Colleen McCullough - Drugo ime za ljubav

izvalio onu primjedbu o Michaelovom unapređenju. Gdje se taj čovjek skrivao ovih posljednjih šest godina? Sestra Langtry nije znala baš mnogo o drugim vojskama, ali njegujući Australce punih šest godina, došla je do čvrstog uvjerenja da je njena zemlja dala nemali broj sasvim izuzetnih ljudi - ljudi velike inteligencije, s onim posebnim darom za komandiranje i svim drugim kvalitetama potrebnim dobrom oficiru - koje je, međutim, uporno odbijala da unaprijedi u čin viši od naredničkog. To je vjerojatno bilo na neki način pitanje klasne svijesti, iako ne baš obavezno u negativnom smislu. Naime, ti ljudi kao da su bili zadovoljni tamo gdje jesu, i kao da im nije bilo nimalo stalo do višeg čina. A ako Michael Wilson ne spada u tu posebnu grupu ljudi, onda to ni približno nije jedini pogrešan zaključak do kojega je došla na osnovi svog iskustva s vojnicima. Zar pukovniku nitko nikad nije pričao o ljudima kao što je Michael? Zar nije mogao to sam vidjeti i izvući zaključke? Očigledno nije, ukoliko mu to nije slamka za koju se uhvatio da je iznervira. Prokleti pukovnik „Chinstrap”! Izgovara samoglasnike na upravo nevjerojatan način, čak su zaokruženiji od Neilovih. Glupo je ljutiti se tako na njega. U stvari, trebalo bi ga žaliti. Baza broj 15 ipak je strahovito daleko od Macquarie Streeta, a on sam nije ni blizu tome da bude otpisan. Nije ružan čovjek, a ispod besprijekorno skrojene uniforme vjerojatno pati od istih nezadovoljenih žudnji i prohtjeva kao i ostali muškarci. Priča se da već mjesecima održava intimne odnose sa sestrom Heather Connolly, instrumentarkom. Pa sad, gotovo svi vojni liječnici imaju svoje male ljubavne tajne, a s kim bi drugim i mogli voditi ljubav nego s medicinskim sestrama? Neka mu je sretno! Olovka je ležala u kutu ispod stola; morala se spustiti na sve četiri da je dohvati i vrati na mjesto, a onda je ponovo sjela za stol. O čemu li, vrag ga odnio, Heather Connolly razgovara s njim? A sigurno razgovaraju. Ljubavnici ne provode baš sve vrijeme samo vodeći ljubav. Wallace Donaldson, u mirno doba specijalist neurolog, pokazivao je najviše zanimanja za neki opskurni kompleks oboljenja kičmene moždine, čija je sama zamršena latinska imena nemoguće izgovoriti. Možda razgovaraju o tim oboljenjima i žale što tih opskurnih bolesti kičme nema u bolnici, koja se bavi kičmama samo kad dođe do njihovog oštećenja - jezivog, mučnog, često sudbonosnog - krhotinom granate ili puščanim zrnom. Možda razgovaraju o njegovoj ženi koja čuva kućno ognjište negdje u Vaucluseu ili na Bellevue Hillu. Muškarci imaju običaj da pričaju ljubavnicama o svojim ženama, kao što

vole da s jednim prijateljem pričaju o drugom, istodobno žaleći što nemaju prilike da upoznaju jednog s drugim. Muškarci su uvijek sigurni da bi njihove supruge i ljubavnice postale dobre prijateljice kad bi društvene konvencije to dopuštale. Pa sad, to nije daleko od pameti. Tvrditi drukčije značilo bi prikazati svoj ukus i selektivnost u pogledu žena u prilično lošem svjetlu. Čovjek koga je voljela radio je upravo tako, sjetila se ne bez bola. Neprestano joj je pričao o svojoj ženi i žalio što konvencije ne dopuštaju da ih upozna, siguran da bi obožavale jedna drugu. Nakon što je izgovorio prve tri rečenice o svojoj supruzi, Honour Langtry bila je sigurna da bi joj ta žena strahovito išla na živce. Bila je, međutim, isuviše razumna da bi to i glasno rekla, naravno. Kako je davno, davno to bilo! Koliko je vremena od tada prošlo, vremena koje se ne može mjeriti otkucavanjem sati, minuta i sekundi, već koje raste u skokovima i trzajima, kao kakav gigantski insekt koji zbacuje sa sebe jednu po jednu ljušturu i pojavljuje se uvijek drukčiji i s drukčijim osjećajima u novom svijetu, koji i sam izgleda i osjeća drukčije. I on je bio specijalist-konzultant u prvoj bolnici u kojoj je radila, u Sydneyju. Jedinoj bolnici u Sydneyju u kojoj je radila. Specijalist za bolesti kože - u to vrijeme relativno nova vrsta liječnika. Visok, tamne kose, lijep, star oko trideset pet godina. Oženjen, naravno. Ona koja ne ulovi doktora dok još nosi bijelu odjeću stažista, nikad ga neće ni uloviti. A stažisti nikad nisu pokazivali zanimanje za nju, tražili su nešto ljepše, živahnije, lepršavije, praznoglavije. Tek sredinom tridesetih godina osjetili bi da su siti onoga što su izabrali u dvadesetim. Honour Langtry bila je ozbiljna mlada žena, prva po uspjehu u svojoj generaciji. Spadala je među one o kojima se uvijek nagađa zašto su odabrale poziv medicinske sestre umjesto da studiraju medicinu, iako se zna da je medicina izuzetno težak studij za žene. Bila je porijeklom iz bogate farmerske obitelji, a osnovno obrazovanje stekla je u jednoj od najboljih djevojačkih škola u Sydneyju. Istina je bila da je otišla u medicinske sestre zato što je željela raditi kao medicinska sestra. U početku nije joj bilo sasvim jasno zašto, znala je samo da je ono što traži fizička i emocionalna bliskost s ljudima, a da će joj poziv njegovateljice to pružiti. Kako je poziv medicinske sestre bio najugledniji i najčasniji od svih ženskih zanimanja, njeni roditelji bili su

zadovoljni i primili s olakšanjem njeno odbijanje kad su joj ponudili da studira medicinu, ako baš želi. Ni kao mlada medicinska sestra stažistica - zvali su ih pripravnice - Honour nije nosila naočale i nije se agresivno dičila svojom inteligencijom. I u internatu i kod kuće vodila je aktivan društveni život bez ijedne ozbiljnije veze s nekim mladićem, i u toku četiri godine školovanja za medicinsku sestru radila je uglavnom isto - odlazila na sve plesove, nikad nije stidljivo sjedila kraj zida, sastajala se s mladićima, pila s njima kavu kod „Repinsa” i odlazila u kino. Nikad, međutim, nije računala na neku ozbiljniju vezu. Poziv medicinske sestre više ju je privlačio. Nakon što je završila školu, dobila je mjesto na jednom od ženskih odjela u P.A. i tu je upoznala svog specijalista za kožne bolesti, koji je bio upravo počeo svoju specijalističku praksu. Dobro su se slagali od samog početka, a njemu se posebno sviđala brzina s kojom je reagirala na svaku njegovu primjedbu. To je vrlo brzo primijetila, ali joj je trebalo više vremena da postane svjesna kako ga snažno privlači i kao žena. Kad je to shvatila, bila je već zaljubljena u njega. Posudio je stan od jednog neoženjenog prijatelja pravnika u jednoj od visokih zgrada pri samom kraju Elizabeth Streeta i pozvao je da se tu sastanu. Pristala je, potpuno svjesna u što se upušta. On se i sam potrudio da joj sve objasni, s iskrenošću i otvorenošću koju je smatrala divnom. Nema nikakvih izgleda da bi se mogao razvesti od žene i oženiti sa njome, rekao je, ali je voli i očajnički žudi za stalnom i čvrstom vezom s njom. Utemeljena na tako pošten način, veza se isto tako pošteno i raspala nakon nekih dvanaest mjeseci. Sastajali su se kad god je on bio u stanju smisliti neki izgovor, što ponekad nije bilo nimalo lako; specijalisti za kožne bolesti nemaju hitnih slučajeva kao kirurzi ili internisti. Tko je ikad čuo, govorio je u šali, da su specijalista za kožne bolesti digli u tri sata noću iz kreveta da intervenira u kritičnom slučaju akni? Ni njoj nije bilo lako naći slobodno vrijeme, jer je bila obična mlađa sestra i nije mogla zahtijevati nikakav povlašteni tretman prilikom raspoređivanja dežurstava. Dok je njihova veza trajala, uspijevali su da se sastanu najviše jednom tjedno, a ponekad i samo jednom u tričetiri tjedna. Honour Langtry uzbuđivalo je da ne misli o sebi kao o supruzi, nego kao o ljubavnici. Status supruge donosio je mir i sigurnost, ali ljubavnice su uvijek bile okružene neobičnom

aureolom raskošne ženstvenosti i tajanstvenosti. Stvarnost je, međutim, bila daleko od toga. Njihovi sastanci uvijek su prolazili u nekoj žurbi i bila joj je neprijatna spoznaja da veći dio vremena moraju utrošiti na fizičku ljubav, umjesto na neki inteligentniji oblik općenja. Ne, nije imala ništa protiv fizičke ljubavi niti je smatrala da je to aktivnost ispod njenog dostojanstva. Učila je brzo i bila dovoljno inteligentna da modificira i prilagođava to stečeno znanje kako bi ga uvijek seksualno zadovoljila, a time i sebe. Ali nikad nije imala prilike da krene kako želi stazama koje joj je otvarao, a koje su vodile do jezgre njegove ličnosti, jer za to nikad nije bilo dovoljno vremena. A onda se jednog dana zasitio nje. Rekao joj je to smjesta, i ne pokušavajući da za to nađe neko opravdanje. Prihvatila je njegovu odluku na isti način, smireno, kako je to zahtijevao dobar odgoj, uzela svoj šešir i rukavice i otišla iz njegovog života. Kao netko tko izgleda i osjeća drukčije nego prije. Ipak, boljelo je; mnogo ju je boljelo. Najviše od svega boljelo ju je što nije znala zašto. Zašto je za njega stvar počela, i zašto je smatrao potrebnim da je okonča? U trenucima optimizma govorila je sama sebi kako je sve moralo završiti zato što se on počeo otvarati, jer mu je bilo previše stalo do nje a da bi mogao podnijeti pomisao kako je prisiljava na vezu bez perspektive. S druge strane, u trenucima veće iskrenosti, bila je svjesna da je pravi razlog u kombinaciji nepraktičnosti čitavog aranžmana i osjećaja da se u njihov odnos uvlači monotonija, osjećaja koji se pojavio i ostao nelagodno prisutan u njima. Bio je to, po svemu sudeći, isti razlog zbog kojeg se i upustio u vezu s njom. Osim toga, znala je da je postojao još jedan uzrok: promjena u njenom odnosu prema njemu, neraspoloženje koje je bilo sve teže skrivati, tako da mu u krevetu nije pružala ništa više od onoga što bi mogla i svaka druga žena. Da bi sačuvala njegov prvobitni zanos, morala mu je posvećivati sve svoje vrijeme i energiju, kao što je to vjerojatno činila njegova supruga. E pa, ići do tog stupnja u ženskoj akrobatici nije naprosto bilo vrijedno truda. Imala je pametnijeg posla u životu nego da ga posvećuje isključivo zadovoljavanju prilično egocentričnog i sebičnog čovjeka. Iako je velika većina žena željela da živi upravo na taj način, Honour Langtry znala je da to nikad neće biti njen put. Nije imala ništa protiv muškaraca, samo je smatrala da bi bila pogreška udati se. I tako je nastavila raditi kao medicinska sestra i u tom poslu nalazila uživanje i zadovoljstvo, koje nije u punoj mjeri našla u

ljubavi. U stvari, obožavala je svoj posao. Voljela je užurbanost, neprestanu aktivnost, stalne promjene lica i uistinu izazovne probleme s kojima se iz dana u dan susretala na bolničkim odjelima. Njene prijateljice, a imala ih je nekoliko, samo su gledale jedna u drugu i vrtjele glavama. Buba profesije žestoko je ugrizla jadnu Honour, to je bilo izvan svake sumnje. Slijedile bi, vjerojatno, i druge ljubavne veze, možda bi se našla i neka dovoljno duboka da je natjera da promijeni mišljenje o braku, ali se umiješao rat. Sa dvadeset pet godina bila je jedna od prvih medicinskih sestara koje su se dobrovoljno prijavile u vojsku, i od trenutka kad je stupila u taj novi život, više nije imala vremena da misli na sebe. Radila je u stanicama za prihvat ranjenika u Sjevernoj Africi, na Novoj Gvineji i Istočnoindijskim otocima, sve mjestima na kojima su neumoljivo brisani i posljednji tragovi normalnog. Oh, kakav je život to bio! Beskrajna traka teškog rada, rada koji je toliko zahtijevao od čovjeka i bio tako fascinantan i neobičan da je znala kako se u mnogo čemu ništa u budućnosti neće moći usporediti s njim. Bile su prilično ekskluzivno društvo, te medicinske sestre u aktivnoj službi, a Honour Langtry pripadala je tom društvu srcem i dušom. Ipak, te su godine naplatile svoj danak. Fizički, izdržala ih je bolje od većine svojih kolegica, jer je bila čvrsta i razumna. I duševno je izdržala bolje nego mnoge, ali kad se u njenom životu pojavila Baza broj 15, dočekala ju je s uzdahom olakšanja. Htjeli su je poslati natrag u Australiju, ali ona se tomu uspješno oduprla, uvjerena da će njeno iskustvo i u biti dobro zdravlje biti od veće koristi zemlji u ustanovi kao što je Baza broj 15, nego u Sydneyju ili Melbourneu. Kad je prije nekih šest mjeseci pritisak počeo popuštati dobila je vremena da počne razmišljati, da pretrese svoje osjećaje i nazore na ono što bi željela učiniti s ostalim dijelom svog života. Počela se pitati da li će je posao medicinske sestre u nekoj civilnoj bolnici ikad moći ponovo zadovoljiti. Počela je hvatati sebe i u tome kako razmišlja o intimnijem, zbijenijem, osobnijem emocionalnom životu nego što joj je njen posao mogao pružiti. Da nije bilo Lucea Daggetta, možda ne bi došla u stanje u kojem će reagirati na Neila Parkinsona. Kad je Luce primljen na odjel, Neil je prolazio kroz najtežu fazu svog nervnog sloma; o njemu je tada razmišljala isključivo kao o pacijentu. Luce je na neki način djelovao na nju, još uvijek nije bila sigurna kako. Kad je, međutim, stigao na Odjel X na izgled tako kompletan, potpuno vladajući sobom i situacijom u kojoj se našao, njoj je zastao dah.

Dva ju je dana očaravao, privlačio je, činio da se osjećala kako već godinama nije... ženstvena, zanosna, lijepa. Ali Luce kao Luce, sam je uništio te njene osjećaje mučeći jednog tužnog malog vojnika koji je u to vrijeme bio na odjelu nakon pokušaja samoubojstva u logoru. Otkriće da Luce nije zlato nego olovo, zamalo je nije natjeralo da se odrekne svog poziva medicinske sestre, što je, kako je poslije govorila sama sebi, bila zaista luda i pretjerana reakcija. U to vrijeme stvar je tako izgledala. Luce, na sreću, nikad nije primijetio kakav je dojam ostavio na nju, što je nesumnjivo bio jedan od rijetkih slučajeva u njegovom životu kad je propustio da iskoristi priliku. Ali Odjel X bio je za njega nešto sasvim novo, sva lica oko njega bila su nova, pa je možda samo za jedan dan zakasnio da povuče potez kojim će zapečatiti vezu sa sestrom Langtry. Kad je usmjerio na nju svu snagu svog šarma, ona ga je odbila ne štedeći žalce, i ne pomišljajući na to da je pred njom krhki pacijent. Ipak, taj mali otklon od njenog uobičajenog ponašanja označio je početak promjene. Možda je na to utjecala i spoznaja da rat samo što nije dobiven, i da se bizarnom životu kojim je tako dugo živjela približava kraj, a možda je Luce odigrao ulogu princa koji je probudio Honour Langtry iz dugog sna što ga je bila nametnula sebi i svojim osjećajima. Od tada, međutim, počela se nesvjesno udaljavati, sa svojim mislima, od nekadašnje potpune odanosti pozivu. I tako je, kad se Neil Parkinson izvukao iz depresije i počeo pokazivati zanimanje za nju, i kad je ona postala svjesna kakav je on privlačan čovjek, kakav je privlačan muškarac, njena dotadašnja uporna opredijeljenost za odstojanje od pacijenata počela je popuštati. Ustanovila je da joj se Neil mnogo sviđa, a onda ga je malo-pomalo i zavoljela. Nije bio sebičan, nije bio egocentrik, divio joj se i imao je povjerenja u nju. I volio ju je. Bilo je ugodno razmišljati o životu s njim poslije rata, i što se taj život brže približavao, to ga je željnije iščekivala. Sa željeznom disciplinom koju je bila sebi nametnula, nikad nije dopuštala sebi da razmišlja o Neilu kao o muškarcu, da gleda u njegova usta ili ruke, da zamišlja kako ga ljubi, kako vodi ljubav s njim. Nije mogla - inače bi se to već bilo dogodilo. A to bi bila katastrofa. Baza broj 15 nije bila mjesto na kojem bi bilo moguće započeti odnos s nadom da traje koliko i život. Znala je da on osjeća to isto, jer bi se inače već bilo dogodilo mnogo toga. A bilo je i zabavno hodati po zategnutoj emocionalnoj žici iznad

grubo potisnutih želja, potreba, apetita; pretvarati se kako ne primjećuje njegovu strast... Trgla se, primijetivši da sat pokazuje devet i petnaest. Ako se ubrzo ne pojavi u blagovaonici, mislit će da više uopće neće doći. 8 Kad je izišla iz svoje sobice i uputila se kratkim hodnikom prema glavnoj prostoriji, sestra Langtry nije ni slutila da se s mukom uspostavljena ravnoteža na Odjelu X počinje remetiti. Iza paravana postavljenih nasuprot Michaelovom krevetu, dopiralo je smireno brujanje razgovora; prošla je između dva paravana i našla se kraj blagovaoničkog stola. Neil je sjedio na klupi, na kraju bližem njenoj stolici, a do njega je sjedio Matt. Benedict i Nugget sjedili su na klupi s druge strane stola, ali tako da je mjesto kraj njene stolice ostalo slobodno. Zauzela je svoje mjesto na čelu stola, ne ometajući razgovor, a onda je pogledala u četvoricu muškaraca. - Gdje je Michael? - upitala ih je, a strah joj se ispriječio u grudima kao grumen leda. Ludost, zar joj je moć prosuđivanja već tako poremećena da ne može sama zaključiti kako mu nikakva opasnost ne prijeti? Rat još nije završen, a ni Odjel X nije još prestao rad. U normalnim okolnostima ne bi nikad ostavila novoprimljenog pacijenta bez nadzora, bar u toku prvih sati boravka na Odjelu X. Je li Michaelov dolazak predskazivao nesreću? Ostavila je njegove dokumente na stolu dok je razgovarala s njim... a sad više nije kadra da pazi ni na samog čovjeka! Sigurno je problijedjela, jer su je sva četvorica znatiželjno promatrala, što je značilo da je i glasom odala zabrinutost. Inače Matt ne bi ništa primijetio. - Mike je u dnevnoj sobi, kuha čaj - rekao je Neil, izvlačeći dozu i nudeći ostale cigaretama. Znala je da neće biti toliko indiskretan da joj ponudi cigaretu izvan četiri zida njene pisarnice. - Čini se da naš novi član želi da bude od koristi - nastavio je, pripaljujući redom cigarete upaljačem. - Pokupio je prljave tanjure poslije večere i pomogao bolničaru da ih opere. A sad kuha čaj.

Osjećala je da su joj usne suhe, ali se nije usuđivala da ih ovlaži i tako potencira svoju čudnu reakciju. - A gdje je Luce? - upitala je. Matt se tiho nasmijao. - Lunja naokolo, kao mačak. - Nadam se da će ostati vani cijele noći - rekao je Benedict, iskrivivši usta. - Nadam se da neće, jer bi mogao imati neprilika - rekla je sestra Langtry, konačno progutavši pljuvačku. Michael je donio čaj u velikom starom čajniku koji je poznavao i bolje dane, a sad je, ulubljen na nekoliko mjesta, pokazivao tragove rđe ondje gdje se sa stijenki oljuštio emajl. Spustio je čajnik ispred sestre Langtry, a onda se vratio u dnevnu sobu po komad daske koji je služio kao pladanj. Na toj dasci je donio šest olupanih emajliranih šalica, jednu savijenu čajnu žlicu, staru konzervu od mlijeka u prahu napunjenu šećerom i jedan izubijani limeni vrč s kondenziranim mlijekom. Uza sve to na dasci je stajala jedna prekrasna, ručno oslikana i pozlaćena šalica s tanjurićem, originalni Aynsley, s ručno graviranom srebrnom žličicom sa strane. S osmijehom je primijetila da se Michael smjestio nasuprot Neilu, na njenom kraju stola, kao da mu uopće nije palo na pamet da bi to mjesto moglo biti rezervirano za Lucea. Izvrsno! Luceu će dobro činiti kad otkrije da s novim pacijentom neće moći raditi šta mu se svidi. Samo, zašto bi Luce i pokušao maltretirati ili zastrašivati Michaela? S Michaelom je sve u redu, ne pati od nervne napetosti i iskrivljenih predodžbi o Odjelu X kao većina pacijenata neposredno nakon prijema. Njemu je, po svemu sudeći, Luce više smiješan nego strašan. „Ako je tako,” pomislila je, „i ako ja, kako se čini, koristim Michaela kao neki standard za normalnost, onda sam i ja malo poremećena, jer mi Luce ide na živce. Ne podnosim ga otkako sam se prenula iz one prve zaslijepljenosti i otkrila da je on nešto kao moralni imbecil, psihopat. Bojim ga se jer me je prevario; malo je nedostajalo pa da se zaljubim u njega. Oduševilo me je ono što mi je izgledalo kao normalnost. Isto kao što me sad oduševljava ono što mi izgleda kao normalnost kod Michaela. Da li sam se prevarila i u prvoj ocjeni Michaela?” - Pretpostavljam da su limene šalice za nas, a da je porculanska šalica s tanjurićem vaša, sestro - rekao je Michael, gledajući ravno u nju.

Osmjehnula se. - Da, moja je, zaista. Dobila sam je za rođendan. - Kad vam je rođendan? - upita je smjesta. - U studenom. - Sljedeći ćete, znači, proslaviti kod kuće. Koliko ćete godina tada imati? Neil se prijeteći ukočio, Matt također. Nugget ga je začuđeno pogledao, a Benedict je ostao sjediti nezainteresirano. Sestra Langtry bila je, čini se, više zbunjena nego uvrijeđena, ali prije nego što je stigla odgovoriti, javio se Neil. - Ne tiče te se koliko će godina imati - rekao je. Michael je zatreptao. - Nije li njeno da odgovori, prijatelju? Ne izgleda dovoljno stara da bi od toga pravila državnu tajnu. - Tko je ovdje ona, mačka? - rekao je Matt. - Riječ je o sestri Langtry. - Glas mu je podrhtavao od gnjeva. - Koliko ćete godina imati u studenom, sestro Langtry? - upitao je Michael, nimalo prkosno, više kao da misli kako su svi previše osjetljivi i kako mora demonstrirati svoju nezavisnost. - Trideset jednu - rekla je ležerno. - I niste udati? Niti udovica? - Nisam. Ja sam stara frajla. Nasmijao se i odlučno zavrtio glavom. - Ne, ne izgledate baš kao stara frajla - rekao je. Nastala je atmosfera kao pred oluju; svi su bili bijesni zbog njegove drskosti, i njenog toleriranja te drskosti. - U svojoj sobi imam kutiju keksa - rekla je bez žurbe. - Tko se dobrovoljno javlja da je donese? Michael je smjesta ustao. - Samo mi recite gdje se nalazi, sestro. Vrlo rado ću skoknuti po nju. - Potražite je na polici ispod knjiga. Kutija od glukoze, ali na poklopcu je etiketa s natpisom Keksi. Kakav čaj volite? - Bez mlijeka, sa dvije kocke šećera, hvala. Za njegove odsutnosti, za stolom je vladala potpuna tišina. Sestra Langtry mirno je točila čaj, a muškarci su odbijali dimove cigareta kao da je dim vidljiv izraz njihovog bijesa. Vratio se noseći kutiju, ali je, umjesto da sjedne, krenuo oko stola nudeći sve redom keksima. Svi su uzimali po četiri pa je,

kad je došao do Matta, Michael sam uzeo četiri keksa iz kutije i nježno ih položio ispod jedne od Mattovih šaka koje su, opuštene, ležale prekrižene na stolu. Zatim je primaknuo šalicu s čajem, dovoljno blizu da je Matt osjeti po toplini koja je zračila iz nje. Nakon toga je ponovo sjeo kraj sestre Langtry, osmjehujući se, ne skrivajući svoje simpatije i povjerenje, koji su joj izgledali dirljivi i nimalo je nisu podsjećali na Lucea. Ostali muškarci sjedili su i dalje šutke, na oprezu, povučeni u sebe, ali ona to kao da nije primjećivala - bila je previše zauzeta uzvraćanjem osmijeha Michaelu i razmišljanjem kako je ugodan i, za promjenu, neopterećen uobičajenim bogatim asortimanom samoucijepljenih bojazni i strahova. Nije mogla ni zamisliti da bi je on ikad mogao koristiti da sastavi vlastiti emocionalni kraj s krajem, kako su to činili ostali. Nugget je glasno jauknuo i uhvatio se za trbuh, zlovoljno odgurnuvši čaj. - Oh, bože, opet me hvata! Ohhhhhh, sestro, bit će opet ona moja intususcepcija ili divertikulitis. - Ostat će više za nas - rekao je Neil bez imalo sućuti, zgrabio Nuggetovu šalicu i izlio iz nje čaj u vlastitu, već ispražnjenu šalicu. Zatim je uzeo i četiri Nuggetova keksa i brzo ih podijelio, kao karte. - Sestro, ja se zaista loše osjećam - procvilio je Nugget žalosno. - Da nisi proveo cijeli dan u krevetu čitajući medicinske rječnike, osjećao bi se mnogo bolje - rekao je Benedict prijekorno. - To nije zdravo. - Načinio je grimasu i pogledao prisutne za stolom kao da mu nešto strašno smeta. - Ovdje je nezdrav zrak - rekao je, ustao i izišao na verandu. Nugget je ponovo zajaukao, presavijajući se. - Jadni stari Nugget! - rekla je sestra Langtry umirujućim tonom. - Slušajte, najbolje bi bilo da odete u moju sobu i pričekate me tamo. Doći ću što prije budem mogla. U međuvremenu, dok me čekate, možete sami sebi izmjeriti puls i prekontrolirati disanje, ako želite, u redu? Ustao je bez oklijevanja, držeći se za trbuh kao da će mu se crijeva svakog trenutka prosuti, i trijumfalno odmjeravajući pogledom ostale. - Jeste li čuli? Sestra zna! Ona zna da se ja ovdje ne izmotavam pred vama! Javio se opet moj ulcerativni kolitis, mislim.

- Zatim je žurno izišao iz blagovaonice. - Nadam se da nije ništa ozbiljno, sestro - rekao je Michael zabrinuto. - Ne izgleda bolestan. - Uh! - javio se Neil. - Ništa mu ne fali - rekla je sestra Langtry, očigledno nimalo uznemirena. - Samo mu je duša bolesna - rekao je Matt neočekivano. - Jadnik plače za mamom. Ovdje je zato što samo ovdje mogu izići na kraj s njim, a mi ga trpimo radi sestre. Da imaju imalo pameti, poslali bi ga kući, mami, još prije dvije godine. Umjesto toga, on sad pati od bolova u leđima, u želucu, oko srca i u glavi. I trune ovdje kao i mi ostali. - Trune, to je prava riječ - rekao je Neil mrzovoljno. Sprema se oluja; baš su kao oblaci i vjetrovi u ovim krajevima, pomislila je sestra Langtry prelazeći pogledom s jednog lica na drugo. U jednom trenutku vrijeme je lijepo, a već u sljedećem sve kipi i kovitla se. Što je uzrok ovog puta? To što je netko rekao da trunu? - E pa, bar imamo sestru Langtry, pa sve ipak ne može biti tako loše - rekao je Michael veselo. Neil se nasmijao gotovo sasvim spontano - možda i neće biti oluje? - Bravo! - rekao je. - U našoj sredini konačno se pojavio jedan kavalir! Imate riječ, sestro. Odbijte kompliment ako možete. - Zašto bih i pomislila da ga odbijem? Ionako ih ne dobivam baš često. Bio je to protuudarac Neilu, ali on se zavalio na klupi držeći se upravo savršeno opušteno. - Čista laž! - rekao je blago. - Vrlo dobro znate da vas neprestano obasipamo komplimentima. Za kaznu, mogli biste nam ispričati zašto vi trunete ovdje, na Odjelu X. Mora da ste nešto skrivili. - Pa sad, u stvari, i jesam. Počinila sam težak grijeh time što sam zavoljela ovaj Odjel X. Da nisam, ništa me ne bi moglo prisiliti da ostanem, kao što vam je poznato. Matt je naglo ustao, kao da je atmosfera za stolom iznenada postala za njega nepodnošljiva, okrenuo glavu tako sigurno kao da vidi, i nježno položio ruku na rame sestre Langtry.

- Umoran sam, sestro, pa ću vam poželjeti laku noć. Zar to nije smiješno? Večeras je jedna od onih noći kad gotovo vjerujem da ću sutra, kad se probudim, ponovo progledati. Michael je bio već gotovo ustao da mu pomogne da prođe između paravana, ali je Neil pružio ruku preko stola i zadržao ga. - On dobro poznaje put, mladiću. Snalazi se kao i mi. - Želite li još čaja, Michael? - upitala je sestra Langtry. Klimnuo je glavom i upravo zaustio da nešto kaže kad su se paravani ponovo zatresli. Na klupu do Neila, na mjesto gdje je sjedio Matt, uvukao se Luce. - Div... oh, upravo sam stigao na vrijeme za čaj. - Kad netko priziva vraga... - uzdahnuo je Neil. - Pojavi se vrag osobno - suglasio se Luce. Sastavio je ruke na zatiljku i malo se nagnuo nazad, promatrajući redom prisutne kroz poluspuštene kapke. - Baš zgodan mali skup! Vidim da se sitna riba razišla i da su ostali samo teški kalibri. Još nema deset sati, sestro, ne treba da gledate na sat. Je li vam žao što nisam zakasnio? - Nimalo - rekla je sestra Langtry mirno. - Znala sam da ćete se vratiti na vrijeme. Ne sjećam se da ste ikad došli i jednu minutu poslije deset sati ako niste imali dozvolu za izlazak. Uostalom, niste nikad prekršili nijedan propis, koliko znam. - Dobro, samo ne govorite o tome tako tužno! Odmah pomislim kako bi vam bilo najveće zadovoljstvo da me možete prijaviti pukovniku „Chinstrapu”. - To mi ne bi bilo ni najmanje zadovoljstvo, Luce. Upravo u tome i jest vaša nevolja, prijatelju. Vi se toliko trudite da ljudi steknu o vama najgore mišljenje da na kraju zaista u to i povjeruju, samo da ih ostavite na miru. Luce je uzdahnuo, nagnuo se naprijed, spustio laktove na stol i naslonio bradu na ruke. Gusta, valovita, malo preduga da bi odgovarala vojnim propisima o šišanju, crvenkastozlatna kosa pala mu je preko čela. „Kakvo potpuno savršenstvo od čovjeka,” pomislila je sestra Langtry, zadrhtavši od istinske odvratnosti. Možda je nemoguće pomiriti se s tom bojom jer je zaista savršena. Sumnjala je da boji obrve i trepavice, možda čak i čupa obrve a potiče trepavice da rastu, ali ne iz neke seksualne izopačenosti već iz puke taštine. Oči su mu imale zlatan odsjaj, bile su krupne i široko razmaknute ispod lukova onih previše-tamnih-da-bi-bileprirodne obrva. Nos mu je bio kao oštrica, ravan, tanak, ponosno raširen kod nosnica. Isbočene kosti na jagodicama izgledale su

kao visoki strukturni nosači, a obrazi ispod njih bijahu uvučni. Iako previše stegnute u izraz odlučnosti da bi se mogle nazvati punim, usne mu nisu bile tanke i imale su oštro ocrtane rubove, što se inače vida samo na skulpturama. „Nije nikakvo čudo što me je oborio s nogu kad sam ga prvi put ugledala... Ipak, to me lice više ne privlači, ne privlači me ni visina ni izvanredno građeno tijelo tog čovjeka. Bar ne onako kako me privlači Neil... ili Michael, kad malo bolje razmislim. S Luceom nešto nije u redu, nešto u njemu; nije u pitanju neka slabost, nije u pitanju ni mana, već nešto što obuhvaća čitavog njega, nešto urođeno, pa prema tome i neizlječivo.” Lagano je pomaknula glavu i pogledala Neila, koji bi u svakom društvu, osim uz Lucea, bio zapažen kao lijep muškarac. Crte su mu bile u mnogo čemu slične Luceovim, nedostajala mu je samo spektakularna Luceova boja. Mnogi lijepi muškarci izgledali su još ljepši kad bi im se u lice urezale crte kakvima je bilo izbrazdano Neilovo lice, ali kad bi se te crte pojavile na Luceovom licu, on bi se pretvorio iz ljepotana u zvijer. Možda zato što mu te crte nisu pristajale. Na Luceu bi one pokazivale razuzdanost, a ne iskustvo, hirovitost, a ne patnju. Osim toga, Luce bi izgledao predebeo, što Neil nije. Posebno su joj se sviđale Neilove oči, otvorenoplave boje, s dugim plavičastim trepavicama. Imao je obrve po kakvima žene vole prelaziti jagodicom prsta, stalno iznova, iz pukog zadovoljstva... Michael je, međutim, bio drukčiji. Mogao bi proći kao slika i prilika plemenitog Rimljanina. Po karakteru možda više nego po ljepoti, više po snazi nego po samouvjerenosti. Cezarski tip. U čitavoj njegovoj pojavi bilo je nečeg sasvim neobičnog, nečeg što je govorilo: već dugo se brinem za druge koliko i za sebe, prošao sam i kroz raj i kroz pakao, ali sam još uvijek kompletan čovjek, još uvijek vladam sobom. Da, zaključila je, Michael je strahovito privlačan. Luce ju je pažljivo promatrao. Ona je to osjetila i skrenula oči prema njemu, nastojeći da joj pogled bude hladan i odsutan. Pobijedila ga je, i bila je svjesna toga. Luce nikad nije bio kadar da ustanovi zašto njegov šarm nije djelovao na nju, a ona nije imala namjeru da mu to objašnjava. Nije htjela da mu govori ni o prvom dojmu koji je ostavio na nju, ni o razlozima koji su pokvarili taj dojam. Večeras je, za promjenu, bio nešto manje na oprezu. Ne bi se baš moglo reći da je bio ranjiv, možda prije da želi da bude ranjiv.

- Sreo sam večeras jednu djevojku iz mog grada - obznanio je Luce, s bradom još uvijek naslonjenom na ruke. - Čak iz WoopWoopa pa ravno u Bazu broj 15, ni manje ni više! I sjetila me se. Srećom, jer ja se nje nisam mogao sjetiti. Previše se promijenila. - Spustio je ruke i počeo govoriti visokim, djevojačkim glasom, s toliko realizma da se svima pred očima pojavila slika tog susreta, a sestra Langtry imala je dojam da mu je osobno prisustvovala. - Moja je majka prala rublje njene majke, rekla je, a ja sam donosio i odnosio košaru. Njen otac, rekla je, bio je direktor banke. - Glas mu se promijenio, postao dublji i opet Luceov, karakteristično profinjen. - Mora da je stekao mnogo prijatelja kad je nastupila depresija, rekao sam. Plijenio je ljudima imovinu lijevo i desno, rekao sam. Moja majka, srećom, rekao sam, nije posjedovala ništa što bi se moglo zaplijeniti. Okrutan si, rekla je, i činilo mi se da će zaplakati. Nisam, rekao sam, samo kažem ono što jest. Nemoj to sad meni podmetati, rekla je, a crne oči bile su joj pune suza. Kako bih mogao podmetati nešto nekome tako lijepom kao što si ti, rekao sam joj. - Iscerio se, a osmijeh mu je bio ružan i oštar kao rez britvom. - To, doduše, nije bilo baš sasvim točno. Imam nešto što bih volio da joj podmetnem. Sad je sestra Langtry sjedila u maloprijašnjoj njegovoj pozi, s laktovima na stolu i bradom naslonjenom na ruke, i fascinirana promatrala mimiku i gestikulaciju kojima je dopunjavao svoju priču. - Koliko gorčine, Luce! - rekla je blago. - Mora da je to bilo neizdržljivo poniženje, nositi rublje direktora banke. Luce je slegao ramenima, uzalud pokušavajući zauzeti svoje uobičajeno, nemarno, vrag-neka-ga-nosi držanje. - Eh, štošta izgleda neizdržljivo, zar ne? - Oči su mu se raširile i zakrijesile. - Iako, u stvari, nositi rublje direktora banke... i doktorovo, i upravitelja škole, i anglikanskog pastora, i zubarevo... nije bilo ni približno tako mučno kao činjenica da sam morao u školu ići bos, jer nisam imao cipela. Ona je išla u tu istu školu; sjetio sam se kad je rekla tko je, čak sam se sjetio kakve je cipele nosila. Crne lakirane cipelice s remenčićima i svilenim crnim umecima, kao Shirley Temple. Moje sestre bile su mnogo ljepše od svih drugih djevojaka, ljepše i od nje, ali ni one nisu imale cipela. - A nije vam nikad palo na pamet da oni u cipelama vjerojatno zavide vama na vašoj slobodi? - upitala je sestra Langtry blago, nastojeći da pronađe i kaže nešto što će mu

pomoći da vidi svoje djetinjstvo iz malo povoljnije perspektive. - Sjećam se kako sam ja uvijek zavidjela takvoj djeci, kad sam išla u mjesnu osnovnu školu, prije nego što su me poslali u internat. I ja sam imala cipele slične onima što ih je nosila kći direktora banke. I svaki dan sam morala promatrati nekog divno bezbrižnog mangupa kako slobodno, veselo poskakujući trči preko livade pune trnja i čičaka. Oh, kako sam čeznula da odbacim cipele i potrčim kao on! - Čičci! - uzviknuo je Luce, osmjehujući se. - Čudno, potpuno sam zaboravio na njih. U Woop-Woopu čičci su imali bodljike duže od centimetra, a ja sam ih vadio iz nogu ne osjećajući pod bogom ništa. - Naglo se uspravio i bijesno je odmjerio pogledom. - Ali zimi, draga moja školovana, uvijek sita i lijepo obučena sestro Langtry, zimi je koža na mojim petama i svuda naokolo oko stopala pucala - riječ je odjeknula kao hitac iz puške - i krvaaaaarila - riječ kao da je potekla iz njega, kap po kap - od hladnoće. Od hladnoće, sestro Langtry! Je li vam ikad bilo zima? - Jest - rekla je, dotučena ali i pomalo bijesna zbog takvog predbacivanja. - Bilo mi je zima u pustinji. Bila sam gladna i žedna. U džungli mi je bilo vruće. I želudac mi se okretao, ni hranu ni tekućinu nije mogao zadržati. Ali vršila sam svoju dužnost. Nisam ja ovdje za ukras! I nisam bez razumijevanja za ono što ste prepatili kao dijete. Ako sam rekla nešto što nije trebalo, ispričavam se. Ali namjera s kojom sam to rekla bila je dobra. - Sažaljevate me, a ja ne želim vaše sažaljenje! - viknuo je Luce, glasom u kojem se osjećala patnja i mržnja prema njoj. - Nećete ga ni dobiti. Ja vas ne sažaljevam. A i zašto bih vas, zaboga, sažaljevala? Odakle dolazite, nije ni najmanje važno. Važno je kamo idete. Luce, međutim, više nije bio raspoložen za razglabanje i otkrivanje samog sebe, postao je vedar, blistav, govorljiv. - Pa sad, bilo kako bilo, prije nego što me je vojska zgrabila, nosio sam najbolje i najskuplje cipele koje je bilo moguće nabaviti. To je bilo nakon što sam otišao u Sydney i postao glumac. Laurence Olivier mogao je da se sakrije! - Kakvo ste umjetničko ime odabrali, Luce? - Lucius Sherringham - rekao je ponosno, kotrljajući slovo r. - Sve dok nisam shvatio da je predugačko za natpise na kazalištu. Nakon toga sam ga promijenio u Lucius Ingham. Lucius je dobro

ime za pozornicu, a nije loše ni za radio. Ipak, kad odem u Hollywood, promijenit ću to Lucius u nešto zvučnije. Rhett ili Tony. Ili, ako moj imidž skrene više prema Colmanu nego prema Flynnu, dobro će zvučati i obično John. - A zašto ne Luce? I to ime prilično zgodno zvuči. - Ne ide uz Ingham - rekao je odlučno. - Ako ostanem Luce, moram odbaciti Ingham. Ipak, ideja nije loša. Luce, kažete? Luce Diablo, to bi oborilo djevojke s nogu, zar ne? - Daggett vam ne bi odgovaralo? - Daggett! Kakvo ime! Zvuči kao ovčji prdež. - Lice mu se iskrivilo kao da se u njemu probudila neka već napola zaboravljena bol, bol koju su minule godine otupile. - Oh, sestro, ja sam zaista bio dobar glumac! Možda premlad, dopuštam. Nisam imao dovoljno vremena da se afirmiram prije nego što su me kralj i domovina pozvali pod zastavu. A kad se vratim, bit ću već prestar... Neka prodorna mala hulja s visokim krvnim tlakom, ili s ocem dovoljno bogatim da mu isposluje nesposobnost za vojnu službu, stajat će na mom mjestu, pod mojim reflektorom. To jednostavno nije fer! - Ako ste zaista bili dobar glumac, ništa vas neće omesti - rekla je sestra Langtry. - Probit ćete se. Netko će već vidjeti koliko vrijedite. Zašto niste pokušali da se prebacite u neku od vojnih kazališnih družina, kad su formirane? Gnjevno ju je pogledao. - Ja sam ozbiljan glumac, a ne kabaretski komičar! Ljudi koji su dobili zadatak da prikupe ljudstvo za te jedinice, bili su i sami nekadašnji majstori vodvilja. Uzimali su samo žonglere i step-plesače. Mladi ljudi nisu dolazili u obzir. - Nije važno, Luce, vi ćete se već probiti. Sigurna sam da hoćete. Kad netko nešto toliko želi kao što vi želite da postanete slavan glumac, onda se to mora ostvariti. U tom trenutku sestra Langtry postala je svjesna da odnekud iz daljine dopire zapomaganje. Nije joj bilo lako da strese sa sebe magičnu opijenost do koje ju je Luce bio doveo i u kojoj ga je gotovo voljela. Nugget je dizao strahovitu buku negdje u blizini njene pisarnice, i vjerojatno je probudio Matta. - Sestro, nije mi dobro! - zavijao je. Ustala je i s istinskim žaljenjem pogledala Lucea. - Strašno mi je žao, Luce, zaista mi je žao, ali ako sad ne odem, svi ćete to platiti kasnije, u toku noći.

Bila je već na pola puta do vrata kad joj je Luce dobacio: - Nije važno. Konačno, ja se ne osjećam loše. Lice mu je bilo ponovo iskrivljeno, iz njega je izbijalo ogorčenje i frustriranost. Cviljenje razmaženog djeteta koje se sjetilo da doziva mamu, oduzelo mu je slavni trenutak potvrđivanja na osvijetljenoj pozornici. A mama, kao što to moraju raditi sve mame, odmah je otišla da ureduje tamo gdje je to zaista potrebno. Luce je pogledao u svoju šalicu s čajem, koji se već bio ohladio toliko da se na njegovoj površini pojavila ružna debela kožica zgrušanog mlijeka. S gađenjem je podigao šalicu i polako, odmjerenim pokretom, okrenuo je naopako i spustio na stol. Čaj se razlio na sve strane. Neil je skočio da izbjegne potok koji mu se izlio na hlače. Michael se isto tako brzo izmaknuo na drugu stranu. Luce je ostao sjediti na svom mjestu, potpuno ravnodušan prema sudbini svoje odjeće, promatrajući kako se gadna tekućina slijeva prema rubu stola i kaplje na pod. - Smjesta da si to počistio, gade neotesani! - rekao je Neil kroza zube. Luce je podigao pogled i nasmijao se. - Natjeraj me! - rekao je otkidajući riječi i dajući jednoj i drugoj gotovo nepodnošljivu oštrinu uvrede. Neil se tresao. Ukočio se i iskrivio usta, blijeda lica. - Da nisam viši po činu, naredniče, bilo bi mi zaista veliko zadovoljstvo da te natjeram... i da ti umočim nos u tu lokvu. - Okrenuo se na peti i više slučajno nego svjesno pronašao prolaz između paravana, ne zato što je teturao već zato što je bio gotovo slijep od bijesa. - Nosi se u...! - viknuo je Luce za njim, prodorno i prezirno. - Bježi, kapetane, bježi, i sakrij se iza svojih zvjezdica! Nemaš ti tri čiste za takvo nešto! Mišići su se na Luceovim rukama opustili, šake se otvorile. Polako je okrenuo lice stolu i ugledao Michaela kako briše pod krpom. Luce ga je promatrao, uistinu zapanjen. - Budalo grmaljska! - rekao je. Michael nije odgovorio. Uzeo je mokru krpu i praznu šalicu i spustio ih na improvizirani pladanj kraj ostalog posuđa, sve s lakoćom podigao i odnio u dnevnu sobu. Luce je ostao sam sjediti za stolom i, dok su se svjetlost i vatra u njemu gasili s mukom - ali uspješno - svladavao se da ne zaplače.

9 Isključivo svojom voljom sestra Langtry radila je u dvije smjene. Kad je ubrzo nakon osnivanja Baze broj 15 formiran Odjel X, prije nekih godinu dana, glavna sestra odredila je dvije sestre koje će se brinuti o njegovim pacijentima. Druga sestra, krhka i povučena žena, nije po karakteru bila osoba sposobna da se nosi s pacijentima kakvi su stizali na Odjel X. Izdržala je mjesec dana, a onda je na njeno mjesto došla jedna krupna, vesela, živahna sestra, po mentalitetu još učenica. Zatražila je premještaj već nakon tjedan dana, ne zbog toga što se netko loše ponio prema njoj osobno, već pošto je vidjela kako sestra Langtry rješava jedan zastrašujući slučaj nasilja na odjelu. Treća sestra bila je žestoke naravi, nepopustljiva i gruba. Provela je na Odjelu X nešto više od tjedan dana, a onda je premještena, na kategorički zahtjev sestre Langtry. Glavna sestra je, ispričavajući se, obećala da će poslati pomoć sestri Langtry čim pronađe prikladnu osobu. Nije, međutim, poslala nikoga, da li zato što nikog nije pronašla ili što je jednostavno zaboravila, to sestra Langtry nikad nije saznala. Sestri Langtry potpuno je odgovaralo da sama vodi Odjel X, bez obzira na umor i neispavanost kojima je to plaćala, pa nikad nije postavila zahtjev da druga sestra bude konačno postavljena. Konačno, što bi čovjek radio sa slobodnim vremenom na mjestu kao što je Baza broj 15? Nije se moglo nikamo otići, a kako nije bila od onih koji ne mogu bez sunčanja i sjedeljki, te jedine mogućnosti za razonodu u Bazi broj 15 manje su je privlačile nego društvo njenih pacijenata. I tako je radila sama, uvjerena, nakon iskustva sa tri poslana uzorka, da je za njene pacijente bolje da imaju posla samo sa jednom ženom, da se prilagođavaju jednom sistemu propisa, postupaka i odnosa. Njene dužnosti bile su, čini se, potpuno jasne: ona nije bila dio vojne organizacije da bi služila svojim osobnim interesima ili da zadovoljava prvenstveno vlastito Ja. Služeći domovini koja se našla u opasnosti, morala je dati sve od sebe i raditi što bolje svoj posao. Nikad joj nije palo na pamet da je odlukom da sama vodi Odjel X., u stvari, učvrstila svoju vlast. U njenoj glavi nikad se nije pojavila ni najmanja sjenka sumnje da bi to moglo biti loše za njene pacijente. I kao što joj je mladost provedena u izobilju onemogućavala da istinski, srcem i dušom shvati što siromaštvo može učiniti od čovjeka kao što je Luce Daggett, tako ju je i nedostatak iskustva činio nesposobnom da vidi svu isprepletenost

odnosa na Odjelu X, svu složenost njenog položaja i njenih stvarnih veza s pacijentima. Svjesna da svojim radom oslobađa jednu iskusnu bolničarku za rad na nekom drugom mjestu, sestra Langtry mirne je savjesti nastavila kako je počela. Kad je dobila jednomjesečni dopust, mirno je i bez nervoze predala odjel sestri koja je došla da je zamijeni, ali kad se vratila i na odjelu zatekla uglavnom nova lica, naprosto je nastavila tamo gdje je bila stala. Njen uobičajeni radni dan počinjao je u svitanje, ili nešto ranije. Na tim geografskim širinama dužina dana malo se mijenjala s godišnjim dobima, što je bilo vrlo prijatno. U vrijeme izlaska sunca bila je već na odjelu, mnogo prije vojnika iz kuhinje koji je donosio doručak. Ukoliko bi se vojnik uopće pojavio, naravno. Ako ni jedan od pacijenata nije bio na nogama, skuhala bi jutarnji čaj, naslagala na tanjur kriške kruha namazane maslacem, i budila spavače. I sama bi popila čaj, a zatim bi pospremila čajnu kuhinju i dnevnu sobu dok su muškarci odlazili u kupaonicu da se istuširaju i obriju. Ako se vojnik ni do tada ne bi pojavio, pripremala je i doručak. Doručkovala je zajedno s pacijentima oko osam sati, a nakon toga bi ih odlučno uputila da obave sve dnevne pripreme - pomagala im je da namjeste krevete i pazila da netko od viših momaka, Neil ili Luce, na primjer, obavi kako treba komplicirani proces slaganja mreža protiv komaraca. Način slaganja mreža preko dana izmislila je osobno glavna sestra, i bilo je poznato da prilikom obilaska odjela gotovo uopće ne stavlja primjedbe ako su mreže složene kako treba. Na odjelu na kojem su bolesnici pokretni, nije teško voditi domaćinstvo, pa se može i bez vojnika čija je dužnost da čiste prostorije. Za čistoću na odjelu brinuli su se sami pacijenti, pod iskusnim i pedantnim okom sestre Langtry. Neka čistači idu tamo gdje su potrebniji, od njih ionako više štete nego koristi. Manji nedostaci u gradnji Odjela X, naknadno uočeni, bili su već odavno na zadovoljavajući način otklonjeni. Neil, kao oficir, dobio je zasebnu sobu, nekadašnje previjalište, prostoriju veličine dva metra na metar i pol, odmah pored one koja je služila kao pisarnica sestre Langtry. Nikome na Odjelu X nisu bili potrebni nikakvi liječnički zahvati, a nije bilo psihijatra koji bi se brinuo za tretman metafizičkije prirode. Zbog toga je previjalište bilo uvijek slobodno da se u njemu smjesti poneki rijetki pacijent-oficir. Sestra Langtry, kad je trebalo da izvede manje ali ipak potrebne intervencije, u slučajevima kao što su čirevi, prištevi, lišajevi i

dermatitis, obavljala je to u svojoj sobici. Kod napada malarije i čitave palete raznih tropskih groznica, bolesnik je dobivao lijekove ležeći u svom krevetu, ali se događalo da u težim slučajevima bude i prebačen na odjel bolje opremljen za liječenje fizičkih oboljenja. U zgradi nije bilo zahoda, ni za pacijente ni za osoblje. Higijene radi, svi pokretni pacijenti i sve osoblje Baze broj 15 služilo se poljskim latrinama podignutim na više mjesta u krugu baze. Latrine su dezinficirane svakodnevno, a jame su povremeno zalijevane benzinom ili petrolejem, koji je zatim paljen da se spriječi širenje bakterija. Za umivanje, pokretni pacijenti koristili su betonske zgrade zvane kupaonice. Kupaonica Odjela X nalazila se šezdesetak metara iza barake, i nekad je služila i za potrebe šest drugih odjela. Ti odjeli bili su već više od šest mjeseci zatvoreni, pa je kupaonica pripadala samo pacijentima Odjela X, kao i obližnja latrina. Pribor koji je čuvan u posebnoj sobi na Odjelu X - čaše za urin, guske, noćne posude s poklopcima i kanta za odnošenje izmeta, iz koje se širio prodoran zadah dezinfekcionog sredstva, uz skromnu zalihu posteljnog rublja - rijetko je, ako ikada, upotrebljavan. Vodu je odjel dobivao iz rezervoara od valovitog lima postavljenog na rešetkasti nosač u visini krova zgrade, tako da je voda slobodnim padom tekla do slavina u dnevnoj sobi, sobi za medicinski pribor i previjalištu. Kad bi odjel bio doveden u red, sestra Langtry povlačila se u svoju pisarnicu da obavi potrebne administrativne poslove, od ispunjavanja raznih formulara, zahtjeva i lista za pranje rublja do unošenja zabilješki u povijest bolesti svakog pacijenta. U dane kada je bio na redu Odjel X, odlazila je s nekim od svojih ljudi u skladište, uvijek dobro zaključanu limenu zgradu u nadležnosti intendanture baze, i donosila sve do čega je mogla doći. Ustanovila je da najbolje prolazi kad u skladište vodi sa sobom Nuggeta; izgledao je skroman i neupadljiv, ali je, kad bi se vratili na odjel, ponosno izvlačio iz džepova i ispod košulje gomile svakojake rijetke robe, od pločica čokolade do pudinga i voćnog kolača u konzervi, soli za čišćenje, talka, duhana, cigaretnog papira i šibica. Posjeti iz baze - glavna sestra, pukovnik „Chinstrap”, komandant baze u liku pukovnika s crvenim obrubom na kapi, i ostali - stizali su uvijek u drugoj polovici prijepodneva. A u mirnim danima, kad nije bilo dosadnih obilazaka - takvih je bilo najviše - provodila je jutro sjedeći na verandi i razgovarajući sa svojim pacijentima, ili jednostavno šuteći u njihovom društvu.

Nakon što bi stigao ručak za pacijente, negdje oko pola jedan, zavisno od kuhinje, odlazila je s odjela da ruča u kantini. Poslijepodnevne sate provodila je mirno, obično u svojoj sobici - čitala je, krpala čarape, košulje i rublje svojih ljudi, a ponekad, kad nije bilo previše vruće i vlažno, odrijemala bi sat-dva na svom ležaju. Oko četiri sata odlazila je u društvenu sobu sestara da popije šalicu čaja i poćaska s onim koga bi tamo zatekla. Taj sat proveden u zajedničkoj prostoriji predstavljao je njen jedini društveni kontakt s ostalim medicinskim sestrama, jer je u kantini ručala i večerala uvijek na brzinu, u žurbi. U pet sati vraćala se na odjel da nadzire dijeljenje večere, a oko šest i petnaest odlazila je i sama u kantinu na večeru. Oko sedam bila je ponovo na putu za odjel da tamo provede najprijatniji dio dana. Tada je Neil dolazio u njenu sobicu da zajedno popuše po cigaretu, dolazili su i drugi kad bi osjetili potrebu da porazgovaraju s njom, ili kad bi se njoj učinilo da im je to potrebno. Nakon toga je unosila posljednje i obično najznačajnije dnevne zaključke u njihove povijesti bolesti. Nešto poslije devet netko bi obično skuhao posljednji čaj, koji je pila s pacijentima za blagovaoničkim stolom, iza paravana na odjelu. Oko deset pacijenti bi počeli da se povlače na počinak, a u pola jedanaest odlazila je s odjela u svoju sobu. Naravno, tako je bilo sada, u mirnim danima, i život joj je bio lak. U vrijeme kada je Odjel X bio u punom pogonu, zadržavala se na odjelu mnogo duže i prije odlaska je dijelila svima sedative. Ako je imala pacijenta sklonog nasilnom ponašanju, na odjelu je ostajao da dežura bolničar ili pomoćna sestra, ali tako teški bolesnici nisu ostajali dugo u bazi ukoliko kod njih ne bi bilo primijećeno vidljivo poboljšanje. Sve u svemu, na Odjelu X prevladavao je timski rad, pri čemu su pacijenti bili najdragocjeniji dio tima. Odjel, koliko se sjećala, nikad nije bio bez najmanje jednog pacijenta na koga se mogla osloniti da će paziti na ostale u njenoj odsutnosti, i držala je da su takvi pacijenti od veće koristi nego što bi bilo pomoćno osoblje. Taj timski rad na odjelu sestra Langtry smatrala je vitalnim, jer je njena najveća briga u vezi s pacijentima Odjela X bila praznina njihovih dana. Nakon što bi prošao kroz akutnu fazu bolesti, za pacijenta su nastupali tjedni i tjedni u kojima se nije događalo pod bogom ništa, a tek je nakon toga mogao računati na otpuštanje. Tjedni u toku kojih nije imao apsolutno nikakvog posla! Ljudi kao Neil Parkinson prolazili su bolje jer su raspolagali talentom koji nije bilo teško aktivirati, ali među pacijentima bilo

je malo slikara. Sama sestra Langtry, na žalost, nije imala dara da podučava druge u ručnom radu, čak i da je mogla nabaviti potreban materijal. Povremeno, poneki pacijent pokazao bi želju da se bavi rezbarstvom, da plete ili šije, i takve je aktivnosti poticala koliko su joj vlastite snage dopuštale. Ipak, s koje ga god strane pogledali, Odjel X bio je dosadno mjesto. I što je više bilo moguće uključivati ljude u svakodnevne aktivnosti odjela, to je bilo bolje. Kao i svake noći, u noći nakon Michaelovog dolaska na Odjel X, sestra Langtry izišla je iz svoje pisarnice u deset i petnaest, noseći baterijsku svjetiljku u desnoj ruci. Sva svjetla na odjelu bila su pogašena, osim žarulje iznad blagovaoničkog stola. Ugasila ju je okrenuvši prekidač na mjestu gdje se kratki hodnik spajao s glavnom prostorijom odjela. Istodobno je uključila svoju svjetiljku, usmjerivši mlaz svjetlosti na pod. Vladala je tišina, koju je razbijalo jedva čujno disanje u polutami oko nje. Čudno, nitko od muškaraca u sadašnjoj grupi nije hrkao; ponekad se pitala nije li to jedan od glavnih razloga zašto su uspjeli organizirati zajednički život, usprkos svemu što ih razdvaja i okreće jedne protiv drugih. Bar u snu nisu se upletali jedan drugom u osobni život i mogli su pobjeći od drugih. Hrče li Michael? Nadala se da ne hrče, za njegovo vlastito dobro. Ako hrče, na kraju će ga vjerojatno svi omrznuti. Od ukidanja zamračenja, na odjelu nije nikad vladala potpuna tama. Žarulja u hodniku iza nje gorjela je cijele noći, kao i svjetlo na vrhu stuba niz koje se išlo do kupaonice i latrine. Njegove blijede zrake dopirale su u unutrašnjost zgrade kroz prozore na zidu uz koji je spavao Michael, jer su se vrata koja su vodila prema stubama nalazila uz samo podnožje kreveta. Sve mreže protiv komaraca bijahu spuštene, nabrane u blagim lukovima preko i iznad svakog kreveta, dajući im izgled pompoznih katafalkâ. I zaista, čitav prizor neobično je podsjećao na grobnicu u kojoj skupina nepoznatih ratnika spava svoj posljednji i najsavršeniji san, okružen tamnim oblacima kao dimom sa žrtvenika. Automatski, nakon toliko godina provedenih na dužnosti medicinske sestre, sestra Langtry promijenila je položaj svjetiljke u ruci. Ruka joj je kliznula preko prednjeg dijela da priguši sjaj svjetlosti, svede je na žarenje rubinske boje, s mjestimičnim bijelim iskrama između crnih pruga savijenih prstiju.

Prišla je najprije Nuggetovoj postelji i usmjerila prigušeno svjetlo kroz mrežu protiv komaraca. Prava beba! Spava, naravno, a jutro će joj se žaliti kako nije oka sklopio. Pidžama mu je, usprkos vrućini, bila uredno zakopčana do vrata, plahta ravno zategnuta ispod pazuha. Ako nije imao zatvor, patio je od proljeva, ako ga nije boljela glava, mučila su ga leđa, ako mu koža nije bila upaljena tako da su se na njoj javljale krvave mrlje slične golom mesu, na leđima su mu izbijali čirevi kao košnice. Nije mogao biti sretan ako ga nije mučila neka boljka, stvarna ili izmišljena. Stalni drug bio mu je otrcan medicinski rječnik umašćenih i ispresavijanih stranica, koji je negdje smotao prije nego što će doći na Odjel X i koji je znao napamet, ne bez razumijevanja. Te večeri bila se odnosila prema njemu kao i uvijek, blago i ljubazno, s mnogo obzira, uvijek pokazujući spremnost da se sa zanimanjem uključi u svaku diskusiju o simptomima koji su trenutno bili najaktualniji, uvijek voljna da mu priskoči u pomoć sredstvima za čišćenje, tabletama za umirenje bolova, mastima i oblozima, i poslušno prihvati terapiju koju je sam sebi odredio. Ako je i sumnjao da su tablete, otopine i injekcije koje je od nje dobivao bile uglavnom placeba, to joj nikad nije rekao. Prava beba! Sljedeći krevet bio je Mattov. I on je spavao. Blaga crvena svjetlost baterijske svjetiljke obasjala je njegove sklopljene kapke i dostojanstvene, muške crte lica. Pogled na Matta uvijek bi je rastužio jer nije mogla učiniti ništa za njega, ni s njim. Brana između njegovog mozga i njegovih očiju ostajala je čvrsto zatvorena i onemogućavala svaku međusobnu vezu. Pokušala ga je nagovoriti da se podvrgne tjednim neurološkim pregledima kod pukovnika „Chinstrapa”, ali Matt je to odbio. Ako se radi o nekom konkretnom oboljenju, onda će mu ono ionako doći glave, a ako je sve to, kako tvrde, imaginarno, onda se ne vrijedi ni truditi. Na njegovom ormariću stajala je fotografija žene u ranim tridesetim godinama, s kosom pažljivo uvijenom u kovrče u najboljem holivudskom stilu, s finim bijelim ovratnikom a la Peter Pan preko tamne haljine. Oko nje su, kao ukras, bile raspoređene tri djevojčice s istim ovratnicima a la Peter Pan, a na krilu joj je sjedilo četvrto dijete, također djevojčica, još gotovo beba. Čudna stvar, on koji nije mogao, ili nije htio, vidjeti bio je jedini koji je držao i čuvao kraj sebe sliku svojih dragih. Doduše, otkako je počela raditi na Odjelu X, primijetila je da se tu manje govori o dragima kod kuće i da se rjeđe pojavljuju njihove fotografije nego na drugim odjelima.

Benedict koji spava bio je sasvim različit od budnog Benedicta. Budan, bio je, tih, šutljiv, povučen, okrenut sebi. Spavajući, bacao se, okretao i jaukao, ne mirujući ni na trenutak. On ju je od sviju najviše zabrinjavao - činilo se da ne može zaustaviti ni kontrolirati ono što ga iznutra izjeda. Nije mogla uspostaviti kontakt s njim, ne zato što je bio neprijateljski raspoložen, jer nikad nije bio takav, već zato što se činilo da ne sluša ili, ako sluša, da ne razumije ono što ona govori. Bila je tako čvrsto uvjerena da su seksualni instinkti jedan od velikih uzroka njegovih muka da je jednog dana pokušala da ga ispita u vezi s tim. Upitala ga je da li je ikad imao djevojku, a on je kratko odgovorio da nije. Zašto nije, nastavila je da se raspituje, objašnjavajući kako ne misli na djevojke s kojima je spavao, nego na dobre prijateljice, na neku kojom bi se eventualno htio oženiti. Benedict ju je samo pogledao, a lice mu se iskrivilo u izraz najveće odvratnosti. - Djevojke su đubre - rekao je, i više nije htio reći ni riječi. Da, brinula se za njega, iz tog i mnogih drugih razloga. Prije nego što će otići da pogleda Michaela, odlučila je da složi paravane postavljene oko blagovaoničkog stola, jer su stajali previše blizu njegovog kreveta i mogli su mu smetati ako noću bude imao potrebu da ustane. Složila ih je kao lepezu, a zatim ih gurnula do zida. Već prilično dugo nitko nije spavao u tom krevetu; pacijenti ga nisu voljeli zbog svjetla koje je padalo na njega kroz prozore. Sa zadovoljstvom je primijetila da Michael spava bez gornjeg dijela pidžame. Dobra navika u ovoj klimi! Mnogo su je više zabrinjavali ljudi kao Matt i Nugget koji uporno nose pidžame pripijene uz tijelo. Ništa od svega što im je u vezi s tim kazala nije moglo uvjeriti Matta ih Nuggeta da se odreknu propisno zakopčanih gornjih dijelova pidžame. Pitala se nije li to zbog toga što su obojica bila pod utjecajem žena, koje su predstavljale stidljivost i pristojnost civiliziranog svijeta, svijeta daleko od Odjela X - supruge, majke... Michael je spavao okrenut prozorima, i svjetlost koja mu je udarala u lice očigledno mu nije smetala. To je dobro; nije mu, dakle, krivo što ga je zapao upravo taj krevet. Crte njegovog lica mogla bi vidjeti samo kad bi prešla s druge strane kreveta, ali nije željela da ga gleda dok spava, pa je ostala gdje je bila. Blaga svjetlost igrala je po koži njegovih leđa i ramena i na trenutak izazvala srebrnast bljesak lančića na kojem je nosio svoje „bonove za meso”, kako su ih zvali vojnici, dvije tamne pločice od nekog

plastičnog materijala, od kojih je sad jedna ležala na jastuku ispred njega a druga iza njegovih leđa. Po tim bi ga pločicama identificirali kad bi od njega ostalo nešto na čemu bi se zadržali ti „bonovi za meso” - jednu bi poslali njegovoj kući zajedno s njegovim stvarima, a s drugom bi ga oko vrata sahranili... Sad se to više ne može dogoditi, rekla je sama sebi. Rat je završen. Malo je mogućnosti da se to dogodi. Promatrao ju je danas kao da mu je teško da je shvati ozbiljno, kao da je nekako iskočila iz svoje prirodne uloge i našla se u drugoj, koja joj ne odgovara. Taj njegov pogled nije govorio Idi i igraj se, djevojčice! nego nešto kao: Idi i posveti se jadnicima kojima si potrebna, meni nisi i nećeš ni biti potrebna. S njim se osjećala kao da je iznenada udarila u zid od cigle. Ili kao da se našla pred nekom nepoznatom silom. I njeni ljudi osjetili su nešto slično jer su svi ocijenili da Michaelu nije mjesto na Odjelu X. Ostala je stajati kraj njega duže nego što je to bila svjesna, pri svjetlosti baterijske lampe stalno usmjerene u njegov zatiljak, i ispruženom lijevom rukom nesvjesno je izravnavala i gladila mrežu protiv komaraca. Prekinulo ju je jedva primjetno kretanje na suprotnom kraju prostorije. Podigla je pogled; mogla je vidjeti Luceov krevet kraj zadnjeg zida jer je bila sklonila paravane postavljene oko stola za blagovanje. Luce je sjedio na rubu kreveta, gol, s jednom nogom podignutom na krevet i rukama sastavljenim oko nje, i gledao kako promatra Michaela. Iznenada ju je obuzeo osjećaj kao da je zatečena pri nekom sramnom, izopačenom seksualnom činu, i bila je sretna što u prostoriji vlada takva tama da se ne može vidjeti njeno rumenilo. Nekoliko dugih trenutaka Luce i ona zurili su jedno u drugo preko prostorije, kao suparnici u dvoboju koji hladno odmjeravaju i procjenjuju jedan drugog. Onda je Luce promijenio pozu, ruke su mu pale a noga se spustila, da bi nakon toga podigao jednu ruku i podrugljivo joj mahnuo. Zatim se okrenuo na stranu ispod ruba mreže i nestao. Krećući se sasvim prirodno, tiho je prošla kroz prostoriju i sagnula se da učvrsti krajeve njegove mreže. Pazila je, međutim, da ni slučajno ne pogleda tamo gdje bi moglo biti njegovo lice. Nije imala običaj da obilazi Neila, ukoliko je ne bi on sam pozvao, što se nikad nije događalo. Kad bi se jednom našao u svom svetištu, njegov život bio je samo njegov. Toliko je, uostalom, mogla učiniti za njega, jadnog Neila!

Sve je bilo u najboljem redu. Sestra Langtry još je svratila u svoju sobicu da izuje tenisice, navuče čizme, pritegne opasač i nabije na glavu vojnički šešir. Sagnula se, uzela košaru i ubacila u nju dva para čarapa koje je bila uzela iz Michaelovog telećaka, jer su upravo vapile za krpljenjem. Na ulaznim vratima provukla se kroz zastor protiv muha ne načinivši ni najmanji šum, i izišla u noć. Krenula je kroz bolnički kompleks prema zgradi u kojoj je imala svoju sobu, osvjetljavajući put neprigušenim mlazom svjetlosti baterijske lampe. Bilo je pola jedanaest. Do jedanaest će se okupati i spremiti za počinak, a oko pola dvanaest prepustit će se užitku koji pruža početak šestosatnog, neprekidnog sna. Pacijenti Odjela X nisu za njene odsutnosti ostajali bez ikakve zaštite. Kad bi u njoj zazvonilo zvonce za uzbunu, zvonce koje u sebi nosi svaka dobra medicinska sestra, odlazila je na odjel i u toku noći, i još bi zamolila dežurnu sestru da za svojih redovnih obilazaka posebno pripazi na Odjel X. I bez tog upozorenja sestre Langtry, dežurna sestra uvijek je svraćala na odjel, bar jednom u toku noći. A ukoliko bi došlo do najgoreg, bio je tu i telefon. Do posljednje noćne uzbune bilo je došlo prije puna tri mjeseca, tako da je mogla mirno spavati.

Drugi dio 1 Posjet ordinaciji pukovnika „Chinstrapa” nije dala nikakvih rezultata, kako je to sestra Langtry i očekivala. Pukovnik se bjesomučno usredotočio na Michaelovo tijelo, potpuno ignorirajući njegov um i dušu. Kuckao je po njemu, preslušavao ga s pomoću slušalica, bockao ga, gurkao, štipao, lupkao, škakljao, grebao po njemu i udarao ga, a Michael je sve to podnio sa zadivljujućim strpljenjem. Morao je na zapovijed zatvoriti oči i dodirnuti vrh nosa jagodicom kažiprsta, pa ne pokrećući glavu, samo očima pratiti nepravilno kretanje olovke, lijevo-desno, goredolje. Morao je stati sastavljenih stopala i zatvorenih očiju, hodati ravno i zatim skakutati najprije na jednoj nozi a zatim na drugoj, pročitati sva slova na jednom panou, dati da mu snime vidno polje i odigrati jednu malu igru asocijacija. I kad se pukovnikovo krvlju podijeveno oko nadnijelo iznad njegovog, s pripremljenim oftalmoskopom, izdržao je taj najneugodniji i najnepodnošljiviji od svih bliskih pregleda upravo savršeno mirno. Sestra Langtry, koja je sjedila i promatrala sve to, primijetila je, skrivajući osmijeh, da se nije trgnuo ni kad mu se pružila prva prilika da osjeti kako pukovniku zaudara iz usta. Konačno je Michaelu zapovjeđeno da pričeka vani, dok je sestra Langtry ostala sjediti i gledati kako pukovnik jagodicom palca zateže gornju usnu. Taj njegov pokret uvijek ju je podsjećao na čačkanje nosa, iako je pukovniku, očigledno, služio za stimulaciju procesa razmišljanja. - Izvršit ću lumbalnu punkciju već danas, odmah poslije podne - rekao je konačno, polako, riječ po riječ. - Čemu to, zaboga? - upitala ga je sestra Langtry prije nego što je stigla prisiliti samu sebe da se suzdrži. - Oprostite, sestro, rekli ste nešto? - Rekla sam čemu to, zaboga! - E pa, kud ode funta, nek' ide i peni! Krenula je, i dužna je prema svom pacijentu ići do kraja. - Kod narednika Wilsona je s neurološkog stanovišta sve u redu, i vama je to dobro poznato, sir. Kakvog ima smisla osuditi jadnika na strašnu glavobolju i nekoliko dana u krevetu, kad je zdrav

zdravcat, s obzirom na ono što je proživio i klimatske uvjete koje je izdržao? Bilo je previše rano ujutro da bi se mogao boriti s njom. Sinoćnji eksces s bocom viskija i večernji sukob sa sestrom Connolly do kojeg je došlo krivnjom sestre Langtry, učinili su i samu pomisao na nastavak borbe nepodnošljivom. Jednog od ovih dana konačno će se obračunati s njom, obećao je mračno sam sebi, ali to neće biti danas. - U redu, sestro - rekao je kruto, spuštajući naliv-pero i zatvarajući dosje narednika Wilsona. - Danas neću vršiti lumbalnu punkciju. - Pružio joj je dokumente kao da su zagađeni. - Do viđenja, sestro! Smjesta je ustala. - Do viđenja, sir - rekla je, okrenula se i izišla iz ordinacije. Michael ju je čekao i pošao s njom kad se malo prebrzim koracima uputila iz zgrade klinike na prijatni svježi zrak. - Je li to sve? - upitao ju je. - To je sasvim sigurno sve! Ukoliko se ne razbolite od neke opskurne bolesti kičmene moždine, čije je samo ime teško izgovoriti, mogu s velikom sigurnošću proreci da pukovnika „Chinstrapa” više nećete vidjeti osim kad dođe u inspekciju ili u tjednu vizitu. - Pukovnika... kako ste rekli? Nasmijala se. - „Chinstrapa”! Taj mu je nadimak dao Luce, i ostao mu je. Pravo mu je ime Donaldson. Nadam se samo da ga taj nadimak neće pratiti sve do Macquarie Streeta. - Moram reći da me ovo mjesto i ljudi u njemu neprestano iznenađuju, sestro. - Ali, ne više od logora i vlastitog bataljona, sigurna sam. - Nevolja s logorom i mojim bataljonom - rekao je Michael - bila je što sam tamo i previše dobro poznavao sva lica, neka od njih godinama i godinama. Nismo baš svi od prvobitnog sastava jedinice pobijeni niti otpušteni kao invalidi, znate. Na maršu ili kod odlaska u borbu čovjek nije primjećivao tu jednoličnost, ali ja sam proteklih šest godina većim dijelom proveo u logorima ove ili one vrste. U logorima koje su šibale pustinjske pješčane oluje, u logorima pod monsunskim kišama, čak i na poligonima za obuku. Uvijek samo u vrelim logorima. Neprestano sam mislio na rusku frontu i pitao se kako izgleda jedan doista hladan logor, i često sam hvatao sam sebe kako maštam o njemu. Nije li čudno da ljudski život može postati tako monoton da počne maštati o

drukčijem logoru, umjesto o kući ili ženama? Logori, to je otprilike sve za što znam. - Da, slažem se, od svega u ratu najteža je monotonija. To je najveća nevolja i s Odjelom X. Za mene i za pacijente. Volim što radim dvokratno i sama vodim odjel, jer bih, da toga nema, i sama otišla u tropike. Što se tiče ljudi, svi su oni fizički dobro, sasvim sposobni da obavljaju stalne i teške poslove, ali ne mogu. Nikakvog posla ovdje nema. Da ima, i mentalno bi stajali bolje. - Osmjehnula se. - Ipak, sve skupa ne može još dugo trajati. Svi ćemo ubrzo kući. Odlazak kući baš ih nije privlačio i Michaelu je to bilo poznato, ali nije rekao ništa. Produžili su šutke, rame uz rame, kroz logor. Pomislila je kako je lijepo ići ovako s njim. Nije ju gledao pokorno oborene glave kao Neil, nije se kočoperio kao Luce niti se grčio kao Nugget. U stvari, koračao je uz nju sasvim prirodno, drugarski, gotovo kao da ide s nekim muškarcem. To je zvučalo možda pomalo čudno, ali je osjećala da tako treba. - Imate li neko zanimanje u civilu, Michael? - upitala ga je skrećući sa staze koja je vodila ravno prema Odjelu X na drugu koja je vodila između dvije napuštene barake. - Imam. Posjedujem mliječnu farmu, tri stotine jutara pašnjaka pored rijeke Hunter kod Maitlanda. Sad na njoj rade moja sestra i njen muž, ali oni jedva čekaju da se vrate u Sydney, pa ću, kad se vratim kući, ja preuzeti posao. Moj zet je pravo gradsko dijete, ali kad je došlo da se bira, zaključio je kako više voli musti krave i da ga ujutro bude pijetlovi, nego obući uniformu pa da pucaju na njega. - Na Michaelovom licu pojavio se jedva primjetan izraz prezira. - Još jedan zec iz busha na Odjelu X! U većini smo, znači. Neil, Matt i Nugget su građani, a iz busha nas, s vama, ima četvoro. - Odakle ste vi? - Moj otac ima posjed kod Yassa. - Ipak ste došli u Sydney, kao Luce. - U Sydney, da, ali ne kao Luce. Nasmijao se i kratko, iskosa je pogledao. - Oprostite, sestro Langtry. - Bit će bolje da me zovete samo sestro, kao ostali. I sami ćete doći na to, prije ili kasnije.

- U redu, sestro, hoću. Popeli su se na malu valovitu uzvisinu od pijeska načičkanu busenovima dugačke oštre trave i vitkim, elegantnim stablima kokosovih palmi, a onda su sišli do obale. Tu su zastali. Vjetar se poigravao koprenom sestre Langtry. Michael je izvukao svoj pušački pribor i čučnuo na pete, kako to čine ljudi sa sela u čitavom svijetu, pa je sestra Langtry kleknula do njega pazeći da joj se pijesak ne uvuče u cipele. - Kad vidim ovakvo nešto, onda zaista nemam ništa protiv otoka - rekao je, motajući cigaretu. - Zar to nije čudesno? Upravo kad pomisliš kako nećeš izdržati još jedan dan boreći se sa svim tim moskitima, blatom, znojem, dizenterijom i groznicom, probudiš se i ugledaš najljepši dan što ga je Bog ikad podario zemlji, ili ugledaš ovakav prizor, ili se dogodi nešto što te natjera da pomisliš kako sve ipak nije tako strašno. Bio je to prekrasan komadić plaže, kratka i ravna pruga pijeska boje papra i soli, nešto tamnijeg kraj vode gdje je bio još vlažan od plime što se povlačila, i potpuno pust. Činilo se da je to jedna strana dugačkog rta, jer je na lijevoj strani završavao stapajući se s nebom i morem, a na desnoj strani gubio se u ravnim mangrovima iz kojih je dopirao zadah truleži. Voda je izgledala kao bijela ploča po kojoj je razljeven tanki sloj boje - staklasta, plavičastozelena, posve mirna. Nešto dalje pružao se greben, a bijele lepeze pjene od valova što su se razbijali o stijenje skrivale su horizont. - Ovo je plaža za pacijente - rekla je, sjedajući na pete. - Ujutro pristup na nju nije dozvoljen, zato sad ovdje nema nikoga, ali od jedan do pet svakog dana pripada samo vama. Ne bih vas mogla dovesti ovamo u to vrijeme, jer je od jedan do pet na nju zabranjen pristup ženama. Vojska na taj način štedi, ne mora vam nabavljati još i kupaće gaćice. Inače, plažu u isto vrijeme koriste i bolničari i podoficiri iz štaba. Za mene, ova je plaža poklon s neba. Bez razonode koju im pruža, moji pacijenti nikad ne bi ozdravili. - Postoji li posebna plaža za vas sestre? - Suprotna je strana rta naša, iako mi nemamo sreće kao vi. Glavna sestra je kategorički protiv kupanja bez kostima. - Uvijek se nađe netko da nam zagorči život. - Liječnici i oficiri imaju također svoju plažu, na našoj strani rta, ali odvojenu od naše jednom stjenovitom izbočinom. Pacijenti oficiri mogu se kupati i ovdje i tamo.

- Nose li liječnici kupaće gaćice? Osmjehnula se. - Nije mi nikad palo na pamet da pitam. - Položaj u kojem je sjedila bio je prilično neudoban, pa je iskoristila potrebu da pogleda na sat da bi ustala. - Bit će bolje da se vratimo. Nije dan kada glavna sestra obilazi odjele, ali još vas nisam naučila kako treba složiti mrežu protiv komaraca. Možemo vježbati čitav jedan sat, do ručka. - Neće mi biti potreban čitav sat. Ja brzo učim - rekao je ne pokazujući volje da ustane, ne želeći da prekida ugodne trenutke ovog, u pravom smislu riječi društvenog kontakta s jednom ženom. Ona je, međutim, zavrtjela glavom i okrenula se, napuštajući plažu i prisiljavajući ga da pođe za njom. - Vjerujte mi na riječ, trebat će vam mnogo više od jednog sata. Nemate pojma šta to znači dok ne pokušate da složite mrežu kako treba. Da sam znala o kakvoj se proceduri radi, predložila bih pukovniku „Chinstrapu” da slaganje mreže, kako to traži glavna sestra, uvede kao test za opće duševno stanje. - Kako to mislite? - stigao ju je, otresajući usput pijesak s hlača. - Neki od pacijenata na Odjelu X nisu u stanju složiti mrežu. Benedict to ne zna, na primjer. Svi smo se trudili da ga naučimo, i on je pun volje da nauči, ali jednostavno ne može da uhvati grif, iako je dovoljno inteligentan. Izvodi najčudnovatije i najčudesnije varijacije na temu slaganja mreže a la glavna sestra, ali ne zna to uraditi kako treba. - Vi ste vrlo iskreni sa svakim, zar ne? Zastala je i ozbiljno ga pogledala. - Nema nikakvog smisla biti drukčiji, Michael. Sviđalo se to vama ili ne, mislili vi da spadate ovamo ili ne, da se možete prilagoditi ili ne, vi ste sad dio Odjela X sve dok svi ne odemo kući. I ubrzo ćete se uvjeriti da mi s Odjela X ne možemo sebi priuštiti luksuz da se služimo eufemizmima. Klimnuo je glavom, ali nije rekao ništa. Samo ju je promatrao, kao nešto što ima veću vrijednost nego što mu se u početku činilo, i s mnogo više poštovanja nego što je to jučer bio spreman pokazati. Trenutak kasnije ona je oborila pogled i krenula dalje, ali ne svojim uobičajenim, odsječnim korakom, već više kao da nastavlja šetnju. Uživala je u tom odstupanju od ustaljene rutine i u sasvim

ležernom Michaelovom držanju. Razgovarajući s njim, nije se morala zabrinuto pitati što i kako osjeća, mogla se opustiti i zamisliti da je s nekim od starih znanaca. Konačno se iza ugla jedne od napuštenih zgrada pojavio Odjel X. Neil je stajao vani i čekao ih. Pogled na njega pomalo je ozlovoljio sestru Langtry - doimao se kao pretjerano brižan otac koji je prvi put pustio dijete da se samo vrati iz škole. 2 Michael je poslije podne opet otišao na plažu, s Neilom, Mattom i Benedictom. Nugget nije htio da pođe s njima, a Luce se naprosto izgubio. Sigurnost s kojom se Matt kretao fascinirala je Michaela; otkrio je da je Mattu za navigaciju dovoljno da ga Neil lako dodirne po ramenu ili po ruci. Promatrao je i učio tako da može potpuno zamijeniti Neila kad bude potrebno. Nugget ga je u kupaonici informirao, uz mnogo tehničkih pojedinosti, da Matt, u stvari, nije slijep, da je s njegovim očima sve u redu, ali Michaelu se činilo da je taj nedostatak vida apsolutno nepatvoren. Čovjek koji glumi sljepilo sasvim bi sigurno udarao u razne predmete, posrtao, pretjerivao u svojoj ulozi. Matt se, nasuprot tome, kretao dostojanstveno, uz minimalne vanjske manifestacije slijepila, ne pokazujući da ono djeluje pogubno na njegovo unutrašnje Ja. Na plaži koja bi mogla primiti i tisuću ljudi a da ne bude pretrpana, zatekli su pedesetak raštrkanih kupača. Svi su bili goli, neki invalidi, neki s ožiljcima. Bilo je tu i podoficira i rekonvalescenata od malarije i drugih tropskih bolesti, pa trojica muškaraca zdravog izgleda s Odjela X nisu ostavljali nimalo neobičan dojam. Ipak, Michael je primijetio da su grupice formirane uglavnom prema odjelima: pacijenti s neurokirurgije i opće kirurgije, pacijenti s plastičnim operacijama, s kožnim oboljenjima, operirani na abdomenu, oni s internog odjela... I pripadnici štapskih službi držali su se zajedno. Tropici s Odjela X svukli su se dovoljno daleko od formiranih grupa da ih nitko ne može optužiti za prisluškivanje, a onda su proveli oko sat vremena plivajući u vodi toploj i smirujućoj kao kupka za bebe. Zatim su se ispružili na pijesku da se osuše, dok su im se za kožu lijepila svjetlucava zrnca slična minijaturnim srebrnjacima. Michael se uspravio, smotao cigaretu, pripalio je i

pružio Mattu. Neil se blago osmjehnuo, ali nije rekao ništa, samo je promatrao sigurno kretanje Michaelovih ruku kad je počeo motati cigaretu i za sebe. * * * Prijatna promjena poslije logora, razmišljao je Michael zureći stisnutim očima preko vodene površine koja je blještala, promatrajući kako se tanke pruge dima cigarete lelujaju nekoliko trenutaka dok ih blagi povjetarac ne zahvati i ne odnese u ništa. Bilo je ugodno promatrati, umjesto bataljona, novu porodicu, i to porodicu mnogo čvršće povezanu nego što je bio bataljon, pod blagom ali čvrstom vladavinom žene, kako i treba da bude u svakoj porodici. Ugodno je bilo i imati ženu u blizini. Susret sa sestrom Langtry bio je njegov prvi susret sa ženom u toku šest godina, ne računajući kratkotrajne, prolazne veze. Bio je već zaboravio kako hodaju, kako mirišu, koliko su drukčije od muškaraca. Osjećaj da se dolaskom na Odjel X našao u porodici, stekao je samo zahvaljujući njoj, ličnosti o kojoj nitko na odjelu, čak ni Luce, nije govorio bez uvažavanja i poštovanja. E pa, prava je dama, to je istina, ali i nešto više od dame. Dame kod kojih iza fasade ponašanja i držanja nije bilo ničega osim onog istog što je činilo i fasadu, nisu ga nikad zanimale; sestra Langtry, počinjao je to uviđati, imala je neke kvalitete koje je i sam posjedovao, koje je posjedovala većina muškaraca. Nije se bojala da kaže što misli, nije se bojala muškaraca zato što su muškarci. U početku je bio sklon da je gleda pomalo s visine, ali je bio dovoljno pošten da prizna kako je sam kriv za tu grešku; zašto i žena ne bi mogla imati položaj i čin ako je kadra udovoljavati zahtjevima koje oni nameću? Ona je to mogla a ipak je bila ženstvena i vrlo, vrlo simpatična. Držala je tu šarenu zbirku muškaraca na okupu ne naturajući im otvoreno svoju volju, o tom nije bilo sumnje. I oni je vole, zaista je vole. To znači da svi nalaze u njoj nešto seksualno privlačno. On u početku ništa slično nije vidio, ali nakon samo jednog dana provedenog na odjelu i dva razgovora s njom, počeo je nazirati ponešto. Oh, nije mu dolazilo da je povali i uzme; javljalo se nešto mnogo ugodnije i suptilnije, bilo je to sporo i slatko otkrivanje ljepote njenih usta, njenog vrata i ramena, njenih nogu... Čovjek, kad nije bio u stanju da priušti sebi ništa osim ponižavajuće i osjećajem krivice praćene masturbacije, nastojao je da se potpuno isključi, ali kad

se u blizini cijelog dana motala žena, u njemu su ponovo počinjali strujati sokovi. Tako su i njegove misli počele prodirati preko granice nedostižnog sna. Sestra Langtry nije bila slika gole žene na zidu, ona je bila stvarna, iako je za Michaela imala nešto od karakteristika stvorenja iz sna, nešto bez ikakve veze s ratom i kroničnim nedostatkom žena u vojničkom životu. Bila je pripadnica najviših krugova, kći veleposjednika, žena kakvu u ustaljenom poretku života u civilu on nikad ne bi ni sreo. Jadni Colin, on bi je omrznuo! Ne na onaj način kao što je mrzi Luce, jer je Luce istodobno i želi i do ušiju je zaljubljen u nju. Luce se može pretvarati pred samim sobom kako je ono što osjeća prema njoj mržnja, jer ga ona ne želi, a on to ne može shvatiti. Colin je, međutim, bio drukčiji. To je, uostalom, bila i Colinova nesreća. Bili su u ratu zajedno od samog početka. Prišao je bio Colinu već prvih dana nakon stupanja u vojsku, jer je Colin bio od onih momaka koje su drugi vječito zadirkivali, premda im ni samima nije bilo jasno što im kod njega, u stvari, smeta; bio im je stalna meta samo zato što je to što im je smetalo bilo stalno prisutno. Ponašali su se kao konji kad ih napadnu muhe. Michael je, opet, imao u sebi snažnu zaštitničku crtu, jasno izraženu još od najranije mladosti, pa je vječito skupljao hrome pačiće. Colin je bio mršav kao djevojčica, imao je i previše lijepo lice, a kao vojnik bio je pravi demon, hendikepiran svojom vanjštinom i osjećajima kao, vjerojatno, ovaj ovdje Benedict. Gurnuvši opušak u pijesak, Michael se zamišljeno zagledao u Benedicta. Mršavo Benovo tijelo bilo je, očigledno, ambalaža za ogromnu količinu nesreće, patnje, samoispitivanja i strastvenog buntovništva, isto kao što je to bilo i kod Colina. Bio je spreman da se kladi sa svakim, u neograničenu sumu, da je i Ben kao vojnik bio demon, jedan od onih neshvatljivih ljudi koji su slika i prilika blagosti dok ih ne uhvati euforija bitke, kada naprosto polude i ponašaju se kao antički heroji. Takvi vojnici-demoni obično su ljudi koji se moraju neprestano potvrđivati sami pred sobom, naročito kada neki duševni konflikt začini već postojeću mješavinu nevolja. Michael je u početku žalio Colina, pri čemu je glavnu ulogu igrao njegov već spomenuti zaštitnički instinkt, ali kako su mjeseci prolazili i fronte se smjenjivale, tako se između njih razvijala i učvršćivala neobična privrženost i prijateljstvo. Borili su se zajedno, logorovali su zajedno i otkrili da ni jedan ni drugi nisu skloni da jure za kurvama, ili da se napijaju do besvijesti

kad se nađu na dopustu, pa je postalo sasvim prirodno da i to vrijeme provode zajedno. Blizina, međutim, može zaslijepiti, i ona je zaslijepila Michaela. Tek kad su stigli na Novu Gvineju, počeo je u potpunosti sagledavati svu veličinu Colinove nevolje. U četu je stigao nov podoficir, krupan, samouvjeren stariji narednik, pomalo nadutog držanja, koji se od samog dolaska počeo iživljavati na Colinu. Michael se nije mnogo brinuo zbog toga; znao je da takve stvari mogu ići samo do neke granice sve dok je on tu da povuče crtu preko koje se nitko nije usuđivao prijeći. Narednik je dobro procijenio Michaela, i vidjelo se da ni on neće prijeći preko te crte. I tako je Colin bio uglavnom meta sitnih zadirkivanja, ograničenih na verbalne šale i opaske. Michael je to hladno podnosio, znajući da će, čim ponovo krenu u borbu, narednik vidjeti i drugu stranu krhkog, ženski nježnog Colina. Zbog toga je Michael doživio pravi šok kad je jednog dana zatekao Colina kako gorko plače, a nakon dugog i strpljivog ispitivanja saznao je u čemu je problem: homoseksualna ponuda od strane narednika, koja je višestruko uznemirila Colina. Sklonosti ga vuku tom pravcu, priznao je. Znao je da je to ružno i neprirodno, prezirao je sebe zbog toga, ali nije mogao sebi pomoći. Uz to, on nije želio narednika; želio je Michaela. Njegovo priznanje nije izazvalo kod Michaela ni odvratnost ni pravedni gnjev, već samo beskrajnu tugu, ganutost i sažaljenje, u skladu s dugotrajnim drugarstvom i iskrenim prijateljstvom. Zar može čovjek tek tako okrenuti leđa najboljem drugu, s kojim je prošao toliko toga? Dugo su razgovarali i na kraju Colinovo priznanje nije ništa izmijenilo u njihovim odnosima, možda je samo još više učvrstilo njihovo prijateljstvo. Michaelove sklonosti nisu se kretale u tom pravcu, ali nije mogao promijeniti svoj odnos prema Colinu samo zato što on ima drukčije osjećaje. Takav je život, takvi su muškarci, takve su činjenice. Rat i način života što ga je rat nametnuo, naučili su Michaela da živi s mnogim stvarima koje bi u civilu bez razmišljanja odbacio, jer su se doslovce postavljale dvije alternative: ili živjeti s njima ili umrijeti. Izabrati život značilo je jednostavno naučiti se toleranciji; sve dok drugi ostavljaju čovjeka na miru, ni on ne treba da se previše miješa u privatne stvari svojih drugova. Bio je to, ipak, težak teret, biti voljen kao ljubavnik; Michaelova odgovornost za Colina iznenada se umnogostručila. Već sama njegova nesposobnost da uzvrati Colinu ljubav na način na koji je Colin to želio, zahtijevala je od Michaela da mu posveti

posebnu brigu i povećavala njegovu potrebu da ga štiti. Zajedno su gledali smrti u oči, zajedno su prošli kroz bitke, napore, gladovanja, osamljenost, čežnju za kućom, bolesti... previše toga da bi bilo moguće jednostavno sve napustiti. I nesposobnost da se uzvrati ljubav predstavljala je teret krivice, koji se mogao umanjiti samo pružanjem pomoći i usluga koje je dopuštala njegova vlastita narav. A Colin, iako su mu radosti pune seksualne veze ostajale nedostižne, nakon tog dana na Novoj Gvineji postao je mnogo vedriji, kao da je procvjetao. Kad je Colin poginuo, Michael nije mogao vjerovati svojim očima - smrt mu je pukim slučajem donijela sićušna krhotina metala što se brzinom većom od brzine zvuka zabila u kratko podšišanu kosu između vrata i lubanje, tako da je samo pao i umro, tiho, bez krvi, bez muka. Michael je dugo sjedio pokraj njega, uvjeren da će mu hladna, ukočena ruka u jednom trenutku uzvratiti stisak. Na kraju su morali silom razdvojiti te dvije ruke, živu i mrtvu, i nekako uvjeriti Michaela da se udalji, da nema apsolutno nikakve nade da će ikad ugledati život na tom spokojnom, usnulom licu. Izgledalo je plemenito, smireno, sveto, nedodirljivo. Smrt ga je na neki način promijenila. Smrt je to uvijek činila jer je bila hladna i prazna. Još se uvijek ponekad pitao da li je Colinovo mrtvo lice zaista izgledalo kao da je zaspao, ili su mu oči izazvale tu promjenu, taj dojam da spava. Često je imao priliku da osjeti bol, ali nikad takvu bol. A onda, kad je prvi šok zbog Colinove smrti popustio, Michael je, užasnut, otkrio u sebi, istovremeno s tom nepodnošljivom boli, i predivan osjećaj oslobođenja. Bio je slobodan! Nestalo je tereta obaveza da štiti slabijeg i nemoćnijeg od sebe! A ta obaveza bila bi ga pritiskala do kraja Colinova života. Možda ga ne bi spriječila da potraži ljubav drugdje, ali bi mu sigurno smetala, a Colin, znao je, ne bi bio dovoljno jak da se odrekne nastojanja da ga osvoji samo za sebe. I tako je njegova smrt ipak bila oslobođenje za Michaela, i to ga je mučilo. Mjesecima nakon tog događaja držao se povučeno, koliko mu je to omogućavao njegov status u bataljonu - u jedinici slavnoj kakva je bila njegova nije nedostajalo hrabrih vojnika, ali Michael je bio nešto više od hrabrog vojnika. Njegov ga je komandant nazivao kvintesencijalnim vojnikom, misleći pod tim na stupanj vojničkog profesionalizma kakav se rijetko susreće. Za Michaela vojničke dužnosti bile su njegov posao, posao koji je uvijek najsavjesnije obavljao, jer nije vjerovao samo u sebe nego i u stvar za koju se bori. Znao je potisnuti strasti, bez obzira na

vrstu provokacije, što je značilo da su se njegovi pretpostavljeni mogli pouzdati u to da će uvijek sačuvati hladnokrvnost i uraditi ono što treba da uradi, ne obazirući se na posljedice, pa čak ni na vlastiti život. Prokrčit će cestu, iskopati rov, sklonište ili grob; osvojit će neosvojiv položaj ili će, ako tako ocijeni, preuzeti odgovornost za povlačenje. Nikad se nije žalio, nije izazivao neugodnosti, nije se suprotstavljao naređenjima, iako je ponekad, primajući ih, već smišljao način kako da ih zaobiđe. Svoje drugove vojnike smirivao je, poticao, ohrabrivao. Vjerovali su da je začaran, da ne može poginuti, i smatrali ga svojom maskotom. Nakon iskrcavanja na Borneo, kad je mostobran učvršćen, upućen je na zadatak koji je izgledao sasvim običan; kako bataljon nije imao dovoljno oficira, na čelo ekspedicije postavljen je stariji narednik koji je maltretirao Colina. Zadatak mu je bio da se sa ljudstvom u tri desantna čamca iskrca na određenom mjestu i infiltrira iza japanskih linija. Izviđanjem je ustanovljeno da u toj oblasti nema Japanaca, ali kad je akcija započela, pokazalo se da su Japanci na svojim položajima, i više od polovice pripadnika čete izginulo je ili ranjeno. Jedan od desantnih čamaca povukao se ne iskrcavši ljude, jedan je potopljen, a Michael, jedan vodnik i narednik prikupili su zdrave i lakše ranjene vojnike i svi zajedno prenijeli teže ranjenike na treći desantni čamac, koji se održao na vodi. Na povratku su sreli ekspediciju koja im je upućena u pomoć sa liječnicima, plazmom, morfijem... Čamac koji se povukao, vratio se u bazu i poslao im pravodobnu pomoć. Narednik je bio nesretan zbog gubitka tako velikog broja ljudi, i za sve okrivljavao sam sebe; bila je to prva akcija kojom je zapovijedao. Sjećajući se Colina i dana na Novoj Gvineji, Michael je smatrao svojom dužnošću da učini sve što može da ga utješi. Ta njegova sasvim dobra namjera vratila mu se kao udarac, na neobično spektakularan način. Narednik ga je dočekao doslovce raširenih ruku, i pet strašnih minuta Michael je bio potpuno lud. Kvintesencijalni vojnik, koji nikad nije dopustio da ga savladaju strasti, bio je obuzet neobuzdanim gnjevom. Vidio je kako se obnavlja čitav odvratni krug - neželjena ljubav, mučno služenje, on sam istodobno i uzrok i žrtva - i ispunila ga je mržnja kakvu nikada ni prema kome nije osjećao. Da taj čovjek nije još u samom početku pokušao da se približi Colinu, ništa od svega toga ne bi se dogodilo, jer Colin nikad ne bi skupio toliko hrabrosti da se povjeri Michaelu.

Michael, na sreću, nije u tom trenutku imao na raspolaganju ništa osim svojih ruku, ali uvježbanost, gnjev i prednost koju pruža iznenađenje bili bi dovoljni da narednik nije uspio da zaurla u pomoć i da pomoć nije slučajno bila blizu. Kad je napad ludila prošao, Michael je ostao satrven. U toku svih godina službe u vojsci, nikad nije osjetio želju da ubija, nikad u tome nije nalazio nikakvo zadovoljstvo, nikad nije uistinu mrzio neprijatelja. Kad je, međutim, stegnuo šake oko narednikovog vrata, osjetio je zadovoljstvo koje se može usporediti samo s vrhuncem ljubavnog čina, a kad mu je palcima pritisnuo grkljan, pustio je da ga ponese onaj isti zanos, ona ista bezumna krvoločnost koju je uvijek prezirao kod drugih. Samo je on sam znao kako se osjećao u toku tih nekoliko kratkih ali strašnih sekundi, i znajući to, odlučio je da se ne bori protiv posljedica. Odbio je da na bilo koji način opravda svoj postupak, odbio je da kaže išta osim da je namjeravao ubiti narednika. Komandant bataljona, jedan od onih izvanrednih oficira koji su prava sreća za svoje ljudstvo, pozvao je Michaela na privatni razgovor. Prisutan je bio još samo pukovski liječnik, izvanredan stručnjak i velik humanist. Zajedno su obavijestili Michaela da je čitav slučaj preuzeo njima pretpostavljeni divizijski štab; narednik je odlučan da tjera stvar do vojnog suda, i ne pristaje na raspravu na bataljonskom nivou. - Idiot prokleti! - rekao je komandant bataljona sumorno. - On nije sasvim pri sebi ovih dana - rekao je Michael, koga je još povremeno potresalo nešto opasno blisko provali suza. - Ako tako nastavite, osudit će vas - rekao je pukovski liječnik. - Izgubit ćete sve što bi trebalo da ponosno iznesete iz rata. - Neka me osude! - odgovorio je Michael umorno. - Oh, ostavite se toga, Mike! - rekao je komandant. - Vrijedite deset puta više od njega, i vi to dobro znate. - Meni je najvažnije da odem odavde - rekao je Michael, zatvarajući oči. - Oh, bože, već sam do grla sit rata, ovih ljudi, čitave te proklete gužve! Oficiri su se pogledali. - Očigledno vam je potreban čestit odmor - rekao je pukovski liječnik naglo, odsječno. - Sve skupa je uglavnom već svršeno, tako i tako. Što biste rekli na udoban, čist krevet u udobnoj,

čistoj pozadinskoj bolnici, i još sa zgodnom, simpatičnom bolničarkom da vas njeguje? Michael je otvorio oči. - Zvuči kao pravi raj - rekao je. - Što treba da radim pa da me pošalju tamo? - Samo nastavite glumiti poremećenog čovjeka - rekao je pukovski liječnik, cereći se. - Poslat ću vas u Bazu broj 15 pod sumnjom da ste duševno oboljeli. Dajem vam riječ da se ta dijagnoza neće naći u vašim otpusnim dokumentima kad krenete kući. Ali prisilit će vašeg prijatelja narednika da malo uvuče rogove. I tako je sklopljen ugovor. Michael je predao oružaru svoj automat tipa Owen i municiju, a onda su ga sanitetskim kolima odvezli na aerodrom. Tako se našao u Bazi broj 15. Čist udoban krevet u čistoj udobnoj bolnici i još sa zgodnom simpatičnom bolničarkom da ga njeguje! Samo, je li sestra Langtry odgovarala definiciji zgodne, simpatične bolničarke? Zamišljao je ženu četrdesetih godina, podebelu, majčinskog držanja u najboljem smislu riječi. Nikako vitku, lijepo građenu mladu damu približno njegovih godina, s vojničkim držanjem brigadnog generala i sa više mozga od feldmaršala... Prenuo se iz sanjarenja i primijetio kako ga Benedict netremice promatra. Uzvratio mu je osmijehom, ne skrivajući simpatije, prije nego što je alarmno zvonce zazvonilo da ga spriječi u tome. Ne, nikad više! Ni za tog sirotog jadnika koji ga gleda pogledom izgladnjelog psa beskućnika. Nikad, nikad više! Ipak, upozoren je isto što i naoružan, pa je ovog puta mogao pripaziti da prijateljstvo koje nudi ostane unutar određenih granica. Ne, Michael nije ocijenio da je i Benedict homoseksualac. Benu je naprosto potreban prijatelj, a nitko od ostalih nije ni najmanje zainteresiran za njega. Što i nije nikakvo čudo. Iz njega izbija ona neprijatna okamenjenost na koju je Michael povremeno nalazio i kod drugih ljudi, a takvi su ljudi uvijek ostajali bez prijatelja. Nisu odbijali čovjeka koji bi im prišao, ali su uvijek neobično reagirali, počinjali lupetati o vjeri ili govoriti o stvarima za koje većina ljudi smatra da ih je bolje ostaviti na miru. Djevojke ga se vjerojatno strahovito plaše, ali se vjerojatno i on plaši njih. Ben je, pomislio je Michael, jedan od onih ljudi čiji je život oduvijek bio emocionalna pustinja, a sušna oblast počinjala je u njemu samom. Nije nikakvo čudo što voli sestru Langtry - ona se prema njemu odnosi sasvim normalno dok svi ostali vide u njemu nešto

kao idiota. Ono što naslućuju u njemu, ne shvaćajući sasvim o čemu se radi, iako Neil možda ima dovoljno iskustva da to i vidi, jest žestina. Bože, kakav je to vojnik morao biti! U tom trenutku Benedict se počeo vrtjeti, lice kao da mu se steglo, nosnice skupile, oči postale staklaste. Pretvorio se u kamen pred Michaelovim očima. Michael je znatiželjno okrenuo glavu da vidi što je to ugledao Benedict. Iz daljine se približavao Luce, paradirajući duž čitave plaže, i to kako paradirajući! Visoko podižući noge, imitirajući poskakivanje profesionalnih spasilaca na javnim kupalištima, potpuno svjestan vlastite savršenosti, prilazio im je prepuštajući suncu svoje zlatno tijelo, a debljina i dužina njegova penisa izazivali su opću potištenost i potajnu zavist svih muškaraca na plaži. - Hulja! - rekao je Neil zabijajući duge i kvrgave nožne prste u pijesak, kao da je to početak pretvaranja u krticu koji će se završiti potpunim zakopavanjem. - Bože, kad bih samo imao tri čiste da prinesem britvu onom teretu kojim se tako ponosi. - Da mi je bar jednom da ga vidim! - rekao je Matt zamišljeno. - Zaista nezaboravan prizor - dodao je Michael, pomalo podrugljivo. Luce je stigao do njih, graciozno se okrenuo i ostao stajati, odsutno češkajući jednom rukom glatka, brončana prsa. - Je li tko za tenis? - upitao je, zamahnuvši drugom rukom kao da u njoj drži reket. - Oh, zar ovdje postoji igralište? - upitao je Michael, hineći iznenađenje. - Rado bih odigrao jednu partiju s tobom. Luce ga je pogledao sumnjičavo, i tek nakon izvjesnog vremena mu je sinulo da ponuda nije dana ozbiljno. - Jesi l' ti to mene mislio da prijeđeš, huljo sarkastična! - rekao je, zaprepašten. - Zašto ne? - rekao je Michael, osmjehujući se. - Ti si bar opremljen za prelaženje, imaš tri noge. Matt i Neil su se grohotom nasmijali, a Benedict se prepustio kikotanju, koje je prihvatila i grupa pored njih, priznajući s osjećajem krivice da je prisluškivala njihov razgovor. Luce je stajao nekoliko trenutaka kao gromom ošinut, ne znajući što da učini. Ta stanka nije, međutim, dugo potrajala; slegnuo je ramenima i otišao dalje prema vodi, kao da mu je to bila namjera od samog početka.

- Vrlo dobro, Mike - dobacio je preko ramena. - Zaista vrlo dobro! Očekivao sam da ćeš primijetiti. - Kako čovjek ne bi primijetio takvu gredu? U prvom trenutku mi se učinilo da nosiš komad mosta iz sidnejske luke! - viknuo je Michael za njim. Skupina na plaži pokraj njih prestala je glumiti nezainteresirano držanje i prasnula u smijeh. Veliki Luceov trenutak pretvorio se u farsu. Neil je zagrabio šaku pijeska i veselo je bacio na Michaela. - Pun pogodak, sinko - rekao je, brišući nadlanicom oči. - Bože, kako mi je žao što mu ja to nisam rekao! * * * Kad je sestra Langtry došla na dužnost nešto poslije pet i ustanovila da je glavnina njenih štićenika odlučila da bezrezervno prihvati Michaela, došlo joj je da kliče i skače od radosti. Za nju je bilo strahovito važno da ga zavole, željela je to naročito od onih posljednjih trenutaka koje je provela s njim. Nije bila još potpuno raščistila s tim zašto je to toliko važno, ali je pretpostavljala da je više u pitanju njegovo dobro nego dobro ostalih. U prvom trenutku probudio je njenu radoznalost, zatim osjećaj za pravdu i fer igru, i konačno iskreno zanimanje. Ukoliko je i sumnjala u to kako će se uklopiti na Odjel X, njene sumnje odnosile su se manje na njega, a više na Neila, kolovođu Odjela X. Neil ga, naime, nije ni najmanje srdačno dočekao; možda je to bila tek poza, ali on je bio voda, po naravi autokratska ličnost. Svi ostali su držali do njega, čak i Luce, pa je bilo u njegovoj moći hoće li za nekoga Odjel X biti pakao, raj ili čistilište. Zato je, primijetivši da se Neil odnosi prema Michaelu kao prema potpuno ravnom sebi, osjetila kako je ispunjava duboko zadovoljstvo. Michaelu će odsad biti dobro, što znači da će biti dobro i ostalima. Zatim se pojavio Benedict i oduševljeno saznao da Michael igra šah. Šah je, očigledno, bio jedina Benova strast, ali Neil je smatrao da je dosadan, a Nugget ga se užasavao. Matt je volio igrati dok je mogao vidjeti ploču i figure, ali mu je bilo prenaporno da u mislima neprestano drži sliku stanja na ploči. Luce je dobro igrao, ali se nije mogao suzdržati da borbu crnog protiv bijelog ne pretvara u metaforu borbe dobra i zla, što je Bena nerviralo više nego što je to sestra Langtry smatrala dopustivim. Zato mu je zabranila da igra s Luceom.

Dok je promatrala kako se Benedict poslije večere s uživanjem namješta na klupi nasuprot Michaelu, sa šahovskom pločom na stolu, sestri Langtry učinilo se da je odjel konačno nekako zaokružen. Divno je imati saveznika, pomislila je zadovoljno, previše širokogrudna da ne bi priznala činjenicu da Michael, očigledno, ima uspjeha kod pacijenta koji - to je oduvijek znala - ne reagira na njen način pružanja pomoći. 3 Luce je u mnogo čemu bio sličan mačku - ne samo što se kretao kao mačak već je posjedovao i sposobnost da vidi u mraku. Zato se i bez svjetiljke sigurno kretao kroz prostore između napuštenih baraka dok je išao prema mjestu na kraju plaže određenom za medicinske sestre, prema zidu od stijena koji ju je presijecao a koji je sestra Langtry pogrešno opisala Michaelu kao izbočinu. Vojna policija bila je tih dana popustila u svojoj revnosti, što je Luce dobro znao; rat je bio završen, Baza broj 15 bila je mirna kao leš u koji će se ubrzo i pretvoriti, u zraku se nije osjećao ni najmanji nemir. Osjetljive na takve poremećaje, antene vojne policije registrirale su nulu. Te večeri imao je pred sobom važan zadatak i osjećao se snažan, lagan i gotovo bolno uzbuđen. Oh, da, mala gospođica Woop-Woop, fina, njegovana kći direktora banke! Nije bilo lako nagovoriti je da se ovako sastane s njim, pristala je tek kad je shvatila da postoje samo dvije mogućnosti da se viđaju - tajno ili pred očima sviju, na verandi ispred zgrade medicinskih sestara. Ona je bila medicinska sestra s činom oficira, on samo podoficir, i dok se na sastanke starih školskih drugova gledalo dobrohotno, svaka malo intimnija veza izazvala bi oštre disciplinske mjere od strane glavne sestre, koja je strogo pazila na održavanje propisanih odnosa. Nekako je uspio da je nagovori da se sastane s njim kad padne mrak, na plaži, i nije ni najmanje sumnjao u to kako će se stvari razvijati. Najteži dio posla bio je obavljen. Nije bilo mjesečine koja bi ih mogla izdati, ali je u tim predjelima tihih noći nebo blistalo nekim nezemaljskim sjajem, a mutni oblaci maglina i zvjezdanih jata duž osi galaksije obasjavali su svijet blijedom, hladnom svjetlošću, posrebrujući ga. Tako mu nije bilo teško da razazna njene obrise među okolnim gušćim sjenama. Krećući se nečujno, stao je pored nje.

Osjetio je kako joj je zastao dah. - Nisam te čula! - rekla je, zadrhtavši. - Ne može ti biti hladno u ovakvoj noći - rekao je trljajući naježenu kožu na njenoj podlaktici, sasvim bezlično i prijateljski. - To su samo živci. Nisam navikla da se ovako izvlačim na sastanke... to nije isto kao izvući se iz ugodnog i sigurnog doma za medicinske sestre u Sydneyju. - Smiri se, sve je u redu! Samo ćemo malo posjediti, tamo gdje je malo udobnije, i popušiti po cigaretu. - Pridržavajući je jednom rukom za lakat, pomogao joj je da sjedne na pijesak, a sam je sjeo dovoljno daleko od nje kako bi se osjećala sigurnijom. - Ne volim tražiti od dama, ali možda imaš gotovih cigareta? - rekao je. Zubi su mu blistali u tami. - Mogao bih ti smotati jednu, ali ti se možda ne bi svidio ukus. Zavukla je ruku u jedan od dubokih džepova jakne i izvukla kutiju Craven Asa. Uzeo je kutiju pazeći da im se prsti ne dodirnu. Zatim je u čitavu proceduru unio nešto intimnosti time što je sam pripalio cigaretu, a onda je pružio njoj. Za sebe, izvukao je duhan i papiriće i polako smotao cigaretu. - Neće li tko vidjeti žar od cigareta? - upitala ga je. - Pa sad, nije nemoguće, ali je malo vjerojatno - rekao je nemarno. - Ovdašnje medicinske sestre prilično su pitom svijet pa vojna policija ne dolazi na ovakva mjesta. - Okrenuo je glavu da je gleda iz profila. - Kako izgleda naš stari grad ovih dana? - Pomalo prazno. Bilo mu je teško započeti, ali je napokon uspio izgovoriti pitanje: - Kako je moja majka? Kako su mi sestre? - Kad si posljednji put čuo nešto o njima? - Prije nekoliko godina. - Što? Zar ti ne pišu? - Oh, pišu cijelo vrijeme, samo što ja ne čitam njihova pisma. - Pa zašto onda pitaš kad te to ne zanima? Njena ga je reakcija iznenadila. - Moramo razgovarati o nečemu, zar ne? - rekao je blago i dodirnuo joj ruku. - Nervozna si. - Isti si kao što si bio u školi! - Ne, nisam, ni najmanje. Previše je vode od tada proteklo ispod mosta.

- Je li bilo strašno? - upitala je, žaleći ga. - Rat, misliš? Ponekad. - Sjetio se ureda u kojem je provodio vrijeme, u sigurnosti i udobnosti, i drhtavog komada hladetine s činom majora koji mu je bio nominalni šef, a u stvarnosti je bilo obratno. Uzdahnuo je. - Ali čovjek mora vršiti dužnost, znaš. - Oh, znam! - Lijepo je ovdje sresti poznato lice - rekao je nakon nekoliko trenutaka šutnje. - I meni. Bila sam sretna kad mi je Ured za kadrove dopustio da odem u vojsku, ali nije bilo baš sve onako kako sam očekivala. Naravno, bilo bi drukčije da je još rat. Ali ova Baza broj 15 prilično je mrtvo mjesto, zar ne? Tiho se nasmijao. - Sasvim dobar opis. Pitanje koje je čeznula da mu postavi odjednom je izletjelo, prije nego što je stigla da ga zadrži ili formulira malo taktičnije. - Zašto si ovdje, na Odjelu X, Luce? Odgovor je čekao spreman od trenutka kad je donio plan u vezi s malom gospođicom Woop-Woop. - Borbeni zamor, sasvim jasno i jednostavno - rekao je, a iz grudi mu se oteo težak uzdah. - To se događa i najboljima. - Oh, Luce! Ovo je najgori dijalog što je ikad napisan, pomislio je, ali takav je život. Nema smisla razbacivati se Shakespeareom tamo gdje je dovoljan i Daggett. - Je li ti malo toplije? - upitao je. - Mnogo. Ovdje je prilično vruće, zar ne? - Kako bi bilo da se okupamo? - Sada? Nisam ponijela kupaći kostim. Pauza koliko da se odbroji do četiri, a zatim: - Mrak je, ne mogu te vidjeti. A i kad bih mogao, neću gledati. Znala je, naravno, isto tako dobro kao i on da je, pristajući da se sastane s njim u ovakvim okolnostima, unaprijed pristala i na sve drugo što on poželi da poduzme. Bilo je, međutim, potrebno učiniti stanovite ritualne korake i potaknuti ritualne reakcije. Inače savjest ne bi bila zadovoljena, duhovi roditelja ne bi bili umireni. Strastveno je čeznula za njim, željela ga je i bila je nakanila da mu se poda, ali on ni na trenutak ne smije pomisliti da je ona laka roba, jeftina ženska.

- Dobro, pristajem, ali pod uvjetom da uđeš u vodu prvi i obećaš da ćeš ostati u vodi dok ja ne izađem i ne obučem se - rekla je oklijevajući. - Vrijedi! - viknuo je, skočio na noge i oslobodio se odjeće, sa spretnošću čovjeka koji je dobro savladao tehniku brzog presvlačenja. Nije željela da ga izgubi u vodi pa je nastojala da ga slijedi što je mogla brže, ali odjevni predmeti kao vojničke cokule i gležnjač Ai bili su za nju još nešto novo i usporavali je. - Luce! Gdje si? - šapnula je zakoračivši do koljena u vodu, pribojavajući se da će joj se prikrasti u tami i zgrabiti je, a takve šale smatrala je djetinjastim. - Ovdje sam - rekao je smireno, odnekud iz blizine, ne pokušavajući da joj se prikrade. Odahnuvši s olakšanjem, zagazila je dublje u vodu, a onda je čučnula tako da joj je voda došla do ramena. - Ugodno je, zar ne? - upitao je. - Hajde da zaplivamo malo dalje, zajedno! Pratila je fosforescentni trag što ga je ostavljalo njegovo tijelo u vodi, plivajući snažnim zamasima, uživajući prvi put u životu u punoj slobodi tijela nesputanog odjećom, koje kao da je izgubilo težinu u vodi. Taj osjećaj ju je i previše uzbuđivao; okrenula se i ponovo zaplivala, ne gledajući da li on pliva ravno dalje ili je prati. Bilo je to kao u nekom čudesnom snu, osjećala se kao začarana i misli su joj poletjele ispred tijela, koje je plovilo bez težine, prožete ljubavnim zanosom. Nije bila uzdrhtala djevica, znala je što će se dogoditi, i znala je da će upravo zato što je to on biti ljepše nego ikad do tada. Osjećaj da je začarana naglo se pojačao kad je krajičkom oka primijetila kako pliva pored nje. Prestala je raditi rukama, zauzela vertikalan položaj u vodi, napipala nogama dno i uspravila se, iščekujući njegov poljubac. On je, međutim, nije poljubio nego ju je podigao na ruke i odnio iz vode na obalu, do mjesta gdje je bio rasprostro svoju odjeću, i tu je spustio. Podigla je ruke prema njemu, a on je legao do nje i priljubio lice uz njen vrat. Na prvi dodir njegovih zuba, izvila je leđa i prostenjala od uživanja, ali se taj glas ubrzo pretvorio u jauk izazvan bolom, jer to nisu bili nježni, nadražljivi ugrizi. Ujedao ju je, istinski ujedao, s nekom nijemom, divljom, neodoljivom surovošću tako da joj se u početku učinilo kako je sve to tek posljedica dugotrajne čežnje za njom i da će ubrzo prestati. Ali mučenje se nastavilo, postalo

neizdržljivo. Počela se otimati, ali nije mogla ni da se pomakne od njegovog teškog, nevjerojatno čvrstog stiska. Ipak je, kao da se smilovao, prestao da je grize po vratu i prešao, s malo više obzira, na dojku. Samo, pritisak njegovih zuba ubrzo se opet pojačao tako da se nije mogla suzdržati a da ne krikne od užasa. Bila je, odjednom, uvjerena da se on sprema da je ubije, tu na licu mjesta. - Oh, Luce, nemoj! Molim te, molim te, preklinjem te! Boli me! Otegnute, plačne riječi kao da su ipak prodrle do njegove svijesti; počeo je ljubiti dojku koju je maloprije tako surovo zlostavljao. Ali ti poljupci bili su mehanički, i ubrzo su prestali. Ipak će sve biti kako treba. Njena ljubav iz djetinjstva i sadašnja požuda brzo su se vratile, uzdahnula je i promrmljala nešto. On se podigao na ruke iznad nje, energično joj razmaknuo koljena i smjestio se između njenih nogu. Osjetivši pritisak slijepog spleta mišića, posegnula je da ga usmjeri, drhteći pronašla pravo mjesto i sklonila ruku da ga uhvati za ramena i privuče k sebi, da osjeti njegovu blizinu, njegovu težinu i kožu, da je stegnu njegove ruke. On je, međutim, odbio da se spusti i ostao uzdignut iznad nje za čitavu dužinu svojih ruku, oslonjen na dlanove, dodirujući je samo ondje gdje je, po njegovom mišljenju, bilo jedino važno. Kao da bi dodir na nekom drugom mjestu skrenuo dragocjenu energiju suprotnim tokom od onog koji zahtijeva predstojeći zadatak. Njegov prvi snažni prodor natjerao ju je da jaukne od bola, ali bila je mlada, vlažna, opuštena i silno je željela upravo to što se događalo; čvrsto se oslonila nogama o zemlju da tako ograniči dubinu do koje može prodirati, i počela se prilagođavati njegovom ritmu dok se nije potpuno uskladila s njim, ne povlačeći se dok se kretao naprijed, nego dočekujući vlastitim pokretom svaki njegov prodor. Bilo je prekrasno, iako je čeznula za tim da je zagrli, umjesto da se drži tako na odstojanju. Taj njegov nezgodni položaj umanjivao je trenje koje je bilo potrebno, pa je prošlo punih deset minuta dok nije stigla do orgazma, ali taj orgazam bio je snažniji i žešći od svih koje je ikad doživjela. Grčevi su joj prostrujali kroz čitavo tijelo, od vrata do stopala, kao spazmodični trzaji neke ekstatičke epilepsije. Beskrajno zahvalna na nastojanju da se toliko dugo kontrolira kako bi je zadovoljio, očekivala je da će odmah iza njenog uslijediti i njegov orgazam, ali nije. Monotono, uporno,

opsesivno udaranje nastavilo se, nastavilo se unedogled. Počela se gušiti od iscrpljenosti, tijelo joj je klonulo, uvelo, ali je trpjela sve dok je mogla izdržati. - Za ime božje, Luce, dosta! Dosta je! Povukao se smjesta, još uvijek s erekcijom, ne dostigavši vrhunac. To ju je potpuno slomilo. Nikad ranije nije ostala tako nevesela, tako lišena slasti pobjede. Nije imalo nikakvog smisla šapnuti mu ono vječno, neizbježno „Je li bilo dobro?” jer, očigledno nije bilo dobro. Nije, međutim, bilo u njenoj naravi da ostane potištena zbog tuđih postupaka; ako nije zadovoljan, to je njegov problem, a ne njezin. Nekoliko trenutaka ležala je nepokretno, očekujući da je poljubi, da je zagrli, ali on to nije ni pokušao. Od trenutka kad ju je ponio iz vode pa do kraja, ni jednom je nije poljubio, kao da bi dodir njihovih usana ubio u njemu svako zadovoljstvo. Zadovoljstvo? Je li u svemu što se dogodilo uopće osjetio neko zadovoljstvo? Osjetio je, sigurno! Cijelo vrijeme bio je tvrd kao kamen... Privukla je noge na jednu stranu, okrenula se, naslonila se na lakat i počela tražiti svoje cigarete. U trenutku kad ih je pronašla, Luce je pružio ruku da i njemu dade jednu; dodala mu je kutiju i nagnula se naprijed, da mu pripali. Plamen šibice osvijetlio je njegovo lice, bezizražajno, očiju skrivenih iza spuštenih dugih trepavica. Duboko je uvukao dim cigarete, a onda je snažnim dahom ugasio šibicu. E pa, glupa kučka trebala bi da bude zadovoljna, pomislio je, ležeći na leđima s rukama ispod glave i cigaretom među čvrsto stisnutim usnama. Treba ih tucati dok ne počnu moliti za milost, onda nemaju prava da se žale i kritiziraju. Koliko će to trajati, bilo mu je sasvim svejedno. Mogao je izdržati i čitavu noć ako treba. Prezirao je sam taj čin, prezirao je njih, prezirao sebe. Sam čin bio je oruđe, oruđe oruđa među njegovim nogama, ali već se odavno bio zakleo da nikad neće biti oruđe ni jednog ni drugog. Da će biti samo onaj koji se služi tim oruđem. On je gospodar, oni su sluge i jedini ljudi kojima nije mogao nametnuti svoju volju bili su kao sestra Langtry, ljudi koje ništa ne privlači ni slugama ni gospodaru. Bože, što ne bi dao samo da vidi sestru Langtry na koljenima kako ga preklinje i moli, željna jednog i drugog, sluge i gospodara... Pogledao je na sat i vidio da je već prošlo pola deset. Bilo je vrijeme da krene, jer bi inače mogao zakasniti, a nije želio da

pruži sestri Langtry zadovoljstvo da ga prijavi pukovniku „Chinstrapu”. Pružio je ruku i blago potapšao zgrčenu figuru pokraj sebe po stražnjici. - Idemo, ljubavi. Moram ići. Kasno je. Pomogao joj je da se obuče s pažnjom dostojnom profesionalne dvorkinje - kleknuo je da joj zažnira cipele i zakopča gležnjake. Otresao je pijesak s njene odjeće, povukao naniže sivu tropsku jaknu, pritegnuo opasač i namjestio šešir kako mu se činilo da treba. Njegova uniforma bila je mjestimice vlažna, ali se obukao potpuno ravnodušno, kao da to i ne primjećuje. Zatim ju je otpratio do ograde oko baraka u kojima su stanovale sestre, držeći je za lakat i vodeći je kroz tamu s nekim sasvim bezličnim obzirom, koji je u njoj izazivao samo bijes. - Hoću li te ponovo vidjeti? - upitala ga je kad su stali. Osmjehnu se. - Sasvim sigurno hoćeš, ljubavi. - Kada? - Za nekoliko dana. Ne smijemo se viđati previše često, mogli bi nas uhvatiti. Doći ću da te posjetim na verandi ispred vaše kantine, pa ćemo se dogovoriti. Vrijedi? Stala je na prste da ga smireno poljubi u obraz, a onda je produžila sama do svoje barake. On se, pak, smjesta pretvorio u mačka i nestao u tami. Kretao se izbjegavajući osvijetljena mjesta i izdaleka obilazeći zgrade kad bi stigao do njih. Razmišljao je o onome o čemu je mislio u toku gotovo čitave ljubavne igre - o naredniku Wilsonu, heroju i pederu. Bio je spreman da se kladi da ga je na Odjel X poslao neki zbunjeni komandant jedinice kako bi izbjegao sramno suđenje. Lijepo, lijepo! U zadnje vrijema na odjel stižu sve čudniji i čudniji tipovi. Nije mu promaklo da je sestra Langtry zaključila kako je došljak čovjek na svom mjestu. Dobro ju je nasamario, nema šta! Naravno, nije povjerovala u ono što je pročitala u njegovim papirima, žene nikad ne vjeruju u takve stvari - naročito kad je momak snažan i muževne vanjštine kao narednik Wilson, utjelovljenje tajnih želja stare frajle. Pitanje je da li je narednik Wilson utjelovljenje želja sestre Langtry. Luce je dugo vjerovao da će taj privilegij zapasti Neila, ali sad više nije bio siguran u to. Bit će bolje da i sam izgovori koju riječ molitve da se sestra Langtry odluči za narednika umjesto za kapetana, za Wilsona umjesto za

Parkinsona. Ako se to dogodi, bit će mu mnogo lakše da uradi ono što je naumio. Da natjera sestru Langtry da puzi pred njim. Postao je svjestan da ga bole testisi, a bol se iz njih širila kroz čitavo tijelo. Zastao je u sjeni jedne napuštene barake da se pomokri, ali kao i obično prokleta tekućina nije htjela da krene. Za mokrenje mu je uvijek bilo potrebno strahovito mnogo vremena. Zadržao se koliko je mogao, čekajući da mlaz krene, držeći svoje prezreno, impozantno oruđe među prstima, očajnički povlačeći kožicu naprijed-nazad. Uzalud. Pogled na sat rekao mu je da više ne smije gubiti vrijeme; morat će izdržati tu bol još nekoliko minuta.

Treći dio 1 Michael je bio pacijent Odjela X već gotovo dva tjedna kad je sestra Langtry prvi put postala svjesna nekog čudnog predosjećaja. To nije bilo prijatno naslućivanje nečeg ugodnog, nego mračna, jeziva slutnja bez ikakve osnove u stvarnosti. Stvarnost je bila upravo suprotna, nova cjelina funkcionirala je glatko. Nije bilo strujanja ispod površine - svi su voljeli Michaela, i Michael je volio sve njih. Ljudi su se držali opušteno i očigledno su živjeli udobnije, jer im je Michael stalno bio na usluzi, brinuo se za njih i veselo ih posluživao. Konačno, objasnio joj je, ne može vječito čitati, na plaži provodi vrijeme ne radeći ništa, i potrebno mu je da se malo kreće s nekom svrhom. I tako je popravio vodovodnu instalaciju, kakva je već bila, zabijao čavle i učvršćivao što je bilo potrebno učvrstiti. Na naslonu njena stolca u pisarnici našao se, Michaelovom zaslugom, jastuk, podovi su blistali, dnevna soba bila je mnogo urednija. Ipak, nemir što se uvukao u nju nije se izgubio. On je katalizator neke vrste, mislila je, sam po sebi, po svojoj naravi, neškodljiv, ali na Odjelu X... tko zna? Da, svi su ga voljeli i on je volio sve njih. I nije bilo strujanja ispod površine. Ali Odjel X se od njegovog dolaska promijenio, iako nikako nije mogla utvrditi u čemu je ta promjena. Naprosto, promijenila se atmosfera. Vrućina je postala nesnošljiva, vladala je potpuna tišina, zrak je bio nepokretan; i najsporiji, najležerniji pokret izazivao je potoke znoja, ocean iza grebena poprimio je sumornu zelenu boju a horizont se gubio u izmaglici. S punim mjesecom došle su kiše, prolom oblaka koji nije prestajao puna dva dana, odnoseći prašinu ali ostavljajući duboko blato. Plijesan se hvatala na svemu - na mrežama protiv komaraca, plahtama, paravanima, knjigama, čizmama, odjeći, drvenim predmetima, kruhu... Kako je, međutim, bilo nemoguće stići do plaže, plijesan je spašavala ljude od potpune besposlice, jer je sestra Langtry zahtijevala da je čiste krpama namočenim u alkohol. Izdala je naredbu da svi moraju izuvati čizme i cipele u hodniku iza prednjih ili zadnjih vrata, ali se ipak, nekim osmotičnim procesom, blato uvlačilo u