sve prostorije odjela. Tako je i ono služilo da se ljudi nekako zaposle, pa su neprestano brisali podove, vukli kante s vodom i ispirali krpe. Sama kiša, na sreću, nije izazivala potištenost, jer nije predstavljala žalost prirode zbog odlaska sunca kao slabije i hladnije kiše na većim geografskim širinama. Sve dok se ne bi ustalila, ta je kiša čak mogla oduševiti, ispuniti čovjeka snažnim osjećajem moći. A kad se ustali, što će se dogoditi kad nastupi pravi monsun, njeni efekti bit će gori od djelovanja ikakve kiše, jer će ta moć postati nemilosrdna i nesavladiva a ljudi prema njoj nemoćni kao mravi. Ova je kiša, ipak, došla prerano da bi mogla biti početak pravog monsuna, pa kad se nebo razvedrilo, čak je i sumorna, ružna skupina zgrada nazvana Baza broj 15 zablistala neočekivanom ljepotom - oprana, izribana, očišćena. „Eto, u tome je stvar,” pomislila je s ogromnim olakšanjem sestra Langtry. „To što je izazivalo moju zabrinutost bila je tek kiša! Kiša uvijek tako djeluje na njih. Na mene također.” - Baš glupo - rekla je Michaelu pružajući mu kantu blatne vode. Završavao je čišćenje spremišta nakon što je grupa s kantama i krpama odnijela svoj pribor i predala se zasluženom odmoru na verandi. - Što je glupo? - upitao ju je izlijevajući vodu u slivnik i brišući čistom krpom metal prevučen niklom. - Imala sam osjećaj da se sprema neka gužva, ali mislim da je to bilo zbog toga što se spremala ova kiša. Čovjek bi očekivao da ću nakon toliko vremena provedenog u tropskim krajevima znati bolje procijeniti o čemu se radi. - Stajala je leđima naslonjena na okvir vrata i promatrala ga kako radi, kako temeljito obavlja svaki pojedinačni posao i pedantno zaokružuje cjelinu. Nakon što je prebacio iscijeđenu krpu preko ruba kante da se suši, uspravio se, okrenuo i s osmijehom je odmjerio pogledom. - Da, slažem se, čovjek bi to očekivao. - Pružio je ruku pored nje, dohvatio košulju koja je visila na čavlu iza vrata i obukao je. - Ali nakon nekog ga vremena savlada, zar ne? Ovdje ništa nije polovično. Ne sjećam se da me je kod kuće nakon nekoliko kišnih dana hvatala nervoza, a ovdje sam vidio kako kiša pretvara ljude u ubojice. - Je li tako bilo i u vašem slučaju?
Nasmijane oči kao da su se na trenutak ukočile, a onda se u njih vratio osmijeh. - Nije. - Ako na vas nije utjecala kiša, što je utjecalo? - To su moje stvari - rekao je, sasvim ljubazno. Njoj su se obrazi zarumenjeli. - Moje također, s obzirom na okolnosti! Oh, zašto nitko od vas ne uviđa da je bolje razgovarati o tim stvarima? A vi se držite nepristupačno kao Ben! Zakopčao je košulju i uvukao je u hlače, sve potpuno nesvjesno. - Ne uzbuđujte se! I nimalo se ne brinite zbog mene. - Ni najmanje se ne brinem zbog vas, ali vodim ovaj odjel dovoljno dugo pa znam da je za moje pacijente bolje da govore o onome što ih muči. - Ja nisam vaš pacijent - rekao je, stojeći kao da očekuje da mu se ona skloni s puta. Nije se sklonila. Ostala je stajati u istom položaju, više očajna nego ljuta. - Pa naravno da ste moj pacijent, Michael! Prilično stabilan pacijent, priznajem, ali ne bi vas uputili na Odjel X da nije bilo nikakvog razloga! - Bilo je razloga. Pokušao sam ubiti jednog tipa - rekao je sasvim mirno. - Zašto? - Razlog možete naći u mojim dokumentima. - To što tamo piše za mene nije dovoljan razlog. - Usta su joj se izravnala, usne zategle. - Ne razumijem te vaše papire. Vi niste homoseksualac. - Otkud vi to znate? - upitao je hladno. Duboko je udahnula i pogledala ga ravno u oči. - Jednostavno znam - rekla je. Glasno se nasmijao, zabacivši glavu. - E pa, sestro, mogu vam reći da je meni potpuno svejedno zašto su me poslali ovamo, pa zašto bi to bilo vama važno? Jednostavno mi je drago što sam ovdje, to je sve. Sklonila se s vrata i ušla u prostoriju. - Vi se samo poigravate sa mnom - rekla je polako. - Šta to pokušavate sakriti? Kakva je to tajna koju mi niste u stanju povjeriti?
Te njene riječi tako su ga iznenadile da je na trenutak zaboravio svoj stalno održavani gard, a ona je, isto tako na trenutak, ugledala pred sobom strahovito umornog, pomalo zbunjenog i nesretnog čovjeka. I ugledavši sve to, ostala je razočarana. - Ne, ne trudite se da mi na to odgovorite - rekla je s osmijehom iz kojeg je zračilo istinsko prijateljstvo. Uzvratio je opuštanjem tvrdih crta lica i pogledom koji je izražavao simpatije i odanost, a onda je rekao: - Ja naprosto ne znam pričati, sestro, kad je riječ o meni. Ne mogu govoriti. - Bojite se da bih vas mogla osuditi? - Ne, ali da bi čovjek pričao, treba da nalazi prave riječi, a meni to nikako ne ide od ruke. Ili to bar ne uspijevam u pravo vrijeme. Noćas u tri sata sve će biti na svom mjestu, tamo gdje bih sad želio da bude. - Tako je to kad svakoga, a sve što treba uraditi jest: početi! Ja ću vam pomoći da nastavite, jer želim da vam pomognem. Uzdahnuo je, zatvorenih očiju. - Meni pomoć nije potrebna, sestro! Predala se - ali samo privremeno. - Onda mi recite što mislite o Benedictu - rekla je. - Zašto me pitate za Bena? - Zato što imate uspjeha kod njega, tamo gdje ja nikad nisam imala. Molim vas, nemojte pomisliti da sam ljubomorna, meni je drago kad to vidim. Naprosto me zanima. - Benedict. - Razmišljao je neko vrijeme, oborene glave. - Rekao sam vam. Nisam baš vješt na riječima. Što mislim o njemu? Drag mi je. Žalim ga. Njegovo stanje nije dobro. - Mislite, od onog incidenta u selu? Michael je kategorički zavrtio glavom. - Oh, ne! Stvar je počela mnogo, mnogo prije toga. - Je li to zato što je rano izgubio roditelje? Ili je to utjecaj bake kod koje je odrastao? - Može biti. To je teško treći. Ben nije siguran tko je i što je, mislim. Ili, ako to zna, onda ne zna kako da se odnosi prema onom što jest. Ne znam. Nisam stručnjak za duševne bolesti. - Nisam ni ja - rekla je žalosno. - Dobro se snalazite.
- Da budem iskrena, Ben je jedini čija mi sudbina poslije Baze broj 15 ne da mira. - Poslije demobilizacije, mislite? - Da. - Tražila je prave riječi, ne želeći povrijediti Michaelove osjećaje; toliko se trudio oko Bena. - Znate, nisam sigurna da će Ben biti sposoban da živi izvan neke ustanove zatvorenog tipa. A ipak, čini mi se da ne bi bilo fer prema njemu predložiti da bude podvrgnut trajnom nadzoru. - U duševnoj bolnici? - upitao je kao da ne vjeruje svojim ušima. - Da, to sam otprilike htjela reći. To su jedine ustanove koje imamo za ljude kao što je Ben. Ali oklijevam da to predložim. - Varate se! - viknuo je. - To je lako moguće. Zato i oklijevam. - To bi ga ubilo! - Znam. - Lice joj je bilo tužno. - Kao što vidite, ovaj je moj posao sve prije nego veseo. Naglo je ispružio ruku, čvrsto je uhvatio za rame i stresao je. - Samo nemojte uraditi ništa naprečac, molim vas! I ne poduzimajte ništa dok prethodno ne porazgovarate sa mnom! Imao je tešku ruku; okrenula je glavu i pogledala je. - Benovo stanje se popravlja - rekla je. - Zahvaljujući vama. Zato i razgovaram o tome s vama. Ne brinite! Umiješao se Neil, stojeći na vratima. - Mislili smo već da vas je voda odnijela, vas dvoje - rekao je veselo. Sestra Langtry odstupila je korak dalje od Michaela, čija je ruka pala s njenog ramena istog trenutka kad je postao svjestan Neilove prisutnosti. - Nije nas baš odnijela - rekla je i osmjehnula se Neilu, pomalo kao da se ispričava. Istog trenutka bila je ljuta na sebe zbog tog ispričavanja. I ljuta na Neila, iz razloga koji nisu bili baš jasni. Michael je ostao na mjestu i promatrao kako Neil pomalo posjednički izvodi sestru Langtry iz spremišta. Zatim je uzdahnuo, slegnuo ramenima i otišao za njima na verandu. Odjel X zgodno je mjesto za privatne razgovore koliko i kasarnsko dvorište za vrijeme parade. Svatko nadzire svakoga, a naročito sestru Langtry. Ako ne znaju gdje je i s kim je, nemaju mira dok je ne pronađu. Ponekad čak u sebi računaju, provjeravajući da li
svakome od njih posvećuje jednak dio svog vremena. Svi računaju? Ne, samo oni koji su važni. A Neil je pravi majstor u tom računanju. 2 Sutradan u svitanje vrijeme se proljepšalo, zrak je bio opojno blag i to je svima popravilo raspoloženje. Nakon što su završili čišćenje, muškarci su se okupili na verandi a sestra Langtry povukla se u svoju sobicu da obavi potrebne administrativne poslove. Plaža će poslije podne biti otvorena i bit će sigurno dobro posjećena; tek kad im je onemogućen odlazak na plažu, pacijenti Odjela X shvatili su što znači odbaciti odjeću i brige, isključiti misli, plivati, sunčati se i drijemati u slatkoj opuštenosti. Iako je već bilo prošlo pola prijepodneva, među pacijentima se nije pojavila uobičajena apatija praćena koškanjem; svi su se radovali odlasku na plažu. Luce je spavao ispružen na jednom krevetu na verandi, Neil je nagovorio Nuggeta i Benedicta da se kartaju za stolom, a Michael je odveo Matta na suprotni kraj verande, gdje je ispred prozora pisarnice sestre Langtry stajalo nekoliko stolaca. Bilo je to mjesto koje je osiguravalo kakav-takav mir. Matt je htio da izdiktira pismo ženi, i Michael se ponudio da ga napiše. Gospođa Sawyer još nije znala za Mattovu sljepoću; zahtijevao je da joj to ne javljaju, želio je da joj sam to kaže, i tvrdio kako nitko nema prava da mu to uskrati. Sažaljevajući ga, sestra Langtry pristala je na taj njegov zahtjev, svjesna da je pravi razlog u njegovoj očajničkoj nadi da će se, prije nego što se ponovo sastane sa ženom, dogoditi čudo i da će opet progledati. Kad je završio, Michael mu je polako pročitao pismo. -“... i kako mi rana na ruci još nije potpuno zacijeljela, moj prijatelj Michael Wilson ponudio se da napiše ovo pismo tebi. Zbog toga ne treba nimalo da se brineš. Sve ide kako treba. Vjerujem da si toliko razumna da možeš i sama zaključiti kako me, da je rana ozbiljnija, ne bi zadržali ovdje već bi me odavno poslali u Sydney. Zato, molim te, ne brini! Zagrli Margaret, Mary, Joan i malu Pam, daj im poljubac od tate i reci im da me neće još dugo čekati. Mnogo mi nedostajete. Čuvaj se i pazi na djevojčice, voli te tvoj suprug Matthew.”
Sva pisma kući bila su tako kruta i formalna, tvorevine ljudi koji nisu očekivali da će se jednom naći toliko daleko od kuće i svojih voljenih da moraju uzeti pero u ruke. Osim toga, cenzori su čitali sve, a nitko nije znao tko su oni. Zato su ljudi uglavnom pisali pristojno i odmjereno, uspješno se opirući iskušenju da u pismu izliju svu gorčinu i jad što se nakupio u njima. Većina ih je pisala kući redovito, kao djeca osuđena da žive u nekom omraženom internatu. Ondje gdje su svi zaposleni i sretni, potreba da se održava veza s voljenima kod kuće brzo se gubi. - Je li dobro? - upitao je Matt zabrinuto. - Mislim da jest. Odmah ću ga staviti u kuvertu i predati sestri prije ručka... Gospođa Ursula Sawyer... Kako glasi adresa, Matt? -- Fingleton Street 97, Drummoyne. Niz verandu je došetao Luce i sjeo u jedan od naslonjača od trske. - Vidi, vidi, mali lord Fauntleroy upravo čini jedno od svojih dobrih djela! - rekao je izazivački. - Ako budeš sjedio u tom naslonjaču samo u kratkim hlačama, dobit ćeš po leđima robijaške pruge - rekao je Michael i gurnuo Mattovo pismo u džep. - Ah, jebeš pruge! - Govori malo pristojnije i malo tiše, Luce - rekao je Matt pokazujući rukom prema otvorenim kapcima sobe sestre Langtry. - Čekaj malo, Mike! Imam i ja jedno pismo za Mattovu suprugu, pa ga možeš poslati zajedno s tim - rekao je Luce tako tiho da su ga samo njih dvojica mogli čuti. - Hoćete da vam ga pročitam? Poštovana gospođo, znate li da je Vaš muž slijep kao šišmiš? Matt je skočio prebrzo da bi ga netko stigao zadržati, ali Michael je stao između gnjevnog slijepca i njegovog mučitelja i čvrsto ga uhvatio za ramena. - Smiri se, smiri, prijatelju! To su samo pakosne šale. Sve je u redu, ništa on neće učiniti, ne brini! Ne bi mogao čak i kad bi ozbiljno pokušao. Cenzori bi zadržali pismo. Luce je sve to promatrao uživajući u prizoru, i nije ni pokušao privući noge kad je vidio da Michael namjerava odvesti Matta k ostalima za stol. Ali Michael, ne želeći da se prepire s Luceom, obišao je s Mattom ispružene noge i mirno se udaljio. Kad su otišli, Matt za stol a Michael u baraku, Luce je ustao i otišao do ograde verande. Stajao je naslonjen na ogradu,
nagnute glave da kroz otvoreni prozor čuje o čemu govore Michael i sestra Langtry. Držao se kao da ne prisluškuje, za slučaj da netko iz sobice pogleda što radi, ali je mogao čuti razgovor. A onda su se vrata zatvorila i ponovo je zavladala tišina. Luce je prošao pored kartaša i nestao u unutrašnjosti barake. Našao je Michaela u dnevnoj sobi kako premazuje kriške kruha maslacem. Svjež, hrskav kruh bio je jedina poslastica koju je Baza broj 15 - pa i to tek u posljednje vrijeme - mogla ponuditi svojim stanovnicima. I pacijenti i osoblje konzumirali su u svim prilikama ogromne količine kruha, jer je bio izvrstan. U devet uvečer, u vrijeme za posljednju večernju šalicu čaja, obično nije ostajalo ni mrvice od relativno obilnog dnevnog sljedovanja. Dnevna soba nije bila opremljena da služi i kao kuhinja, već samo kao prostorija za čuvanje hrane, pranje i odlaganje posuđa i pribora za jelo. U njoj se nalazio radni stol od grubo tesanog drva kombiniran s ormarom, postavljen ispod jednog prozora i duž zida do vrata što su vodila u spremište. Ispod jednog prozora bio je postavljen slivnik, a na radnom stolu, nešto dalje, stajao je spiritusni primus. Nije bilo nikakvog uređaja za hlađenje hrane i pića, ali je na konopcu vezanom za krovnu gredu visio komarnik od sitne žičane mreže, klateći se i lijeno se okrećući kao kineski lampion. Sklonjen u sam kut radnog stola, stajao je mali spiritusni sterilizator u kojem je sestra Langtry kuhala igle i ono nekoliko instrumenata što su joj ponekad mogli zatrebati, ali vjerojatno nikad neće. Smatrala je dobrom praksom da uvijek ima pri ruci dvije šprice, igle za injekcije, igle za šivanje rana, par držača za igle, jednu zakrivljenu i jednu ravnu pincetu, sve u sterilnom stanju, za slučaj da se netko od pacijenata ozlijedi, da bude ranjen, da pokuša samoubojstvo ili da se pojavi potreba nekome na brzinu dati sedativ. Kad je Odjel X počeo rad, neko je vrijeme vođena vatrena rasprava oko toga treba li njegovim pacijentima dopustiti da zadrže svoje britve, opasače i ostale potencijalno opasne predmete, i treba li kuhinjske noževe držati pod ključem. Na kraju se ipak došlo do zaključka da bi takve mjere bilo teško provesti u praksi, a samo se jednom dogodilo da se pacijent poslužio takvim predmetom u samoubilačke svrhe, srećom bezuspješno. O mogućnosti da jedan pacijent napadne drugog, nije nikad dovoljno razmišljano pa ni odluka nije izmijenjena. Jednostavno, pacijenti koje nije bilo moguće kontrolirati pod uvjetima što su vladali u Bazi broj 15 nisu tu ni zadržavani.
Čim bi se spustio mrak, dnevnu sobu preplavili bi žohari i nikakvim higijenskim mjerama nisu se mogli eliminirati - ulazili su kroz prozore, uvlačili se kroz cijevi, padali s krova od palmovog lišća, štoviše, reklo bi se, nastajali od ničega. Ubijali su ih, ali bi se uvijek našlo nekoliko drugih da zauzmu mjesto ubijenog. Neil je imao običaj da jednom tjedno organizira pravi lov na žohare, pri čemu je svaki stanovnik barake osim Matta bio dužan potamaniti najmanje dvadeset tih neugodnih kukaca. Takve akcije vjerojatno su pridonijele da broj žohara ne prijeđe granice podnošljivog. S druge strane, sumorna prostorija bila je uvijek čista i uredna, pa skupljači otpadaka bilo koje vrste nisu nikad naročito dobro prolazili. Luce je zastao na vratima i nekoliko trenutaka promatrao Michaela, a onda je zavukao ruku u džep kratkih hlača, izvukao pribor i počeo motati cigaretu. Iako je Michael bio dvanaest centimetara niži od Lucea, koji je imao metar osamdeset sedam, ostavljali su dojam da su im snage izjednačene. Obojica su bili goli do pasa, širokih ramena, snažnih prsa, ravnog trbuha. Bacivši pogled ulijevo, Luce je primijetio da su vrata sobe sestre Langtry u dnu dnevne sobe čvrsto zatvorena. - Meni još nikad nije uspjelo da te iznerviram, zar ne? - upitao je Michaela, vrativši limenu kutiju s duhanom u džep i lijeno motajući objema rukama valjak od vlakana duhana koje je iz nje istresao. Komadić rižinog papira bio mu je zalijepljen za donju usnu i lepršao je dok je govorio. Kako se Michael nije udostojio da mu odgovori, ponovio je svoje pitanje tonom koji bi svakog drugog natjerao da se trgne. - Meni još nikad nije uspjelo da te iznerviram, zar ne? Michael se nije trgnuo, ali je ovog puta odgovorio. - A zašto bi ti to bilo potrebno? - upitao ga je. - Zato što volim nervirati ljude! Volim gledati kako se ljudi grče od muke. To razbija ovu prokletu monotoniju. - Bilo bi bolje da se malo potrudiš da budeš pristojan i koristan. - U načinu na koji je Michael to rekao, krila se ljuta žaoka; još je vidio pred sobom nesretnog Matta. Napola smotani duhan pao je na pod a komadić rižinog papira odlepršao je kad je Luce ljutito otpuhnuo, jednim skokom Luce se našao nasred dnevne sobe, čvrsto uhvatio Michaela za nadlakticu i grubo ga okrenuo prema sebi. - Što ti zamišljaš, tko si ti? Kako se usuđuješ da me podučavaš?
- To zvuči kao fraza iz nekog komada u kojem si igrao - rekao je Michael gledajući Lucea ravno u oči. Nisu se pokrenuli gotovo cijelu minutu, samo su zurili jedan u drugog. Onda je Luceov stisak popustio, ali umjesto da skloni ruku, ostavio ju je da počiva na Michaelovim mišicama i počeo prstima milovati tamne mrlje koje su se pojavile na koži, na mjestu čeličnog stiska njegove šake. - Ima nečega u tebi, u našem Michaelu, zar ne? - šapnuo je Luce. - U malom plavookom ljubimcu sestre Langtry ima nečega što se njoj ne bi nimalo svidjelo. Ali ja znam što je to, i znam što u vezi s tim treba poduzeti. Glas mu je bio zavodljiv, gotovo hipnotičan, a ruka mu je kliznula niz Michaelovu podlakticu i preko šake, nježno ga prisiljavajući da ispusti nož kojim je premazivao kruh. Gotovo uopće nisu disali, ni jedan ni drugi. A onda, kad mu se Luceova glava približila, Michaelove su se usne razdvojile, šišteći je uvukao zrak kroz stisnute zube i oči su mu sa bljeskom oživjele. Čuli su šum istodobno, i okrenuli su se. Na vratima je stajala sestra Langtry. Luce je nemarno ispustio Michaelovu ruku, ne prebrzo i bez osjećaja krivice, a onda se sasvim prirodno odmaknuo korak dalje. - Još niste završili, Michael? - upitala je sestra Langtry glasom koji nije zvučao sasvim normalno, iako je sve ostalo na njoj tako izgledalo, čak i oči. Michael je podigao nož. - Samo što nisam, sestro. Luce se odmaknuo, zlobno i slavodobitno pogledao sestru Langtry dok je prolazio mimo nje, i izišao iz sobe. Zaboravljena cigareta ostala je na podu, blagi povjetarac pokretao je vlakna duhana i papir. Duboko udahnuvši, sestra Langtry ušla je u prostoriju a da uopće nije bila svjesna da briše dlanove o haljinu, gore-dolje, gore-dolje. Stala je tako da može promatrati Michaela iz profila, dok je on rezao maslacem namazane kriške na manje komade i slagao ih na tanjur. - Što se to dogodilo? - upitala je. - Ništa. - Glas mu je zvučao ravnodušno. - Sigurni ste?
- Sasvim siguran, sestro! - On nije... pokušavao da vas napastuje? Zaista nije? Michael se okrenuo da pripravi čaj; voda u loncu na primusu divlje je kipjela, ispuštajući paru u atmosferu već zasićenu vlagom. Oh, bože, zašto ljudi neće da ga ostave na miru? - Da me napastuje? - ponovio je u nadi da bi je priprosta tupost mogla natjerati da se ostavi zapitkivanja. Očajnički je pokušavala srediti misli i emocije, uvesti u njih neki red i disciplinu, svjesna da je malokad u životu bila tako iznervirana, tako izbačena iz ravnoteže. - Slušajte, Michael - rekla je glasom koji ni na trenutak nije zadrhtao - ja sam odrasla osoba i ne volim kad me tjeraju da se osjećam kao djevojčica. Zašto se uporno odnosite prema meni kao da je to čime su opterećene vaše misli previše komplicirano za mene? Ponovo vas pitam - je li Luce pokušavao da vam se na neki način udvara? Je li ili nije? Michael je izlio vreli mlaz vode iz lonca u pripremljeni čajnik. - Nije, sestro, na časnu riječ nije. Samo je glumio Lucea. - Jedva primjetni osmijeh zadigao mu je kraj usana; spustio je lonac na primus, ugasio plamen i okrenuo se ravno prema njoj. - Sve je sasvim jednostavno. Luce je pokušavao pronaći način da me iznervira. Sam je tako rekao. Neće, međutim, uspjeti. Već sam sretao ljude kao što je Luce. I ma koliko da me provocira, više nikad neću izgubiti vlast nad sobom. - Stisnuo je šaku. - Ne smijem! Bojim se onoga što bih mogao učiniti. Ima nečega u njemu... čudno, Luce je upotrijebio te iste riječi. Zurila je u njegovo golo rame iznad plavim dlačicama obraslih prsa i pitala se jesu li biserne kapi na njemu od znoja ili od pare. Iznenada se pobojala da ga pogleda u oči, osjetila je blagu vrtoglavicu i grč u želucu, i ostala je stajati nemoćna i zbunjena, kao djevojčica u prvom zanosu likom nekog dalekog, odraslog muškarca. Lice joj je izgubilo boju, zateturala je. Smjesta joj je priskočio, siguran da će se onesvijestiti, i uhvatio je rukom oko pasa, držeći je dovoljno čvrsto da joj iz nogu nestane svaki osjećaj težine. Nije osjećala ama baš ništa osim dodira njegove ruke, boka i ramena dok, užasnuta, nije postala svjesna kako se u njoj podiže val koji joj steže bradavice u oštre, tvrde izbočine i bolno nadima grudi. - Oh, bože, ne! - viknula je, istrgnuvši se i munjevito pretvarajući sve u protest protiv Luceovog ponašanja, izražen lakim udarcima šake o radni stol. - On je opasan! - rekla je kroz
stisnute zube. - On bi uništio sve što mu padne šaka, samo da može gledati smrtne trzaje. Protekli trenuci nisu djelovali samo na nju; Michaelu se tresla ruka kad ju je podigao da obriše znoj s lica, pa se napola okrenuo, prisiljavajući se da mirno diše i ne usuđujući se pogledati u nju. - Postoji samo jedan način da se iziđe na kraj s Luceom - rekao je. - A to je ne dopustiti da vas iznervira. - Zaslužio je šest mjeseci krampa i lopate! - To ni meni ne bi škodilo. Nikome od nas ovdje na Odjelu X - rekao je blago, konačno skupivši snagu da podigne poslužavnik. - Idemo, sestro. Osjećat ćete se bolje nakon šalice čaja. Uspjela je da namjesti nešto kao osmijeh i pogleda ga, ne znajući da li da se stidi ili prepusti oduševljenju, i tražeći na njegovom licu nešto što će joj vratiti samopouzdanje. Ali njegovo lice, osim očiju, bilo je potpuno bezizražajno, a oči mu nisu odavale ništa osim velikog uzbuđenja, jer su zjenice bile raširene. A to je moglo biti i zbog Lucea. Lucea nije bilo ni na odjelu ni na verandi. Na pojavu čajnika, kartaši su gotovo zahvalno prekinuli igru jer su ga već dosta dugo očekivali. - Što se više znojim, to više čaja moram piti - rekao je Neil, iskapivši jednim gutljajem šalicu i pružajući je da mu natoče još. - Vrijeme je, prijatelju, da uzmete tabletu soli - rekla je sestra Langtry, nastojeći unijeti u glas pravu dozu dobrog raspoloženja i distance. Niel ju je odmah pogledao, pa i ostali. - Je li sve u redu, sestro? - upitao ju je Nugget zabrinuto. Osmjehnula se i zavrtjela glavom. - Samo mali napad lucesa. Gdje je on? - Imam osjećaj da se njegova visost udaljila nekamo prema plaži. - Prije jedan? To nije slično Luceu. Nugget se iscerio, a izbočeni gornji sjekutići učinili su da njegova sličnost s glodavcima postane upadljivija. - Jesam li vam rekao da ide na plivanje? I jesam li vam rekao na koju plažu ide? Otišao je da se prošeta, a ako slučajno sretne jednu zgodnu mladu damu... Ništa, malo će stati i popričati, to je sve.
Michael je glasno uzdahnuo i, osmjehujući se sestri Langtry kao da želi reći: Vidite, rekao sam vam da nema razloga za zabrinutost. .. protegnuo leđa i ostao sjediti zavaljen, s rukama na zatiljku. Jasno izraženi mišići na njegovim prsima zategli su se a dlake ispod pazuha poravnale se, svjetlucajući se od znoja. Ponovo je osjetila kako blijedi i tek krajnjim naporom uspjela je spustiti šalicu na tanjurić a da ne prolije čaj. „Pa, ovo je smiješno!” pomislila je, tvrdoglavo se opirući. „Pa, nisam više učenica! Odrasla sam, iskusna žena!” Neil se ukočio, ispružio ruku i zaštitnički je spustio na njene stegnute šake. - Hej, sestro, što je to s vama? Mali napad groznice? Ustala je, potpuno vladajući sobom. - Mislim da ne može biti ništa drugo. Hoćete li se snaći ako odem malo ranije? Ili želite da zamolim glavnu sestru da mi pošalje zamjenu preko ručka? Neil ju je otpratio dok su ostali, među njima i Michael, ostali sjediti za stolom, zabrinuti. - Samo nam, za ime božje, nemojte natovariti zamjenu na vrat - zamolio ju je Neil. - To bi nas dotuklo. Možete li ići sami? Možda bi bilo bolje da vas otpratim do vaše barake? - Ne, Neil, zaista nije potrebno. Ne vjerujem da je nešto ozbiljno, jednostavno se danas ne osjećam najbolje. Možda zbog ovog vremena. Činilo se da će biti hladno i suho, a krčkamo se kao u loncu za juhu. Malo ću se odmoriti poslije podne i bit će sve u redu. - Odgrnula je zastor protiv muha i osmjehnula mu se preko ramena. - Vidjet ćemo se večeras. - Samo ako se budete osjećali bolje, sestro. Ako vam ne bude bolje, ne brinite i, molim vas, ne šaljite nikoga! Ovdje će biti sve mirno kao u grobu. 3 Soba sestre Langtry bila je jedna u nizu od deset sličnih soba građenih u stilu tipičnom za Bazu broj 15, sa širokom verandom duž prednje strane, a čitava krhka konstrukcija stajala je na stupovima, tri metra iznad zemlje. Već četiri mjeseca bila je jedina stanovnica bloka, što nije bilo toliko posljedica njene nedruštvenosti koliko želje zrele žene da ima svoj mir. Živjela je u
zajedničkim prostorijama otkako je stupila u vojsku 1940. godine, a dok je radila u stanicama za prihvat ranjenika, dijelila je mali šator sa još tri sestre. Kad je stigla u Bazu broj 15, učinilo joj se da se našla u raju, iako je morala dijeliti sobu - istu u kojoj je i sad stanovala - s još jednom sestrom, a čitava zgrada podrhtavala je od prodornih glasova žena prisiljenih da žive preblizu jedna drugoj. Zato nije bilo nikakvo čudo što su oni koji su ostali u bazi nakon redukcije osoblja, nastojali da između njih i ostalih bude što više praznog prostora, i uživali u osjećaju da su sami. Sestra Langtry ušla je u sobu i odmah otišla do pisaćeg stola, otvorila gornju ladicu i izvukla iz nje staklenu posudu s tabletama nembutals. Na stolu je stajao vrč prokuhane vode pokriven staklenom čašom. Uzela je čašu, natočila u nju malo vode i progutala tabletu prije nego što je stigla da se predomisli. Oči koje su je gledale iz potamnjelih dubina malog ogledala na zidu iznad pisaćeg stola, bijahu okružene tamnim kolutovima i nekako prazne. Nastojala je da takve i ostanu dok nembutal ne počne djelovati. Sigurnim pokretom pronašla je i izvukla dvije dugačke kopče koje su joj pridržavale veo u propisnom položaju, podigla čitavu kompliciranu konstrukciju s kose vlažne od znoja i spustila je, krutu i praznu, na tvrdo sjedište stolca, gdje će ostati i šutke je promatrati, kao da joj se ruga. Sjela je na rub kreveta da odžnira visoke cipele za dan, a onda ih pedantno postavila jednu uz drugu, dovoljno daleko da se ne saplete o njih kad bude ustajala iz kreveta. Zatim je ustala da svuče uniformu i sve što je nosila ispod nje. Na jednom čavlu iza vrata visila je pamučna kućna haljina ukrašena nekim pseudoorijentalnim šarama; obukla ju je i otišla u vlažnu, mračnu kupaonicu da se istušira. Konačno je, okupana i pristojno odjevena u široku pamučnu pidžamu, legla na postelju i zatvorila oči. Nembutal je djelovao, izazivajući osjećaj kao da je popila malo više džina - blagu vrtoglavicu praćenu mučninom. Ali bar je djelovao. Uzdahnula je, boreći se da se oslobodi svijesti, misleći: „Jesam li zaljubljena u njega, ili za ovo što osjećam postoji neko drugo ime? Jesam li samo predugo odvojena od normalnog života, jesam li previše grubo potiskivala svoje fizičke potrebe? To bi moglo biti. Nadam se da je tako. Da, to nije ljubav. Ne ovdje. Ne s njim. Meni on ne izgleda kao čovjek koji bi znao cijeniti ljubav...”
Slike su se počele mutiti, ljuljati, stapati. Zaspala je s takvim zadovoljstvom da je mogla reći sama sebi kako bi bilo divno nikad se ne probuditi iz tog sna, nikad, nikad... 4 Kad se oko sedam uvečer istog dana popela uz rampu do ulaza na Odjel X, srela je na vratima Lucea. Pokušao je proći mimo nje kao da se ništa nije dogodilo, ali mu je ona presjekla put, smrknuto ga promatrajući. - Htjela bih malo porazgovarati s vama. Zakolutao je očima. - Oh, sestro, nemojte sada! Imam sastanak! - Odložite ga. Uđite, naredniče! Luce je stajao gledajući kako skida vojnički šešir sa sivom trakom ukrašenom crvenim prugama, kako ga vješa o klin na kojem je preko dana visila njena pelerina. Više mu se sviđala u večernjoj odjeći, tada je izgledala kao mali vojnik, sav u sivom. Kad se smjestila iza svog stola, podigla je pogled prema njemu i ustanovila da stoji nemarno naslonjen na zid pokraj otvorenih vrata, skrštenih ruku, spreman da se brzo udalji. - Uđite, zatvorite vrata i stanite mirno, naredniče! - rekla je oštro i pričekala da izvrši naređenje. Zatim je nastavila: - Željela bih da mi točno objasnite što se odigralo jutros u dnevnoj sobi između vas i narednika Wilsona. Slegao je ramenima i zavrtio glavom. - Ništa, sestro. - Meni to baš nije izgledalo kao ništa. - A kako je izgledalo? - upitao ju je, i dalje se osmjehujući. Stvar ga je, izgleda, više zabavljala nego zabrinjavala. - Izgledalo je kao da se pokušavate približiti naredniku Wilsonu... kao homoseksualac. - Pa, i pokušao sam - odgovorio je jednostavno. Zbunjena, morala je načiniti stanku od nekoliko trenutaka da smisli što će reći, i sve što je smislila bilo je: - Zašto? - Ah, bio je to samo eksperiment, ništa više. On je topli brat. Htio sam da vidim što će učiniti.
- To je kleveta, Luce. Nasmijao se. - Neka me slobodno tuži! On je pravi pravcati topli brat, kažem vam. - Što ne objašnjava činjenicu da ste vi napastovali njega, zar ne? Ostavimo sad narednika Wilsona po strani, ali vi nikako niste homoseksualac. Njegov nagli pokret natjerao ju je da se trgne. Luce je sjeo postrance na rub njenog stola i unio joj se u lice tako da je vidjela neobičnu strukturu njegovih šarenica, bezbroj raznobojnih pruga i mrlja koje su im davale ono neobično kameleonsko svojstvo. Zjenice su mu bile malo raširene i blistave od odbijene svjetlosti. Srce joj je zagalopiralo kad se sjetila kakav je dojam ostavio na nju u ona prva dva dana na odjelu - bila je kao uspavana, hipnotizirana, gotovo začarana. Ali ono što je rekao razbilo je opčinjenost i istrglo je iz njegove vlasti. - Srce, ja sam sve - rekao je tiho. - Sve što god hoćeš! Mlado, staro, muško, žensko... meni je sasvim svejedno. Nije se mogla suzdržati a da s odvratnošću ne iskrivi usta. - Prestanite! Ne govorite takve stvari! To je užasno! Njegovo joj se lice još više približilo, a njegov zdravi, čisti miris kovitlao se oko nje kao oblak. - Hajde, sestro, isprobaj me! Znaš li u čemu je tvoja nevolja? Što nisi nikoga probala. Zašto ne bi počela od najboljeg? Ja sam najbolji koji postoji, zaista jesam... oh, ženo, mogu da te natjeram da se treseš i vrištiš od strasti i tražiš još! Ne možeš ni zamisliti što mogu uraditi s tobom. Hajde, sestro, isprobaj me! Samo me isprobaj! Zašto bi se trošila na jednog pedera ili lažnog Engleza, koji je već tako umoran da mu se i ne diže? Probaj mene! Ja sam najbolji koga možeš dobiti! - Molim vas, odlazite! - rekla mu je prigušeno, kroz nos. - Obično se ne volim ljubiti, ali tebe ću poljubiti. Hajde, sestro, poljubi me! Nije mogla pobjeći; naslon njena stolca bio je tako blizu zida da je jedva mogla sjediti. Naglo je gurnula stolicu u stranu tako da je udarila u prozorski okvir, a tijelo joj je izvilo u provali gnjeva koji čak ni Luce nije mogao protumačiti kao nešto drugo. - Van, Luce! Smjesta! Pritisnula je dlanom usta kao da će povraćati, pogleda uprtog u fascinantno lice pred sobom kao da vidi samog vraga.
- U redu, upropasti se kad već želiš - rekao je i ustao, lupkajući se i trljajući po hlačama da mu oslabi erekcija. - Kakva si ti samo glupača! Nikakve radosti nećeš imati ni od jednog ni od drugog. Ono ti nisu muškarci. Ja sam jedini muškarac ovdje. Kad je otišao, dugo i ukočeno je zurila u zatvorena vrata, kao da proučava njihovu konstrukciju dok je, sa zakašnjenjem, nije obuzeo užas, a zatim strah. Osjećala je nezadrživu potrebu da zaplače, i samo upornim gledanjem u vrata uspijevalo je suspreći suze. Osjetila je, naime, u njemu snagu, odlučnost da ono što želi i dobije, po svaku cijenu. Pitala se da li se Michael isto tako osjećao tog jutra u dnevnoj sobi, je li i on bio kao prikovan pogledom tih čudnih, demonskih očiju. Neil je pokucao, ušao i zatvorio vrata za sobom; jednu ruku držao je iza leđa, skrivajući nešto. Prije nego što će sjesti na stolac za posjetioce, izvukao je dozu i ponudio joj preko stola cigaretu. Njeno prividno odbijanje bilo je dio ustaljenog obreda, ali te večeri je bez riječi zgrabila cigaretu i nagnula se preko stola da joj pripali, kao da joj je isuviše potrebna da bi glumila nećkanje. Kad je pokrenula noge, začulo se struganje cipela po podu; Neil uzvi jednom obrvom. - Ne sjećam se da ste sjeli a da prethodno niste izuli cipele, sestro. Jeste li sigurni da vam nije mjesto u krevetu? Nemate temperaturu? Ne boli vas glava? - Nemam temperaturu i ne boli me glava, doktore, i sasvim se dobro osjećam. Nisam izula cipele jer sam ulazeći naletjela na Lucea, i htjela sam da porazgovaram s njim. I tako sam zaboravila na cipele. Ustao je, obišao stol i kleknuo u uskom prostoru kraj njene stolice. - Dajte, podignite nogu - rekao je tapšući se po bedru. Kopče na njenim gležnjacima od ceradnog platna bile su krute, pa se namučio dok ih je otkopčao. Kad je skinuo gležnjake, odvezao je vezice na visokim cipelama koliko je bilo potrebno da ih svuče, a onda je navukao kratke čarape preko ruba njenih hlača. Isto je tako uradio i s njenom drugom nogom, čučnuo na pete i počeo se osvrtati tražeći platnene tenisice s gumenim potplatima koje je nosila na odjelu nakon sumraka. - U donjoj ladici - rekla je. - E, sad je bolje - rekao je kad joj je zažnirao tenisice. - Je li vam udobnije?
- Jest, zaista. Hvala. Vratio se na svoje mjesto. - Još mi uvijek izgledate nekako isprani. Pogledala je u svoje ruke, koje su još podrhtavale. - Ne znam koji mi je vrag! - rekla je, tobože iznenađena. - Zašto ne uzmete bolovanje? - To su samo živci, Neil. Šutke su pušili; ona je namjerno gledala kroz prozor a on je uporno zurio o nju. A onda, kad se okrenula da ugasi opušak, položio je pred nju na stol komad papira koji je dotle skrivao. Michael! Upravo onakav kakvog ga je i sama vidjela, čvrst i zgodan, s očima koje su gledale u nju tako iskreno i čestito da je bilo apsolutno nemoguće i pomisliti kako se iza njih krije nešto nenormalno. - Ovo je najbolji portret koji ste dosad napravili, bolji nego i onaj Luceov, mislim - rekla je zureći kao opčinjena u crtež. Nadala se samo da nije primjetno poskočila kad je vidjela što joj je donio. Pažljivo je podigla crtež i pružila mu ga. - Hoćete li ga pribiti na zid, molim vas? Učinio je kako je željela, postavio crtež na desni kraj srednjeg reda, do svog portreta, i pričvrstio ga sa četiri pribadače. Pored Michaelovog, njegov vlastiti lik postao je neupadljiv. Crtajući sebe, nije bio u stanju raditi s potrebne distance, pa je lice na zidu izgledalo iscrpljeno, napeto, unezvijereno. - Sad smo kompletni - rekao je i ponovo sjeo. - Smijem li vas ponuditi još jednom cigaretom? Uzela je cigaretu gotovo isto onako žurno kao i prvu, duboko povukla dim i, ispuštajući ga, rekla brzo i nekako neprirodno: - Michael za mene predstavlja zagonetku. - Uz to je pokazala rukom na novi crtež. - Tu se kod vas nešto pobrkalo, sestro - rekao je Neil ležerno, ne odajući da shvaća koliko joj je teško raspredati o Michaelu, niti svoju opsesivnu preokupaciju odnosima između nje i Michaela. - Zagonetne su samo žene. Pitajte koga god hoćete, od Shakespearea do Shawa. - Samo muškarcima. Shakespeare i Shaw bili su muškarci. To je problem s licem i naličjem. Suprotni spol je uvijek terra incognita. I svaki put kad pomislim kako sam konačno shvatila muškarce, vi mi namjestite neku zvrčku pa moram početi iz početka. Uvijek plivate u suprotnom pravcu. - Otresla je pepeo
cigarete i osmjehnula se. - Mislim da je glavni razlog što volim da sama vodim ovaj odjel u tome što je to izvanredna prilika da proučavam grupu muškaraca bez upletanja drugih žena. Nasmijao se. - Kakav klinički pristup! Meni to, naravno, možete reći, ali nemojte reći Nuggetu, jer će odmah pasti u postelju zahvaćen kombinacijom bubonske kuge i antraksa. - U očima joj je sijevnula ljutnja, i kao da se spremila da protestira kako ju je pogrešno shvatio, ali on je nastavio prije nego što ga je stigla prekinuti, pitajući se ujedno ne bi li pomalo šaljiv odgovor mogao skrenuti tok njenih misli. - Muškarci su u biti najjednostavnija od svih bića. Možda nisu baš u svemu na nivou protozoa, ali nisu ni misterij u rangu pitanja koliko anđela može stati na vrh igle. - Vrata! Broj anđela na vrhu igle nije ništa prema vama, a uz to je tajna muškaraca mnogo važnija! Uzmite, na primjer, Michaela... Ne, to ipak ne može učiniti. Ne može govoriti o onome što se odigralo između Michaela i Lucea u dnevnoj sobi, iako je, dok je išla od svoje barake do Odjela X, bila zaključila da je Neil jedini čovjek koji joj može pomoći. Sad je, međutim, iznenada postala svjesna da bi, pričajući mu o tome, otkrila sebe, a to nije smjela učiniti. Tu je, zatim, bila i ona strašna scena s Luceom; morala bi mu na kraju pričati i o tome, i stvar bi završila umorstvom. Stisnula je zube, ne završivši rečenicu. - U redu, uzmimo na primjer Mikea - rekao je Neil kao da je izgovorila zaokruženu misao. - Što je na tom našem anđelu ministrantu Michaelu tako posebno? Koliko bi takvih moglo stati na vrh igle? - Neil, ako budete govorili kao Luce Daggett, dajem vam riječ da više nikad neću progovoriti s vama! To ga je tako iznenadilo da je ispustio cigaretu; sagnuo se i podigao je, a onda je ostao sjediti, promatrajući je zbunjeno i sumnjičavo. - Otkud sad to, zaboga? - upitao je. - Oh, taj prokleti čovjek! Dosta mi ga je! - bilo je sve što je rekla. - Sestro, smatrate li me vi prijateljem? Hoću da kažem, nekim tko je na vašoj strani, srcem i dušom uz vas? - Naravno! To ne treba ni da pitate. - Onda, je li Luce taj koji vas uznemirava, ili je to Mike? Poznajem Lucea i trpim ga već tri mjeseca, i nikad se nisam
osjećao kao sada... otkako je stigao Michael, da budem precizniji. Za samo dva tjedna ovaj odjel pretvorio se u prenapregnut kotao. Stalno čekam da eksplodira, ali on samo kipi, dostižući povremeno zonu opasnosti, a onda se opet smiri. A čekati da eksplodira nešto što mora eksplodirati, vrlo je neugodan osjećaj. Kao da sam ponovo pod vatrom. - Znala sam da ste pomalo kivni na Michaela, ali nisam mogla pretpostaviti da je to tako dubok osjećaj - rekla je, stisnutih usana. - Ja nisam kivan na Michaela! To je sjajan momak! Samo, za ovo što se događa kriv je Michael, a ne Luce. Michael. - To je smiješno! Kako bi Michael mogao sve izmijeniti? On je tako... tako tih čovjek. „E pa, tu nema pomoći,” pomislio je pažljivo je promatrajući. „Zna li ona uopće što se događa s njom, s njim, sa svima nama?” - Možda je to zato što ste se vi promijenili. Otkako je Michael došao - rekao je odlučno. - Sigurno ste i te kako svjesni činjenice da naša raspoloženja i držanje zavise od vas. To vrijedi čak i za Lucea. A otkako je Michael došao, vi ste druga osoba... pa su i naše raspoloženje i držanje drukčiji. Oh, bože, zadrži smiren izraz lica, sestro Langtry, ne dopusti da te oda... I nije; pogledala ga je s nekim, reklo bi se uljudnim, zanimanjem, smireno, hladno, ozbiljno. Ali iza te fasade njen je mozak grozničavo nastojao pohvatati sve implikacije tog razgovora i formulirati plan ponašanja, koji će, ako ne smiriti Neila, a ono bar izgledati logičan. Logičan u odnosu na ono što on zna o njoj, a upravo joj je dao do znanja da je poznaje bolje nego što je vjerovala. Sve što je rekao bilo je točno, ali to mu nije mogla priznati; bila je i previše svjesna njegove krhkosti i ovisnosti o njoj. A on joj, vrag ga odnio, upravo nameće temu s kojom ni sama još nije načisto, o kojoj još nije stigla razmisliti. - Umorna sam, Neil - rekla je, a na licu joj se iznenada pojavio izraz koji je govorio da je proživjela težak, naporan dan. - Sve ovo već predugo traje. Ili sam ja preslaba. Ne znam. A voljela bih da znam. - Ovlažila je jezikom usne. - Ne okrivljujte za sve Michaela, molim vas! Situacija je mnogo složenija i ne zaslužuje tako pojednostavljen pristup. Ako sam se promijenila, to je onda zbog nečega što je u meni. Nešto se približava svršetku, nešto drugo treba da počne. Mislim da se, u stvari, priprema za to, a i vi svi isto tako. Umorna sam. Ne otežavajte mi situaciju, molim vas, već mi pomozite ako možete!
S Neilom se u tim trenucima događalo nešto sasvim neobično; osjećao je to gotovo fizički dok je sjedio i slušao kako Honour Langtry samo što ne priznaje svoj poraz. Kao da su, dok je promatrao njen pad, njegove snage rasle. Kao da je punio vlastite baterije njenom energijom. To je ono, pomislio je u zanosu - iznenada je postala čovjek kao i on, osoba čija energija i izdržljivost imaju svoje granice, prema tome, osoba koja može i pogriješiti. Vidjeti je tako značilo je postati svjestan svojih snaga, koje bi inače zauvijek ostale u sjeni njezinih. - Kad sam vas prvi put ugledao - rekao je polako - učinilo mi se da ste sazdani od čistog čelika. Imali ste sve što ja nisam imao. Da ste izgubili nekolicinu ljudi u borbi, tugovali biste za njima, naravno, ali ne biste zbog toga dospjeli na mjesto kao što je Odjel X. Ništa na ovom svijetu ne bi vas moglo dovesti na mjesto kao što je Odjel X. I, pretpostavljam, cijelo vrijeme ste bili upravo ono što mi je bilo potrebno. Da mi to nije bilo potrebno, ne biste mogli pomoći, a pomogli ste mi. Beskrajno mnogo ste mi pomogli. Ne bih želio da sad popustite. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ne popustite. Ali je zgodno osjetiti kako se, za promjenu, vaga malo naginje na moju stranu. - To mogu razumjeti - rekla je osmjehujući se, a onda je uzdahnula: - Oh, Neil... Oprostite mi. Zaista se osjećam kao da nisam sasvim pri sebi, znate. Ne kažem to kao ispriku, ne. Što se tiče mojih raspoloženja i držanja, potpuno ste u pravu. Ali mogu izići na kraj sa samom sobom. - Zašto je Michael upućen na Odjel X? - upitao ju je. - Znate vrlo dobro da me takve stvari ne smijete pitati - rekla je, iznenađena. - Ne smijem raspravljati ni o jednom pacijentu s drugim! - Osim ako se zove Benedict ili Luce. - Slegao je ramenima - Ah, nije važno, vrijedilo je pokušati. Nisam pitao iz puke radoznalosti. On je opasan čovjek. Ličnost sa previše integriteta. - U trenutku kad je izgovorio te riječi, već se bio pokajao, jer nije želio vidjeti kako se ona udaljava, sad kad se iznenada našla tako blizu njega. Ali ona se nije trgla niti je prešla u defenzivu, samo je ustala. - Krajnje je vrijeme da se pojavim na odjelu. Što ne znači da vas tjeram, Neil. Zahvalna sam vam za mnogo toga. - Zastala je na vratima, čekajući da joj se približi. - Slažem se s vama, Michael je opasan čovjek. Ali opasni ste i vi, opasan je i Luce... i
Ben, kad je već o tome riječ. Svaki na svoj način, možda, ali, da... svi ste vi opasni. Te večeri je napustila odjel nešto ranije nego obično i, odbivši Neilovu ponudu da je otprati, polako se odšetala do svoje sobe. Bilo je strašno nemati nikoga komu bi se mogla obratiti. Kad bi pokušala razgovarati s pukovnikom „Chinstrapom”, on bi je jednostavno poslao na ispitivanje, dok bi glavna sestra... Nije zaista bilo nikoga komu bi se mogla obratiti, čak ni među kolegicama medicinskim sestrama, jer je ona koja joj je među njima bila najdraža otišla kad je Baza broj 15 djelomično zatvorena. Bio je to najstrašniji dan u njenom životu, niz dramatičnih susreta koji su je namučili, zbunili, zabrinuli i umorili. Michael, Luce, Neil i ona uvijali su se, previjali, izoštravali i rasplinjavali kao slike u onim ogledalima u zabavnim parkovima koja pretvaraju poznate oblike u groteske. Vjerojatno je za većinu onog što je vidjela - ili što je mislila da je vidjela - u dnevnoj sobi postojalo neko logično objašnjenje. U vezi s Michaelom, njeni su je instinkti upućivali jednim pravcem, a njegovo držanje u dnevnoj sobi i neke njegove izjave drugim. Zašto nije jednostavno odgurnuo Lucea, ili ga eventualno udario? Zašto je stajao kao idiot, satima, činilo se, prepuštajući se dominaciji one strašne fizičke prisutnosti? Zato što je posljednji put kad se odupro silom došlo do tučnjave na život i smrt, zbog koje je dospio na Odjel X? To je lako moguće, iako nije bila sigurna da je do tučnjave došlo nakon događaja sličnog ovom u dnevnoj sobi. U njegovim dokumentima nije bilo ničeg u vezi s tim, a on sam nije rekao ništa. Zašto je stajao i pustio da ga Luce miluje? Mogao je jednostavno otići! Kad ju je ugledao kako stoji i promatra ga, u njegovim očima vidjela je stid i gađenje, a nakon toga potpuno se zatvorio prema njoj. Sve to skupa bilo je potpuno neshvatljivo. Čula je Lucea kako šapuće: „Ja sam sve, sve što god hoćeš... mlado, staro, muško, žensko... meni je sasvim svejedno... ja sam najbolji koji postoji... ja sam pomalo kao Bog...” Uza sve njeno osobno i bolničarsko iskustvo, nikad nije ni pomislila da ima ljudi kao što je Luce, ljudi koji se mogu prilagoditi i seksualno funkcionirati na svim nivoima jednostavno po narudžbi. Kako je Luce postao takav kakav jest? Uplašila ju je i sama pomisao na količinu bola potrebnu da se stvori čovjek kao Luce. A inače je tako obdaren - izgledom, razumom, zdravljem, mladošću... Ipak, nema ništa, pod bogom ništa. On sam je potpuna praznina.
A Neil sjedi za upravljačem i izvlači iz nje ustupke koje ni sama, zbog nedostatka vremena, ne razumije potpuno. U toku već prilično dugog i bliskog poznanstva s Neilom, nikad nije vidjela u njemu po naravi čvrsta čovjeka, a on to očigledno jest. Tvrd čovjek. Neka je Bog na pomoći onome koga on ne voli, ili tko učini nešto što će njegovu ljubav pretvoriti u njenu suprotnost. One njegove blage plave oči svjetlucale su kao dva komada lapis lazulija. Njena burna, spontana reakcija na Michaela, slabost i neodlučnost što su je obuzeli prije nego što je toga postala svjesna, predstavljali su velik šok. Nikad ranije u životu nije se tako osjećala, čak ni u divljem kovitlacu onoga što je smatrala pravom i potpunom ljubavlju. Da ju je Michael poljubio, bila bi ga povukla na pod i podala mu se tu, na licu mjesta, kao kučka koja se ganja... Kad se našla u svojoj sobi, čeznutljivo je pogledala u najvišu ladicu pisaćeg stola, ali se prisilila da ne dira bočicu s nembutalom. Ranije tog dana bilo je prijeko potrebno da posegne za tim preparatom; znala je da je ništa na ovom svijetu ne bi moglo natjerati da se vrati na odjel da je nekim slučajem popodne provela budna. Morala se liječiti od šoka. Sad je, međutim, stanje šoka bilo prevladano, iako ih je poslije prvog došlo još nekoliko. Izvršila je svoju dužnost i vratila se na odjel, u pakao u koji se Odjel X pretvorio. Neil je, naravno, u pravu. Promjena se odigrala u njoj, posljedica je Michaelovog dolaska i utjecala je negativno na sve. Glupača, nije shvatila da njeno predosjećanje nesreće nema nikakve veze s odjelom i njenim pacijentima per se; ono je počinjalo i završavalo u njoj samoj. Zbog toga je potrebno da tome učini kraj. Mora prekinuti s tim! Mora, mora, mora, mora... „Oh, bože, poludjet ću. Već sam poremećena, više nego i jedan od pacijenata što su prošli kroz Odjel X. I kamo da krenem sada? Kamo, bože, kamo?” U jednom kutu sobe na podu se vidjela mrlja gdje je jednom bila prolila bočicu tekućine za punjenje upaljača. Bila je ljuta na samu sebe kad joj se to dogodilo, sjetila se. Mrlja je ostala da je svojom ružnoćom podsjeća na njenu nespretnost. Sestra Langtry uzela je kantu vode i četku, kleknula i počela ribati pod; ribala ga je sve dok daske na mjestu gdje je bila mrlja nisu pobijeljele. Onda je prema očišćenom dijelu ostali dio poda izgledao prljav, pa ga je nastavila prati, dio po dio, dok čitav pod
nije bio čist, izbijeljen, vlažan. Ipak, osjećala se bolje. Bolje nego da je uzela nembutal. I bila je tako umorna da je odmah zaspala. 6 - Kažem vam da s njom nešto nije u redu! - tvrdio je uporno Nugget, drhteći. - Bože, kako se loše osjećam! - Nakašljao se iz dubine pluća i sa zapanjujućom preciznošću pogodio pljuvačkom stablo palme iznad Mattovog ramena. Sva šestorica čučala su na obali, goli, okupljeni ukrug; iz daljine su izgledali kao ukrug postavljeno kamenje, smeđe i nepokretno, namjerno tako raspoređeno u neke okultne ili obredne svrhe. Dan je bio prekrasan, na granici toplog i vrelog, zrak bez uvijek prisutne vlage. Ipak, bez obzira na primamljivo vrijeme, okrenuli su leđa moru, pijesku i palmama. Gledali su unutra, u sebe. Glavni predmet rasprave bila je sestra Langtry. Savjetovanje je sazvao Neil, i svi su se uključili. Matt, Benedict i Luce izrazili su mišljenje da su u pitanju posve fizičke tegobe i da je psihički sasvim u redu, Nugget i Neil vjerovali su da se radi o nekom ozbiljnijem poremećaju, a Michael se, na veliko Neilovo nezadovoljstvo, suzdržao svaki put kad bi zatražili njegovo mišljenje. „Tko od nas govori iskreno?” pitao se Neil, „Nabacujemo se teorijama o svemu i svačemu, od dermatitisa do malarije i ženskih tegoba, kao da zaista vjerujemo kako je u pitanju samo neko tjelesno oboljenje. Pa ni ja neću iznijeti pretpostavku da se radi o nečemu drugom, a ne o fizičkim uzrocima. Volio bih da mogu zaviriti u Michaela, ali dosad nisam uspio da načinim na njemu ni najmanju pukotinu. On je ne voli! Ja je volim, on je ne voli! Je li onda pravo i pošteno da ne vidi mene od njega? Zašto je on ne voli? Dođe mi da ga ubijem zbog toga što joj čini.” Diskusija se nije razbuktala, vođena je na mahove, s dugim stankama, jer su svi bili uplašeni. Bila je i previše važna za njih, a nikad ranije nisu imali prilike da iz nekog razloga budu zabrinuti za nju. Bila je jedina črvsta stijena u njihovom nesigurnom moru, držali su se za nju i izdržali žestoke oluje, dočekavši mirno vrijeme. Metafora je bilo bezbroj: njihov svjetionik, njihova Madona, njihova stijena, njihovo ognjište, njihov oslonac. Svaki
od njih drukčije je gledao na nju, svaki je gajio drukčije uspomene, svaki je imao svoj sasvim osobni razlog da je voli. Za Nuggeta je bila jedina osoba osim njegove majke kojoj je bilo toliko stalo do njega da se brine o njegovom nestalnom zdravlju. Kad je prebačen s Internog odjela na Odjel X, uz radosno klicanje čitavog kolektiva koji je napuštao, ostavio je iza sebe bučni, zagušljivi, užurbani svijet u kojem nitko nikad nije imao vremena da ga sasluša, pa je bio prisiljen da neprestano govori povišenim glasom, tražeći da mu posvete malo pažnje. Bio je bolestan, ali mu jednostavno nitko nije vjerovao. Na Odjel X stigao je s glavoboljom koja nije bila jedna od njegovih stalnih migrena, već bubnjanje u glavi koje je značilo protest protiv muskulamih tenzija koje su ga u to vrijeme mučile koliko i migrene, samo na drukčiji način. A ona je sjela na rub njegovog kreveta i pažljivo saslušala točan opis naravi svih tih bolova, zainteresirana i zabrinuta za njega. I što je u opise svojih bolova unosio više lirike, to je pokazivala više razumijevanja i sažaljenja. Pojavili su se hladni oblozi, čitave kolekcije raznih pilula - a najveća sreća bila je mogućnost da s njom ozbiljno razgovara o problemima izbora najefikasnijeg lijeka za tu posebnu vrstu glavobolje, različite od svih glavobolja koje su ga do tada mučile... Naravno, bio je svjestan da je sve to njena tehnika; on, Nugget, nije bio budala. Uostalom, dijagnoza u njegovoj povijesti bolesti nije se promijenila. Ipak, ona se doista brinula o njemu, posvećivala mu dio svog dragocjenog vremena, a to je za Nuggeta bio jedini kriterij za brigu. Bila je lijepa, i kompletna, ličnost; a sve to nije joj smetalo da se brine o njemu kao da joj je zaista stalo do njega. Za Benedicta, koji je, po običaju, pravio razliku između žena i ženskih, bila je daleko iznad svih žena. Ženska bića rađala su se kao žene ili kao ženske, i ostajala su jedno ili drugo do kraja života. Ženske je smatrao odvratnima - smijale su mu se, rugale njegovom izgledu, izazivale ga i igrale se s njim surovo i zlobno kao mačka s mišem. Žene su, s druge strane, bile smirena bića, čuvari rase, božje miljenice. Muškarci su mogli ubijati, razarati i kurvati se, ženske su mogle razbiti čitav svijet, ali žene su bile život i svjetlost. A sestra Langtry bila je najsavršenija od svih žena; kad god bi je pogledao, bio je spreman da joj opere noge, da umre za nju ako je potrebno. Nastojao je da mu misli na nju ostanu uvijek čiste, jer je sve drugo smatrao izdajom, ali u
njegovim nemirnim snovima često se nezvana pojavljivala s vizijama golih dojki i stidnih mjesta, što je samo po sebi bilo dovoljno da ga uvjeri kako nije dostojan ni da je pogleda. Pomiriti se sa svijetom mogao je samo ako pronađe odgovor, i stalno je imao osjećaj da je Bog poslao sestru Langtry da mu ona pokaže kako da ga traži. Taj mu je odgovor stalno izmicao, ali uz nju je nestajalo sve što ga je dijelilo od ostalog svijeta, osjećao je da nekamo pripada. Isti takav osjećaj izazivao je u njemu i Michael, pa je od Michaelovog dolaska počeo misliti o sestri Langtry i Michaelu kao o jednom biću, nerazdvojnom, neizmjerno dobrom i plemenitom. S druge strane, svi ostali na Odjelu X bili su kao sav ostali svijet, stvari, objekti. Nugget je bio lasica, kuna, tvor, štakor. Znao je da je glupo zamišljati kako bi Nuggetu, kad bi pustio bradu, izrasli zalisci kao kod glodavca, ali je ipak to zamišljao, i kad god bi vidio Nuggeta kako se brije u kupaonici, dobivao je želju da mu posavjetuje neka posudi bengalsku britvu i dobro se izbrije, jer ti zalisci samo što mu nisu izbili. Matt je bio gruda, oblutak, zrno krunice, očna jabučica, grožđica, hobotnica s odsječenim krakovima prevrnuta naopako, suza, sve što je okruglo, glatko, mutno, jer su i suze mutne, vode iz ničega u ništa. Neil je bio stara planina duboko izlokana kišom, stup s kanelama, dvije daske spojene s pomoću jezička i žlijeba, tragovi prstiju samrtnika na glinenom stupu, usnula sjemena ljuska koja se ne može otvoriti, jer joj je Bog premazao rubove nebeskim ljepilom i sad se smijao Neilu, smijao! Luce je bio Benedict, Benedict kakvim bi ga Bog stvorio da je bio naklonjen Benedictu; svjetlost, život i pjesma. Ipak, Luce je bio utjelovljenje zla, izdaja Boga, uvreda Bogu, iskrivljavanje njegovih namjera. A kad je Luce takav, kakvim to čini Benedicta? Neil je bio ozbiljno zabrinut. Izmicala mu je, a on to nije mogao podnijeti. Ni po koju cijenu. Pogotovo sada, kad je konačno počeo shvaćati sam sebe, uviđati koliko je ipak sličan onom starom gospodinu u Melbourneu. Osjećao je da iz dana u dan postaje sve snažniji, i taj proces ga je ispunjavao zadovoljstvom. Čudna stvar, trebalo je da se pojavi Michael i podigne ogledalo u kojem će prvi put jasno vidjeti samog sebe. Život zna biti okrutan. Upoznati sebe zaslugom nekoga tko mu istodobno oduzima ono zbog čega je želio saznati sve o sebi... Honour Langtry pripada Neilu Parkinsonu i on nema namjeru da je izgubi. Mora da postoji neki način da je vrati. Mora da postoji neki način!
Za Matta, Honour Langtry bila je veza s domom, glas u tami draži od svih drugih glasova. Znao je da više nikad neće - fizički - vidjeti svoj dom, pa je noću, ležeći, pokušavao da se sjeti kako zvuči glas njegove žene, kako zvone tanki glasovi njegovih kćeri, ali mu to nije uspijevalo. Glas sestre Langtry ostao je utisnut u ćelije njegovog (znao je) umirućeg mozga i predstavljao je jedini odjek iz drugih mjesta i drugih vremena koji je dopirao do njega, kao da su se ta mjesta i vremena kristalizirala u njoj. U njegovoj ljubavi prema njoj nije bilo ni traga želje za njenim tijelom. Za njega, koji je nikad nije vidio, ona uopće nije imala tijela. Nekako kao da više nije imao snage da se nosi s tijelima, čak ni u mašti. Pomisao na sastanak s Ursulom bila je strašna, jer je znao da bi ona očekivala od njega da pokaže želju koja u njemu više ne postoji. Već sama pomisao na to kako slijepo pipa uzduž i poprijeko po tijelu svoje žene, bila mu je odvratna - kao puž, zmija ili vlat morske trave što se mehanički omotava oko predmeta na koji slučajno naiđe! Ursula, naime, pripada svijetu koji je vidio, a sestra Langtry je svjetlost u vječnoj tami. Bez lica, bez tijela. Samo čista, čista svjetlost. Luce je pokušavao da uopće ne razmišlja o njoj. Misliti na nju bilo je gotovo nepodnošljivo, jer je svaki put kad bi se pojavila u njegovim mislima, imala na licu onaj izraz gađenja i odbijanja. Koji je, zaboga, vrag toj ženi? Zar nije kadra da ga jednom pogleda i sama zaključi kakav bi bio? Sve što je tražio od nje bila je prilika da joj pokaže što gubi time što ga ignorira, i prvi put mu se dogodilo da ne zna kako nagovoriti jednu ženu da pokuša. A to je obično bilo tako jednostavno! To nije mogao shvatiti. I zato ju je mrzio. Htio je da joj se osveti za onaj pogled, za ono gađenje, za ono tvrdokorno odbijanje. I tako je, umjesto da razmišlja o sestri Langtry, razmišljao o pojedinostima slatke osvete kad za nju kucne čas. Iz nekog razloga, sve njegove vizije završavale su slikom sestre Langtry kako kleči pred njegovim nogama, priznaje da je pogriješila i moli da joj pruži još jednu šansu. Michael je još nije pravo poznavao, ali se u njemu bilo već počelo buditi zadovoljstvo upoznavanja s njom, što mu nije bilo nimalo drago. Seks na stranu, njegovo znanje o ženama bilo je vrlo ograničeno; jedina žena koju je ikad bolje poznavao, bila je njegova majka, a i ona je umrla kad mu je bilo šesnaest godina. Umrla je zato što je očigledno iznenada došla do zaključka kako
nema radi čega živjeti, i to je bio za njega težak udarac. I on i njegov otac osjećali su se na neki način odgovorni za to, iako, ruku na srce, nisu znali što su to učinili da joj omrzne život. Njegova sestra bila je dvanaest godina starija od njega, pa ni nju nije pravo poznavao. Dok je još išao u školu, zbunjivalo ga je i oduševljavalo kad bi saznao kako djevojke misle da je privlačan i zanimljiv, ali njegovi pothvati na bazi takvih otkrića nisu nikad davali zadovoljavajuće razultate. Njegove djevojke bile su uvijek ljubomorne na njegove štićenike i na njegovu sklonost da najprije misli na svoje štićenike, a tek onda na njih. Prilično je dugo išao s jednom djevojkom iz Maidanda; bila je to uglavnom tjelesna veza i sastojala se gotovo isključivo od stalnog i vrlo raznovrsnog seksa. Njemu je to odgovaralo jer su njeni zahtjevi ostali ograničeni na seks, pa se osjećao slobodan. Rat je prekinuo tu vezu i, ubrzo nakon što je otišao na Srednji istok, ona se udala. Kad je saznao za to, nije ga mnogo zaboljelo - bio je previše zauzet nastojanjem da ostane živ da bi stigao razmišljati o tome. Najčudnije od svega bilo je to što mu seks nije nedostajao, što se bez njega osjećao snažnijim i cjelovitijim. Ili je možda jednostavno jedan od onih sretnika koji mogu isključiti potrebu za seksom? Nije znao, a nije ga ni zanimalo šta je pravi razlog tome. Njegov osnovni osjećaj prema sestri Langtry bila je simpatija, i ne bi mogao reći kad je ta simpatija počela poprimati boju nečeg mnogo dubljeg i intimnijeg. Zato je događaj u dnevnoj sobi bio za njega pravi šok. Luce je izvodio svoje gluposti, a on je nastojao održati apsolutnu vlast nad svojim gnjevom do pravog trenutka za davanje oduška, trenutka u kojem se u njemu više neće moći javiti ona strašna želja za ubijanjem. I taj je trenutak bio upravo došao; bio je doslovno zaustio da kaže Luceu što da radi sam sa sobom kad se ona javila, stojeći na vratima. U prvom trenutku potpuno ga je savladao stid - kako li su on i Luce izgledali? Kako da joj to objasni? I tako nije ni pokušao da joj objašnjava. A onda ju je dodirnuo, i nešto se dogodilo i s njim i s njom, nešto dublje od posve tjelesnog, a ipak vezano za tijelo. Znao je da je to osjetila jednako snažno kao i on, postoje neke stvari koje nije potrebno izražavati riječima, čak ni pogledima. Oh, bože, zašto sestra zadužena za Odjel X nije neka simpatična podebela osoba srednjih godina kakvu je zamišljao prije dolaska? Bilo bi besmisleno upustiti se u intimne odnose sa sestrom Langtry, jer kamo bi ih to odvelo? Pa ipak... Oh, da, i sama pomisao na to bila je divna. Obećavala je uzbuđenja koja nemaju baš mnogo veze s
tijelom. Postao je svjestan da nikad do tada nije bio očaran nekom ženom. - Slušajte - rekao je Neil - mislim da se moramo suočiti s jednom činjenicom. Sestra vodi Odjel X već više od godinu dana i meni izgleda sasvim logično da joj je već dosta i Baze broj 15, i Odjela X, i nas. Nikoga drugog osim nas ne viđa. Mike, ti si tek nedavno došao, što ti misliš? - Mislim da sam od vas sviju ja najmanje mjerodavan da donosim zaključke, pa ću ja postaviti pitanje Nuggetu. Što ti misliš? - Ne slažem se! - rekao je Nugget oštro. - Da nas je sestra sita, ja bih to prvi osjetio. - Ne kažem da nas je sita, kažem samo da je već umorna! To je velika razlika - rekao je Neil strpljivo. - Zar nismo već svi umorni? Zašto bi ona bila drukčija? Zar zaista mislite da ona ujutro skače iz kreveta radosno pjevajući, sretna što će se za koju minutu ponovo naći na Odjelu X, što će biti s nama? Hajde, Mike, hoću da čujem tvoje mišljenje, a ne Nuggetovo i ostalih. Ti si tek nedavno došao i nisi se toliko srodio s ovom sredinom da je ne možeš objektivno promatrati. Vjeruješ li ti da ona želi i dalje biti s nama? - Ne znam, kažem ti! Pitaj Bena - rekao je Michael gledajući Neila ravno u oči. - Treseš pogrešno drvo, prijatelju! - Sestra Langtry je previše dobra da bi odjednom promijenila svoj odnos prema nama - rekao je Benedict. - Ona je naprosto frustrirana osoba - rekao je Luce. Matt se zakikotao. - Pa sad, Odjel X i jest mjesto za izazivanje frustracija. - Nisam tako mislio, ćorava koko! Htio sam reći da je žena kojoj nedostaje ona stvar, to sam htio reći. Svi su se okomili na Lucea, ali on se držao kao da uživa u tome i samo se cerio. - Znaš, Luce, ti si tako ništavan da bi se morao popeti uz ljestve da dodirneš zmiji trbuh - rekao je Nugget. - Povraća mi se kad te slušam. - Navedi nešto od čega ti se ne povraća - rekao je Luce prezirno. - Budi malo smjerniji, Luce - rekao je Benedict blago. - Budi smjerniji. Svatko bi trebalo da se nauči smjernosti prije nego što umre, a nitko od nas ne zna kad će umrijeti. To može biti sutra, a može biti i za pedeset godina.
- Dosta već tih propovijedi, krako! - zarežao je Luce. - Ako nastaviš tako kako si krenuo, naći ćeš se u Callan Parku tjedan dana nakon demobilizacije. - To nećeš imati prilike da vidiš - rekao je Benedict. - Pa i neću! Gledat ću kako da postanem slavan. - Za moje pare nećeš postati - rekao je Matt. - Ne bih dao prebijene pare da te vidim. Luce se glasno nasmijao. - Ja ću platiti tebi ako budeš mogao da me vidiš! - Neil je u pravu! - rekao je Michael iznenada vrlo glasno. Koškanje je prekinuto; svi su se okrenuli i znatiželjno ga promatrali, jer nikad nisu čuli da nešto kaže takvim tonom - strastveno, ljutito, autoritativno. - Dakako da je umorna, i možete li joj to zamjeriti? Iz dana u dan jedno te isto, Luce pecka svakoga, svi napadaju Lucea. Zašto, do vraga, ne možete ostaviti jedan drugoga na miru, zašto ne možete ostaviti na miru nju? Ako nešto nije u redu s njom, to je njezin problem, a ne vaš. Kad bi htjela da bude vaš, rekla bi vam sve što vas zanima. Ostavite je na miru! Vi ste u stanju natjerati čovjeka da se propije! - Ustao je. - Hajde, Ben, idemo u vodu. Dobro se operi. I ja ću pokušati, ali ovdje je letjelo toliko govana da će mi za to trebati tjedan dana! „Sitna pukotina na njegovom oklopu, konačno,” pomislio je Neil bez posebnog oduševljenja, promatrajući Michaela i Benedicta kako odlaze u more. Michael se držao potpuno uspravno. Vrag ga odnio, njemu je ipak stalo do nje! Samo, pitanje je zna li ona za to? Ne vjerujem da zna, a ako ikako budem mogao, učinit ću da tako i ostane. - Ovo je prvi put da sam vidio kako i ti gubiš strpljenje - rekao je Benedict Michaelu, gazeći kroz vodu. Michael je zastao, u vodi do pasa, i zagledao se u tamno, mršavo, zabrinuto Benedictovo lice. I na njegovom licu odražavala se zabrinutost. - Glupo je to što sam učinio - rekao je. - Uvijek je glupo dopustiti da te ljutnja zaslijepi. Ja nisam zapaljiv čovjek i muka mi je kad me ljudi natjeraju da se ovako ponašam. To je ionako beskorisno! Zato sam i otišao. Da sam ostao, samo bih napravio još veću budalu od sebe.
- Ti si dovoljno jak da se odupreš iskušenju - rekao je Benedict čeznutljivo. - Volio bih da sam i ja takav! - Hajde, hajde, prijatelju, ti si najbolji medu svima nama - rekao je Michael s mnogo topline. - Zaista tako misliš, Mike? Ja to nastojim, svim snagama, ali nije lako. Previše sam toga izgubio. - Izgubio si sebe, Bene, ništa drugo. Sve je na svom mjestu i samo čeka da ti nađeš svoj put. - Za sve je kriv rat. Pretvorio me je u ubojicu. Ja, međutim, znam da je to samo isprika. Nije, u stvari, kriv rat, kriv sam ja. Jednostavno nisam bio dovoljno jak da izdržim kušnju na koju me je Bog stavio. - Ne, kriv je rat - rekao je Michael, polagano pokrećući ruke po vodi. - Ostavio je svoj pečat na svima nama, Bene, ne samo na tebi. Svi smo mi ovdje na Odjelu X zbog onoga što je rat učinio s nama. Da nije bilo rata, s nama bi bilo sve u redu. Kažu da je rat prirodna stvar, ali meni to tako ne izgleda. Možda je prirodna stvar za ljudsku rasu, prirodna stvar za ljude koji ga započinju, ali za one koji treba da se bore... ne, to je najneprirodniji način života koji se može zamisliti. - Ali, tu je i Bog - rekao je Benedict potapajući se u vodu do vrata i ponovo izranjajući. - I zato rat mora da je prirodna stvar. Mene je Bog poslao u rat. Nisam se prijavio dobrovoljno, tražio sam savjet molitvom i Bog mi je rekao neka pričekam. Da je smatrao da me treba iskušati, poslao bi me. I na kraju je to učinio. Zato je rat sigurno prirodna stvar. - Prirodna kao rođenje i brak - rekao je Michael ironično. - Imaš li namjeru da se ženiš? - upitao je Benedict, nagnute glave, kao da ne želi propustiti odgovor. Michael se zamislio; mislio je na sestru Langtry, obrazovanu, iz dobre obitelji, oficira i damu. Pripadnicu klase s kojom je prije rata malo dolazio u dodir i u koju za vrijeme rata nije htio stupiti. - Nemam - rekao je trezveno. - Mislim da ono što bih još mogao ponuditi ženi nije dovoljno. Jednostavno, nisam više onakav kakav sam bio. Možda znam previše toga o sebi. Mislim da čovjek, da bi živio sa ženom i podizao djecu, mora imati neke iluzije o sebi, a ja ih više nemam. Bio sam tamo i vratio sam se, ali mjesto na kome se nalazim nije mjesto na kome bih se nalazio da nije bilo rata. Možeš li to shvatiti? - Oh, naravno! - potvrdio je Benedict vatreno, da učini zadovoljstvo prijatelju. U stvari, ništa mu nije bilo jasno.
- Ubijao sam ljude. Čak sam pokušao da ubijem jednog sunarodnjaka. Stare Božje zapovijedi, koje su vrijedile prije rata, više ne vrijede. A kako bi i mogle vrijediti? Ispirao sam šmrkom komadiće ljudskih tijela iz kupola bombardera, jer od njih nije ostalo dovoljno za kakvu-takvu sahranu. Tražio sam pločice za identifikaciju u desetak centimetara dubokim lokvama krvi i ljudskog mesa, prekapajući po masi kakva se ne može vidjeti ni u jednoj klaonici. Bio sam obuzet takvim strahom da sam mislio kako ću zauvijek ostati nepokretan. Plakao sam. I kad pomislim da bi mi sin trebao doživjeti to isto... Ne, sve da sam i posljednji čovjek na zemaljskoj kugli... - To je osjećaj krivice - rekao je Benedict. - Ne, to je bol - rekao je Michael. 7 Kako je već bilo prošlo četiri sata, društvena prostorija u zgradi medicinskih sestara bila je gotovo prazna kad je u nju ušla sestra Langtry. Bila je to velika, zračna prostorija s visokim francuskim prozorima na obje strane koji su vodili na verande. Svi prozori bijahu pokriveni gustim žicanim mrežama, što je bio nečuven luksuz, isto kao i prozori blagovaonice. Nepoznati vojni planer koji je opremao tu prostoriju, očigledno je volio medicinske sestre - sofe od bambusa bijahu obložene jastucima, a presvlake od cica predstavljale su hrabar pokušaj da se prostorija učini vedrijom. Iako je plijesan već odavno izbrisala desen sa cicanih presvlaka, a boje od čestog pranja potpuno izblijedjele, to nije kvarilo osnovni dojam. Bila je to, po svom duhu, velika i vesela prostorija, a tako je i djelovala na sestre koje su je koristile. Kad je sestra Langtry ušla, zatekla je u prostoriji samo sestru Sally Dawkin s Neurološkog odjela, otresitu ženu srednjih godina u činu majora, koja, kao i sestra Langtry, nije bila profesionalna vojna bolničarka. Bila je debela, uvijek vesela i vječito premorena, jadnica, jer je Neurološki odjel bio poznat po teškim uvjetima rada. U stvari, sestra Langtry je teško mogla i zamisliti sumorniju oblast ratne medicine od neurologije, s njenim zloslutnim prognozama i nevjerojatnim tokovima kojima su se kretali pojedini slučajevi, prkoseći svim prirodnim zakonima koji upravljaju održavanjem života. Ruka nije mogla ponovo izrasti, ali organizam je funkcionirao i bez nje, žalio njen gubitak,
ali se i dalje nosio sa životom kao i ranije. Ni mozak ni kičmena moždina nisu mogli ponovo izrasti, ali ono što je tu nedostajalo, nije bilo oruđe već ono što je upravljalo oruđem. Neurološki odjel bio je mjesto na kojem je čovjek, ma koliko bio religiozan, morao ponekad poželjeti da pomiri eutanaziju s medicinskom etikom. Sestra Langtry je znala da je u stanju preživjeti i ono najgore što joj Odjel X može prirediti, dok to za Neurološki odjel ne bi mogla reći. Sestra Dawkin mislila je suprotno. Što je bilo sasvim u redu. Obje su bile izvanredno sposobne i iskusne, ali su im se sklonosti razlikovale. - Čaj je upravo skuhan... i nije loš - rekla je sestra Dawkin, ozarena, podižući pogled. - Drago mi je što te vidim, Honour. Sestra Langtry sjela je za stolić od trske i uzela čistu šalicu i tanjurić. Natočila je u šalicu malo mlijeka, a zatim je napunila tamnim, mirisnim čajem koji još nije bio poprimio odvratni, ustajali izgled. Zavalila se u naslonjač i pripalila cigaretu. - Nešto si kasno došla, Sally - rekla je. Sestra Dawkin je uzdahnula. - Kod mene se nikad ne zna, ni kad ću doći ni što treba da radim. Ponekad se mogu samo pitati što me je snašlo, kao Spasitelj kad je rekao: „Tražio sam da pustite k meni malene, a ne one s malenim.” - Čovjek bi trebalo da bude bez pola mozga pa da u potpunosti shvati taj vic - rekla je sestra Langtry, osmjehujući se. - Znam, ali što si drugo mogla očekivati od mene? U takvom sam društvu... - Sestra Dawkin se sagnula da odžnira cipele, a onda je zadigla suknju i otkvačila čarape s haltera. Sestri Langtry pružila se prilika da vidi debele vojničke gaće koje su svi nazivali „gasitelji strasti”, a onda su čarape smotane i bačene na stolac. - Kad samo pomislim, Honour, draga, da sjediš tamo na rubu ovog kompleksa sa pet-šest luđaka kao jedinim društvom, bez ikoga da ti pomogne, nimalo ti ne zavidim. Više volim svojih tridesetak pacijenata i žensku kohortu koja mi pomaže. Danas je, međutim, jedan od onih dana kad bih se rado mijenjala s tobom. Kraj nogu sestre Dawkin stajala je ružna, limena, niklovana posuda puna vode. Gole noge sestre Dawkin bile su kratke, široke, natečene i s potpuno ravnim tabanima. Praćena pogledom sestre Langtry, kojoj je taj prizor bio i zabavan i dirljiv, sestra Dawkin spustila je obje noge u kantu i počela s uživanjem bućkati njima po vodi.
- Ohhhhhh, ovo je diiiivno! Časna riječ, više nisam bila u stanju ni koraka načiniti. - Noge su ti natečene, Sally. Bit će bolje da uzmeš malo kalijeva citrata prije nego što se stanje pogorša - napomenula je sestra Langtry. - Ono što mi je potrebno, to je jedno osamnaest sati u krevetu s podignutim nogama - rekla je sestra Dawkin patnički, a onda se zakikotala. - Ovako formulirano, sasvim dobro zvuči, zar ne? - Izvukla je jednu nogu iz kante i nemilosrdno pritisnula prstima natečeni, crveni članak. - U pravu si, naduo se kao biskup na striptizu. Ne pomlađujem se, u tome je problem. - Ponovo se zakikotala. - Uostalom, isti problem mučio je i biskupa. Ispred vrata odjeknuli su dobro poznati, čvrsti koraci i u prostoriju je uplovila glavna sestra s uškrobljenim bijelim velom, koji joj se spuštao niz leđa složen u pravilan romb, u pretjerano uškobljenoj uniformi bez ijednog nabora, u cipelama uglačanim gotovo do zasljepljujućeg bljeska. Kad je primijetila dvije sestre za stolom, ledeno se osmjehnula, a onda je odlučila da im priđe. - Dobar dan, sestre - rekla je gromko. - Dobar dan, glavna sestro! - odgovorile su u jedan glas, kao poslušne učenice. Sestra Langtry nije ustala iz obzira prema sestri Dawkin, koja nije mogla ustati. Glavna sestra primijetila je niklovanu kantu i trgla se, iznenađena. - Mislite, sestro Dawkin, da je zgodno namakati noge u javnoj prostoriji? - Mislim da to uglavnom zavisi od prostorije i od nogu, Madame. Morat ćete mi oprostiti, ali ja sam došla u Bazu broj 15 iz Moresbyja, a tamo u Moresbyju nismo imali mogućnosti da previše vodimo računa o finoći. - Sestra Dawkin izvukla je jednu nogu iz kante i počela je ispitivački promatrati. - Moram vam dati za pravo, nije neka naročito zgodna noga. Potpuno je izgubila oblik u službi dobre stare Florence Nightingale. S druge strane - nastavila je potpuno istim tonom, ponovo spustivši nogu u kantu i veselo pljuskajući vodu naokolo - ni Neurološki odjel s krajnje nedovoljnim brojem osoblja nije baš sasvim zgodan. Glavna sestra se ukočila, spremajući se da joj odbrusi, ali se predomislila jer je tu bila sestra Langtry kao svjedok, pa se samo naglo okrenula na peti i odmarširala iz sobe. - Kučka stara! - rekla je sestra Dawkin. - Dat ću ja njoj zgodno! Oborila se na mene kao tona cigala i ne da mi mira cijelog
tjedna, jer sam imala tri čiste da zatražim povećanje broja osoblja kad su najavili posjet onog generala američke sanitetske službe. Prije toga sam je danima bila molila to isto u četiri oka, bez uspjeha, pa što sam mogla izgubiti? Imam na odjelu četiri kvadriplegičara, šest paraplegičara, devet hemiplegičara i tri komatozna, pored ostale sitneži. Kažem ti, Honour, da nemam tričetiri momka koji su dovoljno compos mentis i fizički snažni da nam pomognu, moj bi brod potonuo još prije četrnaest dana. - Iskrivila je usne i ispustila prostački, podrugljiv glas. - Slaganje mreža protiv komaraca! Samo čekam da mi kaže da na Odjelu D mreže nisu kako treba složene... Onog trenutka kad to kaže, omotat ću joj jednu od tih njenih dragih mreža oko vrata i udavit ću je! - Slažem se da je zaslužila dosta toga, ali baš da je udaviš...? Sally, zaboga! - rekla je sestra Langtry, uživajući u iskricama. - Stara krava! Ne bi bila u stanju šakom žita pogoditi vola u stražnjicu! Ali vatromet sestre Dawkin, koji je toliko obećavao, naglo se ugasio u trenutku kad je u sobu ušla sestra Sue Pedder. To je onemogućilo daljnje erupcije. Jedno je bilo ispucati se pred Honour Langtry, koja joj doduše nije bila vršnjakinja ali je bar bila vrhunska medicinska sestra, s višegodišnjim iskustvom. Sestra Dawkin ju je smatrala sebi ravnom. Osim toga, služile su zajedno od Nove Gvineje do Morotaija i bile su prijateljice, a sestra Pedder bila je još djevojčica, istih godina kao pripadnice AAMWAe koje su u Moresbyju radile u smjenama po četrdeset osam sati. Ali ta poredba je, vjerojatno, neumjesna. Nitko nije mogao zamisliti sestru Pedder kako radi četrdeset osam sati, bez obzira na okolnosti. Jedva dvadeset dvije godine stara, neobično lijepa i neobično živahnog temperamenta, sestra Pedder radila je kao instrumentarka i u Bazi broj 15 bila je tek kratko vrijeme. Pričalo se kao vic da je čak i stari Carstairs, kirurg urolog, počeo rzati i kopati nogom kad je sestra Pedder uplesala u njegovu operacionu salu. Mnoge sestre i pacijenti tom su prilikom izgubili pare, jer su se kladili da je major Carstairs, u stvari, mrtav, samo neće da se smiluje i legne. Medicinske sestre koje su zadržane u Bazi broj 15 do njene konačne likvidacije, bile su sve starije i po godinama i po iskustvu, veterani ratovanja i zbrinjavanja ranjenika u džungli. Iznimka je bila samo sestra Pedder, koju nekako nisu ni smatrale
članom grupe i prema kojoj su se mnoge odnosile otvoreno neprijateljski. - Zdravo, djevojke! - rekla je sestra Pedder veselo, prilazeći im. - Moram reći da ovih dana rijetko viđam vas zvijezde odjela. Kako se tamo živi? - Mnogo gore nego u operacionim salama, gdje je glavni posao očijukati s kirurzima - rekla je sestra Dawkin. - Ali uživaj dok možeš! Ako mene netko bude pitao, premjestit će te iz operacionih sala na Neurološki odjel. - Oh, ne! - ciknula je sestra Pedder, izbezumljena od straha. - Na neurologiji ne bih izdržala! - Baš šteta! - rekla je sestra Dawkin bez trunka suosjećanja. - Na neurologiji ne bih izdržala ni ja - rekla je sestra Langtry, pokušavajući da jadnoj djevojci malo olakša situaciju. - Za to je potrebno imati čvrsta leđa, dobar želudac i snažnu volju. A ništa od toga nije moja jaka strana. - Ni moja! - suglasila se sestra Pedder vatreno. Otpila je gutljaj čaja, ustanovila da je već mlak i ustajao, ali joj nije preostalo drugo nego da taj gutljaj i proguta. Uslijedila je prilično neugodna šutnja, koja ju je plašila koliko i pomisao na premještaj iz operacionih sala na Neurološki odjel. U očaju se obratila sestri Langtry, koja je uvijek bila ljubazna, premda se po njenom mišljenju, držala malo previše na distanci. - Uzgred budi rečeno, Honour prije nekoliko tjedana srela sam jednog tvog pacijenta s Odjela X i ustanovila da smo zajedno išli u školu. Zar to nije nevjerojatno? Sestra Langtry se uspravila u svom naslonjaču i uputila sestri Pedder ispitivački pogled, zadržavši ga na njoj mnogo duže nego što je to, po mišljenju sestre Pedder, bilo potrebno s obzirom na danu izjavu. - Kći direktora banke iz Woop-Woopa! - rekla je polako. - Bože i svi sveci! Danima se pitam na koju je od nas mislio, a na tebe sam potpuno zaboravila. - Iz Woop-Woopa? - priupitala je sestra Pedder, negodujući. - Pa sad, naš grad nije Sydney, to mi je jasno, ali nije baš ni Woop-Woop, da znaš! - Ne uzbuđuj se, Sue! Tako samo Luce naziva svoj rodni grad, Woop-Woop - umirila ju je sestra Langtry. - Oh, Luce Daggett! - rekla je sestra Dawkin, shvativši, i oštro pogledala sestru Pedder. - Čuj, mala, ako se tajno viđaš s njim, bit će bolje da obučeš limene gaće... I pazi da mu ne dozvoliš da izvuče svoja kliješta za lim.
Sestra Pedder je pocrvenjela i uvrijeđeno podigla glavu; samo bi joj to trebalo, da zaglavi na Neurološkom odjelu uz ovu staru vješticu! - Uvjeravam vas da nema potrebe da brinete za mene - rekla je s visoka. - Poznajem Lucea još iz vremena kad smo bili djeca. - Kakav je bio tada, Sue? - upitala ju je sestra Langty. - Oh, nije bio mnogo drukčiji. - Sestra Pedder je počela napuštati obrambeni stav, godilo joj je što sestru Langtry zanima njeno mišljenje. - Sve su cure bile lude za njim, tako je bio lijep momak. Ali njegova je majka prala tuđe rublje, što je kompliciralo stvar. Roditelji bi me bili ubili da sam ga samo pogledala, ali sam, srećom, bila nekoliko godina mlada od Lucea, pa je, kad sam završila srednju školu, on već bio u Sydneyju. Svi smo, ipak, pažljivo pratili njegovu karijeru. Nisam propuštala nijedan njegov komad na radiju, jer ih je naša lokalna radio-stanica prenosila, ali ga nisam vidjela na pozornici kad je nastupao u Royalu. Neke su djevojke otišle u Sydney da ga vide, ali mene otac nije pustio. - Kakav je bio njegov otac? - Ne sjećam se, zaista. Bio je željezničar, šef stanice, ali je umro negdje u početku velike privredne krize. Luceova majka bila je vrlo ponosna žena, nije htjela da živi od socijalne pomoći. Zato je počela prati rublje. - Ima li braće ili sestara? - Nema braće, ima dvije starije sestre, vrlo lijepe djevojke. Bili su najljepša obitelj u čitavom okrugu, ali djevojke nisu krenule dobrim putem. Jedna pije, i što se manje govori o njenom moralu, to bolje, a druga ima nezakonito dijete, djevojčicu, i živi s majkom. - Je li Luce bio dobar učenik? - Bio je izuzetno pametan. Svi su bili takvi. - Je li se slagao s nastavnicima? Sestra Pedder se nasmijala, pomalo usiljeno. - Gospode, nikako! Svi su ga nastavnici mrzili. Bio je uvijek ciničan, ali i tako lukav da ga nikad nisu mogli pritegnuti i pronaći dovoljno razloga da ga kazne. Osim toga, imao je običaj da se osvećuje nastavnicima koji su ga kažnjavali. - E pa, nije se mnogo promijenio - rekla je sestra Langtry. - Samo je sad mnogo ljepši! Ne vjerujem da sam ikad u životu vidjela tako lijepog muškarca - rekla je sestra Pedder sanjarski i osmjehnula se.
- Oooopa! Netko se sprema da padne ko zrela kruška! - zakikotala se sestra Dawkin, trepćući, ali bez imalo zlobe. - Ne obaziri se na nju, Sue - rekla je sestra Langtry nastojeći da održi svoj izvor informacija u dobrom raspoloženju. - Glavna sestra joj sjedi za vratom i muči se s natečenim nogama. Sestra Dawkin izvukla je noge iz kante i samo ih ovlaš obrisala ručnikom, a onda je uzela svoje cipele i čarape. - Ne volim da govorite o meni kao da uopće nisam prisutna - rekla je. - Tu sam, sa svojih osamdeset šest kilograma. Oh, moje noge, koliko se sad bolje osjećam! Nemojte piti vodu iz one tamo posude, djevojke, stavila sam u nju epsomske soli. A sad idem, ostalo mi je još vremena da malo odrijemam. - Načinila je grimasu. - Sve je to od onih prokletih cokula koje moramo nositi nakon zalaska sunca. - Jesi li podigla podnožje kreveta? - viknula je za njom sestra Langtry. - Već odavno, draga - stigao je jedva čujan odgovor. - Tako je mnogo lakše tražiti cipele koje nikad nisu tamo gdje bi trebale biti, ne mislim samo na svoje! To ih je, naravno, natjeralo da se nasmiju, ali kad je smijeh zamro, dvije sestre ostale su sjediti za stolom u tišini koja je ubrzo postala neugodna. Sestra Langtry sjedila je pitajući se ima li smisla da upozori sestru Pedder na Lucea, ili bar da to pokuša. Na kraju je zaključila da joj je to dužnost, ma koliko ta dužnost bila neprobavljiva. Bila je svjesna da mladoj sestri Pedder nije u Bazi broj 15 nimalo lako, da nema prijatelja i da se među starijim sestrama sigurno osjeća strašno osamljena. Nije bilo ni mladih pripadnica AAMWA-e s kojima bi se mogla družiti. Ipak, Luce je bio sasvim konkretna opasnost, a sestra Pedder je izgledala zrela, temperamentna i sklona nepromišljenim postupcima. Kako joj je Luce predstavljao djetinjstvo i rodni grad, mogla bi zaboraviti na nužni oprez. - Nadam se da nisi imala nikakvih neugodnosti s Luceom, Sue - rekla je konačno. - On zna biti prilično nezgodan. - Nisam - rekla je sestra Pedder, trgnuvši se, kao da se prenula iz sna. Sestra Langtry pokupila je svoje cigarete i šibice i spustila ih u košaru do svojih nogu. - E pa, sigurna sam da imaš već dovoljno iskustva kao medicinska sestra i da se znaš sama brinuti za sebe. Ne zaboravi
da je Luce pacijent Odjela X zato što je malo poremećen. Mi s njim možemo izići na kraj, ali ne znam hoćemo li moći pomoći tebi ako se stvar zakomplicira. - Govoriš o njemu kao da je gubavac! - rekla je sestra Pedder ogorčeno. - Konačno, borbeni zamor nije nikakvo sramno oboljenje; to se događa i najboljim ljudima. - Je li ti to on rekao? - upitala ju je sestra Langtry. - Pa sad, to je istina, zar ne? - rekla je sestra Pedder, s upravo toliko sumnje u glasu da sestra Langtry pomisli kako se već dogodilo nešto što je natjeralo sestru Pedder da se upita je li informacija koju je dobila točna, što je bilo vrlo zanimljivo. - Ne, to nije istina. Kancelarija intendanta pozadinske baze je mjesto najbliže fronti do kojeg je Luce stigao. - Zašto je onda na Odjelu X? - Mislim da je najviše što ti smijem reći to da je pokazao izvjesne negativne osobine na osnovi kojih je njegov komandant zaključio da će mu biti bolje u ustanovi kao što je Odjel X. - Zaista je čudan ponekad - rekla je sestra Pedder sjećajući se onih divljačkih ugriza i odvratnog, lišenog svake strasti, mehaničkog, automatskog, nemilosrdnog prodiranja u njeno tijelo. Vrat joj je bio sav u modricama, koža mjestimice izgrebena, i zahvaljivala je zvijezdama što je imala toliko pameti da u američkom PX-u u Port Moresbyju, na putu za Bazu broj 15, kupi dragocjenu kutiju sa šminkom. - Onda poslušaj moj savjet i ne viđaj se više s Luceom - rekla je sestra Langtry, uzela svoju košaricu i ustala. - Na časnu riječ, Sue, nije mi ni na kraj pameti da ti držim predike ni da ti naturam svoje mišljenje. Ni najmanje ne želim da se miješam u tvoje lične stvari, ali Luce je slučajno moja briga, kako god se uzme. Drži se što dalje od njega! To je, međutim, bilo za sestru Pedder previše. Prezirno je otpuhnula, ogorčena zbog takvog predbacivanja i omalovažavanja. - Je li to naređenje? - upitala je, blijeda u licu. Sestra Langtry pogledala ju je iznenađeno, možda pomalo i ironično. - Nije. Naređenja izdaje samo glavna sestra. - Onda se nosi sa svojim prokletim savjetima u vražju mater! - rekla je sestra Pedder ne razmišljajući, a onda je pokrila usta rukom. Propisi i pravila discipline bili su još odveć svježi u njenom sjećanju da bi mogla govoriti takve stvari a da se istog trenutka ne uplaši vlastite smjelosti.
Njen odgovor je, na žalost, promašio cilj, jer je sestra Langtry bila već izišla iz sobe i, po svemu sudeći, nije ga ni čula. Ostala je sjediti još nekoliko trenutaka, grickajući usnu dok je nije raskrvarila, raspeta između čežnje za Luceom i osjećaja da Luceu, u stvari, nije do nje ni najmanje stalo.
Četvrti dio 1 Trebalo joj je gotovo tjedan dana da se oslobodi iz sve snage potisnutog osjećanja zbunjenosti i nelagodnosti zbog slabosti koju je pokazala u dnevnoj sobi. Michael, hvala bogu, nije, izgleda, ništa primijetio, mislila je, jer je bio kao i uvijek uljudan, staložen, i držao se prijateljski. Bio je to melem za njen ponos, ali nije mogao ublažiti bol koja je razdirala druge oblasti njenog bića. Ipak, svaki dan što ga je preživjela značio je jedan kraći život Odjela X, jedan dan bliže slobodi. Jednog dana, oko dva tjedna nakon incidenta u dnevnoj sobi, vratila se kasno poslije podne na odjel i gotovo se sudarila s Michaelom, koji je istrčao iz spremišta noseći u jednoj ruci izgrebeni i ulubljeni limeni lavor. - Pokrijte to nečim, molim vas, Michael - rekla je automatski. Zastao je, pitajući se treba li da dade prednost hitnom poslu za kojim je krenuo ili njenom autoritetu. - To je za Nuggeta - objasnio je. - Ima strašnu glavobolju i izgleda da će povraćati. Sestra Langtry prošla je mimo njega i jednom rukom dohvatila s police u spremištu, koja se nalazila do samih vrata, ispranu ali čistu krpu. Uzela je lavor od Michaela i pokrila ga. - Nugget je, dakle, dobio napadaj migrene - rekla je mirno. - Ne dobiva ih često, ali kad takav napadaj dođe, potpuno ga dotuče, jadnika! Otišla je na odjel, pogledala Nuggeta koji je gotovo nepokretno ležao na krevetu s hladnim, vlažnim ručnikom preko očiju, i bez i najmanjeg šuma privukla jednu stolicu uz njegov krevet. - Mogu li nešto učiniti za vas, Nuggete? - upitala ga je tiho, spuštajući lavor nečujno na noćni ormarić. - Ne možete, sestro - odgovorio je, gotovo ne pomičući usne. - Koliko će to još potrajati?
- Satima - šapnuo je, a ispod vlažnog ručnika kliznule su dvije suze. - Tek je počelo. Nije ga ni dodirnula. - Ne uzbudujte se, samo mirno lezite. Ja ću ostati da pazim na vas. Ostala je uza nj još minutu-dvije, a onda je ustala i otišla u svoju sobu. Pred vratima ju je čekao Michael, zabrinut. - Jeste li sigurni da je s njim sve u redu, sestro? Nikad nisam vidio Nuggeta da tako mirno leži! A nije ni zacvilio! Nasmijala se. - Sve će biti u redu! To je samo jedna solidna migrena, ništa više. Bol je tako žestoka da se ne usuđuje ni pokrenuti ni progovoriti. - Zar mu ne biste mogli dati neki lijek? - upitao ju je Michael, iznerviran njenom neosjetljivošću. - A da mu date malo morfija? To uvijek pomaže. - Kod migrene ne pomaže - rekla je odlučno. - Vi, znači, ne namjeravate ništa učiniti za njega? Njegov joj je ton išao na živce. - Nugget nije ni u kakvoj opasnosti. Samo se grozno osjeća. Za nekih šest sati će povraćati, i oni najgori bolovi smjesta će prestati. Vjerujte da mi je strašno žao što se tako muči, ali ne namjeravam riskirati i učiniti ga ovisnim od droge kao što je morfij! Ovdje ste već dovoljno dugo i dobro znate u čemu je stvarni Nuggetov problem, pa zašto onda napadate mene? Nisam, naravno, nepogrešiva, ali ne volim ni da mi pacijenti govore što treba da radim! Od srca se nasmijao, ispružio ruku, uhvatio je za nadlakticu i prijateljski prodrmao. - Tako mi i treba, sestro! - rekao je. Iz njegovih sivih očiju zračilo je nešto više od topline. I njoj su oči zasvjetlucale; osjetila je kako je nosi snažan val zahvalnosti. Taj njegov pogled bilo je moguće protumačiti samo na jedan način. U jednom trenutku bile su raspršene sve njene sumnje; znala je da ga voli. Gotovo je s kajanjem, gotovo je s preispitivanjem same sebe. Znala je da ga voli, i osjećala se kao na kraju putovanja koje nije željela poduzeti. Pretraživao je pogledom njeno lice, a onda su mu se usne otvorile kao da će progovoriti; potpuno paralizirana od čežnje,
čekala je što će reći. Ali on nije rekao ništa. Doslovce je vidjela kako mu mozak radi, vidjela je kako se ljubav povlači pred... strahom? Oprezom? Ruka koja je stezala njenu nadlakticu promijenila je stisak, to više nije bilo milovanje već samo prijateljski dodir. - Vidjet ćemo se kasnije - rekao je i izišao. Luce joj nije dao vremena da razmisli o onome što se dogodilo, još je stajala, potpuno oduzeta, kad je ušao u sobu. - Htio bih razgovarati s vama, sestro, i to odmah - rekao je. Bio je blijed kao krpa. Ovlažila je usne. - Naravno - uspjela je izustiti i potisnuti Michaela iz misli. Luce je načinio nekoliko koraka i stao ispred njenog stola, a ona je sjela na svoje mjesto. - Moramo raspraviti jednu stvar. - Onda sjedite - rekla je mirno. - Neće baš tako dugo trajati - rekao je, podižući gornju usnu tako da su mu bljesnuli zubi. - Što vam je trebalo da mi kvarite poslove kod male gospođice Woop-Woop? Sestra Langtry je širom otvorila oči. - Pokvarila sam ih? - I sami vrlo dobro znate da jeste! Sve je bilo krenulo kako treba, a onda mi ona iz neba pa u rebra počne pričati kako za nju nije zdravo da se druži s narednikom Luceom Daggettom, jer je u razgovoru s vama saznala mnogo toga što joj ranije nije bilo poznato. - Nije zdravo ni za vas ni za nju da se potajno sastajete - rekla je sestra Langtry. - Oficiri ne treba da stupaju u intimne odnose s podoficirima i vojnicima. - Oh, ostavite se toga, sestro! Poznato vam je kao i meni da se ta pravila krše na ovom prokletom mjestu svake noći! Ovdje i nema drugih muškaraca osim podoficira i vojnika! Da ne mislite na doktore? U Bazi broj 15 nema doktora kome bi se digao, sve kad bi se našao s Betty Grable! Ili na oficire pacijente? Ostale su samo crkotine kojima ga ne bi digla ni Blažena Djevica Marija! - Ako već morate biti tako vulgarni, Luce, mogli biste se bar suzdržati od svetogrđa! - rekla je odsječno, smrknutog lica i ledenog pogleda.
- Razgovaramo o vulgarnoj temi, draga, i na pamet mi padaju stvari mnogo gore od svetogrđa. E, jesi i ti neka zatucana stara frajla! O sestri Langtry nitko ne širi tračeve po kantini, zar ne? Nagnuo se iznad stola držeći se rukama za njegov rub, prinoseći lice na nekoliko centimetara njenom, na isti način kao što je to jednom već bio učinio. Samo je izraz na tom licu bio sad sasvim drukčiji. - A sad ću ti nešto reći! Nikad više nemoj pokušati da se miješaš u moje poslove, jer ćeš požaliti što si se rodila! Čuješ li me? Ja sam uživao u toj maloj gospođici Woop-Woop onako kako ti to nikad nećeš doživjeti, ti, osušena metlo! Pogrdni epitet prodro je, očigledno, dublje nego išta od onoga što je rekao; vidio je kako je pocrvenjela od bola i bijesa, i požurio se da iskoristi tu neočekivanu prednost unoseći u svoje riječi sav otrov koji je smogao prikupiti. - A osušena si, dobro sam rekao, je li? - nastavio je otegnuto. - Ti nisi žena, ti si karikatura žene. Stojiš tu i umireš od želje da legneš s Mikeom u krevet, a nisi u stanju da se prema jadniku odnosiš kao prema čovjeku! Ponašaš se kao da je pas. Mike, ovamo, Mike, sjedi! Zar zaista misliš da ćeš ga natjerati da sjedi na stražnjim šapama i moli da mu daš? On za to nije dovoljno zainteresiran, draga moja! - Nećete me natjerati da izgubim živce, Luce - rekla je polako, hladno. - A što se tiče vaših osobnih uvreda, prijeći ću preko njih kao da nisu izgovorene. Od svih medicinskih zahvata najbeskorisnija je autopsija, a ovo je upravo to, autopsija. Drago mi je što je sestra Pedder malo razmislila kamo vodi druženje s vama, i zbog nje i zbog vas, ali naročito zbog nje. A vrijeđajući mene, nećete promijeniti nazore sestre Pedder. - Vi niste ledenjak, sestro Langtry, jer led se topi. Vi ste od kamena! Ipak, naći ću već neki način da vam vratim dug. Oh, hoću, sigurno! Natjerat ću vas da plačete krvavim suzama! - Kakva idiotska melodrama! - rekla je prezirno. - Ja vas se nimalo ne bojim, Luce. Gadite mi se, muka mi je od vas, to je točno, ali ne bojim vas se. A ne možete me ni blefirati, kao što to radite s drugima. Čitam vas kao knjigu, i uvijek sam vas čitala. Vi ste običan sitni ucjenjivač, ništa više. - Mogu vam reći da ne blefiram - rekao je vedro, uspravljajući se. - Vidjet ćete! Pronašao sam nešto za što vi
mislite da pripada vama, i uništit ću vam to s velikim zadovoljstvom. Otkrio je Michaela. Njenu vezu s Michaelom. Ali Luce to nikako ne može uništiti. Može samo Michael. Ili ona. - Ama, odlazite, Luce! - rekla je. - Nosite se! S vama samo gubim vrijeme. - Prokleta kučka! - rekao je Luce gledajući u svoje stisnute šake kao da im se čudi, a zatim u krevet u kojem je Benedict sjedio apatično, zgrčen, zureći u zid ispred sebe. - Prokleta kučka! - ponovio je glasnije, obraćajući se Benu. - Znaš li o kome govorim, ludi seronjo, znaš li? Govorim o tvojoj voljenoj sestri Langtry! Prokleta kučka! - Bio je potpuno izvan sebe i previše obuzet svojom mržnjom da bi se sjetio kako Ben ne spada među ljude koje obično provocira. Htio je da se ispuca na bilo kome, a samo je Ben bio prisutan. - Ti misliš da je njoj stalo do tebe, misliš, je li? - upitao ga je. - E pa, da znaš, nije joj nimalo stalo! Nije joj stalo ni do koga osim do onog narednika, prokletog heroja Wilsona! Zar to nije da pukneš od smijeha? Langtry zaljubljena u dupedavca, u pedera! Ben je polako ustao. - Ne govori takve stvari, Luce. Ne uzimaj u svoja prljava usta ni njeno ni Mikeovo ime! - rekao je mirno i sasvim blago. - Ama, hajde bježi, idiote! Što treba da uradim da te uvjerim? Langtry je obična glupača, stara frajla zaljubljena u predvodnika svih homića u australskoj vojsci! - Prešao je prostor između svog i Benedictova kreveta krećući se sporim koracima, ukoso, što mu je davalo izgled krupnog i snažnog čovjeka. - U homića, Bene! A to ti je Mike, o njemu govorim! U Benedicta je rastao gnjev, a s tim gnjevom rastao je i on. S tamnog, smrknutog lica počeli su se ljuštiti slojevi potištenosti i ojađenosti, a ispod njih počelo je izbijati nešto mnogo dublje i strasnije, kao kost u dubini rane. - Ostavi ih na miru, Luce! - rekao je mirno. - Ti uopće ne znaš što govoriš. - Oh, znam, dobro znam, Bene! Znam! Pročitao sam to u njegovim dokumentima! Tvoj dragi Mike je peder! U kutovima Benovih usana pojavila su se dva mjehurića, neprozirna, svjetlucava. Počeo je drhtati, na mahove, jedva primjetno. - Lažeš!
- Zašto bih lagao? Sve ti to lijepo piše u njegovim papirima. Sredio je pola svog bataljona! - Luce je žurno odstupio nekoliko koraka, zaključivši da ne treba biti previše blizu Bena. - A ako je Mike peder - nastavio ga je držati, nesposoban da se obuzda - što si onda ti? Benedicta se oteo visok, prodoran krik, vrlo tih krik, ali prije nego što su mu napeti mišići stigli reagirati na gnjev koji se kretao ispred njegova tijela kao tamna sjena, Luce je počeo ispuštati isprekidane glasove koji su sablasno podsjećali na štektanje automata. Benedict se trgao i odskočio, kao da mu je tijelo zahvaćeno rafalom. - Traka-traka-traka-traka-trak! Sjećaš li se toga, stari? Dabome da se sjećaš! To je zvuk tvog automata dok si ubijao one nevine ljude! Sjeti ih se, Bene! Bilo ih je na desetke, žena, djece i staraca, i svi su mrtvi! Ti si ih pobio, hladnokrvno i s predumišljajem, da bi mogao doći ovamo, na Odjel X, i puziti pred ološem kao što je Mike Wilson! S gnjevom utopljenim u drugoj, većoj patnji, Ben se srušio na krevet, zabačene glave, zatvorenih očiju, dok su mu suze tekle niz lice. Izgledao je kao utjelovljenje očaja. - Gubi se odavde, Luce! - odjeknuo je Mattov glas iza Luceovih leđa. Luce je odskočio, a onda se sjetio da je Matt slijep i okrenuo se, brišući znoj s lica. - Idi k vragu! - rekao je, grubo se progurao mimo Matta i uzeo svoj šešir s kreveta. Nonšalantnim pokretom namjestio je šešir na glavi i izišao na glavna vrata iz barake. Matt je čuo veći dio razgovora, ali se usudio da intervenira tek kad je zaključio da neće doći do fizičkog obračuna, uvjeren da bi upletanjem samo pokvario stvari i da bi Ben - tako se bar nadao - bio više nego dostojan protivnik Luceu. Napipao je podnožje Benova kreveta, sjeo i pomicao se sve dok mu prsti, pipajući, nisu dodirnuli Benovu ruku. Uzdahnuo je. - Sve je u redu, Bene - rekao je blago, dodirnuvši mu lice i suze na njemu. - Hajde, smiri se, sve je u redu. Hulja je otišla i neće te više uznemiravati. Jadni moj stari! Ali Benedict kao da ga nije čuo; suze su mu se na licu sušile, držao je ruke obavijene oko vlastitih ramena i klatio se na krevetu naprijed-natrag, naprijed-natrag... Scenu na odjelu nije pratio nitko osim Matta, jer Nugget nije bio sposoban ni za što, Michael je bio otišao do najbližeg odjela da
posudi malo mlijeka u prahu, a Neil je upao u sobicu sestre Langtry istog trenutka kad je Luce zalupio vrata za sobom. Zatekao je sestru Langtry kako sjedi s glavom među rukama. - Što se dogodilo? Što je to uradila ona hulja? Smjesta je spustila ruke i on je ugledao smireno, posve pribrano lice, bez suza i najmanjeg traga nekog uzbuđenja. - Nije uradio ništa - rekla je. - Sigurno jest! Čuo sam ga čak tamo na odjelu. - To je bila samo predstava. On je glumac. Došao je da se izgalami zbog toga što sam mu pokvarila malu romancu s jednom od sestara. S djevojkom iz Woop-Woopa, kćerkom direktora banke, sjećate li se? - Sjećam se, kako da ne - rekao je, odahnuvši, i sjeo. - To je bio jedini slučaj da sam uhvatio sam sebe kako sa simpatijama gledam Lucea. Izvukao je cigarete; pohlepno je zgrabila jednu i pohlepno povukla prvi dim. - Djevojka ga zanima samo kao predmet osvete, naravno - rekla je, ispuštajući dim. - Shvatila sam to istog trenutka kad sam saznala što se događa. Ne vjerujem da je ikad figurirala kao ličnost u njegovoj mašti, ali kad se iznenada pojavila ovdje, odmah je smislio kako da je iskoristi. - Ah, naravno - rekao je Neil, zatvarajući oči. - Lucius Ingham, čuveni kazališni glumac, i Rhett Ingham, velika holivudska filmska zvijezda, nanjušili su zgodnu priliku da pokažu dugi nos stanovnicima Woop-Woopa. - Mislim da se Luce sviđao sestri Woop-Woop dok su bili djeca, ali bih se kladila da je bila previše umišljena da bi dopustila sebi da sin pralje sazna za njene osjećaje. A i malo premlada da bi ga tada privukla. Zato bi za njega bila najveće zadovoljstvo da je kompromitira. - Naravno. - Neil je otvorio oči i pozorno je pogledao. - Pretpostavljam da mu nije bilo drago što su mu planovi osujećeni. Kratko se nasmijala. - Blago rečeno. - I mislio sam da će biti. Nisam mogao razumjeti što govori, ali sam mu čuo glas. - Zurio je neko vrijeme u vrh cigarete. - Usudio bih se reći da je naš Luce bio prilično ljut zbog toga. Je li vam prijetio?
- Nije baš otvoreno. Smatrao je važnijim da nabroji sve moje nedostatke kao žene. - Lice joj se iskrivilo u izraz odvratnosti. - Pih! Bilo kako bilo, jednostavno sam mu dala do znanja da, po mom mišljenju, lupeta gluposti. - Znači, nije vam prijetio? - ostao je uporan Neil. Bilo joj je već dosta tog ispitivanja, pa je odgovorila, već pomalo gubeći strpljenje: - A što mi Luce može učiniti, Neil? Napasti me? Ubiti me? Ostavite se toga! Takve stvari događaju se u romanima, a ne u životu. Za njih nema prave prilike. Osim toga, dobro vam je poznato da je Luceu najpreča vlastita koža. Neće učiniti ništa za što bi mogao biti kažnjen. Samo širi svoja crna krila iznad naših glava i pušta da naša mašta obavi posao umjesto njega. Ali ja ne nasjedam njegovim trikovima. - Nadam se da ste u pravu, sestro. - Dokle god sjedim na ovoj stolici. Neil, ne smijem dopustiti nijednom pacijentu da me zaplaši - rekla je ozbiljno. Slegnuo je ramenima, suglasan da stvar na tome i ostane. - A sad ću, s tipičnom parkinsonskom ležernošću, promijeniti temu i obavijestiti vas da sam danas čuo stanovite glasine. Pa sad, više činjenice nego glasine, mislim. - E, baš vam hvala - rekla je iskreno. - Kakve glasine? - Baza će se konačno rasformirati. - Gdje ste to saznali, zaboga? Ta vijest još nije stigla ni do jedne od sestara. - Čuo sam to od našeg dragog starog pukovnika „Chinstrapa” osobno. - Osmjehnuo se. - Slučajno sam danas popodne prolazio ispred njegovog stana, a on je stajao na balkonu kao Julija poslije Romeova posjeta, sav izvan sebe od pomisli da se vraća u Macquarie Street. Pozvao me je na čašicu i rekao mi, kao jedan oficir i džentlmen drugom, da nam je do odlaska ostalo još manje od mjesec dana. Komandant baze je to jutros saznao u štabu divizije. Na njenom licu pojavio se izraz zabrinutosti kakav Luce na njemu nikad ne bi mogao izazvati. - Oh, bože! Još samo mjesec dana! - Tjedan dana više ili manje. U svakom slučaju, izvući ćemo se prije kišnog perioda. - Pogledao ju je namršten, zbunjen. - Vi me zapanjujete, zaista. Prošli put kad smo ovako razgovarali, sjedili ste kao podgrijana smrt pitajući se kako ćete izdržati do
kraja. A sad tu sjedite kao podgrijana smrt zato što je kraj konačno na vidiku. - Onda se nisam dobro osjećala - rekla je kruto. - Ako mene pitate, meni se čini da se ne osjećate dobro ni sada. - Ne razumijete. Bit će mi teško bez Odjela X. - Čak i bez Lucea? - Čak i bez Lucea. Da nema Lucea, ne bih tako dobro upoznala vas ostale. - Osmjehnula se, malo iskrivivši usta. - Pa ni samu sebe, kad je već o tome riječ. Michael je pokucao na vrata i zavirio u sobu. - Nadam se da vam ne smetam, sestro... Čaj je gotov. - Jeste li uspjeli nabaviti mlijeka? - Bez problema. Smjesta je ustala, sretna što može na tako prirodan način prekinuti razgovor s Neilom. - Idemo, Neil. Ponesite kekse, molim vas. Lakše vam je da ih dohvatite nego meni. Pričekala je da Neil pronađe limenu kutiju s keksima, i povukla se da ga propusti, a onda je pošla za dvojicom muškaraca u blagovaonicu. 2 Kad je došla do Nuggetovog kreveta, dala je znak Michaelu i Neilu neka produže bez nje, i provukla se između paravana koje je netko bio postavio oko kreveta. Nugget je ležao potpuno nepokretno i ničim nije pokazao da zna za njenu prisutnost, pa je samo zamijenila vlažni oblog preko njegovih očiju svježim i ostavila ga da miruje. Za blagovaoničkim stolom primijetila je da nedostaje Luce, pogledala na sat i iznenađeno ustanovila da je mnogo kasnije nego što je mislila. - Ako Luce ne pripazi, na kraju će ipak pokvariti svjedodžbu. Zna li tko gdje je on? - upitala je. - Izišao je - rekao je Matt odsječno.
- Lagao je - rekao je Benedict, klateći se naprijed-natrag. Sestra Langtry ga je pozorno pogledala; izgledao je nekako drukčiji, zatvoreniji u sebe, a to klaćenje bilo je nešto novo. - Osjećate li se dobro, Bene? - Sve je u redu. Nije, sve je naopako. Okrenuto naglavce. Lagao je. Jezik mu je otrovan. Pogled sestre Langtry susreo se s Michaelovim; podigla je jednu obrvu, nijemo izražavajući čuđenje, ali on, zbunjen kao i ona, samo je zavrtio glavom. Neil je sjedio namršten, ni njemu ništa nije bilo jasno. - Što je to okrenuto naglavce, Bene? - upitala je. - Sve što je rekao. Laži. On je već odavno prodao dušu vraguNeil se nagnuo i prijateljski ga potapšao po mršavom, povijenom ramenu. - Nemoj dozvoliti da te Luce iznervira, Bene! - On je zao! - Jesi li ti to plakao, Bene? - upitao ga je Michael, sjedajući do njega. - Govorio je i o tebi, Mike. Prljave stvari. - U meni nema ničeg prljavog, Ben, pa zašto bi to trebalo da te uzbuđuje? - Michael je ustao, dohvatio kutiju sa šahom i počeo postavljati figure. - Ja sam večeras crni - rekao je. - Ja sam crni. - U redu, onda ću ja biti bijeli, a ti crni. Ja otvaram - rekao je Michael veselo. Benedictu se lice iskrivilo, zabacio je glavu, zatvorenih očiju, a suze su mu zablistale između trepavica. - Oh, Mike, nisam znao da tamo ima djece! - uzviknuo je. Michael se uopće nije osvrtao na njegove riječi, već je pomaknuo kraljevog pješaka dva polja naprijed i mirno čekao Benedictov potez. Nakon nekoliko trenutaka Benedict je otvorio oči, neko vrijeme proučavao Michaelov potez kroz koprenu od suza i brzo uzvratio analognim potezom, šmrcajući kao dijete i brišući nos nadlanicom. Michael je pomaknuo kraljičinog pješaka u liniju s kraljevim pješakom, a Benedict je ponovo uzvratio analognim potezom. Suze na njegovom licu počele su se sušiti. A kad je Michael kraljevog skakača postavio ispred kraljevog lovca, Benedict se nasmijao, vrteći glavom.
- Nikad nećeš naučiti, je li? - upitao je, poigravajući se nježno s lovcem. Sestri Langtry oteo se dubok uzdah olakšanja. Ustala je i s osmijehom svakome poželjela laku noć prije nego što će otići. Neil je ustao i obišao stol do mjesta gdje je sjedio Matt, potpuno zaboravljen u toj maloj krizi. - Dođi u moju sobu da malo popričamo - rekao mu je Neil, lako ga dodirujući po ruci. - Dobio sam danas popodne od pukovnika „Chinstrapa” nešto što bih rado podijelio s tobom. Ima crnu etiketu, kao i Luce, ali unutra... eh! Čisto, pravo pravcato zlato! Poziv je zbunio Matta. - Nije li vrijeme da se gase svjetla? - Službeno, mislim da jest, ali čini se da smo večeras svi pomalo nakrivo nasađeni, što je vjerojatno razlog zašto je sestra napustila odjel a da nas nije smjestila u krevetiće. Osim toga, Ben i Mike su, izgleda, zasjeli za šahovsku tablu. A ne zaboravi Nuggeta... ako legnemo prije nego što se njemu okrene želudac, samo će nas probuditi. Mattovi pokreti, dok je ustajao, izgledah su pomalo nespretni, ali njegovo nasmijano lice zračilo je čistim zadovoljstvom. - Rado ću doći da popričamo i da riješim tu tvoju zagonetku: šta to nosi crnu etiketu a unutra je čisto zlato? Neilova sobica podsjećala je na kabinu - bila je to prostorijica široka dva a duga tri metra, u koju je nekako uspio smjestiti krevet, stol i jedan stolac, uz nekoliko polica pričvršćenih bez ikakvog reda na zid, gdje je bilo najmanje vjerojatno da će, uspravivši se, udariti u njih glavom. Sobica je bila prepuna slikarskog pribora, iako bi znalac odmah primijetio da je sveo svoj rad na tehnike koje nisu tako trajne, ali ni tako nezgodne kad je u pitanju čistoća kao ulje. Olovke, papiri, drveni ugljen, kistovi, posude s prljavom vodom, kutije s vodenim bojama za djecu, tube s temperom, krejoni, pasteli... U tom općem neredu nije se mogao ni naslutiti neki sistem; sestra Langtry bila je već odavno digla ruke od pokušaja da ga natjera da održava red u svojoj sobici, i podnosila je fatalistički mirno beskrajna predbacivanja glavne sestre o stanju u kojem se nalazi soba kapetana Parkinsona. Na sreću, mogao je - kad bi mu se prohtjelo - šarmirati i ptice na drveću, pa mu nije mogao odoljeti,