- U Vašingtonu, ide za Njujork. Juče je nazvao. - A šta je sa Guptom? - zabrinuo se za Tigrovog indijskog slugu koji je stanovao u stanu u suterenu. - Porodica Gupta gleda televiziju do jedanaest, svetla se gase u pola dvanaest. To rade svako veče, pa i danas. Gupta i njegova žena spavaju u kotlarnici, njihovi sin i snaja u spavaćoj sobi, a deca u hodniku. U suterenu nema alarmnog sistema. Kada Gupta krene dole, zaključa čelična vrata i tu kaže zbogom svetu. Plakao je i odmahivao glavom čitav dan, ako je verovati našim posmatračima. Ima li još pitanja? Gupta, koji je voleo Tigra kao niko drugi, Oliver se sa tugom prisetio. Gupta, čija je tri brata uhvatila liverpulska policija pre stotinu godina, ali kako kaže legenda spasila ih je neustrašiva intervencija Svetog Tigra svih Singlova. Gupta koji je preklinjao samo da služi, plakao je i odmahivao glavom čitav dan. Hrabar mesec podigao se do dvadesetog sprata monstruoznog hotela kao da ga šiljak Menhetna vodi po nebu. Spuštala se puderasta izmaglica, polukiša, polurosa. Ulična svetla su prosula lepljiv sjaj na poznate zgrade: banku Rijada i Katara, Menadžment Steknite preimućstvo i herojsku radnjicu zvanu Tradicija koja je prodavala modele vojnika iz prastarih vremena. Oliver je imao običaj da zvrji pred tim izlogom dok je skupljao hrabrost da uđe u Kuću Singl. Popeo se uz pet kamenih stepenica, a kleo se da se njima više nikada neće popeti, potapšao džepove da bi našao ključ shvativši da ga sve vreme steže u ruci. Krenuo je napred, sa ključem u ruci ispred sebe. Isti stubovi. Iste mesingane table na kojima su navedene daleke ispostave Singl imperije: Singl Odmor, Antigva... Banka Singl & Cie... Singl Odmarališta, Monako... Singl Sunčana Dolina Velikog Kejmena... Singl Marseljo, Madrid... Singl Sibol Lov, Budimpešta... Singl Malanski, Petrograd... Singl Rinaldo Investicije, Milano... Oliver je mogao da izrecituje čitav tobožnji strani redosled vezanih očiju, a pogled mu je lutao preko svega, nigde se ne zaustavljajući. - Šta ako su promenili šifru? - upitao je Broka. - Ako jesu, mi smo je vratili. Sa ključem u ruci, Oliver je poslednji put pogledao uz i niz ulicu, i zamislio da vidi Tigra u svom crnom kaputu sa plišanim delovima na reverima kako ga šarmantno gleda sa svakih od nekoliko vrata. Jedan muškarac i jedna žena stajali su ljubeći se u senci nadstrešnice. Neki čovek
je ležao na pragu agencije za nekretnine. Ostavljam ti trojicu na ulici za nuždu, rekao je Brok. Nužda je značila neočekivani povratak Tigra u svoj kavez. Znojio se, čak i u očima. Nije trebalo da obučem taj prokleti prsluk. Njegovo odelo bilo je jedno od šest koje je Hejvord napravio za dan kada su mladog gospodara proglasili za mlađeg partnera. Došlo je sa desetak košulja šivenih po meri, i parom zlatnih dugmadi od Kartijea sa tigrom na jednoj strani, a mladuncem na drugoj, i sa kestenjastim sportskim modelom „mercedesa” sa kvadrofoničnim zvukom i TS na registracionim tablicama. Znojio se, te mu se pogled zamaglio, a ako ga prsluk nije vukao ka zemlji, onda je to bio ključ. Brava je popustila bez zvuka, odgurnuo je vrata koja su se otvorila pola metra i tu zaustavila. Napravio je velik korak napred, vrata su se zatvorila za njim i zavijajući duhovi pakla iskočili su da ga pozdrave. - Dobro jutro, gospodine Olivere! - Pet, portir koji je šaljivo salutirao. - Gospodin Tigar vas svuda traži, Olivere - Sara, recepcionerka, sa svoje kontrolne table. - Dao si joj jednu za doručak, je li, Oli momče? - Arči, „kokni” čudo od deteta Trgovačke Sobe, šalio se sa mladim gospodarom. - Nikada nisi napustio radnju - Brok je rekao Oliveru kada su seli da sačekaju mirnije vreme. - Nije po ‘gospelu, po Tigru’. Nikada nisi raskinuo svoje partnerstvo, nikada nisi ispario u vazduh. U inostranstvu si na studijama, stičeš strane kvalifikacije, sakupljaš kontakte. Dobijaš punu platu, sudeći po izveštajima kompanije. Plata za punopravne partnere prošle godine bila je pet miliona osam stotina hiljada. Tigar je podneo zahtev za povraćaj poreza za tri miliona bruto, što ti ostavlja par miliona sklonjenih na nekom ofšor računu. Čestitam. Takođe si poslao kući telegram za Božić, što je bilo lepo od tebe. Tigar ga je pročitao naglas. - Gde sam to bio? - Džakarta. Pomorsko pravo. - Ko veruje u te gluposti? - Svako ko želi da zadrži svoj posao. Bledo ulično svetlo filtriralo se kroz svetlarnmik iznad vrata. Čuveni pozlaćeni kavez stajao je otvoren da poveze uvažene goste na poslednji sprat. - Lift Singlovih ide gore i nikada se ne spušta! - finahsijski kolumnista je ulagujući se ovo napisao, posle ručka kod Ket. Tigar je dao da se taj članak urami i obesi pored kontrolnih dugmadi u liftu. Oliver je ignorisao lift i
krenuo stepeništem, koračajući lako, ne osećajući stopala na tepihu, pitajući se da li su uopšte tamo, dopustivši da mu prsti pronađu rukohvat od mahagonija, ali ne uhvativši ga jer je patina bila ponos gospođe Gupta. Došavši do polovine stepeništa uznemirio se. Trgovačka Soba bila je sa njegove leve strane iza dvokrilnih vrata koja su treskala kao kuhinjska vrata bistroa. Pažljivo ih je odgurnuo i zavirio unutra. Neonske sijalice bleštale su sa plafona. Nizovi kompjuterskih ekrana budno su treperili. Dejv, Fuong, Arči, Seli, Mufta, gde ste? - to sam ja, Veliki Oli, princ regent. Nije bilo odgovora. Preskočili su ogradu broda. Dobrodošli na Meri Selest (brod na kojem su u novembru 1872. godine misteriozno nestali putnici, dok je brod sa netaknutim tovarom nastavio da plovi, prim.prev.). Od stepeništa je vodio dugi hodnik administracionog odeljenja, dom zabranjenih sekretarica u strogim poslovnim odelima i trojice računovođa poznatih kao upisani dečaci zato što su obavljali prljavi posao koji je superbogataš od svoje radne snage i očekivao: kola, psi, kuće, konji, jahte, lože u Askotu, isplata neželjenih ljubavnika i sprovođenje tajnih pregovora sa nezainteresovanim slugama koji su otišli pod zemlju sa „rolsevima”, sandukom viskija i čiuvavama klijenata. Doajen upišanih dečaka bio je stari stidljivi džin po imenu Mortimer koji je živeo u Rikmansvortu i terevenčio do besvesti u svom groznom kvartu. Plus, ona jaše batlera, promrmljao bi uglom usana, ramenom dodirujući Olivera zbog veće prisnosti. Plus, otarasila se muževljevih Renoara i obesila reprodukcije zato što je matori sve više šlep. Plus, izbacila je njegovu decu iz oporuke i planira da dobije dozvolu za dvadeset proširenja kuće u njegovom ograđenom vrtu... Lagano se popevši sledećim nizom stepenika, Oliver je dovoljno dugo stajao na vratima direktorske konferencijske sale da bi u glavi stvorio sliku Tigra na svom prestolu na jednom kraju stola od ružinog drveta i Olivera na drugom, dok je Mesingam, šef sale, razdelio lažne račune ukoričene kožom rulji napuštenih lordova, svrgnutih vladinih ministara, urednika u Sitiju u svilenim košuljama, preplaćenih advokata i unajmljenih stranaca. Došao je do drugog poluodmorišta i pred sobom ugledao domarev sto na točkiće i donju polovinu ogledala u obliku ribljeg oka. Približavao se onome što je Mesingam, na zgražavanje činovnika, nazivao Osetljivo područje. - Postoji bela strana i crna strana - Oliver je rekao Broku u prostoriji gde su ga ispitivali na Hitrou. - Bela strana plaća rentu, crna strana počinje na
trećem spratu. - Na kojoj si onda ti strani, sine? - upitao je Brok. - Na obema. - Odgovorio je Oliver nakon dugog razmišljanja i od tada Brok je prestao da ga naziva sinom. Začuo je udarac i srce mu je sišlo u pete. Provalnik. Golubovi. Tigar. Srčani napad. Brže se popeo, pripremajući izjavu za neminovni susret: Oče, to sam ja. Oliver. Užasno mi je žao što kasnim četiri godine, ali sreo sam tu devojku i zapričali smo se i jedna stvar je vodila do druge, i uspavao sam se... O, zdravo, oče, izvini što ti dosađujem, ali, znaš, pekla me je savest, ili bar mislim da je to bila sa vest. Nije bilo sjajnog sveti a na putu za Damask ili nečeg sličnog, pa sam se jednostavno probudio na Hitrou posle prilično opterećujućeg putovanja sa kratkim zadržavanjima kod najvećih klijenata i odlučio sam da je vreme da prijavim nešto švercovane robe koju sam sakupio u glavi... Oče!...Sjajno!... Drago mi je što te vidim!... slučajno sam prolazio, pa rekoh da svratim... Samo, znaš, čuo sam za sirotog starog Alfija Vinsera, i jednostavno nisam mogao a da se ne pitam kako si ti... Oh, oče, vidi, mnogo ti hvala za onih pet miliona za Karmen. Ona je previše mala da bi ti se sama zahvalila, ali Heder i ja zaista cenimo taj gest... Oh, uzgred budi rečeno, oče, Net Вrок kaže da ako si kojim slučajem u bekstvu on bi ti bio vrlo zahvalan da mu pružiš mogućnost dogovora. Izgleda da te je jednom sreo u Liverpulu i bio je u mogućnosti da se divi tvojim veštinama iz prve ruke... Pa, druga stvar, oče, ako se slažeš, došao sam da te prošvercujem u sigurnost. Ne, ne, ne, ja sam ti prijatelj! Mislim, istina je da sam te izdao, ali to je bila neophodna operacija. Duboko u sebi ja sam ti još uvek izuzetno lojalan... Stajao je pred vratima, beskorisno proučavajući tablu sa brojevima koji su kontrolisali bravu. Hitna pomoć je zavijala na Saut Odli Stritu, ali po buci koju su pravili, čovek bi rekao da se penju uz stepenice. Policijska kola išla su za njima, a zatim i vatrogasci. Sjajno, pomislio je, vatra je baš ono što mi
je potrebno. - Ono sa čime ovde imamo posla, gospodo, jeste ono što ja zovem obrtna kombinacija - savetnik za obezbeđenje stroga lica objašnjavao je iznemoglim glasom bivšeg policajca nevoljno okupljenim višim rukovodiocima, od kojih je jedan bio i Oliver. - Naše prve četiri cifre su konstantne i svi znamo koje su - Zaista znamo. One su 1-9-3-6, blagoslovena godina rođenja našeg gospodara Tigra. - Naše poslednje dve cifre su ono što zovemo valjak, i dobijaju se oduzimanjem datuma od broja pedeset. Tako, ako je danas trinaesti u mesecu, što su me moji špijuni obavestili da je tačno, ha-ha, ukucavam brojke tri sedam ovako. Ako je datum prvi u mesecu, onda ukucavam brojke četiri devet ovako. Da li smo to shvatili, gospodo? Svestan sam da se obraćam natprosečnim i strašno zauzetim ljudima ovog jutra, zato vas neću zadržati više no što treba. Nema pitanja? Hvala vam, gospodo, možete da zapalite, ha-ha. Sa nesmotrenošću koja ga je iznenadila, Oliver je ukucao Tigrovu godinu rođenja, a zatim obrtni broj dana i gurnuo vrata. Ona su zacvilela i otvorila se puštajući ga u pravno odeljenje. Ti si zakonit, Pismonošo? Jevgenije ga je upitao u neverici. Čovek od zakona? Na zidovima su stajali akvareli Jerusalima, jezera Vindermer i Materhoma. Tigar je nekada imao jednog klijenta koji je bankrotirao a trgovao je tim slikama. Vrata su ostala odškrinuta. Ponovo vrhovima prstiju, Oliver ih je širom otvorio. Moja soba. Moja ćelija. Moj Pireli kalendar, četiri godine star. Ovde je naš Pismonoša od zakona naučio svoj posao. Posao kao što je trgovina sa kompanijama koji nikada u svom životu nisu trgovale i nikada i neće. Posao kao što je držanje kompanija koje ništa nisu zadržavale duže od pet minuta pre no što je postajalo prevruće. Posao kao što je prodaja bezvrednih akcija banci, kako bi banka postala kupac. A onda otkupljivanje datih akcija preko drugih kompanija zato što ste, sasvim slučajno, baš vi vlasnik te banke. Posao kao što je predlaganje teorijskih scenarija kako bi klijent dobio samo najopštije informacije, nikada sa namerom, prirodno, da ih dotični klijent, zahvaljujući svojoj neprincipijelnosti, tretira kao profesionalni savet. Takvi poslovi bili su čuvana tekovina nikog drugog do pokojnog, ubijenog, napaljenog Alfija Vinsera sa ofarbanom smeđom kosom i odelima kojima imitira Tigra; Alfi, užas daktilografskog odeljenja, strah i trepet u hodnicima, moj besmrtni tutor: Pa, gospodine Asir - sledi zlobni osmeh i klimanje glavom našem mladom gazdi koji stiče iskustvo - hajde da zamislimo da ste stekli velike sume novca
preko vašeg sve boljeg biznisa sa kozmetikom u... pa recimo da je multinacionalna kompanija. Možda nemate takav posao sa kozmetikom, ali zamislimo da imate - kikotanje - i da dalje zamislimo da potpomažete svog voljenog mlađeg brata u Delhiju, pod pretpostavkom da imate takvog brata i molim vas, nemojte mi reći ako ga nemate. A taj brat poseduje lanac hotela, recimo, i vi imate obavezu kao njegov brat da ga obezbedite... da kupite skupu i sofisticiranu ketering opremu u Evropi, mašineriju koju ne može nabaviti u Indiji, siroti čovek, i zbog čega pozajmio od vas, recimo, sedam i po miliona dolara nezvanično, zato što ste mu brat, i što je, kako sam shvatio, u azijskim krugovima prilično normalno. 1 da još pretpostavimo da, sa ovakvim scenarijom na umu, treba da priđete gospodinu Tom-i-Tom iz banke Te-i-Te u prijatnom gradu Cugu u Švajcarskoj i da kažete da vas predstavlja Kuća Singl & Singl i da gospodin Alfred Vinser sa kojim je nedavno išao na rekreaciju šalje njegove najličnije pozdrave... Nehigijensko stepenište za nuždu, osvetljeno plavičastim noćnim svetlom, dizalo se sa kraja hodnika pravnog odeljenja iza dvoja vrata za slučaj požara i muškog toaleta, do raskošnih predsoblja Tigrove jazbine. Oliver se peo jednom po jednom stepenicom. Vrata obložena panelom pojavila su se pred njim. Bila su izrezbarena i uska sa mesinganom okruglom kvakom na sredini. Podigao je raku i hteo da pokuca, ali se zaustavio na,vreme, uhvatio kvaku i okrenuo je. Stajao je u čuvenoj totondi. Pred njim se otvorilo filmsko nebo zasuto zvezdama, koje se projektovalo kroz segmente staklene kupole. Kroz treptaje svetla razaznao je police sa savršeno ukoričenim knjigama koje niko nije čitao: pravne knjige za lopuže, knjige o tome ko je bogat i koga prevariti, knjige o ugovorima i kako ih prekršiti, porezu i kako ga izbeci. Nove knjige da pokažu kako je Tigar čovek sadašnjice. Stare knjige da pokažu kako je dostojan poverenja. Ozbiljne knjige da pokažu kako je iskren. Oliver je drhtao i žmarci su mu krenuli uz vrat prema unutrašnjosti grudi i čela. Sve je zaboravio: svoje ime, starost, vreme daha, da li je poslat ovde ili je sam došao, šta je još voleo osim svog oca. Sa njegove leve strane i dalje je stajala mekana sofa i vrata Mesingamove kancelarije. Zatvorena. Sa desne, radni sto Pem Hosli u obliku polumeseca i portreti njena tri boksera. A ispred njega, preko četrdeset stopa kraljevski plavog tepiha, vedžvud izrezbarena dupla vrata Tigrove grobnice, zatvorena ali u očekivanju lopova. Upravljajući se prema zvezdama, Oliver je prešao rotondu i locirao desnu
stranu dvokrilnih vrata, okrenuo kvaku, sagnuo se i, potpuno zatvorenih očiju, kako je mislio, ušao je u očevu kancelarija. Vazduh je bio miran i sladak. Oliver ga je pomirisao i pomislio da je osetio muževan miris losiona za telo „gospoda Tramper”, Tigrovo izabrano oružje. Otkrivši da su mu oči ipak bile otvorene, zateturao se napred i zaustavio pred svetim stolom, čekajući da bude primećen. Sto je bio veliki, i još prostraniji u polumraku, mada nikada toliko veliki da smanji ugled njenog vlasnika. Presto je bio prazan. Oprezno se ispravio i dozvolio sebi slobodniji pogled po sobi. Konferencijski sto od dvadeset stopa. Krug fotelja na kojima klijenti mogu komotnije da sede dok ih Tigar upoznaje sa svetim pravom svakog građanina bez obzira na boju, rasu ili veru sa najboljim izbegavanjem povinovanja zakonu koje nezakonito bogatstvo može da kupi. Prozor gde Tigar, kao minijaturni kapetan na svom mostu, voli da se šepuri i hvata te za ruku dok proučava svoj odraz na prozoru koji gleda na nebo Londona, dok od tvog deteta pravi petostrukog milionera. I gde - oh, bože, oh svemoćni bože! - gde sada leži Tigar, opružen i uvijen u spektralni muslin, lebdi u vazduhu kao mlad mesec na leđima. Umoren. Rastegnut dok ne pukne. Tigar kao pauk, obešen u svojoj sopstvenoj mreži. Oliver se nekako nagnuo napred, ali priviđenje se nije promenilo niti nestalo. Ovo je trik. Zapanji svoje prijatelje! Iseci svog partnera na dva dela pred njihovim očima! Pošalji poštom adresirani koverat na Magijske Brojeve, poštanski pretinac, Volsingam! Prošaputao je, - Tigre. Ništa nije čuo osim jecanja i uzdisanja grada. - Oče. Ovde Oliver. Ja sam. Vratio sam se. U redu je. Oče. Volim te. Tražeći žice, zamahnuo je rukom i opisao divlji luk iznad leša, samo da bi otkrio kako ima punu ruku mrtvačkog pokrova. Zgrčivši se, očekujući užasne stvari, naterao je sebe da drži oči otvorene, pogledao je dole i video nejasnu smeđu glavu kako se podiže da se susretne sa njegovim pogledom. I prepoznao ga je, ne svog oca koji je iskočio iz groba, već zapanjene crte bivšeg oftalmičara, uvek lojalnog Gupte koji se pojavio iz dubine svog kreveta: Gupta u suzama, radostan i bosonog, na sebi je imao plave gaće i zavoje od mreže za komarce. Uhvatio je mladog gazdu za obe ruke i tresao ih u ritmu svog užasnutog oduševljenja. - Gospodine Olivere, gde ste za ime boga bili? U inostranstvu, inostranstvu! Studirao, studirao! Bože, gospodine, mora da su vam oči ispale
od učenja. Niko nije smeo da govori o vama. Bili ste misterija velikih proporcija, nepoznata svakom čoveku! Da li ste se oženili, gospodine? Da li ste blagosloveni decom, da li ste srećni? Četiri godine, gospodine Olivere, četiri godine! Bože moj. Samo mi recite da vam je vaš sveti otac živ i u dobrom zdravlju, molim vas. Mnogo dana ništa nismo čuli. - On je dobro - rekao je Oliver, zaboravljajući sve osim svog olakšanja. - Gospodin Tigar je dobro. - Je li to istina, gospodine Olivere? - Itekako. - A kako ste vi, gospodine? - Nisam se oženio, ali sam dobro. Hvala, Gupta. Hvala. Hvala što to nije bio Tigar. - Onda sam bez sumnje oduševljen, gospodine, kao i svi mi. Nisam mogao da napustim svoj posao, gospodine Olivere. Ne izvinjavam se. Siroti gospodin Vinser. Moj bože. U drugoj mladosti, može se reći. Pravi gospodin. Uvek ima šalu i neku reč za nas male ljude, a pogotovu žene. A sada, brod koji tone je napušten, putnici nestaju kao sneg na vatri. U sredu tri sekretarice, u četvrtak dva odlična mlada trgovca, a sada kruže glasine da naš elegantni šef osoblja nije samo na odmoru već da se za stalno preselio na bogatija polja. Neko mora da ostane i održava plamen, kažem, čak i ako smo prinuđeni da sedimo u mraku iz bezbednosnih razloga. - Ti si car, Gupta - rekao je Oliver. Nakon toga nastala je neprijatna tišina dok su obojica svako za sebe uživali što su se našli. Gupta je imao termos sa vrelim čajem. Oliver je pio iz jedine šolje. Ali, Oliver je izbegavao Guptin pogled, a Guptin željni osmeh iščekivanja dolazio je i nestajao kao svetlost neispravne lampe. - Gospodin Tigar šalje svoje pozdrave, Gupta - reče Oliver, prekinuvši tišinu. - Preko vas, gospodine? Vi ste razgovarali sa njim? - 'Ako je stari Gupta tamo, šutni ga u dupe za mene.’ Znate kako on govori. - Gospodine, volim tog čoveka. - On to zna. - Oliver je oponašao glas svog partnera, mrzeći sebe dok je slušao svoje sopstvene reći. - On zna koliko si lojalan, Gupta. Od tebe nije očekivao ništa manje.
- Vrlo je ljubazan. Vaš je otac je osoba velikog i bezgraničnog srca, rekao bih. Vi ste dva najljubaznija gospodina. Guptino malo lice poružne od nelagodnosti. Sve što je osećao... ljubav, lojalnost, sumnjičavost, strah... sve je bilo ispisano u njegovim izboranim crtama. - Koji je vaš razlog dolaska, gospodine, ako smem da pitam? - zahtevao je, postajući sve hrabriji u svojoj nevolji. - Zašto donosite poruke od gospodina Tigra iznenada posle četiri godine tišine u inostranstvu? - molim vas, gospodine, oprostite mi, ja sam vaš ponizni sluga. - Moj otac želi da pokupim neke papire iz partnerskog trezora. Veruje da se u njima krije istina o onoj nesrećnoj epizodi od prošlog vikenda. - Oh, gospodine - reče Gupta tiho. - Šta je bilo? - I ja sam otac. I ja sam, Oliver je poželeo da mu kaže. Gupta je stavio desnu ruku na grudi. - Vaš otac nije srećan otac, gospodine Olivere. Vi ste mu jedini problem. Ja sam srećan otac, gospodine. I znam razliku. Ljubav koju gospodin Tigar oseća prema vama nije uzvraćena. Tako on misli. Ako vam gospodin Tigar veruje, gospodine Olivere, onda je dobro, kažem. Neka tako bude. Klimao je glavom. Video je svoj put i klimao je glavom u znak odobravanja. - Bićemo svedoci dokazu, gospodine Olivere, crno na belo, nema ‘ako’ ili ‘ali’. Ja nisam napravio taj izazov. Čin proviđenja je došao da nam pomogne. Pratite me, molim. Pazite gde ja koračam, gospodine Olivere. Ne približavajte se prozorima. Oliver je pratio Guptinu senku do para vrata od mahagonija koja su skrivala ulaz u partnerski trezor. Gupta ih je otvorio i ušao unutra. Oliver mu se pridružio. Gupta je zatvorio vrata i upalio svetlo. Stajali su licem u lice, a vrata sefa bila su između njih. Gupta je bio niži čak i od Tigra, što je Oliver oduvek sumnjao da je razlog što ga je Tigar izabrao. - Vaš otac je bio vrlo oprezan u odlukama kome da veruje, gospodine Olivere. ‘Kome možemo da verujemo u potpunosti, pitam te, Gupta?’ rekao mi je. ‘Gde je zahvalnost za sve što smo dali onima koje najviše volimo, pitam te, Gupta? Gde čovek može da potraži potpunu predanost, ako ne u svojoj sopstvenoj krvi, reci mi, ljubazno te molim? Zato, Gupta, moram da se naoružam protiv izdaje.’ To su bile njegove reči meni,
gospodine Olivere, poverene lično dok je noću radio. Tigrove reči ili ne, Gupta ih je bez sumnje preneo sa drhtavim optuživanjem u prisustvu zaključanih sivih čeličnih vrata koja je posmatrao sa misterioznim poštovanjem. - ‘Gupta,’ rekao mi je. ‘Čuvaj se svojih sinova ako ti zavide. Ja nisam slep. Određene nesreće koje su se desile u mojoj Kući Singl ne treba odbaciti bez najopreznijeg ispitivanja svih podataka. Određena korespondencija poznata samo jednoj određenoj osobi i meni, pala je u ruke naših nepomirljivih neprijatelja. Koga ovde treba kriviti? Ko je Juda?’ - Kada ti je sve to rekao? - Kada su nesreće počele da se množe, vaš otac je postao zamišljen. Proveo je mnoge sate u tom trezoru u koji pokušavate da uđete, preispitujući lojalnost još jednih očiju, gospodine. - Onda se nadam da je mogao da pročisti svoje misli od neopravdane sumnje - Oliver je nadmeno odgovorio. - I ja se nadam, gospodine. Vrlo pobožno. Molim, gospodine Olivere, ostavljam vas. Ne žurite. Neka proviđenje odluči, kažem ja. To je bio izazov. Pod budnim pogledom Gutpe, Oliver se sagnuo da okrene broj. Ploča je bila zelena sa uzdignutim brojkama. Gupta se ratoborno smestio sa druge strane, prekrštenih ruku. - Nisam siguran da treba ovo da gledaš, zar ne? - rekao je Oliver. - Gospodine, ja sam de facto staratelj kuće vašeg oca. Ja čekam dokaz vaše dobre volje. To je moja zakleta dužnost vašem ocu. To saznanje se prikralo Oliveru bez fanfara, kao znanje koje je već posedovao. Gupta mi govori da je Tigar promenio kombinaciju, i ako ne znam novu kombinaciju, onda znači da mi je Tigar nije ni dao. A ako mi nije dao, nije me ni poslao i stoga lažem k’o lopov i proviđenje će to dokazati, i udariće pravo u metu. - Gupta, zaista bih želeo da sačekaš napolju. Gupta je zlurado ugasio svetlo, otvorio vrata, izašao i ponovo ih zatvorio. Ponovo upalivši svetlo, Oliver ga je kroz ključaonicu čuo kako recituje hvalospeve Tigru. Tigaru kao mučeniku i dobrom čoveku. Braniocu slabih. Žrtvi planirane i đavolske prevare od strane određenih osoba njemu najbližih. Velikodušnom poslodavcu, uzornom mužu i ocu. - O velikom čoveku treba da sude samo njegovi prijatelji, gospodine
Olivere. Ne treba da mu sude oni koji su se nepovratno opredelili protiv njega zbog zavisti ili zbog svoje sitne duše, gospodine. Moj rođendan, pomislio je Oliver. *** Bilo je veče blizu Božića. Oliver je bio Brokov čovek samo nekoliko dana, ali je ipak živeo u drugačijem stanju. Špijuniranje ga je načinilo zavisnim od nekog jačeg od sebe, poslušnijeg nego što je on ikada bio pre špijuniranja. Večeras, po Brokovom nalogu, planirao je da ostane do kasno i nastavi sa pregledom bankovnih računa of-šor klijenata pre no što je Tigar imao prilike da ih izda. Sedeći nervozno za svojim stolom, petljao je oko nekog nacrta ugovora dok je čekao da Tigar promoli glavu na odlasku. Umesto toga, Tigar ga je pozvao da dođe. Kada je došao, Tigar kao da, kao i obično, nije znao šta da radi sa njim. - Olivere. - Da, oče. - Olivere, vreme je da te uvedem u tajne partnerskog trezora. - Da li si siguran da stvarno to želiš? - upitao je Oliver. I pitao se u ovoj opasnoj situaciji da li da svom ocu održi itekako potrebno predavanje o ličnoj bezbednosti. Tigar je bio siguran. Pošto je počeo sa tim, sada je morao da ga proširi do najvećilr razmera, jer ništa što Tigar radi ne bi smelo da bude manje od grandioznog. - To je samo za tvoje oči i ničije više, Olivere. Da delimo samo ti i ja i niko više na ovom svetu. Shvataš? - Naravno. Nema tajnih šaputanja našoj poslednjoj ljubavi, čak ni Nini. Ovo je za nas dvojicu. - Apsolutno. - Kaži, obećavam. - Obećavam. Ispunjen osećanjem svoje težine, Tigar je demonstrirao tu tajnu. Kombinacija partnerskog trezora nije bila ništa drugo do Oliverov datum rođenja. Tigar ga je okrenuo i pozvao Olivera da otvori veliku dršku. Čelična vrata su se otvorila.
- Oče, dirnut sam. - Ne želim tvoju zahvalnost. Zahvalnost mi ništa ne znači. Ono što gledamo ovde jeste simbol zajedničkog poverenja. Ima jedan pristojan viski u kredencu. Naspi nam obojici po čašu. Šta ono kaže stari Jevgenij kada želi piće? ‘Hajde sada ozbiljno da razgovaramo.’ Mislio sam da bismo mogli posle da večeramo. Da pozovem staru Ket? Da li je Nina raspoložena? - Nina je, zapravo, večeras zauzeta. Zato sam slobodan. *** - ‘Kada me probodu u leđa, Gupta, reci mi čija je ruka na nožu!’ Gupta se drao kroz ključaonicu. - ‘Da li je to ruka najbližeg mom srcu, pitam se ja? Da li je to ruka koju sam hranio i negovao kao nikog drugog? Gupta, kada bih ti rekao da sam danas najtužniji čovek na svetu, to ne bi bilo preterivanje bez obzira na moju trenutnu ličnu situaciju, bez obzira na činjenicu da samosažaljenje ne priliči osobi mog ugleda.’ To su bile njegove reči, gospodine Olivere. Iz Tigrovih usta. Sam unutar trezora Oliver, je netremice posmatrao brojčanik. Budi miran. Ovo nije vreme za paniku, rekao je sebi. Pa, kada je? Prvo, da bi samo potvrdio beznadežnost svojih predviđanja, okrenuo je staru kombinaciju, dva levo, dva desno, četiri levo, četiri desno, dva levo i okret ručke. Odbila su da se otvore. Moj rođendan više nije u igri. Sa druge strane vrata Gupta je nastavio svoju žalopojku dok je Oliver očajnički razmišljao. Tigar ništa ne radi neoprezno, razmišljao je, ništa što ne povećava njegovo samopoštovanje. Ne baš ubeđen u svoj postupak okrenuo je Tigrov datum rođenja. Ništa nije škljocnulo. Dan komemoracije! pomislio je, sa većim optimizmom i okrenuo broj 050480, što je bio datum osnivanja firme, tradicionalno proslavljen plovidbom po Temzi na barži sa šampanjcem. Ali, ništa se nije dogodilo. Čuo je Broka: „Ali ti, ti možeš da ga osetiš, odgonetneš, proživiš, samo udahom. Ti ga imaš ovde.” Čuo je Heder: „Devojke broje ruže, Olivere. One žele da znaju koliko su voljene.” Očajan zbog svog predznanja, ponovo je okrenuo znojavim prstima, tri levo, dva desno, dva levo, četiri desno, dva levo. Sumorno, stoički, ne dozvoljavajući emocijama da izbiju. Uneo je Karmenin datum rođenja. - Gospodine, mogu ja da pozovem policiju i zatražim odgovarajuću
uslugu, gospodine Olivere! Gupta je vikao. - To će mi uskoro biti sledeći korak, videćete! Reza je kliknula slobodna, vrata trezora su se otvorila i tajno kraljevstvo se pojavilo pred njim, kutije, dosjei, knjige i papiri poredani Tigrovom opsesivnom preciznošću. Ugasio je svetlo i vratio se u kancelariju. Gupta je mahao rukama, ječeći ponudivši sažaljiva izvinjenja. Oliver je ključao i utroba mu se prevrtala, ali ipak je uspeo da se obrecne, kao oficir radže Singl. - Gupta, hitno moram da znam šta je moj otac radio od trenutka kada je primio vest o smrti gospodina Vinsera. - Oh, poludeo je, gospodine. Još je nejasno kako je vest došla do njega. Po kancelariji se pričalo da je to bio telefonski poziv, od koga... ne znam, ali verovatno od štampe. Oči su mu imale ludački pogled. ‘Gupta,’ rekao je, ‘izdani smo. Lanac događaja dostigao je tragičnu kulminaciju. Nađi mi moj smeđi kaput.’ Nije bio razuman, gospodine Olivere, totalno zbunjen. ‘Gospodine, znači idete u Najtingejls?’ upitao sam. Uvek kada ide u Najtingejls nosi smeđi kaput. To je za njega amblem, simbol, dar vaše svete majke. Zato kada ga nosi, siguran sam kuda ide. ‘Da, Gupta, idem u Najtingejls. A u Najtingejlsu ću potražiti utehu moje drage žene i izjadati se svom jedinom preživelom sinu, čija pomoć mi je neophodna u ovom času ili bar reci utehe.’ U tom trenutku gospodin Mesingam je ušao bez kucanja. To je vrlo neobično, imajući u vidu poštovanje gospodina Mesingama u neko drugo vreme. ‘Gupta, ostavi nas.’ To je rekao vaš otac. Šta se dešavalo između dva gospodina, ne znam, ali bilo je brzo. Obojica su bili beli kao smrt. Istovremeno svako od njih je video svoju viziju i sada su upoređivali beleške. To je bio moj utisak, gospodine. Bilo je reči o nekom gospodinu Bernardu. Nazovi Bernarda, moramo se konsultovati sa Bernardom, zašto da to ne prepustimo Bernardu? Onda je iznenada vaš otac naredio da bude tišina. Tom Bernardu se ne srne verovati. On je neprijatelj. Ko znа? Gospođica Hosli je mnogo plakala. Nisam ni znao da može da plače osim kada su u pitanju njeni mali psi. - Da li se sećaš da li je moj otac pravio neke planove za putovanje? Nije poslao po Gasona? - Ne, gospodine. Nije bio razuman. Razum mu se, ako se uopšte i vratio, vratio kasnije, rekao bih.
Oliver je zadržao oštar ton za još jedan pokušaj. - Slušaj pažljivo, Gupta. Sudbina gospodina Tigra zavisi od nalaženja određenih izgubljenih papira. Angažovao sam tim profesionalnih istraživača da mi pomognu. Ti moraš da ostaneš u svojim odajama dok oni ne napuste zgradu. Razumeš? Gupta je pokupio svoj krevet i spustio se niz stepenice. Oliver je sačekao dok nije čuo kako se zatvaraju vrata suterena. Sa Tigrovog radnog stola telefonirao je posmatračima preko puta i izmrmljao glupavu lozinku koju mu je Brok dao za taj trenutak. Stuštio se niz stepenice i otvorio ulazna vrata. Prvo je ušao Brok, a za njim ekipa u tamnim trenerkama i rančevima za svoje proklete foto-aparate, tripode, svetla i šta god su još nosili. - Gupta je otišao u svoj suteren - Oliver je zasiktao na Broka. - Neki prokleti idiot nije primetio da je ovaj spavao gore. Odlazim. Brok je nešto promrmljao u kragnu svoje jakne. Derek je predao svoj ranac kolegi i stao uz Olivera. Oliver je sišao niz ulazne stepenice u pratnji Dereka i Agi, koja ga je uhvatila za Slobodnu ruku kao da ga drugarski grli, dok ga je Derek držao za drugu. Taksi se zaustavio sa Tambijem za volanom. Derek i Agi su ga ubacili u kola i smestili se sa obe njegove strane na zadnjem sedištu. Agi je položila ruku na njegovu, ali on je otresao. Kada su došli u Park Lejn zamišljao je da se biciklom popeo na voz koji je stajao, ali voz je odbijao da se pomeri zbog tela na pruzi. Pred skloništem, Agi je pozvonila dok je Derek izvodio Olivera na trotoar, a Tambi je čekao da ga uhvati kada je izašao iz kola. Oliver nije bio svestan da ide uz stepenice, već samo da leži na svom krevetu u donjem vešu i želi da je Agi pored njega. Probudio se i video jutarnje svetlo iza pohabanih zavesa na prozoru na kosom krovu i Broka, ne Agi, kako sedi na stolici i pruža mu list papira. Oliver se podigao na jedan lakat, protrljao vrat i prihvatio fotokopiju pisma. Štampani znak štampara sa dve rukavice iz poštanskog lanca kako se prepliću u pozdravu... ili je to možda borba? Reči TRANS-FINANS BEČ provlačile su se preko rukavica. Elektronski tip sa neodredivim stranim akcentom: Za T. Singla, LIČNO, kurirom. Poštovani g. Singl, Povodom naših pregovora sa predstavnikom vaše uvažene firme,
imamo zadovoljstvo da vas zvanično obavestimo o našoj naplati od Kuće Singl sume od 200.000.000 funti (dve stotine miliona funti sterlinga) što je pravična i razumna kompenzacija za izgubljeni profit i izdaju poverenja koje smo vam ukazali pod privilegijom klijenta. Isplata u roku od trideset dana na račun Trans-Finans Istambul ofšor, detalje znate, sa naznakom za dr-a Mirskog, ako to ne učinite uslediće dalja akcija. Istovetno pismo poslato vam je u posebnoj koverti na vašu privatnu rezidenciju. Zahvaljujemo se na vašoj pažnji. Potpisano J. A. Orlov bolnom, staračkom rukom i zauzvrat potpisano Tigrovim inicijalima kao potvrda da je pročitao i primio k znanju. - Sećaš li se Mirskog? - upitao je Brok. - Bio je u Sjedinjenim Državama dve godine. - Naravno da se sećam. Poljski advokat. Neka vrsta Jevgenijevog trgovačkog partnera. Rekli ste mi da ga se pazim. - Trgovački partner malo sutra - Brok ga je čikao, odlučan da ga pokrene. - Mirski je prevarant. Bio je komunistički lopov, a sada je kapitalistički lopov. Šta mu znači to izigravanje bankara sa Jevgenijevim dve stotine miliona funti? - Otkud ja to znam? - Oliver mu je vratio pismo. - Ustani. Oliver se sumorno podigao i pomerio noge dok nije seo na ivicu kreveta. - Slušaš li? - Ne baš. - Žao mi je zbog Gupte. Mi nismo savršeni, nikada nećemo ni biti. Savršeno si ga izmanipulisao. Stvarno je bilo genijalno kako si dešifrovao kombinaciju trezora. Niko osim tebe to ne bi mogao da uradi. Ti si najbolji operater kojeg imamo. To nije jedino pismo koje smo našli. Naš prijatelj Bernard je sahranjen tamo sa svojom vilom, kao i pet-šest drugih Bernarda. Da li slušaš? Oliver je otišao u kupatilo, odvrnuo slavinu na lavabou i pljusnuo lice vodom. - Našli smo i Tigrov pasoš - Brok mu je rekao kroz otvorena vrata. - Ili koristi pasoš nekog drugog ili nije nigde otišao. Oliver je čuo tu novost kao da je još jedna smrt od mnogih. - Moram da
pozovem Semija - rekao je, vraćajući se u spavaću sobu. - Ko je Semi? - Moram da pozovem njegovu majku, Elsi, da joj kažem da sam dobro. Brok mu je doneo telefon i stajao nad njim dok ga je koristio. - Elsi, ja sam, Oliver... kako je Semi? Dobro, oh, dobro, pa... vidimo se uskoro. Sve jednoličnim tupim glasom pre no što je prekinuo vezu, uzdahnuo i ne pogledavši Broka, okrenuo Hederin broj u Nortamptonu. - Ja sam. Da. Oliver, taj. Kako je Karmen?... Ne, ne mogu... Šta! Pa, nađi doktora... Čuj, idi kod privatnog, ja ću da platim... Uskoro... Podigao je glavu i video Broka kako mu klima glavom. - Uskoro će doći da razgovaraju sa tobom... sutra ili prekosutra... Brok je još klimao glavom. - I nije više bilo čudaka da se tu motaju?... Ni sjajnih automobila ili jezivih telefonskih poziva? Nije bilo više ruža?... Dobro. Prekinuo je vezu. - Karmen je posekla koleno - požalio se, kao da je sve to Brokova krivica. - Možda će biti potrebne kopče.
POGLAVLJE 11. Agi je vozila. Oliver se ispružio pored nje, čas je zamahom ruke nameštao kosu, čas je skupljao svoje duge noge i uz veliki prasak ih opet spuštao na pod, pitajući se šta bi se dogodilo ako bi se nagnuo prema njoj, stavio svoju ruku na njenu dok menja brzine, ili prstima prošao kroz prorez između njene kragne i vrata. Zaustavila bi kola i polomila mi ruku, pomislio je. Maslinasta brda Selzberija prostirala su se sa obe strane. Ovce su pasle na njihovim padinama. Nisko sunce je prosulo zlato na seoske kuće i crkve. Kola su bila neobeleženi „ford” sa igračkom jedrilicom na zadnjem sedištu i drugim radiom koji je bio sakriven ispod vozačke table. Ispred njih išao je pik-ap kamion, sa Tambijem za volanom i Derekom pored njega. Crvena traka bila je vezana za njihovu antenu. Agi nije volela Dereka, pa nisam ni ja. Derek je neprijatelj, odlučio je. Dvoje motociklista obučeni u kožu vozili su iza njih, kacige su im bile ukrašene crvenim strelama. Ponekad bi se čulo pucketanje radija, a zatim i hladni ženski glas koji izgovara lozinku. Ponekad je Agi odgovarala drugom lozinkom. Ponekad je pokušavala da ga razveseli. - Razmisli, jesi li ikada bio u Aberdinu, Olivere? - upitala je. - Stvarno je gužva. - Čuo sam. - Mislim, mogao bi i gore da prođeš kada se ovo završi, ako shvataš šta hoću da kažem. - Dobra ideja. Razmisliću. Ponovo je pokušala. - Da li se uopšte sećaš Voltera? - Da, naravno, Volter. Jedan od Tambijevih snagatora. Šta je sa njim? - Oh, Volter, pa, izvukao se i otišao u jednu od onih beznačajnih osiguravajućih firmi na severu. Trideset pet hiljada godišnje i ‘rover’ obložen krznom, da ti se smuči. Gde je lojalnost? Gde je usluga?
- Stvarno, gde je? - složio se Oliver i nasmešio na pomisao na krzno u autu. - Mislim, zar ti nije bilo grozno! To što si otkrio da je tvoj rođeni otac lupež i tako to? A ti upravo došao sa pravnog fakulteta, verujući da pravo služi za zaštitu ljudi i držanje društva na pravom kursu? Razmisli, kako neko izlazi sa tim na kraj, Olivere? A ti pričaš sa nekim ko je čitao filozofiju zbog njenih greha. Oliver nije pričao ni sa kim, bez obzira na to šta oni čitali, ali Agi je nastavila. - Mislim, kako uopšte znaš, u takvoj situaciji, da li samo mrziš to kopile ili voliš pravdu? Pitaš se danonoćno, ‘Da li sam licemer, sve vreme se pretvaram da sam visoko i moćan i pun vrlina na svom belom konju, kada u stvari potkazujem oca?’ Da li je tako išlo sa tobom, ili ja to samo tako zamišljam? - Pa... da. - Mislim, ti si za nas prava zvezda, znaš li to? Usamljenik koji donosi odluke. Idealista. Kakvog nikada nismo imali. Ima nekih momaka u Službi koji bi ubili da dobiju tvoj autogram. Nastupila je duga pauza u kojoj je čak i neustrašiva Agi možda poželela da nije bila tako neustrašiva. - Nema belog konja - Oliver je promrmljao. - Više je kao viteška. Pik-ap ispred njih dao je levi migavac. Pratili su ga niz traku za skretanje i ušli na seoski put. Motocikl ih je pratio. Mlado lišće se zatvaralo pred njima, zaklanjajući nebo. Sunčeva svetlost igrala je između debala, radio je odavao statički elektricitet. Pik-ap se zaustavio uz ivicu puta, motocikl iza njih je skrenuo. Kola su se spustila niz strmo brdo i prešla preko nekog potoka uz pljusak. Popeli su se na vrh brda. Žuti baražni balon sa natpisom HARIS bio je vezan iznad benzinske pumpe. Bila je ranije ovde, pomislio je, posmatrajući je krajičkom oka. Svi su bili. Skrenula je levo, zaobišli su selo i ugledali obrise crkve na nebu i ambara sa desetkom za crkvu do nje i bungalove sa zaobljenim crepovima, koje je Tigar i zubima i noktima pokušao da spreči. Ušli su u Jesenji sokak gde palo lišće leži na zemlji tokom cele godine. Prošli su ćorsokak nazvan Najtingejls End i videli parkiran kombi elektrodistribucije sa podignutim merdevinama i čovekom koji je nešto radio sa žicama. U kabini, neka žena je pričala preko telefona. Agi je vozila još nekih stotinak metara i zaustavila se blizu autobuske
stanice. - Stigao si - objavila je. Izašao je. Nebo iza drveća izgledalo je kao da je još dan, ali u šumarak sumrak se brzo uvlačio. Na travnatom ostrvcetu stajao je ratni spomenik od cigala sa imenima palih boraca. Četiri momka Harvijevih, setio se. Svi iz jedne porodice, svi poginuli do svoje dvadesete godine, a njihova majka je živela do devedesete. Kada je krenuo začuo je kako Agi odlazi. Ogromna kapija dizala se pred njim. Na njenom vrhu sa obe strane, isklesani tigrovi držali su grb Singlovih. Tigrovi su stigli iz parka skulptura u Patniju i koštali su čitavo bogatstvo. Grb je bio delo predatnog heraldiste po imenu Pots koji je proveo vikend ispitujući Tigra o njegovim precima, ne shvatajući da su se oni menjali sa godišnjim dobima. Rezultat su bili brod Hanze (savez nemačkih gradova, prim.prev.) koji je predstavljao naše stare trgovačke veze iz Libeka, do tada nepoznate Oliveru, jedan goropadni tigar i dve grlice sa naše saksonske strane, mada kakve veze grlice imaju sa Saksonijom bila je tajna poznata samo gospodinu Potsu. Put je kao crna reka prelazio sve mračnije livade. Ovo je grob u kojem sam rođen, pomislio je. Tu sam živeo рге no što sam postao dete. Prošao je pored šarene kućice kod kapije gde je Gason, vozač, spavao kada bi Tigar odlučio da provede ovde noć. Nije bilo svetla na prozorima, zavese na spratu bile su navučene. Jedna kolica stajala su u dvorištu, a šipka za vuču bila je na gomili cigala. Oliver je imao sedam godina. To mu je bio prvi čas sa ponijem i nosio je čvrsti polucilindar i sako od tvida za koji se odlučio Tigar sa svog udaljenog uticajnog mesta. Niko drugi u njegovom razredu nije nosio polucilindar te je Oliver pokušavao da ga sakrije, zajedno sa bičem sa srebrnom drškom koji mu je Tigar poslao po kuriru za rođenadan, jer su do tada Tigrove posete postale retka prilika. - Izbaci grudi, Olivere! Ne grbi se! Klimaš glavom, Olivere! Pokušaj da izgledaš više kao Džefri! On nije klimao glavom, zar ne? Prav kao vojnik, takav je bio Džefri. Džefri je bio moj stariji brat, pet godina stariji. Džefri koji je radio sve kako treba, a ja kako ne treba. Džefri koji je bio savršen u svakom pogledu, a umro je od leukemije pre no što je imao vremena da osvoji svet. Oliver je prošao pored spremišta leda od peščara. Stiglo je magijom u tri zelena kombija, nestalo za nedelju dana i postalo njegovo mesto za kaznu... stotinu
sedamdeset trčećih koraka do spremišta leda, zatim je morao da ga dodirne, stotinu sedamdeset koraka nazad, jedan krug za svaki nenaučeni nepravilni glagol iz latinskog, i još više krugova, zato što nije bio dobar kao Džefri, bilo da je u pitanju latinski ili trčanje. Gospodin Ravilius, Oliverov tutor, bio je numerista. Kao i Tigar. Na međugradskoj liniji diskutovali su o poenima, oznakama, udaljenostima, provedenim satima i zasluženim kaznama, i koji je procenat potreban da bi ga ubacili u nekakvu Zmajevu školu gde je Džefri dobio svoje kriket boje i stipendiju za nešto još strašnije po imenu Iton. Oliver je mrzeo zmajeve, ali divio se g. Ravilijusu zbog njegovih somotskih sakoa i crnih cigareta. Kada je g. Ravilijus pobegao sa španskom sobaricom, Oliver je navijao za njega usred opšteg besa. Pošto je više voleo duži put pored baštenskog zida, zaobišao je zaravnjeno brdašce koje nije bilo ni humka ni kupica za golf, već mesto za spuštanje helikoptera za goste koji su suviše uzvišeni da bi putovali kopnenim putem. Gosti kao što su Jevgenij i Mihail Orlov sa svojim plastičnim torbama ruskog lakeraja, flašama limun vodke i dimljenim mingrelijskim kobasicama umotanim u navošteni papir. Gosti sa obezbeđenjem. Gosti sa takovima za bilijar na rasklapanje u crnim torbama jer nisu verovali Tigrovim štapovima. Ali, samo je Oliver znao da je helipad bio tajni oltar. Inspirisan pričom jednog indonežanskog plemena koje je postavilo lažne drvene avione da bi privuklo bogate turiste koji su leteli iznad njih, stavljao je kao dar Džefrijevu omiljenu hranu u nadi da će ga namamiti sa neba da završi svoje detinjstvo. Ali, hrana na nebu bila je očigledno bolja, jer se Džefri nikada nije vratio. A Džefri nije bio jedini odsutan. U sve mračnijoj izmaglici stajale su sportske prepone koje su bile stalno bojene u belo, i teren za polo koji je bio obeležen i košen čitave godine, i štale u kojima su svako sedlo, uzda, đem i uzengija bili izglačani u slučaju dana koji nikada nije dolazio kada bi se Tigar, nakon dvadeset godina na poslovnom putu, dovezao sa Gasonom za volanom i živeo teško zarađenim životom feudalne Engleske. Put je uranjao između bakarnih bukvi. Ispred njega nalazilo se nekoliko koliba od cigli i kamena, za osoblje. Prolazivši pored njih, zastao je u nadi da će ugledati Krafta, batlera, i njegovu ženu kako sede i piju čaj. Voleo je Kraftove i koristio ih kao svoj prozor u svet izvan zidova Najtingejlsa. Ali gospođa Kraft je umrla рге petnaest godina, a gospodin Kraft se vratio kući u
Hal, gde su mu koreni, odnevši sa sobom Faberže kutiju i set minijatura Tigrovih neuhvatljivih predaka iz osamnaestog veka. Oliver se spustio sa brda i ispod njega pojavio se Najtingejls, prvo dimnjaci, a zatim čitava struktura od sivog kamena, na šljunku bez korova koji je pod nogama krčkao kao led dok se približavao ulaznoj verandi. Šipka za zvono bila je mesingana ruka sa spojenim palcem i prstima. Uhvatio je i povukao nadole dok mu je srce lupalo neizbežnom čežnjom jednog sina. Kada se spremao drugi put da povuče čuo je korake sa druge strane vrata i u panici se pitao kako da je zove jer je mrzela da je zove „majko”, a „mama” čak i više. Shvatio je da je zaboravio njeno ime. Zaboravio je i svoje. Imao je sedam godina i sedeo je u policijskoj stanici udaljenoj šest milja, i čak nije mogao da se seti imena kuće iz koje je pobegao. Vrata su se otvorila i tama je izbila na vrata. Cerio se i mrmljao. Nije ništa čuo. Osetio je džemper od mohera na svojim usnama kada su se njene ruke našle oko njegovog vrata. Zagrlio je zaštitnički. Zatvorio je oči i pokušao da bude dete, ali nije mu uspevalo. Poljubila ga je u levi obraz i osetio je pepermint i truo zadah. Poljubila ga je u drugi obraz i setio se kako je bila visoka, viša od svih drugih žena koje je poljubio. Setio se kako je drhtala i mirisala na sapun od lavande. Pitao se da li drhti sve vreme ili samo sa njim. Odmakla se od njega. Njene oči, kao i njegove, bile su pune suza. - Oli, dušo. - Pogodila si, pomislio je, jer ga je ponekad zvala Džefri. - Zašto me nisi nazvao, Oli? Moje jadno srce. Šta si to sada uradio? Nađa, setio se: nemoj da me zoveš „majko”, Oli dušo. Zovi me Nađa, osećam se tako staro. *** Kuhinja je bila niska i prostrana. Ulubljene šerpe od bakra, koje je na licitaciji kupio unutrašnji dekorater koji je zatim ispario, visile su sa starih greda koje su bile dodate tokom jedne od mnogih restauracija. Sto je bio dovoljno dugačak za dvadeset slugu. Holandska pećnica za velike gozbe, nikad povezana sa dimnjakom, stajala je u tami na kraju. - Mora da si gladan k’o vuk - rekla je analitički, kao da je hranjenje bilo nešto što drugi ljudi rade. - Da budem iskren, i nisam.
Zavirili su u frižider da bi našli nešto što će ga zadovoljiti. Boca mleka? Paket crnog hleba? Konzerva sardina, možda? Njena drhtava ruka bila mu je na ramenu. Za trenutak i ja ću početi da drhtim. - Oh, bože, gospođa Henderson ima slobodan dan - rekla je. - Ja vikendom ništa ne jedem. Uvek je bilo tako. Zaboravio si. Oči su im se srele u polumraku i primetio je da ga se plaši. Pitao se da li je pijana ili je bila na dobrom putu da to bude. Nekada je odmah na početku počela nerazgovetno da tepa kao devojčica. Drugi put bi sasula nekoliko boca u sebe i bila naizgled sabrana. - Ne izgledaš baš dobro, Oli dušo. Da li se previše iscrpljuješ? Tako si odgovoran. - Dobro sam. A i ti izgledaš dobro. Neverovatno. Uopšte nije bilo neverovatno. Svake godine pred Božić odlazila je na, kako je ona zvala, mali odmor, a vraćala se bez ijedne bore na svom licu. - Da li si hodao od stanice, dušo? Nisam čula da su došla kola, a nije ni Džako. Džako je bila sijamska mačka. - Da si me nazvao, pokupila bih te. Nisi vozila kola godinama, pomislio je. Ne od kada si „lend roverom” prošla kroz ambar i Tigar ti spalio vozačku dozvolu. - Stvarno volim da se šetam - rekao je. - Znaš da volim. Čak i kada je kiša, ne smeta mi. Za koji trenutak nijedno od nas dvoje neće znati šta više da kaže. - Vozovi izgleda ne idu nedeljom, kao po nekom pravilu. Gospođa Henderson mora da preseda u Svindonu ako želi da poseti svog brata - požalila se. - Moj je stigao baš na vreme. Seo je za sto na svoje staro mesto. Ona je i dalje stajala, obigravala oko njega, drhtala i brinula se, mljackajući ustima kao beba pre hranjenja. - Ima li još nekog? - upitao je. - Samo ja i mace, dušo. Zašto bi nekog i bilo? - Samo sam se pitao. - Više ne držim psa. Ne otkako je Samanta preminula. - Znam. - Na kraju je samo sedela u holu i čekala zvuk „rolsa”. Nije se kretala, ne na kraju, nije htela da jede, ni da me sluša. - Rekla si mi. - Shvatila je da je pas za jednog čoveka. Tigar je rekao da je sahranim
odmah do hranilišta za fazane, pa smo tako i učinili. Ja i gospođa Henderson. - I Gason - podsetio je. - Gason je iskopao rupu, gospođa Henderson je održala oproštajni govor. Bojim se da nismo bili baš veselo društvance. - Gde je on, majko? - Gason, dušo? - Tigar. Zaboravila je svoj tekst, pomislio je, posmatrajući kako joj se oči pune suzama. Pokušavala je da se seti ono što bi trebalo da kaže. - Oh, Oli, dušo. - Šta je bilo, majko? - Mislila sam da si došao zbog mene. - I jesam. Pitao sam se gde je Tigar. Bio je ovde. Gupta mi je rekao. Nije bilo fer. Ništa nije bilo fer. Prizvala je svu silu samosažaljenja da se skloni u nju. - Svi me pitaju - kukala je. - Mesingam. Mirski. Gupta. Onaj jezivi Hoban iz Beča. Bernard. Ona užasna veštica Hosli sa svojim bokserima. A sada i ti. Svima sam rekla. Ne znam. Pomislio bi čovek da bi sa faksovima, mobilnim telefonima i bog zna sa čime još, znali gde da bilo koga nađu u bilo koje vreme. Ne mogu. Informacija nije znanje, tvoj otac je uvek govorio. Bio je u pravu. - Ko je Bernard? - Bernard, dušo. Znaš Bernarda. Veliki ćelavi policajac iz Liverpula kojem je Tigar pomagao. Bernard Porlok. Jednom si ga nazvao Kovrdžavi i on te umalo nije ubio. - Mora da je to bio Džefri - rekao je Oliver. - A Mirski, on je advokat. - Naravno da jeste. dušo. Aliksov divni bucmasti prijatelj Poljak iz Istambula. Tigru je potrebno samo malo samoće - protestovala je. To je potpuno razumno, zato što živi u središtu pažnje ponekad poželi da bude neko mali. Svi mi to ponekad želimo. I ti si želeo. Čak si promenio i svoje ime da bi to mogao. Dušo, zar nije tako? - Pretpostavljam da si čula vest. Mora da jesi. - Kakvu vest? - oštro je upitala - Neću da razgovaram sa novinarima, Oli. A ni ti. Spustiću im slušalicu. - Vest o Alfredu Vinseru. Našem pravnom orlu. - O tom užasnom čovečuljku? Pa šta je on uradio?
- Nažalost, umro je, majko. Ubijen. Tamo u Turskoj. Počinilac ili počinioci su nepoznati. Obavljao je posao za Kuću Singl i neko ga je upucao. - Oh, kako užasno, dušo. Savršeno grozno. Toliko mi je žao. Ta sirota žena. Moraće da nađe posao. To je tako surovo. Oh, dušo. Znala si, pomislio je. Imala si spremljen tekst pre no što sam ti rekao. Stajali su sa rukom u ruci na sredini njenog sobička, koji je zvala jutarnja soba. To je bila najmanja od niza dnevnih soba koje su se prostirale južnom stranom kuće. Džako, sijamski mačor, ležao je u presvučenoj korpi ispod televizora. Reci mi šta se promenilo od kada si bio ovde poslednji put, dušo, govorila mu je. Hajde da igramo Kimovu igru, hajde! Igrao je, tražeći tragove. Tigrova izrezbarena čaša za viski, štampa na njegovim urednom naslonjaču omiljene stolice, ružičaste novine, ručno napravljene čokolade iz Rišua, iza ugla u Saut Odli Stritu, nikada se nije pokavio u Najtigejlsu bez njih. - Taj akvarel je nov - rekao je. - Oli, dušo, kako si samo pametan! - pljesnula je rukama, ali zvuka nije bilo. - Star je barem stotinu godina, ali ovde je nov, zato bravo. Tetka Bi mi ga je ostavila. Naslikala ga je žena koja je slikala ptice za kraljicu Viktoriju. Nikada ne očekujem ništa kada ljudi umru. - Pa, kada si ga poslednji put videla, majko? Ali, umesto da mu odgovori, krenula je sa strastvenim opisivanjem operacije kuka gospođe Henderson, kako je lokalna bolnica bila naprosto divna, i to baš kada je vlada planirala da je zatvori, što je bilo tipično: - A naš dragi doktor Bil, koji nas je pazio godinama... on je samo... pa, da jeste.,. - izgubila je nit. Prešli su u dnevnu dečju sobu i razgovarali o drvenim igračkama, nije se sećao da se igrao sa njima, i konjića, nije se sećao da ga je jahao, mada se klela da ga je skoro odvalio sa ležišta, pa je pretpostavio da misli na Džefrija. - Dobro ste, dušo, zar ne? Svo troje? Znam da ne treba da pitam, ali ja sam samo majka, nisam kamen. Svi ste zdravi, srećni i slobodni, kako si hteo, dušo? Nema više loših stvari? I dalje mu je upućivala osmeh, treptav kao domaći film, a njene iščupane obrve izvijale su se u luku dok joj je pružao fotografiju Karmen i posmatrao je dok je proučava stavivši naočare koje je držala na granatnoj ogrlici, nadohvat ruke. Fotografija se ljuljala u njenim rukama, a njena glava se
ljuljala sa fotografijom. - Sada je veća nego tu na slici i odsekli smo joj kosu - rekao je Oliver. - Svaki dan kaže nešto novo. - Apsolutno božanstvena, dušo. Srećica... - vratila mu je fotografiju - lepo ste to sredili sine, oboje. Kako predivna, srećna devojčica. I Helen je dobro, je li? Srećna i tako to? - Heder je sjajno. - Stvarno mi je drago. - Moram da znam, majko. Moram da znam kada si poslednji put videla Tigra i šta se dogodilo. Svi ga traže. Važno je da ga ja prvi nađem. - Bolje je kada ne gledamo jedno drugo, setio se, zadržavši pogled na konjiću. - Nemoj da navaljuješ, Oli dušo. Znaš kakva sam sa datumima. Mrzim satove, mrzim noć, mrzim napasnike. Mrzim sve što nije ukusno, veliko i sunčano. - Ali, voliš Tigra. Ne želiš mu zlo. I voliš mene. Ponovo je počela da tepa kao devojčica. - Ti poznaješ svog oca, dušo. Dođe, ode, trčiš oko njega, a kada ode pitaš se da li je uopšte i bio. Tako je ako si sirota Nađa. Bilo mu je dosta nje, a zato je i pokušao da pobegne kada je imao sedam godina. Želeo je tada da je mrtva kao i Džefri. - Došao je ovamo i saopštio ti da je Vinser ubijen - rekao je. Rukom je prešla preko tela i uhvatila se za nadlakticu. Nosila je bluzu od tila sa dugim rukavima i kitnjastim manžetama da joj sakriju vene i bore. - Tvoj otac je bio veoma dobar prema nama, Olivere. Prestani. Čuješ li me? - Gde je, majko? - Moraš da ga poštuješ. Poštovanje je ono što nas odvaja od životinja. Nije te poredio sa Džefrijem. Nije ti okrenuo leđa kada si padao na ispitima i hteo da napustiš školu. Drugi očevi bi to učinili. Nije mu smetalo što pišeš poeziju ili šta god si pisao, iako tu nije bilo zarade. Poslao te je tutorima i dao ti Džefrijevo mesto u poslu. To je teško za čoveka koji veruje u zaslugu i podigao se svojom snagom. Bio si pošteđen Liverpula, ja nisam. Da si poznavao Liverpul, imao bi Džefrijev duh. Ne postoje dva ista braka. Uvek je voleo Najtingejls. Uvek me je poštovao kako dolikuje. Nisi mu bio lojalan, Olivere. Šta god si mu uradio, nije zaslužio. Sada imaš svoju porodicu. Idi i brini se o njima. I prestani da se pretvaraš da si u Singapuru
kada savršeno dobro znam da si u Devonu. Bio je mrtav hladan, njen krvnik. - Rekla si mu, zar ne? - rekao je bezbojno. - Tigar je izvukao to iz tebe. Došao je da te vidi, rekao ti za Vinsera, a ti si mu rekla za mene. Gde sam bio. Koje mi je novo ime. Na koju adresu si mi pisala. Mora da ti je bio veoma zahvalan. Morao je da je pridržava zato što je bila malaksala, grizla je kažiprst i patetično jaukala ispod šiški a la princeza Dajana. - Zato, ono što bih želeo da znam, molim te Nađa, jeste ono šta je Tigar rekao tebi - nastavio je brutalno. - Jer ako mi ne kažeš, imam osećaj da će završiti kao Alfi Vinser. Imala je potrebu da promeni mesto, te je hodnikom odveo do trpezarije sa izrezbarenim mermernim kaminom sa statuama golih žena verovatno od Kanove stavljenih u niše sa stubovima. U toku čitavog svog puberteta one su bile voljene sirene njegove mašte. Jedan ukraden pogled kroz poluotvorena vrata na njihove nebeske osmehe i savršene zadnjice bio je dovoljan da ga raspale. Iznad njih visila je slika porodice u razgovoru od nepoznatog slikara današnjice, sa zlatnim oblacima koji se podižu nad Najtingejlsom i Tigrom koji se penje na živahnog polo ponija, sa Oliverom u sakou Itona kako hvata uzde, i sa Tigrovom prelepom mladom ženom Nadom, sa strukom poput ose u dugoj kućnoj haljini kako obuzdava nemirnu dečju ruku. A iza Tigra, kao plavi italijanski princ, lebdeo je duh Džefrija, oživljen sa fotografija, sa zlatnom kosom koja je lepršala i božanstvenim osmehom dok je na svom sivom poniju Admiralu skakao u sunčev zrak, dok porodične sluge mašu svojim kapama. - Ja sam tako loša, Olivere - žalila se Nađa, shvativši sliku kao neko prekorevanje. - Tigar nikada nije trebalo da se oženi mnome. Nikada nije trebalo obojicu da vas rodim. - Ne brini, majko. Neko bi nas rodio, čak i ako to ne bi bila ti - rekao je sa izveštačenom veselošću. Pitao se da li je Džefri bio Tigrov sin. Kada je jednom bila pripita govorila je o jednom Tigrovom kolegi, advokatu iz Liverpula, pravom nebrušenom dijamantu sa božanstvenom plavom kosom. Datumi su se poklapali. Sada su bili u sobi za bilijar. Ponovo je navaljivao: moram da znam, majko, moram da čujem šta ste pričali. Ona je štucala i odmahivala glavom, poričući sve dok je priznavala sebi, ali suze su prestale da teku. Ja sam
suviše mlada, suviše nežna, suviše osetljiva, dušo. Tigar je to iscedio iz mene, a sada ti isto to radiš. To je zato što nikada nisam išla na fakultet, moj otac je mislio da devojke ne treba da idu, hvala bogu što nisam imala kćerku. Promenila je zamenice i sada je pričala o sebi kao o nekom drugom: - Rekla je Tigru samo neke sitnice, dušo. Nikada sve, ne bi to ona. Da joj Oli to nije rekao, ona nikada ne bi to prenela Tigru, zar ne? U pravu si, pomislio je. Nikada nije bilo nikakve koristi da ti se nešto priča. Trebalo je da te ostavim da piješ i jedeš se dok ne umreš. - Bio je tako tužan, dušo - objasnila je kroz jecaje. - Tužan zbog Vinsera. Najtužniji zbog tebe. Ta žena, Ket, ponašala se nedolično, pretpostavljam. Radije bih bila sa Džakom. Sve što sam od njega htela bilo je da me pogleda, nazove me dušom, zagrli me i kaže mi da sam još uvek lepa. - Gde je on, majko? Kako sebe sada zove? Čvrsto je zagrlio, a ona se svom težinom oslonila na njegove ruke. - Mora da ti je rekao kuda ide. On ti sve govori. On ne bi ostavio svoju Nađu u mraku neznanja. - Ne smem da ti verujem. Nikome od vas. Ni Mirskom, ni Hobanu, ni Mesingamu, nikome. A Oliver je sve započeo. Pusti me. Kožne stolice, knjige o konjima, gazdin sto. Stigli su do radne sobe. Slika čistokrvnog konja Vilijema Stabsa, ali to je bilo pod znakom pitanja, visila je iznad kamina. Oliver je otišao do prozora i prešao rukom preko vrha daske od garnmišne dok nije naišao na prašnjav mesingani ključ. Podigao je Stabsa sa klina i stavio ga na pod. Iza njega, zidni sef bio je postavljen u Tigrovoj visini. Otključao ga je i zavirio unutra, kao što je radio kada je bio dete u danima kada je verovao da je sef magična kutija gde stoji tajna. - Nema tu ničega, Oli dušo, nikada nije ni bilo. Samo dosadne oporuke i tapije i nešto stranog novca, sitniša. Ništa sada, kao ni tada. zaključao ga je, vratio ključ i posvetio pažnju ladicama u radnom stolu. Rukavica za polo. Kutija šaržera za dvanaestokalibarski pištolj. Trgovačke potvrde. Papir za pisanje. Jedna crna sveska, ništa nema štampano na korici. Želim beležnice, rekao je Вrок. Želim beleške, memorandume, nažvrljane adrese, želim imena u lažnim knjigama, izgužvane papire, sve što je mislio da baci ali nije. Oliver je otvorio svesku: Vodič govornika posle večere. Šale, aforizmi, biseri mudrosti, citati. Bacio je svesku nazad u ladicu. - Da li su stigli neki paketi za njega, majko? Paketi,
velike koverte, preporučena pisma, kuriri? Ništa što čuvaš za njega? Ništa što je stiglo od kada je otišao? Istovetno pismo poslato vam je u posebnoj koverti na vašu privatnu rezidenciju, potpisano J. A. Orlov. - Naravno da nema ničega, dušo. Niko mu više ne piše na ovu adresu. Osim ako su u pitanju računi. Odveo je natrag u kuhinju i napravio čaj dok ga je ona posmatrala. - Barem više nisi ružan, dušo. Ona je mislila da to kaže kao utehu. - Plakao je. Nisam ga videla da plače još od Džefrija. Pozajmio je moj polaroid. Nisi znao da sam fotograf, zar ne? - Šta je, kog vraga, hteo sa polaroidom? - mislio je na pasoš, vizu. - Hteo je slike svega što voli. Mene. Slike svih nas, vrta sa zidom, svega što ga je činilo srećnim pre no što si ti doneo nesreću. Želela je još jedan zagrljaj i on joj je to pružio. - Da li je skoro bio stari Jevgenij? Prošle zime, dušo. Zbog fazana. - Ali, Tigar još nije ubio medveda? - šala. - Ne, dušo. Mislim da medvedi nisu njegov fah. Oni previše liče na ljude. - Ko je još došao sa njim? - Onaj siroti Mihail. On u sve puca. Ubio bi i Džakoa da je imao prilike. Tako je bilo divno od Jevgenija da ga uključi u poslove. I Mirskog, takođe. - Šta je Mirski radio? - Igrao je šah sa Rendijem u staklenoj bašti. Rendi i Mirski su bili veoma bliski. Pitala sam se da možda ne postoji nešto između njih. - Šta? - Pa, Rendi nije baš ženskaroš, zar ne? A dragi doktor Mirski svašta bi prihvatio. Uhvatila sam ga kako flertuje sa gospođom Henderson u kuhinji, ako to možeš da zamisliš, pitao je da dođe u Gdanjsk da mu napravi pitu od mesa. Pružio joj je šolju. Krišku limuna, nikada mleko. Glas mu je i dalje bio leden. - Pa, kako je Tigar došao ovde ovog puta? Da li ga je Gason dovezao? - Taksi, dušo. Sa stanice. Došao je vozom, kao i ti, samo što nije bila nedelja. Nije želeo da bude upadljiv. - Pa, šta si uradila? Sakrila ga u šupi za drva? Stajala je, oslonivši se leđima na stolicu. - Obišli smo imanje, kao što uvek i radimo, gledao je sve što voli i fotografisao - odgovorila je prkosno. -
Nosio je smeđi reglan kaput koji sam mu poklonila za četrdeseti rođendan. Mi to zovemo ljubavni kaput. Rekla sam mu, ne idi, ostani ovde. Rekla sam mu da ću da se brinem o njemu. Nije hteo da sluša. Morao je da ide da spasava brod, rekao je. Još je bilo vremena. Jevgenij je morao da zna istinu, onda će sve biti u redu. 'Borio sam se sa njima za Božić i to ću ponovo da učinim’. Tako sam bila ponosna na njega. - Šta se desilo za Božić? - Švajcarska, dušo. Za tren sam pomislila da će da me povede, kao nekada. Ali, to je bio samo posao, posao, sve vreme. Napred-nazad kao jojo. Nikada nije pojeo svoj božićni puding, mada ga voli. Gospođa Henderson je umalo zaplakala. Ali, on je pobedio. Borio se protiv svih. Svih njih. ‘Razbio sam im noseve,’ rekao je. ‘Jevgenij me je podržao na kraju. Više neće da pokušaju to na brzinu.’ - Ko neće? - Ko god. Hoban. Mirski. Kako bih ja to mogla da znam? Svi ljudi koji su pokušali da ga obore. Izdajnici. I ti si jedan od njih. Rekao je da mora nešto da ti pošalje. Čak i ako te više pikada ne vidi ili ne čuje, nešto ti je kao otac dugovao, iako si ga prevario. Nešto što ti je obećao. U tome se sastoji njegov život. 1 moj. Uvek smo te učili da održavaš svoja obećanja. - Kao što si i ti kada si mu rekla za Karmen. - Shvatio je da znam gde si. On je pametan, uvek je i bio. Primetio je da ne brinem za tebe kao obično, a zašto nisam? On je advokat, tako da ne možeš da se prepireš sa njim. Pričala sam neke gluposti, pa me je pretresao. Ne jako, kao nekada, ali dovoljno. Pokušala sam da nastavim da lažem o tebi, ali onda sam pomislila zašto više da se maltretiram. si naš jedini sin. Jednako si naš. Rekla sam mu da je postao deda i ponovo je plakao. Deca uvek misle da su im roditelji hladni sve dok ne zaplaču, onda misle da su smešni. Rekao je da si mu potreban. - Potreban! Zbog čega, pobogu? - On ti je otac, Oli! I partner! Urotili su se protiv njega. Kome da se okrene ako ne svom sinu? Duguješ mu. Vreme je da staneš uz njega. - On je to rekao? - Da! Njegove reči. Reci mu da mi duguje! - Reci mu? - Da!
- Da li je imao kofer? - Braon torbu da se slaže sa njegovim ljubavnim kaputom. Ručni prtljag. - Kuda je leteo? - Nisam rekla da je leteo! - Rekla si ručni prtljag. - Nisam. Nisam! - Nađa. Majko... Slušaj me. Policija je prečešljala svaki spisak letova i putnika koji postoji. Nema ni traga od njega. Kako je odleteo a da oni to nisu primetili? Okrenula mu se u zagrljaju oslobodivši se. - Rekao je da jesi! Bio je u pravu! Ti si u dosluhu sa policijom. - Moram da mu pomognem, majko. Potreban sam mu. Tako je rekao. Ako ga ne nađem, a ti znaš gde je, nama će se to osvetiti. - Ali, ja ne znam gde je! On nije kao ti, ne govori mi stvari koje ne mogu da sačuvam. Prestani da me stežeš tako! Uplašivši se samog sebe, Oliver se brzo udaljio od nje. Jecala je. - Kakva korist? Reci mi šta želiš da znaš i onda me ostavi na miru. Zatim se zagrcnula. Okrenuo se ka njoj i uzeo je u naručje. Stavio je svoj obraz uz njen i osetio kako je lepljiv od suza. Predavala mu se kao što se predavala njegovom ocu, jedan deo njega je trijumfovao, a drugi ju je mrzeo zbog njene slabosti. - Od tada ga nisu videli, majko. Niko ga nije video osim tebe. Kako je otišao? - Hrabro. Uzdignute glave. Onako kako borci idu. Uradio bi tačno ono što je rekao da će uraditi. Treba da si ponoson što krećeš njegovim stopama. - Mislio sam na prevoz. - Njegov taksi se vratio. Odšetao bi do stanice da nije imao tu torbu. ‘Ponovo je prvi dan, Nađa,’ rekao je. ‘U Liverpulu’ smo leđima uza zid. Rekao sam da te nikada neću napustiti i nikada i neću.’ Ponovo je bio onaj stari. Nije mahao. Samo se odvezao. Zašto si to uradio, Oli? Zašto si rekao blesavoj Nađi ako nisi hteo da Tigar zna? Zato što sam postao ošamućeni otac, a Karmen je bila samo tri dana stara, razmišljao je beznadežno. Zato što volim svoju kćerku i pretpostavljam da bi i ti htela da je voliš. Sedela je ukočeno za stolom, grčevito stiskajući obema rukama svoju šolju sa već ohlađenim čajem. - Majko. - Ne, dušo. Više ne.
- Ako se aerodromi i luke osmatraju, a on ima priručni prtljag i ide da se obračuna sa svojim neprijateljima, kako misli da se kreće? Kakav to pasoš ima, na primer? - Ničiji, dušo. Ponovo si teatralan. - Zašto kažeš ničij? Zašto to mora da bude pasoš nekog drugog ko ga ne koristi? - Umukni, Oli! Misliš da si sjajan advokat kao tvoj otac. Nisi. - Čiji pasoš ima, majko? Ne mogu da mu pomognem ako ne znam koje ime koristi, je li tako? Duboko je uzdahnula. Odmahnula je glavom i ponovo zaplakala, ali brzo se oporavila. - Pitaj Mesingama. Tigar se suviše oslanja na svoje podređene. Onda mu oni zariju nož u leđa, kao ti. - Da li je to britanski pasoš? - Pravi je, to je sve što mi je rekao. Nije lažan. Pripada pravoj osobi kojoj ne treba. Nije rekao koja zemlja, a nisam ni pitala, - Da li ti ga je pokazao? - Ne. Samo se hvalio. - Kada? Ne tada, zar ne? Nije bio u raspoloženju da se hvali? - Рге godinu dana prošlog marta - ona koja mrzi datume - morao je da obavi neka posla u Rusiji ili tako negde, a nije hteo da ljudi znaju ko je. Zato je nabavio taj pasoš. Rendi mu ga je nabavio. I krštenicu da može da ga dokaže. Tako je ispao pet godina mlađi. To je bila šala, da je dobio pet godina popusta od Velikog Poreznika na nebu. Glas joj je postao mrtvački hladan, kao i njegov. - To je sve što ti mogu reći, Oli. I što ću ti ikada reći. Poslednja kap. Uništio si nam živote. Uvek si to radio. Oliver je prvo polako koračao po stazi. Nosio je sivi kaput preko ruke. Hodajući, navlačio ga je, jednu po jednu ruku dok je ubrzavao. Kada je stigao do kapije već je trčao. Kombi elektrodistribucije bio je na istom mestu, ali merdevine su im bile sklopljene, a dve osobe sedele su u kabini. Nastavio je da trči dok nije stigao do mesta gde se put račva i ugledao svetla parkiranog „forda” koja su ablendovala i veselu figuru Agi koja mu je mahala sa vozačevog sedišta. Suvozačka vrata su se otvorila. - Možeš li da dobiješ Broka na tu stvar? - viknuo je. Već mu je pružala telefon.
*** - Znači, nikada nije bio u Australiji - reče Heder gorko se nasmešivši kada je prošla pored Broka prema uglu sobe. - Australija je takođe bila laž. - Maska, da budemo blaži - predložio je Brok. Za ovakve prilike imao je sveštenički ton. Dolazio je iz dubokog osećanja brige. Kada se prihvatiš nekoga, uzimaš i njegove probleme, propovedao bi svojim novajlijama. Nisi Makijaveli, nisi ni Džems Bond, ti si vredan služenik za dobrobit koji mora da drži svačiji život da se ne raspadne ili će se neko razbesneti. Sedeli su vrlo smireno u maloj seoskoj policijskoj stanici u Nortamptonširu, Brok sa jedne strane prostog stola, a Heder sa druge, sa glavom u ruci, a očiju raširenih ali pogleda odsutnog, kao da je gledala u mračni ugao sobe za ispitivanja. Bilo je veče i prostorija je bila slabo osvetljena. Sa mračnih zidova, traženi ljudi i deca koja su nestala posmatrali su ih kao tihi hor prokletih. Kroz pregradni zid dolazilo je ruganje zatvorenog pijanice, monotoni zvuk policijskog radija i zvuk strelica pikada koje su pogađale cilj. Brok se pitao šta bi Lili mislila o njoj. Sa ženama, uvek se to pitao. - Fina devojka, Nete - rekla bi. - Nema ničega što neki dobar muž ne bi mogao da ispravi za nedelju dana. Lili je mislila da svaka treba da ima dobrog muža. To je bio njen način da mu laska. - Pa, on mi je pričao o morskoj hrani u Sidneju - reče Heder, razmišljajući. - Rekao je da je najbolja koju je ikada jeo bilo gde u svetu. Rekao je da ćemo otići tamo jednog dana. Poješćemo po jedan ogroman obrok u svim restoranima u kojima je bio kelner. - Mislim da nikada u svom životu nije bio kelner - reče Brok. - Bio je vaš kelner, zar ne? I još uvek je. Brok se nije dao. - On ne voli to što radi, Heder. On to vidi kao svoju dužnost. Potrebno mu je da zna da smo na njegovoj strani. Svi mi. Pogotovu Karmen. Ona mu je sve, Karmen. On želi da ona zna da je njen otac fin čovek. Nađa se da ćeš reći koju dobru reč za njega ponekad, dok odrasta. Ne bi želeo da ona misli da ju je ostavio bez razloga. - ‘Tvoj otac je lažima ušao u moj život, ali dobar je čovek’, je li tako?
- Ako možeš bolje. - Pa, dajte mi priču. - Mislim da tu nema priče, Heder. Mislim da treba da se smešiš kada pričaš o njemu. I pustiš ga da joj bude otac što je oduvek sanjao.
POGLAVLJE 12. Za svoju posetu Plutonovoj kućici, skloništu koje je bilo poznato samo nekolicini članova Hidra tima, Вrок je iste večeri preduzeo izuzetan oprez čak i po svojim visokim standardima. Prvo je išao metroom južno preko rеке, a zatim uskočio u autobus za istok i otišao u sendvič bar sa dobrim pogledom na trotoar. Ušavši u drugi autobus, izašao je dve stanice ranije i poslednjih nekoliko stotina metara prešao peške, ne hodajući ni sa previše ni sa premalo svrhe, i zastajkujući da uživa u pogledu na dokove koji su mu zapali za oko (niz zarđalih kranova, milih barži, đubrište za stare gume), sve dok nije stigao u etapama do niza lukova od cigala koji su ličili na vijadukt, gde je svako udubljenje bife nekakva metalska radionica. Došavši do para velikih crnih vrata sa brojem osam, i podstaknut ohrabrujućom porukom „ОТIŠAO U ŠPANIJU, ODJEBI”, pritisnuo je zvono i prijavio se na interfon kao Alfov brat koji je došao da se dogovori oko „aston martina”. Kada je ušao, prošao je kroz skladište sa delovima automobila, starim kaminima i velikim asortimanom registarskih tablica; popeo se rasklimatanim drvenim stepenicama do novopostavljenih čeličnih vrata koja su zbog pristojnosti i doslednosti bila premazana i izgrebana odgovarajućim grafitima. Tu je stajao i sačekao da se špijunka zatamni, što se i desilo, i vrata je otvorio sablasan čovek u farmerkama, patikama, kariranoj košulji i kožnim opasačem oko ramena u kojem je stajao devetomilimetarski „smit & veson” automatik sa starim zavojem oko drške, kao da se posekao u nekom zaboravljenom nestasluku. Brok je ušao unutra, a vrata su se zatvorila za njim. - Kako je on, gospodine Mejs? - upitao je. U glasu mu se osećala napetost, kao trema pred premijeru. - Zavisi na šta mislite, gospodine - rekao je Mejs, govoreći tiho kao Brok.
- Pomalo čita kada je koncentrisan. Igra šah, što pomaže. Inače rešava ukrstene reči, one teže. - Još uvek je uplašen? - K'o đavo, gospodine. Вrок je krenuo hodnikom, prošao malu kuhinju, spavaću sobu i kupatilo dok nije došao licem u lice sa drugim, bucmastim čovekom duge kose skupljene na potiljku. Njegov držač za pištolj bio je od šatorskog platna i pritegnut kao portikla oko bebinog vrata. - Je li sve u redu, gospodine Kartere? - Jeste, hvala, gospodine. Upravo smo završili finu partiju vista. - Ko je pobedio? - Pluton, gospodine. On vara. Zvali su se Mejs i Karter, sve vreme dok je operacija trajala, kako ih je Ejden Bel nazvao po dvojici ljudi koji su otkrili Tutankamonovu grobnicu. A Plutona po kralju donjeg sveta. Otvorivši drvena vrata, Brok je ušao u dugačku sobu u potkrovlju sa gvozdenim rešetkama na prozorima koji su gledali u nebo. Dve fotelje prekrivene rebrastim somotom bile su privučene peći. Između njih stajao je sanduk pretrpan novinama i kartama za igranje. Jedna fotelja bila je prazna, a u drugoj je sedeo časni Ranulf, alijas Rendi Mesingam, alijas Pluton, nedavno u britanskom Forin ofisu i na drugim adresama koje se dovode u pitanje, obučen u kućni džemper na rajsferšlus a, umesto uobičajenih cipela od jelenske kože, imao je na nogama narandžaste papuče sa linijom imitacije runa. Čučao je naginjući se napred sa rukama na stolici, ali kada je video Broka stavio je ruke iza glave, prekrstio noge na sanduku i zavalio se u tobožnjem uživanju. - Pa, to je moj ujka Net, ponovo - otezao je. - Nego, čujte, jeste li mi doneli moju kartu za izlazak iz zatvora? Jer ako niste onda gubite vreme. Broku je izgleda ovo pitanje bilo veoma zabavno. - Molim vas, gospodine. Obojica smo u dubini duše civilne sluge. Da li su ikada ministri potpisali potvrdu o imunitetu za vikend? Ako malo jače poguram počeću da nerviram ljude. Ko je doktor Mirski kada je kod kuće? -upitao je, po principu da su najbolja pitanja ispitivača ona na koje već zna odgovore. - Nikada nisam čuo za njega - Mesingam Je jetko odgovorio. - I hoću nešto pristojne odeće iz moje kuće. Mogu da vam dam ključ. Vilijam je u zemlji. Ostaće tamo dok mu ne kažem drugačije. Samo nemojte da idete
utorkom i četvrtkom kada gospođa Ambrouz čisti. Brok je još jednom odmahnuo glavom. - Bojim se da to ne dolazi u obzir, gospodine, za sada. Možda posmatraju kuću. Poslednja stvar na zemlji koju imam je trag koji vodi odatle do ovde, hvala lepo. To je bila mala laž. U panici da se preda, Mesingam se nije setio da sredi promenu odeće. Brok, znajući ljubav prema odeći svog štičenika, iskoristio je mogućnost da ga ponizi bezobličnom širokom odećom i vunenim pantalonama sa elastičnim strukom. - Molim vas, gospodine - reče Brok sedajući, otvarajući beležnicu i uzimajući Lilino pero. - Jedna ptičica mi je rekla da ste vi i dotični gospodin Mirski zajedno igrali šah u Najtingejlsu prošlog novembra. - Onda vaša ptičica lagi - reče Mesingam, koji je voleo da pribegava pidžin engleskom kada oseća da mu se preti. - Razmenjivali ste skaredne šale, vi i doktor Mirski, tako mi je rečeno. Nije vaše vere, zar ne? - Nikada se nisam upoznao sa njim, nikada nisam čuo za njega, nikada nisam igrao šah sa njim. I nije, pošto ste pitali. On je upravo suprotno - odgovorio je Mesingam. Uzeo je novine, protresao ih i pravio se da čita. - I obožavam da budem ovde. Momci su sjajni, hrana je kakvu samo poželeti možeš, lokacija je božanstvena. Razmišljam o tome da kupim ovo mesto. - Vidite, gospodine, uvek ima problema sa tim dogovorima oko imuniteta - objasnio je Brok, još uvek najprijateljskijim tonom - moj ministar i njegove kohorte moraju da znaju protiv čega daju imunitet nekome, a tu leži kvaka. - Već sam čuo tu propoved. - Onda, možda ako je ponovim, možda ćete je prihvatiti. Uz svo poštovanje, nije dovoljno samo podići slušalicu i pozvati nekog sjajnog tipa kojeg poznajete u Forin ofisu ili šta god da je to i kažete, ‘Rendi Mesingam bi želeo da trguje jednom informacijom za garanciju imuniteta, zato učini šta možeš, hoćeš li, staro momče?’ To nije odgovor, bar ne na duže staze. Moje gazde su izbirljivi ljudi. ‘Od čega ili koga imunitet?’ pitaju se. ‘Da li gospodin Mesingam hoće da opljačka banku Engleske ili zlostavlja maloletne učenice? Da li je u ligi sa Belzebubom? Jer ako jeste, bilo bi bolje da se prijavi negde drugde.’ Ali, kada ja vama postavim to pitanje, postavljam ga uzalud. Jer ono što ste mi do sada rekli, da budem iskren, samo su nevažne činjenice. Zaštitićemo vas ako to želite. Biće nam vrlo drago da vas
zaštitimo. Smeštaj neće biti baš udoban kao ovaj sada, ali bićete zaštićeni. Jer, ako nastavite ovako, moje gazde neće samo izbeći uslugu, već će podići optužnicu za ometanje toka pravde. Gospodine. Karter je ušao sa čajem. - Da li je gospodin Mesingam danas zvao u svoju kancelariju, gospodine Karter? - U sedamnaest i četrdeset pet, gospodine. - Odakle? - Iz Njujorka. - Ko je bio sa njim? - Ja i Mejs, gospodine. - Da li se lepo ponašao? Mesingam je naglo zatvorio novine. - Kao prokleto jagnje, tako je. Dao im je sve što treba, zar nisam, Karteru? Priznajte. - Zvučao je dobro, gospodine - reče Karter. - Malo previše afektirano za moj ukus, ali on je uvek takav. - Slušajte traku ako mi ne verujete. Bio sam u Njujorku, vreme je bilo božanstveno, upravo sam se vratio sa ulivanja nove nade u srca i duše naših nestalnih investitora iz Vol Strita, i treba ponovo tu istu stvar sutra da obavim u Torontu, i da li iko ima vesti o našem sirotom zalutalom Tigru? Odgovor, kroz suze, ne. Tačno ili netačno, Karteru? - Rekao bih da je to pravi opis, gospodine, do sada. - Sa kime je razgovarao? - Sa Anđelom, njegovom sekretaricom, gospodine. - Da li misliš da je progutala to? - Ona uvek to proguta - Mesingam je otegao. Kamenog izraza na licu Karter je izašao. - Oh, bože, da li sam bio suviše drzak? - Pa, gospodin Karter je pravi crkveni čovek, vidite. Veoma je privržen muškim klubovima i fudbalskim timovima. Mesingam je bio pokunjen. - Oh, bože. Dođavola. Kako sam bio vulgaran. Recite mu da mi je žao. Brok se vratio svojoj beležnici, dobronamemo odmahujući svojom belom glavom kao svačiji otac iz snova. - A sada, gospodine, mogu li vas pitati malo više o ovim vrlo pretećim telefonskim pozivima koje ste primili? - Rekao sam vam sve što znam. - Da, pa, još uvek imamo problema da ih lociramo. Samo, kada primimo
ovakvu molbu imamo obavezu da vam ukažemo na opasnost. To je ono što ja zovem zlatnim dvojcem. Postoji opasnost, i postoji opipljivi dokaz da ste spremni da sarađujete sa vlastima kada se imunitet odobri. Kako se sećam, vaš čvrst utisak je, po svedočenju mojih ljudi, da su pozivi dolazili iz inostranstva. - U pozadini se čula strana buka. Tramvaji i tako to. - I još uvek ne možete da prepoznate glas. Razmišljali ste o tome danju i noću, ali nikuda niste stigli. - Reći ću vam drugačije, Nete. - Voleo bih da mislim tako, gospodine. I svakog puta bio je to isti glas i bilo je četiri poziva u brzom sledu i uvek su govorili istu stvar. I uvek iz inostranstva. - Bila je ista ... atmosferska praznina. To je teško opisati. - Da nije bio to doktor Mirski, na primer? - Mogao je da bude. Ako bi stavio maramicu na slušalicu ili šta god da rade. - Hoban? - Izbacujući ova imena, Вrок je beležio kako svako od njih pogađa metu. - Nije dovoljno američki. Aliks govori kao da je pre sat vremena imao operaciju nosa. - Salva? Mihail? Da nije i sam Jevgenij? - Engleski je bio previše dobar. - A i stari bi govorio ruski sa vama. Pretpostavljam - osim možda što ne bi zvučalo tako zastrašujuće. Čitao je iz svoje beležnice. - ‘Vi ste sledeči na našoj listi, g. Mesingam. Ne možete se sakriti od nas. Možemo da vam dignemo kuću u vazduh ili da vas ubijemo kad god mi to želimo.’ Ne možete se setiti? - Nije bilo tako dramatično. Vi činite da to izgleda smešno. Nije bilo smešno, bilo je zastrašujuće. - Šteta što vaš misteriozni napasnik nije ponovo pozvao posle vaše predaje na milost nama i kada smo vam preusmerili pozive - Brok se žalio slatkom strpljivošću. - Četiri poziva u toliko vremena, a zatim nestaje iz etra onog trenutka kada ste došli kod nas. Da se čovek zapita da li zna više no što je to dobro za njega. - Nije bilo dobro za mene, to je sve što ja znam.
- Siguran sam da nije. Uzgred, koji pasoš Tigar koristi? - Britanski, pretpostavljam. To ste me pitali prošlog puta. - I svesni ste, koliko shvatam, kao bivši službenik Forin ofisa, da činite prestup u ovoj zemlji ako pomažete ili podstičete nabavljanje lažnog ili falsifikovanog pasoša, bilo koje nacionalnosti? - Naravno da jesam. - I u skladu sa tim, ako sam mogao da demonstriram da je ргеčasni gospodin Ranulf Mesingam svesno i sa namerom nabavio takav lažni pasoš... potpomognut ukradenom krštenicom, najgore je što biste se mogli naći u situaciji da ovaj izuzetno udoban smeštaj zamenite zatvorskom ćelijom. Mesingam je sedeo uspravno, jednom rukom je štipkao donju usnu. Spustio je pogled i namrštio se kao da se koncentriše u vezi sa sledećim šahovskim potezom. - Ne možeš me staviti u zatvor. Ne možeš me ni uhapsiti. - A zašto? - Zato sto bi digao svoju operaciju u vazduh. Želiš da sve teče uobičajenim tokom, dokle god može. Duboko u sebi, Brok nimalo nije bio srećan u vezi sa ovom preciznom procenom njegove situacije. Spolja, njegovo ponašanje je i dalje odavalo jednostavnu pristojnost. - U pravu ste, gospodine. U mom je interesu da vi budete bezbedni. Ali, ne mogu da lažem svoje pretpostavljene i vi ne smete da lažete mene. Zato ćete mi ljubazno reći, bez daljeg vrdanja, ime koje je na lažnom pasošu koji ste lično nabavili za gospodina Tigra Singla? - Smart. Tomi Smart. TS da se slaže sa njegovom zlatnom dugmadi za manžete. - A sada da porazgovaramo malo o dobrom doktoru Mirskom - predložio je Brok, skrivajući svoje likovanje pod birokratskim neophodnim mrštenjem, i uspeo je da ostane na svom mestu sledećih dvadeset minuta pre no što je izleteo da objavi vest svom timu. Ali, Tambiju je otkrio svoju najveću tajnu brigu. - On me strašno laže, Tambi. Sve što mi kaže je sitniš. *** Osmatrački tim je izvestio da je Subjekat sam kod kuće. Telefonski
monitori su potvrdili da je Subjekat odbio dva poziva na večeru, prvo se izgovarajući partijom bridža, a potom prethodnim angažmanom. Bilo je deset uveče u Park Lejnu. Topla, vertikalna kiša plesala je po pločniku. Tambi ga je dovezao do ovde, Agi se vozila sa njim na zadnjem sedištu Tambijevog taksija, ćaskajući o kineskim jelima u Glazgovu. - Možemo da sačekamo do sutra ako si umoran - Brok je neubedljivo rekao. - Dobro sam - odgovorio je Oliver vojničkom poslušnošću. K. Altremont, pročitao je, skrivajući oči od kiše dok je proučavao osvetljenu dugmad na interfonu. Apartman 18. Pritisnuo je dugme, svetlost mu je zasjala u lice i začuo je biseksualni glas. - Ja sam - rekao je u svetlost. - Oliver. Pitao sam se da li mogu da dođem na kafu. Neću te dugo zadržavati. Metalni glas je prasnuo u vazduhu. - Pobogu. Stvarno si ti. Ja ću da pritisnem dugme, a ti guraj. Spreman? Ali, gurnuo je prerano i morao je da sačeka i gume ponovo pre no što su se staklena vrata otvorila. U futurističkom holu, zemljani u sivim odelima upravljali su belim svemirskim pultom. Mlađi je nosio bedž na kojem je pisao Meti. Stariji, Džošua, čitao je svoje novine. - Centralni lift - Meti je rekao Oliveru. - I ne dodirujte ništa jer sve mi radimo za vas. Lift se podigao, Meti je nestao u prizemlju. Na osmom spratu vrata su se sama otvorila, a ona ga je čekala, večno u tridesetim u ispranim farmerkama i jednoj od Tigrovih krem svilenih košulja sa zavrnutim rukavima do lakata. Oko oba zgloba imala je nekoliko tankih zlatnih narukvica. Zakoračila je napred pripivši se uz njega celom visinom, tako je ona pozdravljala muškarce, grudi uz grudi, prepone uz prepone, ali zbog Oliverove visine delovi im se nisu baš poklapali. Njena duga kosa je bila očetkana i mirisala je na kupku. - Olivere. Zar to nije strašno? Taj siroti Alfi... sve? Kuda je Tigar otišao? - To ti reci meni, Ket. - Zaboga, gde si bio? Mislila sam da je otišao da te traži. Odgurnula ga je, ali samo da bi ga bolje pogledala. Primetio je da u stresnim situacijama nastaju pukotine. Isti nestašni osmeh, ali sa više truda da se i održi. Proračunat pogled, britak glas. - Da li si postao odgovoran,
dragi? - upitala ga je kada je završio sa pregledom. - Ne baš. Ne mislim da jesam. - Budalasto kikotanje. - Dobio si nešto. I sviđa mi se. Ali, uvek je i bilo tako, zar ne? - Pratio je u dnevnu sobu. Studio u potrazi za umetnikom, setio se. Kultna skulptura, aerodromska umetnost, Kensingtonski ćilimi. Vlasništvo Lihtenštajn fondacije. Sačinio sam ugovor, Vinser ga je pregledao, Ket je bila vlasnik fondacije, mešavina kao i ranije. - Šta kažeš na piće, dragi? - Voleo bih. - I ja. Bar je bio frižider maskiran kao španski kovčeg. Izvadila je posrebreni bokal sa suvim martinijem, napunila je jednu ledenu čašu, a drugu do pola. Preplanule ruke, Ket u februaru odlazi u Nasau. Ruke su joj bile spremne za oružje. - Količina za dečake - rekla je pružajući mu punu čašu, a zadržavajući količinu za devojčice za sebe. Otpio je jedan gutljaj i ušao u drugačije stanje. Da je to bio sok od paradajza, i onda bi bio pijan. Uzeo je drugi gutljaj i povratio se. - Posao ide dobro? - upitao je. - Apsolutno savršeno, dragi. Prošle godine smo napravili takav profit da se Tigar razgoropadio. Spustila se u turski sed. Sklupčao se pokraj njenih nogu na gomili čupavih jastučića. Noge su joj bile bose. Maleni nokti kao kapi krvi. - Reci, dušo. Ništa ne preskači, ma kako bilo odvratno. Ležao je, ali sa Katrinom ležanje je bilo lako. Bio je u Hongkongu kada je primio vest, rekao je, navodeći priču po Broku. U faksu od Pem Hosli je pisalo da je Vinser ubijen, a da je Tigar „napustio svoj radni sto zbog nekih hitnih stvari” i da bi Oliver možda mogao da razmišlja o povratku kući. U Londonu je bila sredina noći, pa da se ne bi motao okolo pronašao je avion do Getvika, uzeo taksi do Kurzon Strita, probudio Guptu, brzo otišao u Najtingejls da se vidi sa Nađom. - Kako je ona, dragi? - upala je Katrina, sa posebnim obzirom koje ljubavnice imaju prema ženama svojih ljubavnika. - Izuzetno se dobro nosi, hvala - odgovorio je nelagodno. - Iznenađujuće dobro. Da. Vrlo je svadljiva. Njen pogled, za sve vreme dok je pričao, nije se skidao sa njegovog lica. - Nisi išao kod naših momaka u plavom, zar ne dragi? - upitala je lukavo...
igrač bridža, pročitala mu je lice. - Kod kojih? - upitao je Oliver, čitajući njeno lice. - Mislila sam da si možda zvao službu dragog Bernarda. Ili možda ne voliš Bernarda? - A ti? - Ne onoliko koliko bi on voleo, hvala bogu. Moje devojke ne bi ga ni dotakle bez neke sitnice. Pet hiljada je ponudio Anđeli da ide sa njim na odmor u njegovu jebačnicu na suncu. Rekla mu je da ona nije takva devojka. Od kada? Pitala sam je. - Nisam bio ni kod koga. Firma očajnički pokušava da ćuti o Tigrovom nestanku. Užasava ih pomisao na navalu na kuću. - Pa, zašto si došao kod mene, dragi? Slegnuo je ramenima, ali nije mogao da se otrese njenog pogleda. - Mislio sam da ću dobiti obaveštenja iz prve ruke. - A ja sam prva ruka. Njen prst na nozi probadao ga je u slabinu. - Pa, ti si mu najbolji drug, Ket, zar ne? - odgovorio je, cereći se i odmičući od nje. - Osim tebe, dragi. - Plus bila si prva osoba koju je došao da vidi kada je čuo vest o Alfiju. - Jesam li? - Sudeći po Gupti, jesi. - Gde je onda otišao? - Da se vidi sa Nadom. Pa, ona je to rekla. Mislim, ne bi ona to izmislila. Kakvu bi korist imala od toga? - A posle Nađe? Koga je onda posetio? Neku posebnu prijateljicu za koju ne znam? - Mislim da se možda vratio ovamo. - Dragi. Zašto? - Pa, on nije tako bistar da sređuje svoje stvari, zar ne? Ne ako želi da ide u inostranstvo. Malo sam iznenađen što te nije poveo sa sobom. Upalila je cigaretu, što ga je zapanjilo. Šta li ona radi kada Tigar nije ovde? - Spavala sam - rekla je, zatvorivši oči da izbaci dim - na sebi sam imala samo svoju skromnost. Imali smo groznu noć u Kolevci. Neki čarter let doveo je nekog arapskog princa i on se napalio na Voru. Sećaš se Vore - još
jednom ga je probola prstom, ovoga puta u zadnjicu - božanstvena plavuša, divne grudi, nogama nema kraja. E, pa, ona se tebe seća, dragi, kao i ja. Ahmed je hteo da je odvede u Pariz svojim avionom, ali Vorin dečko je upravo bio pušten, pa se ona nije usudila. Bilo je gužve, i to u četiri ujutru, pre no što sam se vratila ovamo, isključila telefon, uzela pilulu i zaspala. Sledeća stvar koje sam bila svesna, bilo je vreme ručku, i Tigar je stajao nadamnom u svom groznom smeđem kaputu govoreći ‘Pucali su Vinseru u glavu za kaznu.’ - Pucali mu u glavu? Kako je Tigar to znao? - Nemam pojma, dragi. Verovatno samo igra reči. To mi baš nije bilo potrebno u mom jadnom stanju. ‘Zašto bi iko hteo da ubije Alfija, pobogu?’ upitala sam, ‘Ko su to опi? Kako znaš da to nije bio samo neki ljubomoran muž?’ ‘Ne, rekao je, bila je zavera, i svi su bili u njoj, Hoban, Jevgenij, Mirski i čitava naoružana vojska.’ Želeo je da zna gde sam stavila četke za cipele. Kaže da nije mogao gore da nađe nijednu četku za cipele. Znaš kakav je kada paniči. Mora da umre sa čistim cipelama. Oliver, koji nije znao da mu je otac podložan panici, ipak je mudro klimnuo glavini. - Sledeće što je želeo jeste sitniš za telefon. Pričao je gluposti, pa sam prvo pomislila kako mi govori da moram da promenim telefonsku liniju. Ne, ne, novac, rekao je. Metalne novčiće od jedne funte, pedeset penija, šta imam? ‘Ne budi smešan,’ rekla sam mu, ‘ovde plaćaš telefonski račun. Koristi moj telefon.’ Ne vredi. Hteo je pravi telefon na novčiće. Sve ostale prisluškuju njegovi neprijatelji. ‘Nazovi Rendija,’ rekla sam. Ne vredi. Mora da nađe šilinge. ‘Nazovi Bernarda,’ rekla sam. ‘Ako si u nevolji, za to služi Bernard.’ Ne odavde, rekao je. ‘Ali dragi, on je policija,’ rekla sam. ‘Policija ne prisluškuje policiju.’ Odmahnuo je glavom. Onda je pričao o tome koliko jedna žena ne vidi. Rekao je da ne mogu da vidim veliku sliku, a on je mogao. - Jadna ti - reče Oliver, još uvek pokušavajući da se navikne na ideju da Tigar priča gluposti. - I tako, naravno, nismo našli sitniš. Moj sitniš za parkiranje bio je u kolima. A kola su mi bila u suterenu. Da budem iskrena, pomislila sam da je tvoj prečasni otac odlepio... šta je, dragi? Igledaš kao da si pojeo nešto. Oliver ništa nije jeo. Spajao je događaje u glavi i ništa nije shvatao. Računao je da su mogle da prođu minute od kada je Tigar primio Jevgenijevo
pismo u kojem mu traži dve stotine miliona funti sterlinga. A opet, kada je Gupta video Tigra kad je napuštao Kurzon Strit bio je savršeno pribran. I Oliver se zapitao šta je moglo da se desi između Kurzon Strita i Ket, što bi nateralo njegovog oca da se uspaniči i priča gluposti. - Tako smo se vukli po stanu desetak minuta, ja u svom kimonu, tražila sam sitninu. Poželela sam da sam nazad u svom krevetu sa konzervom punom deset penija za gasometar. Našli smo dve funte. To nije bilo dovoljno, ne za poziv u inostranstvo. Ali, on nije ni rekao da je reč o inostranstvu, bar ne dok nismo završili sa traženjem. ‘Za ime boga,’ rekla sam, ‘pošalji Metija da ide do trafike i kupi nekoliko kartica za telefon.’ Ni to nije valjalo. Nije se moglo verovati portirima. Radije bi ih sam kupio. Tako je otišao. Bilo mi je potrebno nekoliko sati da se vratim na spavanje i sanjam o tebi. Duboko je povukla dim cigarete, a zatim nezadovoljno uzdahnula. - Oh, a sve je tvoja greška, bićeš zadovoljan da čuješ, nisu samo Mirski i Bordžije u pitanju. Svi smo se urotili protiv njega, svi ga izdajemo, ali ti najviše. Bila sam baš ljubomorna. Jesi li ga izdao? - Kako? - Sam bog zna, dragi. Rekao je da si za sobom ostavio trag i da ga je pratio nazad do izvora, a izvor si bio ti. Prvi put da čujem da tragovi imaju izvore, ali on je tako rekao. - Nije rekao koga treba da pozove? - Naravno da nije, dragi. Meni ne treba verovati, zar ne? Mahao je nekakvim faksom, tako da očigledno nije imao taj broj u glavi. - Ali, bio je u inostranstvu. - Tako je rekao. I bilo je vreme ručka, Oliver je pomislio. - Gde je trafika? - upitao je. - Kada izađeš, skreni desno pedesetak metara i ispred tebe je. Da li izigravaš Herkula Poaroa, dragi? Rekao je da si Juda. A ja mislim da si divan - dodala je. - Postaje mi jasno - rekao je. Do sada nije mogao da zamisli tu sliku: Tigar u panici, iracionalan i u bekstvu, šćućuren u telefonskoj govornici u svom smeđem reglan kaputu i izglancanim cipelama dok njegova ljubavnica odlazi na spavanje. - Došao je sa nekim u veliki sukob prošlog Božića - rekao je. - Neki ljudi su pokušali da ga prevare. Odleteo je za Cirih i sve ih potukao. Da li ti je to poznato?
Zevnula je. - Jedva. Hteo je da otpusti Rendija. Uvek je hteo da otpusti Rendija. A oni su svi lopuže, uključujući i Mirskog. - I Jevgenij? - Jevgenij se suviše klati. Pod uticajem je. - Čijim? - Ko zna, dragi. Kakvo ti je piće? Popio je svoj martini. Katrina je pušila i posmatrala ga dok je jednim bosim stopalom zamišljeno masirala drugo. - Ti si mu pobegao kroz prste, zar ne, ti nevaljalče - rekla je zamišljeno. - Nikada ne govori o tebi, znaš li to? Samo kada je uzbuđen. Pa, ne baš uzbuđen, jer se to događa svake prestupne godine. Prvo si bio u inostranstvu na studijama, onda si doneo strani posao, onda si se ponovo vratio studiranju. On je još uvek ponosan na tebe, na svoj način. Samo misli da si izdajnik i govno. - Verovatno će se pojaviti za par dana - rekao je Oliver. - Oh, ako je sam dotrčaće nazad. Ne može da podnese da bude u svom društvu, nikada nije mogao. Zato čovek i nađe bliskog prijatelja. Od mene očigledno ne može da izvuče onoliko koliko mu treba da se pokrene. Ili je možda obrnut slučaj, da budem iskrena. Možda mu je potrebna promena. Parnjak njegovom godištu. Parnjak i mom godištu, kad smo već kod toga - prstom ga je ponovo probola,ovog puta bliže preponama. - Da li imaš ti nekog bliskog prijatelja, dragi? Nekog ko zna kako da te sludi? - Sada sam između dve vatre. - Ona fina Nina došla je jednom u Kolevku da me vidi. Nije mogla da shvati zašto si rekao Tigru da ćeš se njom oženiti, a njoj nikada. - Da, pa, žao mi je zbog toga. - Nemoj meni da se izvinjavaš, dragi. Šta je sa njom? Nije baš živahna u krevetu? Ima lepo telašce, ono što sam mogla da vidim. Super dupe. Divne bokove. Poželela sam da sam ja muško. Oliver se još više udaljio od nje. - Nađa kaže da je Mirski dosta navraćao - rekao je, promenivši temu. - Pojavio se u Najtingejlsu i igrao šah sa Rendijem. Sve što možeš da doznaš o Mirskom, naredio je Brok. - To nije jedino sto igra, mogu da ti kažem, dragi. Poigrao bi se sa mnom da je imao imalo šanse. Ne samo da bi pokušao. Gori je od Bernarda. Uzgred, nismo smeli da ga zovemo Mirski. Tako je temperamentan. Nisam
iznenađena. - Pa kako ste ga onda zvali? - Dr-u Minster iz Praga. Baš mi je doktor. Ja sam njegova lična sekretarica, ako nisi znao. Dr Minsteru je potreban helikopter do Najtingejlsa? Neka stara Ket to sredi. Dr Minsteru je potreban apartman za mladence u Grand Ric Palau? Stara Ket će to da sredi. Dr-u Minsteru su potrebne tri kurve i slepi violinista za juče? Ket će izigravati makroa, nema problema. Pretpostavljam da je suviše vreo da bi mogao da upravlja Ledenom Devicom. - Mislio sam da je Tigar rekao da je Mirski u zaveri protiv njega. - To je bilo ovog meseca, dragi. Prošlog meseca bio je anđeo Gabrijel. A onda, bingo, Mirski se pridružio lošim momcima; Jevgenij je slaba stara budala da bi slušao blagoglagoljivog Pavla, a Rendi je gmaz koji ga je doveo do toga... a koliko ja znam i ti si to uradio, zar ne? Gde živiš, dragi? - Uglavnom u Singapuru. - Mislila sam noćas. - U Kamdenu. Kod prijatelja sa prava. - Muški prijatelj? - Da. - Zar to nije traćenje vremena? Osim ako nisi Rendi, što ti definitivno nisi. Umalo se nije nasmejao kada je uhvatio njen pogled i video drugačiji, tamniji sjaj. - Ovde ima slobodan krevet, ako želiš. Veliki, lep. Zadovoljstvo zagarantovano - rekla je. Oliver je razmotrio ovu ponudu i shvatio da ga ne iznenađuje. - Trebalo bi da svratim do njegovog stana - pobunio se kao da je to neka prepreka. - Da vidim da li ima nekih dokumenata. Pre no što to uradi neko drugi. - Možeš da svratiš do njegovog stana, a onda da se vratiš u moj. Možeš li? - Samo nemam njegove ključeve - objasnio je uz otrcan osmeh. Stajali su jedno pored drugog u liftu, bok uz bok. Nosila je ključeve na privesku. Uhvatila ga je za ruku i stavila mu dlan preko ključeva, i savila mu prste oko njih. Privukla ga je sebi, poljubila i nastavila da ga ljubi i miluje dok nije počeo da joj uzvraća poljupce. Grudi su joj bile nage ispod Tigrove košulje. Pomerala je svoj jezik uz njegov dok su joj ruke klizile i milovale
njegove prepone. Uhvatio joj je ruku, otvorio je i izabrao ključ koji su zajedno stavili u ključaonicu i okrenuli. Stavili su drugi ključ. Lift se podigao i zaustavio. Vrata su se otvorila u uglačanom hodniku u potkrovlju kao parkirani železnički vagon sa dimnjacima sa jedne, i svetlima Londona sa druge strane. Još uvek bez reči, izabrala je dugačak ključ sa mesingom na osnovi i još jedan ključ koji je bio prikačen za njega i sugestivno ih je stavila između njegovog prsta i palca tako da su pokazivali napolje i unutra u njihovu zamišljenu metu. Ponovo ga je poljubila, i sa rukom na njegovoj zadnjici poterala niz hodnik u pravcu vrata od mahagonija sa električnim fenjerima sa obe strane. - Požuri - prošaputala je. - Obećavaš? Čekao je dok lift nije nestao, a zatim da bi bio siguran, pritisnuo je dugme i sačekao dok se nije vratio prazan. Potom je skinuo jednu patiku i blokirao vrata da bi sprečio lift da ode, zato što je znao da je od tri lifta koja su radila u toj zgradi, ovo bio jedini koji je išao do potkrovlja. I stoga jedina osoba koja bi mogla da poželi da dođe ovamo gore u ovo doba osim Tigra bila je Katrina, koja je odlučila da mu pravi društvo. Sa ključevima u ruci, i bez jedne patike, hramljući je krenuo niz hodnik. Vrata od mahagonija odmah su popustila i ušao je u gospodsku kuću iz osamnaestog veka, sa jedinom razlikom što je ova bila sagrađena pre petnaest godina na vrhu zgrade. Oliver nikada nije spavao ovde, nikada se nije smejao ovde, nikada se nije kupao ovde ili vodio ljubav ili igrao. Ponekad u usamljenim večerima Tigar ga je zvao, sedeli bi i gledali glupavu televiziju uz previše pića. Jedino drugo sećanje koje je imao na ovo mesto je kada je Tigar besneo na vlasti Sitija zato što su odbili da mu dozvole da ima heliodrom i letnje zabave sa Katrinom kao snabdevačem za sve prijatelje koje Tigar nije imao: - Olivere! Nina, ovamo, molim! Olivere, reci nam ponovo vic o škorpionu koji je želeo da pređe preko Nila. Ali, polako. Njegovo Veličanstvo želi da ga zapiše... - Olivere! Samo trenutak od tvog vremena, dragi momče, ako mogu da te odvojim od tvog šarmantnog društva! Opiši Njegovoj Ekselenciji još jednom pravnu osnovu projekta koji si nam jutros tako lepo prezentovao. Pošto ovo nije zvanično, možda bi bilo bolje da koristiš nešto manje ozbiljnu terminologiju... Stajao je u holu, prepone su ga bolele od Katrininih milovanja. Ušao je u
kuću, osećanja su mu se rasplamtela. Sobe su ga zbunile i više nije znao kuda ide, ali to je bila Katrinina greška. Skrenuo je iza ugla i prošao kroz salon, bilijar salu i radnu sobu. Vratio se u hol, kopao po kaputima i mantilima u potrazi za sačuvanim izgužvanim papirima koje je Brok tražio. Nešto je izgleda bilo zapisano Tigrovim rukopisom na bloku pored telefona. Još uvek osećajući želju za Katrinom, stavio je blok u svoj džep. U jednoj sobi primetio je nešto, ali nije se mogao setiti u kojoj. Šetkao se po salonu, čekajući inspiraciju, pokušavajući da odagna sećanja na Katrinine grudi u svom dlanu i pritisak njenog brežuljka na njegovu butinu. Nije ova soba, pomislio je, prošavši rukom kroz kosu da razbistri glavu. Pokušaj negde drugde. Krenuo je ka bilijar sali kada je primetio kožnu korpu za smeće između stolice za čitanje i stola, i znao je da je video ranije, a da nije shvatio njeno značenje. Obložena žuta papirna vrećica, puna čega god da je bilo u njoj, bila je jedina stvar u korpi. Pogled mu se podigao do^vrata ormara, koja su podignuta kao kod polica za knjige. Stajala su odškrinuta, otkrivajući u vertikalnom delu opremu: audio, video i televizor. Kada im je prišao sa jednom patikom na nozi, uhvatio je zrak zelenog svetla kako trepće na njega sa videa. Na poklopcu video plejera stajala je neka bela, neobeležena kutija za kasetu. Prazna. Oliveru su se misli razbistrile. Njegove želje, makar i privremeno, sada su se povukle. Da je neko napisao ISTOVETNO na kutiji i nacrtao strelicu pokazujući na trepćuće svetlo, veza ne bi mogla da bude očiglednija, Istovetno pismo poslato vam je u posebnoj koverti. Telefon je zvonio. Za Tigra je. To je Mirski koji sebe naziva Minsterom. To je Katrina da kaže da dolazi gore, ali da je lift zaglavljen. To je ćelavi Bernard koji nudi svoje usluge. To su portiri da kažu da dolaze. To je Brok da kaže da si gotov, ukinut. Nastavio je da zvoni, Oliver nije odgovarao. Telefonska sekretarica nije primila poruku. Pritisnuo je dugme IZBACITI na konzoli, izvadio kasetu, stavio je u belu kutiju, a kutiju u postavljenu žutu vrećicu. „Za gospodina Tigra Singla”, pisalo je na oznaci. Elektronski štampanoj. NA RUKE, ali nije bilo oznake kurira, kao ni ime pošiljaoca. Odšepao je do hola i uzbunio se kada je video svoju fotografiju iz mlađih dana, sa advokatskom perikom i
odećom pravnika. Uzeo je kožnu jaknu sa niza kaputa i prebacio preko ramena, noseći vrećicu pod miškom i koristeći jaknu da je sakrije. Uzeo je patiku sa vrata lifta, obuo je, ušao u lift i posle trenutka stida i oklevanja pritisnuo je dugme za prizemlje. Lift se spustio svojom sopstvenom svečanom brzinom. Pritisnuo je dvanesti i jedanaesti, a na desetom sagnuo se u ugao da ne bi mogla da ga vidi kroz staklo dok je prolazio osmi sprat. Ali, u mislima, opružio je nagu i blistavu na krevet koji je delila sa Tigrom. U holu, Meti je uzeo novine od Džošue. - Da li biste ovo molim vas dali gospođici Altremont - rekao je Oliver, pružajući mu Ketine ključeve. - U redu, drugar - reče Meti, ne digavši pogled sa novina. Izašavši na pločnik, skrenuo je desno i žustro koračao sve dok nije stigao do Muhamedove novinarnice i trafike, koja je bila otvorena non-stop. Nedaleko odatle, uglavljene kod ograde, stajale su tri telefonske govornice. Začuo je sirenu kola blizu sebe i brzo se okrenuo, napola u strahu da će videti Katrinu u njenom „poršeu” Kuće Singl. Ali, to je bila Agi, koja mu je mahala sa mesta vozača zelenog „minija”. - Aberdin - uzdahnuo je kada se zahvalno spustio na sedište pored nje. - I nagazi. *** Dnevna soba kuće u Kamdenu bila je pravo pozorište sa mirisom ustajalih sendviča i leševa. Вrок i Oliver seli su na bockav materijal sofe. Brok je ponudio da sam pazi. Oliver ga je nadglasao. Trag crno-belih brojeva spuštao se niz ekran. To je tužan film, pomislio je Oliver, setivši se Ketinih ruku na njemu: baš ono što mi treba. Onda je video Alfireda Vinsera vezanog kako kleči na kamenitom brdu, i maskiranog anđela u belom matilu kako drži sjajni automatski pištolj uz njegovu glavu. I začuo je Hobanov užasan unjkav glas koje je objašnjavao Alfiju zašto je potrebno da mu raznese glavu. A sve o čemu je posle toga mogao da razmišlja bio je Tigar u svom reglan kaputu, sam u svom potkrovlju, kako vidi i čuje iste stvari pre odlaska na osmi sprat da probudi Ket. U kuhinji, ekipa je slušala zujanje Hobanovog glasa dok su pili čaj i netremice posmatrali pregradni zid. Vi ljudi idete u drugu kuću, Brok im je rekao. Ljudi su sedeli u tišini, zajedno. Agi je sedela odvojena od
njih, zatvorenih očiju i palčeva stavljenih preko zuba, sećajući se kako je Zaku oponašala cvrkut ptica na vlati trave. *** Broku je bilo zadovoljstvo da izbaci Mesingama iz kreveta u ponoć. Čekajući na odmorištu stepeništa, bilo mu je drago da čuje kako ovaj vrišti dok ga Karter i Mejs bude uz minimalnu primenu sile. A kada su ga izvukli iz spavaće sobe, izgledao je kao osuđenik koji je bio određen za zabavljanje javnosti u svojoj bezobličnoj kućnoj haljini, papučama i užasnoj štraftastoj pidžami. Ošamućenim očima je treptao i preklinjao; sa obe njegove strane stajali su njegovi čuvari. Вrок je pomislio ono zlobno „tako ti i treba” pre no što je namestio bezizražajan birokratski pogled. - Izvinjavam se za ometanje, gospodine. Jedna informacija je stigla i morao sam da je podelim sa vama. Magnetofon, molim, gospodine Mejs. Ministar bi želeo ovo lično da čuje. Mesingam se nije protivio. Karter se udaljio od njega. Mejs je krenuo u potragu za magnetofonom. Mesingam je stajao kao ukopan. - Želim svog advokata - rekao je. - Neću reći više nijednu reč dok ne dobijem pismeno uverenje. - Onda, sudeći po sadašnjem uspehu, gospodine, bolje bi bilo da se pripremite za život Trapist kaluđera. Bez drame, Brok je otvorio vrata dnevne sobe u potkrovlju. Mesingam je umarširao unutra, ignorišući ga. Svako je seo na svoju uobičajenu stolicu. Mejs je doneo magnetofon i uključio ga. - Ako ste progonili Vilijema... - Mesingam je počeo. - Nisam. Niko nije. Želim da razgovaram sa vama o opasnosti. Sećate se opasnosti? - Naravno da se sećam. - Dobro, zato što mi ministrova privatna kancelarija zadaje velike muke. Misle da nešto krijete. - Nek’se nose. - To ne bih voleo, hvala lepo, gospodine. U vreme ručka Tigar Singl nestaje iz Kurzon Strita. Ali, vi ste već napustili zgradu. Do jedanaest sati tog jutra, vi ste izašli iz kancelarije i vratili se u svoj dom u Čelsiju. Zašto? - Da li je to zločin?