„Ne kaži gop“, posavetova ga Kolja. „To je ukrajinska poslovica. Znači ’ne broj kokoš’." „Ana Tihonovna", reče Šagron, prilično nervozno. „Reci devojkama da skuvaju malo kafe. Jedva se krećem, posle svega što nas je snašlo!" „Ti si lenčuga, Šagrone", reče Ana Tihonovna, odmahujući glavom. „Ali, nek ti bude. Biću dobra prema tebi, zato što si se večeras istakao. Bio si primer za Ine." Šagron se zadovoljno osmehnuo. U šatoru je, na moje veliko iznenađenje, čitave noći bilo veoma toplo. Naravno, spavali smo ne skidajući odeću. Skinuo sam jaknu i cipele, pre nego što sam se uspuzao u ponuđenu vreću za spavanje. Šator je pripadao bradatom Matveju. Mogao je da primi troje ili četvoro ljudi, zlu ne trebalo. Bilo nas je samo dvoje. Najbliži šator bio je na dvadeset koraka od nas. Čuo sam slatko stenjanje slavljenice, čim su svi napustili prostor oko logorske vatre. Topila se od zadovoljstva u nečijem zagrljaju. Znači, nije samo nama bilo toplo. Čudio sam se tome. Zamišljao sam, kao i svi južnjaci, da je zimi u severnimšumama nepodnošljivo hladno i neugodno. Prevario sam se. Možda je u šumama hladno i neugodno, ali ljudi nose toplotu i komfor gde god da krenu. Priroda, istina, malo trpi zbog toga, ali to je druga stvar. Sasvimdruga stvar. Matvej se prvi probudio i ispuzao iz vreće za spavanje. Zadržao se u središnjem delu šatora, gde je navukao moderne planinarske cipele (mnogo bolje od moje nezgrapne obuće s debelim đonom). Odvezao je uzicu na ulazu i izašao napolje. Mraz me je odmah ujeo za obraze. Istovremeno sam na grudima osetio pritisak magijskog predmeta, kog mi je Viking predao na aerodromu. Odonda ga nisam pošteno pogledao. Nisamimao prilike. Shvatio sam da se ćaura otopila tokom noći, lišena novih doza energije. Osećao sam dašak moći iz nedara, ili bolje reći MOĆI. Da je među njima bio i jedan Ini, osetio bih je. Izvadio sam dugi, zakrivljeni predmet - kutiju - ispod džempera. Ličila je na kanije velikog noža. Otvarala se kao školjka. Čisto sumnjam da u moru postoje slične školjke, uske i dugačke trideset pet centimetara. Kutija je zaključana u Sumraku. Tako da je nijedno ljudsko biće ne bi moglo otvoriti. Napregao samoči i pošao ka izlazu. Skloni samšatorsko krilo u stranu, da bih pripustio više svetla. U kutiji je, na tamnocrvenom somotu stvarno počivala crno-plava kandža neke goleme zveri. Sa krive, unutrašnje strane je delovala oštro kao kirgijski nož. Imala je dugačko udubljenje, za oticanje krvi. Činilo se da je širi kraj grubo odlomljen, kao da je kandža okrutno odsečena sa stopala. Pretpostavio samda je tako i bilo. Ali, opet, kakva zver može da ima ovakvu kandžu? To bi morao biti neki legendarni zmaj. Šta drugo? Ali, da li su zmajevi ikad postojali? Potražio samodgovor na ovo pitanje u sećanju. Sumnjičavo sam odmahnuo glavom. Veštice i vampiri su jedna stvar. Oni su Ini. Ali zmajevi... Sneg je škripao pod Matvejevimnogama, dok se vraćao s potoka. Uzdahnuo sami skliznuo u Sumrak. Zatvorio sam kutiju i vratio dragoceni magijski predmet pod
džemper. „Da li si se probudio?" pitao me je Matvej, iz bliza. „Uh, uh.“ „Znači da ti nije bilo hladno?" „Nije. To je neverovatno. Mislio sam da u šumi, usred zime mora biti veoma hladno. Ali, bilo mi je toplo." „Vi južnjaci ste čudan svet“, nasmejao se Matvej. „Misliš da je ovo pravi mraz? U Sibiru imaju prave mrazeve. Znaš li šta kažu? Sibirac nije onaj ko ne oseća hladnoću, već onaj ko zna da se toplo obuče.“ Nasmejao samse. Lepo rečeno. Zapamtiču to. I Matvej se nasmejao. „Tamo je potok. Mogao bi da se umiješ." „Uh, uh.“ Iskobeljao sam se iz šatora i pošao ka smrznutom potoku. Neko je izbušio rupu u ledu, tamo gde se staza sastajala s obalom. Tanki, providni sloj leda je pokrio tokom noći. Matvej ga je izlomio. Voda je bila hladna, ali ne dovoljno da bi uplašila moju južnjačku dušu. Pljusnuo sam se nekoliko puta po licu. Voda me je osvežila i pokrenula. Hteo samda idemnegde, da nešto radim. Možda voda nije bila zaslužna za to. Juče sam se gotovo do kraja iscrpeo, na aerodromu. To nije bilo iznenađenje. Ukrao sam nešto energije s portala i još malo od čarobnice. Sve samodmah potrošio. Očigledno je da samnoćas crpeo moć iz Kandže. To je bila moć odgovarajuće vrste, tamna moć. Nisam voleo da koristim svetlu moć. Strana je i teška za kontrolisanje. Moć Kandže je na mene delovala kao majčino mleko na odojče. Činilo mi se da diše na zagonetni, a opet tako poznati način. Činilo mi se da mogu da pomeramplanine. „Kad ćete rasturiti logor?“, pitao sam ga u šatoru. Ne baš u šatoru, već kod logorske vatre. Matvej je sekao drva. Dva psa su obilazila oko njega. Gladnim očima su premeravali kotlić koji se krčkao iznad vatre. „Podgrejaćemo pilav, kad svi ustanu. Popićemo malo votke, da bismo se zagrejali. Posle toga ćemo poći. Zašto pitaš? Da li se žuriš?" „Pa, voleo bih da krenemšto pre", neodređeno samodgovorio. „Idi, ako se žuriš. Zadrži jaknu. Daću ti Stepinu adresu. Obiđi ga, pa mu je vrati." Kad bi samo znao kome pomažeš, čoveče. „Matvej", progovorio sam tihim glasom. „Ozbiljno sumnjam da ću imati prilike da potražimStepu. Hvala ti, ali se neću smrznuti." „Ne budali", reče Matvej. Uspravio se sa sekirom u ruci. „Ne moraš da je vratiš, ako nećeš. Tvoje zdravlje je mnogo važnije od jakne." Pokušao samda se mudro i tužno nasmejem. „Matveje, dobro je što ovde nema nikog drugog. Znaš, ja nisamljudsko biće.“ Matvejev pogled se zamutio. Sneveselio se. Verovatno je pomislio da sam neki maloumni šarlatan. Pa, pokazaću mu da se vara. Oba psa prestadoše da veselo skakuću. Zacvileše i potražiše utočište iza Matvejevih nogu. Podigoh jedva vidljivu jutarnju senku i kliznuh u Sumrak. Bilo je zabavno posmatrati Matvejevu reakciju. Toliko se iznenadio da je
ispustio sekira. Pala je na njufaundlenderovu šapu. Pas zaglušno zalaja. Matvej nije mogao da me vidi. Nije ni trebalo da me vidi. Skinuo sam jaknu. Matvej ni nju neće videti, sve dok je ne izbacim iz Sumraka. Napipao sam nešto u džepu od košulje i strpao dve novčanice od po sto dolara u džep jakne. Bacio samje Matveju. Stresao se i uhvatio jaknu, kad se, bar što se njega tiče, iznebuha pojavila u vazduhu. Obazreo se okolo. Istina za volju, jadno je izgledao. Znao samda mi nikad ne bi poverovao, bez ovakve demonstracije. Nisam hteo da ponesem ništa tuđe, pa čak ni staru jaknu. Od ljudi koji bez pitanja pomažu strancu koji doluta do njihove logorske vatre iz šume, ako je moguće, ne treba ništa uzimati. Jakna je bila topla i nimalo jeftina. Nije mi trebala. Ja sam Tamni. Ne trebaju mi tuđe stvari. Izašao sam iz Sumraka, Matveju iza leđa. Nastavio je da zapanjeno zuri u prazan prostor. „Tu sam“, rekao sam. Matvej se okrenu u mestu. Delovao je smeteno. „A-a-a-a-a“, promucao je, pre nego što se ućutao. „Hvala. Snaći ću se i bezjakne." Matvej klimnu. Izgubio je volju za negodovanjem. Mislim da je bio zaokupljen činjenicom da je prenoćio u šatoru s nekom vrstom monstruma koji po volji nestaje. Ko zna šta još može da uradi? „Reci mi samo jedno. Kako da odemodavde?" „Onuda", reče Matvej i pokaza na stazu kojom sam došao. „Vozovi već saobraćaju." „Ima li tamo glavnog puta? Radije bih stopirao." „Glavni put je odmah pored železničkih šina." „Sjajno“, rekao sam, zadovoljan novostima. „Dobro, do viđenja! Još jednom se zahvaljujem. Čestitajte slavljenici... i znate šta, dajte joj ovo.“ Čudesno je kako sam, u času, ovladao jednostavnom, ali nepoznatom vradžbinom. Sakrio sam ruku iza leđa i napipao smrznutu granu. Slomio sam je... i Matveju pružio živu ružu, tek odsečenu sa žbuna. Kapljice rose su blistale na zelenimlistovima. Latice su bile plamenocrvene boje. Sveža ruža je izgledala divno u snežnoj šumi. „ A-a-a“, mumlao je Matvej, dok je automatskim pokretom prihvatao ružu. Pitao sam se da li će je dati slavljenici, ili će je zakopati u smetu, da bi izbegao duga, neprijatna objašnjavanja. Nisam ga pitao, šta će učiniti. Vratio sam se u Sumrak. Nisam hteo da se povlačim po smrznutom snegu. Ono što mi je odgovaralo juče, kad sam mislio da bežimod Gesera, mi ne odgovara danas, odmornomi punommoći. „Nešto sam zaboravio... O da, kapu. Ni ona nije moja. Još mi je na glavi. Gurnuo samje u jaknu i krenuo. Kretao sam se u skokovima od dve stotine metara. Otvarao sam slabašne portale na granici obzora. Koračao samkroz njih, gutajući rastojanje, kao džin iz bajke. Krčevina je danju izgledala obično. Sva magija je u potpunosti iščezla. Nije slučajno što su istinski romantici i ljubitelji slobode - Tamni - izabrali noć za svoje vreme, umesto dana, kad sva prljavština i đubre sveta napada oči, kad se lepo vidi
kako su nam gradovi ružni i zapušteni, kad su ulice pune glupih ljudi, a putevi smrdljivih automobila. Dan je vreme bukagija i lanaca, dužnosti i pravila. Noč je vreme slobode. Za istinskog Inog, ništa nije vredno te slobode. Ništa ne može zauzeti njeno mesto, nikakva svakodnevna, obaveza, niti služba jeftinim, opojnim idealima, izmišljenim daleko pre tvog rođenja. To je samo mit, fantazija, ucho od sledzia, kako vele naša slovenska braća Poljaci. Postoji samo sloboda za sve i samo jedno ograničenje: niko nema pravo da ograničava slobodu drugih. Nek lukavi i licemerni Svetli do mile volje tragaju za navodnim paradoksima i protivrečnostima u ovom stavu. Ako ste slobodni, dobro ćete se slagati sa slobodnima. Oni ne smetaju jedni drugima. Morao sam da zaustavim automobil moćima Inog. Iz nekog razloga niko nije hteo da poveze čoveka bez jakne ili kaputa. Morao sam da dotaknem um vozača u olupanoj „devetki" boje vlažnog asfalta. Stao je. Vozač je bio mladič od dvadeset pet godina, kratko ošišan i bez vrata. Glava mu je, doslovce virila iz tela. Imao je bezizražajan pogled. Pokazalo se da ima fantastične reflekse. Verujemda bi mogao da vozi auto i bezsvesti. „Eh?“, rekao mi je, kad samse udobno smestio na zadnjemsedištu, pored njegove ogromne kožne jakne. „Pravo, samo pravo. Za Moskvu. Izbacičeš me na Tverskoj." Nežno samga dodirnuo, kroz Sumrak. „Ah", reče mladič i pogna auto. Vozio je preko sto na sat, uprkos klizavom putu i lakom transu. Kola su tako lepo jezdila po putu, da sam se zapitao da li imaju specijalne gume. U Moskvu smo se dovezli iz pravca severozapada, nakon skretanja na Volokolamski autoput, što znači da smo brzo prošli pola megalopolisa, vozeči se pravomlinijom. Išli smo pravo na štab Dnevne straže, u Tverskoj ulici. Imao sam sreče da naletim na čudesnog vozača. Autoput ga je ohrabrio na još bržu vožnju. Povrh svega, naleteli smo na zeleni talas. Shvatio samda su me spazili, dok smo se vozili pored Sokolske stanice. Mene i Kandžu. Gotovo je nemoguće dostići „devetku" usred Moskve, dok po pravom putu juri napred ne menjajući traku. Stigao samdo Tverske ulice i dao vozaču bez vrata sto rubalja, a ne dolara. „Eh?“, prostenjao je. Zbunjeno se osvrtao oko sebe. Nije se sećao ničega. Usmerio je oskudni intelekt na rešavanje gotovo nerešive zagonetke, kako je sa provincijskog druma stigao u centar Moskve. Nisamse mešao. Nek se samnosi s nerešivomzagonetkom. Imao je prvorazredne reflekse. „Devetka" je gotovo odmah krenula. Mladić je gledao u stranu, razjapljenih ustiju. Zevao je sve dok se nije izgubio iz vida. Prešao samulicu i krenuo ka ulazu. Predvorje je bilo puno duvanskog dima. Kasetaš, Filipsov „geto blaster" tiho je svirao opuštenu, upečatljivu melodiju. Glas je bio tako promukao i tih da isprva nisam prepoznao Butusova:
Hladni vetar duva kroz otvoreni prozor, i duge seni leže na stolu, Ja samtajanstveni gost u srebrnomogrtaču, a ti znaš zašto samti došao Da ti podarimsnagu, Da ti poljubimvrat, Da te ljubimna radost srca svog! Mladi vampir je žurno pozvao lift. Najedanput sam pomislio da ne treba da uđem. Svakako ne bi trebalo da uđem. Ne treba i gotovo. „Recite imda samživ, pa će sve biti u redu“, progovorilo je nešto u meni. Vratio samse na ulicu. Ponovo sam vođen. Skrenuo sam levo, bez ikakvog oklevanja. Išao sam ka Crvenomtrgu. Još nisam znao šta me i zašto tamo vodi. Pokoravao sam se unutrašnjoj sili. Osetio samda je Fafnirova kandža oživela. Disala je. Svaki kvadratni metar zemljišta, svaki centimetar asfalta bio je zasićen magijom. Stara magija je progrizla put u kamen zgrada i uličnu prašinu. S desne strane se uzdizalo ogromno zdanje Istorijskog muzeja. Nisam znao da li je otvoren ili preobražen u kockarnicu, nakon poslednje promene u dugoj i mnogostradalničkoj istoriji Rusije. U svakom slučaju, nisam imao vremena za raspitivanje. Nastavio samput. Pločnik Crvenog trga je pamtio ležerni korak careva, topot cokula revolucionarnih vojnika, tragove gusenica sovjetskih oklopnih čudovišta i kolone s prvomajskih parada. Bio je otelotvorenje moskovskog nepokolebljivog trajanja. Grad je postojao vekovima. Uvek će tu biti. I ništa, čak ni razmirice običnih ljudi, pa ni večito suparništvo straža - neće uzdrmati njegovu spokojnu veličinu. Zakoračio sam na trg. Obazreo sam se oko sebe. S leve je GUM - stara Državna robna kuća - vrio od života. S desne su se uzdizale zidine Kremlja, a ispred nas piramida Lenjinovog mauzoleja. Da li me sudbina tamo vodi? Ne, ne idem tamo. Bolje je tako. Šta god ruski narod mislio o bivšem vodi, greh je uznemiravati mrtve, a pogotovo one koji su umrli neopozivo, za vjeki vjekov - on nije bio Ini... i dobro je što nije bio. Šetao sam preko trga, ne žureći. Povorka državnih automobila se iskrala iz Kremlja. Nestala je u sporednimulicama. Gubilište me tiho pozdravi. Građanin Minjin i princ Požarski su me posmatrali u prolazu. Zastao mi je dah pred živo obojenim hramomVasilija Blaženog. Moć. Moć. Moć... Tekla je u izobilju. Iscrpljeni Ini bi za tren obnovio snagu. Ali niko nikada neće učiniti tako nešto, zato što je to neobična, strana moć. Nikome ne pripada. Nataložena moć proteklih vekova je neposlušna i nepokorna. To je moć svrgnutih careva i generalnih sekretara komunističke partije. Raznela bi me na
komade, kad bih je dodirnuo. Ponovo samse osvrnuo oko sebe. Opazio samga. Inkvizitora. Nemoguće je pomešati ga s bilo kojim drugim, Svetlim ili Tamnim, da i ne govorimo o običnimljudskimbićima. Inkvizitor je gledao pravo u mene. Nije mi bilo jasno zašto samga tek sad opazio. Bio je sam, sasvim sam, izvan i iznad svake ravnoteže moći, saveza ili dogovora. Nisammorao da pitamzašto je tu. Prišao sammu. „Pravo si učinio kad si rešio da poslušaš", reče inkvizitor. Nekako samznao da se zove Maksim. Pružio je ruku i rekao: „Kandžu." U njegovom tonu nije bilo ničeg zapovedničkog, ni naznake pritiska. Nisam sumnjao da bi se svako pokorio tomglasu, uključujući i šefove obeju straža. Nevoljno i s očiglednimžaljenjemsamposegnuo ispod džempera. Kandža je drhtala. Obrađivala je okolnu moć. Zapljusnuo me je gusti talas moći, dok sam je držao u ruci. Moć Kandže zali svaku ćeliju mog tela. Činilo mi se da će čitav svet pasti na kolena preda mnom, pred posednikomFafnirove kandže. „Kandžu“, ponovi Inkvizitor. Nije ništa dodao, niti mi je rekao da ne činim ništa glupo. Inkvizitori se na bave deljenjempretečih saveta. I dalje sam oklevao. Kako je moguće dobrovoljno dati izvor neiscrpne moći? Takav predmet je san svakog Inog. Automatski sam opazio promenu u rasporedu energije. U blizini se otvorio svetli portal, delo Gesera, šefa moskovske Noćne straže. Inkvizitor ni na koji način nije reagovao na pojavu nepozvanog svedoka. Kao da se nikakav portal nije otvorio i da niko nije iskoračio iz Sumraka. „Kandžu“, reče Inkvizitor po treći put. Treći i poslednji. Više neće progovoriti ni reč. Znao samto. Znao sam da bi svaki pokušaj bio uzaludan, čak i kad bi se svi Tamni Moskve pojavili iza mene. Ne bi mi pomogli. Naprotiv, stali bi na Inkvizitorom stranu. Spletke oko Kandže su mogle trajati sve dok se čuvar Dogovora nije lično pojavio. Sklopio sam oči i usisao najveću moguću količinu energije. Drhtavom rukom, gušeći se od pritiska, dodadoh kutiju s magijskim predmetom inkvizitoru. U tom času osetih Geserovu neskrivenu žudnju. Beli mag se upinjao da ne jurne i ne zgrabi Kandžu. Šef Noćne straže nije pomakao ni mišić. Iskustvo je pre svega sposobnost kontrolisanja nepredvidljivih nagona. Inkvizitor me osmotri. Verovatno sam očekivao da ću u njegovim očima pročitati zadovoljstvo, odobravanje. Nešto poput „vrlo dobro, Tamni, nisi poklekao, uradio si kako ti je rečeno, pametan si ti momak". U njima nije bilo ničeg sličnog. Geser je zurio u nas, s neskrivenomradoznalošću.
Inkvizitor, bez ikakve žurbe, stavi kutiju u unutrašnji džep jakne. Nestao je u Sumraku bez pozdrava. Smesta sam prestao da ga osećam. Trenutno. Inkvizicija ima svoje puteve. „Ha“, reče Geser, gledajući u stranu. „Ti si budala, Tamni." Pogledao me je u oči, uzdahnuo i dodao: „Budala si, ali od pametne vrste. To je čudesna osobina." Zatim je i on otišao, tiho i bez portala. Još neko vreme sam ga osećao u dubokim slojevima Sumraka. Stajao sam sam na Crvenom trgu, bez jakne na oštroj zimi, bez Kandže, na čiju moć sam se navikao. Nosio sam džemper pantalone i cipele. Kosa mi je bila razbarušena, kao kod filmskog glumca u dramatičnoj solo sceni, samo što nije bilo gledalaca koji bi mi se divili. Geser je bio jedini, a on je već otišao svojimputem. „Stvarno si budala, Vitalije Rogozo", prošaptah. „Pametna i poslušna budala. Ali, možda je to to jedini razlog zbog kog si još živ?" Osoba u meni iznenada ožive. Uveravala me je. „Sve ide kako treba. Učinio si pravu stvar, kad si se rešio Fafnirove kandže." Bejah toliko oduševljen blaženom, nepokolebljivom sigurnošću unutrašnjeg glasa, da sam prestao da osećam hladni, prodorni vetar. Sve je baš kako treba da bude. Igranje atomskimbombama ne pristoji deci. Trznuo sam ramenima. Okrenuo sam se u mestu i zaputio ka Tverskoj. Već posle nekoliko koraka sam naišao na neokrnjenu prvu postavu Dnevne straže (izuzev maga Kolje i - naravno, šefa), uz petnaestak agenata srednjeg ešalona, uključujući i mlade veštice Ane Tihonovne, tri brata vampira i prilično bucmastog vukodlaka. Čitava družina je zevala u mene kao grupa zaludnih prolaznika koja guta očima pingvina, pobeglog izzoološkog vrta. „Zdravo", rekao sam, iznenađujuće veselim glasom. „Šta svi tražite ovde?" U sebi sampomislio da samopet preterao. Loše mi se piše. „Reci mi, Vitalij", prozbori Edgar, čudnim neprirodnim glasom, „zašto si to uradio?" Preterano revnosni policajac, nameran da ispita potencijalno sumnjivi skup, na časak mu je skrenuo pažnju. Ponovo mi se obratio: „Zašto?" „Da li je Tamnima potrebna nepotrebna bitka? Trebaju li im nepotrebni gubici?", rekao sam. Odgovorio sampitanjima na pitanje, kao neki odeski obešenjak. „Mislimda laže", oštro će Ana Tihonovna. „Možda bi trebalo da ga ispitamo." Edgar se natuštio, kao nikad dotad, kao da želi da kaže: Kako da ga ispitamo? Znači već me se boje u Dnevnoj straži. Da li je to moguće? „Ana Tihonovna", neuvijeno sam se obratio staroj veštici. „Fafnirova kandža je neverovatno snažna remetilačka sila, kadra da poremeti odnos snaga kao ništa drugo. Krvava bitka bila bi neizbežna da je ostala u Moskvi. Postupio samkao Ini, poštovalac zakona. Prihvatio sam presudu Inkvizicije i vratio Kandžu. To je sve što imam da kažem." Odlučio sam da nikome ništa ne kažem o moći koja se naselila u meni, nakon kontakta s Kandžom. Ćutaću dok ne kucne pravi čas.
„Siguran sam da vi ne biste drugačije postupili?", dodao sam, shvatajući da se niko tome neće usprotiviti. Svi su želeli da dodirnu magijski predmet... da crpe energiju iz njega. Svi su strepeli od posledica takvog čina. „Zašto se ne bismo vratili u kancelariju", progunđa mag Jura. „Umesto što stojimo na vetru kao tri topole na Pljuščihi u onomstaromfilmu." To je imalo smisla. Drhtao sam. Bilo bi neoprostivo glupo da trošim uskladištenu moć. Jura je, uz Edgarovu pomoć, prizvao skromni portal. Čitava Straža se, dva minuta kasnije, podelila u grupe i prebacila u kancelariju. Pade mi na pamet da bi moj portal bio stabilniji i dugovečniji. Očigledno je da sam se, posle rastanka s Fafnirovom kandžom, uspeo za još jedan stepenik na putu ka nigdini. Činilo mi se da sam moćniji od svih prisutnih, svih njih zajedno. Ipak, bio samneiskusan i naivan. Još nisamnaučio ono najpotrebnije, kako da koristimmoć na odgovarajući način. Tehničari su marljivo radili na lap topovima, na čelu sa Helemerom, koji kao da nije znao za san. Kad se, za ime božje, ovi mladići odmaraju? Ili možda veoma liče jedni na druge? „Šta se dešava, Helemere?", pitao je Edgar. „Svetli se povlače sa isturenih položaja", raspoloženo obznani vukodlak. „Napuštaju ih jedan za drugim. Ne menjaju posade, već se trajno povlače. Povukli su kordone sa prilaza gradu i železničkih stanica." „Smirili su se", uzdahnu Ana Tihonovna. „Naravno da su se smirili", planu Jura. „Kandža je otišla. Verovatno su je već poslali u Bern. Kladio bih se da jesu." Imao je pravo. Pre nekoliko sekundi sam osetio kako izvor moje moći nestaje u Sumraku i odlazi negde veoma, veoma daleko. Pitao sam se da li mi je suđeno da je još jednomdržimu ruci, makar još samo jednom... nisamznao. „Života mi, nije mi jasno zašto je nastala sva ova zbrka i strka oko Kandže? Šta su Braća Regin htela da postignu? Zašto su propustili da nas upoznaju sa svojim planovima? Sve ovo je šašava besmislica. Potpuno ludilo." „Zašto si toliko ubeđen da Braća nisu postigla zadati cilj?" pitao sam, praveći se nevešt. Pogledali su me kao dete koje postavlja neprikladna pitanja u društvu odraslih. „Imaš drugačije mišljenje?" oprezno će Jura. Izmenjao je brz pogled s Edgarom. „Da", priznao sam. „Samo me ne pitaj za pojedinosti - ionako mi nisu poznate. U Moskvi se razvila ozbiljna neravnoteža snaga, u korist Svetlih. Njene razmere su zabrinule čitavu Evropu. Preduzete su izvesne mere. Iskakanje Braće je jedan od delića slagalice koja će dovesti do obnavljanja ravnoteže." „A tvoja pojava je još jedan od pomenutih delića?", zaključio je Edgar. „Očigledno." „Kao i Zavulonovo odsustvo iz Moskve?" „Najverovatnije." Tamni su se zbunjeno zgledali. „Nisam baš sigurna", oteže vidno nezadovoljna Ana Tihonovna. „Sve je tako
neobično. S Kandžombismo brzo saterali Svetle u ćošak." „Da li bismo mogli da je kontrolišemo?", glasno je razmišljao Jura. „Ne znam." „U svakom slučaju", reče Edgar, posle kraćeg razmišljanja, „Još imamo pravo da zatražimo zadovoljenje od Svetlih. Počinili su nekoliko ozbiljnih intervencija. Ono što su prethodnih dana učinili, daleko prevazilazi nedavna ubistva, Tjunikova pogibija trebalo bi da se okvalifikuje kao nesrećan slučaj. Ako se Geser usprotivi tom tumačenju, Tribunal će brzo rasturiti njegov slučaj. Vampir krivolovac i kurva obortenj nisu tako ozbiljni incidenti. Pripadaju šestomili najviše petomstepenu. Delovali su samostalno i nepovezano. Dnevna straža nema ništa s tim. Stekli smo pravo da tražimo nekoliko intervencija, najmanje drugog stepena. To je moje mišljenje. Sve u svemu, Dnevna straža je iz proteklih događaja izašla kao pobednik, čak i bezšefa i njegovih moći.“ „Bolje ti je da za neko vreme stišaš fanfare", skeptično će Jura. „Sačekaj da vidimo šta će biti." Edgar slegnu ramenima i raširi ruke, kao čovek koji ne odstupa od svojih stavova. Verovao je u svoje reči. Imao je pravo. Ko zna kako bi se rasprava završila. Zvuk mobilnog za Edgarovim pojasom je naterao sve prisutne da pogledaju u njega. To je mogao biti privatni poziv, ili poziv tehničkog odeljenja. Ipak, Ini u štabu su bili dovoljno moćni. Svi su mogli da odrede verovatnoće i posledice jednostavnih događaja. Ovaj poziv je povlačio gustu, jasno vidljivu nit. Ona ga je povezivala s vrlo značajnimdogađajima. Edgar prisloni telefon na uvo. Slušao je. „Uvedite ga“, rekao je. Okončao je razgovor i vratio telefon za pojas. „Inkvizitor", rekao je s kamenim izrazom lica. „Dolazi da nam prenese zvanično saopštenje." Veštac sa straže na ulazu tridesetak sekundi kasnije otvori vrata glavne kancelarije Dnevne straže. Nestrpljivi inkvizitor Maksimprođe pored njega. „U ime Dogovora", obznanio je, strogo neutralnom glasom, bez boje ili osećanja. Bilo bi glupo optužiti inkvizitora da simpatiše jednu od strana. „Sutra u zoru će se održati prošireno zasedanje lokalnog Tribunala, pod pokroviteljstvom Inkvizicije. Razmatraće se određen broj dela Svetlih i Tamnih Inih, neusklađenih sa odredbama Dogovora. Prisustvo je obavezno za sve pozvane. Ako bilo ko od pozvanih ne dođe ili zakasni, to će se smatrati delom suprotnim odredbama Dogovora. Sve magijske intervencije petog ili višeg reda su zabranjene do početka zasedanja. Neka ravnoteža trijumfuje." Inkvizitor završi s deklamovanjem izjave. Polako se okrenuo i zaputio ka liftovima. Veštac baci zabrinuti pogled na pretpostavljene i zatvori vrata za sobom. Očigledno da je smatrao da je obavezan da isprati Inkvizitora. U kancelariji je izvesno vreme vladala tišina. Čak su i tehničari prestali da kucaju na kompjuterima.
„Baš kao četrdeset devete", tiho napomenu Ana Tihonovna. „E, baš tako.“ „Nadajmo se da je tako“, tiho če mag Jura. „Nadajmo se, Ana Tihonovna. Nadajmo se izsveg srca."
GLAVA 5. Svako ponekad stekne utisak da se ono što mu se dešava, već desilo.Postoji i specijalni izrazza to, deja vu, neka vrsta lažnog sećanja. I Ini znaju za njega. Agent Noćne straže Anton Gorodecki stajao je pred vratima svog stana, boreći se sa sećanjima. Još jednom je oklevao pred sopstvenim vratima, pitajući se koga ima unutra. Tom prilikom je ušao i otkrio da je njegov nezvani gost, niko drugi do zakleti neprijatelj, šef Dnevne straže, kog Svetli zovu Zavulon. „Već viđeno“, prošapta Anton i uđe. Odbrambeni sistemi su ponovo ćutali, iako je u sobi sedeo posetilac. Ko li će to sad biti? Anton zakorači u sobu čvrsto stiskajući amajliju u ruci. Zavulon je sedeo u fotelji. Čitao je dnevne novine. Argumenti i fakti. Nosio je ozbiljno crno odelo, svetlosivu košulju i crne cipele zatupljenih vrhova, uglačane kao ogledala. Skinuo je naočari i pozdravio Antona. „Zdravo, Antone." „Već viđeno", promrmlja Anton. „Pa, zdravo." Za divno čudo, ovaj put se nije plašio Zavulona. Možda zato što se prilikom poslednje nenajavljene posete besprekorno ponašao. „Uzmi moju amajliju. U stolu je - osećamje.“ Anton pusti amajliju, skide jaknu i priđe stolu. Zavulonova amajlija se nalazila među papirima i kancelarijskimkršemkoji se sudbinski neumitno množio po fiokama. „Zavulone, nemaš moć nada mnom“, izrecitova Anton, neprepoznatljivimglasom. Tamni mag sa zadovoljstvomklimnu. „Sjajno. Dozvoli da ti čestitam. Prošli put si drhtao kao prut. Danas si miran. Sazrevaš, Antone.“ „Pretpostavljam da bi trebalo da ti se zahvalim na komplimentu?", pribrano će Anton. Zavulon zabaci glavu. Bezglasno se smejao. „Dobro“, rekao je. Nekoliko sekundi kasnije. „Vidim da nisi sklon gubljenju vremena. Pa, nisam ni ja. Došao sam da ti ponudim šansu da počiniš izdaju. Biće to mala, proračunata izdaja, od koje će svi imati koristi, uključujući i tebe. Zvuči paradoksalno, zar ne?“ „Tako je.“ Anton se zagleda u Zavulonove sive oči. Pokušavao je da shvati u kakvu zamku će sad upasti. Ljudskombiću veruj polovično, Svetlomčetvrtinu, a Tamnomnimalo.“ Zavulon je bio najmoćniji, pa samim tim i najopasniji Tamni u Moskvi, a verovatno i u čitavoj Rusiji. „Dopusti da ti objasnim", reče Zavulon, ne žureći, ali bez najmanjeg oklevanja. „Već si obavešten o sutrašnjemzasedanju Tribunala, zar ne?“ „Jesam.“ „Nemoj da ideš.“
Anton odluči da sedne na sofu pored zida. Sad mu je Zavulon sedeo zdesna. „Iz kog razloga“, interesovao se Anton. „Ako ne odeš, Svetlana i ti ćete ostati zajedno. Ako odeš, izgubićeš je.“ Anton oseti kako mu nešto gori u grudima. Nije bilo važno da li veruje ili ne veruje Zavulonu. Hteo je da mu veruje, izsveg srca. Ali nije mogao da smetne s uma da se Tamnima ne može verovati. „Vodstvo Noćne straže planira još jedan globalni društveni eksperiment. To sigurno znaš. Svetlani je dodeljena prilično velika uloga u tom projektu. Neću pokušati da promenim tvoje uverenje, niti da te pridobijem za Tamne. To je u potpunosti beznadežan poduhvat. Jednostavno ću ti ukazati na opasnosti od izvođenja eksperimenta. Poremetiće odnos snaga. To je prilično poželjan razvoj događaja za stranu koja će ojačati. Svetlo je u poslednje vreme ojačalo, što mi se, naravno, ne dopada. Povratak ravnoteže je u interesu Dnevne straže. Ti nammožeš pomoći." „To je neobično", zamišljeno će Anton. „Starešina Dnevne straže traži pomoć od agenta Noćne. Veoma čudno." „Pa, tvoja pomoć nije apsolutno neophodna. Snaći ćemo se i sami. Ali, ako pomogneš sebi, pomoći ćeš i nama, Svetlani i svima koji bi neizbežno propatili tokom sledećeg globalnog eksperimenta." „Ne shvatam. Kako mogu da pomognemmeni i Svetlani?" „Šta ti nije jasno? Svetlana je potencijalno veoma moćna čarobnica. Ona jača iz dana u dan. Procep koji vas razdvaja postaje sve širi, naporedo s njenim jačanjem. Njena energija je faktor koji Svetle čini nadmoćnijim. Ona remeti ravnotežu. Ako Svetlana, na neko vreme, ostane bez moći, ravnoteža će se povratiti. Ništa vas neće razdvajati. Antone, ona te voli. To je svakom jasno. I ti voliš nju. Sigurno nećeš žrtvovati svoju sreću i sreću voljene žene Svetlu? Pogotovo što bi tvoja žrtva, kako god okreneš, bila uzaludna. Zbog toga ti i predlažemmalu i savršeno bezbolnu izdaju." „Izdaja nikad nije mala." „Ponekad jeste, Antone. Sigurno da jeste. Lojalnost se gradi na nizu proračunatih činova izdaje. Veruj mi. Živeo samna ovomsvetu dovoljno dugo da bih se u to uverio, bezikakve sumnje." Anton nije žurio s odgovorom. „Ja sam Svetli. Ne mogu izdati Svetlo. Moja priroda mi to ne dozvoljava. Trebalo bi da me razumeš." „Niko ne pokušava da te upravi protiv Svetla. Štaviše, ako učiniš ono što ti predlažem, pomoći ćeš velikom broju ljudi. Govorim o zbilja velikom broju ljudi, Antone. Zar to nije cilj svetlog maga - pomagati ljudima?" „Kako ću, nakon toga, pogledati kolegama u oči?“, pitao je Anton, uz gorki osmeh. „Razumeče te“, reče Zavulon, s neobičnom uverljivošču. „Razumeče te i oprostiti. Kakvi bi Svetli bili, ako to ne bi učinili?" „Dobar si sofista, Zavulone. Nesumnjivo mnogo bolji od mene. Možeš nazvati stvari drugimimenom, ali to ne menja njihovu suštinu. Izdaja je uvek izdaja." „Dobro", Zavulon se iznenađujuće spremno složio. „U suštini si prinuđen da biraš između izdaja. To ti je valjda jasno? Izdati sebe ili sprečiti započinjanje novog ciklusa
krvoprolića; sprečiti bitke između straža ili imdozvoliti da se dese. Zar ne misliš da je bilo dovoljno pogibija? Često si išao u patrolu s Andrejem Tjunikovim. Prijateljevao si sa devojkom, menjačem oblika Tigricom. Gde su oni? Koga ćeš još žrtvovati u ime dobra? Tvoji prijatelji će živeti ako sutra ne dođeš na zasedanje Tribunala. Ne treba nam još pogibija, Antone. Voljni smo da izbegnemo sukob. Hoćemo da sve rešimo na miran način. Zato ti i predlažem da svima pomogneš. Svima. Svetlima i tamnima, čak i običnim, prostimljudima. Da li me razumeš?" „Ne shvatam kako će moje odsustvo sa zasedanja Tribunala pomoći da se povrati ravnoteža?" „Već si naleteo na Tamnog iz Ukrajine, zar ne? Vitalija Rogoza?" „Da, jesam", oklevajući odgovori Anton. „On nije Ini." Anton je bio potpuno zatečen. „Kako misli, nije Ini?" „On nije u potpunosti Ini. On je Ogledalo. Neće još dugo živeti." „Šta... ili ko je - Ogledalo?" „Očigledno ’šta’", reče Zavulon, uz uzdah. „Avaj, samo šta’... To nije važno, Antone. Korisnije ti je da znaš nešto drugo. Ako izostaneš sa zasedanja Tribunala, prestaće prolivanje krvi. Ako odeš, klanica je neizbežna." „Inkvizicija kažnjava nepojavljivanje pred Tribunalom." „Inkvizicija će proceniti tvoje oklevanje da stupiš u borbu s Rogozom kao zakonit postupak. Bilo je sličnih presedana. Mogu ti pokazati relevantna dokumenta, ako hoćeš. Možeš mi verovati na reč. Još te nisamprevario." „Brine me to ’još’.“ Zavulon se osmehnu krajičkomusana. „Sredičemo to. Ne zaboravi da sam ja Tamni. Ne mislim da je korisno lagati bez razloga." Zavulon ustade. Anton učini isto. „Razmisli, Antone. Razmisli, Svetli. Ne zaboravi jedno, tvoja ljubav i životi tvojih drugova zavise od tvoje odluke. Ponekad je tako: moraš pomoči neprijatelju, da bi pomogao prijateljima. Navikni se na to.“ Zavulon žurno izađe izsobe, a zatimizstana. U Sumraku se oglasi znak za uzbunu. Čhoen maska na zidu, poprimi prestravljen izraz. Anton je neutralisao zakasnela upozorenja. Hteo je da razmisli natenane i u miru. Da li da veruje Zavulonu? Da li da bude sa Svetlanomili ne? Da li da zovne Gesera da bi mu sve rekao, ili da čuti? Svaki sukob, od grube tuče, do spletki među državama i stražama je bitka podacima. Pobeđuje onaj sa tačnijimpredstavama o snazi i namerarha neprijatelja. Zavulonovi i Antonovi ciljevi ne mogu biti isti. To je nemoguće. Ali šta ako je starešina Dnevne straže pričao s Antonom samo da bi ga naveo da odbaci svaku pomisao o nepojavljivanju na Tribunalu? Gde je istina, a gde laž? Zavulonove reči su kavez. Unutar kaveza je klopka za ljude, a unutar nje mišolovka, a unutar mišolovke, otrovni mamac... Koliko slojeva laži
mora da odstrani da bi otkrio istinu? Anton izvuče novčić iz džepa. Bacio ga je u vazduh i uhvatio. Nasmejao se pre nego što ga je vratio u džep. Nije ni pogledao da li je izvukao glavu ili pismo. Ako su oba ponuđena izbora zamka, onda mora da potraži treću mogućnost. Morao sam da ustanem veoma rano da bih stigao na Tribunal u zoru, ili da uopšte ne ležemu krevet. Odabrao samdrugo rešenje. Kasnije ću nadoknaditi izgubljeni san. Tamne kolege su me neko vreme uporno ispitivale. Pokušavali su da ustanove moje motive. Nisu daleko odmakli, pošto ni ja nisam znao zašto se ponašam ovako, umesto nekako drugačije. Do večeri se ništa zanimljivo nije dogodilo. Otišao sam do muzičke radnje. Tamo su mi narezali minidisk za otmeni, mali plejer. Zamolio sam ih da mi kažu da li imaju spisak snimaka pojedinih mušterija. Ispostavilo da čuvaju te podatke. Iz nekog razloga sam odlučio da narežem kopiju diska načinjenog po izboru svetlog maga Antona Gorodeckog. Možda sam preko muzičkog izbora hteo da saznam nešto o njegovom pogledu na svet. Ne znam... Odnedavno sam se odvikao od postavljanja pitanja, zato što najčešće nisamdobijao odgovore. Tačni odgovori bili su pogotovo retka pojava. Te večeri mi se u pamćenje urezala još jedna stvar: neko kog sam sreo u metrou. Sedeo sam sa rukama u džepovima jakne (moje Tamne kolege su mi ljubazno donele stvari iz terenskog štaba na aerodromu) i slušao upravo kupljeni disk. Bio sam spokojan i dobro raspoložen. Jezgro stvari i smenjivanje godina, lica prijatelja i maske dušmana jasno su vidljive i ne mogu se skriti od očiju pesnika - on poseduje vekove, svetlost dalekih zvezda i prve trenutke zore tajne života i misterije ljubavi U trenutku inspiracije zagrejan suncem Sve se ogleda u pesnikovoj duši Ogledalu sveta... Osetio sam suptilnu promenu u okolini. Spiker je upravo obavestio nesretne putnike da budu na oprezu, pošto se vrata zatvaraju. Pritisnuo sam „pauzu“ i podigao glavu da bih osmotrio okolinu. Video sam ga. Tinejdžera od četrnaest ili petnaest godina. Nije bilo sumnje da je Ini. Sigurno je iniciran pošto me je fascinirano posmatrao kroz Sumrak. Štitio se prilično vešto. Imao je sasvim čistu auru. Čistu kao tek pali sneg, na pola puta između Svetla i Tame. Bio je Ini, ali nije bio ni Svetli ni Tamni. Posmatrali smo jedan drugog. Sve do sledeče stanice. Verovatno bismo se još posmatrali da ga prilično privlačna žena, očigledno njegova majka, nije probudila iz transa. „Jegore! Da li si zaspao? Silazimo." Tinejdžer se trgao. Pogledao me je po poslednji put, s neskrivenom patnjom u
očima. Izašao je na peron. Ostao samu vozu. Ubrzo sam se pribrao. Još sam se pitao šta me je toliko potreslo, pri pogledu na ovog Inog. Podsetio me je na nešto važno i neuhvatljivo. Nikako da se setimna šta. Vratio sam se Nikolskom i njegovom „Svetskom ogledalu". Muzika mi je pomogla da se smirim: Ogledalo mi pokazuje dosadašnji život čoveka, koji je skrojio pesme od laži koji želi sveprisutnu noč. Pokazuje mi da morampomoći ljudima. Imamogledalo sveta, Poželiš li da gvirneš - nemoj ustuknuti pred vatrom, plamenomkojeg ću slaviti kroz pesmu, Predoči ljudima postojanje dobre moći, u ogledalu sveta... Čudno. Ova pesma bi više odgovarala Svetlima. Zašto ja, Tamni, osećam neobičan bol u srcu? Stigao sam u štab Dnevne straže s tim neodređenim, nesigurnim osećanjem. Postariji, mudri vampir na ulazu uzmakao je od mene, kao što bi pobožni licemer uzmakao od iznenadnog iskušenja. Bio sam šokiran njegovom reakcijom, sve dok nisamvideo nekoliko plavo-belih traka u sopstvenoj auri. „Žao mi je“, rekao sam i doterao auru u red. „Prerušio sam se.“ Vampir me sumnjičavo odmeri. Vampirica je provirila iz stražarske kancelarije. Gotovo sigurno je bila njegova supruga. Pažljivo su proučili moje oznake. Procenio sam da će me zadržati što duže mogu, ali se baš tad pojavio Edgar, u društvu zgodne, mlade veštice. Jedan pogled mu je bio dovoljan da shvatio šta se dešava. Blagi trzaj magove obrve bio je dovoljan signal preterano revnosnim stražarima. Edgar klimnu i pođe sa mnom do liftova. Veštica me je gutala pogledom. U liftu je prikupila hrabrosti da me pita. „Da li si ti novi?“ Njen glas izražavao je spektar raznovrsnih osećanja i aspiracija. Nisam želeo da ih analiziram. Zazirao sam od upotrebe moći u prisustvu Edgara i ostalih moćnih Tamnih. Privukao sam Edgarovu pažnju. Bilo mi je jasno da ga veoma zanima kako ću odgovoriti. „Pa, na izvestan način samnov.“ Mlada veštica se nasmejala. „Da li je istina da si samsamcat porazio četiri Svetla ratnika i ubio tigricu?" Edgar lako iskrivi usne, u sarkastičnomosmehu. Ćutao je, radoznalo osluškujući. „Jeste." „Alita", reče Edgar, dubokim glasom, „kasnije dosađuj gostu. Prvo raportiraj Ani
Tihonovnoj." Alita spremno klimnu. Obratila mi se: „Mogu li da svratimna kaficu? Za jedan sat?" „Da, sigurno", složio samse. „Ali nemamkafe." „Doneću ti", obeća lepa veštica i krenu ka kancelariji. Nije pitala u komsamstanu, što znači da je već znala. Nekoliko sekundi sam je posmatrao otpozadi. Nosila je modernu skijašku jaknu, kao skijaši i turisti (podsetila me je na poznanike u šumi), ukrašenu živim bojama, crtežom devojke krupnih očiju, s nogom ispruženom za udarac i natpisom: „Borbeni anđeo Alita". Duga kosa je delimično zaklanjala crtež i natpis. Prosipala se preko jakne. I Edgar je gledao za Alitom. Imalo se šta videti, uprkos zimskoj garderobi. „Doći će", zamišljeno će Edgar. „Raspitivala se za tebe." Slegnuo samramenima. „Tribunal je zakazan za sutra", rekao sam, menjajući temu. „Šta da radim? Da ga izbegnem? Da odemsa ostalima?" „Ići ćeš sa ostalima, naravno. Ti si svedok", odgovori Edgar. „Hoćeš li da na trenutak svratiš do kancelarije?" „Hoću.“ Nekako sam znao da šef Dnevne straže nije nikad obavljao poslove u ovoj kancelariji. To je najverovatnije bio Edgarov ured ili je pripadao nekom od viših službenika Straže. Zahvalno sam se sručio u fotelju, mnogo udobniju od sedišta u metrou. Edgar je odnekud ispod stola izvadio načetu bocu konjaka. „Hoćemo li da se počastimo?" predložio je. „Naravno." Ko bi odbio „koktebel"? „Drago mi je što si se vratio", reče Edgar i nasu konjak. „Inače bismo morali da te potražimo." „Da bismo utvrdili taktiku i strategiju za sutrašnje zasedanje Tribunala?" pitao sam. „Baš zbog toga." Konjak je bio dobar, pitak i aromatičan. Možda nije najčuvenija i najprestižnija marka (koja li je?), ali mi se stvarno dopao. „Neću ni da te pitam zašto si se poneo tako čudno. Da budem najiskreniji, rečeno mi je da to ne radim. Odozgo." Edgar rečito podiže pogled ka tavanici. „Iz istog razloga neću ni pokušati da doznam ko si. Sve što želim da te pitam je: Da li si na našoj strani? Da li si sa Dnevnom stražom? Sa Tamnima? Možemo li sutra računati na tebe?" „Svakako", rekao sam bez razmišljanja. Pojasnio sam svoj stav: „To je odgovor na sva pitanja." „Dobro", reče Edgar, sa zabrinutim uzdahom. Iskapio je trbušastu čašu jednim gutljajem. Mislimda mi nije verovao. Dovršili smo konjak u tišini. Edgar nije smatrao neophodnim da mi kaže kako da
se ponašam na sutrašnjem suđenju. Znao je da ću se u svakom slučaju ponašati onako kako mi bude odgovaralo. Imao je pravo. Proveo sam noč sa Alitom. Pili smo kafu. Mlada veštica je uspela da pronađe davno zaboravljenu marku „kaza grande". Sedeli smo u udobnim foteljama i pričali o svemu i svačemu. Govorili smo o muzici. Ispostavilo se da je prilično poznajem. Pričali smo i o književnosti, koju sam mnogo manje poznavao. Načeli smo i filmove o kojima baš ništa nisam znao. Alita je često pokušavala da me navede da pričam o sebi i svojim moćima. Činila je to tako vešto da nijednom nisam posumnjao da je sa mnom po nalogu domišljate i uvek oprezne Ane Tihonovne. Sat pre zore je neko pokucao po vratima. „Otvoreno je“, povikao sam. Edgar i Ana Tihonovna su ušli unutra. „Da li si spreman?" pitao je Edgar. „Uvek sam spreman, kao pionir", uveravao sam ga. „Da li ćemo ići u zbijenoj formaciji? U oklopljenimkolima ili marševskimkorakom?" „Ne izigravaj klovna", reče Ana Tihonovna i napući usne. Strogo je odmerila Alitu. Ona uzvrati nedužnimosmehom. „Dobro, neću", obećao sam. „Gde idemo? Niko mi nije objasnio." Nisam sumnjao da će pouzdani unutrašnji vodič, smešten negde u dubini mog uma, znati da mi kaže gde idemo i kako da tamo stignem. Ipak sampitao. „Idemo u glavnu zgradu Moskovskog univerziteta", rekao mi je Edgar. „Gore u kulu. Šagron te čeka u kolima ispred zgrade. Možeš da ideš s njim." „U redu. Ići ću s njima." „Srećno", reče Alita i pođe ka vratima. „Zvaću te sutra. Je l' važi, Vitalij?" „Nećeš", zlovoljno samodvratio. „Nećeš me zvati." Znao samda imampravo, ali nisamznao zašto. Alita slegnu ramenima i ode. Ana Tihonovna kliznu za njom. Hmm... Možda je stara veštica ipak poslala kod mene? Ako jeste, devojka je ipak odlučila da radi po svome i da ne pokušava da izvlači informacije. Bilo mi je žao Alite. Ana Tihonovna će joj iščupati dušu. Iscediće je i ostaviti da se suši. Zažaliće što se rodila. Posegnuo sam za mobilnim i pozvao Šagrona. Iznenadilo me je što znam njegov broj napamet. „Šagrone? Ovde gost s juga. Možeš li da me povežeš? Uhuh, dolazim." „Dobro, i ja ću poći", reče Edgar. „Ne gubi vreme. Inkvizicija ume da bude neprijatna prema onima koji kasne." Obukao sam kaput, zaključao vrata i krenuo liftom. Vampiri na straži su me samo osmotrili. Ili su im neposredni pretpostavljeni nešto rekli, ili su sami shvatili istinu. Ali, šta je istina? Odbijala je da mi se pokaže. Znao sam samo za iznenadna, kratka, otkrovenja, slike pojedinačnih delova složenog mozaika. Zavesa bi se za trenutak podigla, da bi odmah zatimpala. Neprobojni, magleni pokrov zakrilio bi vidik. Šagronov „be-em-ve“ je rigao izduvne gasove, dvadesetak metara niz ulicu, odmah ispod znaka. Zabranjeno zaustavljanje. Seo sampored vozača. „Dobro jutro." „Nadamse da će biti dobro", graknu Šagron. „Hoćemo li?"
„Da, hajdemo, ako još nekog ne čekamo." Šagron bezreči zaroni u gusti saobraćaj. Vožnja po snegom pokrivenoj Moskvi, u saobraćajnom krkljancu je jedinstven doživljaj. Šagron je povremeno koristio Sumrak da smiri preterano agresivne vozače, oko nas. Inače bi nas sekli, gurali u bočne trake ili drčno ispunjavali iznenadne, dragocene pukotine. Zavezao sam sigurnosni pojas za svaki slučaj. Šagron je nešto mumlao stisnutih zuba. Verovatno je psovao. Morao sam da odremam, posle neprospavane noći. Sedišta u skupocenom nemačkom automobilu behu baš tome namenjena. Sigurno bih zaspao da sam pokušao da slušam muziku. Nisam bio raspoložen za to. Zbog toga sam ostao u ovom svetu, ispunjenom urlikom desetina automobilskih motora, tihim zujanjem klima uređaja, oštrimzovomautomobilskih sirena i bljuzganjemprljave susnežice po blatobranima. Stigli bismo mnogo brže da smo krenuli metroom. Ovako smo, pola sata kasnije, još mileli zakrčenom ulicom Ostoženjkom, ka Vernadskom prospektu. Saobraćajna gužva je postajala sve gora. Stvarala se nepregledna kolona, sve do centra Moskve. „Paklenih mi zvona", gnevno prosikta Šagron. „Zaglavićemo se." „Otvorićemo portal", predložio sam, uzsleganje ramenima. Šagron me je zbunjeno pogledao. „Vitalij! Putujemo na zasedanje Tribunala pod pokroviteljstvom Inkvizicije! Tvoj portal će propasti dva kilometara pre odredišta." „O, da", nehajno samodvratio. „Tako je, zaboravio sam." U stvari, i sam sam mogao toga da se setim. Magične intervencije i svaka upotreba magije su zabranjeni za vreme zasedanja Tribunala. Skriveni alter ego me je obavestio da je u prošlosti bilo odstupanja od ovog pravila, ali samo za vreme nasilnih promena, direktnih uzroka odstupanja. Ali i ovo je vreme promena. Kraj milenijuma. Prekretnica. Setio sam koliko je letos bilo ljudi prestrašenih pomračenjem. Koliko ih se uplašilo zbog zemljotresa u Turskoj. Sve se dobro završilo. Preživeli smo. Iako su nas ta iskušenja ponešto izmenila. Sve nas, Ine i ljude. Pogotovo ove poslednje. „Sranje!" kriknu Šagron. Probudio me je izsanjarenja. Nisam imao vremena da pogledam kroz šoferku. Čuo sam zaglušujuću buku i poleteo napred. Rebra su me zabolela kad mi se sigurnosni pojas zario u grudi. Veliki, okrugli jastuk se, uz gadno šištanje oslobodio iz upravljača. Šagronovo lice i grudi skliznuše po njemu. Udario je u mesto sastava krova i šoferke. Usledilo je grozomorno kršenje stakla. Krhotine poleteše na sve strane. Tiho su padale po snegu i bučno rešetale okolna vozila. Zatim smo, kao da nam neko sipa so na ranu, dobili udarac otpozadi. Neko nas je tresnuo po prtljažniku. Dve ili tri sekunde osećali smo se kao astronauti pri lansiranju spejs šatla. Prestao samda letimi da se trzam. Dostigao samblagoslovenu dinamičku ravnotežu. Šagron skliznu s volana na sedište. Ostavio je krvavi trag na vazdušnom jastuku. Mislimda je slomio ruku. Idiot nije vezao pojas. Kada će se oporaviti? Oko nas su urlale sirene.
Raskopčao sam pojas, s pomešanim osećanjima. Gurnuo sam vrata i iskoračio na drumpokriven izgaženimsnegomi posut slomljenimstaklom. Crvena „niva" nas je udarila u prednji deo, malo sa strane. Prtljažnik je bio gadno zgužvan. Sticao se utisak da je neko odgrizao dobar deo „be-em-vea“. Prednji deo dobro održavanog japanskog džipa se duboko zario u njega. Bio je zbilja dobro održavan. Uopšte nije loše prošao. Slomio mu se samo jedan far. Branik mu se blago ulubio. Imao je dovoljno vremena za kočenje. „Glupane, ili ko zna šta si?“, povikao je neko iz džipa i jurnuo na mene. Činilo mi se da je načinjen od tamnog stakla. Obrijana glava, zdepasti torzo, utegnut u u nešto grimiznocrno i otmene cipele vanserijske veličine. Imao je plave oči, boje aure odojčeta... ili onog dečaka Jegora u metrou. Čovek bure u grimiznoj odeči najedanput poskoči u bledoplavom plamenu. Siktao je kao svinja pod mesarskimnožem. Prepoznao sam transatlantsku vradžbinu zvanu Paukov plamen, pre nego što sam reagovao na napad čoveka u grimizu. Neko me je uhvatio za kragnu i okrenuo u mestu. Njega zbilja nisam očekivao, Svetlog maga, ljubitelja muzike, Antona Gorodeckog. „Ko si ti?" besno je prošaptao. „Ko si ti, Tama te odnela? Samo nemoj da me lažeš?“ Imao je bleđe oči od čoveka u džipu, zauzetog igranjemsitnog kolca. Nešto mi je škljocnulo u glavi. Usne prošaptaše, vođene sopstvenomvoljom.: „Ogledalo sveta..." „Ogledalo... ponovi Svetli. „Proklet bio! Nek sve bude prokleto!" Mislio sam da su kletve specijalnost Tamnih, ali sam se suzdržao od komentara. Dobro sam postupio. Antonova aura je bleštala grimizom i purpurom. Bio sam moćniji od Gorodeckog... U tom trenutku je uživao podršku neshvatljive sile koja nije bila ni Svetla ni Tamna. Jedno je sigurno, bila je veoma moćna. Ne znam ko bi pobedio ako bi došlo do dvoboja. Anton pusti moju kragnu. Okrenuo se i naslepo jurnuo između automobila. Nije se obazirao na histerično trubljenje i pogrde, koje su pljuštale kroz spuštene prozore. Sirene saobraćajne policije se oglasiše iz blizine. Saobraćajna gužva je gotovo u potpunosti blokirala ulicu Ostroženjka. Samo je uska traka iz suprotnog pravca bila prohodna. Srećni vozači su prolazili kroz uski kanal, psujući i tuleći sirenama. Pogledao sam na sat. Imao sam petnaest, u stvari četrnaest minuta da stignem do fakulteta. Sad samznao da mi magije ne može pomoći. Idemo redom. Da vidimo kako je Šagron. Obišao sam otvorena vrata „nive". Prišao sam „be-em-veu“ sa vozačke strane. Šagron se onesvestio. Oslonio se na odbrambeni refleks, u trenucima opasnosti. Razvio je zaštitnu membranu i skliznuo u Sumrak. Oporavljao se u zaštitnoj čauri. Pohlepni Sumrak mu nije ništa mogao. Preživeće. Oporaviće se i to prilično brzo, najverovatnije već u bolničkim kolima, ako se probiju kroz gužvu. Šagron je i suviše moćan mag da bi ozbiljnije stradao u običnoj saobraćajnoj nesreći. U tom slučaju, do viđenja, Šagrone. Mislim da te Inkvizicija neće teretiti.
Naposletku, ovo je čist slučaj više sile. U tom času ugledah spasenje. Mladića koji vešto vrluda ivicom druma na živahnom, narandžastommopedu. Eto nekog ko ne brine zbog saobraćajne gužve... Ovo baš i nije vreme za takvu vrstu prevoza. Ali ko još za to mari. Kliznuo samu Sumrak. Moped je u Sumraku ličio na konjića grbonjića iz drevnih bajki, na omanju životinju s upravljačemumesto rogova i jednimvelikimokom. „Silazi", rekao sammladiću. Pokorno je sjahao i stao pored mopeda. Preskočio sam preko haube „opela" i dohvatio upravljač. Motor mopeda se okretao uprazno. Zadovoljno je preo. Dobro, idemo. Mladić je stajao na trotoaru, kao lutka u izlogu, stiskajući moje dolare u ruci. Dao sam gas i za dlaku izbegao bleštavi automobil. Provlačio sam se između vozila ka ivici zagušenja. Vozio sam prema Zelenom kružnom putu. Lako sam ovladao malom „hondom", napravljenoj za vreli japanski asfalt, umesto za ledom okovane moskovske ulice. Uspeo sam da prilično vešto manevrišem između automobila. Moped nije mogao da razvije brzinu više od tridesetak kilometara na čas. Shvatio sam da neću stići na vreme, čak i da napustim namučenu „hondu" i zaronim u najbližu metro stanicu. Predstoji mi dug put od fakultetske stanice metroa do tornja u centralnoj zgradi. Naravno, mogao sam ovladati umom svakog vozača, ali kako da savladam jutarnju gužvu? Sećanje mi je govorilo da su putevi oko fakulteta izuzetno široki, ali jednostavno nisam bio siguran. Ako nastavim „hondom", stići ću nadomak odredišta. Nažalost, nisam najbolje poznavao grad. Jednostavno nisam Moskovljanin. Možda je najbolje da se oslonim na unutrašnjeg pomagača, koji me, sve dosad nije izneverio. Mogao sam to da učinim naravno. Ali šta ako me baš sad, u najkritičnijem trenutku, izneveri? Tako to obično biva. Osluškivao sam unutrašnji glas, dok me je po licu šibao hladni vetar pun izduvnih gasova. Moskva diše ugljen-monoksid. Moj verni pomagač se, po svemu sudeći, uspavao. Prešao sam Zeleni kružni put i metro stanicu kod Parka kulture. Ugledao sam stanicu Frunzenska i odlučio da zaronimpod zemlju. Vremena je bilo sve manje. Moped je ukraden pre nego što sam stigao do stepeništa stanice. Mašina se nakratko pobunila. Snalažljivi lopov je poterao pouzdano motorče i brzo nestao u pokrajnjoj uličici. Ah, ljudski rode, ljudski rode... Svetli brinu o vama, štite vas i tetoše, ali vi ostajete isto đubre, životinje bez savesti i sažaljenja. Laktate se, kradete, prodajete, punite stomake, a svet može da ide do đavola. Tako ste odvratni... Protrčao sam kroz obrtna vrata kao nevidljiva sen u Sumraku. Nisam imao vremena da kupim kartu, koju bih ubacio u magnetski čitač. Nije važno, država neće propasti zbog mene. Kliznuo sam do pokretnih stepenica, ne napuštajući Sumrak. Preskočio sam sporu ogradu i krenuo nadole. S mukom sam gurao nogu pred nogu u lepljivom sivilu. Voz samo što nije pošao. Vrata su se zatvorila, dok sam pokušavao da shvatim na koju stranu ide. Zalud sambrinuo. Nisamhteo da se vratimnazad, u centar grada. Uskočio sam u vagon kroz otvorena vrata u Sumraku. Oprezno sam prošao kraj
zapanjenog putnika, kome se učinilo da samse stvorio niotkuda. » „Uh!“, neko je uzviknuo. „Recite mi, da li je ovo Moskva?“, lupio sam iz ko zna kog razloga. Verovatno iz dečačke želje za hvalisanjemi nestašlucima. Svi su ćutali. Pa, dobro. Bar samimao osetno više mesta. Uhvatio samse za šipku i zažmurio. Stanica Sportivnaja, stanica Vorobjevi gori. Još je zatvorena. Voz je puzao dalje. S vremena na vreme bih opazio odsjaj električnog svetla kroz pukotine na vratima. Video sami sivo polusvetlo ranog jutra. Zora je već svanula... Konačno stigoh do Univerzitetske stanice. Naišao sam na veoma duge i zakrčene pokretne stepenice. I ovde ću morati da čekam. Nema šta, zaista samzakasnio. Na površini me je dočekala svetlost dana. Shvatio sam da neću stići na početak zasedanja. Prestao sam da žurim. Bio sam pribran i potpuno miran. Apsolutno. Izvadio sam slušalice iz džepa. Uključio sam plejer s diskomAntona Gorodeckog. Prišao sam kolovozu da bih zaustavio automobil. „Vreme je“, tiho obznani inkvizitor. „Odgovaraće svi koji nisu stigli na vreme. Biće strogo kažnjeni, prema odredbama Dogovora." Svi prisutni pripadnici straža i sudije, Svetli i Tamni ustadoše. Ustali su i Geser i Zavulon, za kog se mislilo da nije u Moskvi. Ustao je i inkvizitor Maksim, sa ostalim inkvizitorima posmatračima, odevenim u duge, široke sive halje. Ustali su svi prisutni u kuli glavne zgrade Moskovskog univerziteta, u maloj petostranoj odaji nevidljivog Sumračnog sprata, smeštenoj na vrhu poljoprivrednog muzeja. Korišćena je isključivo za retka zasedanja Inkvizicijskog suda. Izgradnja sumračnih delova zgrade je bila česta praksa u posleratnim godinama. To je bilo jeftinije od preganjanja sa državnim službama sigurnosti i milicijom, koje su neprestano zabadale nos u tuđa posla. Odavde se pružao sjajan pogled na skerletnu zoru koja se prikradala iza horizonta i neverovatne, drhtave zrake iznad zgrade univerziteta. Plesali su iznad nje još od koncerta Žan-Mišel Žara, priređenog povodom osnivanja grada Moskve. Ini mogu da vide tragove laserskog šoua i bez ulaska u Sumrak, u kom boje blede i nestaju. Veliki broj ljudi je s divljenjem posmatrao spektakularni svetlosni šou, trajno utiskujući osećanja u Sumrak. Maksim, u sivom poslovnom odelu umesto sivoj halji inkvizitora, mahnu rukom i prizva sivi zastor sa slovima od crvenog plamena. Trideset glasova poče da recituje u isti mah: „Mi smo Ini. Služimo drugačijim silama. Ali Sumrak ne poznaje razliku između odsustva Tame i odsustva Svetlosti..." Nepregledni grad i bezmerna zemlja nisu znali da su gotovo svi koji odlučuju o sudbini Rusije okupljeni ovde, a ne iza zidina Kremlja. Moćnici su sedeli u zapuštenoj, pretrpanoj odaji ispod tornja Moskovskog univerziteta, na drvenim stolicama, lakim foteljama, pa čak i na prašnjavim ležaljkama za plažu. Svako je doneo šta je imao. Niko nije doneo sto, pa stolova nije bilo. Ini ne haju za pompezne rituale. Suština dvora je u radu, a ne u spektaklu. Ovde nema šljaštećih odora, perika ili stolnjaka, izuzev sivih halja posmatrača. Niko nije
znao zašto ih Inkvizitori pokatkad nose. „Mi ograničavamo svoja prava i svoje zakone. Mi smo Ini...“ Trideset glasova: „Vreme će rešiti umesto nas." Tribunal je, po običaju počeo zasedanje, posle čitanja Dogovora, razmatranjem manjih slučajeva. Sudija, jedan od Inkvizitora u halji, obznani savršeno normalnim glasom, bez ustajanja sa klavirske stolice: „Slučaj broj jedan. Krivolov Tamnih. Dovedite krivca." Nema govora o optuženom, samo o krivcu. Krivica je dokazana. Svedoci će pomoći da se utvrde okolnosti i težina krivice. Sud će presuditi, pravedno i bez milosti. „Nažalost, nisu svi svedoci prisutni. Nedostaje nam Vitalij Rogoza, Ini registrovan u Nikolajevu, Ukrajina i privremeno registrovan u Moskvi. Odsutan je iz nepoznatih razloga. Nema ni Andreja Tjunikova i Jekaterine Sorokine. Oni su poginuli u događajima o kojima će kasnije biti reči...“ Suđenje je bilo kratko i strogo: „Viktorija Manguzova, Tamna, registrovana u Moskvi, kriva je zbog prekršaja, nedozvoljenog lova. Imaju li straže prigovor na izloženo?" Tamni nisu imali prigovora, baš kao ni Svetli. „Kazna će biti izvršena odmah", reče Inkvizitor i pogledao Svetle. Kazne su, po tradiciji, izvršavali pripadnici straža. Ilja ustade i podesi cvikere. Pomno je posmatrao vampiricu. Urlala je, znajući da nema kud. U pogledu maga nije bilo mržnje niti radosti, samo rešenosti. Pružio je ruku i dodirnuo registracionu oznaku na grudima vampirice, kroz Sumrak. Viktorija se pružila po podu. Nije se iskrunila u pepeo, kao što bi se desilo starijoj vampirici, zato što njeno telo još nije odradilo svoje. Sila koja zamenjuje život vampirima nepovratno se rasula po Sumraku. U sobi postade nešto hladnije. Ilja se namršti i posla leš u Sumrak, kratkim pokretomruke. Zauvek. Tako se sprovode presude Inih. „Slučaj broj dva. Ubistvo neiniciranog. Ubila ga je Tamna, menjač oblika. Uvedite krivca. “ Pitanja. Odgovori. Kratka konsultacija inkvizitora. „Oksana Dacjuk, Tamna, registrovana u Moskvi se proglašava nevinom za ubistvo s predumišljajem. Njeno delo je okarakterisano kao samoodbrana. Kriva je za upotrebu preterane sile u samoodbrani i lišena dozvole za lov u trajanju od deset godina. Biće dematerijalizovana u slučaju ponovljenog prekršaja ili kakvog prekršaja petog ili višeg reda. Da li straže imaju bilo kakve primedbe na presudu?" Ilja ustade, nakon što je razmenio pogled s Geserom. „Imamo primedbi. Život ove Ine nije bio ni u kakvoj opasnosti. Ubila je čoveka bez potrebe. Tražimo oduzimanje dozvole u trajanju od pedeset godina.“ „Trideset", odgovori Maksim, kao da je očekivao ovaj zahtev. Što je i bio slučaj. „Četrdeset", hladno će Geser, iz stolice. „Hoćete li da predstavim nepobitne
razloge?" „Četrdeset", složio se Maksim. Pogledao je u pravcu Tamnih. Čutali su. Smatrali su da optužena nije vredna truda. „Pustite zatvorenicu na slobodu." Vrata se otvoriše ispred blede, preplašene devojke. Radosno je istrčala iz dvorane, ne znajući da je dobila odloženu smrtnu presudu. Četrdeset godina je predug period za obortenja, koji crpi moć isključivo iz ljudskih bića. Period je dovoljno dug da onemoća ili umre, nesposobna da se odupre procesu starenja. „Slučaj broj tri. Napad pripadnika Noćne straže na Tamnog. Pošto žrtva nije prisutna, sudije će unakrsno ispitivati preživele napadače i starešinu Noćne straže, zato što je dopustio nedozvoljenu upotrebu sile protiv Tamnog. Svi prigovori Svetlih se imaju smatrati unapred odbijenim." Geser se namršti. Zavulon dozvoli sebi jedva primetan osmeh. Svetlana Nazarova, svetla čarobnica, zabrinuto pogleda na sat. Bila je nervozna zbog kašnjenja svetlog maga Antona Gorodeckog. „Zar ne bi bilo korisnije odrediti razloge odsustvovanja tri pozvane osobe?“, oprezno će Geser. Nevoljno je preuzeo zvanični govor sudija. „Uveravam vas da ne pokušavam da dobijem u vremenu. Uznemiren sam zbog odsustva pripadnika Noćne straže i jednog od najproblematičnijih tipova u poslednjih nekoliko nedelja. „Inkvizicija nema primedbi", hladno će Maksim. „Dobili ste dozvolu za neophodnu magijsku intervenciju.“ Inkvizitorske halje se pomeriše, kad su dohvatili zaštitne amajlije. Možda ih nose da niko ne vidi kakve amajlije imaju i kako ih koriste? Inkvizicija ima svoje metode, zakone i oružja. U vazduhu se pojavila kugla za posmatranje, grudva sive magle, protkana lelujavimlinijama. Većina je iščezla. Ostale su smo tri. Tri linije sudbine su se nedavno ukrstile u jednoj tački. Jedna je izbledela. Blago je svetlucala. Ini je povređen... „To je Šagron“, reče Edgar, oslobođen dužnosti zamenika Tamnih. „To je Šagron!“ Dve preostale niti su se razdvojile, iako je svima bilo jasno da će se svakog časa sastati - ispred zgrade univerziteta. Borba. Još jedna borba između Tamnih i Svetlih. Zasad bez poginulih. „Noćna straža traži intervenciju Inkvizicije!“, dreknu Geser. „Maksime, Oskare, Raule - ubiće jedan drugog! “ Neka žena ustade pored starešine Noćne straže. To je bila Svetla Ina, Olga, silna čarobnica koja je nedavno povratila moći. Što znači da je izgubila pravo na prezime, ali nije dobila sumračno ime. Dotakla je Gesera po ramenu, upitno se zagledavši u sudije. Svetlana je pobledela. Izgledalo je da na licu ima voštanu masku. Tamni su ćutali. Zavulon zamišljeno počeša vrh nosa. „Tribunal zabranjuje bilo kakvu intervenciju“, suvo će jedan od sudija. „Zašto?“, nemoćno upita Svetlana. Pokušala je da ustane s pletene stolice, ali nije imala fizičke snage. Oko nje se kovitlala istinska magija, u obliku guste spirale.
Ini, baš kao i ljudi, bivaju moćniji kad su besni ili u ugroženi. „Zašto?“, razleže se Svetlanin zabrinuti glas. „Taj Tamni se svuda pojavljuje. Ljudi i Ini ginu. On je ubica! Da li ćete mu dozvoliti da nastavi s ubijanjem?" Nije pokolebala sudije. „Vitalij Rogoza, Tamni za vreme boravka u Moskvi, nijedanput nije prekršio nijednu odredbu Dogovora. Ni u jednoj prilici nije prešao granice dozvoljene sile u samoodbrani. On nije dužan da odgovara pred Inkvizicijom. Nemamo osnova za intervenisanje." „Biće kasno, kad se osnov pojavi!", oštro će Geser. Inkvizitor blago slegnu ramenima. „Osvetiće Šagrona", reče jedan od Svetlih, uz kašljanje. Dva maga - Svetli i Tamni -približavali su se zgradi Moskovskog univerziteta. Rastojanje među njima se smanjivalo. Svi prisutni u odaji Tribunala pomisliše da će samo jedan od njih stići do tornja. Ko li će to biti? Ne znam zašto sam iz kola izašao tri stotine metara pre ulaza u zgradu Univerziteta. Video sam šarene mrlje, svetlosne zrake i treperenje trodimenzionalnih obličja iznad zdanja. Naslućivao sam da meni neshvatljiva moć obuzdava višu magiju, sprečavajući njenu upotrebu. Osetio sam da gore, na samom vrhu, tamo gde počinje oštri šiljak raste svetlosivi oblak. Podsetio me je na tempiranu bombu. Osvrnuo sam se oko sebe. Trebalo je da žurim, ali sam hodao ni brzo ni polako, siguran da baš tako treba. Ne pitajte me ko je o tome odlučio. Mini-disk plejer je vrteo sledeću numeru. Nije mi se dopala. Pronašao sam dugme za preskakanje. Šta li će sad pustiti? Moje ime je izbledeli hijeroglif, Moja odeća je potrgana vetrom... Niko ne pita šta nosimu stisnutimrukama, Ionako ne bih odgovorio... „Piknik" i njihova pesma „Hijeroglif". Dobro mi je legla. Odgovarajući melodija za nekog ko kasni i čiji je jedini spas da se usmeri i dostigne sveobuhvatni, nenarušivi spokoj istočnjačkih mudraca. Pitam se da li ima Inih među mudracima? Možda je pitanje naopako postavljeno - ima li među njima ljudskih bića? Baš bih voleo da znam. Uspeo sam da podesim umove bezbednjaka. Izgleda da su najjednostavnije, „svakodnevne" vradžbine dozvoljene i za vreme zasedanja Tribunala. Prišao sam liftovima. Predvorje je bilo neobično pusto. Možda su ljudi izbegavali ovo mesto zato što su podsvesno osećali blizinu gotovo svih najmoćnijih Inih u Moskvi? Pritisnuo sam dugme. Vrata jednog od liftova su se odmah otvorila. Okrenuo samse, po navici, da vidimda li još neko žuri prema liftu. Ugledao samAntona. Upravo je prošao pored još nedelotvornih bezbednjaka.
Pitao samse kako je uspeo da me stigne. Da li je i on rekvirirao moped ili motor? Stajao sam, čekajući. Anton me zamišljeno pogleda. I on je čekao. Pritisnuo sam dugme, posle kraćeg oklevanja. Vrata lifta su se zatvorila. Popeo sam se, ali ne do vrha zgrade. Ispostavilo se da je jedini način da stignem do vrha drugi lift, za više spratove. Put me je vodio dalje, uz široko mramorno stepenište, pokriveno mrljama kreča. Stepenice su vodile do vrata, otvorenih u Sumraku, ali čvrsto zatvorenih i zaključanih u ljudskomsvetu. Pesma „Piknika" se završila nadomak stepeništa. Plejer je nasumice izabrao sledeću: Sanjampse i divlje zveri, sanjamda su mi životinje neonskih očiju progrizle krila, visoko na nebesima Osećamse nezgrapno, poput palog anđela... Čuo sam samo odlomke ove pesme „Nautilusa Pompilijusa", ali me sad pogodila pravo u srce. Pevao sams Botusovim, dok samstupao ka zaključanimvratima. Zaronio samu Sumrak. Ne sećamse pada, samo udarca, sudara s hladnimkamenom. Leteo samtako visoko da bih se stropoštao tako okrutno, poput palog anđela Natrag na mesto koje smo ostavili za sobom, sa nadomza boljimživotom Natrag na mesto sa kog smo požudno posmatrali plavo nebo. Dole. Geser. Zavulon. Inkvizitor Maksim. Tamni s kojima sam poslednja dva dana razgovarao i pio kafu: Edgar, Jurij, Kolja, Ana Tihonovna... Svetli s kojima sam se čarkao i sukobljavao, savijajući pravila do tačke pucanja: Ilja, Garik, Tolik, medved obortenj. Ostale Tamne i Svetle nisam poznavao, uključujući i dvojicu u širokim haljama. Inkvizitore, ako se ne varam. Tu je i svetla čarobnica lica iskrivljenog od bola. Ljudi i Ini imaju takav izraz kad izgube voljenu osobu. Vetar se kovitlao u njihovimrazjapljenimustima, Puneći ih belimsnegom, ili s lakommanom, Ili otkinutimperima, zaostalimza onimšto je pao, kao pali anđeo... Zatim sam povučen, nemoćan da se oduprem, uz nevidljive stepenice. Našao sam
se na vrhu zagonetne piramide na koju sam se sve vreme peo. Gotovo u istom trenutku dva Inkvizitora u haljama povukoše zabranu visoke magije. Svetlana me je udarila oblakom koji sam video izdaleka, spremnim da se rascepi i eksplodira. Polje moći, kadro da proizvode multimegatonsku eksploziju, u mojim očima je delovalo malo i beznačajno. Vreme je stalo. Shvatio sam sve. Sve što se dogodilo. Sve što se događalo i sve što će se dogoditi u neposrednoj budućnosti. Shvatio sam i s mukom progutao knedlu, koja se stvorila u momstegnutomgrlu. Postao sam najmoćniji mag na svetu. Mag van klasifikacije. Kalif za jedan sat, tačnije za trenutak. Samo ja, u zapuštenoj prostoriji, nemambudućnost. Neki Ini nemaju budućnosti... Ogledalo! Ja sam obično ogledalo. Ogledalo sveta. Teg bačen na drhtavi tas vage, kad se ravnoteža između sila Svetla i Tame poremetila. Svetli su dobili novu veliku čarobnicu, a Tamni nisu dobili jednako moćnog pripadnika. Svetli su dobili šansu da zauvek izravnaju račune s protivnicima. Ali, nema Svetlosti bez Tame. Zato me je Sumrak stvorio. Pronašao je neobičnog Inog, koji se još nije opredelio ni za jednu stranu. Inog s netaknutom, čistom aurom. Zatim je obojio tu auru Tamom. Oduzeo mi je stara sećanja i dao sposobnost da odražavam i prisvajam tuđu moć. Posle svakog napada bio sam sve jači. Svaki put bih se popeo za jedan stepenik. Stigao sam do vrha. Odavde se nigde ne može. Čeka me večnost i Sumrak. Ogledalo više nije potrebno, zato što sad predstavlja potencijalnu opasnost za ravnotežu. Sumrak je čekao. Večni Sumrak. Ne znamšta će se desiti s telomVitalija Rogoza, koji je donedavno bio Ini bez sudbine. Ne znam šta će se desiti s njegovim pamćenjem i ličnošću. Svako Ogledalo ima svoju, drugačiju sudbinu. Siguran sam da će onaj koji je postao svestan sebe u mrazom okovanom parku, u Nikolajevu, zauvek nestati, da će se preobraziti u bestelesnu sen lišenu moći, avetinjskog stanovnika Sumraka. Ili u deo Sumraka... Sumraka koji nije inertan kakvimga, po navici, zamišljamo. Sve to sam razumeo u trenu, pre nego što sam upio svu Svetlaninu moć. Neobični splet okolnosti naterao ju je da pomisli da je izgubila Antona Gorodeckog. Ušao sam u Tribunal sa mini-diskom poput Antonovog, s kopijom njegovog diska u njemu i s Antonovom najomiljenijom pesmom u ušima i duši. Shvatio sam da Inkvizicija zna istinu. Nijedan od njih neće reći ni reč da bi razuverio moskovske Ine, koji su verovali da samse sukobio s Antonomi da je on tomprilikomstradao. Svetli su znali njegovu omiljenu pesmu. „Umri!“ „Ne, neću umreti, Svetlana. Tačnije hoću, ali ne odmah. Ja sam Ogledalo. Slabiš, pokušavajući da me uništiš, dok ja jačam. Već vidim šta te čeka, trideset ili pedeset godina mukotrpnog obnavljanja uludo straćene moći. Moraćeš da strpljivo, malopomalo skupljaš izgubljene komadiće moći. To će potrajati najmanje tri decenije. Dovoljno da se Tamni spreme za sledeči pokušaj poremećaja ravnoteže, ma sa čije strane dolazio. Čekaju te brojne godine, u kojima ćeš naći ili nećeš naći sreću s Antonom.
U svakomslučaju ćete, dok se oporavljaš, biti jednaki. Možda si izgubila svoje moći, ali samti dao priliku... priliku koju ja neću imati. Muzika je prestala. Magijski udar je uništio plejer. Tehnologija najčešće slabo podnosi snažnu magiju. Razleteo se u oblaku plastičnih krhotina. Moja kapa odlete ka vratima. Jakna mi se na više mesta rasparala. Ostao samna nogama, po cenu najvećeg napora. „Ogledalo!" uskliknu Geser, glasom bogatim raznovrsnim osećanjima i intonacijama. „Treći put i treći put za Tamne!" „Pa, mi se ne bavimo globalnim društvenim eksperimentima, dragi kolega!", reče Zavulon. S naporomje obuzdavao likovanje. Danas je na pobedničkoj strani. Svetli su pretrpeli poraz. Ali, koliko puta se ovo već dogodilo - sa obrnutimishodom? Isceđena i slomljena, Svetlana je, trenutak ranije, bila skrhana bolom. Sad je kriknula, nemoćna da prikrije radost. „Antone!" Stajao je na vratima. Anton Gorodecki. Svetli mag. Živ i nepovređen. Išao je stepenicama. „Hvala ti, Antone!" obratio mu se Zavulon, s nemerljivim zadovoljstvom. „Savršeno si obavio zadatak. Nadamse da si zadovoljan nagradom?" „Zadatak", kriknu Geser. „Antone?" Zavulon ustade. Tiho se smejao. Starešina Noćne straže baci brzi pogled na trijumfalno raspoloženog neprijatelja i okrete glavu ka Antonu. Ali, Anton je prišao Svetlani. Bila je toliko srećna da ništa osim njega nije videla. Zagrlio je i prošaptao: „Samo trenutak." Krenuo je prema meni. Nekoliko sekundi smo se gledali u oči. Nadoh se licem u lice s neprijateljem. Ini i ne-Ini. Ne znam kako da vam to na pravi način opišem. Na kraju krajeva, uvek postoje najmanje dve istine. „Uzmi ovo“, reče Anton. Dao mi je mini-disk plejer, umesto uništenog. „Hvala ti“, prošaptao sam. Odstranio sam ostatke uništenog aparata s pojasa. Bez reči sam izvadio disk i stavio u poklonjeni aparat, kao da je to sad najvažniji posao na svetu. Pomislih: „Inkvizitori če sad ustati. Reči če da mogu da idem." Imao sampravo, naravno. Magovi mog nivoa ne greše, čak i kad su ne-Ini. „U ime Dogovora", obznani Maksim suvlje i bezosečajnije nego ikad, „pošto je nesumnjivo dokazano da Vitalij Rogoza nije Ini, u običajenom smislu te reči, dela Nočne straže uperena protiv Vitalija Rogoza ne mogu biti predmet istrage Inkvizicije. Vitalij Rogoza, takođe ne potpada pod odredbe Dogovora. Slobodan je da sledi svoju sudbinu." Nikad je nisam imao! Ja i Ogledala pre mene, baš kao i dečak Jegor, čije vreme tek dolazi. „Inkvizicija je završila razmatranje pred nju iznesenih slučajeva", reče Maksim. Pogledao je prisutne magove. „Imaju li straže nekih komentara ili predloga?" Pritisnuo sam „plej" i krenuo. U pocepanoj jakni sam izgledao kao mešavina beskućnika i strašila. Ali, ko još za to mari?
Poklonjeni mini-disk je nasumice birao pesme. Opet je pustio onu koja najviše odgovara situaciji. Kipelov i Mavrin. „Teška vremena". Mogao sam samo da pevam s njima. To sami učinio. Teška vremena! Utvara slobode na konju. Krv do kolena, kao u luđačkomsnu. Ljudi se zabavljaju ubijajući stare bogove. Ljudi se mole, očekujući reči pravednika! Kometa na nebu, siguran predznak skore katastrofe. Pali ratnici Svetlosti, gore na lomačama. Ratnici Tame opkoliše svet. Hiljade ptica padaju kao crna kiša. Teška vremena za onog ko više nema prava da se zove Vitalij Rogoza, za onog što se uzdigao, samo da bi pao, za palog anđela... Tamnog anđela. Teška vremena za tebe i Ine. Kraj milenijuma. Vreme u komje nemoguće razlikovati Svetle od Tamnih ili Tamne od Svetlih. Vreme bitaka i pogibija. Teško vreme. Ne znamo ko smo - deca crvene zvezde, deca crne zvezde, ili svežih grobova... Ples Smrti je jednostavan i užasan, ali dok ne kucne čas, grehovi svih naših života, bivaju kažnjeni teškimvremenima! Ne znam ni čije sam dete. Znam samo jedno: teška vremena obično kažnjavaju one koji nisu počinili nikakve grehe, već stradaju zbog tuđih. Ako su i počinili neke, ne stiže ih kazna zbog njih. Ne mogu da biram. Sudbina mi je određena. Još smo živi, Neki će se spasti, neki neće Pogasismo svetla u našoj tvrđavi potaknuti iznenadnimnagonom
Poderana zastava - je znak predaje neprijatelju. Ali ti to ne prihvataš. To je laž- Zasad smo još živi! Zasad sam živ. Pevam. Pevam iako znam da Kipelovljeva i Mavrinova sledeča numera sadrži ove stihove: Ne pitaj - neću te povesti sa sobom. Ne gledaj - ne znamsmisao života. Ne poželi da saznaš još neku tajnu. To je sve - ja samsamo duh, nestajem! Ja sam samo duh. Ja sam samo Ogledalo. Ogledalo koje je odrazilo sve što je trebalo da odrazi. Ipak, ne mogu da prestanem da se pitam i verujem. Odlazim, samo da bih nestao, ali se pitam, nadam, želim da verujem. Povedite me sa sobom! Povedite me! Verujem. Nadamse. Verujem...
TREĆI DOGAĐAJ JOŠ JEDNA SILA
UVOD Juha Mustajoki zaustavi automobil - bio je najstariji pripadnik grupe - Jari Kusinen i Raivo Nikilja su se nemo tiskali na zadnjem sedištu „lade“. Juha je seo pored vozača. „Odvezi nas na Še-re-me-tje-vo“, rekao je naglašavajući slogove. Ruski je, za divno čudo, bio jezik Mustajokijevog detinjstva, iako je najveći deo zaboravio. Uvek je imao talenta za jezike. Živeo je nedaleko od ruske granice. Redovno je išao na pijane izlete do Sankt Peterburga, Ostali su više voleli trajekte do Švedske. Na nočnim putovanjima su se opijali, alkoholomkupljenimu bescarinskimprodavnicama. Spavali su preko dana (kome, uopšte treba Stokholm?), da bi uživali u povratku. Mustajoki je tvrdoglavo ustrajavao na putovanjima u Sankt Peterburg. „Vo-zi br-zo i pa-žlji-vo“ rekao je." Vozač je vozio. Brzo i pažljivo. Odvoženje stranaca na aerodrom doneće mu lepu svoticu. Inženjer bez posla je zarađivao za život kao divlji taksista. Retko kad je imao ovoliko sreće..Naročito u ovo doba, neposredno pred Novu godinu. Milenijum je bio na izmaku, a novi na pomolu. Svi su radili da bi obezbedili raskošnu prazničnu trpezu i poklone najbližima. Tri Ina su ćutke sedela u automobilu. Zaobilazili su vozačeve misli, iako su mogli da ih pročitaju. Kad su prošli kružni put, Juha se okrenuo i obratio prijateljima: „Da li zaista odlazimo, braćo?“ Jari i Raivo sa razumevanjem klimnuše. Bilo im je teško da poveruju da je sve gotovo - ispitivanja Noćne straže, posete jezivih pripadnika Inkvizicije, preslišavanje advokatice Dnevne straže, vampirice jednako cenjene u svetu ljudi i Inih. Slobodni su. Slobodni su da napuste groznu, hladnu, negostoljubivu Moskvu. Još nisu mogli da se vrate kući. Putuju u Prag, gde je premešteno evropsko sedište Inkvizicije. Pušteni su na slobodu, s ograničenim pravima i obavezom da se svuda registruju, ali ipak... „Siroti Olikainen, uzdahnu Raivo. „Toliko je voleo češko pivo. Govorio je kako je ’lapin kulta’ najbolje pivo na svetu. Više nikad neće piti pivo...“ „Popićemo bokal piva za njega“, predložio je Jari. „Tri bokala. Bio je najvredniji među BraćomRegin 3 .“ „A, mi?“, pitao je Jari, posle kraćeg razmišljanja. „I mi nešto vredimo“, napomenu Juha. „Obavili smo svoju dužnost." Sva trojica nakon poslednjih reči, iz nekog razloga pognuše glave. Malobrojna sekta Tamnih, Braća Regin, duže je od pet stotina godina opstajala u Helsinkiju. Pripadali su malom broju Inih koji zvanično nisu prihvatili Dogovor. Straže nisu obraćale pažnju na njih, pošto nisu činili veće prekršaje Dogovora. Svetlima je odgovaralo što dvadeset do trideset Tamnih priređuje bezopasne rituale, litanije i arheološka istraživanja. Tamni su nekoliko puta pokušali da umešaju Braću u
operacije Dnevne straže, ali su na kraju digli ruke od njih. Juha, Jari, Raivo i nastradali Pasi Olikainen su sve donedavno pripadništvo sekte poimali kao zanimljivu, gotovo zabavnu igru. Njihovi dedovi i pradedovi su proveli čitave živote u sekti. I njihova deca će biti Braća Regin... Tačnije rečeno, usvojena deca. Ini retko imaju sreću da dobiju dete obdareno sposobnostima Inih. To je pravilo samo među nižimslojevima Inih, vampirima i obortenjima. Nije sve išlo naruku magovima male finske sekte. Morali su da putuju po svetu, tragajući za decom za usvojenje, obrazovanje i upoznavanje s čarima službe Fafniru. Takva deca su se, po pravilu nalazila u nerazvijenim, egzotičnimzemljama. Raivo je, na primer, doveden iz Burkine Faso. Dečačić izbuljenih očiju, krivih nogu i nadutog stomačića je kupljen od siromašnih roditelja za četrnaest dolara. Izlečen je od svih bolesti, obrazovan i naučen finskom. Oni koji danas vide zgodnog, lepo građenog crnog mladića, nikad ne bi pogodili u kakvimuslovima je ponikao. Jari je pronađen u slamovima Makaoa. Već u četvrtoj je, pomoću magijskih sposobnosti, bio čudesno uspešan lopov. Budući roditelji su ga tako i pronašli. Nisu ni morali da plate za njega. Jari nije mnogo porastao, ali su Braća Regin bila oduševljena njegovimoštrim, sposobnimumomi prirodnimtalentomza magiju. Juha je došao iz Rusije ili, tačnije, odnekud s juga Ukrajine. Skitničario je od najranijeg detinjstva. U sedmoj godini je prokrstario zemljom uzduž i popreko, vozovima i auto stopom. Granicu je prešao pešice. Jednog dana je zakucao na vrata Mustajokija, odanih pripadnika sekte. To se ne može objasniti ničim izuzev magijskom predodređenošću. Samo je poginuli Olikainen bio finskog porekla. Vozač nikad ranije nije vozio ovako neobičnu grupu putnika: mladića ukrajinskih crta, visokog momka kože crne kao gar i niskog, kosookog Azijca. Sva trojica su tečno govorili finski ili švedski. Ali danas čovek može svašta da vidi. Braća su, odmah po prispeću na aerodrom proučili raspored letenja. Ruska traljavost se pobrinula za još jedno neprijatno iznenađenje. Let za Prag je četvrti put odgođen. Istina, postojao je let za Duizburg, sa sletanjem u Pragu. Ali tranzitni let nije naveden na rasporedu letenja. Let za Madrid, sa sletanjem u Pragu, polazio je u nezgodno vreme. Bili su prinuđeni da promene planove, na šalteru za izdavanje karata. To je razbesnelo snažno građenog mladića, u trenerci sa zlatnim lancem debelim kao prst i mobilnim u dlakavoj ručerdi. Hteo je da odgurne malenog Jarija. Raivo baci čin poštovanja. Ljudi u sve dužem redu iza njih prestadoše da se bune zbog ležernog ponašanja Finaca. „Poći ćemo avionom za Duizburg", konačno prelomi Juha. „To nam više odgovara. Kraće ćemo čekati. Odložiće let za Prag, bar još tri puta. Naravno da će ga odložiti. Linije verovatnoće su se svezale u čvrst čvor i nesretni let neće krenuti do kasno uveče. Gotovo zaboravljeno osećanje slobode ih je opijalo kao pivo „lapin kulta“. Juha je govorio sa zgodnom devojkom na šalteru za izdavanje karata. Bila je preopterećena poslom. Jari i Raivo su uživali, posmatrajući okolinu. Gledali su užurbane putnike, prodavačice u jarko osvetljenim radnjičicama akvarijumima, kancelarije međunarodnih kompanija, prisutnih na svakomaerodromu.
Jari spazi Inog. „Gledajte!" Svetli mag je stajao pored šaltera, nedaleko od kapije za odlaske. Pio je kafu iz male, tamnozelene šolje. Spustio je polupraznu putnu torbu pored barske stolice. Jari i Raivo su proučavali Svetlog. Bio je potpuno pribran i miran. Sigurno ih je primetio, ali to ničimnije pokazivao. „Kada će nas ostaviti na miru?", uzdahnu Raivo. „Misliš da nas sledi?" „Naravno", ubeđeno odvrati Raivo. „Dužni smo da se pojavimo na zasedanju Tribunala. Moskovska Noćna straža želi da bude sigurna da će svedoci koje je oslobodila otići za Prag. Videćeš, pratiće nas sve do kapija za ukrcavanje." „Ali, od leta nas deli čitavih pet časova!" „Inomse ne žuri. On je na poslu." Juha im se pridružio s kartama. Morao je da se nakratko posluži magijom. Nije bilo karata za današnji let. Dobio ih je iz specijalne rezerve, nakon što je dotakao devojku za šalteromi aerodromskog menadžera. „Evo, uzmite ih", progovorio je i ubrzo ućutao. Obratio se braći: „Šta nije u redu?" „Špijun. Eno ga za šalterom, pije kafu." Juha pogleda u pomenutompravcu i opazi svetlog. Mutna crvena pruga, baš u tomtrenutku zablista, preko špijunove ažurne aure. „Nešto ga je uznemirilo", reče Jari. „Još jedan Ini!“, progovori Raivo. „Tamo, pored izlaza!" Opazili su zdepastog tridesetogodišnjaka. Stajao je pored staklenih vrata. Brisao je čelo maramicom, s mobilnim prislonjenim na uvo. Ćutao je, slušajući opsežne instrukcije. Imao je malu, crnu tašnu. Ovaj Ini je bio Tamni. „I oni nas prate", promrmlja Raivo. „Zašto bi se iko zanimao za nas?“, sumnjičavo će Juha. „Na moskovskom međunarodnomaerodromu valja očekivati dosta Inih." „Budi večito budan, brate!", podseti ga Jari. „Fafnir se rastuži i uznemiri kad god smo neoprezni." Juha pomisli da bi uskrsli Fafnir sagoreo svu četvoricu zbog neuspešno obavljene isporuke Kandže u Moskvu, ili bar trojicu preživelih. Prećutao je tu misao, kao i obično. Svetli je, u međuvremenu, ispio kafu, bacio ljutit pogled na Tamnog i krenuo ka restoranu. Aura je povratila ravnomerno ažurnu boju, s jedva vidljivom primesom crvene, na mestu na komse nalazila grimizna pruga. Tamni je još razgovarao telefonom, ili bolje reći slušao. „Hoće da se uvere da smo otišli!", napomenu Raivo. „Kao da nam nije drago što idemo - šta bismo uopšte ovde radili!" Raivo se varao. Svetli mag je neko vreme lutao po aerodromu, da bi se ponovo skrasio kod šaltera, čitajući knjigu i pijuckajući kafu. Tamni mag je dovršio razgovor i krenuo ka
šalteru za izdavanje karata. Braća osetiše trag magije i to prilično snažne - najmanje četvrtog reda. „Šta on ovde traži?", pitao se zabrinuti Raivo. „Da li kupuje kartu? A? Juha, da li će nas uznemiravati?" „Zašto bi to činio?", pitao je Juha. „Gledajte!" Tamni mag se udaljavao od šaltera s kartomu ruci. „Poništili su već prodatu kartu!", pretpostavio je Raivo. „Da li je moguće! Biće problema." Bilo ih je, kad su se putnici, četiri časa kasnije ukrcavali u avion. Svi su se našli u istom redu, uključujući i svetlog maga. Jednom putniku je ljubazno objašnjeno da mu je karta greškom izdata. Vazduhoplovna kompanija mu se izvinula i ponudila mesto u biznis klasi, na sledečemletu. Tamni mag je iz prikrajka posmatrao negodovanje ogorčenog putnika, kao da se ništa nedolično ne događa. Činilo se da se blago osmehuje. Braća Regin nisu imala razloga za smeh. Tamni i svetli mag su se vozili njihovimavionom. „Odlučili su da nas otprate do Praga", konačno progovori Raivo. „Ozbiljno shvataju svoj posao." Juha odmahnu glavom. „Ne, brate. Grešiš. Nešto nije u redu. Videćeš - prići će i zapodenuti razgovor..."
GLAVA 1. Geser je pozvao Antona uveče, kad su tehničari i analitičari več otišli, a terenci, koji če te večeri dežurati, tek počeli da pristižu u štab. Hodnici na drugom spratu su mirisali na sveže skuvanu kafu, vruće kifle s cimetom i slabi, obogaćeni duvan. Moda pušenja lula je te godine zarazila osoblje Nočne straže. Ni žene joj nisu odolele. Prošlo je gotovo godinu dana otkad je Anton prestao da radi u IT odeljenju. Tolik ga je zamenio na položaju šefa odeljenja. Mag druge klase. Anton je tako klasifikovan početkom godine. Postao je i suviše značajna ličnost da bi čitav dan provodio za stolom, kucajući po tastaturi i čisteći programe. „Hoćeš li malo kafe?“, pitao ga je Semjon. Anton je klimnuo. Telefon je, baš u tom času zazvonio. Tišina je zavladala u sobi sa četiri terenca - Antonom, Semjonom, Garikomi Medvedom. Znali su da je to šefov poziv. Znali su i koga zove. Kolege su pažljivo posmatrale kako Anton diže slušalicu. „Hteo bih da te vidim, čim budeš slobodan', reče Geser, bez pozdrava. „Popij kafu i dođi ovamo.“ „Vrlo dobro“, odgovori Anton, mirnimglasom. Kako želiš, Borise Ignjatijeviču.“ Zamišljeno je pripalio lulu. Ne mora da se žuri, pošto ga Geser nije upozorio da nema vremena. „Misliš da ćeš se skinuti?" pitao ga je Garik. Anton samo slegnu ramenima. Moglo bi svašta da se desi, od optužbe za izdaju Noćne straže do unapređenja. Od naredbe da sedi u štabu i ne pomalja nos, do naredbe za juriš na sedište Dnevne straže. Kad mag najvišeg reda nešto uvrti sebi u glavu, uzaludno je pokušavati da prozreš njegove planove. Pogotovo ako je taj mag, u poslednjih nekoliko meseci, loše raspoložen, kao Geser. Ako ćemo pošteno, niko nije bio dobro raspoložen. Ove godine smo beležili neuspeh za neuspehom. Sve je počelo još letos, kad je redovno, rutinsko hapšenje veštice, zbog ilegalnog izvođenja magije preraslo u sukob s Tamnima. Vrsni mladi mag Igor Teplov iscrpeo je sve moći u tom sukobu. Poslat je na oporavak u dečje odmaralište 'Artek' i naseo na dobro smišljenu provokaciju Tamnih. Omađijala ga je veštica Alisa Donjikova i naterala da se zaljubi u nju. Bila je Zavulonova devojka. Ta tamna kučka stalno je plela najsloženije intrige protiv Noćne straže. Ovaj put nije prošla nekažnjeno - Igor ju je ubio. Tom prilikom je prešao granice nužne samoodbrane, zbog čega mu sudbina visi o koncu. Pre nekoliko meseci se pojavio Vitalij Rogoza. Pokazalo se da je to bila prava katastrofa. Isprva je smatran običnim Tamnim. Zatim se posumnjalo da je gostujući Ukrajinac emisar, poslat da ojača Dnevnu stražu. Ispostavilo se da je Rogoza Ogledalo - najređa magijska pojava, zabeležena samo deset puta u istoriji straža. Stvorio ga je Sumrak, od ni po čemu posebne individue, koja i nije morala biti Ini. Postao je monstruozna borbena mašina. Da su to odmah shvatili... ali nisu. Tigrica je ubijena u
borbi s Ogledalom. Svetlana je izgubila sve moći. Još nekoliko magova je pretrpelo veće ili manje štete. Stvari su stajale veoma, veoma loše. Anton je stalno proklinjao sebe zato što nije uvideo potrebu za sprovođenjem opsežne analize okolnosti u kojima se Ogledalo pojavilo. Naposletku, postoje slični slučajevi u tajnim arhivama. Pojava magova koji izmiču klasifikaciji, naglo povećanje moći, odlučna bitka. Oni zatim nestaju. Sve se uklapalo. Vitalij Rogoza se istopio u vazduhu, dematerijalizovao se i iščeznuo u dubine Sumraka, iz kog je i došao. Nije važan Anton. Nisu važni čak ni Garik ili Semjon. Za njih su Ogledala bila samo jedno od brojnih egzotičnih pojava s kojima su se upoznali na predavanjima ili po arhivama. Zašto Geser ili Olga, pored tolikog iskustva, nisu smesta pogodili s čim imaju posla? Zar nisu imali prilike da vide Ogledala? Stvari loše stoje. Ništa nije kako treba. Izgleda da su Tamni, razgoropađeni skorašnjim uspesima Noćne straže, zadavali udarac za udarcem. I to, mora se priznati, veoma uspešno. Anton odmahnu glavom, Odbio je drugu šolju kafe, koju mu je Semjon ponudio. Pažljivo je očistio lulu i bacio mrzovoljni pogled na Medveda. I on je čistio lulu. Malu, Tigričinu lulu s dugom tankom drškom. Retko je pušila, najčešće da bi pravila društvo prijateljima. Od kada je poginula, Medved je naizmenično pušio njenu i svoju lulu. Verovatno je to bio jedini način na koji je ispoljavao tugu zbog njene pogibije. Kako je samo nežan prema toj luli... Zaboravio je na obortenjov ukočeni pogled kad je Vitalij Rogoza počeo da se dematerijalizuje. Pogled pun žaljenja. Medved nije dobio šansu da se dočepa Rogoza. Nije zadovoljio žeđ za osvetom. Baš kao ni Ališer, Svetli iz Uzbekistana, čiji je otac stradao prošle godine, od Alisine ruke. I Anton je imao nepodmirenih računa sa Dnevnom stražom i njenim šefom. Oni nikad neće biti namireni. Dogovor je ograničavao obe straže. Inkvizicija se starala za njegovo poštovanje. Jedini način da se ona zaobiđe je da se neprijatelj izazove na dvoboj. Tako je Igor postupio. I s kakvim rezultatom? Veštica je mrtva, ali mag sad čeka dematerijalizaciju. Čeka presudu Evropskog sedišta Tribunala. Nije teško pogoditi kakva će biti. Anton je ustao. Klimnuo je prijateljima i krenuo ka šefovom uredu na trećem spratu. Grozno se osećao. Nije se radovao novogodišnjim praznicima, poput većine ljudi. Zašto su se i oni toliko radovali? Kao da će broj 2.000 išta promeniti. Zar je to važno? Anton je na vratima kancelarije osetio buđenje slabašnog interesovanja. Magijske odbrane su ovde bile veoma snažne. Zgrada Noćne straže je obezbedena od posmatrača. Kancelarije osoblja i službene prostorije su dodatno obezbeđene. Činilo se da je Geser danas uložio dosta napora da osigura poverljivost razgovora. Vazduh u hodniku bio je nepokretan i gust, zasićen energijom. Nevidljivi zid se protezao u Sumraku, mnogo dublje od prva dva nivoa, dostupna Antonu. Ušao je u kancelariju i čvrsto zatvorio vrata za sobom. Osetio je lagani pokret iza leđa. Zatvaranje pukotine u čvrstomodbrambenomzidu.
„Sedi, Antone", reče Geser. Pitao ga je savršeno prijateljskim tonom: „Čaj, kafu?“ „Hvala, Borise Ignjatijeviču“, odgovori Anton. Nazvao je Gesera ljudskim imenom. „Upravo sampopio jednu.“ „Krigla piva, u tomslučaju?", iznenadio ga je Geser. Anton se upinjao da ne protrlja oči ili da se ne uštine za ruku. Geser nikad nije izbegavao životna zadovoljstva. Znao je da igra s mlađarijom u klubu, flertuje s lakomislenim devojkama i provede noč s nekom od njih. Voleo je da sedi po restoranima uz tanjir egzotične hrane. Šetao je kelnere i izluđivao kuvare kulinarskim finesama. Izlazio je sa osobljem. Ponašao se kao jedan od njih. Pio je pivo s dimljenomdeverikom, votku sa sveže usoljenimkrastavčićima i vino s voćem. Geser jedno nije nikad činio. Nije priređivao zabave u kancelariji. Jednom je zatekao desetak pripadnika analitičkog odeljenja s votkom i konjakom u kancelariji. Slavili su rođendan Julije, najmlađe čarobnice u Straži. Kaznio ih je na ingeniozni način. Ni Olgine molbe nisu pomogle. Kazne su individualno skrojene, tako da najviše pogode kažnjene. Julija nedelju dana nije smela da dolazi u prostorije Straže. Za to vreme je pohađala običnu školu, sa običnim tinejdžerima, svojim vršnjacima. Išla je po sladoled s drugaricama iz odeljenja. Išla je u bioskop i klubove s dečacima. Vratila se u Stražu, pomamna od besa. Dugo je ponavljala: „Bog sveti zna koliko su glupi. Mrzimih." Zbog te dve reči, „mrzim ih", zaradila je još dan kazne i dugo Geserovo predavanje na temu „Može li svetla čarobnica gajiti negativna osećanja prema ljudima"? Anton je stajao ispred Gesera. Ukočio se iznad stolice u koju je trebalo da sedne. Zaboravio je šta radi. „Sedi dole, molim te“, podseti ga Geser. „Nema smisla da i dalje stojiš. Pa, hoćemo li pivo?“ „Nije vreme za to“, odvrati Anton, posmatrajući prozor. Velike, vetrom nošene pahulje su se kovitlale s druge strane stakla. Nema šta, prava božićna mećava. „Nije vreme... a nije ni mesto, zar ne?“ Iznenadio je samog sebe. Poslednja fraza je zvučala kao pitanje. Geser je razmišljao. „Da, mogli bismo da obidemo neko zanimljivo mestašce", rekao je, s notom istinskog interesovanja. „Šta kažeš na posetu malom kafeu u Južnom distriktu, gde idu svi zubari. Možeš li da zamisliš? Najomiljeniji kafe moskovskih turpijača zuba? Na Beloruskoj stanici postoji mala picerija, pravo čudo." „Borise Ignjatijeviču", Anton nije mogao da ne pita, „kako nalaziš sva ta mesta? Restoran planinskih skijaša, lezbijski bar, vodoinstalaterska kasina, filatelističko okupljalište..." Geser slegnu ramenima i raširi ruke: „Antone, dragi prijatelju, dozvoli da te još jednom podsetim s kim radimo. Radimo sa...“ „Tamnima", istrese Gorodecki i sede na stolicu. „Ne, moj dečače, grešiš. Radimo s ljudima. Ljudi nisu stado kloniranih ovaca. Ne
pasu travu u isto vreme, niti prde u isti mah. Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. To je dar za nas, zato što otežava posao Tamnima. To je istovremeno i nesreća, zato što otežava naš rad. Da bismo razumeli ove ljude, čije su duše, naposletku, predmet beskrajne bitke između straža, moramo ih sve poznavati i shvatiti. Nije samo da ja moram. Svi moramo! Moramo da shvatimo svakog od njih - od klinca s bubuljicama koji guta ekstazi u klubu, do starog profesora, poslednjeg izdanka plemenite loze, koji provodi vreme gajeći kaktuse... Uzgred, bar uzgajivača kaktusa ima zanimljivu kuhinju i veoma originalan dekor. Ali ti i ja sad ne možemo nikuda. Da li si osetio odbranu?" Anton klimnu. „Veruj mi, nisam je postavio bez valjanog razloga. Aranžman za zvučnu bezbednost bio bi znatno komplikovaniji na ovako pretrpanom mestu. Mislim da ne mogu da trošimtoliko moći, u ovomtrenutku. Geser protrlja lice i uzdahnu. Delovao je veoma umorno. „Uzgred, uzmi ovo. Poklončić." Anton uze mali predmet iz šefovih ruku. Iznenadio se. Držao je nešto nalik globusu: loptu od majušnih koštanih iglica... da, to je kost... svijenih u lukove i nabijenih na dva mala drvena diska na motkicama. Lopta je prazna... Ne, nije. Puna je zauzdane uspavane moći. „Šta je to“, pitao je Anton, na ivici panike. „Ne brini. To nije tečno blaženstvo." „A šta je tečno blaženstvo? Geser uzdahnu: „Otkud ja znam. Našalio sam se. To je poštapalica. Igra reči. Metafora. Nisam siguran da blaženstvo postoji, da i ne govorimo o procesu njegovog pretvaranja u tečnost. U ruci ti je neka vrsta magičnog generatora bele buke. Ako ti se ikad ukaže potreba za apsolutno, dopusti da naglasim, apsolutno tajnim razgovorom, koji niko ne može čuti, bez obzira na upotrebljena sredstva, samo prelomi loptu. Verovatno ćeš se poseči, ali to je neizbežna cena. Sledečih dvanaest sati niko neće moći da nadzire ili proverava šta se dešava u lopti prečnika deset metara, s tobom u središtu, bez obzira na tehnička ili magijska pomagala kojima se služi." „Hvala", turobno će Anton. „Ovakav poklon me nimalo ne oduševljava." „Zahvaljivaćeš mi se na njemu. Pa, hoćemo li da popijemo pivo?" „Hoćemo, ali zašto baš pivo?" „Da bismo izbegli pregrubo kršenje mojih pravila", reče Geser, sa zadovoljnim osmehom. „Ipak smo na poslu." Pritisnuo je dugme interkoma i tiho rekao: „Olga, donesi nammalo piva." Antona više ništa na ovom svetu nije moglo iznenaditi. Geser otpusti dugme i objasni: „Galočka je veličanstvena sekretarica. Ali, ona je čarobnica četvrtog reda. Može da nesvesno oda podatke neprijateljima. Stoga sam, samo za danas, promenio sekretaricu." Olga je ušla minut kasnije s poslužavnikom sa dve ogromne krigle bledog piva, impresivnim kristalnim bokalom od dva litra iste tečnosti i tanjirom s probranim sirevima.
„Zdravo da si, Antoška", reče Olga, veoma prijateljskim tonom. „Nadam se da voliš ’badvajzer’?" „Koji Svetli ne voli češko pivo?“, pitao je Anton. Pokušao je da se našali. Nije uspeo, ali je sampokušaj nešto vredeo. Ko zna otkad se nije ovako osečao. „Kako je Sveta?", pitala je Olga, u istomtonu. Anton zaškrguta zubima. Teret koji mu je pao sa srca odmah se vratio. „I dalje isto.“ „Ništa?“ Anton klimnu. „Pozvaču je da bismo se večeras videli", reče Olga. „Mislim da je sad spremna za posetioce. Pronaći ću način da je odobrovoljim... veruj mi.“ To je bila istina. Ko će bolje utešiti veliku čarobnicu koja je na duže vreme ostala bez magijskih moći, od druge velike čarobnice koja je više decenija ostala bez istih moći, zbog zloupotrebe. „Svakako, samo ti navrati, Olja“, reče Anton. „Sveti će biti drago da te vidi.“ Geser ponovo blago pročisti grlo. „Imaćeš dovoljno vremena", planu Olga. „Antone, znaš... želim ti sreću. Iskreno ti je želim.“ „Na kompolju?", pitao je zbunjeni Anton. Olga se, umesto da odgovori, nadnela nad njega i spustila poljubac na njegove usne. „Vidi, vidi!", to je sve što je Geser uspeo da kaže. „Otkad smo Anton i ja zamenili tela“, nehajno će Olga, „nemaš pravo da budeš ljubomoran na mene, zbog njega. Pogotovo zbog ovakvih sitnica. Je l' tako, dečaci? Budite pristojni, ne preterujte s pićem. Zovite me - ako bude nekih problema." „Nekih problema?" smrknuto odvrati Geser. Olga je već izlazila. Veliki mag je posmatrao. Uzdahnuo je, kad su se vrata zatvorila i rekao: „Život s velikom čarobnicom je pravo mučenje, čak i za mene. Kako se ti snalaziš, Antone?" „Svetlana nije imala vremena da postane prava velika čarobnica", napomenuo je Anton. Podigao je kriglu i otpio dobar gutljaj piva. Bilo je odlično. Baš kakvo pravo pivo treba da bude. „To te čini zadovoljnim?", pitao ga je Geser. „Ne", Anton proguta parče jakog, kozjeg sira. „Nikako." „Zašto nisi zadovoljan?", pitao je Geser, s blagim interesovanjem. „Pred vama je nekoliko decenija srećnog života u zajednici ravnopravnih. Četrdeset godina, u najboljemslučaju." „Gesere, kakve sreće tu može biti, ako ti se voljena žena oseća kao beskorisni bogalj?", oštro odvrati Anton. „Naročito ako samja za to kriv, bar delimično." „Delimično?" Anton klimnu: „Da, upravo tako. Delimično." Geser zastade. Postavio je pitanje koje je Anton očekivao tri nedelje ranije. Prestao je da mu se nada.
„Reci mi, šta se desilo između tebe i Zavulona?" „Došao je u moj stan, baš kao i pre." „Da li je opet ušao uz pomoć tvog prijatelja, vampira?", zanimao se Geser. „Ne, posle prošlog upada sam zatvorio dom za njega. Jednostavno ne znam kako je ušao unutra." Geser klimnu i otpi gutljaj piva. „Zavulon mi je predložio da počinim... izdaju. Rekao mi je da je Vitalij Rogoza mag Ogledalo, delo Sumraka, stvoreno kao odgovor na narastajuću moć Noćne straže. Njegov osnovni cilj je da ubije Svetlanu, ili da je liši moći. Ako zakasnim na zasedanje Tribunala, Rogoza će onesposobiti Svetlanu, nakon čega će se dematerijalizovati." „Ti si prihvatio predlog?" Anton nije žurio s odgovorom. Razmišljao je. Često je u glavi razgovarao s Geserom. Nije uspeo da nađe prave reči. „Gesere, nastavak sukoba bio je jedina alternativa. Ili bi Svetlana poginula, ili..." „Ili?", Geser je bio vidno zainteresovan. „Ili bi mnogi drugi poginuli... slabiji pripadnici Straže. To bi nas, u sličnoj meri, oslabilo." Geser klimnu. „Samsi došao do tog zaključka?" „Ne, ne baš. Kopao sam po arhivama i pronašao nekoliko sličnih slučajeva. Jedan se završio uništenjem čitavog kijevskog odeljenja Noćne straže. Preživeo je samo njegov vođa, Aleksandar fon Kisel. Meta Ogledala bio je pomenuti Fon Kisel. Uspeo je da se odbrani. Izginuli su obični operativci i magovi.“ „Zašto nisi stupio u kontakt sa mnom?“, pitao je Geser. „Zašto me nisi obavestio o Zavulonovoj poseti?“ „Kako sam mogao da znam šta je od mene očekivao? Možda baš to, da otrčim do tebe, po savet. Zavulon je pokušavao da me prevari, ali ja nisam znao kakva je zamka posredi. Možda bih pogrešio, ako bih ti rekao, ili ako bih ćutao. Zbog toga sam se odlučio za treći put. Pokušao sam da sprečim da Ogledalo dopre do Svetlane. Upotrebio samveoma primitivan metod - slupao sammu auto." „Bravo", reče Geser, neobično piskavim glasom. „Bila je to dobra ideja, Antone. Nije uspela, ali je to bio dobar pokušaj. Ali, zašto nikomnisi rekao ko je Rogoza?" „Zašto ti nisi nikom rekao, Borise Ignjatijeviču?", pitao je Anton, podigavši glavu. „Samo nemoj da mi kažeš da nisi vodio istragu o kijevskim događajima oktobra 1906. godine. Možda je pišljivo stoleće previše vremena za tvoje sećanje? Dve situacije su u potpunosti podudarne! Vladimir Soboljev je u Kijev stigao iz Poltave. Prijavio se Noćnoj straži. Pronađen je na mestu ubistva mlade kurve, sa jasnim tragovima vampirizma. Uhvaćen je u blizini veštičjeg sabata." „Zašto sam te pozvao?", uzvrati Geser, glasno i s negodovanjem, „da bih te ispitao o prirodi sumnjivih odnosa s Tamnima, ili da bih slušao optužbe na svoj račun?" „Pozvao si me, Borise Ignjatijeviču, da popiješ pivo sa mnom i da me zamoliš da nešto učinimza tebe."
Geser poče duboko da diše. Odmahnuo je glavom: „Ne, neću te pitati. Još mogu da ti naređujem." „Samo napred", reče Anton, zadovoljnim tonom. „Neću se buniti. Izvršavam naređenja do poslednjeg slova i zapete. Samo što ti takav ne treba, zar ne? Ne treba ti poslušni agent, bezinicijative?" Geser slegnu ramenima. „Dobro. Pobedio si. Želimda te pitamda uradiš nešto za mene, Antone." „Prvo mi odgovori... za Ogledalo." „Onda slušaj. Ogledala su se devet puta pojavila, ako se oslonimo na zvanična dokumenta i dokazane slučajeve. Poslednja tri puta su se pojavila na strani Tamnih, tamo gde su sile Svetla imale osetnu prednost i tamo gde su postojali planovi za velike operacije. Nemoguće je suprotstaviti se Ogledalu. Ono dobija svaki magijski duel, uzdizanjem do nivoa neprijatelja. Od običnih napada se brani magijskim sredstvima. Možeš samo da izabereš koga ćeš žrtvovati - desetak magova nižeg reda ili jednog velikog." „Odlučio si da mu daš Tigricu i Svetlanu." „Nisam doneo takvu odluku. Kao prvo, sve do Tigričine pogibije nisam mogao biti siguran da imamo posla s Ogledalom." Geser udari pesnicom o sto i prosu nešto piva. „Niko nije trebalo da umre. Sve je trebalo da se završi hvatanjem Rogoza, što bi značilo da on nije Ogledalo, već obični emisar, ili našim povlačenjem. Nisam očekivao da će se Tigrica toliko truditi!" „Znao si da je veoma impulsivna." „Ne, Antone. Grešiš. Bila je energična, impulsivna Ina, ali je posedovala sjajnu samokontrolu. A njeni ispadi..." Geser zastade. „Izgleda da sam potcenio njena osećanja prema Andreju Tjunikovu." „Odskora su se često viđali", priznade Anton. „Čak je posetio na selu, a svi znaju koliko je Tigrica držala do privatnosti. A kad je Andrej... inače, zašto je otišao u Rogozinu sobu?" „Hteo je da se napravi važan pred Tigricom", uzdahnu Geser. „Eh, još ste zeleni, devojčice i dečaci. Hvalite se jedni pred drugima. Pokazujete magiju, ožiljke iz borbe, talismane i amajlije... zašto u vama ima toliko ljudske gluposti?" „Zato što smo ljudi. Ljudi smo i Ini, ali smo još ljudi. Ne možemo odmah postati istinski Ini." Geser klimnu. „Imaš pravo, Antone. Moraš da živiš čitav ljudski život, osamdeset ili sto godina, da izgubiš porodicu i sve voljene među ljudima, prozreš ispraznost političara i filozofa, stvaralaca večnih istina za par generacija... tek tada postaješ Ini. Dok živiš prvi, ljudski život, ti si ljudsko biće. Iako možeš da uđeš u Sumrak, baciš čini i čitaš linije verovatnoće, i dalje si ljudsko biće, Antone. Baš kao Svetlana. Tigrica i Andrej su bili ljudska bića. Tamni igraju na to ljudsko u vama, na vaša osećanja, slabosti." „Da li je ljubav zaista slabost?" „Ako nosiš ljubav u sebi, ona te čini snažnijim. Ali, ako si zaljubljen, to je slabost." „Ne možemo da se ponašamo drugačije."
„Možeš, Antone. Biče ti teško, ali možeš." Geser ga pogleda u oči. „Pa, da li si još ljut na mene?" „Ne, verujemda si pokušao da daš... sve od sebe." „Da, pokušao sam. Uspeo si uprkos svemu - to je čudesna stvar." „Tigrica i Andrej su mrtvi. Svetlana je lišena moči - a ti kažeš da si uspeo uprkos svemu?", ozlojeđeno če Anton. „Da, zato što su sve druge mogućnosti bile daleko gore. Možda to zvuči iznenađujuće, ali nije sve što se desilo išlo naruku Zavulonu i njegovimplanovima." Geser se osmehnu. Bio je to hladan, ironičan osmeh, veoma uznemirujuć i sugestivan. „To neće nimalo pomoči Svetlani...", poče Anton. Učutao se, zato što je Geser zavrteo glavom. „Ništa nije gotovo, Antone. U stvari, tek je počelo." Šef Noćne straže napuni krigle pivom. Otpio je gutljaj, pre nego što se opružio u fotelju. „Borise Ignjatijeviču..." „Antone, sve mi je jasno. Umoran si. I ja sam umoran. Puni smo gorčine, bola, gneva. Ali, mi smo u ratu koji je veoma daleko od završetka. Ako želiš da se povučeš iz njega - idi. Živi kao običan Svetli. Ali, dok si u Straži... u Straži si, Antone?" „Jesam!" „Pa, to je sjajno. Voliš li pivo?" „Volim", promrmlja Anton. „Eto, i to je sjajno. Letiš u postojbinu divnog pića, u Prag." „Kada?", postavio je glupo pitanje. „Sutra ujutru. Ili, bolje reći, po podne. Odlagaće jutarnji let sve do šest uveče. Putovaćeš drugimavionom, koji sleće u Prag." „Zašto?" „Znaš li da je Evropsko sedište Inkvizicije preseljeno iz Berna u Prag?" „Da, naravno, zbog Fafnirove kandže, magijskog predmeta koji su oni idioti ukrali!" „Upravo tako. Ali, bez obzira na to, Inkvizicija neguje tradiciju promene sedišta svakih pedeset ili sto godina... Krađa je bila velika bruka za bernske straže. Sad su se smestili i posvetili našemslučaju." „Zato si mi dao ovaj poklon... Igor je u pitanju?" „Tako je. Predmet je pred ondašnjim Tribunalom. Uložili smo zvanični protest. Tvrdimo da su Tamni organizovali zaveru, da je Alisa Donjikova začarala Igora, što je dovelo do sloma živaca... i... nesrečnog slučaja, dečakovog davljenja." „Tamni naravno tvrde da je Igor zaveo Alisu da bi je privoleo na našu stranu." Andrej se namršti zbog apsurdne optužbe - regrutovanja veštice! Kao da Tamni, mogu ikad prestati da budu Tamni. Uplašiti je, naterati je na saradnju, potkupiti je ili uceniti - sve to je moguće. Ali, regrutovati vešticu... „Eto tako, Tribunal će odlučiti ko je kriv i kolika je Igorova odgovornost. Momak je izazvao Alisu na zvanično zabeleženi dvoboj, pa straže ne mogu odgovarati. Inkvizicija ga optužuje za prekomernu upotrebu sile u samoodbrani ili za smišljenu
provokaciju. Pred njim je samo jedan put, u Sumrak. Ionako je polumrtav... Izgleda da ne želi da se bori. Igor namje potreban, Antone. Ne slutiš koliko namje potreban!" „Borise Ignjatijeviču, šta se, tamo dole, stvarno dogodilo?" „Hteo bi da znaš? Nemam pojma, ali jedno znam, nismo organizovali nikakvu zaveru. Poslao sam Igora na odmor zato što je bio potpuno isceđen. Znaš li koliko blagotvorno rad u pionirskom logoru utiče na povraćaj moći? Nasmejana dečja lica, srečni smeh, veseli povici..." Geser se toliko raznežio da je Anton očekivao da će ozbiljni starešina Noćne straže svakog časa početi da oblizuje usne i prede. Šef se ućutao. Nastavio je posle kraće pauze: „Ili je naša optužba tačna, pa u tom slučaju postoji nada da Igor bude oslobođen, ili je sve što se dogodilo samo tragični splet okolnosti. U tom slučaju, Inkvizicija gubi osnov za optužbe, ali Igor neće preživeti. Optužuje sebe za dečakovu... i Alisinu pogibiju." „Zašto prebacuje sebi zbog Alise?" „Zaista se zaljubio u nju... još jedan novopečeni Ini.“ Geser je klimnuo, kad se izraz na Antonovom licu promenio. „Da, nesumnjivo se zaljubio. Putuješ za Prag. Predstavljaćeš nas na Tribunalu, nastupaćeš kao branilac i tužilac. Odmah ćeš dobiti neophodnu dokumentaciju." „Ali... ali...“, Anton se zbunio. „Nemamnikakvog iskustva!" „Niko ga nema. Dobićeš ga. Srce mi poručuje da će ovakvih, pravnih sukoba... u budućnosti biti sve više. Zameniće poštenu borbu i otvoreno odmeravanje snaga. Ne brini, verovatno ću svratiti do Praga, početkom zasedanja. Najverovatnije sa Olgom i Svetlanom." „Zašto bi vodio Svetlanu?" „Pokušaćemo da dokažemo da je Svetlana izgubila moći zbog provokacije Tamnih. To bi namomogućilo da dobijemo dozvolu za njihovo obnavljanje." „Kako?" „Isto kao što smo uradili sa Igorom. Problem nije u brzini povratka njenih moći. Mogla bi ih povratiti za nekoliko meseci! Stvar je u tome što mogu izdejstvovati dozvolu za izlečenje maga drugog ili trećeg reda, ali povraćaj moći velike čarobnice je nešto sasvim drugo. Za tako nešto je neophodna dozvola Inkvizicije. Pri tom ne mislimna moskovski ogranak. Evropsko sedište je za takav zahtev najniža instanca." Geser se nasmeja i podiže kriglu. „Živeli, Antone, pijmo za tvoj uspeh." „Borise Ignjatijeviču, čak ni sada mi sve ne govoriš", gotovo zaurla Anton. „Ne, ne govorim ti. Već sam ti rekao više nego što je neophodno. Ako zbilja hoćeš da provodiš noći mučen nesanicom..." Geser je du boko razmišljao. „Pomisli na sve što se dogodilo u proteklih godinu dana. Kreda sudbine, smrt Alise Donjikove, pojava Ogledala, smešna četvorka Braće Regin i Fafnirova kandža... i sveopšta histerija povodomkraja drugog milenijuma." „Ne vidimnikakvu nit, nikakvu vezu između nabrojanih pojava", ote se Antonu. „Lepo spavaj", reče Geser. * * * Kraj decembra je lakomisleno, grozničavo, užurbano vreme. Vreme frenetičnih
priprema za praznike, za kupovinu i deljenje poklona, ispijanje šampanjca s kolegama na poslu, čak i tokom radnog vremena. Vreme bleštavog uličnog osvetljenja, novogodišnjih pijaca ispod jelke. Primicanje Božiča i Nove godine utiče na smanjenje večnog sukoba između Svetlih i Tamnih. Oni iznenada zapadaju u kratkotrajno, somnabulno stanje. Tad im se javlja pomisao na opraštanje starih grehova, ali samo manje ozbiljnih i bolnih. Tamni mag Edgar je prvi put od dolaska u glavni grad Rusije kasnio na sastanak. Kasnio je iz banalnog razloga. Svaki mag koji drži do sebe toga bi se stideo. Hranio je patke u jezercetu na Čistoprudskom bulevaru. Zaboravio je na vreme, sred nezaustavljive plime sećanja. Izgubio se u sanjarenju, kao tinejdžer posle čaše piva. Povratio se, kad je sastanak počeo. S godinama naučite neke stvari. Jedna od njih je da ne žurite kad zakasnite. Edgar nije pokušao da zaustavi prva kola, niti je pojurio u metro. Smireno je mrvio hleb, kupljen za patke. One su se gegale pored nesmrznutog jezera. Neke su klizale po ledu. Tek tad se zaputio ka metro stanici Čistije Prudi. Pod nogama mu je veselo škripao božični sneg. Spokojni i dostojanstveni Edgar je dvadesetak minuta kasnije stigao u sedište Dnevne straže. Stari vampirski par na straži ukrašavao je božično drvo. Pozdravili su Edgara kako se od njih očekuje - s mnogo poštovanja. „Šef je pitao za tebe“, reče vampir. „Rekao ti je da svratiš do njega čimstigneš." „Hvala ti, Filipiču", reče Edgar. „Da li je u kancelariji?" „Jeste." „Uh, uh. Srećan praznik." „I tebi, Edgare." Popeo se liftomna više spratove. Poslao je Zavulonu znak Hožda kroz Sumrak. „Dođi", odgovorio je Zavulon. Šef Dnevne straže je od podređenih tražio striktno pridržavanje hijerarhijske discipline. Istovremeno je nekako uspevao da poštuje slobodu čak i najvašljivijih telohranitelja, vukodlaka i da veruje starijim magovima Straže. Nije pitao Edgara zašto je propustio redovni, dnevni sastanak. Sigurno je imao dobar razlog za to. Ali, takvog razloga nije bilo. Edgar zato pomisli da je najbolje da se mnogo ne bavi time. Reći će Zavulonu šta se zapravo desilo. Za danas ionako nisu planirali nikakve značajnije operacije! Da je nešto ozbiljno iskrslo, kontaktirali bi s njim kroz Sumrak ili pozvali mobilnim. Zbog toga nije osećao snažnu grižu savesti. „Dobro veče, šefe." „Dobro veče, Edgare. Kako ti se dopada ovo vreme?" „Pada sneg i nema vetra. Sviđa mi se. Izvinjavam se zato što sam propustio planirani sastanak, šefe. Nije bilo ničeg hitnog, zar ne?“ „Nije, ali će sad biti." Zavulon je nosio najdražu odeću, sivo odelo i sivu košulju. Edgar pomisli da ga nikad nije video u drugačijoj odeći. U ljudskom svetu je uvek nosio odelo i sivu košulju. U Sumračnomobličju nije nosio odeću. „Ne znam da li ćeš mi poverovati, šefe, tek sanjario sam usred bela dana. Šetao samČistoprudskimbulevarom, sećajući se Samare iz devet stotina dvanaeste."
Zavulon se blago osmehnu i tiho zapeva: „Fotografski atelje... Samara ponovo u magli, sad je devet stotina dvanaesta..." Šef Dnevne straže je imao čist, zvonki bariton. Edgar je prvi put čuo Zavulona kako peva, iako su se tamni magovi godinama znali. „Da li si hranio patke?", pitao ga je Zavulon. „Jesam." Šef uzdahnu, kao da je i on, istina nakratko, popustio pred navalom sećanja. To je trajalo izuzetno kratko. Ne duže od tridesetak sekundi. „Dobro, Edgare. Sutra letiš u Prag." „Na zasedanje Tribunala?" „Tako je. Razmatraće nekoliko slučajeva, uključujući Alisino ubistvo i Braću Regin." „Ali, zar nisu juče pušteni?" pitao je zbunjeni Edgar. „Da li su Svetli promenili mišljenje?" „Nisu. Predali su slučaj Evropskom sedištu Tribunala. Mislim da će Geser pokušati da prevali odgovornost za njihova dela na nas. Reći će da smo sve isplanirali i inicirali.“ „Ali, nemaju dokaza. Ni trunke.“ „Pa, zato te i šaljem za Prag. Prouči situaciju. Vidi šta se događa. Ne povlađuj nikome. Dosta smo pretrpeli. Poslednje dve godine smo i previše uzmicali. Vreme je da podignemo glave.“ „Takve su bile okolnosti. Zbog njih smo uzmicali“, reče Edgar. Plamteo je od entuzijazma na pomisao da će proslaviti Božić i dočekati novi milenijum u drevnom gotskom Pragu. Edgar je voleo dostojanstveni grad, otelotvorenje evropskog duha. Tamni su se u njemu osećali slobodno i opušteno. „Uzgred, verovatno ćeš leteti istim avionom kao i Braća Regin. Ugrabi priliku da im saopštiš da moskovska Dnevna straža neće dići ruke od Tamnih koji su prepatili na njenoj teritoriji. Reci imda ne paniče i ne gube glavu.“ „Da li ćemo ih zaista braniti?“ „Da, hoćemo. Vidiš Edgare, imam planove za taj apsurdni trio. Zasad mi je ovo međunarodno savezništvo potrebno. Pazi malo na njih. Svetli će verovatno poslati špijuna. Pazi i na njega. Ne dopusti mu da se meša u tvoje poslove. Ne pribegavaj nepotrebnomnasilju. Drži ga na odstojanju, to je sve.“ „Jasno mi je, šefe.“ „Ponesi ovo“, reče Zavulon. Otvorio je sef kraj radnog stola. Predao je Edgaru dve amajlije i palicu pod punim nabojem. „Ne očekujem da će ti Magla zatrebati, ali za svaki slučaj... I znaš gde da napuniš palicu.“ „U Kostnici? U kapeli od kostiju?“, hitro je reagovao Edgar. Zavulon klimnu. „Tame mi!“ reče Edgar. Gotovo da je zavideo samom sebi. „Nisam bio tamo već sedamdeset godina.“ „Istovremeno ćeš se pročistiti“, posavetova ga Zavulon. „Znaš li kako?" Edgar se namršti. Možda su prijatelji, ali je Zavulon ipak mag van klasifikacije, a Edgar nije stigao ni do prvog reda, iako je nesumnjivo raspolagao neophodnim
potencijalom. Edgar je još morao da koristi obično ljudsko ime, ali je njegovo prezime sasvimzaboravljeno. „Ovladao samtehnikom, u načelu." Edgar bi to radije prećutao. „Vežbaj“, reče Zavulon i zaključi razgovor. „To je sve. Idi i spremi se. Ako si nešto započeo, predaj posao nekomdrugom. Šagronu ili Belaševiču." „Jasno mi je, Šefe. Hoću.“ „Srečno." Edgar izađe iz šefove kancelarije. Zavirio je u svoju. Sastavio je poruku za Šagrona. Ostavio je u Sumraku, pre nego što je krenuo kući. Na izlazu je naleteo na Alitu. „O, lepotice!" „Zdravo, Edgare. Ideš li na klizanje?" „Nemamkad." „Ma hajde!", reče mlada veštica. „Još malo pa će Nova godina. Kakvog posla sad imaš? Svetli su zauzeti ispitivanjem kvaliteta ruskog šampanjca. Za izvesno vreme će zaboraviti na uobičajene trikove. Praznici su vreme za zabavu, a ne za rad.“ „Možda, možda", uzdahnu Edgar. „Kako god, tek nemamvremena. Idemna put." „Gde ideš?" „U Prag." „Oh!“, sa zavišću će Alita. „Na koliko dana?" „Ne znam. Ostaću najmanje nedelju dana." „Nova godina u Pragu!", ponovo uzdahnu Alita. „I to ne obična Nova godina - godina dve hiljadita... Možda bih mogla da krenems tobom?" „Idi ako hoćeš", Edgar se nije trudio da bude ljubazan. „Ali ne sa mnom. Ne idem u Prag zabave radi." Pomalo joj je zavideo. Ako bi veštica otišla u Prag, mogla bi da se opusti bez griže savesti. Edgar je bio na previše službenih putovanja, da bi gajio iluziju da ga tamo ne čeka mnogo posla. Uvek je bilo mnogo posla, naročito tokom praznika. Loša sreća bi se za to pobrinula. Tokom najvećih praznika (ko može tvrditi da razmeđe milenijuma nije važan događaj?) uvek ima više posla nego što bi najveći pesimista mogao pretpostaviti. Na putu do kuće je hitro prebirao po mogućnostima. Shvatio je da će jutarnji let za Prag biti odložen do večeri. Moraće da se ukrca na popodnevni let sa stajanjem u Pragu. Karata neće biti, a neće moći da računa na specijalnu rezervu. To ga nije brinulo. Ima li ičeg jednostavnijeg od starog trika s duplom rezervacijom? „Prava" karta će biti ona u rukama Inog, čak i da je izdata minut pre ukrcavanja. Ini se brzo spremaju za put. Zašto nositi stvari za sobom, kad ih je lakše kupiti na odredištu? Poneo je nekoliko amajlija, palicu i tašnu sa časopisom i nekoliko svežanja američkih dolara. Ini po prirodi stvari može dobiti sve što novac pruža, a da ne potroši ni kopejku. Ali, čemu trošiti moć. Nisu sve intervencije iste. Manipulišite umom prodavca zbog parčeta torte, pa će vas Noćna straža pritisnuti zbog nezakonite intervencije. To baš liči na njih.
Edgaru bi, nezavisno od toga, bilo žao prodavca. Naravno, kolač nije velika stvar, šta ako mu zatreba džip iz prodajnog salona? Ljudi su osnov bitisanja Inih, izvor ishrane i temelj postojanja. Neophodno je pristupati im s pažnjom. To nije ličilo na stav Svetlih. Tamni su razlikovali pristupanje ljudskimbićima s pažnjomod tetošenja. Videli su je veoma jasno. Edgar je noću nadoknađivao izgubljeni san, iako je to bilo veoma teško, u tako nepovoljno vreme. Bilo mu je žao što nije otišao na klizanje sa Alitom. Ujutru je opazio da je neko, s mnogo truda, poboljšao njegovu prirodnu magijsku školjku. Ojačao je i učvrstio, snažnim nitima. To je bio Zavulon. Ko bi to mogao učiniti? „Hmm“, pomisli Edgar. „Da li će ova misija biti komplikovana i opasna ili Zavulon jednostavno igra na sigurno?" Šef je, otkad su sukobi s Noćnom stražom učestali, ustanovio ličnu zaštitu za mnoge pripadnike Dnevne straže. Gde li je crpeo energiju za održavanje svih tih štitova? Samo dva Ina u Moskvi su znala odgovor na to - Zavulon i njegov ljuti protivnik Geser. Možda i najviši ešalon Inkvizicije. Šagron je ponudio Edgaru da ga odveze do aerodroma. Izgleda da je oporavljeni mag uživao u vožnji opravljenog „be-em-vea“ po Moskvi, u pretprazničko vreme. Njegov izgovor nije mogao biti jednostavniji i ubedljiviji: priča o poslu. Edgar nije imao mnogo posla. Upoznao ga je sa histerijom trinaestogodišnjakinje koja je otkrila da može da stupi u Sumrak i tamo slučajno videla svoj odraz u ogledalu. Osvoji njeno poverenje. Smiri je, pruži joj podršku... zadatak za početnika. Tu je i neki sukubus gerontofil, na čiji račun svi zbijaju šale po Birulovu. Nije to bio posao, več niz beznačajnih problema. Manje porodične nesuglasice. Edgar je, nadomak aerodromske zgrade, dobio poziv od starijeg maga Dnevne straže - kog su kolege zvali Juri, iako je mogao da se otvoreno služi Sumračnim imenom. Šagron se koristio jednim, kad je obavljao specijalne zadatke za Stražu. Jurij je bio mnogo moćniji i stariji od Šagrona. „Zdravo, Edgare. Da li si krenuo u Prag?“ „Pa šta s tim“, odvrati Edgar u odeskomstilu. „Slušaj me bez prekidanja. Znamponešto o šefovimplanovima. Znami zašto te je tamo poslao. Stvari nisu tako proste i jednoznačne. Nekoliko Svetlih će danas i sutra tamo otići. Ne bih se iznenadio ako bi i sam Geser pošao za njima. Postoje znaci da Svetli pripremaju veliku operaciju. Zavulon priprema odgovarajući protivudar. Pazi šta radiš, pogotovo na putu.“ Jurij ućuta - kao da očekuje Edgarov odgovor. Ovaj je ćutao rečeno mu je da ne prekida. Posegnuo je u Sumrak, da bi dosegnuo Zavulona - ali šefa nigde nije bilo. Nije znao gde je, u kakvom skrivenom zakutku vreba, niti kojim se dubinama Sumraka kreće. Najmoćniji magovi imaju sopstvene okolini nepoznate staze i motive. „Sećaš li se kad je šef poslao Alisu Donjikovu na odmor?“, nastavi Jurij. „Sećaš li se kako je prošla? Siguran sam da želiš da znaš zašto ti sve ovo govorim. Reći ću ti. Zato što sam Tamni. I zato što sam neko vreme radio s tobom. Misli ti šta hoćeš, ali više volim da te gledam kao živog i zdravog Inog, nego kao sen u Sumraku. Do
viđenja, Edgare." Edgar je neko vreme stajao, stiskajući mobilni u ruci. Vratio ga je u futrolu za pojasom. Podigao je tašnu i krenuo ka šalteru za izdavanje karata. „Tame mi!“, pomisli mag. „Šta ovo znači? Da li je to neko upozorenje? Očigledno je upućeno iza Zavulonovih leđa. Spomenuo je Alisu?" Šef je žrtvovao vešticu Alisu. Učinio je to hladno i bez nepotrebnog sažaljenja. Prošla je kao pion u šahovskoj partiji. Smešno je voditi računa o bezličnim figurama u igri između straža. Ipak, i Ini znaju za osećanja i ljubav. Edgar je iskreno žalio Alisu, ali ne bi mrdnuo prstom da je spasi, pa čak ni da je znao sve unapred Svaka igra ima svoja nepromenljiva pravila, postavljena jednom zauvek. Ko god da uđe u igru, ne može da se iz nje povuče ili ospori njena pravila. Veštica Alisa je izašla, a veštica Alita je ušla u nju. To je zakon održanja energije na delu. Ako je suditi po prvom utisku, Alita biti simpatičnija. Oprao je mozak devojci na šalteru za izdavanje karata. Dejstvovao je automatski, zaokupljen sopstvenim mislima. Dobio je plavu knjižicu s kartom, što znači da je karta nekog nesretnika poništena. Biće prinuđen da otputuje sledečim avionom, zato što u svetu ljudi i Inih, ovi poslednji određuju pravila. „Zašto je Jurij osećao potrebu da me upozori?", pitao se Edgar, za šankom, uzčašu veoma skupog i ne naročito dobrog piva. „Sigurno nije to učinio izčovekoljublja? Niko ne krši pravila igre na taj način." Prisetio se da Zavulon, prilikom odsustva iz Moskve, nije postavio Jurija ili Nikolaja za zamenika, iako su oni najmoćniji tamni magovi Dnevne straže. Imenovao je Edgara, znatno slabijeg od obojice. Juri je još u devetnaestom veku prepoznat kao mag van klasifikacije, a Nikolaj nedavno, posle rata. Edgar još nije dostigao prvi stepen. Ako ćemo pošteno, nije čestito ovladao ni drugim. Edgar je, nesumnjivo, moćan mag. Neosporno je da je moćniji od većine moskovskih Inih, Tamnih ili Svetlih. Ipak se ne može meriti s Jurijemili Nikolajem. Ali, zašto je Zavulon to učinio? Da li se Jurij sveti? Da li mu zavidi? Da li pokušava da ga uplaši ili se čak (ko zna!) šali na račun ambicioznog kolege? Iz Estonije je doveden na ishitren i nelogičan način. Živeo je mirnim životom u maloj baltičkoj državi. Vodio je malu, tromu Dnevnu stražu. Najedanput stiže poziv iz Moskve. Usledila je grčevita borba da pronađe naslednika u Talinu, klasičnog „estonskog zanesenjaka", koji se tek uspeo do četvrtog reda. Kad smo već kod toga, trebalo bi da ga pozove. I šta se desilo u Moskvi? Edgar se obreo usred važne, dvonedeljne operacije. Nedugo potom se našao na čelu divljeg konjičkog juriša, upriličenog radi spasenja veštice koja je izvodila vradžbine bez dozvole Svetlih. To je bilo sve. Usledila su tri meseca rutinskog posla. To je trajalo do sredine novembra. Tad je neočekivano postao vršilac dužnosti šefa Dnevne straže, u Zavulonovom odsustvu. Pojavilo se Ogledalo. Tribunal je zasedao na Moskovskomuniverzitetu. Moguće je da stari mag Dnevne straže pokušava da novajliju s Baltika nauči nekoj lekciji, zato što prebrzo napreduje. Ne verujem da su ocenili da spletkari da bi se dokopao šefove pozicije. Zavulon retko napušta Moskvu. Dok je on tu, Edgar je običan agent na terenu. Moćan i elitni operativac, koji uživa ista prava kao i ostali. Iskapio je pivo. Odlučio je da prestane s nagađanjima o zakulisnim uzrocima. Najbolje je da pokuša da sastavi plan akcije koji vodi računa o... svemu. Čak i o
najneverovatnijimmogućnostima. Dobro. Zašto je Alisa stradala? Nije na vreme skupila dovoljno moći. Nije prepoznala Svetlog, iako su bili tako bliski. Nije odbila dvoboj, iako je znala da će ga izgubiti. I najvažnije od svega, popustila je pred osećanjima. Apelovala je na osećanja Svetlog. Pa, Edgaru ne nedostaje moći. Zavulon mu je dao nešto svoje. Dve amajlije su prave riznice moći, naročito ona, napunjena Transilvanijskom maglom. Ako je Edgar upotrebi, svaki Ini u Evropi će osetiti monstruozno pražnjenje energije. Tu je i borbena palica - specijalizovano, ali brzo i pouzdano oružje. Sa Šahabovim bičem se ne treba šaliti. Jasno mu je da će morati da budno motri na Svetle... Video je trojicu na „Šeremetjevu“. Tu je bio njegov stari prijatelj iz prethodnih operacija, Anton Gorodecki. Niži ešaloni su ga prozvali Zavulonov miljenik. U zamešateljstvu s Ogledalom je, iz nekog razloga, učinio baš ono što je Zavulon želeo i pomogao Tamnima. Ili ih samo ubedio da im pomaže? Sigurno je tako bilo - kako bi inače ostao u Noćnoj straži? Opazio je sredovečnu ženu isceliteljku. Mirisala je parfeme u bescarinskoj prodavnici. Nije imala veze s Noćnom stražom. Verovatno je slučajno putovala istog dana kad i Edgar. Treći Svetli bio je milicioner. Ini na službenoj dužnosti. Jedan je uvek stražario na aerodromu. Edgar nije bio jedini Tamni na međunarodnom terminalu „Šeremetjevo 2“. Bilo ih je još četvoro: njegovi štićenici, trio Braće Regin. Nervozno su odmeravali njega i Antona, koji se ušančio za barom na drugoj strani dvorane. Opazio je i maga nižeg reda pored mašina za kockanje. Ništa ga nije zanimalo. Izgleda da je pokušavao da zaradi neku rublju, tako što će naterati mehanizam da mu dodeli premiju. Ini poput njega bi se dali savršeno opisati izrazom„jeftino smeće". Situacija nije mogla biti jasnija. Prijava za let i pasoška kontrola nisu dugo trajali. Za Češku Republiku nisu potrebne vize. Edgar je, za svaki slučaj, putovao sa estonskim i argentinskim pasošem. Obe putne isprave bile su legalno izdate. Argentina je divna zemlja, koja prilično nesputano trguje državljanstvom. Ostatak vremena pre ukrcavanja je proveo za šankom, ali ne za onim pored kog je stajao Zavulonov miljenik, Anton Gorodecki. Samo jednom su ukrstili poglede. Ja znam da si ovde, i ti znaš da sam ovde. Prepoznali smo se kao protivnici... na sličnim smo zadacima. Štitimo svoje na suđenju i tučemo neprijatelje. Mora se priznati da Gorodecki nije krio svoje namere. Uhvatiće se za gušu, kad počne suđenje. Dotad ćemo uživati u letu, ne smetajući jedan drugom. Neobično je kako su se lako razumeli. Možda je reč o zaostatku iz davnih vremena pre podele Inih na Svetle i Tamne, kad su se zajedno odupirali sudbini i čudima bivstvovanja. U to doba je svaki iscelitelj bio bliži vampiru nego prostom nesrećnomljudskombiću, u bezličnommoru sličnih. Sumrak je mogao da ih zbliži. Sumrak je mogao i da ih razdvoji. U stvari, bio je prilično dobar u tome. Danas ćete na kugli zemaljskoj retko naići na tako nepomirljive neprijatelje poput Svetlih i
Tamnih. Banalni sukob između SAD i islamskog sveta se ni izdaleka ne može porediti s njim. Čak ni stari „hladni rat“ između SAD i SSSR-a, uveliko deo istorije, nije bio ni prineti ratu straža. To su bile dečje igre budalastih ljudskih bića. Edgar popi kafu. Sasvim crnu, ali ne naročito dobru. Mislio je na sve odjednom i ništa posebno. Na primer, kako aerodromski barovi, koji papreno naplaćuju i ne štede pri nabavci uspevaju da kuvaju ništavnu kafu, služe loše pivo i prave potpuno nejestive sendviče. Veliki broj ljudskih problema može biti pripisan borbi straža, ali ovo nije jedan od njih. Njegovi štićenici - trio skupljen s koca i konopca -zlovoljno su ga posmatrali iz čekaonice. Za Braću Regin bio je samo još jedan policajac. Neka ih, nek misle šta hoće. To su praznoglavci. Praznoglavci bez trunke moždane mase. To ih čini pogodnim materijalom za služenje Tame. Zavulon je imao pravo kad je odlučio da ih iskoristi. Priča s Fafnirovom kandžom je skrenula pažnju Svetlih i poremetila njihove redove, oslobađajući prostor Ogledalu, Vitaliju. Braća Regin su, ne znajući šta rade, primili udarce namenjene Dnevnoj straži i omogućili osnaženom Ogledalu da se ispuni energijom do maksimuma. To je Zavulonu i njegovim kohortama osiguralo pobedu u poslednjemokršaju sa Svetlima. Tako imi treba. Edgar je, bez ikakvog sažaljenja, gledao kako ljubazni carinik odvodi razgnevljenog gospodina u skupocenom odelu i basnoslovnom kaputu. Edgaru je pripalo njegovo mesto u avionu za Prag. Poleteli su. Edgar je sačekao da jedan od Braće Regin napusti sedište. Seo je pored onog koji je delovao najrazboritije - belca. „Pozdrav, brate“, srdačno mu se obratio. Finac se zagledao u njega, krupnim smeđim očima. Odmeravao ga je opreznim pogledom. „Mi smo Tamni“, tiho nastavi Edgar. „Ne ostavljamo svoje na cedilu. Ovde sam da bih vas zaštitio ako bude neophodno. Odbranićemo vas na Tribunalu, veruj mi. Stoga dignite glavu visoko, sluge Tame. Naš čas će uskoro kucnuti." Edgar se potomvratio na svoje sedište. Eto. Nek sad natenane razbijaju glavu. Namerno je nastupio dramatično. Uložio je silan napor da očuva ozbiljan, kameni izraz lica i spreči osmeh. Reakcija odražena u Finčevom pogledu bila je suprotna osmehu. Momak je bio istinski uplašen i zabrinut. „Nije trebalo", promrmlja Edgar, sebi u bradu. „Oni su kao deca... Poigravam se njima." Edgar žalosno huknu i otvori časopis. Bio je to lep, kratak let do Praga, nimalo nalik letu do Južno-Sahalinska, na primer. Stigli su pre nego što su krenuli. Nije bilo usputnih sletanja ili grozomornog spavanja u sedištima. Tamni portal je najudobniji vid prevoza, samo što bi uspostavljanje portala od Moskve do Praga bila neopravdana ekstravagancija. Morao je da leti, kao obično ljudsko biće. Ali ne baš kao obično ljudsko biće. Ini, ako ništa drugo, nemaju problema s kartama.