njih. I tada, na Oliverov užas, zaplakao je, plakao je dugo i tiho u stisnute pesnice. Užasno je što nisi kukavica, pisala je Zoja u pismu koje ga je čekalo u hotelu. Ništa ne može da te slomi. Ubičeš nas svojom učtivošću. Nemoj da se zavaravaš da ne možeš da saznaš istinu. *** Bilo je veče pred Božičnu zabavu kod Singlovih. U Trgovačkoj sobi sve što je pokretno bilo je pdgurnuto uza zid. Moderna muzika, koje se Tigar u neko drugo doba godine gnušao, samo što nije zatreštala sa stereo zvučnika, najbolji šampanjac je tekao, bilo je jastoga u piramidama, guščije džigerice i kofa od pet kilograma imperijal kavijara koji je, sudeći po zanimljivom govoru Rendija Mesingama, „neformalno donet” od strane klijenata Kuće Singl „sa broda za Kaspijsko jezero” gde devičanska jesetra drži prekrštene noge da bi proizvela ova ukusna jajašca za nas”. Trgovci su otpozdravili, i Tigar sa njima, ispravljajući kravatu. Popeo se na govornicu da održi svoj godišnji živahan govor. Singl, rekao je svojoj uzbuđenoj publici, danas je na jačoj poziciji nego ikada u svojoj istoriji. Muzika je započela, a prvi kandidati za terevenku prišli su stolu da se posluže kašikom iz kofe. Oliver se diskretno popeo bočnim stepeništem, prošao Svoje pravno odeljenje, dok nije stigao do partnerskog trezora za koji su samo on i Tigar posedovali kombinaciju. Dvadeset minuta kasnije ponovo se vratio, žaleći se na mučninu u stomaku. Ali mučnina je bila stvarna, mada je stomak bio poslednji deo tela zahvaćen njom. To je bila mučnina zbog ostvarene noćne more. Od suma toliko velikih, toliko iznenadnih, toliko brzo sakrivenih da mogu da imaju samo jedan izvor. Iz Marbele, dvadeset dva miliona dolara. Iz Marseja, trideset pet. Iz Liverpula, stotinu sedam miliona funti. Iz Gdanjska,
Hamburga, Roterdama, stotinu osamdeset miliona dolara gotovine čeka ljubaznu Singlovu uslugu pranja. *** - Da li voliš svog oca, Pismonošo? Bilo je povečerje, vreme za filozofiju u dnevnoj sobi novoizabrane vile od dvadeset miliona dolara na evropskoj obali Bosfora gde su se braća preselila. Predivan karelka nameštaj Katarine Velike... iste dragocene komode boje starog zlata, ugaoni ormari, trpezarijski sto i stolice koji su u doba Oliverove nevinosti krasili vilu izvan Moskve, stajao je u prizemlju čekajući da bude smešten. Ruski snežni pejzaži sa sankama koje vuku konji čekali su na red da budu postavljeni na sveže okrečene zidove. A u salonu stajao je najlepši, sjajni ,,BMV” motocikl koji je koštao čitavo bogatstvo. - Uzjaši ga, Pismonošo! Uzjaši ga! Ali, Oliver iz nekog razloga nije osećao potrebu. Kao ni Jevgenij. Vlažan neobičan sneg ležao je na bašti koja se prostirala niz brdo. Na moreuzu, tovarni brodovi, trajekti i putničke barže susretale su se u stalnom duelu. Da, volim svog oca, Oliver je nejasno uveravao Jevgenija. Zoja je stajala na francuskom prozoru, terajući Pavla da zaspi na njenom ramenu. Tinatin je potpalila kaljevu peć i zamišljeno sela pored nje u stolicu za ljuljanje. Hoban je ponovo bio u Beču, otvarao je novu kancelariju. Zvaće se Trans-Finans. Mihail je kleknuo pored Jevgenijevog ramena. Pustio je bradu. - Da li te zasmejava, tvoj otac? - Kada stvari idu dobro i kada je srećan... da, Tigar može da me nasmeje. Pavle je plakao, a Zoja ga je tešila, lupkajući ga rukom po golim leđima unutar majice. - Da li poludiš od njega, Pismonošo? - Misli u američkom smislu lud - objasnila je Zoja. Hoban je na neki način lud. Besan. - Ponekad me razbesni - priznao je Oliver, ne shvatajući kuda ovo propitivanje vodi. - Ali i ja njega razbesnim. - Kako ga razbesniš, Pismonošo? - Pa, ja baš i nisam ‘rols-rojs’ sin kojeg je želeo, zar ne? On je sve vreme ljut na mene, samo to ne zna.
- Daj mu ovo. Biće srećan. - Posegnuvši unutar crnog kaputa, Jevgenij je izvukao koverat i pružio ga Mihailu, koji ga je bez reči dodao Oliveru. Oliver je zadržao dah. Sada, pomislio je. Hajde. - O čemu je reč? - upitao je. Morao je da ponovi svoje pitanje. - Pismo koje si mi upravo dao... šta je u njemu? Počinjem da se brinem da će me zaustaviti na carini ili tako nešto. Mora da je ovo rekao glasnije no što je nameravao, jer je Zoja okrenula glavu, a Mihailove oštre tamne oči već su bile uprte u njega. - Ne znam ništa o vašoj novoj operaciji. Ja sam pravnik. To je sve što sam... čovek od zakona. - Zakon? - ponovio je Jevgenij podigavši glas ljutit i iznenađen. - Šta je zakonito? Kako to da si od zakona, molim te? Oliver je čovek od zakona! Jedini si među nama, rekao bih. Oliver je pogledao postrance, namera mu je bila da pogleda Zoju, ali ona je nestala i sada je Tinatin uspavljivala Pavla. - Tigar kaže da si u opštoj trgovini - zapetljao se. - Šta to znači? On kaže da praviš velike profite. Kako? Uvešće te u industriju dokolice. I sve za šest meseci. Kako? Pri svetlosti lampe za čitanje pored sebe, Jevgenijevo lice činilo se starijim od planinskih vrleti Vitlejema. - Da li lažeš svog oca, Pismonošo? - Samo u sitnicama. Da ga zaštitim. Kao što svi lažemo. - Taj čovek ne treba da laže svog sina. Da li ja tebe lažem? - Ne. - Vrati se u London, Pismonošo. Ostani na strani zakona. Odnesi pismo svom ocu. Reci mu da mu je stari Rus poručio da je budala. Zoja ga je naga čekala u njegovom hotelskom krevetu. Donela je poklone za njega u malim paketima obavijenim smeđom hartijom: ikonu koju je njena majka Tinatin potajno nosila na dane svetaca sve vreme komunizma; mirišljavu sveću; fotografiju njenog oca u pomorskoj uniformi; pesme nekog gruzijskog pesnika kojeg je volela. Njegovo ime bilo je Kuta Bemlava i bio je Mingrel koji je pisao na gruzijskom, njena omiljena kombinacija. Stavio joj je prst na usta kao znak da ućuti, a ona ga je svukla. Oliverova želja za njom prešla je u zavisnost. Bio je doveden do tačke pucanja. Ali naterao je sebe da se odvoji od nje. - Ako ću da izdam svog oca, ti moraš da izdaš svog oca i svog muža - rekao je pažljivo. - Čime to trguje Jevgenij?
Okrenula mu je leđa. - Sve same loše stvari. - Koja je najgora? - Sve. - Navedi mi jednu najgoru stvar? Goru od ostalih. Šta donosi sav taj novac? Milione i milione dolara? Okrenula se prema njemu i zarobila ga svojim butinama. Privila se uz njega očajničkom silinom, kao da će moći da ga ućutka ako ga primi u sebe. - On se smeje - rekla je, teško dišući. - Ko? - Hoban - još jače se privila. - Zašto se Hoban smeje? Čemu? - ‘To je za Jevgenija’‚ kaže. ‘Gajićemo novu lozu za Jevgenija. Gradimo mu beli put do Vitlejema.’ - Beli put od čega? - Oliver je bez daha insistirao. - Od praha. - Od čega je taj prah ? Viknula je, dovoljno glasno da čuje pola hotela: - Iz Avganistana je! Iz Kazahstana! Iz Kirhizije! Hoban je to ugovorio! Prave novu trgovinu. Preko Rusije sa istoka. Zagrcnuvši se, ponizno je zaplakala od sramote pošto ga je očajnički napala. *** Реm Hosli, Tigrova ledena devica, sedela je za svojim radnim stolom u obliku polumeseca iza uramljenih fotografija svoja tri boksera, Šadrak, Mešak i Abednego, i crvenog telefona koji ju je direktno povezivao sa Svemoćnim. Jutro je, sledeći dan. Oliver nije spavao. Ležeći širom otvorenih očiju na krevetu u Čelsi Harboru, neuspešno je pokušavao da uveri sebe da je još uvek u Zojinim rukama, da nikada u svom životu nije sedeo u sobi za ispitivanje na Hitrou, pričajući uniformisanom cariniku stvari koje do tada ni sebi nije rekao. Sada, stojeći u velikom predsoblju Tigrovih prostorija, spopala ga je visinska bolest, gubitak govora, seksualno kajanje i mamurluk. Stegao je Jevgenijev koverat prvo levom, a zatim desnom rukom. Prebacivao se sa noge na nogu i pročišćavao grlo kao neki idiot. Žmarci su mu se peli i
spuštali niz kičmu. Kada je progovorio njemu samom je zvučalo kao da je najgori glumac na svetu. Svaki čas je Pem Hosli mogla da prekine tu predstavu samo zato što nije verodostojna. - Kada bi samo ovo mogla da daš Tigru, Pem! Jevgenij Orlov me je zamolio da mu ovo lično predam, ali računam da si i ti dovoljno lična. Okej, Pem? Okej? I zaista bi i bilo okej da uvek šarmantan Rendi Mesingam, koji se tek vratio iz Beča, nije izabrao taj trenutak da se pojavi na svojim vratima. - Ako je Jevgenij rekao lično, onda to mora biti lično, Oli - otezao je. - Takva su pravila igre, bojim se - pokazao je glavom ka fatalnim vratima na kojima su stajale vedžvud trake - Pa, to je samo tvoj otac, zaboga. Da sam na tvom mestu zalupao bih na vrata i uleteo unutra. Ignorišući ovaj neželjen savet, Oliver se zavalio u dvadeset hvata duboku belu kožnu sofu. Reljefni znak S & S na fotelji pravio mu je žig na leđima kad god bi se naslonio. Mesingam je i dalje stajao na svojim vratima. Glava Pem Hosli izgubila se iza njenih boksera i pregrada. Njena proseda kosa podsetila je Olivera na Broka. Stavivši koverat na srce, počeo je sa dubokom analizom zahvalnica svom ocu. Pohvalnice sa koledža za koje niko nikada nije čuo. Tigar sa perikom i ogrtačem kako se rukuje sa nekim užasnim plemićem. Tigar u glupavoj odeći doktora ko-zna-čega, kako drži zlatnu izgraviranu pločicu. Tigar u sumnjivo savršenoj odeći za kriket, kako se mahanjem prastarog štapa zahvaljuje gledaocima koji se nisu videli. Tigar u polo maniru, kako prima srebrni pehar od nekog kneščića sa turbanom. Tigar na konferenciji Trećeg sveta, kako uživa da ga fotografišu dok se rukuje sa narkomagnatom iz Srednje Amerike. Tigar kako rame uz rame stoji sa velikima na neformalnom nemačkom samitu pored jezera za senilne nedodirljive. Jednog dana biću ti tužilac, počeću posao od datuma tvog rođenja. - Gospodin Tigar će vas primiti sada, gospodine Olivere. Oliver je ustao bez daha sa mekane sofe duboke dvadeset hvata gde je upao u sanjarenje. Jevgenijev koverat bio je vlažan u njegovim rukama. Zakucao je na dupla vedžvud vrata, moleći se da Tigar nije čuo. Užasno poznat glas pozvao je „Napred” i osetio je da u njemu raste ljubav kao stari otrov. Spustio je ramena i prebacio težinu na kukove u rutinskom nastojanju da smanji svoju visinu.
- Pobogu, mladiću, da li znaš koliko košta na sat kada sediš tamo? - Jevgenij me je zamolio da ti ovo lično dam, oče. - Jel'da? Lepo od njega - nije toliko prihvatio koverat koliko ga je štipkao iz Oliverove ruke u istom trenutku kada je Oliver začuo u glavi, odbijajući da ga prihvati, Brokov glas: Hvala, Olivere, ali ja ne poznajem tako dobro braću Orlov kao ti. Zato predlažem da, mada je primamljivo, ostavimo koverat ovakav kakav jeste, ceo i netaknut. Jer se plašim da je ovde u pitanju naš staromodni biblijski test lojalnosti. - Ima i poruku za tebe - Oliver je rekao ocu, ne Broku. - Poruku? Kakvu poruku? - uzevši veliki srebrni nož za papir - Dao si mi poruku. - Usmenu poruku. Bojim se da nije baš naročito učtiva. Rekao mi je da ti kažem, jedan stari Rus ti poručuje da si budala. To je bilo prvi put da ga čujem da sebe naziva Rusom. Obično je Gruzijac - pokušavao je da ublaži udarac. Tigar nije skidao osmeh sa lica. Glas mu je izgledao bogatiji potpomognut dodatnom kapi melema dok je pravio opasan rez, izvadio list hartije i otvorio ga. - Ali, dragi momče, on je tako u pravu, naravno da sam budala!... Prokleta budala... Niko drugi mu neće dati uslove koje mu mi pružamo... Ne volim ništa više od čoveka koji misli da me zapravo pljačka... Neće otići da radi sa nekim drugim, zar ne? Šta? Šta? Tigar je presavio list papira, stavio ga u koverat i bacio koverat na mesto gde mu stoji pošta. Da li ga je pročitao? Teško. Ali, Tigar retko čita bilo šta ovih dana. Naoružao se širokom vizijom proroka. - Očekivao sam da se čujemo još sinoć, Olivere. Gde si bio, ako smem da pitam? Oliverove moždane ćelije grozničavo su radile. Moj prokleti avion je kasnio!.. ali avion je došao na vreme... Nisam mogao da dobijem taksi!... ali bilo je taksija na gomile. Čuo je Brokov glas: kaži mu da si sreo jednu devojku. - Znaš, mislio sam da te nazovem, ali pomislio sam da svratim da vidim Ninu - slagao je, zarumenio se i protrljao nos. - Je li tako? Nina, a? Unuka starog Jevgenija koja je jednom uklonjena, ili šta god je bilo sa njom. - Samo, nije joj bilo dobro. Ima taj grip. - Još ti se sviđa, zar ne? - Pa, prilično, u stvari, da.
- Nisi izgubio od svog karaktera? - Ne, nimalo, upravo suprotno. - Dobro. Olivere. - Nekako su se zatekli ruku pod ruku posmatrajući grad sa velikog prozora. - Jutros sam imao sreće. - Drago mi je. - I to prilično. Sreće u smislu da dobri ljudi stvaraju svoju sreću. Razumeš? - Naravno. Čestitam. - Napoleon, kada je razgovarao sa nekim kandidatom, pitao bi svoje mlade oficire... - ‘Da li ste srećni?’ - Oliver je nastavio njegovu misao. - Upravo tako. Ovo parče papira koje si mi upravo doneo jeste potvrda da sam zaradio deset miliona funti. - Divno. - Još bolje. Briljantno. Fantastično. - Oslobođeno poreza. Of-šor. Na dohvat ruke. Nećemo da maltretiramo Poresko. Stisak je postao jači. Oliverova ruka je bila malaksala. Tigrova nemirna i jaka. - Odlučio sam da to podelim. Razumeš? - Ne baš. Malo sam spor od jutros. Ponovo se iscrpljuješ, zar ne? Oliver se usiljeno smeškao. - Pet cigli za mene, za crne dane koje nadam se neću videti. Pet cigli za naše prvorođeno unuče. Šta kažeš na to? - Neverovatno. Izuzetno sam ti zahvalan. Hvala. - Da li si zadovoljan? - Izuzetno. - Ni upola kao što ću ja biti kada dođe taj veliki dan. Samo zapamti. Tvoje prvo dete, pet miliona funti. Sređena stvar. Hoćeš li zapamtiti? - Naravno. Hvala. Stvarno ti hvala. - Ne radim to da bi mi ti bio zahvalan, Olivere. Već da stavim treće S na Singl & Singl. - Tako je. Sjajno. Treće S. Odlično. - Pažljivo je izvukao svoju ruku i osetio kako se krv ponovo vraća u nju. - Nina je dobra devojka. Proverio sam je. Majka joj je kurva, što nikada
nije loše ako tražiš malo sporta u krevetu. Sitna aristokratija sa očeve strane, malo su ekscentrični, ali nije ništa strašno, zdravi braća i sestre. Nemaju ni prebijene pare, ali' sa pet miliona za naše prvorođeno, ko bi brojao? Neću ti stajati na putu. - Super. Imaću to na umu. - Ali, nemoj da joj kažeš. O novcu. Moglo bi da utiče na njen cilj. Kada taj dan dođe, neka sama sazna. Tako ćeš znati da joj je srce na pravom mestu. - Dobro si se setio. Hvala ponovo. - Reci mi, mladiću - reče poverljivo i stavi ruku na Oliverovu - Koliki ti je prosek ovih dana? - Prosek? - ponovio je Oliver, zbunjen. Prevrtao je po glavi pokušavajući da se seti vrednosti obrta, visine ostvarenog učešća u profitu, neto i bruto. - Sa Ninom. Koliko puta? Dva puta noću i jednom ujutru? - Oh, bože - zlobno se nasmešio oteravši čuperak sa lica - Bojim se da smo izgubili pojam. - Dobro momče. Odlično. To nam je u krvi.
POGLAVLJE 10. U turobnoj sobi u potkrovlju u koju se Oliver preselio nakon što je popio čaj u bašti sa Brokom, i gde je ostao sam od tada izuzev nekoliko dobro izvedenih prekida od strane članova tima da bi se uverili u njegovo zdravlje, nalazio se jedan krevet sa gvozdenim postoljem, sto od borovine na kojem se nalazila lampa sa abažurom od pergamenta, i užasno kupatilo sa dečjim nalepnicama na ogledalu koje je Oliver u svojoj dokonosti neuspešno pokušao da skine. Bilo je i priključaka za telefon, ali zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da ga imaju. Ljudi su mu ponudili hranu i društvo, ali odbio je i jedno i drugo. Članovi tima zauzimali su sobe sa obe njegove strane: Brokovo nepoverenje prema Oliveru bilo je potpuno isto kao i naklonost. Približavala se ponoć i Oliver, posle mnogih šetnji po sobi, koje su uključivale i neuspešnu potragu za bocom viskija koju je sakrio među košulje jutros kada se pakovao, Oliver se još jednom sagnuo u položaj zatvorenika na krevetu, opuštene čupave glave nad rukama koje su upetljavale balon od četrdeset pet inča. Na sebi je imao peškir i skupe čarape od ponoćno plave svile. Tigar mu je poklonio trideset pari pošto što je video da nosi jednu plavu vunenu čarapu, a drugu pamučnu. Baloni su bili Oliverov spas od ludila, a Brerli mu je bio mentor. Kada ništa drugo u životu nije mogao da reši, postavio bi kutiju balona pred noge i setio se Brerlijeve umetnosti modeliranja, kako naduvati i zaplesti, kako razlikovati dobar od lošeg balona. Kada mu se brak raspadao sedeo bi po čitavu noć gledajući Brerlijeve demonstracione video kasete, a Hederina suzna prekorevanja nisu mogla da dopru do njega. U jedan ujutru si na konju, osim ako ne napraviš nespretan potez, upozorio je Вrок. I hoću da ponovo izgledaš kao gospodin. Koristeći svetlost sa potkrovnog prozora bez zavesa, Oliver je je malo ispumpao balon i odvojio nekoliko inča da oformi glavu pre no što je shvatio
da nije odlučio koju životinju namerava da napravi. Okrenuo je balon, izmerio je širinu šake, zatim ponovo okrenuo i otkrio da mu se dlanovi znoje. Odložio je balon, pažljivo obrisao ruke maramicom, a zatim ih umočio u kutiju praška cink-stearata koja je stajala pored njega na jorganu (cink-stearat da prsti budu glatki, a ne klizavi, Brerli nikada nije išao bez njega), a zatim je pipao pod krevetom da bi našao balon koji je prethodno naduvao. Spojivši dva balona, podigao ih je prema prozoru da bi video njihov oblik na noćnom nebu, izabrao mesto i zavrnuo balon. Balon je pukao, ali Oliver, mada je u normalnim okolnostima smatrao sebe odgovornim za svaku prirodnu i neprirodnu nesreću, nije prekoreo sebe. Nije postojao mađioničar na zemlji, uverio ga je Brerli, koji bi mogao da otera baksuz balonom, i Oliver je verovao u to. Dobio si škart robu, ili im se nije svidelo vreme, i bez obzira ko si, mogao si da budeš i sam Brerli, eksplodiraće ti u lice kao petarde i pre no što se osvestiš obrazi će ti biti rasečeni malim žiletima, oči će ti curiti, a lice će ti biti kao da si glavom pao u koprive. A ako si Oliver, sve što bi dobio bio bi osmeh svog heroja i Rokov avion u jednom pravcu da te spasi od fijaska: E pa, to je jedan način da rasturiš balon... Vratiće taj balon sutra u prodavnicu, zar ne? Začulo se kucanje na vratima, i glazgovski akcenat Agi podigao ga je na noge sa osećanjem krivice, jer je u jednoj od svojih glava brinuo o Karmen: da li je već u Nortamptonu?... kako joj je ranica na obrvi?... da li na mene misli često kao i ja na nju? A u drugoj glavi: Tigre, gde si? Da li si gladan? Da li si umoran? Ali pošto Oliverova zabrinutost nikada nije bila samo za jednu stvar, i nikada nije naučio veštinu posvećivanja svakoj stvari posebno, brinuo je i za Jevgenija, Mihaila, Tinatina i Zoju i da li ona zna da je udata za ubicu. Plašio se da zna. - Da li je to bio pucanj iz pištolja koji smo čuli dole, Olivere? Agi je snebivljivo pitala kroz vrata. Oliver je primitivno zabrundao, što je bilo delom potvrđivanje, a delom nelagodnost, te je zglobom protrljao nos. - Doneli smo ti tvoje moderno odelo, ispeglano i spremno za oblačenje. Mogu li da ti ga dam, molim? Upalio je svetlo, učvrstio peškir oko struka i otvorio vrata. Nosila je crnu trenerku i patike, a kosu je učvrstila u strogu punđu. Uzeo je odelo od nje i spremao se da ponovo zatvori vrata, ali ona je zajedljivo i užasnuto gledala iza njega prema krevetu. - Olivere, kakva je, do đavola, ona stvar? Mislim,
treba li da to da vidim? Jesi li otkrio novi porok ili tako nešto? Okrenuo se prateći njen pogled. - To je polovina žirafe glupavo je priznao. - Onaj kraj koji nije pukao. Bila je zgranuta i u neverici. Da bi je smirio postavio je na krevet i završio žirafu i, zato što je insistirala, i pticu i miša. Želela je da zna koliko dugo će da traju i da li bi napravio još jedan za njenu četverogodišnju nećaku u Pesliju? Neprestano je pričala i divila se i u pravi čas otkrila svoje dobre namere. Niko nije mogao da bude bolji prema njemu, ili prigodnije obučen dok je čekao da ga obese. - Komarac je sazvao ratnu zabavu za dvadeset minuta, u slučaju da ima novih događaja - rekla je. - Da li su to „Siti” cipele koje ćeš da nosiš, Olivere? - Dobre su i ove. - Ne za Komarca, nisu. Ubio bi me. Pogledi su im se sreli... njen zato što su članovi tima imali naređenje da se sprijatelje s njim, a Oliverov zato što, kao i obično kada ga gleda neka lepa devojka, odmah zamišlja doživotnu vezu. *** Taksijem su ga odvezli u Park Lejn. Tambi je vozio, a Derek mu je tobože platio. Derek i još jedan mladić izašli su sa njim u Kurzon Strit (verovatno da ne bi pomislio na bežanje) рге no što su mu poželeli laku noć i pratili ga sledećih pedesetak metara. Ovo se dešava kada umrem, pomislio je Oliver. Čitav život mi je u glavi, ispred mene su dvokrilna crna vrata i gomila dece u crnom koja me guraju napred još sa druge strane ulice. Poželeo je da je ponovo kod kuće kod gospođe Votmor i gleda televiziju do kasno sa Semijem. - Nije bilo dolazaka ni odlazaka od zatvaranja igre u petak i nije bilo izlaznih telefonskih poziva - Brok je rekao na brifingu. - U Trgovačkoj Sobi ima svetla, ali niko ne trguje. Ulazne pozive prima telefonska sekretarica, a poruka na njoj kaže da će se kancelarija otvoriti u osam sati ujutru u ponedeljak. Pretvaraju se da su u poslu, ali kako je Vinser mrtav, a Tigar u begu niko ni prstom da mrdne. - Gde je Mesingam?