Ali, otkad samja vešti lutkar? Voz je krenuo za deset minuta. U međuvremenu sam pokušavao da shvatim šta se dogodilo. Nisam znao šta radim, ali sam učinio ono što je bilo neophodno. Prvo ono stvorenje u parku pored fabrike, a zatimi carinik komsamočas posla ispraznio um. I šta tražimu Moskvi? Šta ću da radimkad siđems voza? Kuda da krenem? Ponadao sam da će mi se sve razjasniti u pravom trenutku. Ali samo u tom trenutku, nikako ranije. Nažalost, nisammogao biti potpuno siguran. Prespavao sam veći deo dana. Možda moje telo tako reaguje na plimu novih odgovora i veština. Kako li sam samo oterao carinika? Posegnuo sam prema njemu, pročitao tupu, grimiznu auru sa sjajnim zelenkastim slojem dolarskih znakova... Uspeo samda izmenimnjegove namere. Mislimda obični ljudi to ne mogu. Ali, ko samja, ako nisamobičan čovek? O, da. Ja sam Ini. To sam rekao vukodlaku u parku. Tek sad sam shvatio ko me je napao u parku. Setio samse njegove aure, sjajnožute i grimizne, Želje i Gladi. Osećao sam se kao neko ko se iz tame, iz crnog ponora penje stepenicama. Vukodlak je bio prvi stepenik, carinik drugi. Pitao sam se koliko ih još ima i na šta me čeka gore, na vrhu? Ima mnogo više pitanja nego odgovora. Probudio samse posle Tule. Kupe je još bio prazan. Shvatio samda i to ima veze s činjenicomda na ovomsvetu obično dobijamono što želim. Pored prozora su lagano promicali peroni moskovske Kurske stanice. Stajao sam u kupeu, obučen i spakovan. Čekao samda vozstane. Teško razumljivi glas spikerke je obavestio zainteresovane da je voz broj šezdeset dva stigao na taj i taj peron. Stigao samu Moskvu, ali još nisamznao šta da radim. Najnestrpljiviji putnici su, kao i obično, zakrčili hodnik. Meni se nigde nije žurilo. Čekaću. Naposletku, moram da čekam dok me uspavano pamćenje ne pogura ili zaustavi, kao gonič mazgi koji ima posla s tvrdoglavomi lenjomživotinjom. Voz se poslednji put trznuo i stao. Iz hodnika dopre metalni zveket. Ljudi živnuše i počeše da napuštaju voz, jedan po jedan. Čuo sam uobičajene usklike prepoznavanja i dobrodošlice. Neki putnici su pokušavali da se vrate u kupee, da bi izneli ono što iz prve nisu mogli... Gužva oko vagona se ubrzo razišla. Putnici su izašli i primili sledovanje poljubaca i zagrljaja od onih koji su ih dočekali, ili nisu, ako ih niko nije dočekao. Nekolicina je još istezala vratove na peronu, drhteći na nemilosrdnom moskovskom vetru. U vagonu su ostali samo putnici koji su čekali rođačke pakete s hranom, poslate preko konduktera. Podigao samtorbu i krenuo ka vratima, bezikakve ideje o daljimpostupcima. Verovatno ću morati da promenim nešto novca, pomislio sam. Nisam imao nijedne ruske kopejke, ništa izuzev naše „nezavisne" ukrajinske monete, koja nažalost ovde nije važila. Neposredno pre dolaska u Moskvu sam načeo jedan svežanj dolara i rasporedio nekoliko novčanica po džepovima. Uvek sammrzeo debele svežnjeve novčanica.
Kakva je to misao? Uvek... Moje „uvek" počinje od juče uveče. Žurno sam koračao peronom ka tunelu. Instinktivno sam se stresao pri susretu sa zimskomhladnoćom. Na stanici mora da postoji menjačnica? Ustanovio sam dve stvari, preturajući po oskudnom i nepouzdanom pamćenju: prvo, nisam se sećao poslednjeg boravka u Moskvi; drugo, raspolažem nepreciznom slikom unutrašnjosti stanične zgrade. Znam gde je menjačnica i kako da stignem do metroa. Tunel, velika čekaonica na donjem nivou, kratke podzemne stepenice, biletarnice. Moj neposredni cilj je na drugomspratu, odmah pored stepenica. Izgleda da ova menjačnica godinama nije radila. Nema svetla, niti table s važećimvalutnimkursom. Dobro. Poći ću ka izlazu i skrenuti levo, ka stepenicama koje silaze dole, ka stanici metroa Čkalovska. Tamo negde je mesto koje tražim. Bela prodavnica, stepenice ka drugom spratu, prazne kabine preplavljene svetlom, skretanje... Službenik obezbeđenja me je na brzinu osmotrio. Opustio se kad je video da samdošljak. „Uđi unutra, nema nikoga", rekao mi je velikodušno raspoloženi čuvar. Uneo sam torbu u sobicu. Bila je prazna izuzev kante za đubre u ćošku i prozorčića s roletnom, koji su me uvek podsećali na večito gladna usta. „Hej“, podsetio samsamog sebe, „ne zaboravi na mladost tvoga ’uvek’." Ipak, mora da je postojao neki razlog zbog kog samto pomislio? Šta god da je u pitanju, moraće da čeka. Gladna usta proždraše pet novčanica od po stotinu dolara i moj pasoš. Nisam mogao da vidim menjača iza crnog panoa, niti sam se trudio. Opazio sam samo prst s lakiranim noktima, što je značilo da je menjač ženskog pola. Usta se oklevajući otvoriše i izbaciše veliku hrpu novčanica od po sto rubalja i izvestan broj manjih banknota. Dobio sami nekoliko novčića. Stavio samnajveći deo novca u džep košulje, bez brojanja. U pantalone sam stavio manje novčanice i sitninu. Gurnuo sam pasoš u džep na grudima i bacio račun, mali pravougaonik od zelenog papira u kantu za đubre. Sad sam bio neko, čak i u ovom ludom gradu, možda najskupljem na planeti. Ali ne... to više nije bilo tačno. Moskva je, još pre godinu dana, izgubila tu, nimalo laskavu, titulu. Na izlazu iz stanice me je dočekala zima, ledenim dahom. Vetar je bio pun sitnih, tvrdih mrvica, sličnih zrnevlju griza. Krenuo sam nazad, duž prednjeg dela stanice i dole ka sledečem cilju, kružnoj liniji metroa. Izgleda da sam počeo da se prisećam odredišta. Uživao sam u toj promeni, ali ne i sveukupnoj nesigurnosti. Nadao sam se da sam u Moskvu stigao nekim dobrom. Nekako mi se nije svidela ideja da služimZlu. Samo rođeni Moskovljani sedaju u taksije na železničkim stanicama i to ako im finansijsko stanje to dozvoljava. Provincijalci, čak i kad su nafatirani kao ja, koriste metro. Ima nečeg hipnotičkog u tom sistemu tunela, lavirintu ukrštanja, tutnjavi vozova u prolazu, udaru vazduha koji se povlači i ponovo navire, u neprestanom pokretu. Neutrošena energija, ovde dole, huči i leti okolo, ispod svodova staničnih dvorana. Ta
energija je na izvol’te. Ima je mnogo više nego što se može iskoristiti. Tu je i osećaj sigurnosti. Mislim da ima veze s ogromnim slojem zemlje iznad glave... i godinama zakopanimu tomdebelomsloju. Nisu u pitanju godine, već vekovi. Vrata na vozu se razdvojiše. Ušao sam unutra. Čuo sam neprijatno, prodorno zujanje iz zvučnika i ugodan muški glas: „Molimo vas da pazite na zatvaranje vrata. Sledeća stanica je Komsomolskaja.“ Vozio sam se kružnom linijom, u pravcu suprotnom od kazaljke na satu. Sigurno neću sići na Komsomolskaji. Ali posle nje? Izgleda da ću sići posle nje. To znači na Mirovnomprospektu. Bilo bi najbolje da posle Komsomolskaje, pođemnapred, da bih se približio čelu voza. Tako ću biti bliži izlazu za ukrštanje. To znači da nastavljam braon linijom. Verovatno idem na sever, u protivnom bih išao kružnomlinijom, u suprotnompravcu i preseo na Oktobarskajoj. Vagon se ljuljao. Čitao sam reklame, pošto nisam imao pametnija posla. Gledao sam dugokosog muškarca. Čučao je na prstima, reklamirajući ženski triko. Neko je flomasterom obdario kosmatog manekena golemom alatkom. Sledeći poster mi je savetovao da gonim šareni džip po gradu. Nisam shvatio poruku. Verovatno je reč o nekoj nagradi. Čudesne tablete za gotovo svaku bolest - sve u jednoj bočici - agenti za nekretnine, najjogurskiji jogurt među jogurtima, originalna „borzomi“ kisela voda sa slikomovna na boci... i eto Komsomolskaje. Reklame su mi dosadile. Spustio sam torbu pored prozora i prišao planu metro sistema. Ne znam zašto, ali mi je pažnju privukao mali crveni krug sa natpisom SUIED iznad nje - Sveunijska izložba ekonomskih dostignuća. To je moje odredište. Nesumnjivo. Ogromno zdanje u obliku potkovice. Hotel „Kosmos“. Niko ne može poreći da je život znatno lakši, kad znaš gde ideš. Prišao sam torbi, s uzdahom olakšanja. Čak sam se i osmehnuo vlastitom odrazu na vratima. Gradski skribomani ih nisu poštedeli. Natpis „Ne naslanjaj se na vrata" je sveden na „naslanjaj se na ta". Nepoznati autor besmislene tvrdnje nije bio pitekantrop, već najverovatnije majmun, prljava pogana majmunčina. Štrokav, glup i odvratan baš zato što je toliko nalik ljudskombiću. Zbog takvih mi je drago što samIni, a ne čovek. Evo Mirovnog prospekta. Stepenice skreću desno, pokretne stepenice i drugi voz. Riška, Aleksejevska, SUIED. Izađi iz vagona i skreni desno - uvek samto znao. Duge, duge pokretne stepenice kojih se iz nekih razloga nisam sećao. Iste iritirajuće reklame. Podzemni pešački prolaz. Eno hotela. Monstruozno delo francuskog arhitekte u obliku potkovice. Hotel je promenjen, na prilično napadan način. Dodali su ograde i sjajno osvetljenje. Tu je i kazino sa skupim uvoznim kolima na pijedestalu. Uličarke su pušile na otvorenom, uprkos ljutom mrazu. Ruke iskusnog vratara vešto prihvatiše novčanicu od sto rubalja. Još nije bilo jako kasno. Predvorje hotela je vrilo od sveta. Neko je govorio mobilnim, sipajući fraze na arapskom, tako glasno da su ga svi mogli čuti. Muzika je dopirala iz više pravaca. „De luks apartman za jednu osobu", rekao sam nehajnim glasom. „I molim vas, ne želimtelefonske ponude devojaka. Ovde samposlovno."
Novac je čudo. Apartman se odmah pojavio - da li želite večeru u sobi? - obećano mi je da me niko neće zvati, iako u to nisam verovao. Registrovao sam se. Zatim sam, umesto da se uputim ka ljubazno pokazanom liftu, krenuo ka neupečatljivim vratancima u najmračnijemi najzabačenijemzakutku predvorja. Ka vratima bez pločice. Recepcioner me je posmatrao sa istinskim poštovanjem. Mislim da su svi ostali zaboravili da postojim. Iza vrata sam zatekao zapuštenu kancelariju - verovatno jedinu prostoriju u hotelu koju je zaobišao proces pozapadnjačenja. Bila je pravi relikt varvarskih, sovjetskih sedamdesetih. Standardni sto - neoštećen, ali star - standardna stolica i drevni „oster" telefon nasred stola. Na stolici je sedeo gedžavi čovečuljak u uniformi policijskog narednika. Proučavao me je ljubopitljivimpogledom. Odmah mi je bilo jasno da je narednik Ini. Svetli. Svetli... Hmm. Šta sam onda ja? Mislim da nisam Svetli. Ne, siguran sam da nisamSvetli. Pa dobro, to je rešeno. „Zdravo", rekao sam. „Voleo bih da se registrujemu Moskvi." Milicionar mi se obratio krozstisnute zube. Bio je iznenađen i smeten. „To je trebalo da uradite na recepciji, kad ste dobili sobu. Morate uzeti sobu i registrovati se.“ Otvorio je novine, koje je čitao pre mog ulaska. Držao je olovku u ruci. Pretpostavljamda je njome zaokruživao zanimljive oglase, kakvih je bilo mnogo. „Već sam to obavio", objasnio sam. Treba mi druga vrsta registracije. Nisam se predstavio. Vitalij Rogoza, Ini." Milicioner se ukočio. Osmotrio me je na drugačiji način. Zbunio se. Nije me prepoznao kao Inog. Rešio samda mu pomognem. „Tamni“, promrmljao je, posle nekog vremena, s primetnim olakšanjem. Ili mi se tako činilo. Predstavio se: „Zahar Želinski, Ini. Noćna straža. Obavimo to." U njegovom tonu se nazirala neizrečena zamerka na račun „svih tih stranaca koji odasvuda pristižu u Moskvu". Ini nisu imuni na ljudske klišee i stereotipe. Svetli je bio nesumnjivo povređen dolaskom još jednog provincijalca. Nerviralo ga je što mora da mrdne dupe, odvoji pogled s novina, dovuče se do kompjutera i pozabavi registracijom. Nasred zida behu još jedna vrata. Ljudska bića ih nisu mogla videti. Nismo morali da ih otvaramo. Prošli smo kroz zid, okružen sivim Sumrakom, koji je ispunio prostor oko nas. Kretali smo se sporo i oprezno. Sijalice na tavanici su treptale. Druga soba bila je mnogo bolje uređena od prve. Narednik je kliznuo iza udobnog, omanjeg radnog stola s kompjuterom. Ponudio mi je da sednemna meku sofu. „Da li dugo ostajete u Moskvi?" „Ne znam. Verujemda ću se zadržati najmanje mesec dana." „Vaše stalno mesto boravka, molim." I samje to mogao videti, ali su pravila nalagala direktan pristup.
Jakna mi je bila otkopčana. Podigao sam džemper, košulju i potkošulju. Na grudima mi je bila plava oznaka stalnog mesta boravka u Ukrajini. Narednik je pročita pokretom ruke i poče da lagano kuca po tastaturi računara. Neko vreme je čekao proveru podataka i nastavio da kuca. Otvorio je masivni sef, koristeći se još nečim izuzev ključeva. Izvadio je nešto iz njega. Proces je nakon neophodnih procedura završen bacanjem male količine plavkaste svetlosti na mene. Čitav gornji deo tela mi se nakratko našao sred plavičaste vatre. Sad sam imao dve oznake na grudima. Druga je bila privremena moskovska registracija. „Vaša registracija je privremena, bez datuma isteka važenja", objasnio je narednik, bez i malo poleta. „U situaciju smo da vam izdamo takvu prijavu, pošto naša baza podataka potvrđuje da ste vi Tamni, koji u potpunosti poštuje zakon. Nadamse da Noćna straža neće imati razloga da promeni mišljenje o vama. Oznaka se gubi čim provedete duže od dvadeset četiri sata van moskovske teritorije. Ako morate da napuštate grad na period duži od dvadeset četiri sata, bojim se da ste dužni da se nanovo prijavite." „Shvatam", rekao sam. „Hvala vam. Mogu li ići?" „Da, možete... Tamni." Narednik je ćutke zaključao sef (ne samo ključevima), ugasio kompjuter i pokazao na vrata. U zapuštenoj sobici me je oklevajući upitao: „Oprostite što vas pitam, ali ko ste vi? Niste vampir, ni obortenj. Niste inkubus, niti veštac. Toliko vidim. Niste ni mag, pa mi stvarno ništa nije jasno." Narednik je bio svetli mag, otprilike četvrtog stepena. To nije visok, ali ni beznačajan status. Zaista, ko samja? „To je teško pitanje", vrdao sam. „Mislimda samuglavnommag. Do viđenja." Podigao samtorbu i ušao u hotelsko predvorje. Pet minuta kasnije samse baškario u apartmanu. Imao sam pravo što nisam verovao recepcioneru - prvi poziv s ponudom za zabavu me je prekinuo pri brijanju. Zlovoljno, ali učtivo samih zamolio da me ne zovu ponovo. Moj ton je, drugi put, bio manje ljubazan. Treći put sam u slušalicu usuo plimu lepljive, divlje moći, tako da se moj sagovornik smesta ućutao. Prestali su s uznemiravanjem. „Učim", pomislio sam. „Ali, da li sammag ili nisam?" Uistinu, reči svetlog maga me nisu iznenadile. Vampiri, obortenji, inkubusi.... ta stvorenja postoje. Siguran sam u to. Ali postoje samo za svoje, Ine, ne i za obične ljude. Običan svet je za Ine, izvor egzistencije. Oni su njihov koren i hrana. Kako za Svetle tako i za Tamne, bez obzira na to šta ovi prvi trubili po uličnim ćoškovima. I oni crpu energiju iz života ljudskih bića. Što se njihovih ciljeva tiče... I jedni i drugi imaju iste ciljeve. Stvar je u tome što se mi, baš kao i Svetli, trudimo da nadvladamo suparnike, da bismo ih što pre ostvarili. Kucanje na vratima prekide ovaj niz otkrovenja. Doneli su mi večeru. Pokušao sam da se priberem, nakon što sam kelnera darovao napojnicom od sto rubalja (gde li sam stekao plemićku naviku, davanja nečuveno velikodušnih napojnica?). Svi moji
pokušaji da se ponovo koncentrišemsu se izjalovili. Izgubio samnit vodilju. Šteta. Bilo kako bilo, savladao sam novu stepenicu. Sad bar znam da postoje dve različite vrste Inih, Svetli i Tamni. Ja pripadam Tamnima. Nisam gajio veliku naklonost prema Svetlima, ali nisam mogao reći da ih mrzim. Naposletku, i oni su Ini, iako se rukovode drugačijimprincipima. Počeo sam da shvatam šta leži iza moje pretnje vukodlaku u parku, šta stoji iza neodređenih ali autoritativnih reči „Noćna straža". Ona noću nadzire Tamne, zato što je noć njihovo vreme. Prirodno, postoji i Dnevna straža. To su moji, ali i s njima moram biti oprezan, jer ako pogrešim neću proći s drugarskim ukorom. Čitav sistem je u osetljivoj ravnoteži, zato što obe strane neprestano tragaju za metodima za iskorenjivanjemprotivnika, da bi stekle nepodeljenu kontrolu nad svetomljudi. Ništa drugo nisamznao. Sa ove stepenice, okružen polutamom, nisamvideo ništa. Čuo samZov, odmah posle večere. Nije bio preglasan, ni pretih, nije bio molećiv, niti zapovednički. Osoba kojoj je namenjen čula ga je i nije mogla da mu se odupre. Nije namenjen meni. Bilo je neobično što ga čujem. To je značilo da moramnešto preduzeti. Nešto neporecivo u meni je već izdavalo naređenja. Navuci jaknu. Stavi torbu u orman. Zaključaj vrata i prozore. Ne samo kvačice, već i brave, tupane. Skupljao sam energiju iz svih pravaca. Postarao sam se da običan svet zaobiđe moju sobu. Ni Ini nemaju u njoj šta da traže. Namrtvo pijani Sirijac u susednoj sobi se namah otreznio. Jedan sprat niže, Čeh koji se dugo mučio pored toaletne šolje, konačno ispovrati i pade pored nje. U sobi preko puta, postariji poslovni čovek s Urala je prvi put u životu ošamario suprugu i okončao staru svađu. Par će jedan sat kasnije proslaviti pomirenje u restoranu na drugomspratu. Ako je tamo bilo nekog Svetlog, servirao sammu ukusnu poslasticu. Sve to me nije mnogo zanimalo. Sledio samZov, namenjen nekomdrugom. Veče se polako preobražavalo u noć. Avenija se ispunila bukom. Vetar je hujao u trolejbuskim žicama. Zov prirode je, iz nekog razloga prigušio glasove civilizacije. Možda zato što samtako pažljivo osluškivao? Desno, pa dužavenije. Svakako. Natukao samkapu na glavu i pohitao trotoarom. Poziv je prestao kad sam stigao nadomak duge zgrade s izlozima u prizemlju, punimapsurdnih lažnih samovara. Znao samgde da idem. Tamo, pored sledeće zgrade, ka mračnom tunelu ili uličici, ispunjenoj istinski gustomtamom. Vetar jače dunu, kao meni za inat. Šibao me je po licu i gurao nazad kao ragbista. Morao samse nagnemnapred da bih nastavio dalje. Stigao sam do uličice, naizgled prekasno. Nerazaznatljiva silueta na drugom kraju se zamrzla na širokom svetlom potezu. Video sam bledo, neljudsko lice i sjajne oči. Mislimda samvideo i zube. To je bilo sve. Neko je bio ovde i nestao. U uličici je bio još neko, ali taj nigde neće otići. Nagnuo sam se iznad nepokretnog tela, da bih ga bolje osmotrio. Bila je to mlada
devojka, od šesnaestak godina. U staklastim očima se ogledala neobična mešavina zadovoljstva i bola. Pored nje je ležao debeli vuneni šal i kapa od istog materijala. Imala je raskopčanu jaknu i razgolićen vrat. Izbrojao samčetiri ubodne rane na vratu. Nisamse začudio što odlično vidimu mraku. Čučnuo sam pored devojčice. Ko god da je pio njenu krv - ne mnogo više od četvrt litra -ispio je i njen život. Isisao joj je svu energiju. To je strašan kraj. U taj čas s obe strane uličice nahrupiše ljudi. Nisu to bili ljudi, već Ini. „Stani! Noćna straža! Izađi iz Sumraka!" Uspravio sam se. Nisam znao šta hoće od mene. Dobih snažan udarac, ali ne pesnicom ili nogom, već nečim belim, boje lekarske kecelje. Nije me zaboleo, ali me je razdražio. Jedan od stražara je uperio debeli štap na mene. Na jednom kraju je imao crveni kamen. Učinilo mi se da se sprema da me nanovo udari. Uspeo samse za još jedan stepenik. Ne jedan, već najmanje dva. Napustio sam Sumrak. Shvatio sam šta se događa, kad se sve oko mene uspori, a ja mogu da vidim po mrklom mraku. To znači da sam ušao u svet Inih. Naređeno mi je - nisamzamoljen, već mi je naređeno da se vratimu svet ljudi. Poslušao sambez otpora. Zato što tako treba. „Predstavi se!“, zahtevali su. Nisam ih video, zato što su mi poturili baklju pod nos. Nisamvideo njihova lica, ali samznao da je ovo kršenje procedure. „Vitalij Rogoza. Ini.“ „Andrej Tjunikov, Ini, agent Noćne straže“, reče onaj koji me je mlatnuo borbenompalicom. Uživao je u provociranju. Bilo mi je jasno da nisam udaren svom snagom. To je bio hitac upozorenja. Ako žele, mogu da udare mnogo jače. Palica je bila puna snažnog naboja. „Pa, Tamni, šta imamo ovde? Stojiš pored svežeg leša. Da li ćeš nam objasniti šta se ovde desilo? Možda imaš dozvolu? Pa?" „Andrjuha, ne preteruj", začu se oštar glas iztame. Agent je zanemario upozorenje. Gnevno je odmahnuo rukom. „Čekaj!" Ponovo mi se obratio: „Pa, šta je bilo! Zašto ćutiš, Tamni? Imaš li šta da kažeš?" Ćutao sam. Andrjuha Tjunikov je mag. Svetli mag, naravno, jedva petog reda... To je bila moja snaga, koliko juče. Očigledno je da nije sam napunio palicu - osetio sam rad mnogo iskusnijeg maga. Dva mladića iza njegovih leđa su, po svemu sudeći, bila mnogo moćnija. Usamljena devojka je stajala na drugom kraju uličice. Bila je mlada i ne preterano visoka. To joj nije smetalo da bude najiskusniji i najopasniji stražar. Bila je borbeni mag menjač oblika, nešto kao svetli vukodlak. „Dobro nam došao, Tamni!“, nastavio je Andrjuha. „Još nemaš šta da kažeš? Pokaži registraciju! Neka neko obavesti Dnevnu stražu i nek im kaže da smo uhvatili tamnog krivolovca." „Ti si budala, Andrjuha“, izazivački sam mu se obratio. „Sijaš od ponosa zato što si uhvatio tamnog krivolovca! Pokušaj bar da osmotriš žrtvu? Ko je, po tvom
mišljenju, ubio?“ Andrjuha se zagleda u mrtvu devojku. Izgleda da je počeo da shvata. „Va... vampir“, promrmljao je. „A ko samja?“ „Ti si mag.“ Počeo je da muca od uzbuđenja. Okrenuo samse devojci, pošto samprocenio da s njomtreba razgovarati. „Došao samkad je sve bilo gotovo. Video samvampira, ali je on napustio sokače i nestao u dvorištu. Devojka je bila mrtva, načisto isceđena, iako joj je isisao malo krvi. Tek što sam stigao u grad. Pre dva sata sam sišao s voza. Odseo sam u hotelu ’Kosmos’.“ Nisammogao a da ne dodam: „Kladio bih se da ovo nije prvi put da vampiri koriste ovu uličicu za krivolov?“ Video sam tragove prošlosti na tlu i po zidovima. Izgleda da sam preskočio nekoliko stepenika odjednom. „Poslednji put ste imali više sreće, Svetli. Ali moram da kažem da ste loše obrisali tragove. Još su vidljivi." „Ne očekuj zahvalnost“, odvrati devojka kroz stisnute zube. „Dopusti da, za svaki slučaj, proverimtvoju registraciju." „Samo izvolite." Pokorno sam im pokazao znak. „Verujem da vam više nisam potreban. Ne bih da smetam vašim veštim detektivima, niti da ometam potragu za lovokradicom." „Sutra ćemo te potražiti", suvo će devojka. „Ako namzatrebaš." „Samo izvolite!", ponovio sam uz osmeh. Gurnuo sam stražara u prolazu i izašao na aveniju. Posle stotinak koraka odbacio sammasku običnog Tamnog.
GLAVA 2. Sledeča dva dana i noći se baš ništa zanimljivo nije dogodilo. Lutao sam Moskvom. Bavio sam se grozničavom kupovinom i uvežbavanjem novostečenih moći. Trudio sam se da ne budu preterano uočljive. Uključio bih mobilni, iako nisam znao zašto. Kupio sam mini-disk plejer i proveo par sati kompilirajući disk za njega, uz pomoć kataloga. Tragao samza starimi novimpesmama koje su budile neku reakciju u mom nepouzdanom sećanju. Navikao sam se na promene u Moskvi, koja je ostala jednako prljava i zapuštena iza bleštave, vesele,neonske fasade. Hotelsko osoblje me je najusrdnije dvorilo. Izgleda da su organizovali posebne smene za rad sa mnom. Ponašao sam se kao čovek koji ne zna da postoji novčanica manja od sto rubalja. Ipak sam pažljivo prebrojavao kusur u prodavnicama, čak i malecne niklenjake s kojima se ništa ne može kupiti, suveniri za dokon strance. Tokom dva dana sam samo tri puta naleteo na Ine. Jednom u metrou, sasvim slučajno. Jednom noću, kad sam nabasao na pijanu ženu koja je neuspešno pokušavala da uzleti do balkona na trećem spratu, zato što je izgubila ključeve, a nije imala dovoljno snage da uđe u Sumrak. Pomogao sam veštici u nevolji. Jednom me je, tokom dana, prilično močni svetli mag pobrkao s neiniciranim Inim. Zapamtio sam njegovo ime: Gorodecki. Slučajno se našao u radnji, po istom poslu kao ja. Hteo je da napravi kompilacijski mini-disk za svoj plejer. Zbunjeni mag me je ostavio na miru kad je video oznake. Hteo je da ode, postiden greškom. Ja sam prvi otišao, zato što su mi narezali disk. Pitao samse zašto toliko mrzi Tamne. Ali opet, ionako nas svi mrze. Pa, gotovo svi. Ne žele da veruju da smo najčešće ravnodušni kad su oni u pitanju, sve dok nam se ne ispreče na putu, što najčešće i čine. Pretpostavljamda ni mi njima ne ostajemo dužni. Pripadnici Noćne straže me nisu uznemiravali. Mislim da nisu pokušali da me pronađu i ispitaju. Sigurno su shvatili da tamni mag nema potrebe da pije ljudsku krv. Mislim, popio bih je i zauvek pokvario stomak, da mi se takva pomisao nije strašno gadila. Bio sam preokupiran čekanjem novog stepenika, ali je to, po svemu sudeći zavisilo od nepredvidljivih situacija koje su mi nametale koriščenje magije. Nisu to bile samo male stvari kao izbegavanje zadriglih službenika obrijane glave, zaduženih za proveru karata u prevozu, ili bacanje čini strpljenja u redu za metro karte, kad nisam hteo da čekam - ne, što se mene tiče, to je bio jučerašnji, nizak nivo. Trebali su mi ozbiljniji šokovi, da bih saznao nešto novo, otkrio još jedan sloj skrivenog pamćenja i ovladao potisnutimznanjem. Morao samda čekamna njih. Nisampredugo čekao. Pokazalo se, da sam poput ostalih Tamnih, noćna ptica. Živeo sam među običnim ljudima, pa nisam mogao u potpunosti ignorisati dan. Nisam se opirao zovu noći. Ustajao samkasno, oko podneva ili još kasnije. U hotel nisamdolazio pre zore. Bledi predznaci zore su nagoveštavali kraj moje četvrte noći u Moskvi. Crnilo je
već pripustilo prve tamnosive senke, kad sam načinio sledeči korak stepenicama. Šetao sam opustelim Ismailovskim bulevarom i osetio iznenadno i moćno magično pražnjenje, negde između dalekih zgrada. Kad kažem „pražnjenje", ne mislim na nekontrolisano otpuštanje energije. Nikako. Energija je oslobođena i odmah apsorbovana, inače bi došlo do eksplozije. Ini preobražavaju sebe, svet i energiju. U konačnoj analizi, količine emitovane i apsorbovane energije su u savršenoj ravnoteži, inače... Inače, svet ne bi opstao, a ni mi u njemu. Nešto me je nagonilo da krenem. Kreni! Morao samda pođem. Hodao sam preko dvadesetak minuta. Samouvereno sam skretao na ćoškovima, raskrsnicama i birao prečice preko dvorišta. Nadomak cilja sam osetio Ine. Brzo su pristizali iz dva, suprotna pravca. Čuo sam motore nekoliko automobila. Gotovo odmah sam izdvojio zgradu i stan, na dosadnoj jednoličnoj fasadi. Tamo se desilo ono što je privuklo pažnju drugog ja, skrivenog negde u mombiću. Našao sam se pred standardnom petospratnicom, stambenom zgradom iz Hruščovljevog doba u ulici Trinaestog parka. Kante za đubre su stajale duž zadnjeg zida, ali nije bilo kiosaka, tako prisutnih na jugu. Video sam dva automobila ispred ulaza: skromna i izraubovana „lada karavan" i šljašteći „be-em-ve“. Okolo je bilo još mnogo automobila, ali su oni pripadali stanarima. Oni ispred ulaza su tek stigli. Parkirana su u žurbi. Peti sprat. Ispred stepeništa (metalna vrata su bila širom otvorena) osetih prisustvo moćne magijske prepreke. Naterale su me da podignem senku i zađem u Sumrak. Mislim da Sumrak crpi moć od Inih, ako ne znaju kako da mu se odupru, naravno. Niko mi nije rekao šta da radim. Postupao sam instinktivno, kao da sam oduvek znao kako. Možda i jesam, ali se toga dosad nisamsetio, jer nije bilo neophodno. Plava mahovina, stanovnik prvog nivoa Sumraka se proširila po zidovima i stepenicama, čak i po ogradama. Stanari ovog stepeništa su sigurno veoma osećajni, kad je toliko procvetala. Stigao samdo željenog apartmana. Tu samzatekao još snažnije prepreke. Vrata su bila zaključana, čak i u Sumraku. Na hodniku sam se popeo za još dva stepenika. Savladao sam trenutnu slabost. Podigao samsenku s poda i zašao dublje u Sumrak. Odmah sam shvatio da samo mali broj Inih ima pristup ovom nivou. Zgrada je nestala. Oko mene nije bilo gotovo ničeg izuzev guste, tamnosive magle i jedva razaznatljivih meseca. Izbrojao sam tri meseca. Očekivao sam oštar vetar. Vazdušna strujanja ne priznaju granicu između običnog sveta i Sumraka. Vreme je na ovomnivou teklo tako sporo da se vetar slabo osećao. Lagano sam padao. Tonuo sam u maglu, ali sam se održao u uspravnom položaju. Znao sam kako se to radi. Izvestan napor - teško ga je opisati, više instinktivan nego svestan - bio je potreban da pođem napred. Bacio sam pogled na prethodni nivo Sumraka. Tamo se sve dešavalo na lepljiv, usporen način, kao da je čitav svet potonuo u
providan sivi katran. Zvuci su isprva ličili na duboku, daleku grmljavinu. Uspeo sam da se prilagodimtoj sporosti. Podesio samčula na novi ritam. Prilagodio samse novoj realnosti. Od tog trenutka me je sve podsećalo na običan svet - svet ljudi. Uski hodnici, kao u svim sličnim zgradama. Dvoja vrata na levoj strani - kupatilo i kuhinja. Još jedna soba na levoj i jedna na desnoj strani. Ona na desnoj je bila prazna. U levoj je bilo pet Inih i leš na neraspremljenom krevetu. Telo je pripadao muškarcu tridesetih godina. Imao je nekoliko ružnih rana u predelu međunožja i stomaka. Odmah se videlo da mu nema spasa. Neko je pokrio rane izgužvanim, krvavimčaršavom. Izbrojao sam tri Svetla i dva Tamna Ina. Svetle su zastupali: mršavi mladić asimetričnih crta lica i dva poznata lika - ljubitelj muzike Gorodecki i devojka obortenj. Tamne su zastupali: zdepasti mag prodorna, izražajna pogleda i turobni tip koji je ličio na neuspelu parodiju guštera - nosio je odelo, ali su mu glava i lice bili pokriveni krljuštima. Ini su se prepirali. „Ovo je drugi incident ove nedelje, Šagrone. Još jedno ubistvo. Izvini, ali počinjemda sumnjamda je Dogovor jednostrano raskinut." Govorio je meni nepoznati Svetli. Tamni je smrknuto odmeravao leš. „Savršeno dobro znaš da ne možemo da vodimo računa o svima", rekao je bez trunke žaljenja u glasu. „Rekao si da ćeš upozoriti sve Ine na čistu nedelju. Tvoj šef je izdao zvanično saopštenje." „Upozorili smo ih." „Pa, hvala!" Svetli je teatralno zapljeskao. „Rezultati su impresivni. Ponavljam: mi, agenti Noćne straže tražimo vašu saradnju, zvaničnimputem. Pozovite šefa!" „Šef nije u Moskvi“, zlovoljno odvrati mag. „To je, kad smo već kod toga, dobro poznato vašemšefu. Zato nije morao da gubi vreme na traženje zvanične saradnje.“ „Da li to znači", pitao je Gorodecki, s naznakom pretnje u glasu, „da odbijaš saradnju?" Tamni mag odmahnu glavom, za nijansu prebrzo. „Kako to misliš, odbijamo? Ne. Ne odbijamo. Samo ne vidim šta možemo da uradimo da vampomognemo." Ovo kao da je ispunilo Svetle pravedničkimgnevom. Meni nepoznati mag ponovo progovori: „Šta možete da učinite? Neka drolja obortenj otkine muda mušteriji - povrh svega, neiniciranom Inom - i prođe nekažnjeno! Ko bolje poznaje vaše bezbrojne ništavne beštije - vi ili mi?" „Ponekad mislim da ste to vi", odvrati tamni mag, posmatrajući devojku. „Ako se sećate razgovora na Sedmom nebu, kad su uhvatili inkvizitora i njega..." Klimnuo je ka Gorodeckomi ućutao, kao da o nečemrazmišlja. „Kladim se da je u pitanju neregistrovani obortenj. Mušterija je sigurno postao suviše neprijatan i uh... uh... Verovatno je tražio nešto neprihvatljivo, čak i za drolju, i evo rezultata."
„Šagrone, ne možeš ovo prebaciti ljudskim pandurima, zato što ga je ubila u Sumračnom obličju. Straže su umešane, želeli vi to ili ne! Stoga mi odmah reci, hoćeš li da istražiš ovaj zločin ili ćeš nas primorati da se pozabavimo njime? Ne nadaj se da ćeš odložiti stvar. Hoćemo da vidimo subotnjeg vampira i ovu kurvu pred Tribunalom i to pre sledećeg vikenda. Da li me razumeš?" Mršavi mladić se nagnuo ka Šagronu. Sa očiglednim uživanjem je insistirao na svojim pravima, kao Ini koji retko učestvuje u obračunima. Mislio je da treba da pojača pritisak. „Te krvave napaljene mačke", iznenada procedi onaj s krljuštima. „Maloumne kučke." „Umukni", hladno ga prekide Svetla devojka. „Prerasla gušterčino." O, da. I ona je mačka, iako pripada Svetlima. „Smiri se, Tigrice", reče Gorodecki. Zatim se obratio Tamnom magu. „Shvataš li naše zahteve?" U tom trenutku sam zakoračio u prvi nivo Sumraka. Moja iznenadna pojava je izazvala pravi galimatijas. Preblago rečeno. „Ti“, proštenja devojka. „Opet ti!“ „Buenos noches, dame i gospodo. Izvinjavam se. Video sam Svetlo, pa sam svratio." „Antone, Toliče", reče Tigrica zvonkim glasom. Drhtala je, pokazujući prstom na mene, kao dete. „Andrjuha ga je u subotu zatekao iznad vampirove žrtve. To je Tamni iz Ukrajine!" Pet pari očiju je zurilo u mene. „Nadam se", rekao sam podsmešljivim tonom, „da ne ličim na drolju obortenja više nego na ludog vampira?" „Ko si ti?", pitao ga je tamni mag, kog su zvali Šagron, nimalo prijateljskim tonom. „Mag, dragi kolega. Tamni mag iz provincije." Kad je pokušao da me ispita, nisam znao da li sam prešao odgovarajući stepenik ili sam još ispred njega. Ništa nije doznao. U međuvremenu sam video da Šagronova odbrana nije sasvim njegova. Uočio sam čvrst okvir, delo maga najviše klase. Verovatno čuvenog šefa. Onog koji nije u Moskvi. „Drugo ubistvo, a ti se opet pojavljuješ na licu mesta", sumnjičavo oteže Tolik. I on je pokušao da me ispita. Prilično neuspešno, zaključio sam ne bez izvesnog zadovoljstva. „To mi se ne sviđa. Možda bi mogao da objasniš?" Tolik je zvučao ozlojeđeno, ali je postupao po pravilima, što mi je veoma odgovaralo. Bio je najstariji po činu u Svetloj trojki. On je razmišljao o neophodnim pravcima akcije. Imao je obilje mogućnosti. „Hoću", spremno sam se složio. „Šetao sam nedaleko odavde i osetio da se nešto loše događa. Došao samda vidimmogu li ikako pomoći." „Da li, kod kuće u Ukrajini, radiš za Stražu?", neočekivano se oglasi onaj s krljuštima. „Ne." „Pa, kako si mislio da pomogneš?"
„Ko zna?", rekao sami slegnuo ramenima. Onaj s krljuštima je imao dugi, račvasti jezik. Ljudska mašta je, uistinu, prilično ograničena. Možda mislite da se Tamni u Sumraku pojavljuju u širokoj lepezi fantastičnih oblika, za razliku od Svetlih koji raspolažu samo svetlucavom pojavom i belih haljama. Oni sentimentalniji, uglavnom žene nose bele vence. Većina Tamnih se zadovoljava dosadnim drevnim klišeom, demona s krljuštima, rogovima i račvastim jezikom. „Ti sigurno nemaš ništa s ubistvom?", reče devojka sa slabo skrivenim sarkazmom. „Prirodno." „Ne verujemu to“, reče devojka. „Antone, moraš da ga ispitaš." „Ispitaćemo ga", odgovorio je bezrazmišljanja. „Kad se vratim, lično ću potražiti sve raspoložive podatke o njemu." Ironično samse nasmejao. „Dobro. Šta da radim kad nećeš nikakvu pomoć. Ne želim da se namećem. Odoh ja." Krenuo samka vratima. „Hej, Tamni", oglasi se Tolik, iza mojih leđa. Savetujem ti da ne napuštaš Moskvu. To je zvanično upozorenje Noćne straže." „Imaću to na umu", obećao sam. „Ionako nisamplanirao skori odlazak." „Idems vama", reče Tolik Antonu i Tigrici. „Moramnešto da vamkažem." Anton pomisli da je ponovo aljkavo obavio čišćenje. Prekor neobičnog Tamnog ga je iz nekog razloga zbilja žacnuo. Tigrica je veoma precizno oponašala strančev način govora. Skinula je i njegovu intonaciju. Video je Tamnog. Još jedanput se uverio da Tigrica ima glumačkog talenta. Ko zna šta bi bila da nije Ina? Šagron i njegov partner su se odavno odvezli u prestižnom „be-em-veu“. Tolik pruži ruku. Anton mu poslušno dade ključeve službene „lađe". Tigrica ćutke sede na zadnje sedište. Anton sede pored Tolika, koji brzo krenu Sirenjevim bulevarom, u pravcu istoka. „Ko je taj Tamni?", pitao je Anton, da bi razbio tišinu. Bio je loše volje. Još jedan leš. Ovog puta je stradao neinicirani Ini! „On je veoma moćan čarobnjak", iznebuha će Tolik. „Moćniji je od mene. Pokušao samda ga ispitami omanuo sam. Odmah se zatvorio." „Zatvorio se?“, oglasila se Tigrica sa zadnjeg sedišta. „Hočeš da kažeš da je došao bezštita?“ „U tome je stvar“, turobno če Tolik. „Kad je ušao, izgledao je kao obični mag trećeg ili četvrtog reda, kao ja i Anton." Anton je ćutao. Tolik je pogrešio, ali je u osnovi imao pravo. Geser je Antona zvao magom drugog reda, iako su njegove moći samo nekoliko puta dostigle taj nivo. Poštenije je reći da je zasad mag trećeg reda. „Ali, čimsamprobao da ga ispitam", nastavi Tolik, „okrenuo je drugi list. Naišao sam na neprelazni zid. Svakako je mnogo moćniji od mene. Antone, da li si probao da ga ispitaš?"
„Nisam." „Izgleda da je mag prvog reda", reče Tolik i uzdahnu. „Moraćemo da pozovemo Ilju, ako bude stani-pani." „Bojim se da ćemo morati da pozovemo Olgu, Svetu i šefa", napomenu Anton. Svi su ćutali. Nikomse nije dopadala ideja o moljakanju viših magova za pomoć. Tigrica se promeškoljila na zadnjemsedištu: „Nije moguće da nema veze sa ovim ubistvima. Mogu da razumem prvi događaj. Stigao je u Moskvu, pošao u šetnju i slučajno naleteo na krivolovca. Ali drugi put? Šta je tražio na Prvomajskoj ulici?" „Da li je zaista stigao u subotu?", pitao je Tolik. „Sigurno", uveravala ih je Tigrica. „Znate, nije mi se dopao. Našla samvoz kojim je stigao i skenirala kondukterovo pamćenje. Celu noć jc proveo u vozu. Gotovo da nije izlazio iz kupea." „Imamo li išta o njemu?" Antonu se učini da je opazio tračak nade u Tolikovompitanju: „Misliš na kompromitujuće informacije? Ništa. Nijedan prekršaj. Ne trebaju mu dozvole. Nije vampir, niti obortenj. Iniciran je nedavno, pre nekih sedamgodina... Kao ja." Tolik zamišljeno klimnu. „Nema mnogo Inih u Nikolajevnu. Straže su tamo malobrojne. Broje dvadeset do trideset agenata. „Dobro, zakopaću malo dublje kad se vratimo", obeća Anton. „Da li si zaključala karavan?" Svima je bilo jasno da mu je neprijatno. Tolik je već godinu dana bio na čelu IT odeljenja, sve otkad je Anton prebačen u terensku službu. Ni jedan pripadnik Noćne straže nije smeo da dozvoli da mu sposobnosti otupe. Stoga je Tolik išao na terenske zadatke. To će trajati mesec dana. Već prvog dana mu se desio ovako neprijatan događaj. „Verovatno ćemo morati da mu kažemo“, odluči Anton. „To znači da nema potrebe za odlaganjem“, uzdahnu Tolik. Tigrica mu žustro pruži mobilni. Telefon poče da cvrkuće temu „Podmoskovske večeri", pre nego što ga je Tolik i dotakao. Anton htede da uzme aparat. Predomislio se u pola pokreta. Nikad se ne zna... Bio je to jedan od njihovih, ali nije bilo napete, nervozne energije poslovnog poziva. Možda neki stražar zove Tigricu? Svi imaju lični život, čak i pripadnici Straže. Tigrica je prihvatila poziv. Uglavnomje slušala. Jednomje rekla: „Ne znam.“ „To je Garik“, obavestila ih je glasompunimtihe zebnje. „ Andrjuha je nestao." „Tjunikov?" „Da. Garik je mislio da je s nama." „Poslednji put samga video ovog popodneva“, reče Tolik. „Hteo je da nadoknadi izgubljeni san.“ „Ne odgovara na telefonske pozive. Ni Garik ne može da ga oseti, iako je njegov mentor." Anton se obrati Tigrici. „Od subote se ponašao kao opsednut. Šta mu je onaj Tamni rekao u uličici?"
Tigrica slegnu ramenima: „Ništa naročito. Rekla sam vam sto puta. Nazvao ga je detektivom. Andrjuha je stvarno zabrljao. Od početka je bilo očigledno da Tamni nije vampir. Lično sam mu objasnila." „Ne mora da bude vampir", progovori Tolik, dosadnim, prepovednim tonom. „Taj Tamni bi lako mogao stajati iza čitavog krvavog zamešateljstva. Ne moram da vas podsećamda je njegov talent za organizaciju daleko veći od prosečnog!" „On je samo jedan od Zavulonovih piona“, glasno je razmišljao Anton. „Da, moguće je. Savršeno je moguće." „Gađajte malo više. Nije on pion, pa čak ni konj niti lovac. Top. On je ozbiljna figura. Možda i kraljica." „Ne preteruj, Toliče. Tamni nam se ne mogu suprotstaviti bez Zavulona, a on nije u Moskvi.“ „To Tamni tvrde. Ali ko zna šta je istina..." „Zavulon se u poslednje vreme ne pokazuje mnogo." „Baš zbog toga. Pritajio se i planira operacije... Najgore je što ne mogu da predvidimnjegove ciljeve. Šta imamo? Dva sumnjiva ubistva i ništa što ih povezuje." „Ako su uopšte povezana", reče Anton, iako ni on nije verovao da nisu. „Ne, pričaj ti šta hočeš, ali su ubistva povezana", tvrdoglavo je insistirao Tolik. „Osečamto. Povezuje ih mag iz provincije." „Zašto gubimo vreme na razmišljanja ove vrste?" pitala je Tigrica. „Otkad se Svetlana pojavila, imamo osetnu prednost. Tamni prepuštaju položaj za položajem. Setite se kako je šef pritisnuo Zavulona na poslednjoj rundi pregovora? Zavulon je popustio. Kakvog je izbora imao? Čini mi se da su Tamni pokrenuli operaciju da bi povratili ravnotežu. Odabrali su loš trenutak neposredno pre čiste nedelje." „Za Tamne je to najbolje moguće vreme", progunđa Anton. „Znaju da nećemo preduzimati ništa ozbiljno bez valjanog razloga. Do sada ga nije bilo." „Pazi šta pričaš", reče mu Tolik, umornimglasom. „Lada" je letela Lenjingradskimprospektom. Preticala je nastupajuću zoru. Ostatak puta do sedišta straže su prešli bez reči. Zatekli su Garika na ulazu. Nervozno se prebacivao s noge na nogu. Ilja je stajao pored njega. Sanjivo je žmirkao iza naočara. „Dobro", reče Tolik, bezi malo oduševljenja. „Drže se." Ilja i Garik uleteše u automobil, stiskajući Tigricu sa obe strane. Anton je smesta shvatio zašto su tako ušli i šta će bledi, sneni Garik reći. „Idemo u hotel ’Kosmos’. Andrjuha je mrtav, momci." Tolik pritisnu gas do daske, ali čak ni najbrža kola ne mogu prestići smrt. Tigrica se gotovo neprimetno trže, stisnuta između kolega. Potomse umirila. „Kako se to desilo?" progovori Anton. „Upravo je telefonirao, onaj Tamni, Vitalij Rogoza. Rekao je da je pronašao leš Inog u hotelskoj sobi." „Lično ću mu pregristi grkljan", zaklela se Tigrica, promuklim glasom. „Da niste pokušali da me zaustavite!" Anton je stekao utisak da su njegove kolege sve unapred znale i da su se pomirili
s činjenicom da je sukob neizbežan. Pomilovao je pištolj u futroli, ispod pazuha - oružje koje mu dosad ni u jednoj prilici nije bilo od koristi. Nešto mi je govorilo da veče još nije gotovo. Shvatio sam da mogu da vidim neposrednu budućnost. Ne i najsitnije detalje, u stvari daleko od toga. Video sam loptu isprepletanih niti verovatnoće. Počeo samda naziremkuda vode najdeblje niti. Uzbuđenja, nevolje, katastrofe, opasnosti - noč sve to čuva za mene. Isprva sam mislio da ću sačekati Tamne u prizemlju, pored „be-em-vea“, parkiranog ispred ulaza. Shvatio sam da ne treba to da radim. Ne bi trebalo da im otkrijem... potpuno neznanje. Nek pomisle da igram veliku igru. Starešina Dnevne straže nije u gradu. Ini mi, po svemu sudeći, nisu dorasli. Ali, ko sam ja? Da ne pucam previsoko? Da li u Moskvi vlada nestašica moćnih magova? Čak i onih koji ne rade u stražama? Ne mogu se doveka uspinjati stepenicama, zar ne? Nema beskrajnog stepeništa. Naći će načina da me kontrolišu. Moskovski magovi imaju mnogo iskustva. Mnogi su ga skupljali duže od jednog stoleća. Nisam znao šta mogu, a šta ne mogu učiniti. Samom sebi sam nepoznata veličina. Kako da znam da moja moć neće iznenada i misteriozno nestati, isto kao što se i pojavila? Stoga ne žuri, Vitalik. Nemoj ništa na silu. Bolje misli na sve loše stvari koje ti ova umiruća noč može prirediti. Ne oteži, produži korak. Brzo sam došao do Šelkovskog puta. Prošao sam kroz podzemni prolaz i počeo da stopirams druge strane druma. Volim što je u Moskvi, makar i u gluvo doba noći ili u rano jutro, dovoljno da podignete ruku, pa će se neka kola odmah zaustaviti. U Nikolajevu ste mogli da čekate pola sata, a da nikom ne padne na pamet da stane. Novac ovde sve rešava. Svakom je neophodan. „Izložba ekonomskih dostignuća, pedeset rubalja." Uobičajena tarifa. Seo samu sportski „folksvagen“ i krenuo u susret gotovo opipljivoj nevolji. Osetio sam da je neko prčkao po odbrani moje sobe, čim sam ušao u hotel. Magijska odbrana je, na moju nevolju, obavila dobar posao. Popeo sam se na šesti sprat, ne gledajući ni levo ni desno. Ukočio samse kad samubacio ključ u bravu. Ne znamšta se desilo, ali moramizaći s timna kraj. Ležao je nasred predsoblja, raširenih ruku. Imao je izraz detinjastog zaprepašćenja i ozlojeđenosti, kao da je otvorio bombonjeru i umesto slatkiša pronašao rasrđenog stršljena, koji mu je zario žaoku u neoprezno ispruženi prst. Uleteo je u Šahabov prsten, jednostavnu, ali izuzetno moćnu magiju. Naravno, nije znao neophodnu reč. Prepoznao sam ga. Bio je to zlosrećni mladi detektiv Andrjuha Tjunikov, Svetli iz Noćne straže, onaj koji je pokušao da dokaže da sam u subotu ubio onu devojku. Da je bio iskusniji, znao bi da ne treba da se muva oko prstena. Nisam ga postavio u čitavoj prostoriji, samo oko sefa s torbom. Ovo mi ni najmanje nije trebalo. Svetli ubistva običnih ljudi tretiraju kao krivolov. Ubistva Inih su sasvimdruga stvar. Sve miriše na Tribunal. Ali, ja sam samo omeđio svoju teritoriju, na način svojstven Inima. Ovo je moje!
Zabranjen pristup! Zabranjen prolaz! On za to nije mario. Dočekao je kraj u Sumraku... Glupi dečko. Da li je pokušao da impresionira pretpostavljene? Moramda ih pozovem, ili će me pritisnuti pitanjima, na koja nemamodgovor. Posegnuo sam za telefonom. Ne za mobilnim, već za hotelskim aparatom na stočiću. Broj je poslušno isplivao iz pamćenja. „Noćna straža? Vitalij Rogoza, Ini. Tamni. Vaš radnik Andrej Tjunikov je ovde. Mrtav je, ako se ne varam. Dođite. Odseo sam u hotelu ’Kosmos’, apartman šest stotina dvanaest." Svetli, za divno čudo, nisu prvi stigli. Osetio samprovalu energije čimsu prvi Ini zakoračili na moj sprat. Došli su tamni magovi. Tamna moć je izbijala iz njih. Ličila je na Sumrak, samo što je bila gušća i tamnija. Dugi jezik Sumraka je vodio dole, preko svih spratova hotela. Tanjio se kako se približavao prizemlju. Činilo se da seže još niže, duboko pod zemlju. Čuo samritmičko kucanje na vratima. „Da, da“, odgovorio sam, iz udobne fotelje. „Otvoreno je, uđite!" Ušli su. Prvi je, mimo očekivanja, progovorio moj poznanik iz stana u Prvomajskoj ulici, Šagron. Straže, po svoj prilici, neguju praksu da najmoćniji član tima ćuti. I Anton je više voleo da sluša. „Dobro jutro, kolege." „Šta je ovde dobro? Mora da se šališ, kolega." Namerno sam izgovorio reč „kolega" istim tonom kao Šagron. Nije se dao isprovocirati. Iskustvo je njegova prednost. Oslanjao sam se na jeftine mudrolije i iznenadna otkrovenja. Tu je i tajanstveno stepenište koje mi nudi napredak korak po korak, garniran s šutkomu zadnjicu, u odgovarajućemtrenutku. „Ne šalim se, kolega. Samo te pozdravljam. Šteta što nas tamo nisi sačekao... znaš na koje mesto mislim. Hteo samda popričams tobom!" „Ne volim da smetam", odvratio sam. To je bilo u popriličnoj meri tačno. To je uobičajeni odgovor Inih - kako Tamnih, tako i Svetlih. „Računao sam na pomoć. Pomoć od druga po oružju. Ti si, pak, odlučio da nestaneš." Upotreba „ja“ karakteristična je za govor Tamnih. Svaki Svetli bi, na Šagronovom mestu, sigurno rekao „mi", sa savršenom iskrenošću. Mislio bi isto što i Šagron, naravno. „Dobro. Upoznaću vas. Ovo je Edgar, naš estonski kolega, odskora pripadnik Moskovske straže. Šta imamo ovde?" „Imam jedan leš", priznao sam. „Svetli Ini. Pripadnik Straže. Ali, vi to već znate, zar ne, kolega Edgare?" „Nemamo mnogo vremena? Svetli samo što nisu stigli. Da li ste to hteli da kažete?", pitao je Edgar. Obratio mi se prisnim, neformalnim tonom. Shvatio sam da rasprava s tamnokosimEstoncemne vodi nikuda. „Prošle subote, odmah nakon mog dolaska, ovaj Svetli je vodio istragu protiv vampira, krivolovca." „Vampirice", ispravio me je smrknuti Edgar. „A, zatim?"
„Igrom slučaja sam se našao pored žrtve. Zatekli su me pored leša i prepoznali kao Tamnog. Tjunikov me je, očigledno zbog neiskustva, nikakav drugi razlog mi ne pada na pamet, optužio za vampirovo, to jest vampiričino zlodelo. Spustio sam ga na zemlju, istina ponešto neodmerenim rečima. Ko mu je kriv? I to je čitava priča. Na izlasku izsobe sampostavio neke odbrambene čini. Zatekao samga, pri povratku. Nije mu bilo spasa.“ Poslednja rečenica mi se neplanirano otela sa usana. Izgleda da sam ponovo prolupetao. „Ovaj balavander je rukovodio operacijom?" s nevericom upita Šagron. „Iako je bio u pratnji iskusnijih Svetlih - Tigrice, magova...“ „Tjunikov je na obuci. To je normalan postupak", brecnu se Edgar na svog partnera. Iznenada mi se obratio. „Postavio si tako snažan Šahabov prsten, da je ubio Svetlog regruta na licu mesta?“ Pitanje je bilo gotovo retoričko. Očigledno je da sam, bacajući prostu čin, preterao s količinommoći. Možda... Osetio sam približavanje Svetlih kad i Edgar, kad su stigli nadomak hotela. Šagron ih je osetio, nekoliko sekundi kasnije. „Šta si imrekao?“, pitao je Edgar, očigledno u žurbi. „Molimte, budi kratak." Osetio sam da nas je pokrio plaštom nevidljivosti i to veoma snažnim. Dodao sam nešto svoje moći plastu, pre nego što sam progovorio. Crpeo sam je delimično iz sebe, svog uma i okoline. Učinio sam to spontano. Pročitao sam zaprepašćenje u Edgarovimočima. „Telefonirao sam im i rekao da je mrtvi Svetli u mojoj sobi. Rekao sam im kako se zove. To je sve." Edgar jedva primetno klimnu. Izmenjao je pogled s Šagronom, koji gotovo neprimetno slegnu ramenima. Tiho smo čekali mnogo grublje kucanje na vratima. Svetli su ušli u apartman bez poziva. Bilo ih je petoro. Tolik, Anton i devojka obortenj su došli ravno iz Prvomajske ulice. Pridružila su im se još dva pripadnika straže. Mladić kultivisanog izgleda s naočarima od osamdeset dolara. Drugi je imao preplanulo lice, kao da u Moskvi ne vlada zima. Poslednja dvojica i Tolik su podrobno ispitivali i skenirali svaki centimetar apartmana. Ovi zidovi verovatno nikad nisu bili svedoci takvih magijskih aktivnosti. Anton i devojka su stajali po strani. Hvatao sam njihovu odbojnost. Nije to bila mržnja. Svetli ne znaju da čestito mrze. To je više podsečalo na želju da me sateraju u ugao, osude i kazne ili da me obaspu dovoljnom količinom moći, koja će me zauvek odbaciti u Sumrak. Osetio sam da je bar još jedan Svetli negde izvan sobe. Sigurno na istom spratu, blizu liftova. Očigledno im je čuvao leđa. Vešto se zaštitio. Slučajno sam ga primetio. Mislimda Šagron i Edgar nisu znali da je tu. Namrštio sam se. Svetli su imali brojčanu prednost. Bilo ih je dvostruko više. Dvojica koje sam prvi put video bili su moćni magovi, gotovo sigurno prvog reda. Bilo kako bilo, njih dvojica su jači od Šagrona i Edgara. Ni Anton nije bio mačji
kašalj, mogao je da se nosi sa Šagronom i Edgarom. Tu je i devojka. Ratnica. I nepoznati, negde u blizini. Odnos snaga nije ništa obećavao. Samleće nas u prah. Napravice od nas fini, vanilin prašak. Svetli su, u međuvremenu, okončali skeniranje. Onaj s naočarima mi je prišao i pitao formalnimtonom. „Reci mi, da li si morao da koristiš ovako moćnu zaštitnu čin?“ „Pa, zašto bih inače utrošio toliku moć?“ Onaj s naočarima i nepoznati izmenjaše poglede. „Hoćemo da pregledamo tvoje stvari." „Čekaj malo“, umeša se Edgar. „S kojim pravom, moliću lepo?“ Onaj s naočarima se setno osmehnu - samo usnama: „Noćna straža ima razloge da sumnja da je zabranjeni magijski predmet neizmerne moći prokrijumčaren u Moskvu. Dobro vam je poznato da takvo delo predstavlja kršenje odredaba Dogovora." Tamne kolege su me sumnjičavo posmatrale. Verovatno su očekivale neki neodređeni odgovor. Šta da im kažem? Moj unutrašnji magijski savetnik se opredelio za ćutanje. S druge strane, savršeno dobro sam znao da u torbi nema nikakvog zabranjenog magijskog predmeta. Velikodušno sampredložio: „Neka ih, neka gledaju! Nek traže čitavu noč, ako hoće.“ „Protestujem“, oglasi se Edgar, tiho i ne preterano ubedljivo. „Nemate šefovo odobrenje." „Protest je odbijen", parirao mu je onaj u naočarima. „Ovde sam ja šef. Pokaži namsvoje stvari, Tamni!" Nije trebalo dvaput da mi kaže. Jednim pokretom sam neutralisao ostatke magijske odbrane i otvorio vrata sefa. U njemu je bila samo torba, u društvu dve četke za odelo. Logo FUJI nas je prekorno posmatrao. Zamislio sam neprijatni, piskavi glas, kako izgovara fudži... Ispraznio sam sadržaj torbe na krevet. Svetli se nisu zanimali za moje stvari. Tek ih je pogled na poslednju plastičnu torbicu naterao na opreznost. Drugi, nepoznati mag, čak stisnu amajliju u džepu jakne. Svi su me pogledali kad sam istresao novac na čaršav, i moji i Svetli. Gledali su me kao nekog luđaka. Potpuno beznadežan slučaj. „Evo“, rekao sam„To je sve što imam. Sto hiljada, u stvari, nešto manje.“ Mag s naočarima priđe krevetu i zlovoljno ispretura moje stvari i plastične torbice. Shvatio samda želi da ih dodirne. Nije se zadovoljio skeniranjems odstojanja. Tame mi, za kakvo delo me sumnjiče? Možda je neki kreten stvarno pokušao da donese nešto zabranjeno u Moskvu. Pošto sam malo preterao u obezbeđenju zelembaća, sumnjiče me za sve i svašta. To je zbilja zanimljivo. I postaje sve zanimljivije. Onaj s naočarima je čitav minut preturao po mojimstvarima. Odustao je. „Dobro. Ovde nema ničeg. Proglašavamo ovaj apartman nedostupnim. Moraćeš da promeniš sobu.“ Devojka obortenj ga zbunjeno pogleda. Raširio je ruke. Shvatio sam taj gest. Nije
mogao da me optuži. Nije imao nikakvog osnova. Devojka se ukočila. Drugi mag položi ruku na njeno rame, kao da želi da je upozori da ne prenagljuje u reakcijama. „Šta?“, oklevajući oteže Edgar. Nešto estonskog naglaska se konačno osetilo u tom „šta“. „Promena sobe? U tom slučaju tražimo dozvolu za izvođenje intervencije sedmog reda, da bismo izbegli nepotrebna pitanja hotelskog osoblja." Svetli su se iznervirali zbog tog zahteva. Nije im trebalo mnogo, ionako su bili nervozni. „Šta će vam? Mi možemo da utičemo na osoblje bez psihičke korekcije." „Imate nezgodnu naviku da svaku intervenciju proglašavate prekršajem", objasni Edgar, nevinimglasom. „Dozv...“, Ilja poče polako. Planuo je. „Ne. Neću to dozvoliti. Antone, pođi s njima i obavi taj posao. Postaraj se da ga smeste što dalje odavde, tako da bi... Nije važno. Učini to.“ Edgar razočarano uzdahnu. „Dobro, kad kažeš ne, biće ne. Ali, reci mi, dragi moj, imaš li još neko pitanje za kolegu?" Edgar je govorio tako učtivim i pomirljivim tonom, da sam se pobojao da će Svetli misliti da imse izruguje. Izgleda da su ga dobro poznavali. Možda je ova kisela, opora učtivost bila uobičajen način ophođenja među stražama. „Ne, ne možemo ga dalje zadržavati. Podsećamo te da do okončanja istrage povodomovih neobičnih događaja ne smeš da napuštaš Moskvu." „Nisamto zaboravio", dodao sam, najnevinijimtonom. „Dopustite namda se udaljimo, u tomslučaju. Kolega Vitalij, pakuj se." Nasumice samgurao stvari u torbice. Zatimsamih potrpao u putnu torbu. Podigao samjaknu s fotelje i ustao. Edgar pokaza na izlazna vrata. Izašli smo u hodnik. Spustili smo se u predvorje liftom. Edgar se iznenada obratio Svetlom. „Antone, naš kolega više neće noćivati u hotelu. Povešćemo ga sa sobom. Potražite ga preko sedišta Dnevne straže, ako vambude potreban." Svetli je delovao iznenađeno. Oklevajući je posmatrao dežurnog recepcionera, koji je dremao iza šaltera. Neodlučno je klimnuo. Krenuli smo ka izlazu. Nisam obukao jaknu. Poznati „be-em-ve“ stajao je ispred ulaza u hotel. Video samga samo zato što samIni. U kolima je bilo toplo i udobno. Auto je bio raskošan i prostran. Zadnje sedište mi nije gnječilo bubrege. Raskomotio samse i pitao: „I gde ću odsad boraviti?" „U Dnevnoj straži, kolega. Ili, bolje reći, u službenom hotelu. Trebalo je odmah da dođeš tamo." „Došao bih, da samznao gde da idem", promrmljao sam. „Be-em-ve“ je poleteo. Vešto se isparkirao i krenuo ka izlazu s parkirališta. Prozujao je ispod rampe, koja se polako dizala. Uleteo je u gust saobraćaj na Mirovnomprospektu. Šagron možda nije bio najmoćniji mag, ali je bio čudesan vozač. Mirovni prospekt prozuja pored nas. Pošli smo lučnim, Zelenim kružnim putem. Od Tverske
ulice samvideo samo beskrajni nizšljaštećih izloga. Pokazalo se da nije beskrajan. Napustili smo automobil u blizini Kremlja. Magovi su ostavili luksuzni automobil. Nisu ga ni zaključali. Odlučio sam da ga pogledam kroz Sumrak, iz čiste radoznalosti. Hteo samda proučimzaštitne čini, da drugi put ne preteram. Bio sam zapanjen. Nisam se čudio automobilu, već zgradi, koja je delovala sasvim obično u ljudskom svetu. Zdanje je u Sumraku poraslo za tri sprata. Jedan od njih je dodat između prvog i drugog sprata, dok su ostala dva bila na poslednjem. Činili su, ionako veliku zgradu, još većom. Sumračni spratovi su sagrađeni od uglačanog, crnog granita. Gotovo svi prozori behu mračni i zastrti. Prvi, slabi zraci sunca su već obasjavali bele kutije savremenih klima uređaja. Zaboravio samna zaštitne čini. Skromni ulazje gledao na ulicu Tverska. Iza staklenih vrata samviše osećao nego video siluetu Inog. „Vidi, vidi, vidi!“, rekao sam. I moj glas je zvučao šuplje, kao svi glasovi u Sumraku. Kolege kao po komandi okretoše glave. „Šta je? Zar je nisi ranije video?" „Nisam." „Svakog impresionira na prvi pogled. Hajde, imaćeš dosta vremena da joj se diviš." Prešli smo nekoliko koraka i ušli u malenu kancelariju. Neodređeno obličje iza vrata se oblikovalo u sitnog neuglednog mladića. Mislim da je bio obortenj. Oduševljeno se smejao čitajući priču Viktora Peljevina „Problem vukodlaka u Centralnoj Rusiji". Mladić se preobrazio, čimje Edgar stupio u kancelariju. Oči mu blesnuše i knjiga pade na sto. „Zdravo, Oleg", pozdravi ga Edgar, s blagim baltičkim akcentom, koji se iznenada pojavio. Šagron klimnu. Odlučio samda ga pozdravim: „Dobro jutro.“ „Ovo je naš kolega iz Ukrajine", reče Edgar. „Propusti ga u deo za goste, kad god naiđe, bez provere." „Razumem", potvrdi Oleg. „Da li da ga ubacimu bazu podataka?" „Da." Oleg me pogleda u oči. Prijateljski se osmehnuo i ogolio zube. Pročitao je moju oznaku s malimnaporomi seo za sto. Izvukao je laptop izfioke. „Gde je tvoj partner?", pitao je Edgar. Nervozni grč osvanu na Olegovomlicu. „Izašao je po cigarete... na trenutak." „Hajdemo", reče Edgar, uz dubok uzdah. Uhvatio me za rukav i upravio prema liftovima. Šagron je već pritisnuo dugme. Učinilo mi se da smo dugo u liftu. Mnogo duže nego što sam očekivao. Smirio samse kad samse setio dodatnih spratova. „Gostinske odaje su na devetomspratu", objasnio je Edgar. „Tamo će ti biti kao u
hotelu, samo što je smeštaj besplatan. Mislimda sad gore nema nikoga." Vrata lifta se bešumno otvoriše. Našli smo se u kvadratnom foajeu ukrašenom smislenom kombinacijom luksuza i praktičnosti. Kožne sofe i fotelje. Prava palma u saksiji. Duborezi na zidovima i tepih na parketu. Video sam i šalter, nalik hotelskom, ali bezrecepcionera. Tamo je bio elegantni orman za spise, s ključemu bravi. Edgar otvori orman i otkri uredne redove drvenih klinova, s ključem na svakom od njih. Pored klinova su bili brojevi. Bio sam prebrz u zaključivanju. Na dva klina nije bilo ključeva: na brojevima jedan i četiri. „Izaberi neki. Ako je ključ ovde, stan je slobodan." Rekao je „stan", a ne „apartman", kao da želi da smeštaj za Ine predstavi kao nešto što ne liči na bezlične hotelske apartmane, već na mesto koje mogu smatrati domom. Uzeo sambroj osam. Iz drugog reda s krajnje desne strane. „Razgledaćeš ga kasnije", rekao mi je Edgar. „Ostavi stvari i dođi ovamo." Klimnuo sam, pitajući se šta moje tamne kolege imaju na umu. Nesumnjivo mi sledi ljubazno ispitivanje. To je u redu. Preživeću. Naposletku, moji su. Stan je bio pravi stan s kuhinjom, odvojenim toaletom, tri prostrane sobe i golemim hodnikom. Bio je to tipičan stan iz Staljinove ere. Opremljen po „evropskim" standardima. Tavanice su imale tri i po metra, možda i svih četiri. Obesio sam jaknu na čiviluk i spustio torbu nasred hodnika. Izašao sam i zatvorio vrata. Čuo sam muziku iz stana broj četiri. Nešto lako i strano. Pesma se promenila. Reči se gotovo nisu čule od oštrog ritma i hard rok pratnje - više sam ih naslućivao nego slušao: Odbačen od moćne sudbine, ponižen si i skršen. Vreme je da zaboraviš ko si bio i upamtiš ko si postao! Bačen si u dubine gde nije važno davno laskanje slave, Duša ti je prazna. Ljudi se u dubinama šunjaju kroztamu, spremni da se požderu, da učine bilo šta da produže mahniti život i prigrabe nešto za sebe. Besan kao oni, besan i jadan, juriš okolo u istomčoporu, gmižeš za hranompo vrhu noža Poput roba ili proroka Ne znam zašto, ali sam se ukopao ispred vrata. Ovo nisu bile samo reči. Upijao sam ih kroz kožu, čitavim telom. Zaboravio sam ko sam, ali kako da se setim šta sam
postao? Nisamli upravo započeo novi krug? Zar ne trčims nepoznatimkrdom? O, mogao bih da slušamsamo tišinu. Ne laži, laskanje, niti podne ili tamu. Bio bih kao sneg koji se topi na suncu i ljubav što ne zna za izdaju. Onda bi ti umro od muke i besa! Ne, jasno mi je da u neposrednoj budućnosti neću biti u prilici da slušam tišinu. Ima previše onih koji se interesuju za mene. Svetlih i Tamnih... Pevačev glas se u međuvremenu pojačao, zadobio je trijumfalnu, drsku notu: Hej, žitelji nebesa, Ko od vas nije pronikao do dubina? Ne prošavši kroz pakao, Nikad nećete izgraditi raj! Hej, žitelji dubina! Gromovi vamse smeju. Da biste bili jednaki njima - Postoji samo jedan put, uvis! Postoji samo jedan put, uvis... Znači to je to: Put uvis. I nećeš stići na nebesa ako nisi odrobijao svoje u paklu. Izuzev što su pakao i raj za svakog drugačiji. O tome je pevao Kipelov. Neobično. Setio sam se te pesme i pevačevog imena. Čak sam je uvrstio na minidisk koji sam sastavio za plejer. Sad je zvučala sasvim novo. Prosekla je put kroz moj um kao nevidljiva staklena krhotina. „Kolega! Požuri, molim te!“, opomenuo me Edgar. Sa žaljenjemsamse odvojio od vrata. „Moramda je kasnije poslušam. Kupiću ceo album. Pažljivo ću ga preslušati.“ Pevačev glas bledeo je u pozadini: Ali ako svetlost zablista u tvomumu, i ukloni svu pokornost. Oživeće stari dani u tvojoj duši, i počinićeš novi greh. Krv po tvojimrukama i kamenju, svuda po telima i svinutimgrbačama onih voljnih da crknu u ropstvu, Iznova stremiš visinama. Ponekad mi se čini da Kipelov predobro zna o čemu peva. O krvi. O najdubljim dubinama. O nebu. Ovaj dugokosi idol ruskog hevi metala lako bi mogao biti Ini. Ne bih se iznenadio da jeste.
Popeo sam se na sledeči sprat s Edgarom i Šagronom. Našli smo se u kancelarijskom okruženju, velikoj odaji, podeljenoj u separee, s kancelarijama na jednoj strani i otvorenim prostorom s pogledom na Tversku, kroz ogromno, zatamnjeno staklo. Primetio sam da Tamni retko koriste stone računare. To je važilo za tri službenika na radnim mestima. Bili su noćne ptice ili prve laste. Sedeli su noseva zarivenih u laptopove. „Helemere!“, povika Edgar. Jedan od trojice ćata - vukodlak, kao stražar na ulazu -oklevajući se odvojio od neke igrice na ekranu. „Da, šefe?“ „Hoću najsvežije podatke i to odmah! Sve o kretanjima supstanci i magijskih predmeta velike moći. Izgubljenih, nestalih, prokrijumčarenih. Sve što se u skorije vreme dogodilo." „Šta se desilo?", pitao je vukodlak Helemer. „Da li je nešto ozbiljno na pomolu?" „Svetli raspolažu informacijom da neko pokušava da prokrijumčari neki magijski predmet u Moskvu. Mrdni se, Helemere!" Vukodlak se obratio ostalimigračima: „Hej, tvrdouhi! Na posao!" Tvrdouhi su odmah ostavili ono čime su se dotad bavili. Nekoliko sekundi kasnije sam čuo tiho kucanje po kompjuterskim tastaturama. Bezbrojni hodnici puni čudovišta, ustupiše mesto Netskejpovim početnimstranama. Edgar me uveo u kancelariju odvojenu od otvorenog prostora staklenim zidom i venecijanerima. Šagron se nakratko izgubio, ali se uskoro vratio s teglom „čiboa" i pakovanjem vode s finskih glečera. Nasuo je vodu u električno kuvalo. Električni aparat je uskoro vredno zazujao. „Nadamse da imate šećera", promrmljao je Šagron. „Naći ću ga“, Edgar utonu u fotelju. Ponudio mi je drugu: „Sedi, kolega. Neće ti smetati, ako te budemzvao Vitalij, zar ne?“ „Naravno, da neće. Samo izvoli.“ „Sjajno. Slušaj, Vitalij. Ja ću pričati, ti ćeš me ispraviti ako negde pogrešim. Je l' važi?" „Naravno", rekao sam, bez trunke oklevanja, iako nisam znao kakve otkačene priče mogu izbiti iz moje podsvesti, pred sposobnimagentima Dnevne straže. „Imam li pravo kad pretpostavljam da ne znaš ništa o tajanstvenom magijskom predmetu?" „Imaš", potvrdio sam. „Šteta", reče Edgar s iskrenimrazočaranjem. „To bi umnogome uprostilo stvari." Ne samo da nisam znao ništa o magijskom predmetu koji bi mogao interesovati Edgara, već nisam znao ništa o bilo kom magijskom predmetu. Iskusni Ini važe za poznavaoce sličnih stvari. Za mene su to bila španska sela. .„Dobro, idemo dalje. Stigao si u Moskvu iz Ukrajine, ako sam te dobro razumeo?" „Jesam. Iz Nikolajeva." „Zašto?" Razmišljao samtridesetak sekundi. Niko me nije požurivao.
„Teško je reći", pošteno sam priznao. „Došao sam tek onako. Dosadilo mi je da sedimkod kuće i ništa ne radim." „Nedavno si iniciran, ako se ne varam?" „Tako je." „Da li si poželeo da malo vidiš sveta?" „Verovatno." „Zašto si se zaputio za Moskvu, umesto na Bahame?" Slegnuo sam ramenima. Ali zbilja - zašto? Možda zato što nisam imao pasoš za međunarodna putovanja? „Ne znam. Na Bahame se ide leti." „U tropima je sad leto. Na svetu ima toliko mesta koje treba videti." Istina. To mi nije palo na pamet. „Svejedno, ne znam“, odgovorio sam. „Možda ću tamo otići kasnije." Edgar je hteo još nešto da me pita, kad je Helemer ušao u kancelariju bez kucanja. Razrogačio je oči kao Džeri kad vidi Toma iza sebe. „Šefe! Bern, Fafnirova kandža! Ukradena je iz trezora Inkvizicije! Čitav kontinent je već dva sata u haosu!“ Šagron je izgubio kontrolu nad sobom - skočio je sa stolice. Edgar se savladao, ali su mu oči zablistale. Opazio sam narandžastu prugu u njegovoj auri i bez ulaska u Sumrak. Brzo se pribrao. „Da li je to otvorena informacija?" „Nije. Nalazi se na ograničenom režimu. Inkvizicija još nije objavila zvanično saopštenje." „Koji je tvoj izvor?" Vukodlak je oklevao. „Izvor je nezvaničan, ali pouzdan." „Helemere", progovori Edgar, blago naglašavajući reči, „tvoj izvor?" „Jedan od naših ljudi u Praškoj informativnoj agenciji", priznade vukodlak. „Ini. Tamni. Kontaktirao sams njimpreko četa." „Vidim, vidim." Hteo sam da postavim neko pitanje. Mogao sam samo da ćutim i tupo zurim, slušajući važne, ali nažalost potpuno nerazumljive informacije. „Otkud Svetli znaju za to?“, pitao je zbunjeni Šagron. „Ko zna?", reče Edgar i čudno iskrivi obrvu. „Imaju široku mrežu za prikupljanje informacija..." „ProglašavamAlef", reče Edgar Helemeru. „Pozovi sve ovamo." Sprat je, pola sata kasnije, vrveo od Inih, Tamnih. Meni i dalje ništa nije bilo jasno. Kad se Anton vratio u šest i dvanaest, Ilja je sedeo u fotelji i masirao slepoočnice. Garik je šetao po tepihu između prozora i sobe. Medved je visio na dovratku spavaće sobe. „... osetio me je, uzgred budi rečeno", turobno će menjač oblika. „Tvoj oblak’ nije pomogao."
„Estonac?" „Ne, Estonac me nije osetio, a ni Šargon, naravno. Otkrio me je onaj drugi. Gotovo odmah.“ „To je šašavo, momci. Pa nije valjda moćniji od Estonca, zar ne?“, reče Garik. „ A zašto ne bi bio?“, upita Ilja, ne dižući glavu. „Do pre par sati sam mislio da poznajem svu četvoricu moskovskih Tamnih koje ne mogu da sredim u bici jedan na jedan. Sad više ni u šta nisamsiguran." Anton se naslonio na frižider. Na vrh jezika mu je bilo neizgovoreno pitanje. Nije očekivao ovako interesantan razgovor. Ilja naglo ustade: „Ukratko, Fafnirova kandža je odneta iz trezora Inkvizicije u Bernu. Pre dva...“, bacio je pogled na sat, „... tri sata. Švajcarski ogranak je u panici. Inkvizicija grmi i seva, ali dosad nije izdala zvanično saopštenje. Drugi podaci su nepoznati. Znamo da je Kandža na sezonskom vrhuncu moću, u Tamnoj fazi, naravno. Prosta računica kaže da bi oslobađanje, makar i dela moći nataložene u Kandži, dovelo do snažnog pražnjenja i mogućih lokalnih provala Inferna u Centralnoj Rusiji. Sad znate na čemu smo.“ „A Zavulon nije u Moskvi", rastegnu Tolik, blago naglašavajući svaku reč. „Hoćeš da kažeš da su Tamni u pozadini ovih dešavanja?" „Pa, mi nismo, zar ne?“ pitao je Ilja. Trgnuo se, kao da mu je iznenada postalo hladno. Da li Geser zna za ovo?“ „Naravno. Od njega sam to i saznao. Poručio mi je da ne brinem, već da nastavim posao što normalnijimtempom." Ilja je ponovo seo. „Ne znam šta da mislim." Nekako mu je pošlo za rukom da u isti mah zvuči nepokolebljivo i bespomoćno. Da budem iskren, posumnjao sam da je Kandža stigla, kad sam čuo da je Svetli stradao u Šahabovom prstenu.'Nije bilo potrebe za postavljanjem Prstena tako velike moći. To je čisto, neopravdano traćenje energije. Razumeo bih da je štitio Kandžu, ali zbog tričavih nekoliko hiljada dolara... to je idiotski potez." „Tamni ne bi ostavili Kandžu u hotelskoj sobi, bezčuvara", umeša se Garik. „Naravno da ne bi. To bi bilo glupo." „Bilo bi, nego šta bi“, složio se Ilja. „Opet, bili smo dužni da proverimo.“ „A šta ćemo sad?“, zlovoljno će Tigrica. „Andrjuha je mrtav, a mi nismo u stanju da kaznimo njegovog ubicu?“ „Kaća“, reče Ilja. Posmatrao je s mnogo naklonosti. „To je tužno, ali tako mora biti. Analitičari još od pet ujutru prate okvirnu ravnotežu među čvorištima globalne moći. Ako se Kandža pomeri, ravnoteža će biti narušena." „Da li su nešto zapazili?" „Jesu. Pre jednog sata je postalo jasno da je Kandža već u Moskvi, ili samo što nije stigla." ’ „Čekaj malo“, umeša se Tolik, „to znači da se krivolov i nemotivisana agresija Tamnih mogu pripisati uticaju Kandže?" „Najverovatnije.“
„Ali prvi incident se dogodio u subotu!" protestovala je preneražena Tigrica. Ilja je ponovo masirao slepoočnice. Videlo se da je veoma umoran. „Kandža je izuzetno moćan predmet, Tigrice. Linije verovatnoće protežu se predaleko u budućnost. Tamni artefakti snažnije utiču na Tamne, nego na nas. Sitne ribe su već poludele." „Ako je tako moćna, kako su je Inkvizitori ispustili izruku?" „Ne znam", odvrati Ilja, „nisam bio tamo. U jedno sam prilično siguran, ako je nešto moguće izvesti, pre ili kasnije će se naći neko ko će to učiniti." „Naši dolaze", napomenu Garik i promeni temu. Imao je pravo. Došao je neko iz uslužnog odeljenja. Telo Andreja Tjunikova mora biti uklonjeno. „A, šta ćemo s tim Tamnim?", konačno je pitao Anton. „Mislite li da ima neke veze s krađom?" „Ne mora da znači." Ilja je tužno posmatrao kako Tjunikovo telo nestaje u poliuretanskoj vreći. „Možda pokušava da nam skrene pažnju. Moguće je da i ne zna šta radi. Imam utisak da je baš to posredi. Kontroliše ga Kandža ili osoba kod koje se ona nalazi. Tamni je nesumnjivo silno ojačao, od našeg prvog susreta s njim, prošle subote." „Zar u tom slučaju ne bi trebalo da ga pratimo?", predložio je Tolik. „Mogao bi nas odvesti do Kandže, ako je povezan s njom." „Ako je povezan, odvešće nas do nje.“ „A, ako nije?“ Ilja uzdahnu. „U tom slučaju nas čeka još iznenađenja i uzbuđenja. Tamni će uvek biti tu, na rubu vidokruga. Moraju biti.“ „Čekajte", nervozno će Garik. „Šta ako se namerio na Kandžu?“ „Toga se i plašim." Anton oštro odmahnu glavom. Posle događaja od pre osamnaest meseci neko vreme je sebe smatrao iskusnim i tvrdokornim stražarom. Opet se osećao kao početnik među virtuozima. Neprijatno osećanje. Telefon je zazvonio - lokalni broj. Zvonjava običnog telefona je zvučala neobično posle piske mobilnih. „Halo", Tolik je podigao slušalicu. Ubrzo je prosledio liji. „Za tebe je. Semjon te traži." Ilja prisloni slušalicu na uvo i pređe prodornimpogledompreko prisutnih. , „Idemo, momci. Šef je u kancelariji." Anton s blagom zebnjom razumede da će ponovo videti Svetlanu i osetiti kako ambis između njih svake sekunde postaje sve širi. Nisam se dugo zadržao u štabu Dnevne straže, nakon što se situacija zakuvala. Dremao sam u stolici, pa su me poslali na spavanje. Nisam se bunio. Već dvadeset četiri sata samna nogama, jedva samdržao oči otvorene. Zaspao samuz Kipelovljeve stihove: Hej, obitavaoci nebesa,
Ko od vas nije pronikao do dubina?
GLAVA 3. Ustao sam kad sam shvatio da me neko zove. Zvao me je baš kao što vampiri zovu svoj plen. Ustao sam, još neprobuđen, i pošao ka odeći na stolici. Zov je bio sladak i primamljiv. Obuhvatio me je sa svih strana. Milovao me je i nagonio. Bilo je nemoguće, potpuno nemoguće, odupreti mu se. Pokatkad je zvučao kao muzika, pevanje, nešto nalik šaputanju. U svakom obliku zvučao je kao savršeni odraz moje duše. I tada, kao iznenadni udarac odmah ispod kolena, naiđe izdizanje na sledeći stepenik. Zov smesta izgubi privlačnu snagu, iako nije sasvim utihnuo. Ispustio sam pantalone izruku i oštro prodrmao glavu. Slatki, hipnotički sirup se lagano cedio iz mene. Isticao je i nestajao u podu. Izbledela moć. Izgubljena energija Svetla. Najedanput mi postade jasno zašto se vampirske žrtve osmehuju dok nude vrat. Srećne su kad se oglasi Zov. To je slatki trenutak koji su čekali čitavog života. Bitisanje je u poređenju s njimisprazno i sivo, kao svet Sumraka. Shvatio samda je Zov neka vrsta dara. Rano je da ga se sasvimoslobodim. Nisam znao zašto i kako, tek stekao sam novu sposobnost, otpornost na Zov. Učinio sam um nečitljivim za pozivara, da ne posumnja da se potencijalni plen preobrazio u lovca. „U lovca?“, zapitao samse. „Hmm...“ Znači da samkrenuo u lov. Pa, to može biti zanimljivo. Zov se i dalje čuo. „Vidi, vidi“, pomislio sam. „Ovo je sedište Dnevne straže. Ovde je sve zasićeno magijom. Okružen sam nepojmljivo snažnim odbrambenim činima. Ali Zov je još delotvoran... ili je bio delotvoran?“ Svetli nisu žalili truda da bi izveli i sakrili ovaj trik. Imali su sreće što je glava Dnevne straže van Moskve. Svetli ga nikad ne bi prevarili. Koliko god se trudili. U međuvremenu sam se polako obukao. Sa žaljenjem sam tvrdio da će moj san da skoknemdo menze, pokušamčiniju tople, začinjene supe i pojedemnešto poput patke u sosu od nane biti ponovo odložen. Postavio sam dve-tri slabe zaštitne čini i napustio apartman... htedoh reći stan. Ako ih svi zovu stanovima, zvaću ih i ja. Nosio sam minidisk za pojasom. Stavio samslušalice i natukao kapu na glavu. „Zašto ne bih pustio pesme nasumice?“, pomislio sam. „Poigraću se sa sudbinom." Sudbina mi je ponovo ponudila pesmu Kipelovljevog i Mavrinovog albuma. Neku drugu. Iznad mene tišina. nebo puno kiše koja prolazi kroz mene
Više nema bola Dok su zvezde hladno šaptale srušili smo poslednji most i sve se stropoštalo u ambis. Oslobodiću se dobra i zla, Duša mi hodi ivicomoštrice. Hm... pa. Prilično mračno predviđanje. Kada sam spalio poslednji most? Možda sam zato izašao iz stana, umesto da se popnem na sledeči sprat i pitam šta se desilo sa izuzetno moćnom Kandžom ili učinim nešto drugo. Nagnan sam da sledim Zov. Nagnalo me je ono što počiva duboko u meni. Slobodan sam! Poput rajske ptice. Slobodan sam! Zaboravio samznačenje straha. Slobodan sam! Drug samdivljemvetru. Slobodan sam! U stvarnomsvetu, ne u snu. Kipelovljev glas se po privlačnosti mogao meriti sa Zovom. Imao je hipnotičku dimenziju. Zvučao je kao sušta istina. Shvatio sam da slušam himnu Tamnih, himnu idealima buntovnih duša, koje ne priznaju pravila ili ograničenja: Iznad mene, tišina, Nebo je puno kiše. Svetlost sja kroz mene., Ali ponovo samslobodan, Oslobođen ljubavi Oslobođen laži i glasina, predodređene sudbine i zemaljskih okova, dobra i zla. Umojoj duši više nema mesta za tebe. Sloboda. Samo nas ona interesuje. Sloboda od svega, čak i od svetske dominacije. Kažu da Svetli to jednostavno ne razumeju, niti mogu da poveruju u to. Nastavljaju sa beskrajnim spletkama. Nema nam druge do da ih ometemo, ako želimo da održimo status kvo. Lift glatko kliznu nadole, pored sumračnih i običnih spratova. Slobodan sam... Ako je Kipelov Ini, sigurno je Tamni. Niko drugi ne peva o slobodi kao on. I samo Tamni mogu da shvate duboki, istinski smisao njegovih pesama! Dva ćutljiva vešča na straži me propustiše bez pitanja. Edgar mi je napravio uslugu, ubacivši moju registraciju u bazu podataka. Izašao sam na Tversku ulicu. Našao sam se na sve gušćem moskovskom sumraku. Zaputio sam se u pravcu Zova, slobodan od njega i od svega na vascelomsvetu. Ko me je toliko želio? Nema vampira među Svetlima - to jest, nema običnih. Svi
Ini su energetski vampiri, sposobni da crpe energiju iz ljudi, iz njihovih strahova, radosti, patnji. Jedino što nas razlikuje od Sumračne mahovine jeste to što mi mislimo i krećemo se i što ne koristimo sakupljenu moć za ishranu. Zov me je vodio duž Tverske ulice, ka železničkoj stanici Belorusija. Šetao sam, sam u večernjoj gužvi, kao da sam izdvojen, odabran. I bio sam izabran Zovom. Niko me nije video, niti me je primećivao. Niko se nije zainteresovao za mene, čak ni uličarke koje su se grejale u automobilima, ni njihovi makroi, ni žestoki momci u kolima, parkiranimpored ivičnjaka. Niko. Skrenuo samdesno na bulevar Strastnoj. Zov se pojačavao. Osećao samga - to znači da će uskoro doći do susreta. Silni automobili su prolazili kroz lepljiv sneg. Fine snežne pahulje luđački su plesale u svetlosti farova. Hladna i mračna zimska Moskva. Sneg je ravnomerno padao po pločnicima bulevara, po praznim klupama i po ogradama između kolovoza i parka. Pokušali su da me sklepaju na pola puta ka Karetnomrjadu. Magija izolacije kao da je pala iz vedra neba. Obični ljudi izgubili su interesovanje za događaje na bulevaru. Vozači su žurili, gledajući svoja posla. Malobrojni prolaznici žurno su se udaljili, čak i oni koji su dotad išli u mompravcu. Svetli kliznuše iz Sumraka, jedan za drugim. Bilo ih je četvoro. Dva maga i dva obortenja, spremna za borbu. Golemi polarni medved, beo kao sneg i tigrica sa upadljivimnarandžastimprugama. Zamalo što me nisu oborili, kad su istovremeno navalili, sa svih strana. Potcenili su plen. Proračunali su napad za starog mene, onog koji bi se potčinio Zovu. Umeđuvremenu samse promenio. Snagomuma samraširio ruke i zaustavio zidove predviđene da se sastanu i da me zarobe. Zaustavio samih, usisao moć i odgurnuo zidove nazad, ne previše snažno. Ne znam kako izgleda cunami. Nikad ga nisam video. Ali mi je on pao na pamet kad samvideo rezultat moje odbrambene reakcije. Do malopre monolitni i neodoljivi zidovi svetlih magova pocepali su se kao da su od pirinčanog papira. Oba maga su odbačena unazad. Pali su na sneg, desetak metara odatle. Samo ih je ograda parka spasla da ne završe pod točkovima automobila. Podigli su dva oblaka snežnih pahuljica. Svetli su verovatno zaključili da me neće savladati magijom. Obortenji su navalili na mene u životinjskomobličju. Crpeo sam energiju odasvuda. Čuo sam mukli tresak iz pravca druma i zvuk slomljenog stakla, a zatimjoš jedan tresak i koncert prodornih automobilskih sirena. Dočekao sam medvedov juriš „konkavnim štitom“. Otkotrljao se bulevarom. Uspeo samda izbegnemTigricu. Od početka mi se nije dopadala. Ne znam odakle magovi obortenji crpe masu neophodnu za preobražaj. Devojka u ljudskom obličju nije imala više od četrdeset pet pedeset kilograma. Sad je bila bar sto pedeset kilograma mišića, tetiva, kandži i zuba, prava mašina za ubijanje. Svetlima se to sviđalo.
„Hej!“, povikao sam. „Čekajte. Možda bismo mogli da porazgovaramo?" Magovi su se uspravili. Pokušali su da me uhvate. S lakoćom sam svezao pohlepne, drhtave energetske niti u čvorove. Hitnuo sam ih nazad, na njihove vlasnike. Ponovo sam pogodio obe mete - ali se ovog puta niko nije klizao. Samo sam im vratio ono što su na mene bacili. Medved je stajao sa strane. Ljutito se premeštao sa šape na šapu. Uspravljao se, kao da hoće da se osloni na zadnje noge. „Ne bih ti to savetovao", rekao sami udario Tigricu u napadu. Nisamje udario prejako. Nisamhteo da je ubijem. „U čemu je vaš prokleti problem?", gnevno sam uzviknuo. „Da li vi ovako rešavate probleme u Moskvi?" Pozivanje Noćne straže u pomoć bio bi glup potez. Napali su me njeni pripadnici. Možda bi Dnevna straža mogla biti od pomoći? Njihovo sedište je veoma blizu, odmah iza ćoška. Stigao bih do tamo za tili čas. Da li bi mi to pomoglo? Magovi nisu hteli da odustanu. Jedan je držao napunjenu plamenu palicu, dok je drugi imao prilično moćnu sputavajuću amajliju. Amajliju sam obuzdao za dve sekunde. Razbio sam mrežu nabačenu na mene običnim „trostrukim bodežom". Moć uložena u tu jednostavnu magiju je mogla pretvoriti čitav centar Moskve u prah i pepeo. Tada me je drugi svetli mag pogodio Vitlejemskomvatrom. To me je samo razbesnelo i, kako sumnjam, dodatno ojačalo. Zamrznuo sam vatrenu palicu. Pretvorio sam je u ledenicu i bacio odbijajući čin na nju. Led se širio iz ruku Svetlog kao bizarni, hladni vatromet. Oslobođena energija sunu ka nebesima. Nisam mogao da je oslobodim po prolaznicima, zar ne? Već sam naneo dovoljno štete sa sudarima na obližnjoj raskrsnici. . Medved je stajao na svom položaju, spreman za akciju. Izgleda da je shvatio da je odnos snaga, bez obzira na brojčanu nadmoć daleko do ravnopravnog. Tigrica nije mirovala. Navalila je na mene svom agresivnošću razgoropađene ženke, koja štiti svoj porod od neprijatelja. Oči su joj plamtele neskrivenom mržnjom, žute kao plamen crkvenih sveca. Tigrica se svetila. Svetila se meni, Tamnom za sve omraze i gubitke, za Andreja, kog samubio i za ko zna šta drugo... Ništa je neće zaustaviti. Ne želim da tvrdim da nije imala šta da sveti. Straže su se oduvek sukobljavale. Nisamod onih koji ulepšavaju stvarnost, ali nisamhteo da umrem. Slobodan sam. Slobodan sam da kaznim svakog ko mi stane na put i odbije da mirno reši nesuglasice. Zar pesma nije baš to poručivala? Napao samje Transilvanijskommaglom. Tigričino telo se iskrivilo i istegnulo. Čuo sam pucanje kostiju, uprkos urliku automobilskih motora i prodornom pisku sirena. Vradžbina je zdrobila obortenja, kao što dete drobi plastičnu igračku. Slomljena rebra pocepaše kožu. Krvavim krajevima se zariše u sneg. Glava joj se spljoštila u ravnu, prugastu palačinku. Divna životinja se, u trenu, preobrazila u nepreglednu masu krvavog mesa. Predadoh Tigričinu dušu Sumraku, poslednjim, proračunatimudarcem. Kad sampočeo, nisamimao pravo da prestajem. Svetli se ukočiše. Čak je i medved prestao da trupka šapama.
„I šta ćemo sad?“, zabrinuto sampomislio. Možda ću morati da ih sve pobijem. Hvala nebesima ili paklu što do toga nije došlo. „Dnevna straža!“, čuo sam poznati glas. „Prijavljen je napad na Tamnog. Napustite Sumrak!" Edgar je govorio ozbiljnimglasom, beztračka baltičkog akcenta. Mogao je da preskoči deo o Sumraku. Preživeli se nisu borili u Sumraku. Tigrica nije ni mogla da se vrati. „Dnevna straža traži hitno sazivanje Tribunala", nastavi Edgar. U međuvremenu, budite tako dobri da prizovete šefa Noćne straže." „Zašto? Da bi vas rasturio kao mačiće", besno će jedan od Svetlih magova. „Ne, neće", planu Edgar i pokaza na mene. „Ne dok je on ovde. Zar još niste shvatili?" Bio je to jedva primetan pokret. Neko je poremetio ravnotežu sila u vazduhu. Pojavio se tamnoputi muškarac, oštrih crta lica u istočnjačkoj, šarenoj odeždi. Izgledao je potpuno apsurdno, nasred snegompokrivenog bulevara. „Već samtu", progunđao je. Tužnimpogledomje prelazio preko poprište bitke. „Gesere!“, reče Edgar, nešto smirenijim glasom. „Dobar dan. Moraćeš da mi objasniš šta se događa, pošto moj šef nije tu." „Tebi?" reče Geser, iskosa posmatrajući Estonca. „Nisi ti vredan toga." „Onda njemu", reče Edgar. Slegnuo je ramenima i zadrhtao, kao da mu je hladno. „Ili ni on nije vredan?" „Ne, njemu ću objasniti", hladno će Geser. ;,Napusti Moskvu", rekao mi je, gotovo bezosećajno. Njegov pogled bio je bezdan kao večnost. „Odmah. Sedi na voz. Uzjaši metlu, ali se gubi. Počinio si već dva ubistva." „Kako ja vidim", nastojao sam da zvučim pomirljivo, „izvesne osobe su pokušale da me ubiju. Samo samse branio." Geser mi je okrenuo leđa - nije hteo da sluša. Nije hteo da razgovara s Tamnim koji je zauvek odaslao jednog od njegovih najboljih ratnika u Sumrak. „Hajdemo odavde“, naložio je svojimljudima. „Hej, hej!“, gnevno je protestovao Edgar. „To su kriminalci. Nigde oni ne idu. Zabranjujemimda odu u ime Dogovora!" Geser se okrenu ka Estoncu: „Da, jesu. A ti tu ništa ne možeš. Pod mojomsu zaštitom." Očekivao sam uzdizanje na sledeči stepenik. Imao sam dovoljno moći da shvatim da još nisam dorastao Geseru. Smrvio bi me. Doduše, ne bez izvesnog napora. Već sam dobrano odmakao nevidljivim stepeništem. Razvio sam snažne moći, ali bi me on, uprkos tome, smrvio. Ništa se nije dogodilo. Verovatno još nije kucnuo čas za obračun s Geserom. Edgar mi dobaci molećiv pogled. Bilo mi je jasno da je više očekivao od mene. Svetli kliznuše u Sumrak. Sa sobom su odneli ostatke poginule sestre po oružju. Zaronili su u drugi nivo. Bitka je okončana. „Nisammogao da ga zaustavim", priznao sam. „Izvini, Edgare." „Šteta", reče Estonac, štedar na rečima.
Odvezli su me do sedišta Dnevne straže u pouzdanom „be-em-veu". Prvi put od dolaska u Moskvu bio samzbilja umoran. I slobodan, koliko i pre. . Pobeda i oslobađanje velike moći skupo me je koštala. Kao kroz maglu se sećam da su me dovezli do sedišta, odneli do lifta i kancelarije, posadili u fotelju i gurnuli šolju kafe u ruku. Prenapregnuti mišići su me boleli. Čitavo biće me je bolelo, isto ono koje je doskora vešto upravljalo silama Sumraka. Odbio sam ih zavidnom veštinom. Svetli će dugo pamtiti ovu bitku. Napadači nisu bili početnici. Rekao bih da su oba svetla maga bili čarobnjaci prvog reda. „Šutni analitičare u dupe", naredi Edgar jednom od podređenih. „Hoću da znam šta se dešava." Posmatrao samga. Estonac je shvatio da samse donekle povratio. „Govori!", rekao je. „Zov!“, prozborio sam, prozuklim glasom. Zakašljao sam se i pokušao da progutamnešto kafe. Opekao samse. Siktao samod bola. „Zov“, ponovio samkad sam povratio moć govora. „Zaskočili su me u snu.“ „Zov?“, ponovi zaprepaščeni Šagron. Sedeo je u fotelji sličnoj mojoj, za susednimstolom. „Svetli ga nisu koristili duže od trideset godina.“ „Privukli su te Zovom u zgradi Dnevne straže?", sumnjičavo če Edgar. „To je ozbiljno dostignuće! Hočeš da kažeš da niko nije ništa osetio?" „Nije. Bio je to veoma suptilan Zov, izvanredno precizan i maskiran kao prirodna pozadinska buka, sa donjih spratova." „Pokorio si mu se?“ „Naravno da nisam." Još jednom sam pokušao da srknem kafu. Ovaj put s nešto više uspeha. „Odlučio samda istražimnamere Svetlih." „Ne govoreći nikom ništa?" Edgar je držao ravnotežu na granici neverice i gneva. „Preuzeo si luđački rizik." „Odmah bi osetili da sam poveo pojačanje", objasnio sam. „Ne, morao sam da pođem sam, bez pratnje. Tako sam i učinio. Pokušali su da me savladaju na bulevaru Strastnoj. Morao sam da ih nadvladam. Tigricu sam oborio dva ili tri puta. Pokušao samda je ubedimda stane. Tek posle toga samje jače potkačio." Edgar me je netremice posmatrao. „Ti si neosvetljena ličnost, Vitalij", rekao je. „Tako je. Taman sam", zadovoljno samsamse složio, „da tamniji ne mogu biti." „Da li si ti mag van klasifikacija?", pitao je. „Avaj, nisam", rekoh i raširih ruke, ali polako, da ne bih prosuo kafu. „Da je tako, ne bih pustio Gesera da ode." Edgar je dobovao prstima po stolu. Nestrpljivo je gledao u vrata. „Šta li rade ti analitičari?" promrmljao je. Vrata su se otvorila. Na njima se pojavila živahna sredovečna veštica, u pratnji dva maga. „Zdravo, Ana Tihonovna", nervozno je pozdravi Šagron. Nominalno je bio moćniji od veštice. Ipak je zazirao od nje. Imao je pravo, naravno. Veštičja moć je drugačija od moći magova. Veštica može lako da zaprži čorbu, čak i vrlo moćnom
magu. Edgar klimnu. „Da li je to on?“, pitao je jedan mag, gledajući u mene. „Jeste, Jura.“ Odmah mi je bilo jasno da je Jura stari i moćni mag. Znao sam i da Jura nije njegovo pravo ime. Magovi poput njega kriju svoje pravo ime, tako duboko da ga niko ne može doznati. Tako i treba da bude, kad dosledno sledite put slobode. „Sedi, Ana Tihonovna“, reče Šagron. Napustio je fotelju i prišao magovima ispred širokog prozora. „Edgare“, reče veštica. „Svetli su danas loše prošli. Od četrdeset devete nisu uradili ništa ovako nepromišljeno. Mora da su imali ozbiljan razlog za kršenje Dogovora." Estonac slegnu ramenima i ukratko objasni: „Fafnirova kandža." „Ali ona nije kod nas", obznani veštica. Odmerila je prisutne znatiželjnim pogledom. „Ili možda jeste, Šagrone?" Šagron brzo odmahnu glavom. Stekao sam utisak da je u više sukoba s vešticom izvukao deblji kraj. Bila je prilično moćna. „Kolja?" Drugi mag odgovori bezizražajnimglasom: „Nemamo je i nije jasno da li je želimo." „Nisamvas pitala", brecnu se veštica na Edgara i Juru i prvi put pogleda u mene. „Ana Tihonovna", rekao sam s mnogo poštovanja. „Tek danas sam saznao za postojanje Kandže. Odonda samuglavnomspavao." „Šta ćeš ti u Moskvi?", pitala me je. „NI meni to nije jasno. Nešto me je nagnalo, reklo mi je da dođem, pa sam tako i učinio. Upetljao sam se u priču s vampirom, odmah po silasku s voza. Reklo bi se da sampao iztiganja u vatru." „Koliko ja vidim", umeša se mag Jura, „ovo je čist slučaj predodređenosti. To je objašnjenje za sve što se dogodilo - povećanje nivoa moći, nestalu Kandžu i način ponašanja Svetlih. Pokušali su da ga eliminišu ili izoluju pre nego što se dočepa Kandže, zato što će posle biti prekasno." „Ali, zašto nisu poveli čarobnicu?", glasno je razmišljao Edgar. Blago je otezao samoglasnike. Izgleda da njegov akcent oživljava isključivo u napetimmomentima, kad nije usredsređen na ono što govori. „Čak je i Geser intervenisao tek u kritičnom trenutku", napomenu Šagron, „samo da bi zaštitio povlačenje svojih" „Ko zna?" Veštica me je prostrelila pogledom. „Možda jednostavno ne mogu da izađu na kraj s njim?" „Zovemse Vitalij", rekao sam. „Drago mi je što smo se upoznali." Hej, ko želi da stalno sluša o sebi kao o „njemu"? Kolege su ignorisale moje reči. Jura me je pogledao u oči. Munjevito me je ispitao. Nisam pokušao da se
zatvorim, ali zašto nisam? „Jak prvi stepen", obznanio je. „Iako ima pukotina. Koliko juče, bio bih oduševljen pojavomsličnog maga među nama." „Ali te danas to uznemirava, zar ne?", progunda veštica. „Danas neću donositi nikakve zaključke. Svetli su danas izvukli deblji kraj, iako smo bili sami, bez Zavulona. Ipak, Geser, pa ona čarobnica, i Olga, iako nije povratila sve moći, a zatimIgor, Ilja, Garik, Semjon... Nismo imdorasli." „ Ali imamo Kandžu i ovog... Vitalija", nabrajala je veštica. „Ne zaboravite da Zavulon ima običaj da se pojavljuje u ključnimmomentima." „Nemamo Kandžu", napomenuo Jura. „I ko nam garantuje da ćemo je imati? U svakom slučaju, Kolja je potpuno u pravu: šta bismo s njom? Znam da poseduje iskonske moći i energiju. Moramo dobro razmisliti pre nego što ih oslobodimo... Ne smemo zabrljati." „Pa, potrudićemo se da do toga ne dođe", ubaci se veštica, „Edgare, šta imaju analitičari?" Helemer se pokazao na vratima, kao da je prizvan. Stigao je gospodar laptopova. „Ukapirao sam!", trijumfalno je saopštio. „Aerodrom ’Vnukovo’! Let petnaest nula nula iz Odese. Odlagan je dva puta zbog lošeg vremena. Malopre je poleteo. Sleće za sat i dvadeset minuta. Kandža je u njemu." „Dobro", reče Edgar i poskoči. „Postavite terenski štab na aerodromu. Nadgledajte vremenske prilike. Preduhitrite Svetle. Nek zvižde sa strane kao posmatrači." „Šefe", reče Helemer, kiselog izraza lica. „Svetli su pre petnaest minuta postavili terenski štab na ’Vnukovu’. Tek da znate." „Sad znamo", reče veštica. „Na posao." Svi ustadoše. Neki su dohvatili telefone, neki su povadili nabijene amajlije iz sefa, neki su počeli da izdaju glasna naređenja osoblju. Ja samspustio praznu šolju kafe na sto. „Da li ljudi iz štaba dobijaju neku hranu?", pitao sam nikog ponaosob. „Poslednjih dvadeset četiri sata radimna prazan stomak." „Preživečeš", reče neko. „Siđi u prizemlje i ne pomišljaj na herojske poduhvate." Možda je neobično, ali nisamimao ni najmanju želju da budemheroj. Do ’Vnukova’ smo stigli neverovatno brzo. Za volanom udobnog minibusa sedeo je mladić mesnatih usana koji se zvao Denjiška. Mladi mag bio je veštiji vozač od Šagrona. Prvo smo išli duž obale, a zatim duž ulice Ordinka i Lenjinovog prospekta. Kružni put nas je odveo do Južnog distrikta. Okolina je promicala tako brzo, da nisam ništa video. Šagron i Edgar su negde otišli. I Jura i Kolja su negde nestali. Ostavili su me s Anom Tihonovnom i trilingom mladih veštica. Primetio sam da me radoznalo gledaju. Ana Tihonovna im je sigurno naložila da me ostave na miru, pošto nisu progovorile nijednu reč sa mnom. Debeli vukodlak se vrpoljio po prostoru za prtljag. Prigušeno bi zarežao kad god bi Denjiška provukao minibus kroz oštru krivinu ili pri preticanju. Gume su vrištale, menjač škripao, a motor zujao kao vredna pčela u maju.
Prvi smo stigli do aerodroma. Denjiška se dovezao ispred ulaza. Još dva vozila su pristigla, za nama - Šagronov „be-em-ve" i još jedan minibus sa tehničarima. Pripadnici straže su se bacili na posao sa fantastičnomkoordinacijom: odmah su bacili odbojne čini i načinili prazan prostor sred ljudskog mnoštva. Grupa tehničara s laptopovima je krenula ka ulazu. Štab će biti smešten u prostranoj kancelariji sa natpisom „Računovodstvo" na vratima. Činovnici su nagnani u susednu prostoriju - kancelariju ili skladište - i bačeni u blagosloveni trans. Ja bih izabrao skladište za štab, ali je Helemer rekao da u računovodstvu ima više telefonskih linija. Jura se pojavio. Onako dokon sam se zapitao zašto Edgar vrši dužnost zamenika u šefovomodsustvu, iako je tek odskora postao mag drugog reda. Jura mi se činio mnogo moćnijim. Način rada Dnevne straže me se nije ticao. Sedeo sam u ćošku i vrebao priliku da na deset minuta skoknem do restorana. Mladi tehničari su već kucali po tastaturama laptopova. „Avion se približava. Očekivano vreme sletanja je dvadeset minuta pre ili posle pet.“ „Da li ste pronašli Svetle?“, pitala je Ana Tihonovna. „Jesmo. Smestili su se u noćnu čekaonicu za tranzitne putnike, pored predvorja, u susednoj zgradi." „Šta rade?" „Izgleda da petljaju oko vremenskih prilika", neko reče. „Zašto? Da li pokušavaju da spreče sletanje?" „Neće učiniti ništa što bi naškodilo putnicima", zlovoljno će Ana Tihonovna. Pade mi na pamet da bi obaranje vazduhoplova bilo najjednostavnije rešenje čitavog problema, ali Svetli su Svetli. Čak i u ovakvim situacijama brinu o ljudskim bićima. A opet, ko zna da li bi pad aviona naškodio magijskom predmetu iz Berna? Možda ga ne bi ni ogrebao. Moć je, naposletku, moć. „Ko je specijalista za vremenske prilike?", pitala je Ana Tihonovna. „Mi smo!", odgovoriše uglas dve veštice. „Dobro. Ispitajte situaciju." Veštice su se dale na posao. Što će reći, ispipavale su okolinu u potrazi za vremenskim vradžbinama. Osećao sam guste nakupine osetljivih energetskih impulsa, neopipljivih i nevidljivih većini Inih. Nijedan Ini ih ne bi mogao otkriti. Većina nije znala kako. Vremenska magija je uvek bila specijalnost veštica i nekolicine magova. Bila je veoma slojevita kao i bilo koja oblast specijalizacije. „Zgušnjavaju oblačnost", obznani jedna veštica. „potrebna namje moć." Jedna od čarobnica u rezervi stisnu amajliju i dohvati vešticu za ruku. Neko vreme su se koncentrisale. Konačno su se sve tri uhvatile za ruke, zatvorile oči i utonule u stanje slično lakomtransu. „Obraćamse svima, pomozite imako možete", oglasi se Ana Tihonovna. Još nisam mogao da im pomognem. Dao bih im samo beznačajnu količinu energije, u poređenju s amajlijom. Zaista sam se iscrpeo na snegom posutom bulevaru Strastnoj. Straža je nastavila s radom. U štabu je vrilo. Ipak, niko nije trčao, niko nije pokazivao preterano uzbuđenje. Atmosfera je bila veoma napeta. Osećao sam se sve
nelagodnije. Samo ja u čitavom štabu nisam ništa radio. Nešto mi je govorilo da ću poprilično dugo biti nemoćan. Stoga sam se iskrao. Ustao sam i kliznuo u Sumrak. Zašao sam dublje, na drugi nivo. Pad na tle s visine drugog sprata je potrajao oko tri minuta, iako sam nastojao da što pre ateriram. Bilo je to neobično iskustvo. Očekivao sam da će me Sumrak sasvim iscediti. Naprotiv, tle sam dodirnuo osvežen, kao da sam se istuširao i progutao čašicu votke. Čudesno. Uzgred, to je bila dobra ideja. Izašao sam iz Sumraka i krenuo ka susednoj zgradi, u obliku ploče od betona i stakla, okrunjene visokim šiljkom, ostatkom arhitektonske pompeznosti, karakteristične za SSSR pedesetih. Jakna mi je ostala u improvizovanom štabu. Zbog toga sam morao da trčim do ulaznih vrata. Vetar je nosio fine snežne pahulje. Pitao sam se kako će avion iz Odese sleteti po mraku i mećavi. Po ovakvom vremenu čovek ni psa ne bi isterao napolje. Svetli će dati sve od sebe da upropaste stvar. Gde će avion otići, ako ne bude mogao da sleti? Da li će ga preusmeriti na neki drugi moskovski aerodrom? Možda na Bikovo ili Domodedovo? To je korisna ideja. Reći ću Edgaru ili Ani Tihonovoj da za svaki slučaj pošalju nekog agenta na te aerodrome. Opet, možda će skrenuti do Kaluge ili Tule. Možda je vreme tamo bolje. I moglo bi biti. Očigledno je da se svetli magovi specijalisti za vremenske prilike baš trude na Butovu. Zgrada terminala je, posle boravka napolju, bila topla i udobna. Odmah sam se popeo na drugi sprat, do bara u.kom smo Borjanski i ja nekad čekali avion. Pili smo pivo i jeli kikiriki, slušajući pesmu koja nas je svuda pratila: „... leto je prohujalo, ostalo je za nama...“ Isprva nisam shvatio da se susrećem s delimično sačuvanom uspomenom. Iz kojih mračnih dubina svesti je izronila? Nisamznao. Pokušao sam da se setim Borjanskog, ali nisam mogao da predstavim njegovo lice, niti da dokučim gde smo i zašto leteli... Ogromni bide u stanu bio je jedino sećanje iz arhaičnog sovjetskog vremena koje se, iz nekog razloga, stalno vračalo. On, naravno nije radio... šta če bide poštenomsovjetskomgrađaninu? Bar je bio onakav kakvog sam ga zapamtio. Šank, visoke stolice, sjajne česme za točenje piva i televizor u uglu. Video spot bio je znatno drugačiji. Mladić sa sumnjivo crvenim očima i devojka u grimiznoj haljini. Ljubio joj je ruku. Spot je sadržinom imitirao dobar horor, zajedno s razjapljenim vučjim čeljustima i sličnim stvarima. U sceni koja mi se najviše svidela, mladić - iz nekog razloga u devojčinoj grimiznoj haljini - ulazi u dvoranu za ples, gde se raspada na nekoliko vukova. Svideo mi se i poslednji kadar. Devojka je užarenimočima premeravala goste. Hmm. Ko god da ga je napravio, nije znao mnogo o Inima menjačima oblika, baš kao što nepogrešivo pomodni Peljevin nije znao mnogo o proždrljivim, štrokavim vukodlacima. Nije se moglo poreći da je film valjano načinjen. Vukodlaci su sigurno skupili pare da bi platili producenta i uticali na muzičara. Dobili su pitki, romantični
spot o sebi. I ruski vampiri su to nedavno učinili. Zapamtio sam ime grupe - Ramštajn - za ubuduće. Preslušaću ih mnogo pažljivije, kad mi se ukaže prilika. Naručio sam pivo i par hamburgera. Seo sam nedaleko od televizora, okrenuvši leđa prostoriji. Već dugo su mi krčala creva. Morao samda poradimna utoljivanju gladi. Osetio sam Svetle kad sam načeo drugi hamburger. Doslovce sam ih osetio leđima. Odmah sam se zamaskirao. Znao sam kako se to radi. Bio sam siguran da me nisu osetili. Bio sam moćni, mada neiskusni Ini. Svetli su u najboljem slučaju bili regruti na obuci. Nejaki mag od dvadeset-dvadeset dve i prorok početnik. Mogao sam da vidim budućnost mnogo bolje od njega. Mnogo veštije sam birao najdeblje niti verovatnoće izzamršenog klupka. Dva svetla su razgovarala tihim glasom. Bili su skriveni umešno bačenom čini odvraćanja, prilično egzotične vrste. Vradžbinu je bacio mag izuzetne moći. Prisluškivao samih. „... već ovde. Šef kaže da svašta može da se desi“, tiho će mag. „Bilo kako bilo, bićemo u sigurnosnom kordonu", nervozno odvrati prorok. „Naročito posle Tigrice i Andreja." „Oleg, shvati da če nam biti potrebna sva moč. Sva, do poslednje kapi. Tamni ne smeju da se dočepaju Kandže. To bi bio kraj svega. Kraj Svetla." „Ma hajde", skeptično će prorok. „O kakvomkraju govoriš?" Mag se ispravio: „Hoču da kažem, kraj naše nadmoči. Ne bismo mogli da pritiskamo Tamne, u doglednoj budućnosti." „Da li je to i sada moguće?" Bilo je mnogo zdravog skepticizma u prorokovim rečima. Svetli i Tamni postoje naporedo hiljadama godina. Vojuju već hiljadama godina. Pomisli otkad se straže međusobno nadmeću. Tu je i Inkvizicija, koja ne dozvoljava narušavanje odnosa snaga..." Svetli nakratko prekinuše razgovor. Prišli su čelu reda pred barom i nežno obradili sve umove, uključujući i barmenov: „Dvadeset hamburgera i karton soka", reče mag pre nego što se obratio partneru. Pravio sam se da je i moj um pomućen. Ini su poprilično neoprezni. To pogotovo važi za mlađe. Osećaj superiornosti nad običnimljudima zna biti jako omamljujući. „Bilo kako bilo, biće borbe. Anton mi je rekao da Tamni imaju nekog čarobnjaka iz provincije. I da je taj poslagao Farida i Danila bez mnogo napora. Ubio je Tigricu. Kopilan." „Nije morala da napada mirnog Tamnog", pomislih, pomalo ozlojeđeno. „Nisam je jurio. Ona je nasrnula na mene." Svetli su se varali kad su rekli da sam ih savladao s malo napora. Ta borba me je skupo koštala. Trenutak kasnije sam shvatio da se nešto događa. Svetli su se, kao po komandi, okrenuli ka pisti i odmah zatim povukli u Sumrak. Sledio sam ih, sa sekundom zakašnjenja. Jedan od Tamnih je stajao ispred zgrade, na snegom prekrivenoj pisti, s palicom
u rukama. Dugi plameni jezik je liznuo zamrznuti beton. Jednom, dvaput. Mag je čistio pistu pred sletanje aviona iz Odese. Svetli su hitali ka njemu iz zgrade terminala. Trčali su, posrćući po debelim snežnimnanosima. Mag ispusti još nekoliko plamenih jezika, pre nego što se povukao dublje u Sumrak. Odavde gledano, ličio je na Kolju. Dva svetla brbljivka su užurbano trpali hranu u zeleno-bele plastične kutije. Dali su se u trk. Saplitali su se preko gladne, plave mahovine. Ovde je lepo uspevala. Toliko ljudi, toliko osećanja... Jedan zakasneli putnik je mogao da je nahrani za čitav dan. I ja sam skočio sa stolice. Ostavio sam nepopijeno pivo za barom. Teško sam razaznavao šta se dešava kroz zid terminala. Video sam samo neodređene senke Inih, šarene komade aura iznad njihovih glava i jarke gejzire oslobođene moći. Video sam i unutrašnjost zgrade, ljude u plastičnimstolicama, putnike koji strpljivo čekaju let. Tihi, potmuli glasovi su putovali Sumrakom. Razabrao sam ženski glas. Govorio je: „Let petnaest nula nula iz Odese je sleteo.“ Jurnuo sam niza stepenice. Manevrisao samkroz usporeno mnoštvo. Dole. Napred. A sad desno. Skočio samkroz okretna vrata. Našao samse ispred izlaza na pistu. Tamo je besnela bitka. Osećao sam pražnjenja energije na sopstvenoj koži. Tolika moć amajlija, tolika veština maga se mogla iskoristiti za druge svrhe, umesto za borbu. Svetli su tako kruto predani pravednoj borbi! Nije im palo na pamet da se dogovore s nama - jurnuli su u napad. Tamni su prolazili kroz teška iskušenja. Izgleda da je u sukobu učestvovao i šef Noćne straže, Geser. Pored aviona su bila još dva izuzetno snažna maga. Vazduhoplov je klizao ka kapiji za pristajanje. Četiri obličja nahrupiše kroz zid terminala. Sve četvoro behu Ini. Visoki momci širokih ramena, plave kose i plavih očiju. Pažljivo birani za ovu priliku. Kvartet Vikinga iz dvadesetog ili dvadeset prvog veka. Nosili su iste zimske jakne i torbe. Nisu imali šešire. Kosa im se slobodno vijorila. Nešto mi je govorilo da vetar nije razlog za to. Isprva nisam shvatio zašto su zadržali ljudsko obličje. Pogledao sam ih u ljudskom svetu. Nasmejao sam se od iznenađenja kad sam shvatio da se lik Inog u Sumraku, odraz njihovih podsvesnih želja, oblikuje po raznovrsnimidejama... Grabili su prostranim hodnikom. Trčali su ka meni, ka izlazu, ka sjajno osvetljenomaerodromskomparkiralištu ispred terminala. Prolazili su pokraj mene. Tamnoplavi cvet, veličine kamiona „ural“, izniknu pred njima, baš kad su se poravnali sa mnom. Svi u Sumraku padoše na tlo. Ležao sam na leđima. Podigao sam glavu i ugledao plavi veo. Blistao je u vazduhu. Ličio je na džinovsku meduzu. Naslutio sam da će nešto iskrsnuti iza providne zavese. Imao sam pravo. Sred plave izmaglice se otvorio portal. To se desilo u sali za
prijem prtljaga. Oči su me zabolele od zaslepljujućeg belog sjaja. Sumrak postade neprirodno svetao, iako bez senki. To je bio neobičan prizor - nepodnošljivo sjajna svetlost i nimalo senki. Video sam dvoje Svetlih, šefa Noćne straže i privlačnu mladu ženu, čarobnicu ogromne moći. „U mojoj ste vlasti“, glasno obznani Geser, uz kratki svedeni pokret rukom. „Ustajte!“ Obraćao se Vikinzima. Svetli nisu primetili da ležim blizu portala, bliže od bilo kog drugog. Jedan od Vikinga dobaci nešto kratko i gnevno na engleskom. Geser odgovori. Žao mi je što nisam razumeo nijednu reč. Vikinzi ustadoše i poslušno krenuše ka portalu. Spremao sam se da ustanem. Oslonio sam se na sve četiri. Kad se treći Viking izravnao sa mnom, četvrti se povukao dublje u Sumrak. Geser je smesta reagovao. Bacio je mrežu preko Inih i nestao. Čarobnica je ostala na svommestu. Preostali Vikinzi su ležali prikovani za tle, baš kao i ja. Ponovo samse našao na podu, licem prema tlu, kao zgaženi žabac na autoputu. Imao sam utisak da je golemi komad betona pao na mene, s kamiona u prolazu. Nisam mogao da dišem, niti da pomerim ni najmanji mišić. Proklet da sam, ako mi neki dugi, blago zakrivljeni predmet nije nepodnošljivo pritiskao grudi. Ležanje nosa pritisnutog na pod nije nimalo prijatno; okrenuo sam glavu, po cenu velikog napora. Ukrstio sampogled s Vikingom, do mene. Osetih hladnoću goru od moskovskog mraza. „Ti'“ Ja...“ „Ti si Ini!“ „Jesam.“ „Služiš li Tami?“ „Najverovatnije. “ „Pazi na nju.“ „Šta?“ Viking sklopi oči. Tihi dijalog je potrajao samo nekoliko sekundi. Na šta da pazim? Na ovu prokletinju što me žulja po rebrima? Čarobnica baci još jednu betonsku gromadu na nas. Onako, za svaki slučaj. Viking bolno zašišta. Iz grudi mi se ote slabašni uzdah. I tada pomislih: „Ma, do đavola.“ Zatvorio sam oči. Usredsredio sam se na potragu za moći... pronađoh gotovo neiscrpni izvor u neposrednoj blizini - otvoreni portal. Vidi, vidi. Kako je najednom sve jednostavno! Za par sekundi ću obnoviti moć potrošenu na bulevaru Strastnoj. Nisam se ni najmanje brinuo zbog činjenice da je portal svetao. Priroda moći je u uvek ista. Usisavao sam moć portala. Uzimao sam je polako, da svetla čarobnica ne bi odmah shvatila šta se događa. Prvo sam pokušao da se blago promeškoljim. Uspelo mi je. Nije bilo preterano
teško. Obmotao samstvar ispod mene u čauru. Gurnuo samje pod džemper, koprcajući se po podu. Učinilo mi se da se čarobnica uzvrpoljila. Hteo sam da ustanem kad se Geser vratio. Isijavao je belu svetlost, kao seljačka predstava anđela. Jednom rukom je držao šepavog, pasivnog Vikinga, begunca za rame. Jedan korak, pa još jedan - i Viking pade kao krpena lutka, pored svojih prijatelja. Na Geserovomlicu nije bilo radosti, već nečeg drugog. „Gde je Kandža?" Bacio je brz pogled na čarobnicu. Ona je zabrinuto uvukla glavu u ramena. Osetio samkako nas skenira sve odjednom. E nećeš, curice. Ne možeš prodreti kroz moju čauru. Ni Geser neće moći. To tvrdimsa apsolutnomsigurnošću, s nove, više stepenice. Ali Geser nije gubio vreme. Prišao mi je: „Opet ti...“ U njegovomglasu nije bilo ni traga mržnje, samo beskrajna količina brige. Ustao sami iz nekog razloga, otresao prašinu s odeće. „Opet ja.“ „Začuđuješ me“, priznade Geser. Prodirao je kroz mene pogledom. „Začudi me još jednom. Vrati Kandžu.“ „Kandžu?" rekao sam, podignutih obrva. „O čemu to govoriš, kolega?" Geser zaškrguta zubima - video sam pomicanje mišića na njegovim slepoočnicama. „Dosta je bilo šale, Tamni. Kandža je kod tebe. Drugde ne može biti. Ne osećam je, ali to ne menja stvar. Daćeš mi Kandžu i zauvek nestati iz Moskve - Drugi put ti to govorim. Samo da znaš, ovo je prvi put da nekom dajem drugu šansu da ode. Prvi put posle mnogo, mnogo godina. Da li sambio jasan?" „Nisi mogao biti jasniji", progunđao sam. Vagao sam sopstvenu snagu i odlučio da otpor nije besmislen. Umom sam posegnuo u pravcu nespremne čarobnice. Isisao sam koliko god sam mogao moći iz nje, pre nego što je shvatila šta se događa. Žurno sam je dodao već ukradenoj moći s portala. Otvorio sam sopstveni portal, sebi ispod nogu. Istovremeno sam izašao iz Sumraka. Efekat je bio isti kao da sam stajao na poklopcu kanalizacije koji je najedanput nestao. Geser i ostali su gledali kako propadamu tle. Uronio samu zemlju i nestao. Nisam se usudio da crpim moć od Gesera. Nešto mi je govorilo da s njim još ne treba da se kačim. Napravio sam za Gesera neprozirnu čauru, bez naročitih priprema. Ukrao sam energiju ženi koja će najverovatnije postati velika čarobnica. To su samo dečji nestašluci. Tako nešto samo jednom uspeva. Prerano je da ti, Vitalij Rogoza, Tamni, stupiš u borbu sa šefomNoćne straže. Budi zahvalan što si utekao u jednomkomadu. Promrmljao sam „hvala" i s visine od nekoliko metara upao u snežni nanos. Skolila me je tama. Mesec je sjao na nebesima. Šuma me je opkoljavala s dve strane. Bio sam na krčevini u šumi. Prosečena je pravo, kao nikolajevski Lenjinov prospekt. Bila je veoma široka. Šira od petnaest metara. Gledao samneprozirni šumski
zid, levo i desno od mene. Gotovo pun mesec je sijao iznad srebrne trake devičanskog snega. Bilo je lepo, neverovatno lepo - mesečinom okupana krčevina, noč, sneg... došlo mi je da legnemu sneg i uživamu divnomprizoru. Ali, bilo mi je hladno. S naporom sam se izvukao iz snežnog nanosa. Osvrnuo sam se oko sebe. Sneg je izgledao netaknuto. Negde u daljini samčuo prepoznatljivo kloparanje voza. Hmm. Baš sam ti ja neki veliki mag. Gospodar Tamnih portala. Dobro, otvorio sam ga. Ali nisam odredio mesto na koje ču dospeti. I evo rezultata: bio sam sam u zimskoj šumi, u džemperu, bezjakne i kape. Onako ljut na sebe, osetih dugi, tvrdi predmet pod džemperom. Odlučih da ne diram čauru i pođoh u pravcu meseca, preko čudesnog, devičanskog snega. Hodao sampo mesečinomobasjanoj šumskoj krčevini. Uskoro sam otkrio da je šetnja po smetovima izuzetno mučno iskustvo. Zateturao samse put šume, zbog razumne pretpostavke da ispod drveća ima manje snega. Pokazalo se da sambio dvostruko u pravu. Prvo, na rubu šume nije bilo smetova i drugo, pronašao samusku i dobro utabanu stazu. Nisamje video zbog senki. Jedna stara poslovica kaže da putevi uvek vode do onih koji su ih sagradili. U svakomslučaju, nisamimao drugu ideju. Pošao samstazom. Isprva samhodao. Ubrzo sampotrčao, da bih se ugrejao. „Trčaću dok se ne umorim“, odlučio sam. „Zatim ću ući u Sumrak, da se... zagrejem." Nadao samse da ću imati dovoljno snage za trčanje i boravak u Sumraku. Trčao sam petnaestak minuta. Nije bilo nikakvog vetra, tako da sam se stvarno ugrejao. Čistina se, nastavljala kao neprekinuta traka sjajnog snega. Ne bi trebalo da trčim ovuda. To je zadatak dostojan nekog viteza iz davnina u prevrnutom gunju, s čarobnimmačemza pojasomi vernim, pripitomljenimvukomna par koraka ispred... Čimsampomislio na vuka, začuh lavež negde s leve strane. Psi. Vučji lavežje drugačiji. Oni zimi ne laju. Stao sam da bih osmotrio okolinu. Topli, narandžasti plamen je sijao među drvečem. Sad sampored laveža čuo i glasove. Ljudske glasove. Nisamtraćio vreme na razmišljanje. Nastavio samda hodam, dok nisamstigao do druge staze koja se odvaja u pravcu logorske vatre. Zaputio samse njome. Uskoro su mi dva psa potrčala u susret - bela karelijska lajka gustog repa, gotovo nevidljiva na snegu i rutavi njufaundlendski terijer, crn kao gar. Lajkin lavež podsećao je na zvonjavu praporaca, dok je njufaundlender lajao dubokim: „Vuf! Vuf!“ „Petro, da li si to ti?“, pitao je neko iz društva oko logorske vatre. „Nisam“, odgovorio sam. „NisamPetro. Mogu li malo da se ogrejem? Da budem najiskreniji, najviše bih voleo da saznam gde sam. Nisam hteo da lutamšumama, već da krenempravo ka prigradskoj železnici. „Samo dođi! Ne boj se pasa, neće te ni pipnuti!“ Nisu me ni pipnuli. Mala lajka je optrčavala oko mene na istom rastojanju od nekih četiri metra. Njufaundlender je skakao oko mojih nogu. Onjušio mi je cipele, zarežao i otrčao ka logorskoj vatri.
Desetak ljudi je sedelo oko nje. Sa duge grane obližnjeg bora je visio veliki kotlić. Nešto obećavajuće se krčkalo u njemu. Ljudi su sedeli na dva debla. Većina je držala metalne šolje u rukama. Neko je upravo otvorio novu bocu votke. „Vidite ovo!" reče mladi bradonja, nalik geologu, kad sam iz tame stupio na svetlost. „Čovek ima samo tanak džemper!" „Žao mi je“, uzdahnuo sam. „Imao samneke problemčiće." „Sedi dole!", reče neko. Gotovo da su me prisilili da sednemi gurnuli šolju votke u ruke. „Popij to." Nisam se usudio da ne poslušam. Ispekla mi je grlo. Za nekoliko sekundi sam zaboravio da samna ciči zimi. „Stepa! Da nemaš neku jaknu viška?" pitao je bradonja, naviknut na izdavanje naređenja. „Imam", odgovori neko sa suprotnog debla i otrča do tamnih šatora, razapetih između drveća. „Imam i kapu", reče bucmasta žena s kikama, dostojnim šiparice. „Samo trenutak..." „Da li ste mnogo vremena proveli na hladnoći?" pitao me je bradonja. „Ne baš. Nekih dvadeset minuta. Ne pitajte me kako samtamo stigao." „Nećemo", odgovorio je. „Naći ćemo ti mesto za spavanje i slobodnu vreću. Sutra idemo u Moskvu. Možeš da pođeš s nama, ako hoćeš." „Hvala", rekao sam. „Biće mi drago." „Slavimo rođendan", objasni Stepa kad mi je prišao s plavozelenom skijaškom jaknom. „Evo, uzmi je." „Mnogo vam hvala, ljudi", iskreno sam prozborio. Zahvalio sam im se ne toliko na gostoprimstvu, koliko na odluci da mi ne postavljaju suvišna pitanja. Dobio samtoplu jaknu. Bila je toplija no što izgleda. „Ko slavi rođendan?" pitao sam. Jedna od devojaka prestade da ljubi bradatog obožavatelja. „Ja samslavljenica", rekla je. „Zovemse Tamara." „Srećan rođendan", rekao sam. Zvučao sam isprazno. Bilo mi je istinski žao što nemamšta da joj poklonim. Bilo me je sramota da joj damnovčanicu od sto dolara. To bi previše ličilo na velikodušno deljenje napojnica u hotelu. „Kako se zoveš?", pitao me je prvi bradonja. „Ja sam Matvej." „Vitalij." Pretresao sam pruženu ruku. „Rođendanska zabava u šumi, usred zime - nikad tako nečemnisamprisustvovao." „Za sve ima prvi put", filozofski napomenu Matvej. Psi ponovo zalajaše i jurnuše u tamu. „Pa, da li je to konačno Petro?", s nadomupita devojka. „Jesi li to ti, Petro?" zagrme Stepa, iznenađujuće zvonkim baritonom, znatno drugačijimod njegovog normalnog glasa. „Jesam", odgovori neko izšume. „Da li si doneo šampanjac?" „Jesam", likovao je Petro.
„Uraa", uglas povikaše devojke. „Ura za Petru, našeg spasioca!" Potajno sam opipao tajanstvenu Fafnirovu kandžu. Razmišljao sam da li da je sakrijem. Procenio sam da mogu da se opustim do jutra i uživam u opuštenoj svetkovini. Ljudi oko logorske vatre su se trudili da se ne osećam kao stranac. Neštedimice su dosipali votku, kao da sam jedan od njih. Dali su mi i tanjir vrelog pilava. Ponašali su se kao da svetlost logorske vatre svakodnevno privlači slabo obučene putnike namernike. Bila je velika šteta što medu njima nije bilo nijednog Inog, pa čak ni neiniciranog.
GLAVA 4. Semjon uđe u Geserovu kancelariju. Na trenutak je zastao ispred vrata i blago odmahnuo glavom. „Siguran samda nije u Moskvi." „To je malo glupo", progunđa Ignjat iz fotelje. „Zašto bi otvarao portal negde van grada, ako namerava da učini nešto s Kandžomu Moskvi?" Geser iskosa odmeri Ignjata. Bilo je nečeg zagonetnog u tom pogledu: prvi izraz koji bi vampao na pamet jeste „više znanje". „Možda i nije tako glupo", tiho se usprotivio. „Tamni nije imao izbora. Mogao je da ostane u Moskvi i izgubi Kandžu ili da pobegne i ode s njom, da bi se kasnije vratio. Ne valja što su Braća uspela da dostave Kandžu tamnom iz Ukrajine i što mu je pošlo za rukomda nas obmane." Geser uzdahnu. Sklopio je oči i ispravio grešku. „Ne nije obmanuo nas, naravno. Obmanuo je mene." Skrhana Svetlana je sedela na ivici sofe pored prozora. Ponovo je zaplakala. „Žao mi je, Borise Ignjatijeviču..." Anton je dotad stajao pravo kao pritka. Prišao je Sveti. Obgrlio je oko ramena. „Ne plači, Svetlana. Nisi ti kriva. Nisam uspeo da prozrem namere Tamnog, tako da ne možeš biti odgovorna." Geser je govorio mirnim, u osnovi neutralnim tonom. Šef Nočne straže nije imao razloga da kori Svetlanu. Događaji na aerodromu su jednostavno prevazilazi njeno znanje i veštinu. „Samo mi jedno nije jasno", naglo se umešala Olga. Nervozno je pušila, sedeči na debelom jastuku između Geserovog stola i prozora. „Kažeš da dela Tamnog nisu mogla biti predviđena unapred. Da li to znači da se vodio intuicijom? Da li je dejstvovao bez plana, ne razmišljajući unapred?" „Jeste", složio se Geser. „Voli da stvara nove mogućnosti, umesto da bira između postojećih. To je hrabro, ali opasno ponašanje. Intuicija zna biti varljiva. Tako ćemo ga savladati." Zavladala je kratkotrajna tišina. Semjon bešumno pređe preko kancelarije i sede na sofu, odmah do Antona i Svetlane. „U stvari, nešto drugo me muči", reče Geser, turobnim tonom. Posegnuo je u džep i izvukao paklicu „pal mala". Iznenađeno je osmotrio. Zatim je vratio u džep i izvadio kubansku cigaru u metalnom cilindru, makaze za sečenje vrhova cigara i veliku, stonu pepeljaru. Nije otpakovao cigaru. „Muči me nešto sasvimdrugo." „Činjenica da je Tamni bez problema koristio energiju portala i nešto Svetlanine?", pitao je Semjon. Pogodio je odmah. „Ali, to se dalo očekivati." „A zašto?", oprezno će Geser. Semjon slegnu ramenima. „Čini mi se da je moćniji nego što smo mislili. Dobro skriva tu činjenicu. U
načelu Ilja i ja, pa čak i Garik možemo da se, pod određenim okolnostima i sa izvesnimposledicama, služimo moćima Tamnih." „Ali ne ovako drsko i vešto", reče Geser, odmahujući glavom. „Sećate li se kad je Avakumu Španiji pokušao da crpi energiju iztamnog portala. Sećate li se kako se to završilo?" „Sećam se“, reče nimalo pokolebani Semjon. „To samo znači da je ovaj Tamni značajno moćniji od Avakuma. To i ništa drugo." Geser je nekoliko sekundi posmatrao Semjona. Odmahnuo je glavom pre nego što se obratio Svetlani. „Sveta“, progovorio je osetno nežnim tonom. „Pokušaj još jednom da se setiš svega što si tamo doživela. Ne žuri se. Smiri se, molim te. Uradila si sve kako treba, problemje što to nije bilo dovoljno." Semjon iznenađeno pogleda Svetlanu, kao da je tek sad shvatio da mu je promakla najinteresantnija stvar. „Kako misliš, pokušaj da se setiš? Stvori sliku, pa će stvar biti očas gotova", posavetovao je. „Slika neće da se materijalizuje", progunđa Geser. „U tome je čitav problem. Vidimo samo neke smetnje, bezslike." „Da li ste pokušali da stvorite drugačiju sliku?", pitao je revnosni Semjon. „Neku apstrakciju, nevezanu sa Tamnim?" „Pokušala je", odgovori Geser umesto nje. „Sve druge slike su u redu, samo ova nije." „Hmm“, promrmlja Semjon. „Možda je prizor preterano živ, preduboko potisnut. Sećate li se kako samdvadeset godina pokušavao da oživimsliku paklenog vrtloga nad Rajhstagom, za vreme Hitlerovog govora. Nisam uspeo da proizvedem ništa uverljivo, dostojno originala." „Ne govorimo o sravnjivanju sa originalom", reče Geser. „Nema nikakve slike. Postoji samo siva mrlja, kao da Svetlana pokušava da se seti Sumraka." Anton, koji dotad nije progovorio ni reč, s nadompogleda Svetu „Pa, evo kako je bilo", počela je. „Isprva nisam ništa osetila. Ostala sam kod portala, kad si ti, Borise Ignjatijeviču, pošao za odbeglim Bratom. Opazila sam da se Tamni na podu miče i dodala nešto energije tvojoj Mreži. Ponovo sampribila Tamne o pod. Vratio si se. Odmah nakon toga - kao da me spopao napad slabosti. Sve se zamračilo, izgubila sam snagu... A zatim praznina. Povratila sam se kad me je Anton polio vodom po licu. Sačuvala sam samo nejasna sećanja." Čarobnica se ujede za usnu, kao da će svakog časa zaplakati. Anton je gledao, kao da se nada da će je pogledomutešiti. „Nemam razumno objašnjenje", umeša se Ilja. „Ima premalo podataka za zaključivanje." „Podataka ima više nego dovoljno", progunđa Geser. „Ali ni ja nemam objašnjenje. Ništa što bi stoprocentno odgovaralo situaciji. Imam nekih sumnji, ali ih moramproveriti. Olga?“ Olga slegnu ramenima. „Ako ti nemaš ništa da kažeš, ja neću ni pokušavati. Ili je on mag najvišeg reda
kog niko i nigde nije registrovao, ili se neko igra našim umovima. Na primer, nikako mi nije jasno zašto Zavulon nije intervenisao. Zar krijumčarenje Kandže nije operacija od najveće važnosti? Nije mrdnuo prstomda pomogne svojima." „To je istina", zamišljeno će Geser. Konačno je izvadio cigaru iz metalnog cilindra. Pažljivo je osmotrio. Udahnuo je aromu duvana sa očiglednim uživanjem, pre nego što je odložio. „Moguće je da moskovska Dnevna straža nema ništa sa operacijom krijumčarenja Fafnirove kandže. Braća Regin možda rade na svoju ruku. U tom slučaju nemamo ništa protiv Zavulona. Njegovi poslušnici su samostalno reagovali i to ne naročito efikasno, inače namne bi dozvolili da presretnemo Braću." „Kakve koristi možemo imati od Braće, šefe?", negodovao je Ignjat. Ustao je. „Ako je Tamni iz Ukrajine predodređen za Kandžu, nije ni čudo što su dobili bitku na aerodromu." „Ako je Tamni iz Ukrajine predodređen za Kandžu", reče Geser, tihim glasom, „nama je suđeno da ostatak večnosti provedemo u Sumraku. Čak ni ja ne bih mogao da spasemnikog od vas. Nijednog. Shvataš li šta govorim, Ignjate?" „Da li je to tačno?", pribrano će Semjon. „Da li je situacija toliko ozbiljna?" „Stvari stoje baš tako, Semjone. Imam samo jednu nadu. Tamni ne shvata svoju ulogu u čitavom zamešateljstvu. Naša jedina šansa je da ga nadmudrimo i dođemo u posed Kandže. To bi, u načelu, uravnotežilo odnos snaga." „Ali, kako da ga nadmudrimo?", uporno će Ignjat. Da li da pokušam da razgovarams njim, da ga ubedim? Vešt samu ubeđivanju. Kad bismo ga samo našli." „Tamni ne može da sedi zaludan, dok mu Kandža gori pod prstima. Sigurno će se pojaviti u Moskvi." Geser ustade i pogleda podređene. Protrljao je obraze sporim pokretima. „To je to. Odmorite se. To važi za sve." Obratio se Antonu. „Antone, ne odvajaj se od Svete. Prilepi se uz nju, kao pijavica. Ne idi svojoj ni njenoj kući. Ostanite ovde.“ „Dobro, Borise Ignjatijeviču", reče Anton. Još je grlio Svetina ramena. Anton i Sveta su desetak minuta kasnije sedeli sami u udobnoj dvorani za sastanke. Anton ponudi mini-disk plejer i slušalice iscrpljenoj čarobnici. „Znaš“, rekao je, „ponekad igram tu igru. Na disku ima mnogo muzike. Svakakve. Pritisnem dugme za nasumično biranje pesama, ali nekako uvek čujem odgovarajuću. Zašto ti ne probaš?" Svetlana se slabašno osmehnu i prihvati slušalice. „Ovde pritisni." Pritisnula je pokazano dugme. Plejer zatrepta zelenim okom, dok je okretao disk. Laserski zrak je klizao po disku, dok se nije zastavio na nasumice odabranomzapisu. Sanjampse i divlje zveri, sanjamda su mi životinje neonskih očiju progrizle krila, visoko na nebesima. Osećamse nezgrapno, poput palog anđela... „To je ’Nautilus Pompilijus’", reče Svetlana, podešavajući slušalice. „’Pali
anđeo’, to svakako odgovara prilici." „Poslušajmo zajedno", predložila je Svetlana i sela na sofu. „Važi", složio se Anton. U sebi se zahvalio izumitelju slušalica bez plastičnog okvira. Ne sećamse pada, samo udarca, sudara s hladnimkamenom. Kako samleteo tako visoko da bih se stropoštao tako okrutno, poput palog anđela Natrag na mesto koje smo ostavili za sobom, u potrazi za boljimživotom Natrag na mesto sa kog smo požudno posmatrali plavo nebo. Dole. Dugo smo sedeli zagrljeni. Sićušni „Nautilus Pompilijus“ nam je pevao u uvu. Nas troje smo delili ogorčenje i sreću: mag, čarobnica i pali anđeo. „Ali, kad sam ušao u zgradu terminala", govorio je Šagron, „tamo nije bilo nikog. Zatvorili su portal, blizu ulaza, malo udesno, u dvorani za prijem prtljaga. Svetli su već demontirali terenski štab. Jedva sam ih osetio, negde na obodu aerodroma. Ili su ulazili u automobile, ili su se već odvezli." Šta je s Braćom?” pitao je Edgar. „Proklet da sam, ako znam šta im se dogodilo. Mislim da je jedan poginuo. Svetli su, onesposobili ostale. Odveli su ih sa sobom." „Zašto", upita zbunjeni Denjiška. Spustio je šolju kafe. „Zašto ih nisu dokrajčili na licu mesta?" „Ma hajde, pa to su Svetli!", reče Jura, preneražen pitanjem. „Braća su se predala. Svetli su ih pohapsili. Verovatno su ih predali Inkviziciji... Sadisti. Bilo bi bolje da su ih pobili." „Mislim da se izvukao", reče Nikolaj. Poigravao se sa ispražnjenom palicom. Njena moć je za tili čas otopila sneg sa aerodromske piste i isušila zemljište. „Pa, Jura, šta ti misliš?" „Ne mogu da osetimKandžu. Nije u Moskvi." „Ali, kako je uspeo da pobegne?", reče Ana Tihonovna. Stalno je pućila usne, kao stroga učiteljica. „Kako je izmakao iz Geserovih šaka? Ne mogu da verujem?" „Ne znam" planu Jura, „ali se tamo nešto desilo." „Možda je koristio portal?", oprezno će Edgar. „Portal?" zareža Jura. „Da li ti možeš da koristiš portal?" „Ne baš lako", priznade Edgar. „Nemamneophodnu moć." „I", reče Jura, s manjkom oduševljenja. Upirao je prstom u tavanicu. „Ne zaboravi da je naš prijatelj, povrh svega, posle borbe na bulevaru izgledao kao isceđeni limun."
„Ali, posle borbe na aerodromu je Svetla čarobnica izgledala kao isceđeni limun", primeti Nikolaj. „Voleo bih da neko pokuša da me ubedi kako se dobrovoljno lišila moći.“ „Tako je, u pravu si“, ozari se Šagron. „Kad malo bolje razmislim, energetska slika događaja na Vnukovu upućuje na nedvosmisleni vampirizam. Sve je bilo ljubičasto." Jura skeptično zavrte glavom. „Moram da priznam da mi Ukrajinac nije delovao tako umešno. Da biste preoteli moč svetle čarobnice, Geseru pred nosom, morate biti ravni Zavulonu. Potrebno vam je i pravo na intervenciju prvog reda.“ „O kakvom pravu govoriš?", planula je Ana Tihonovna. „Svetli su, samo tokom poslednjih dvadeset četiri sata, tri puta ozbiljno prekršili Dogovor. Bili smo svedoci napada uz upotrebu moći! Svetli su zaboravili na pravo!" „Ana Tihonovna", oglasi se Edgar. „Inkvizicija je Svetlima podarila još jedan oprost grehova. Dogovor je obesnažen dok god rade na povratku ukradenog magijskog predmeta. Nočna straža ima pravo da radi ša hoće, sve dok se Fafnirova kandža ne vrati Inkviziciji. Ovo je ratno stanje. Mnogo podseća na četrdeset devetu - ti se dobro sečaš tog vremena." U sobi zavlada tišina, kakva postoji samo u međuplanetarnomprostoru. „Ti si sve to prećutao?", upita ga, ozlojeđena Ana Tihonovna. „Zašto bih uznemiravao mlađe osoblje? Žao mi je, Denjiška. Ionako smo u slabijem položaju. Prvo, šef nije ovde, a drugo - imali smo dve prilično neuspešne godine. Koliko puta smo, u te dve godine, morali da uzmaknemo pred Svetlima? Pet, deset puta?" „Drugim rečima, pokušavao si da se izboriš s defetističkim raspoloženjem, je l' da?", otrovno će Jura. „Snižavao si tenziju. Štitio si mladež od štetnih uticaja. Vidi, boga ti." „Čemu takva priča?", brecnu se Edgar. „Zašto ne pokušaš da kažeš šta nam valja činiti?" „Šef je tebe imenovao za zamenika", hladno če Jura. „Potrudi se da pronađeš rešenje." „Imenovao je mene, pošto ste Kolja i ti odbili tu čast", reče Edgar, tužno i zlovoljno. „Jaki ste mi vi borci." „Momci, zavežite, molimvas!“, reče Ana Tihonovna, rumena od gneva. „Ovo nije vreme za svađu! Čak i moje veštice bolje sarađuju od vas!“ „Dobro, zaboravimo na ovo“, reče Jura i odmahnu rukom. „Pitao si me šta sad da radimo? Ništa. Ukrajinac ne može da ode predaleko od Moskve. Mislim da je Kandža kod njega. Ako još ništa nije uradio, to znači da još nije vreme. Moraće da se vrati - Kandža mora da stigne u Moskvu u sledeča dva dana, inače će njen vrhunac proći. Posle toga će biti samo jedan od moćnih predmeta." Nikolaj klimnu sa odobravanjem. Edgar ih je pažljivo osmotrio. Prvo jednog, a zatimi drugog maga. „U tom slučaju ćemo čekati", uzdahnuo je i dodao: „Da. Pokazalo se da je naš ukrajinski prijatelj lukav, lukaviji od Gesera."