Colleen McCullough - Drugo ime za ljubav

Trebalo je da sve ovo proživim pa da vidim koliko sam sin svog oca. Čudan je to osjećaj. Ali ugodan.” Ona, jadnica, toliko pati! Nije mu bilo nikakvo zadovoljstvo da to gleda, nije to želio, ali je osjećao da bi je patnja mogla dovesti tamo gdje je nekad bila, i gdje on, Neil, ima svoje mjesto, a ne Michael. - Nemojte to shvatiti tako tragično - rekao je. Mislila je da govori o packama koje je dobila, pa se sumorno osmjehnula. - Pa sad, i to je bilo i prošlo, hvala bogu. Šteta što život s Luceom nije bio malo ugodniji. Nikad mu nisam željela smrt, ali često sam poželjela da se oslobodimo njegove prisutnosti. Samo, to se sad pretvorilo u pravi pakao. - Mislite da to treba staviti na dušu Luceu? - upitao ju je. Možda sad, kad je presuda donesena, mogu polako početi da se opuštaju, bar toliko da mogu opet razgovarati. - Ne - rekla je tužno. - To ide na moju dušu. I ničiju više. Michael je pokucao. - Čaj je gotov, sestro. Zaboravila je na pravac kojim je krenuo razgovor s Neilom, i pogledala mimo Neila pravo u oči Michaelu. - Uđite na trenutak, molim vas. Htjela bih porazgovarati s vama. Neile, hoćete li me na trenutak zamijeniti? Ja ću odmah doći, a vi za to vrijeme možete prenijeti vijest ostalima. Michael je zatvorio vrata za Neilom, a lice mu je izražavalo mješavinu tuge i strepnje. I nelagodnosti. I straha. Kao da bi radije bio na svakom drugom mjestu na kugli zemaljskoj nego tu pred njenim stolom, njenim stolom. U tom pogledu bila je u pravu; bio bi radije na svakom drugom mjestu nego tu. Ali ono što je vidjela na njegovom licu odnosilo se samo na njega i nije imalo nikakve veze s njom. A ipak, sve je bilo u direktnoj vezi s njom. Strepio je da će doživjeti slom tu pred njom, i čeznuo da joj objasni sve uzroke boli koja ga razdire, ali to bi značilo podići branu koja mora ostati zatvorena. Sve je prošlo, možda nikad nije ni bilo, a sigurno nikad više neće biti. Kaos. Zbrka strašnija od svih koje je preturio preko glave. Stajao je i čeznuo za tim da sve bude drukčije, a znao je da ništa drukčije ne može biti. Žalio ju je što ne zna, a istodobno ponavljao sam sebi kako ne može dopustiti da ona sazna, borio se sam sa sobom i onim što je želio. Znao je da joj ono što ona želi ne može

donijeti sreću. I gledajući njeno lice, postajao je sve svjesniji da ju je grubo povrijedio. Nešto od toga odražavalo se i na njegovom licu dok je stajao ispred njenog stola, čekajući. Iznenada, to njegovo držanje izazvalo je pravu eksploziju u njoj. Planulo je skladište povrijeđenog ponosa i boli za koje gotovo nije ni znala da postoji. - Oh, za ime božje, hoćeš li skinuti s lica tu idiotsku grimasu? - viknula je. Bio je to kao tihi vrisak. - Šta misliš, kog vraga, da ću uraditi, da ću pasti na koljena i moliti da sve ponovimo? E pa, prije bih umrla! Čuješ li me? Umrla! On se trgnuo, problijedio, stegnuo usne, i nije rekao ništa. - Uvjeravam vas, naredniče Wilsone, da je svaka pomisao na bilo kakve lične odnose s vama sad vrlo, vrlo daleko od mene! - nastavila je grozničavo, kao leming kad ide prema moru, u sigurnu smrt. - Pozvala sam vas ovamo samo zato da vam kažem da je istraga u vezi sa Luceovom smrću okončana. Zaključak: samoubojstvo. Oslobođeni ste svake sumnje, kao i svi mi ostali. Sad ćete možda naći za shodno da prestanete s tom odvratnom predstavom, s tim optuživanjem samog sebe. To je sve. Nije mu uopće bilo palo na pamet da je kudikamo najveći dio bola koji joj je zadao posljedica njenog zaključka da ju je on odbacio. Užasnut, pokušao je da se uživi u njen položaj, da osjeti to odbacivanje onako kako ga je osjećala ona, kao posve osobnu stvar tijesno povezanu s njom kao ženom. Da je više cijenio sam sebe, mogao je to shvatiti ranije i bolje, ali njemu je način na koji je reagirala bio jednostavno neshvatljiv; tumačila je čitavu stvar na način koji je njemu bio potpuno stran. Ne zato što je bio nedovoljno osjećajan, ili nedovoljno pronicav, ili nedovoljno zainteresiran za nju, već zato što su mu misli od Luceove smrti bile vrlo daleko od osobnih aspekata onoga što se dogodilo u njenoj sobi. Bilo je toliko drugih stvari koje su ga mučile, bilo je toliko onoga što je trebalo obaviti, da nije imao vremena da zastane i razmisli kako njegovo ponašanje izgleda u njenim očima. A sad je već kasno. Izgledao je bolesno, izmučeno, nekako bespomoćno. Ipak, bio je to Michael kao i uvijek, još uvijek svoj čovjek. - Hvala - rekao je, bez imalo ironije. - Ne gledajte me tako! - Oprostite - rekao je. - Neću vas više gledati. Skrenula je pogled na papire što su ležali na stolu.

- I meni je žao, naredniče, vjerujte - rekla je hladno i konačno. Papiri su mogli biti i na japanskom, nije uopće shvaćala što piše na njima. Onda odjednom više nije mogla izdržati, podigla je pogled u kojem se ogledalo njeno srce i sasvim drukčijim glasom uzviknula: - Oh, Michael! Ali on je već bio izišao. Trebalo joj je pet minuta da se pokrene, tako je žestoka bila njena reakcija. Sjedila je i tresla se, zubi su joj cvokotali i na trenutak se mogla zapitati je li to znak da gubi razum. Toliko srama a tako malo vladanja sobom! Nije nikad ni pomislila da u sebi nosi takav slijepi nagon da zadaje bol onima koje voli, niti da spoznaja o tome kako joj je uspjelo nanijeti bol može biti tako neizdržljiva, tako porazna. Oh, bože, dobri bože, molila se, ako je ovo ljubav, izliječi me od ljubavi! Izliječi me ili me pusti da umrem, jer ne mogu više živjeti u ovakvoj agoniji, ni trenutka više... Otišla je do vrata i pružila ruku da skine šešir s vješalice, a onda se sjetila da najprije mora obuti cipele. Ruke su joj se još tresle, pa joj je trebalo dosta vremena da zažnira cipele i pritegne gležnjake. Kad se sagnula da uzme svoju košaricu, pojavio se Neil. - Već odlazite? - upitao ju je, iznenađen i razočaran. Poslije one primjedbe koja je toliko obećavala, posljednje prije Michaelovog dolaska, ostao je s nadom da će nastaviti tamo gdje su bili prekinuti. Ali Michael mu je, kao i obično, pokvario račune. - Strašno sam umorna - rekla je. - Hoćete li moći bez mene večeras? Rekla je to čvrstim glasom, ali trebalo je samo da je pogleda u oči pa da vidi kako je mala razlika između te čvrstine i očaja. Protiv svoje volje, pružio je ruku i stegnuo joj šaku, trljajući je da je malo zagrije. - Ne, draga moja sestro Langtry, ne možemo bez vas - rekao je, osmjehujući se. - Ali ovog puta ćemo se nekako snaći. Zato idite i lijepo se naspavajte! Uzvratila mu je osmijehom, drugu s kojim je provela toliko mjeseci na Odjelu X, pitajući se kamo je nestao onaj plamičak ljubavi prema njemu, zašto ga je Michaelov dolazak tako naglo ugasio. Nevolja je bila u tome što nije imala ključ za logiku ljubavi, ako je takav ključ uopće postojao, ako uopće postoji neka logika.

- Uvijek uspijevate da ublažite bol - rekla je. To je bila njegova rečenica, rečenica koju je on toliko puta uputio njoj. Izgovorena, djelovala je na njega tako da je morao brzo povući ruke. Nije bilo vrijeme da kaže ono što je želio reći. Uzeo joj je košaricu iz ruke i ispratio je kao da je on domaćin, a ona posjetilac; nije htio da joj dade košaricu dok nisu stigli do podnožja rampe. Ostao je tu dugo nakon što je njena siva prilika, trepereći, nestala u tami, gledajući u mrak, slušajući tiho kapanje vlage što se skupljala ispod nastrešnica, bučni zbor žaba i daleko, neprestano šumorenje valova što su se razbijali o greben. Mirisalo je na kišu; ubrzo će se izliti pljusak. Ako sestra Langtry ne požuri, pokisnut će. - Gdje je sestra? - upitao je Nugget kad se Neil vratio, sjeo na njeno mjesto i pružio ruku da dohvati čajnik. - Boli je glava - rekao je Neil kratko, izbjegavajući da pogleda Michaela, koji je sjedio kao da i sam pati od glavobolje. Zatim je načinio grimasu. - Bože, kako mrzim da igram ulogu majke! Kod koga je sad opet mlijeko? - Kod mene - rekao je Nugget. - Dobre vijesti, šta kažeš? Luce je konačno mrtav i propisno sahranjen. Uf! Moram reći da mi je kamen pao sa srca. - Neka se Bog smiluje njegovoj duši - rekao je Benedict. - Dušama sviju nas - dodao je Matt. Neil je natočio svima čaj i počeo dodavati šalice redom. „Večernji čaj bez sestre nikomu ne pruža posebno zadovoljstvo,” pomislio je, zureći u Michaela, koji je pažljivo promatrao Matta i Benedicta. Nugget je s velikom pompom izvukao neku veliku knjigu, spustio je na stol pazeći da je ne zalije čajem, i otvorio prvu stranicu. Michael ga je pogledao osmjehujući se, dirnut. - Što ti je sad to? - upitao ga je. - Razmišljao sam o onome što je rekao pukovnik - objasnio je Nugget, držeći jednu ruku ispruženu preko otvorene knjige kao što bi neki pobožni propovjednik držao ruku na Bibliji. - Nema nikakvog razloga zašto se ne bih mogao upisati u večernju školu i položiti maturu, zar ne? A onda bih se mogao upisati na sveučilište i studirati medicinu. - I pametno iskoristiti život - rekao je Michael. - Drago mi je, i neka ti je sretno, Nuggete!

„Želio bih da ga ne volim i ne mrzim istodobno,” pomislio je Neil. „To je, međutim, ona lekcija koju je moj stari htio da naučim u ratu - da nikad ne dopustim srcu da me spriječi u onome što je potrebno učiniti, i da se naučim živjeti sa svojim srcem nakon što to učinim.” Zato je našao snage da sasvim mirno kaže: - Svi moramo pametno iskoristiti svoje živote kad jednom skinemo uniformu. Pitam se kako ću izgledati kad se obučem kao poslovan čovjek. Nikad u životu nisam se tako oblačio. - Zavalio se u naslonjač čekajući da Matt reagira na taj namjerni poticaj. Matt je i reagirao, zadrhtavši. - Kako ću ja zarađivati za život? - upitao je. Pitanje kao da mu se otelo, kao da ga nije namjeravao izgovoriti, iako nije mislio ni na šta drugo. - Ja sam računovođa, meni je potreban vid! Vojska mi neće dati penziju, oni kažu da je s mojim očima sve u redu. Oh, bože, Neile, što da radim? Ostali su šutjeli, svi su gledali samo u Neila. „E pa, krenulo je,” pomislio je, dirnut Mattovim krikom kao i ostali, ali ne dopuštajući da ga sućut omete u onome što je želio postići. Nije ni vrijeme ni mjesto da se upušta u pojedinosti, ali položeni temelj dovoljan je da vidi hoće li Michael shvatiti poruku. - To je moj dio posla, Matte - rekao je odlučno, snažno stežući Mattu ruku. - Ne brini ni za što. Pobrinut ću se da sve bude u redu. - Nikad u životu nisam primio milostinju, pa neću ni sada - rekao je Matt, ponosno se uspravljajući. - Ne radi se o milostinji - nastavio je uporno Neil. - To je moj dio posla. Znaš na što mislim. Sklopili smo ugovor, mi ovdje, ali meni je još ostalo da ispunim obavezu do kraja. - Rekao je to ne gledajući u Matta nego u Michaela. - Da, u redu - rekao je Michael, komu je odmah bilo jasno što će se tražiti od njega. Bilo mu je na neki način lakše što to traže od njega, što se ne mora sam nuditi. Već je prilično dugo znao kakvo je jedino moguće rješenje, ali ga nije želio pa nije imao ni snage da se javi. - Slažem se s tobom, Neile - rekao je. - To je tvoja obaveza. - Pogled mu je skrenuo s Neilovog strogog, odlučnog lica i zadržao se na Mattovom, pun neskrivene simpatije. - To nije milostinja, Matte. To je Neilova obaveza. Časna i korektna obaveza.

7 Sestra Langtry bila je brža od kiše. Pljusak se izlio u trenutku kad je zatvorila vrata za sobom, a za nekoliko minuta kišne kapi kao da su se pretvorile u tisuće sitnih stvorenja - moskita, pijavica, žaba, pauka koji ne žele okvasiti noge, mrava koji se kreću kao masni crni potoci, prljavih noćnih leptira, žohara... Kako su prozori njene sobe bili prekriveni sitnom žičanom mrežom, obično nije morala spuštati mrežu oko kreveta, ali te večeri prvo što je učinila bilo je da otkvači mrežu s koluta i dobro je zategne na svim stranama. Otišla je u kupaonicu da se istušira, a onda se umotala u kućnu haljinu, naslonila dva žalosno tanka jastuka na uzglavlje kreveta i legla s knjigom u rukama, s knjigom koju nije imala snage ni otvoriti, iako je san još bio strašno daleko. Spustila je glavu na jastuke i, umjesto da čita, slušala je neprestano muklo bubnjanje kiše po limenom krovu. Bio je to za nju nekad najljepši, najuzbudljiviji zvuk na svijetu, dok je kao dijete živjela na selu gdje je kiša bila glasnik bogatstva i života. Ali ovdje, u ovoj razuzdanoj klimi neprestanog rasta i propadanja, taj je zvuk samo zaglušivao sve osim onoga što se zbivalo u njenim mislima. Čovjek nije mogao čuti što mu netko drugi govori osim ako mu ne vikne na uho, jedini glasovi koje je čuo bili su oni koji su mu odzvanjali u vlastitoj glavi. Mučnina i užas zbog otkrića da može biti gruba prema nekome koga voli, kao što je bila gruba prema Michaelu, polako su se pretvarali u neku apatičnu odvratnost spram same sebe. A istodobno s tim osjećajem javila se i želja da se opravda. Zar se nije ponio prema njoj kako muškarac nikad ne bi smio postupiti? Zar nije jasno pokazao da mu je na neki perverzan način više stalo do Lucea Daggetta? Od svih ljudi na svijetu, upravo do Lucea Daggetta! Sve je uzalud. Vrti se, vrti i vrti u sve manjim krugovima, a ne stiže nikamo, ne postiže ništa. Već je sita same sebe! Kako je mogla dopustiti da se to dogodi! A tko je uopće Michael Wilson? Nije bilo odgovora, pa čemu se onda mučiti pitanjima? Mreža protiv komaraca gušila ju je. Odbacila ju je nestrpljivo, jer nije čula brujanje moskita slično zvuku minijaturnog bombardera za obrušavanje, ali zaboravljajući da bi kiša nadjačala i zvuk pravog bombardera. Ispod mreže nije nikad

bilo dovoljno svjetlosti za čitanje, a osjećala se bolje; čitat će neko vrijeme, u nadi da će je savladati san. Jedna je pijavica s muklim, jedva čujnim šumom pala iz neke šupljine na krovu bez stropa ravno na njenu golu nogu i ostala tu, odvratno se previjajući. Izbezumljena, zgrabila je gadnog crva da ga odbaci, ježeći se od tog dodira, ali ga više nije mogla skinuti. Skočila je, pripalila cigaretu i, ne pazeći hoće li se opeci, prinijela užareni vrh ljigavom, crnom, vretenastom tijelu pijavice. Bila je to velika tropska pijavica, dugačka desetak centimetara, i sestra Langtry nije mogla mirno čekati da se životinja napije, promatrati kako se širi i nadima od njene krvi i konačno se, zadovoljena, odvaja i prevaljuje u stranu, kao sebičan muškarac kad se zasiti žene. Kad se pijavica, spržena, odvojila od njene kože, sestra Langtry zgnječila ju je cipelom i pretvorila u krvavu mrlju, dok joj se čitavo tijelo treslo. Osjećala se uprljana i osramoćena, kao kakva viktorijanska djevica. Gadni, odvratni, užasni stvor! Oh, bože, ova klima! Ova kiša! Ova grozna, vječna dilema... Naravno, na mjestu gdje je pijavica slijepo prislonila svoja žedna usta, ostala je rana koja je krvarila, krvarila... Tkivo je bilo natopljeno materijom protiv zgrušavanja koju je ispustila pijavica, i trebalo je odmah očistiti ranu jer bi se u ovoj klimi učas zagnojila... Nije se često događalo da je nešto posve fizički podsjeti na Bazu broj 15, na poteškoće, izolaciju, introspekciju. Od svih mjesta na kojima je bila sa svojim jodom i sterilnim tamponima, pomislila je, Baza broj 15 ostavila je na nju najslabiji dojam. U stvari, gotovo nikakav dojam nije ostavila. Kao da se našla na pozornici bez pravog smisla i suštine, s platnenim klaustrofobičnim horizontom pred kojim se odigrava komplicirana predstava u kojoj se prepleću ljudske emocije, želje i prohtjevi. Što je, uostalom, i logično. Baza broj 15 potpuno je besmislena osim kao pozadinski dekor. Sumornija i sterilnija ustanova teško da je ikad postojala, čak je i stanica za trijažu ranjenika smještena pod mokrim šatorima imala više atmosfere. Baza broj 15 sagrađena je za ratne potrebe i podignuta je ondje gdje su to ratne potrebe diktirale, bez obzira na pogodnosti lokacije, radne uvjete osoblja i dobro pacijenata. Zato nije nikakvo čudo što se pretvorila u svijet od obojenog kartona. Stojeći tako s nogom na drvenom stolcu, među zidovima niz koje se cijedi vlaga, gledajući velike mrlje plijesni i žohare što

izviruju iz svake mračne pukotine nestrpljivo čekajući da se ugasi svjetlo, sestra Langtry se pitala je li sve to oko nje stvarnost ili ružan san. „Bit ću sretna kad krenem kući,” pomislila je prvi put. „Oh, da! Bit ću sretna kad krenem natrag, svojoj kući!”

Šesti dio 1 Sestra Langtry došla je u društvenu prostoriju medicinskih sestara sutradan oko četiri poslije podne. Osjećala se bolje i radovala se šalici čaja. U prostoriji je zatekla pet sestara podijeljenih u dvije grupe, i sestru Dawkin koja je sjedila sama s nogama podignutim na stolicu dok joj se glava u trzajima spuštala prema bujnim grudima. Posljednji trzaj bio je dovoljno žestok da je probudi, i upravo se spremala da ponovo zatvori oči kad je primijetila sestru Langtry na vratima. Mahnula joj je i pokretom je pozvala da priđe. Dok je išla kroz prostoriju prema prijateljici, sestra Langtry odjednom je osjetila snažnu vrtoglavicu i strahovito se uplašila. Nije spavala, niti jela, pa ako ne bude vodila računa o sebi, mogla bi se razboljeti. Vrijeme provedeno s pacijentima Odjela X i njihovim problemima bijaše dovoljno da shvati kako su njeni sadašnji simptomi eskapistički, kako su samo sredstvo da stvori situaciju koja će zahtijevati njen premještaj s Odjela X bez ponižavajuće molbe glavnoj sestri. Njen ponos je zbog toga tražio od nje da jede i spava. Uvečer će uzeti nembutal, što nije učinila od onog incidenta u dnevnoj sobi. - Sjedi, draga, izgledaš kao prebijena - rekla je sestra Dawkin privlačeći stolicu, ali ne ustajući. - Mora da si i sama prebijena kad ovako ovdje drijemaš - rekla je sestra Langtry sjedajući. - Morala sam ostati preko noći na odjelu, to je sve - rekla je sestra Dawkin premještajući noge u nov položaj. - Ovima ovdje sigurno izgledamo kao Abbott i Costello, ja kao olupina Hesperusa a ti kao plakat koji poziva medicinske sestre da se jave u vojsku. A ona luda žena još se usuđuje da natukne nešto o nekom posebnom motivu. Kao da bi ti ikad učinila nešto nečasno i nedopušteno. Sestra Langtry je zatreptala, žaleći što glavna sestra nije imala toliko zdravog razuma da drži jezik za zubima. Ali glupača se izbrbljala pred svojom najboljom prijateljicom, ova opet pred svojom najboljom prijateljicom, i tako dalje, i tako dalje. I tako

sad sve sestre (a to znači i svi liječnici) znaju da je sestra Langtry - upravo ona! - dovela u svoju sobu vojnika i provela s njim noć. Naravno, čitava je baza brujala o hara-kiri samoubojstvu; bilo je nemoguće očekivati da se o takvoj drami neće pričati. Na sreću, njena reputacija bila je takva da je malo tko vjerovao kako je u njenom postupku s vojnikom bilo i nečeg drugog osim sasvim razumljive i umjesne želje da ga poštedi daljnjih iskušenja. Kad bi znali, mislila je sestra Langtry osjećajući na sebi poglede sestara okupljenih oko dva stola, kad bi samo znali što mene, u stvari, muči! Inverzija, umorstvo, odbacivanje. Iako umorstva više nema, hvala bogu! Bar o tome ne treba da brine. Dobre, umorne oči, neobične najviše zbog svog otvorenog pogleda, ispitivački su je promatrale; sestra Langtry je uzdahnula i malo se promeškoljila na stolici, ali nije rekla ništa. Sestra Dawkin pokušala je na drugi način. - Znači, već sljedećeg tjedna, draga, bit ćemo u našoj staroj Australiji, u civilu - rekla je. Spuštajući šalicu, sestra Langtry je promašila tanjurić i čaj se razlio po stolu. - Oh, do vraga! Vidi što sam uradila! - uzviknla je, privlačeći košaricu i tražeći u njoj rupčić. - Je li ti žao, Honour? - upitala ju je sestra Dawkin. - Samo sam iznenađena - odgovorila je sestra Langtry brišući čaj rupčićem i cijedeći ga u šalicu. - Kad si to čula, Sally? - Glavna mi je to rekla prije nekoliko minuta. Uplovila je na Odjel D kao bojni brod s raširenim jedrima i izgovorila to stisnutim ustima, kao da je tjedan dana lizala stipsu. Nju to strašno pogađa, naravno. Morat će se vratiti u onaj sumorni mali sanatorij u kojem je radila prije rata. Nijedna velika, pa ni oblasna bolnica ne bi je pustila ni da zaviri na njene odjele. Nikad neću shvatiti na koji je način uspjela da tako napreduje u vojsci. - I ja se pitam - rekla je sestra Langtry šireći rupčić da se suši na uglu stola, a onda je uzela čistu šalicu i tanjurić i natočila sebi čaj. - I u pravu si, nijedna bolja bolnica ne bi je primila. Ona me nekako uvijek podsjeća na predradnicu noćne smjene u velikoj tvornici hrane. Naravno, može ostati u vojsci ako vojska bude htjela da je zadrži. Tu bi financijski bolje prošla, a imala bi i veću penziju. A sigurno nije daleko od penzije. - Ha! Ako je vojska zadrži, bit će to za nju više nego što je zaslužila. - Sestra Dawkin dohvatila je čajnik i ponovo napunila šalicu. - E pa, ja znam da će mi biti žao kad pođem kući - rekla je

neočekivano. - Mrzim ovo mjesto, mrzila sam sva mjesta u koja me je vojska slala, ali sam voljela svoj posao i, bože, kako sam voljela ovu slobodu! - Da, sloboda je prava riječ, zar ne! To je ono što sam i ja voljela... Sjećaš li se kako smo onda na Novoj Gvineji samo nas dvije ostale sposobne da obavljamo operacije? Neću to zaboraviti do kraja života. - A snašle smo se i radile kako treba, zar ne? - rekla je sestra Dawkin, osmjehujući se i primjetno se nadimajući od ponosa. - Zakrpale smo one momke kao da smo redoviti članovi kirurške sekcije Kraljevskog liječničkog društva, i šef nas je predložio za odlikovanje. Ah, ni jednu od vrpci neću nositi ponosnije od tog Ordena Britanskog Imperija. - Žao mi je što je sve to prošlo - rekla je sestra Langtry. - Muka mi je kad samo pomislim na život u civilu. Na raznošenje noćnih posuda, na ženske pacijente. Na njihove podlosti i neprestane tužbalice... A kakve sam sreće, naći ću se na ginekologiji ili u rodilištu. S muškarcima je lako! - Zaista jest! Nađi mi pacijenticu koja će ti pomoći kad situacija s osobljem postane beznadna! Prije bi umrla nego ti pomogla! Kad se nađe u bolnici, žena očekuje da je dvore na koljenima. A muškarci se drže viteški i čine sve što je u njihovoj moći da te uvjere kako im njihove žene nikad nisu poklanjale toliko pažnje kao medicinske sestre. - Što namjeravaš raditi u civilu, Sally? - Oh, mislim da ću se najprije malo odmoriti - rekla je sestra Dawkin, bez mnogo oduševljenja. - Potražit ću neke stare prijatelje, i te stvari. A onda ću se vratiti u North Shore. Na općoj praksi bila sam u Royal Newcastleu, a na specijalizaciji u Crown Streetu, ali najduže sam radila u North Shoreu, pa se tamo osjećam manje-više kod kuće. Ako nitko drugi, glavna sestra bit će sretna da me vidi. U stvari, kandidat sam za zamjenika glavne sestre, to je možda jedino čemu se radujem. - I moja glavna sestra bit će sretna što me vidi - rekla je sestra Langtry zamišljeno. - U P. A., ako se ne varam? - upitala je sestra Dawkin služeći se općenito prihvaćenom kraticom za „Kraljevsku bolnicu princa Alfreda”. - Tako je, u P. A. - Ja nikad nisam voljela tako velike bolnice.

- Iako, moram reći, nisam sigurna da se želim vratiti u P. A. - pripomenula je sestra Langrty. - Poigravam se mišlju da odem u Callan Park. Callan Park bila je poznata duševna bolnica, pa se sestra Dawkin naglo uspravila i oštro pogledala sestru Langtry. - Ozbiljno govoriš, Honour? - Najozbiljnije. - Za medicinsku sestru, rad je u duševnoj bolnici bez ikakve perspektive! Mislim da ne postoji ni svjedodžba o takvoj specijalizaciji. Hoću da kažem, sigurno znaš da se na medicinske sestre u duševnim bolnicama gleda kao na talog profesije. - Ja imam svoju diplomu i svjedodžbu o stručnom ispitu pa se uvijek mogu vratiti na stari posao. Ali htjela bih, nakon iskustva s Odjelom X, okušati sreću u duševnoj bolnici. - Te bolnice nisu isto što i Odjel X, Honour! Tropski nervni slom privremena je stvar i ljudi se od toga najčešće oporave. A pacijent koji prođe kroz vrata duševne bolnice, praktično je osuđen na doživotni zatvor. - Sve mi je to poznato, ali možda će se stvari promijeniti. Bilo kako bilo, želim vjerovati da će se promijeniti. Ako tu rat pomogne koliko je, na primjer, pomogao napretku u oblasti plastične kirurgije, u psihijatriji će se dogoditi mnogo toga. Željela bih biti prisutna kad te promjene nastupe. Sestra Dawkin potapšala je sestru Langtry po ruci. - U redu, djevojčice, ti najbolje znaš što hoćeš, a ja nikad nisam bila od onih koji drugima drže prodike. Samo ne zaboravi ono što obično govore o medicinskim sestrama u duševnim bolnicama... da na kraju po uvrnutosti prestignu pacijente. U sobu je ušla sestra Pedder, osvrćući se da vidi koja će je od grupica najradosnije dočekati. Kad je primijetila sestru Dawkin i sestru Langtry, uputila je prvoj širok osmijeh a drugoj samo hladno klimnula glavom. - Jesi li čula novost, mala Sue? - doviknula joj je sestra Dawkin, ozlojeđena drskim ponašanjem te djevojke. Elementarna pristojnost prisilila je sestru Pedder da priđe njihovom stolu; držala se, međutim, kao da se oko njega širi neki gadan zadah. - Nisam, kakvu novost? - upitala je. - Da smo već gotovo dio prošlosti, draga. Djevojci je lice oživjelo.

- Znači li to da idemo kući? - ciknula je. - Dok kažeš britva - rekla je sestra Dawkin. U očima sestre Pedder pojavile su se suze, a usta su joj se čas krivila kao da će zaplakati, čas kao da će se nasmijati. - Oh, neka je bogu hvala! - Lijepo, lijepo! Konačno prava reakcija! Nije teško pogoditi tko je među nama stari ratni konj, zar ne? - kazala je sestra Dawkin ne obraćajući se nikome posebice. Suze su potekle; sestra Pedder znala je iskoristiti priliku. - Kako da pogledam njegovoj sirotoj majci u oči? - procijedila je nekako između jecaja, ali tako razgovijetno da su se sve glave u prostoriji okrenule njoj. - Oh, zaveži! - rekla je sestra Dawkin, ne krijući gađenje. - I odrasti već jednom, za ime božje! Ako postoji nešto što ne podnosim, to su krokodilske suze! I odakle ti pravo da sudiš o postupcima starijih? Sestra Langtry skočila je, zaprepaštena. - Sally, zaboga! - viknula je. - Sve je u redu, zaista je sve u redu! Medicinske sestre, okupljene u dvije skupine, nisu se ni pokušale pretvarati kako ih stvar ne zanima; one koje su sjedile leđima okrenute sestri Langtry, mirno su okrenule svoje stolce da mogu udobno promatrati scenu. U tom njihovom zanimanju nije bilo zlobe. Samo su željele vidjeti kako Sally Dawkin uči redu ono umišljeno mlado čudovište, sestru Pedder. - P-p-proveli ste cijelu noć u sobi s narednikom Wilsonom, d-da se t-tobože oporavi od šoka! - rekla je sestra Pedder i izvukla rupčić, spremajući se da odista zaplače. - Imate sreću što u vašem bloku sad nema drugih stanara! Ali ja znam što je bilo između vas i narednika Wilsona, Luce mi je pričao o tome! - Zaveži, glupa kučko! - viknula je sestra Dawkin, previše uzrujana da bi vodila računa o taktičnosti. - Sve je u redu, Sally! - rekla joj je umolno sestra Langtry, očajnički tražeći priliku da se udalji. - Nije, vrag je odnio, ništa nije u redu! - zaurlala je sestra Dawkin glasom koji je tjerao stažistkinjama strah u kosti. - Ne trpim ovakve izjave! I čuvaj se takvih insinuacija, mlada gospođice! Trebalo bi da se stidiš! Nije se sestra Langtry upustila u intimne odnose s podređenim, nego ti! - Kako se usuđujete! - ciknula je sestra Pedder.

- Usuđujem se, sasvim se lijepo usuđujem - rekla je sestra Dawkin, koja je nekako uspijevala da, usprkos svom stasu i deformiranim nogama, sad samo u čarapama, nastupa s punim autoritetom starije medicinske sestre. - Ne zaboravi, djevojko, da će se za nekoliko tjedana sve iz temelja promijeniti. Bit ćeš samo zrnce pijeska na prostranoj civilnoj plaži. I upozoravam te, već sada, da i ne pokušavaš tražiti posao negdje u mojoj blizini! Ja te ne bih zaposlila ni kao čistačicu! Nevolja je s vama djevojčicama što, čim obučete elegantnu oficirsku uniformu, mislite da ste lady Muck... Naglo je prekinula tiradu jer je sestra Langtry tako očajnički, tako užasnuto kriknula da su sestre Dawkin i Pedder smjesta zaboravile na svoju svađu. Srušila se na sofu i briznula u plač, plač koji se nije manifestirao tihim, lepršavim jecajima kao plač sestre Pedder, već teškim, hrapavim grcanjem bez suza koje je zabrinutoj sestri Dawkin izgledalo kao napadaj grčeva. Oh, kakvo je to olakšanje bilo! Iz te napete atmosfere, iz loše usmjerenih simpatija sestre Dawkin i mržnje sestre Pedder, Honour Langtry izvukla je dovoljno snage da strese sa sebe teško breme patnje koje ju je pritiskalo i mučilo danima. - Pogledaj što si uradila! - prosiktala je sestra Dawkin, s mukom se pridižući i sjedajući do sestre Langtry. - Nosi se! Briši! Sestra Pedder je pobjegla, uplašena, a ostale su se sestre počele okupljati oko sestre Langtry. Vidjelo se da je prilično omiljena. Sestra Dawkin pogledala je okupljene sestre, zavrtjela glavom i počela s beskrajnom nježnošću milovati leđa koja su se tresla i podrhtavala pred njom. - Hajde, hajde, sve je u redu - mrmljala je. - Ili, ako baš hoćeš, samo se dobro isplači, krajnje je vrijeme. Jadna moja stara! Jadna moja stara, koliko muke i bola... Znam, znam, znam... Jedva svjesna prisutnosti sestre Dawkin i njenog blagog glasa, jedva svjesna sestara koje su se, zabrinute, okupile oko nje, sestra Langtry plakala je i plakala.

2 Vijest o predstojećem rasformiranju Baze broj 15 donio je na Odjel X bolničar iz kuhinje. Saopćio ju je najprije Michaelu, u dnevnoj sobi, cereći se od uha do uha i naklapajući nešto nesuvislo o tome kako će ubrzo kući, kako će ubrzo zauvijek kući. Kad se bolničar udaljio, Michael nije odmah izišao na verandu već je ostao stajati usred dnevne sobe, trljajući jednom rukom lice dok se drugom rukom držao za slabinu, stežući je. „Tako brzo,” pomislio je sumorno. „Tako brzo! A ja još nisam spreman, zato što se bojim. Nisam deprimiran ni nezadovoljan, naprotiv. Samo se bojim onoga što mi nosi budućnost, onoga što će učiniti sa mnom onoga što će učiniti od mene. Ali i to mora jednom doći, a ja sam dovoljno čvrst. To je najbolje rješenje za sve koji su umiješani. Uključujući i mene. Uključujući i nju.” - U ovo vrijeme, za tjedan dana, svi ćemo biti na putu za Australiju - rekao je kad se vratio na verandu. Vijest je dočekana olovnom šutnjom. Ispružen na najbližem krevetu s knjigom Besta i Taylora, što ju je iskamčio od pukovnika „Chinstrapa”, Nugget je spustio ogromnu, tešku knjižurinu i zagledao se u prazninu. Dugački Mattovi prsti zgrčili su se a lice mu se ukočilo. Neil je spustio olovku na crtež koji je radio - crtao je, slučajno, Mattove šake - i ostao nepomičan; izgledao je odjednom deset godina stariji nego što je, u stvari, bio. Samo Benedict, koji se klatio naprijed-natrag na stolcu koji nije bio predviđen za ljuljanje, bio je, činilo se, nezainteresiran. Na Nuggetovim usnama počeo se formirati jedva primjetan osmijeh. - Kući! - rekao je, kao da eksperimentira tom riječju. - Kući? Opet ću vidjeti mamu! Matt je ostao napet kao i ranije, a Michael je znao da razmišlja o prvom susretu sa ženom. - Kakvo sranje! - rekao je Neil uzimajući olovku i primjećujući da su lijepe ruke promijenile položaj. Opet je spustio olovku, ustao, odšetao se do ograde verande i tu stao, okrenut svima leđima. - Kakvo prokleto sranje! - rekao je glasom punim gorčine, gledajući u dlanove. - Bene! - rekao je Michael oštro. - Bene, jesi li čuo? Došlo je vrijeme da idemo kući! Vraćamo se u Australiju!

Ali Benedict se i dalje samo klatio, naprijed-natrag, naprijed- -natrag, odsutno, zatvorenih očiju. Stolac je opasno škripao. - Reći ću joj sve - rekao je Michael iznenada, odlučno. Rekao je to svima, ne obraćajući se nikom posebno ali gledajući ravno u Neila. Neil se nije okrenuo, ali njegova dugačka, vitka, ravna leđa kao da su se napela; odjednom nije više izgledao opušten, umoran i bez snage. Leđa su mu izgledala kao da pripadaju nekom čvrstom i agresivnom čovjeku. - Ne, Mike, nećeš joj reći - odgovorio je. - Moram - rekao je Michael, bez prizvuka molbe u glasu i ne gledajući ni Nuggeta, ni Matta, ni Benedicta, iako su se Matt i Nugget primjetno nakostriješili. - Ne smiješ joj ništa reći, Mike. Ništa! Ne smiješ joj reći bez našeg pristanka, a mi ti taj pristanak nećemo dati. - Smijem joj reći, i reći ću joj. Zar je to sad uopće važno? Ako sazna, to ništa neće promijeniti; dogovorili smo se što da radimo u takvoj situaciji. - Ispružio je ruku i položio je Benedictu na rame, kao da mu njegovo ljuljanje ide na živce, i Benedict je smjesta prestao da se klati. - Preuzeo sam na sebe najveći dio krivice zato što sam jedini koji to može, i zato što sam za sve ipak više kriv nego itko drugi. Neću, međutim, da patim u tišini! Jednostavno, nisam tolik heroj. Da, svjestan sam da ne patim samo ja, ali ja ću joj reći. - Ne smiješ joj reći - rekao je Neil, glasom oštrim kao čelik. - Ako to učiniš, ubit ću te, kunem se. To bi bilo previše opasno. Michael nije imao namjeru da mu se naruga, kao što bi to učinio Luce, pa je odgovorio gledajući ga bez imalo straha. - Dobro znaš da bi bilo potpuno besmisleno ubiti me, Neile. Dosta je bilo ubijanja. Začuli su tihe korake sestre Langtry; svi kao da su se odjednom sledili. Izišla je na verandu, zastala i pažljivo ih odmjerila pogledom, pomalo začuđena, pitajući se kakav je to razgovor upravo prekinula. Ako ju je netko prestigao s viješću o rasformiranju Baze broj 15, zar bi to moglo biti povod za svađu? A oni su znali za sudbinu baze, i svađali su se. - Taj korak! - rekao je Matt iznenada, razbijajući tišinu. - Taj divni korak! To je jedini ženski korak koji poznajem. Dok sam mogao gledati, nisam slušao. Kad bi mi žena sad došla ovamo, ne bih je prepoznao po koraku.

- Ne, moj korak nije jedini ženski korak koji poznajete. Postoji još jedan - rekla je sestra Langtry, prišla Mattu i, stojeći iza njega, položila mu ruke na ramena. Zatvorio je oči koje nisu vidjele i malo se nagnuo natrag, da osjeti njenu blizinu a da je ne uvrijedi. - Čujete korake glavne sestre bar jednom tjedno - rekla je sestra Langtry. - Oh, njezine! - uzviknuo je, osmjehujući se. - Ali glavna sestra maršira kao kakav PUŠN, sestro. U njenom koraku nema ničeg ženskog. - PUŠN? - upitala je, ne shvaćajući ga. - Prebrzo unaprijeđeni štapski narednik - rekao je. Glasno se nasmijala, strežući mu snažno ramena. Smijala se, u stvari, nečemu za što je samo ona znala, smijala se od srca, prepuštajući se smijehu. - Oh, Matte, nikad nećete saznati kako je to vjeran opis! - rekla je kad se smirila. - Jedva čekam da to ispričam Sally Dawkin! Bit će vam dovijeka zahvalna. - Sestro! Sestro! Što kažete na dobre vijesti? - doviknuo je Nugget s kreveta, zaboravljajući na Besta i Taylora. - Idemo kući! Ubrzo ću opet vidjeti majku! - To su zaista dobre vijesti, Nuggete. Neil je još stajao okrenut leđima. Sestra Langtry se nagnula da vidi crtež Mattovih ruku, a onda se uspravila, spustila ruke s njegovih ramena i malo se izmaknula. Tada je konačno uspjela skupiti snagu i pogledati u Michaela, čija je ruka još počivala na Benedictovu ramenu, kao parodija na njenu gestu prema Mattu. Pogledi su im se susreli; i njen i njegov pogled bio je oklopljen protiv bola, i njen i njegov pogled bio je strog, s nekom određenom svrhom. Pogledali su se kao stranci, uljudno, ne pokazujući nikakav interes jedno za drugo. Sestra Langtry se okrenula i vratila se u svoju sobu. Ubrzo nakon toga pojavio se Neil i zatvorio za sobom vrata, držeći se kao da žali što nema pločicu s natpisom NE SMETAJ da je objesi s vanjske strane. Kad joj je vidio lice, natečene očne kapke i tamne kolutove sve do jagodica, neko je vrijeme smrknuto gledao u nju, a onda je rekao: - Plakali ste.

- Kao vodopad - priznala je bez oklijevanja. - Napravila sam, u stvari, pravu budalu od sebe usred društvene prostorije sestara, i to kad nisam bila sama u njoj. Imala sam prilično brojnu publiku. Zakašnjela reakcija, valjda. Ona mlada sestra iz Woop-Woopa... znate već, kći direktora banke... došla je u nezgodnom trenutku i optužila me za Luceovu smrt. To je rasrdilo moju prijateljicu sestru Dawkin s Odjela D, pa su se posvađale, a onda sam ja odjednom udarila u plač. Smiješno, zar ne? - Je li zaista bilo tako? - Pa zar bih mogla izmisliti takvu priču? - govorila je kao nekad, hladno i smireno. - Osjećate li se zbog toga bolje? - upitao ju je, nudeći joj cigaretu. Blago se osmjehnula. - U dubini duše, da. Na površini, sasvim suprotno. Osjećam se grozno. Kao nešto što je mačka dovukla. Opruga mi je potpuno odvijena. - To je prilično dvosmislena metafora - rekao je nježno. Zamislila se. - Rekla bih da to zavisi od toga što je, u stvari, mačka dovukla, zar ne? Možda je dovukla mehaničkog miša. Osjećam se kao mehanizam. Uzdahnuo je. - Oh, sestro, neka bude po vašem. Ostavit ću tu temu... i vas s njom... na miru. - Hvala. Bit ću vam zahvalna na tome - rekla je. - A za tjedan dana ionako je svemu kraj - rekao je, da nešto kaže. - Da. Očekivala sam da će nas izvući odavde prije nego što monsuni počnu po pravom. - Hoćete li se vratiti kući, u Australiju... mislim, poslije demobilizacije? - Hoću. - I što ćete raditi, ako smijem pitati? Izgledala je nekako odsutna, usprkos tragovima plača na licu. - Otići ću raditi u Callan Park. Vi ste iz Melbournca pa možda ne znate da je Callan Park velika duševna bolnica u Sydneyju.

U prvom trenutku nije mogao vjerovati svojim ušima, a onda je shvatio da ona misli ozbiljno. - Bože, kakva šteta! - Uopće nije - rekla je oštro. - To je ozbiljan i koristan posao, a meni je strašno potrebno da i dalje radim nešto ozbiljno i korisno. Ja, znate, imam sreću. Moja je obitelj dovoljno bogata da ne moram misliti na to kako ću, kad ostarim i budem nesposobna da radim, ostati bez kruha. I tako mogu raditi u životu ono što mi se sviđa. - Natečeni su se kapci podigli a oči ga hladno odmjerile. - A vi? Što ćete vi raditi, Neile? I to je, dakle, došlo. Neil Parkinson odlazi sa scene. Svojim glasom, izgledom, držanjem davala mu je do znanja kako nema što tražiti u njenom životu poslije rata. - Oh, otići ću u Melbourne - rekao je ležerno. - Od svega bih, naravno, najviše volio da se vratim u Grčku, na Peloponez... tamo imam kuću, nedaleko od Pilosa. Ali moji se roditelji, naročito moj otac, ne pomlađuju... kao, uostalom, ni ja. Zato mislim da me čeka Melbourne, a ne Grčka. Osim toga, Grčka bi značila slikarstvo, a ja sam tek osrednji slikar, ništa više. To me je, začudo, nekad boljelo, ali više me ne boli. Sad mi to izgleda sasvim nevažno. Za proteklih šest godina naučio sam mnogo toga, a Odjel X je izvanredno zaokružio to moje školovanje. Postavio sam prioritete na pravo mjesto i shvatio da mogu aktivno pomoći starom... mom ocu. Ako treba da pođem njegovim stopama, onda je bolje da počnem učiti kako se vode poslovi. - Imat ćete posla. - Da, imat ću posla. - Ustao je. - A sad, nećete se ljutiti ako odem? Ako zaista ubrzo odlazimo odavde, moram požuriti s pakiranjem. Gledala je kako se vrata za njim zatvaraju, i uzdahnula. Ako već ništa nije učinio za nju, Michael joj je bar pokazao da postoji ogromna razlika između simpatije i ljubavi. Neil joj je drag, ali ga očito ne voli. Smireni, pouzdani, čvrsti, uljudni, dobro odgojeni Neil, spreman da sve što ima položi u njene ruke. Izvanredna prilika za brak. I lijep muškarac. I nabijen svim prednostima društvenog položaja. Bilo je ludo dati prednost Michaelu, ali ono što je cijenila kod Michaela bila je njegova samostalnost i vladanje samim sobom, držanje koje je govorilo da ga ništa neće skrenuti s puta što ga je odabrao. Možda jest bio zagonetan, ali to što ga nije poznavala nije ju spriječilo da ga zavoli. Voljela je njegovu

čvrstinu, a nije voljela Neilovu spremnost da podredi vlastite želje njezinim. Čudna stvar, Neil se ovih dana drži bolje, iako je sigurno svjestan njenog zaključka da o njihovoj vezi poslije rata ne može biti govora. Bilo je olakšanje vidjeti da ga taj njen zaključak ne opterećuje, da se - izgleda - ne osjeća odbačen. Svijest da mu nanosi bol bila je prisutna u njoj još od incidenta u dnevnoj sobi, ali u međuvremenu se dogodilo toliko toga da nije stigla razmišljati o Neilovim osjećajima. Sad je došlo vrijeme da se taj osjećaj krivnje okrene protiv nje, da je muči, ali činilo se da za to nema nikakvog razloga. I danas je pokazao da mu je draga, međutim, ni iz čega se nije moglo zaključiti da je ogorčen, da je povrijeđen. I to je predstavljalo ogromno olakšanje! Konačno je dala oduška svojoj boli, a sad je ustanovila da se Neil drži normalno, usprkos njenom postupku. Bio je to prvi dobar dan nakon mnogo loših. 3 Tjedan koji je uslijedio bio je prilično čudan. Obično, kad se stanovnici spremaju da napuste mjesto na kojem su živjeli mjesecima i godinama, posvuda vlada neobična živost i svi se brinu za sve, od domaćih životinja do vozila. Brzo rasformiranje Baze broj 15 teklo je drukčije. Stanovnici su je ionako napuštali već mjesecima, ostala je samo jezgra koja se mogla prebaciti brzo i bez teškoća. Nitko nije bio opterećen prtljagom koja se u sličnim životnim prilikama obično skuplja, jer Baza broj 15 nije pogodovala takvom nagomilavanju imovine. Nigdje u okolici nije bilo moguće nabaviti privlačne rukotvorine, namještaj u duborezu i slične predmete što su ih kolekcionari skupljali po ratnim poprištima Europe, Indije, Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike. Mnoge sestre dobivale su razne poklone od pacijenata, uglavnom sitnice izrađene u samoj bolnici, ali sve u svemu stanovnici Baze broj 15 spremali su se da otputuju manje-više s onim što su imali kad su stigli u bazu. Objavljeno je vrijeme kad svi moraju biti spremni za polazak, i stanovnici baze su se prilagodili naredbi s disciplinom iskusnih veterana; to je vrijeme, međutim, došlo i prošlo, a Baza broj 15 ostala je na svom mjestu. Nitko nije ni očekivao da će biti

drukčije. Bilo je to, u stvari, samo alarmno zvono, na čiji zvuk svi moraju biti spremni za trenutnu evakuaciju. Glavna je sestra gunđala i kriještala, mreže protiv komaraca postale su manje važne od terminskih planova i rasporeda, koje je neprestano nosila sa sobom obavljajući bezbrojna savjetovanja s medicinskim sestrama, koje bi je najradije bile zadavile. Sad, kad se život Baze broj 15 bližio kraju, sestre nisu željele ništa drugo nego da provode što više vremena sa svojim pacijentima. Odjel X nalazio se daleko izvan glavnog područja aktivnosti, u naknadno podignutoj baraci daleko od ostalih nastanjenih zgrada, sa svojom malom posadom od pet pacijenata i jedne osamljene sestre. Samo, ta mala posada pokazivala je više neraspoloženja nego radosti, pokatkad bi utonula u duge šutnje koje je bilo teško razbiti, dobivala je napade lažnog veselja kad bi stvari postale nepodnošljive, a inače je pokazivala zabrinjavajući gubitak harmonije. Sestra Langtry bivala je često odsutna, prisiljena da radi u odborima koje je formirala glavna sestra sa zadatkom da se brinu o raznim aspektima evakuacije, a petorica pacijenata provodili su čitave dane na plaži, jer su nekadašnji propisi o vremenu odlaska na kupanje bili već odavno zaboravljeni. Sestra Langtry je s velikom tugom postala svjesna da njeni pacijenti mogu sasvim lijepo i bez nje, i da bi je ostavljali po strani čak i da ima više vremena za njih. Neil joj je, činilo se, bio oprostio, ali ostali nisu. Osim toga, primijetila je da je i među njima došlo do stanovite polarizacije. Nugget kao da se odvojio od ostalih, obuzet svojim novim ciljem i ispunjen sretnim optimizmom, koji je, činilo se, bio kombinacija radosti što će ponovo vidjeti majku i što će u civilu preurediti svoj život s ciljem da postane liječnik. Njegove muke i boljke kao da su potpuno iščezle. Neil i Matt bili su nerazdvojni; znala je da se Matt svim srcem oslanja na Neila, tražeći u tome rasterećenje od mnogih problema s kojima će se suočiti. I tako je Michaelu preostalo da se posveti Benedictu, za koga se, uostalom, brinuo od samog početka. I oni su bili nerazdvojni. Činilo joj se da Benedict nije dobro, ali nije znala što da poduzme u vezi s tim. Razgovor s pukovnikom „Chinstrapom”, kako je i predviđala, nije dao nikakvog rezultata, ali se pokazalo da je spreman, čak i voljan da učini sve što može kako bi Matt dobio vojnu mirovinu, iako je Mattova povijest bolesti ukazivala da u osnovi njegovog slučaja leži histerija. S druge strane, kad je zamolila pukovnika da razmotri mogućnost da Ben bude

otpremljen ravno u odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu na daljnje ispitivanje, on je ostao nepopustljiv. Njene sumnje ne zasnivaju se ni na čemu konkretnom, rekao je, samo na nekoj neodređenoj uznemirenosti, pa što onda očekuje od njega? Pregledao je narednika Maynarda i nije otkrio nikakvo pogoršanje stanja. Kako objasniti čovjeku koji je, doduše, sposoban neurolog ali potpuno nezainteresiran za mentalne poremećaje bez organskog uzroka, da bi htjela spasiti čovjeka koji malo-pomalo klizi u mrak ludila? A kako da ga spasi? To, izgleda, nitko na svijetu nije znao. Ben nikad nije bio lak pacijent upravo zbog te snažno izražene tendencije da se zatvara u sebe; bojala se da će, kad nestane sigurnosti koju mu je pružao Odjel X, Ben izvršiti onaj konačni čin nestajanja i progutati samog sebe. Zato je Michaelovu brigu za Bena prihvatila kao dar s neba, jer je on kod njega imao više uspjeha nego itko drugi, računajući tu i nju. Promatrajući kako se manje-više snalaze bez nje, počela je bolje shvaćati ono što se događalo s njima, pa i s njom. Pretjerano emocionalna interpretacija njihovog, pa i njenog ponašanja poslije Luceove smrti, počela je malo-pomalo blijedjeti; onaj ispad u društvenoj prostoriji sestara očigledno joj je dobro činio. Potpuno nesvjesno, stanovnici Odjela X počeli su kidati svoje međusobne veze; porodica koju je Odjel X nekad predstavljao raspadala se zajedno s Bazom broj 15. A ona, majka u toj porodici, bila je vjerojatno osjetljivija i više ju je boljelo to što se pred njenim očima događa s njenim ljudima, s njenom djecom. Čudno, kako se njena snaga topila, tako je njihova, čini se, rasla. Je li to sudbina majke? Da nastoji sačuvati jedinstvo obitelji i kad nestane prirodnih razloga za njeno održanje? „Vraćaju se u jedan drukčiji svijet,” mislila je, „i većinu ih šaljem spremne da se uhvate ukoštac s njim. Ili bar to pokušavam. Zato se ne smijem hvatati za njih, ne smijem dopustiti da se oni hvataju za mene. Moram ih pustiti da odu držeći se dostojanstveno i ponosno, koliko mi to snage dopuštaju.” A onda je počela seoba, s grmljavinom kamiona i olujnim kovitlacem. Monsun se, na sreću, još nije bio spustio punom snagom, činilo se da će evakuacija biti potpuno izvršena prije nego što sve zalije kiša. Apatija se pretvorila u euforiju, kao da su sad, kad je čas odlaska došao, ljudi konačno smogli snage da povjeruju u njega. Dom odjednom više nije bio san, već skora stvarnost. Posvuda su

odjekivali uzvici, prodorni zvuci pištaljki, urođenički poklici, ulomci pjesama... Sestre, naviknute na željeznu disciplinu, našle su se zahvaćene raspoloženjem koje nisu mogle kontrolirati - morale su se prepustiti zagrljajima, poljupcima, egzotičnom grljenju u holivudskom stilu, ponekad praćenom suzama, i sve do jedne pretvorile su se u čarobno zbunjene žene. Odlazak je za njih predstavljao velik trenutak, završetak vrhunca njihovih života; sve su bile neudate, mnoge najmanje na pola puta do mirovine, i na ovom negostoljubivom, izoliranom mjestu dale su ono najbolje iz sebe i postale vitalni dio jedne velike stvari. Život više nikad neće sadržavati toliko svega; ti momci bili su im sinovi koje nisu imale, i upoznale su u sebi majke dostojne tih sinova. A sad je sve to završeno, i premda su morale zahvaljivati bogu što je tako, bile su svjesne da se nikad ništa neće izravnati s radostima, bolima i uzvišenošću ovih posljednjih nekoliko godina. Na Odjelu X muškarci su čekali to posljednje jutro obučeni u kompletne uniforme, a ne samo u ono što je bilo čisto i našlo se pri ruci. Njihove limene kutije, vojničke vreće, torbe i telećaci ležali su u gomilama na podu, podu koji je prvi put otkako se pamtilo bio izložen udarcima teških vojničkih cipela. Došao je jedan podoficir, predao sestri Langtry posljednje instrukcije u vezi s vremenom i mjestom ukrcavanja njenih ljudi, i ostao da nadzire odnošenje dijela prtljage koju vojnici obično ne nose sa sobom. Kad je ispratila podoficira do glavnog ulaza, sestra Langtry se okrenula i ugledala Michaela samog u dnevnoj prostoriji kako kuha čaj. Brzo je pogledala niz hodnik kako bi bila sigurna da ih nitko ne promatra; ostali su vjerojatno bili na verandi i čekali da ih Michael posluži. - Michael - rekla je, stojeći na vratima dnevne sobe - hajde da se prošetamo, hoćeš li? Imamo još samo pola sata, a željela bih da od toga bar deset minuta provedem s tobom. Pogledao ju je zamišljeno; izgledao je kao onog popodneva kad je stigao, u tamnozelenim hlačama i košulji, s američkim gležnjacima i uprtačima, u smeđim visokim cipelama uglačanim tako da su blistale, svjetlucavim mjedenim kopčama... Sve na njemu bilo je uredno, izglačano, očuvano, i sve mu je tako dobro stajalo... - I ja bih to želio - rekao je ozbiljno. - Samo da najprije odnesem ovo na verandu. Naći ćemo se ispod rampe.

„Samo da se neće pojaviti vodeći Benedicta za ruku?” upitala se stojeći na blagom suncu pri dnu rampe. Čim ugledaš jednog, tu je i drugi. Ali Michael je došao sam i odmah uhvatio korak s njom. Krenuli su stazom koja je vodila prema plaži, i zastali su na mjestu gdje je počinjao pijesak. - Sve je ovo došlo prebrzo. Još nisam spremna - rekla je gledajući ga pomalo suzdržano. - Nisam ni ja - rekao je. - Ovo je prva prilika koja nam se pružila da budemo sami otkako je... otkako je Luce umro - promucala je. - Ne, otkako je istraga završena. Bilo je strašno. Rekla sam ti toliko strašnih stvari. Htjela bih da znaš da nisam tako mislila. Oprosti, Michael. Zaista mi je žao! Šutke ju je slušao, tužnog lica. - Nemaš šta da žališ. Ja bih tebe trebao moliti za oproštenje. - Držeći se posve smireno, nastavio je polako: - Ostali ne misle tako, ali ja mislim da ti dugujem objašnjenje, sad kad sve to više nije osobito važno. Čula je samo posljednji dio rečenice. - Ništa više nije važno - rekla je. - Htjela sam da razgovaramo o drugim stvarima, da te pitam što ćeš raditi kad dođeš kući. Hoćeš li se odmah vratiti na svoju farmu? Što je s tvojom sestrom i zetom? Htjela bih da to čujem, nemamo mnogo vremena. - Nikad nismo imali dovoljno vremena - rekao je. - Pa, sad, najprije treba da dočekam demobilizaciju, a onda ćemo Ben i ja otići na moju farmu. Upravo sam primio pismo od sestre u kojem mi piše kako broje dane do trenutka kad ću ja preuzeti posao. Harold, moj zet, želi da preuzme svoj stari posao prije nego što navale demobilizirani vojnici. Pogledala ga je zapanjeno. - Ben i ti? Zajedno? - Da. - Ben i ti. - Tako je. - Za ime božje, zašto? - Dugujem mu to - rekao je Michael. Lice joj se iskrivilo. - Oh, ostavi se toga! - odbrusila je, ogorčena. Slegao je ramenima.

- Benedict je sam, Honour. Nema nikoga tko bi se brinuo za njega. A potrebno je da netko cijelo vrijeme bude s njim. Ja. Za sve sam ja kriv, htio bih da to nekako shvatiš. Moram se pobrinuti da se to više nikad ne dogodi. Njen revolt pretvorio se u zbunjenost; zurila je u njega pitajući se hoće li ikad sagledati dno tajne što okružuje Michaela. - O čemu to govoriš? Što se više nikad ne smije dogoditi? - Već sam ti rekao - odgovorio je strpljivo - da ti dugujem objašnjenje. Ostali se ne slažu s tim. Misle da nikad ne smiješ saznati istinu, ali ja želim da ti sve kažem. Jasno mi je zašto je Neil protiv toga da saznaš, ali sam svejedno duboko uvjeren da ti dugujem objašnjenje. Neil nije bio s tobom one noći, bio sam ja. A to ti daje pravo da čuješ istinu. - Kakvo objašnjenje, kakvu istinu? O čemu se radi? Na mjestu gdje se staza gubila u pijesku, ležala je prazna benzinska bačva; okrenuo se, podigao jednu nogu na bačvu i zagledao se u svoju cipelu. - Nije lako pronaći prave riječi, ali ne želim da me gledaš tako kako me gledaš od onog jutra, ne shvaćajući me. Slažem se s Neilom, time što budeš saznala ništa se neće promijeniti, ali možda me posljednji put kad se vidimo nećeš promatrati kao da me polovica tvog bića mrzi, a druga polovica žali što ne može da me mrzi. - Uspravio se i okrenuo prema njoj. - Teško mi je da kažem - rekao je. - Ja te ne mrzim, Michael. Nikad ne bih mogla da te mrzim. Što je bilo, bilo je. Ne volim autopsije. Zato mi, molim te, reci sve. Želim znati. Imam pravo znati. Ali znaj da te ne mrzim. To nikad nisam, nikad ne bih mogla. - Luce nije izvršio samoubojstvo - rekao je. - Ubio ga je Benedict. Ponovo se našla usred one krvi, ispred razorene veličine, ispred Lucea ispruženog bez imalo dostojanstva, bez obzira na scenski efekt, na dramaturšku liniju... ukoliko čisti užas nije bio efekt za kojim je išao, a Luce nije bio takav. Luce je previše volio sebe, bar svoj izgled, ako ništa drugo. Lice joj je tako problijedjelo da je na svjetlu što je prodiralo kroz krošnje palmi poprimilo zelenu boju. I tako je Michael, po drugi put u toku njihovog poznanstva, morao da joj priđe, da je uhvati oko pasa i prihvati tako čvrsto da je jedino što je osjećala bila njegova blizina.

- Polako, draga, nemoj mi se sad onesvijestiti! Hajde, hajde, udahni duboko nekoliko puta, tako, vidiš, budi dobra! - Govorio je nježno, i držao je nježno. - Znala sam to, cijelo vrijeme sam znala - rekla je konačno, kad je skupila snage da progovori. - Znala sam da nešto nije u redu. To naprosto nije bilo slično Luceu. Ali je bilo slično Benedictu, zar ne? - Boja joj se polako počela vraćati u obraze, stisnula je šake u nemoćnu gnjevu usmjerenom isključivo protiv sebe. - Oh, kakva sam ja budala! Michael ju je pustio i odstupio jedan korak, držeći se kao da mu je odlanulo. - Da te ne cijenim toliko, ne bih ti to rekao, ali nisam mogao podnijeti pomisao da me mrziš. To me je ubijalo. I Neil to zna. - Zatim, kao da mu se učinilo kako se razgovor udaljava od teme, ponovo se vratio na bit stvari. - Benedict više nikad ništa slično neće učiniti, Honour, kunem ti se. Neće to učiniti dok sam ja u stanju da pazim na njega. To sigurno shvaćaš, zar ne? Moram paziti na njega. Ja sam za njega odgovoran. On je to učinio zbog mene, ili je bar mislio da to radi za mene, što izlazi na isto. Rekao sam ti to onog jutra, sjećaš li se? Rekao sam kako nije trebalo da ostanem s tobom cijele noći. Trebalo je da se vratim na odjel i držim Bena na oku. Da sam bio tamo gdje je trebalo da budem, to se uopće ne bi dogodilo. Smiješno, ubijao sam ljude i, koliko znam, sve su to bili mnogo bolji ljudi od Lucea. Ali za Luceovu smrt ja sam odgovoran. Za smrt ostalih koje sam ubio, odgovoran je kralj; za njih će pred Bogom odgovarati kralj, a ne ja. Mogao sam spriječiti Bena da to učini. Nitko drugi to nije mogao, jer nitko drugi nije imao pojma što se kuha u Benovoj glavi. - Zatvorio je oči. - Bio sam slab, popustio sam samom sebi. Ah, oh, Honour, koliko sam želio ostati s tobom! Nisam mogao vjerovati da se to zaista događa! Komadić neba, a tako sam dugo bio u paklu... Volio sam te, ali nisam ni sanjao da i ti mene voliš, do tada... Ogromne rezerve snage, zaista je imala ogromne rezerve snage, a razbacivala se njima s nemarnošću gusara. - Trebalo je da to znam - rekla je. - Volio si me, naravno. - Mislio sam u prvom redu na sebe - rekao je, očito sretan što konačno može o svemu govoriti s njom. - Kad bi samo znala koliko predbacujem sam sebi zbog toga! Nije bilo nikakve potrebe da Luce umre! A ništa drugo nije bilo potrebno nego da ostanem na odjelu, da Ben vidi kako mi ništa ne fali, kako Luce nema

snage da me povrijedi. - Prsa su mu se napela, bio je to više drhtaj nego uzdah. - Dok sam ja bio s tobom, u tvojoj sobi, Ben je bio potpuno sam, uvjeren kako je Luceu nekako pošlo za rukom da me dotuče. A kad je došao do tog zaključka, sve ostalo slijedilo je samo po sebi. Da je Neil znao, možda bi se sve završilo drukčije, ali Neil nije imao pojma što se sprema. Njega su mučile druge brige. A mene nije bilo da raščistim gužvu. - Ruka mu se podigla prema njoj, i ponovo pala. - Treba da odgovaram za mnogo toga, Honour. Za ponašanje prema tebi... i to je sasvim neoprostivo. Ne mogu pronaći opravdanje, ni pred samim sobom. Ali htio bih da znaš da ja... da ja to osjećam, da mi je potpuno jasno kako sam se ogriješio o tebe. I da mi je od svega za što treba da odgovaram, najteže što sam povrijedio tebe. Suze su joj potekle niz lice, više zbog njegovog nego zbog vlastitog bola. - Zar me sad više ne voliš? - upitala ga je. - Oh, Michael, sve mogu podnijeti osim pomisli da sam izgubila tvoju ljubav! - Da, volim te, ali ta ljubav nema budućnosti... ne može je imati, nikad je nije imala, bez obzira na Lucea i Bena. Da nije bilo rata, nikad ne bih upoznao nekoga kao što si ti. A ti bi se kretala u društvu ljudi kao što je Neil, ne kao što sam ja. Moje društvo, način života koji volim, kuća u kojoj živim... sve to tebi ne bi odgovaralo. - Žena ne voli način života - rekla je brišući suze. - Žena voli muškarca, a zatim s njim stvara život. - Nikad ne bi mogla stvoriti život s čovjekom kao što sam ja - rekao je. - Ja sam običan farmer. - To što kažeš obična je glupost! Ja nisam nikakav snob! I objasni mi kakva je razlika između farmera i farmera... jer i moj otac je farmer. Ima samo veće imanje, to je sve. I nije mi potreban novac da bih bila sretna. - Znam, ali ti pripadaš drugoj klasi. Nemamo iste poglede na život. Nekako ga je čudno pogledala. - Nemamo, Michael? Zbilja je neobično da mi od svih ljudi upravo ti to kažeš! Mislim, naprotiv, da imamo potpuno iste poglede na život. Obadvoje volimo da se brinemo za one slabije od nas, i obadvoje težimo istom... potičemo ih da postanu sposobni voditi računa sami o sebi. - To je istina... da, to je stvarno istina - rekao je polako, a onda je upitao: - Honour, što za tebe znači ljubav?

Pitanje kao da je bilo potpuno bez veze s onim što je rekao prije toga, i to ju je zbunilo. - Što znači? - upitala je, nastojeći da dobije na vremenu i razmisli o odgovoru. - Što znači? Što znači ljubav za tebe? - Moja ljubav prema tebi, Michael? Ili za druge? - Tvoja ljubav prema meni. - Činilo se da uživa izgovarajući te riječi. - Pa sad... ovaj... znači da želim dijeliti život s tobom. - Kako to misliš? - Želim živjeti s tobom! Voditi tvoju kuću, imati djecu s tobom, starjeti s tobom - rekla je. Izgledao je nekako odsutno; njene riječi djelovale su na njega, to se vidjelo, ali nisu imale snage da prodru dovoljno duboko, do one mirne, bezlične odlučnosti u njemu. - Ali ti se nikad nisi pripremala za takvo nešto - rekao je. - Imaš trideset godina, i pripremala si se za nešto sasvim različito od toga. Za jedan drukčiji život. Nije li tako? - Zastao je, ne odvajajući pogleda od njenog lica, podignutog prema njemu, uplašenog i zbunjenog, ali na kojem se ipak primjećivalo razumijevanje, koje nije htjela priznati. - Mislim da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji opisuješ. Kad smo počeli razgovarati, nisam očekivao da ću ti ovo reći, ali ti si dobar borac i nećeš popustiti ni pred čim osim pred stvarnom suštinom stvari. - Ne, neću. - Stvarna suština stvari upravo je u onome što sam ti rekao... da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji si opisala. Kasno je pitati se kako i zašto. Ja sam čovjek koji nema povjerenja u želje što se javljaju kao proizvod jednog dijela mog bića, koji sam normalno u stanju kontrolirati. Ne bih htio da ih omalovažim nazivajući ih tjelesnim željama, a ne bih želio ni da pomisliš kako prezirem svoje osjećaje prema tebi. - Uhvatio ju je za ruke ispod ramena. - Honour, slušaj me! Ja sam takav čovjek da jedne večeri jednostavno ne bih došao kući zato što sam na putu u grad sreo nekoga komu sam, po mom mišljenju, potrebniji nego tebi... što ne znači da bih te ostavio, niti da bi ta druga osoba bila obavezno žena. Hoću da kažem, otišao bih svjestan da ćeš se snaći i bez mene dok se ponovo ne vratim kući. Ali mogao bih se, pomažući toj osobi, zadržati dva dana, a možda i dvije godine. Takav sam. Rat mi je pružio priliku da spoznam kakav sam. I tebi je dao priliku da spoznaš kakva si. Ne znam koliko si

toga spremna priznati samoj sebi, ali ja sam naučio da, kad osjetim sažaljenje, moram i da pomognem. Ti si kompletna ličnost. Tebi moja pomoć nije potrebna. A budući da ti moja pomoć nije potrebna, znači da možeš i bez mene. Vidiš, tu se ne radi o ljubavi. - To se već pretvara u paradoks - rekla je. U grlu je osjetila bol od napora da zadrži suze. - Vjerojatno. - Zastao je, razmišljajući što da joj još kaže. - Ne mislim da imam neko osobito visoko mišljenje o sebi. Kad bih ga imao, ne bih osjećao potrebu da budem potreban drugima. A meni je potrebno da budem potreban, Honour! Ne bih mogao živjeti kad ne bih bio potreban drugima! - Potreban si meni! - rekla je. - Potreban si mojoj duši, mom srcu, mom tijelu, svakom djeliću mene. I uvijek ćeš biti! Oh, Michael, postoje razne vrste potreba, razne vrste osamljenosti! Nemoj shvaćati moju čvrstinu kao znak da mi nitko nije potreban! Molim te, nemoj! Potreban si mi da bi mi bio ispunjen život! On je, međutim, samo uporno odmahivao glavom. - Nisam, i nikad neću biti. Tvoj je život već ispunjen! Da nije, ne bi bila takva kakvu te poznajem... srdačna, topla, ispunjena ljubavlju, sretna što radiš posao koji malo koja žena može raditi. Gotovo svaka žena može voditi kuću, imati djecu, ali ti si drukčija, ti ne bi bila zadovoljna životom u takvom kavezu. Ti se nisi školovala za to. I kako bi nakon nekog vremena vidjela život što si ga opisala, život posvećen isključivo meni? Kao kavez! A ti si previše snažna ptica da bi živjela u kavezu, Honour! Tebi je potrebno da širiš krila u prostoru mnogo većem nego što je kavez. - Spremna sam preuzeti taj rizik - rekla je, blijeda, očajna, ali ne odustajući od borbe. - Ja nisam. Da se ovaj opis odnosi samo na tebe, možda bih riskirao. Ali ja sam opisao i sebe. - Vezuješ se za Bena mnogo čvršće nego što bi bio vezan za mene. - Ali Bena ne mogu povrijediti onako kako bih na kraju povrijedio tebe. - Brinuti se za Bena cjelodnevni je posao. Nećeš moći, odlazeći u grad, pomagati nikom drugom. - Potreban sam Benu - rekao je. - Živjet ću za to. - A što ako ti ponudim da podijelimo brigu o Benu? - upitala ga je. - Da li bi ti odgovarao život sa mnom u kojem bismo dijelili potrebu da budemo potrebni drugima?

- Nudiš li mi to? - upitao ju je, pokoleban. - Ne - rekla je. - Ne mogu te dijeliti s Benedictom Maynardom. - Onda tu nema više što da se kaže. - O nama, nema. - Još je stajala između njegovih ruku, ne pokušavajući da se oslobodi. - Slažu li se ostali s tim da ti preuzmeš brigu o Benu? - Sklopili smo ugovor - rekao je. - Dogovorili smo se. Nećemo dati da Bena strpaju u ludnicu, ma šta se dogodilo. A ni Mattova žena i djeca neće gladovati. Dogovorili smo se. - Dogovorili ste se... svi? Ili samo ti i Neil? Sumorno je iskrivio usne i trgnuo glavom, priznajući točnost izrečene pretpostavke. - A sad ću ti reći zbogom - šapnuo je, a ruke su mu kliznule preko njenih ramena i obuhvatile joj vrat, dok su prsti milovali njenu kožu. Poljubio ju je. Bio je to poljubac pun ljubavi i bola, poljubac koji je izražavao prihvaćanje onoga što mora biti, i žaljenje za onim što je moglo biti. Poljubac strastven, erotski, ispunjen uspomenama na jednu jedinu noć. A onda je odvojio usta od njenih, prenaglo, prerano - a cijeli život ne bi bio dovoljno dug! Zatim je ukočeno zauzeo stav mirno, s osmijehom u očima, okrenuo se na peti i otišao. Kraj staze je ležala benzinska bačva, pa je sjela na nju okrenuta tako da ga ne gleda kako odlazi, zureći u svoje cipele, u tanke, suhe vlati trave, u bezbrojna zrnca koja su činila pijesak. Tako je to, dakle. Kako bi se ona mogla takmičiti s Benedictovom potrebom za Michaelom? U tom pogledu ima pravo. A kako je sigurno osamljen, nesretan... Nije li uvijek bilo tako? Da snažni ostanu napušteni radi slabih. A taj poriv - ili je to osjećaj krivnje? - snažnih da služe slabima... Tko je to prvi pokrenuo? Jesu li slabi to tražili, ili su im snažni nezvani ponudili svoju pomoć? Da li snaga rađa slabost, povećava je ili je potire? Što je, uostalom, snaga, a što slabost? U pravu je, ona može bez njega. Samo, znači li to ujedno da ona ne osjeća potrebu za njim? Voli je zbog njene čvrstine, a ne može živjeti s onim što voli. Voleći, okrenuo je leđa ljubavi. Zato što mu ona nije, ili nije mogla biti, dovoljna. Željela je da vikne: „Zaboravi svijet, Michael, sklupčaj se u meni! Sa mnom ćeš upoznati sreću o kakvoj nisi ni sanjao! Samo viknuti to bilo bi isto što i vikati na mjesec. Je li to svjesno

učinila? Je li svjesno odabrala da zavoli čovjeka koji daje prednost služenju ispred ljubavi? Divila mu se od dana kada je došao na Odjel X, i iz tog divljenja, iz upoznavanja njegove vrijednosti, izrasla je ljubav. Ono što su voljeli jedno u drugom bila je čvrstina, samostalnost, sposobnost davanja. A ipak, te su ih iste kvalitete rastavile umjesto da ih sjedine. Dva pozitivna naboja. Moj najdraži, moj voljeni Michael... Mislit ću na tebe i molit ću se za tebe, da i nadalje uvijek nadeš snage... Promatrala je plažu, neurednu poslije kiše praćene vjetrom od prije nekoliko dana. Dva prekrasna bijela galeba jedrila su na povjetarcu, krilo uz krilo, kao vezani, a onda su naglo skrenuli, i dalje vezani, strmoglavili se i nestali. To je ono što sam željela, Michael! Ne da čučim u kavezu, nego da letim s tobom ispod prostranog plavog neba. Vrijeme je da krene. Vrijeme je da otprati Matta, Benedicta, Nuggeta i Michaela do zbornog mjesta. Dužnost joj je da to učini. Neil će, kao oficir, otputovati posebno, još nije znala kada. Reći će joj kad bude trebalo. Dok je išla, počela je misliti i na druge stvari, ne samo na Michaela. Pacijenti Odjela X skovali su urotu. Urotu u kojoj je Michael bio dobrovoljac, a Neil kolovođa. Sve je to bilo potpuno besmisleno. Oh, bilo je, naravno, pametno što su krili od nje što se, u stvari, odigralo u kupaonici dok službena istraga ne prođe i dok ne bude objavljen zaključak o uzroku smrti. Ali zašto se Neil toliko protivio Michaelovoj želji da joj sve kaže, sada kad to ne može nikome naškoditi? Neil ju je dovoljno dobro poznavao, mogao je znati da neće odmah odjuriti i ispričati čitavu priču pukovniku „Chinstrapu”. Od kakve bi to bilo koristi? Što bi se time promijenilo? Moglo bi dovesti do toga da Benedict bude upućen u neku civilnu ustanovu, ali bi ostalima donijelo demobilizaciju po kazni, a možda i zatvor. Vjerojatno su se bili dogovorili i da složno nastupe protiv nje i poreknu sve što bi ona eventualno rekla pukovniku „Chinstrapu”. Pa zašto se onda Neil borio da ona ništa ne sazna? I ne samo Neil. Matt i Nugget također. Što je ono Michael rekao na samom kraju? Da su sklopili ugovor. Mattova žena i djeca neće gladovati. I Nugget će jamačno bez gladovanja završiti medicinu. Benedict neće biti zatvoren u ludnicu. Michael i Neil... njih dvojica su međusobno podijelili odgovornost, Michael i Neil. Ali što u svemu tome dobiva Neil, Neil koji će dati novac za Mattovu obitelj i Nuggetovo školovanje? Prije

dva tjedna rekla bi ništa, ali danas više nije bila tako sigurna u to. Neil se držao kao da nije povrijeđen, a njeno odbijanje primio je s takvim prividnim mirom, s takvim nemarom da je pomislila kako i neće biti povrijeđen. Tko je pak razgovarao s Michaelom i naveo ga da istupi s onom zastarjelom pričom o klasnim razlikama? Željno se uhvatila za tu slamku. Netko je obrađivao Michaela, pokušavao ga uvjeriti kako treba da se odrekne nje. Netko? Neil! 5 Evakuacija je bila odlično organizirana. Kad je stigla na zborno mjesto sa četvoricom svojih pacijenata, odmah su ih preuzeli od nje, jedva su imali vremena za kratak zagrljaj i poljubac u obraz. Poslije se uopće nije mogla sjetiti kako ju je Michael pogledao, ni kako je ona pogledala njega. Činilo se uzaludnim zadržavati se u nadi da će ga još jednom vidjeti, pa se provukla kroz redove ljudi koji su čekali, i sestara koja su ih pratile, i vratila se na odjel. Bilo joj je već u krvi da sprema i održava red, pa je prošla kroz čitav odjel zatežući plahte, posljednji put slažući mreže na način kako je to zahtijevala glavna sestra, otvarajući ormariće i slažući paravane koji su zaklanjali blagovaonički stol. Zatim se vratila u svoju sobicu, izula cipele ne razvezujući ih, i sjela na svoj stolac podvijenih nogu, što nikad ranije nije činila na tom službenom mjestu. Sad više nije bilo važno. Nitko je neće vidjeti, nitko više. Otišao je i Neil. Jedan premoreni narednik sa službenom bilježnicom obavijestio ju je da je Neil otputovao. Nije shvatila tko je i kako pogriješio, ali bilo je kasno da se išta poduzme. A možda je i bolje što se nije morala suočiti s kolovođom urote. Bilo je previše neugodnih pitanja koja bi mu sigurno postavila. Glava joj je klonula, naslonjena na ruku. Zadrijemala je i sanjala Michaela, nimalo neprijatno. * * * Otprilike dva sata kasnije Neil je prošao pored Odjela X, veselo zviždučući, uredan, kao srastao sa svojom kapetanskom uniformom, s paradnim štapićem ispod ruke. U nekoliko lakih

skokova popeo se uz stražnje stube Odjela X i našao se u polumračnom, pustom hodniku. Zastao je, zaprepašten. Odjel X bio je prazan, i ta praznina urlala je na njega sa svih strana. Nakon nekoliko trenutaka krenuo je dalje, ali s manje sigurnosti, s manje vedrine. Otvorio je vrata svoje sobice i doživio nov šok, jer je sva njegova prtljaga bila odnesena. Od pacijenta Neila Parkinsona, tropika, nije ostalo ni traga. - Tko je to? - čuo je glas sestre Langtry kroz tanki zid. - Tko je to? Javite se, molim! Sjedila je u pozi koju nikad nije vidio, nimalo dostojanstvenoj, nimalo profesionalnoj, bokom okrenuta stolu, nogu podvijenih na stolcu s cipelama ispred stolca, na podu. Sobica je bila puna dima; cigarete i šibice ležale su na stolu. Izgledalo je kao da tu već dugo sjedi. - Neile! - rekla je, gledajući ga iznenađeno. - Mislila sam da ste već otputovali! Rekli su mi da ste otputovali prije nekoliko sati. - Putujem tek sutra. A što je s vama? - Dodijeljena sam specijalnom transportu teških, nepokretnih ranjenika, da ih pratim do konačnog odredišta... Brisbanea ili Sydneyja, pretpostavljam. Putujem sutra ili prekosutra. - Pokušala je ustati. - Potražit ću nešto za jelo. - Nema potrebe da se trudite, zaista. Nisam gladan. Drago mi je što nisam morao otići već danas. - Zadovoljno je uzdahnuo. - Konačno pripadate samo meni. Oči su joj sijevnule. - Zaista tako mislite? Način na koji je to rekla natjerao ga je da zastane, ali je ipak sjeo na stolac za posjetioce i osmjehnuo se. - Zaista mislim. A i krajnje je vrijeme. Bilo je malo natezanja, ali pukovnik još nije zaboravio onaj viski pa je odgodio moj odlazak. I kad smo već razgovarali, dao mi je čistu zdravstvenu knjižicu, što znači da više nisam pacijent Odjela X. Noćas sam samo stanar. Odgovorila je zaobilazno: - Mrzim rat i sve što je učinio s nama, Neil. Osjećam se nekako osobno odgovorna za to. - Primate na sebe krivicu cijelog svijeta, sestro? Ostavite se toga! - prekorio ju je blago.

- Ne, ne cijelog svijeta, Neile. Samo onaj dio krivice što ste ga vi i ostali pokušali sakriti od mene - rekla je oštro, gledajući ga ravno u oči. Duboko je udahnuo. - Michael, dakle, nije mogao držati svoj prokleti jezik za zubima! - Michael je dobro učinio. Imam pravo znati, i želim znati. Znati sve, Neil. Što se, u stvari, dogodilo one noći? Opuštenih ramena, stisnutih usana, počeo je pričati kao da je u pitanju neka dosadna anegdota za koju misli da je nije vrijedno pričati. Pozorno ga je promatrala, misleći kako je njegov profil sad prema golom zidu konačno došao do izražaja. Zid je bio prazan jer su crteži već počivali u njenom koferu. - E pa, osjećao sam da mi je potrebna još jedna čašica, pa sam otišao po viski - rekao je paleći cigaretu, zaboravljajući da ponudi i nju. - Buka što ju je podigao Luce probudila je Matta i Nuggeta, pa su odlučili da mi pomognu da dokrajčim drugu bocu. Tako je ostao samo Benedict da pazi na Lucea, koji je otišao da legne. Bojim se da smo potpuno zaboravili na Lucea. Ili možda jednostavno nismo htjeli misliti na njega. Dok je govorio, sjećanje na tu noć počelo je oživljavati u njemu i donositi nešto od svih onih strahota, a to se živo održavalo na njegovom licu. - Ben je počeo prekopavati po svojim stvarima i pronašao jedan od onih zabranjenih suvenira kakve svi negdje skrivamo... japanski oficirski pištolj. Natjerao je Lucea da uzme svoju britvu i odveo ga u kupaonicu, s pištoljem prislonjenim u leđa. - Je li vam Ben ispričao da je odveo Lucea u kupaonicu? - upitala ga je. - Jest. Samo smo toliko izvukli iz njega, a što se zaista tamo odigralo, mogu samo da naslućujem. Ben to, izgleda, ni sam točno ne zna. - Zašutio je. - Da? - navaljivala je. - Čuli smo Lucea kako urla, čak iz kupaonice, urla, urla... - Načinio je grimasu. - Samo, dok smo mi stigli tamo, bilo je već kasno. Pravo je čudo što ga nitko drugi nije čuo, ali vjetar je puhao prema palmovom gaju, a ionako smo daleko od civilizacije. Stigli smo prekasno... ali to sam već rekao, zar ne? - Jeste. Imate li neku predodžbu o tome kako je Ben to učinio?

- Pretpostavljam da Luce nije imao hrabrosti da se suprotstavi Benu, a možda nije ni slutio što će se dogoditi dok nije bilo kasno. Te proklete britve vraški su oštre... Nakon što je s pištoljem u ruci natjerao Lucea da drži britvu kako treba, Ben je, mislim, samo zgrabio Lucea za ruku i sve je bilo gotovo. Mogu upravo da vidim Lucea kako urla i zamuckuje od straha, a uopće ne shvaća što mu Ben sprema, dok ovaj nije uradio što je želio. Čovjek to ne može ni osjetiti kad je oružje tako oštro kao što je bengalska britva. Razmišljala je, namrštena. - Ali na njegovoj ruci nije bilo modrica, Neile - napomenula je. - Da je bilo, major Menzies bi ih primijetio, a Ben je morao vrlo čvrsto držati Lucea. - Na šakama i podlaktici modrice ne nastaju tako lako, sestro. Na nadlaktici je drukčije. Major je mogao primijetiti samo upadljive vanjske ozljede... ovo, ipak, nije Scotland Yard, hvala bogu. A koliko poznajem Bena, on je sve to obavio vrlo brzo. Sigurno je dugo razmišljao o tome kako da ubije Lucea. To nije bio trenutni poriv. Ipak, nikad ne bi uspio ostati neotkriven, jer je u trenutku kad se stvar počela odvijati izgubio razum... ili poludio na neki poseban način, ne znam. Osim toga, nije mu bilo ni važno hoće li ga uhvatiti ih neće. Htio je samo da otpremi Lucea s ovog svijeta na takav način da Luce ostane svjestan do kraja. Mislim, naime, da je on, u stvari, htio da Luce vidi svoje spolne organe odsječene. - Je li Luce bio mrtav kad ste stigli? - Još nije, i to nas je spasilo. Otrgli smo Bena od njega trenutak prije nego što je Lucea uhvatio samrtni grč, a još uvijek je držao britvu i krv je potokom tekla iz njega. Arterije su mu bile presječene. Matt je izveo i čuvao Bena, a Nugget i ja smo načinili red u kupaonici. Za to je bilo dovoljno nekoliko minuta. Zadržali smo se najviše zato što smo htjeli biti potpuno sigurni da je Luce izdahnuo, a nismo se usuđivali da ga dodirnemo. - Vi ste sigurno pomislili da bi trebalo pozvati pomoć, spasiti ga nekako - procijedila je kroz stisnute usne. - Oh, draga, nije bilo ni najmanjeg izgleda da se spasi! Zar mislite da ni toliko ne znam? Da smo ga mogli spasiti, Ben ne bi bio u takvoj opasnosti. Nisam liječnik, nisam, ali sam vojnik. Priznajem da nikad nisam volio Lucea, ali je bilo užasno tamo stajati i gledati kako čovjek umire.

Sivog lica nagnuo se preko stola da otrese pepeo s cigarete, gledajući je ravno u brižne, bolom ispunjene oči. - Nugget je pokazao izvanrednu smirenost i spretnost, možete li to vjerovati? To samo pokazuje da čovjek može mjesecima živjeti s nekim a da ga ne upozna. Pa i kasnije, ni jednom nisam na njemu primijetio da bi mogao izgubiti živce. - Ruka mu se tresla kad je odlučio da konačno ugasi cigaretu. - Najgore od svega bilo je razmišljati o tome jesmo li učinili sve što smo mogli da stvar prikazano kao samoubojstvo, nismo li prepustili nešto što bi moglo navesti istražitelje da posumnjaju u umorstvo... Bilo kako bilo, kad smo završili, odveli smo Bena u susjednu kupaonicu i, dok je Matt stražario... on bi bio izvrstan noćni čuvar, čuje svaki sušanj... Nugget i ja oprali smo Bena šmrkom. Bio je sav ulijepljen krvlju, ali, srećom, nije ugazio u krv. Ne vjerujem da bismo uspjeli ukloniti otiske nogu. Donji smo dio njegove pidžame spalili. Nedostajao vam je kad ste se razduživali s rubljem, sjećate se? - Kako se držao Ben? - upitala ga je. - Bio je miran i nimalo se nije kajao. Mislim da još uvijek misli kako je samo izvršio svoju kršćansku dužnost. Luce za njega nije bio čovjek, već demon, ravno iz pakla. - I tako ste vi, dakle, štitili Benedicta - rekla je hladno. - Svi ste ga štitili. - Da, svi smo ga štitili. Čak i Michael. Onog trenutka kad ste mu rekli da je Luce mrtav, on je znao što se, u stvari, dogodilo. Bilo mi je žao Mikea. Čovjek bi pomislio kako je vlastitim rukama počinio zločin, tako je bio potresen, tako je predbacivao sam sebi. Neprestano je govorio kako nije trebao misliti samo na sebe, kako nije trebao ostati s vama, kako mu je bila dužnost da ostane s Benedictom. Nije ni trepnula; i to je spadalo u njen dio krivnje. - To je i meni rekao. Kako nije trebao ostati sa mnom, kako je trebao biti s njim. On... s njim... Nikad nije izgovorio ime! Držala sam da misli na Lucea. - Ostala je bez glasa, morala je zastati i pribrati se, a onda je nastavila: - Nikad, nikad mi nije palo na pamet da misli na Benedicta! Pretpostavljala sam da misli na Lucea, i pretpostavljala sam da je u pitanju homoseksualna veza s Luceom. Što sam mu sve izgovorila, što sam sve radila! Kako sam ga vrijeđala! I kako sam sve zapetljala! Muka mi je kad pomislim na to!

- Ako nije spomenuo ime, sasvim je normalno što ste pogriješili - rekao je Neil. - U njegovim dokumentima pisalo je da je homoseksualac. - Otkud vi to znate? - Od Lucea, preko Bena i Matta. - Vi ste vrlo pametan čovjek, Neile. Vi ste sve znali, ili pogodili, zar ne? I radili ste sve da zbrka bude što veća, svjesno. Kako ste mogli činiti takvo nešto? - A što ste drugo mogli očekivati od nas? - upitao ju je, odgovarajući u množini umjesto u jednini. - Nismo mogli samo tako predati Bena vlastima! S Luceom svijet nije ništa izgubio, a Ben sigurno ne zaslužuje da provede život zatvoren u nekoj civilnoj ludnici zato što je ubio Lucea! Zaboravili ste da smo svi mi bili pacijenti Odjela X. Imamo neku predodžbu o tome kako izgleda život duševnih bolesnika. - Da, sve ja to razumijem - rekla je strpljivo - ali ostaje činjenica da ste uzeli zakon u svoje ruke, da ste svjesno odlučili prikriti umorstvo i da ste učinili sve da mi uskratite svaku mogućnost intervencije. Da sam znala, smjesta bih ga bila prijavila! On je opasan čovjek, zar nitko od vas to ne uviđa? Benedictu je mjesto u duševnoj bolnici! Pogriješili ste, vi ste pogriješili, a vi posebno, Neil! Oficir ste, poznajete pravila službe i trebalo bi da ih se pridržavate. Ako smatrate da vas vlastita bolest opravdava, onda je i vama mjesto u bolnici! Učinili ste me suučesnikom ne tražeći od mene pristanak, i da nije bilo Michaela, ne bih to čak ni saznala. Zahvalna sam Michaelu na mnogo čemu, ali najviše sam mu zahvalna na tome što mi je rekao kako je Luce, u stvari, umro. Ni Michaelovi nazori nisu baš najispravniji, ali on je daleko iznad sviju vas! Hvala bogu što mi je rekao! Bacio je dozu na stol s takvom žestinom da je odskočila i sa zveketom pala na pod; poklopac se otvorio a cigarete su se razletjele naokolo. Ni ona ni on nisu to primijetili, toliko su napeto zurili jedno u drugo. - Michael, Michael, Michael! - viknuo je, izobličena lica, dok su mu se oči punile suzama. - Stalno taj Michael, samo Michael! Hoćete li se, zaboga, jednom trgnuti... trgnuti iz te svoje opsesije Michaelom? Michael ovo, Michael ono, Michael, Michael, Michael! Muka me hvata već od samog tog prokletog imena! Od trenutka kad ste ga ugledali, niste imali vremena ni za koga drugog! A što je s nama ostalima?

Kao i prilikom one scene s Luceom, nije imala kamo otići, nije se imala kamo skloniti. Sjedila je osjećajući kako je ispunjava razumijevanje za ono što Neil tako iz srca viče, i njena ljutnja iznenada se ugasila. Po načinu na koji je ljutito trljao oči rukama, vidjela je da se bori kako bi uspostavio vlast nad samim sobom, a kad je progovorio, nastojao je da mu glas zvuči smireno, razumno. „Oh, Neile,” pomislila je, kako si se promijenio! Odrastao si. Prije dva mjeseca ne bi uspio da nakon toliko muka tako ukrotiš sam sebe.” - Slušajte - rekao je - znam da ga volite. Čak je i Matt, slijep kakav jest, to već odavno uvidio. Zato prihvatimo to kao nešto što postoji, i ostavimo na stranu kao prvu činjenicu. Prije nego što je Mike došao, pripadali ste svima nama, a mi smo bili vaši. Brinuli ste se za nas. Sve što ste imali, sve što ste bili, sve je bilo usmjereno na nas, prema našem ozdravljenju, ako hoćete. Ali kad je čovjek bolestan, on to ne može tako objektivno vidjeti, za njega je to potpuno, isključivo osobna stvar. Vi ste nas... vi ste se obavili oko nas! I nitko od nas nije nikad pomislio kako trošite svoju ljubav i na nešto izvan Odjela X, na nekog drugog, a ne na nas. Kad je došao Michael, bilo je jasno kao dan da je s njim sve u redu. Za nas, to je značilo da mu ne biste trebali poklanjati pažnju. Umjesto toga, vi ste nam okrenuli leđa i potpuno se posvetili njemu. Napustili ste nas! Izdali ste nas! I zato je Luce izgubio život. Luce je izgubio život zato što ste se vi zagledali u ono što je Michael predstavljao, u sve to duševno zdravlje... čvrstinu, snagu, i što vas je to privuklo njemu. Zavoljeli ste ga! Što mislite, kako smo se mi ostali osjećali zbog toga? Htjela je da vrisne: „Ali nisam se zbog toga prestala brinuti o vama! Nisam! Nisam! Samo sam, za promjenu, htjela nešto i za sebe! Davati a da se ništa ne uzme, može se samo do neke granice, Neile! U to vrijeme činilo mi se da to nije ništa osobito. Moj rad na Odjelu X bližio se kraju. I voljela sam ga! Oh, bože, već mi je dosta tog davanja i davanja! Zar niste mogli biti toliko plemeniti da i meni pružite nešto!” Ništa od toga, međutim, nije mogla reći. Umjesto toga je skočila i pošla prema vratima; ni sama nije znala kamo je krenula, samo da više ne bude s njim. Dok je prolazila, uhvatio ju je za zglob ruke, okrenuo je sebi i tako je držao dok se nije prestala otimati.

- Vidite? - upitao ju je blago, puštajući je i prelazeći prstima duž njenih ruku. - Držao sam vas čvršće nego što je Ben morao držati Lucea, ali ne vjerujem da su vam ostale modrice. Pogledala ga je; lice mu je bilo dalje nego što bi bilo Michaelovo, jer je Neil bio mnogo viši. Bilo je ozbiljno i vedro u isti mah, kao da zna na što ona misli i nimalo joj ne zamjera. Ali isto tako se činilo da je, kao nekadašnji vladari-svećenici, spreman podnijeti sve kako bi stigao do krajnjeg cilja. Sve do ovog razgovora nije čak ni približno znala kakav je čovjek Neil, koliko se strasti i odlučnosti krije u njemu. Nije imala ni predodžbu o dubini njegovih osjećaja prema njoj. Možda je previše vješto skrivao koliko je uvrijeđen, a možda je, kako joj je rekao, njena obuzetost Michaelom pridonijela da s lakoćom uvjeri samu sebe kako Neil nije pogođen njenom odlukom. A on je bio potpuno dotučen. To ga ipak nije spriječilo da djeluje i suprotstavi se opasnosti koju je Michael predstavljao. Ona ga nije zaustavila. Bravo, Neile! - Baš mi je žao - rekla je hladno, gotovo poslovno. - Izgleda da mi nije ostalo dovoljno snage da se otimam, da plačem ili da padnem na koljena pred vama. Ali zaista mi je žao. Žao mi je više nego što možete zamisliti. Previše mi je žao da bih mogla opravdavati svoje postupke. Sve što mogu reći jest da i mi, mi koji se brinemo o vama, našim pacijentima, možemo biti slijepi i na krivom putu kao i svaki pacijent koji je ikad prošao kroz vrata Odjela X. Ne smijete gledati u meni neko nepogrešivo, natprirodno biće, božanstvo. Ja to nisam. Nitko od nas nije! - Oči su joj se napunile suzama. - A ne možete zamisliti, Neile, kako bih željela da jesmo! Nježno ju je zagrabio, poljubio u čelo i pustio. - E pa, i to je gotovo, a znate staru poslovicu da ni bogovi ne mogu od kajgane ponovo napraviti jaja. Osjećam se bolje, sad kad sam vam rekao sve što mi je bilo na duši. Ali, i meni je žao. Nije nikakvo zadovoljstvo ustanoviti da sam u stanju nanijeti vam bol, iako niste zaljubljeni u mene. - Željela bih da mogu biti - rekla je. - Ali ne možete. Znam. To je neizbježno. Vidjeli ste me kakav sam bio kad sam došao na Odjel X, i to me je dovelo u dužnički odnos prema vama, kojeg se vjerojatno ne bih mogao osloboditi i da se Michael nije pojavio. Privukao vas je zato što se od početka odnosio prema vama kao muškarac... kompletan muškarac. Nikad se nije povlačio u sebe, lupetao tugujući nad samim sobom, držao se kao slabić. Nikad ga niste morali presvlačiti ni prati,

nikad niste morali slušati duge, dosadne litanije o onome što ga muči... sve ono što ste već čuli od dvadeset drugih ljudi sličnih meni. - Oh, zaboga! - viknula je. - Nikad nisam na takav način mislila o tome... o vama. Nikad! - Ali tako ja mislim o sebi, sad kad se svega sjetim. Jer sad sam u stanju da razmišljam o prošlosti. Zato je ta moja slika, po svemu sudeći, vjernija nego što ste vi spremni priznati. Ali izliječen sam, znate. Kad sad o svemu tome razmišljam, ne mogu čak ni shvatiti kako mi se to uopće moglo dogoditi. - To je dobro - rekla je, odlazeći prema vratima. - A sad, Neile, možemo li se pozdraviti? Odmah sad, mislim. I možete li vi to primiti onako kako jest, da nije u pitanju nezainteresiranost, nesimpatija ili ljutnja? Danas je jednostavno bio takav dan da očajnički želim da što prije prođe. A osjećam da ga ne mogu provesti s vama. Voljela bih da se više ne vidimo. Jedini je razlog tome što bi to previše podsjećalo na bdjenje uz mrtvaca. Odjela X više nema. Otpratio ju je u hodnik. - Onda ću ostati da sam bdim. A ako ikad poželite da me vidite, ja ću biti u Melbourneu. Adresu ćete naći u telefonskom imeniku. Parkinson, N. L. G., Toorak. Trebalo mi je dugo vremena da nađem pravu ženu. Imam trideset sedam godina, pa ne vjerujem da ću na brzinu promijeniti mišljenje. - Nasmijao se. - Kako da vas zaboravim? Nikad vas nisam poljubio. - Onda me poljubite sada - rekla je, gotovo s ljubavlju. Gotovo. - Ne. U pravu ste. Odjel X više ne postoji, ali se još uvijek nalazim kraj njegovog neohlađenog leša. To što mi nudite, to je ustupak, a ja ne želim ustupke. Sve samo ne ustupke. Pružila mu je ruku. - Zbogom, Neile. I mnogo sreće! Sigurna sam da ćete je naći. Prihvatio je pruženu ruku i toplo je stisnuo, a onda je podigao i dodirnuo usnama. - Zbogom, Honour! I ne zaboravite... naći ćete me u Melbourneu, u telefonskom imeniku. Posljednja šetnja kroz bolnički kompleks, od Odjela X do barake; nikad nije mislila da će i to jednom doći, čak i nakon što je počela čeznuti za odlaskom. Kao da Baza broj 15 predstavlja - dio života

velik koliko i sam život. Sad je sve svršeno. I svršilo se s Neilom, što i jest bilo najbolje. On je zaista divan čovjek. Ali, bilo je istine i u njegovim riječima da je startao s velikim hendikepom. Ona jest mislila o njemu prvenstveno kao o pacijentu. I strpala ga je u istu vreću s ostalima. Bijedan, tužan, krhak... Bilo je uzbudljivo otkriti da nije više ni jedno, ni drugo, ni treće. Iz njegovih riječi slijedilo je da je ozdravio zahvaljujući situaciji na Odjelu X u toku posljednjih nekoliko tjedana, ali to nije točno. Ozdravio je zahvaljujući samom sebi. Svako ozdravljenje je takvo. I tako je, usprkos boli, žalosti i užasu, krenula u posljednju šetnju s osjećajem da je Odjel X postojao s dobrom svrhom i postigao cilj. Neil se nije čak ni potrudio da je upita hoće li nešto učiniti u cilju istjerivanja pravde, koja je prema njemu bila zadovoljena, a po njenom mišljenju nije. Bilo je kasno za to. Hvala bogu što joj je Michael sve rekao! Ta ju je spoznaja oslobodila velikog dijela osjećaja krivnje s kojim bi ostala živjeti. Oni misle da ih je izdala time što se okrenula Michaelu, ali ona zna da su oni, u stvari, izdali nju. Morat će živjeti s Luceom Daggettom do kraja svojih života. Ona također. Neil nije htio da joj kažu istinu zato što se bojao da bi njen način intervencije oslobodio Michaela, i zato što je iskreno želio da je poštedi dijela krivnje. Dijelom dobro, dijelom loše. Dijelom sebično, dijelom nesebično. Dakle, otprilike normalno.

Sedmi dio 1 Kad je Honour Langtry izišla iz vlaka u Yassu, nije bilo nikoga da je dočeka, što je nije nimalo začudilo; nije bila obavijestila svoje da dolazi. Voljeti ih bilo je jedno, a suočiti se s njima nešto sasvim drugo, pa je više voljela da se s njima sastane bez publike. Vraćala se, u stvari, u djetinjstvo, a činilo joj se da je ono strašno daleko. Kako će je sad oni gledati? Što će misliti o njoj? Zato je stalno odgađala trenutak sastanka. Imanje njenog oca nije ležalo daleko od grada, netko će je već odbaciti. Našla je čovjeka koji će je odbaciti, bio je to nepoznat čovjek pa je mogla sjediti i na miru uživati u petnaest milja dugoj vožnji. Kad stigne kući, obitelj će, naravno, već znati da se vratila; šef stanice dočekao ju je raširenih ruku, osigurao joj prijevoz i sigurno već telefoniralo da Honour stiže. Čekali su je okupljeni na prednjoj verandi; otac se udebljao i malo oćelavio, majka se nije nimalo promijenila, a brat lan izgledao je kao mlađe i vitkije izdanje očevo. Bilo je zagrljaja, poljubaca, izmicanja da je bolje vide, uzvika i nedovršenih rečenica, jer su svi svima upadali u riječ. Stanovit privid normalnosti uspostavljen je tek nakon bogate večere; Charlie Langtry i njegov sin otišli su na počinak, jer je njihov radni dan počinjao u svitanje, a Faith Langtry otpratila je kćerku u njenu sobu da tu sjedi i promatra kako Honour rasprema svoju prtljagu. I da razgovara s njom. Soba Honour Langtry bila je ugodna i namještena bez naročitih pretenzija; ipak, bila je prostrana i vidjelo se da je na nju utrošen novac. Kad je taj novac trošen, nitko nije mnogo razmišljao o stilu i usklađivanju boja, ali veliki krevet izgledao je udoban kao i cicom presvučeni naslonjač u kojem je sjedila Faith Langtry. Bio je tu i blistavo ispolirani starinski stol s drvenom izrezbarenom stolicom kao radni prostor, te prostrani plakar, visoko ogledalo na stalku, toaletni stolić i još jedan naslonjač. Dok se Honour kretala između plakara, ladica u toaletnom stoliću i kofera na krevetu, njena majka sjedila je pažljivo proučavajući izgled svoje kćeri prvi put otkako se vratila kući. U

toku godina što ih je provela u vojsci, bilo je, naravno, dopusta, ali ograničenost tog vremena i atmosfera žurbe onemogućavali su joj da stekne prave i trajne dojmove. Sad je bilo drukčije - Faith Langtry mogla je promatrati kćerku ne posvećujući polovicu misli onome što će biti sutra, i kako će Honour izdržati sljedeće razdoblje službe, kao i uvijek opasno. Ianu nije odobreno da ode u vojsku, bio je potreban na zemlji. A kad se rodila, mislila je Faith Langtry, nikad ne bih pomislila da ću nju, svoju kćerku, slati u rat. Prvorođeno dijete. Spol više ne predstavlja takvu razliku niti je tako važan kao nekad. Svaki put kad je dolazila kući, primjećivali su na njoj promjene, od kože požutjele od atabrina do sitnih tikova i navika koji su pokazivali da je već odrasla, samostalna žena. Šest godina. Sam bog zna što je sve doživjela u tih šest godina, jer Honour kod kuće nikad nije htjela pričati o ratu, a kad bi je netko upitao, vješto je zaobilazila odgovor. Ali što god doživjela, bilo je očigledno - kako je to Faith Langtry, promatrajući kćerku, ubrzo zaključila - da se Honour zauvijek udaljila od mjesta koje joj je bilo dom. Bila je mršava; to se moglo i očekivati, naravno. Na licu su joj se pojavile bore, ali u kosi joj se još nisu vidjele sijede vlasi, hvala bogu! Držala se ozbiljno, ali ne kruto, pokreti joj su odavali neku neobičnu odlučnost i suzdržljivost, koja se ne bi mogla nazvati zatvorenošću. Nije, jasno, mogla biti stranac, ali je bila sasvim drukčija osoba. Kako su sretni bili kad se, umjesto za studij medicine, odlučila da bude medicinska sestra! Mislili su na to kako će, zahvaljujući toj odluci, biti pošteđena muka i napora. A dogodilo se suprotno - da je studirala medicinu, ostala bi kod kuće. Promatrajući Honour, Faith se pitala kolikih bi muka i napora bila u tom slučaju pošteđena. Pojavile su se njene medalje i odlikovanja - kakav čudan osjećaj, imati kćerku koja je nosilac Ordena Britanskog Imperija! Kako će Charlie i Ian biti ponosni! - Nikad mi nisi rekla da si dobila Orden Britanskog Imperija - rekla je Faith, pomalo prijekorno. Honour je podigla glavu, iznenađena. - Nisam? Valjda sam zaboravila. U to vrijeme bila sam zatrpana poslom, pa sam pisma pisala na brzinu. Uostalom, odluka je potvrđena tek nedavno. - Imaš li kakve fotografije, draga?

- Tu su negdje. - Honour je počela pretraživati džepove na poklopcima kofera i izvukla dvije kuverte, jednu veliku i jednu malu. - Evo ih! - Otišla je do drugog naslonjača i sjela, uzimajući cigaretu. - Ovo su Sally, Teddy, Willa i ja... Ovo je naš šef kod Laea... Ja u Danvinu, prije nego što ću poletjeti, više se ne sjećam kamo... Moresby... Medicinske sestre u Morotaiju... Ispred Odjela X... - Moram reći da ti dobro stoji vojnički šešir. - Praktičniji je nego veo, vjerojatno zato što ga po propisu treba skinuti čim se uđe u zgradu. - A što je u drugoj kuverti? Isto tako fotografije? Ruka Honour ostala je u zraku kao da ne zna ne bi li bilo bolje da odnese obje kuverte ne otvarajući drugu, veću; ipak ju je, nakon stanovitog oklijevanja, otvorila. Ne, nisu fotografije. To su crteži mojih pacijenata s Odjela X, moje posljednje komande, ako mogu tako reći. - Izvanredni crteži - rekla je Faith pozorno promatrajući sva lica redom. Honour je s olakšanjem primijetila da je prešla preko Michaelovog lica ne nalazeći na njemu ništa posebno, različito od ostalih - a i kako bi? Čudna stvar, očekivala je da će njena majka vidjeti ono isto što je ona vidjela prilikom prvog susreta u hodniku Odjela X. - Tko ih je izradio? - upitala je Faith, spuštajući crteže na stol. - Ovaj momak - odgovorila je Honour listajući crteže i izvlačeći Neilov portret. - Neil Parkinson. Crtež nije naročit; nije se baš iskazao kad je trebalo da nacrta samog sebe. - Pa nije ni loš, podsjeća me na nekoga ili sam zaista negdje već srela tog čovjeka. Odakle je? - Iz Melbournea. Koliko znam, otac mu je pravi financijski magnat. - Longland Parkinson! - rekla je Faith trijumfalno. - Znači da sam srela ovog momka. Kup Melbournea, 1939. Bio je s ocem i majkom u uniformi. A Frances, njegovu majku, sretala sam u Melbourneu više puta, u raznim prilikama. Što je ono rekao Michael? Da ona u svom svijetu susreće ljude kao što je Neil, a ne kao što je on. Čudno. Zaista se moglo dogoditi da u nekom društvu sretne Neila. Da nije bilo rata. Faith je ponovo prelistala crteže, pronašla crtež koji je tražila i položila ga preko Neilovog.

- A tko je ovo, Honour? To lice! Izraz tih očiju! - Rekla je to gotovo kao opčinjena. - Ne mogu reći da mi se sviđa, ali to lice je fascinantno. - Narednik Lucius Daggett. Luce. On je... izvršio samoubojstvo nešto prije rasformiranja Baze broj 15. - Oh, bože! Umalo da nije rekla da je ubijen. - Jadnik! Pitam se što ga je moglo natjerati da to učini... Izgleda tako... ovaj... nekako iznad tih stvari. - Vratila joj je crteže. - Moram reći da mi se mnogo više sviđaju nego fotografije. Ruke i noge ne govore o čovjeku ni približno toliko koliko lice, i uvijek hvatam samu sebe kako pokušavam da na fotografijama vidim lica. A jedino što vidim, to su mrlje. Tko je među njima bio tvoj osobni ljubimac? Iskušenje je bilo prejako da bi mu se mogla oduprijeti; Honour je pronašla Michaela i pružila crtež majci. - Ovaj. Narednik Michael Wilson. - Zbilja? - upitala je Faith, sumnjičavo promatrajući kćerku. - Pa sad, ti si ih poznavala u živo, naravno. Zgodan momak, koliko vidim... Izgleda kao radnik sa farme. „Bravo, Michael!” pomislila je Honour. „Eto kako govori supruga veleposjednika koja susreće Neila Parkinsona na trkama i instinktivno prepoznaje pripadnike istog društvenog sloja, premda nije snob. Jer mama zaista nije snob.” - Ima mljekarsku farmu - rekla je. - Ah, otud taj izgled čovjeka sa zemlje - uzdahnula je Faith i protegnula se. - Jesi li umorna, draga? - Nisam, mama, nimalo. - Honour je spustila crteže na pod pokraj naslonjača i pripalila cigaretu. - Još nema udaje na vidiku? - upitala je Faith. - Nema - rekla je Honour, osmjehujući se. - Oh, u redu, bolje je da ostaneš neudata nego da se udaš iz pogrešnih razloga. - Rekla je to s takvim blago ironičnim prijekorom da joj je kći prasnula u smijeh. - U potpunosti se slažem, mama. - Pretpostavljam da to znači da se vraćaš starom poslu? - Da. - Ponovo kod „Princa Alfreda”? - Faith je znala da nema nikakvog smisla pitati postoje li kakvi izgledi da izbor njene kćeri padne na mali Yass - Honour je uvijek voljela raditi u velikim ustanovama.

- Ne - rekla je Honour i zastala, ne pokazujući volju da nastavi. - Pa gdje, onda? - Idem u bolnicu zvanu Morisset na obuku za rad s duševnim bolesnicima. Faith Langtry zastao je dah. - Šališ se? - Ne, ne šalim se. - Ali... pa to je smiješno! Ti si viša medicinska sestra! S iskustvom koje imaš, možeš dobiti posao gdje god hoćeš! Duševni bolesnici? Gospode bože, Honour, mogla si se isto tako prijaviti da budeš čuvar u zatvoru! Tamo bar bolje plaćaju! Usne su se Honour Langtry stegle, i njena majka imala je priliku da vidi do tada najbolju demonstraciju snage i odlučnosti, koje nikako nije mogla zamisliti kao osobine svoje kćeri. - To je jedan od razloga zašto sam se opredijelila za rad s duševnim bolesnicima - rekla je. - Posljednjih godinu i pol dana njegovala sam emocionalno poremećene ljude, i ustanovila sam da mi taj posao više odgovara nego ijedna druga specijalnost. Ljudi kao što sam ja potrebni su, između ostalog i zato što se ljudi kao ti užasavaju i same pomisli na duševno oboljenje. Medicinske sestre u duševnim bolnicama tako su zapostavljene da je gotovo sramota pripadati toj profesiji, pa ako se ljudi kao ja toga ne prihvate, stvari se nikad neće popraviti. Kad sam nazvala Ministarstvo zdravstva da se raspitam gdje se mogu specijalizirati za rad u duševnim bolnicama, i rekla tko sam i što sam, mislili su da ih naziva neka poremećena osoba! Morala sam otići tamo osobno, dva puta, pa da ih uvjerim kako sam ja, viša medicinska sestra, zaista ozbiljno zainteresirana za rad u duševnoj bolnici. Čak i u Ministarstvu zdravstva, koje upravlja svim duševnim bolnicama, misle da želim postati čuvar luđaka! - Upravo ćeš to i postati - rekla je Faith. - Kad pacijent uđe u duševnu bolnicu, on ulazi u svijet koji vjerojatno više nikad neće napustiti - rekla je Honour pokušavajući objasniti majci, glasom punim osjećaja. - Ljudi koje sam njegovala nisu bili u tako lošem stanju, ali imala sam prilike za neke direktne usporedbe i shvatila sam da su ljudi kao ja potrebni. - Honour, govoriš kao pokajnica, ili kao da propovijedaš prelazak na drugu vjeru! Sigurna sam da sve što si proživjela u ratu, nije ipak moglo tako iskriviti tvoje prosuđivanje.

- Pretpostavljam da moje riječi zaista zvuče kao da sam sva obuzeta misijom - rekla je Honour zamišljeno, pripaljujući novu cigaretu. - Ali nije tako. Ja ne činim pokoru. I ne slažem se da je strastvena želja da učinim nešto za duševne bolesnike, znak duševne neuravnoteženosti s moje strane! - U redu, draga, u redu - požurila je Faith da je smiri. - Pogriješila sam kad sam to rekla. A sad, nemoj se naljutiti što te pitam hoćeš li steći nešto konkretno, još jednu diplomu, na primjer? Honour se nasmijala, nije više imala snage da protestira. - Bojim se da ništa slično neću steći, mama. Ne postoje pravi specijalistički kursevi, nema diploma, nema ničega. Čak ću, kad počnem raditi, izgubiti titulu medicinske sestre. Bit ću obična njegovateljica Honour Langtry. A kad mi povjere odjel, moja titula bit će „odjelna njegovateljica Langtry”, ili, skraćeno, „odjelna”. - Kako si saznala sve to? - Otišla sam na razgovor s glavnom sestrom Callan Parka. U početku sam htjela da se tamo zaposlim, ali kad smo porazgovarale, rekla je kako mi savjetuje da idem u Morisset. Obuka je, izgleda, podjednaka, a atmosfera je mnogo bolja. Faith je ustala i počela hodati gore-dolje. - Morisset. To je kod Newcastlea, zar ne? - Da, u blizini Newcastlea, prema Sydneyju. Oko šezdeset milja od Sydneyja, što znači da ću moći skoknuti do Sydneyja kad poželim da se zabavim, a mislim da će mi to biti i te kako potrebno. Ne gledam na svoj novi posao kroz ružičaste naočale, znaš. Bit će teško, a najteže od svega bit će vratiti se među pripravnike. Ali znaš, mama, više volim ponovo biti pripravnica i učiti, nešto novo, nego životariti u „Prince Alfredu” kao viša sestra i klanjati se i ugađati svakome, od glavne sestre pa do liječnika i ravnatelja, i svakih pet minuta sudarati se s novom zaprekom u obliku nekog propisa ili pravilnika. Poslije rada i života u vojsci, jednostavno se ne bih mogla naviknuti na sve one formalnosti i vječita naklapanja. Faith je dohvatila kutiju s cigaretama, uzela jednu i pripalila je. - Mama! Zar ti pušiš? - rekla je Honour, iznenađena. Faith se nasmijala, i nije se prestala smijati dok joj suze nisu potekle.

- Oh, utješno je znati da još uvijek patiš od predrasuda! Već sam pomislila kako sam rodila novu Sylviju Pankhurst. Ti pušiš kao dimnjak, pa zašto ne bih i ja? Honour je ustala, prišla majci i zagrlila je. - U pravu si, potpuno. A sad sjedi i ne daj se smetati! Ma koliko smatrali sebe emancipiranim, roditelji za nas uvijek ostaju nešto kao bogovi. Bez ljudskih mana, bez ljudskih strasti. Oprosti! - Oprošteno ti je. Charlie puši, Ian puši, ti pušiš. Jednostavno, činilo mi se da sam prikraćena. Volim i popiti po koju čašicu. Popijem s Charlijem po čašu viskija svakog dana prije večere, i zaista mi prija. - I u skladu je s današnjim običajima - rekla je Honour, osmjehujući se. - E pa, nadam se da će sve ispasti kako želiš, draga - rekla je Faith, otpuhujući dimove. - Iako moram priznati da bih bila mnogo sretnija da nikad nisi radila na odjelu za tropike. Honour je razmislila prije nego što će odgovoriti, želeći da joj riječi budu uvjerljive. - Mama, osjećam da ni s tobom ne bih mogla razgovarati o stvarima koje sam doživjela dok sam njegovala tropike, i ne vjerujem da ću ikad moći govoriti o tome. To nije tvoja krivnja, radi se o nečemu u meni. Neke stvari prodiru previše duboko. I previše bole. Ja ne nastojim da ih pokopam u sebi, ali osjećam da ih ne bi mogao shvatiti nitko tko ne zna kakav je svijet bio taj moj Odjel X. I kad bih ti pokušala sve objasniti, sa svim pojedinostima potrebnim da shvatiš... znam da ne bih imala snage za to. To bi me dotuklo. Ipak, jedno ti mogu reći. Ne znam zašto tako mislim, ali osjećam da nisam završila s Odjelom X. Još će se nešto dogoditi, a kao njegovateljica u duševnoj bolnici bit ću spremnija da se suočim s onim što će doći. - A što bi to još moglo doći? - Ne znam. Naslućujem ponešto, ali ne raspolažem nikakvim činjenicama. Faith je ugasila cigaretu, ustala i sagnula se da nježno poljubi kćerku. - A sad ću ti reći laku noć, draga! Divno je što si opet kod kuće! Uvijek smo se mnogo brinuli za tebe, naročito kad nismo znali gdje si i nisi li negdje blizu fronte. Nakon takvih briga, rad u duševnoj bolnici prava je igrarija.

Otišla je iz kćerkine sobe u spavaću i bezobzirno upalila svjetiljku na noćnom ormariću, oblivši lice zaspalog supruga mlazom svjetlosti. On se namrštio, promrmljao nešto i okrenuo se na drugu stranu. Ne gaseći svjetlo, sjela je na krevet i naslonila se na Charlieja, tapšući ga jednom rukom po licu i tresući ga drugom. - Charlie, ako se smjesta ne probudiš, ubit ću te! - rekla je. Otvorio je oči i uspravio se, prošao prstima kroz gotovo nepostojeću kosu i zijevnuo. - Što se događa? - upitao je. Previše ju je dobro poznavao da bi se ljutio. Faith ga ne bi budila tek tako, iz vica. - Radi se o Honour - rekla je, naboranog lica. - Oh, Charlie, nisam bila svjesna što se dogodilo sve do malo prije, dok nisam porazgovarala s njom u njenoj sobi! - Čega nisi bila svjesna! - Po njegovu glasu moglo se razabrati da je potpuno budan. Ona, međutim, nije bila kadra da progovori; bila je kao obuzeta od bola i straha. Zaplakala je, glasno i gorko. - Otišla je i više se ne može vratiti - rekla je kad je smogla snage da progovori. On se ukočio. - Otišla je? Kamo? - Ne mislim tjelesno. Tjelesno, u svojoj je sobi. Oprosti, nisam te htjela uplašiti. Govorim o njenoj duši, o onome što je pokreće. Oh, bože, Charlie, mi smo prava djeca prema njoj! To je gore nego imati kćerku redovnicu... konačno, ako imaš kćerku redovnicu, svjestan si da je zaštićena, da je svijet ne može povrijediti. A Honour je sva prekrivena otiscima prstiju ovog svijeta. Pa ipak, nekako je iznad svijeta. Ne znam što govorim, ali nešto nije u redu, morat ćeš sam porazgovarati s njom i proučiti je, onda ćeš shvatiti što želim reći. Ja sam počela pušiti i piti, ali mi se čini da je Honour preuzela na sebe sve brige ovog svijeta, a to je nepodnošljivo. Čovjek ne može gledati kako mu dijete tako pati. - Svemu je tome kriv rat - rekao je Charlie Langtry. - Nismo je smjeli pustiti da ode. - Nije ni tražila naše dopuštenje, Charlie. A i zašto bi? Imala je dvadeset pet godina kad se prijavila. Zrela žena, mislila sam tada, dovoljno odrasla da izdrži. Da, svemu je tome kriv rat.

2 I tako je sestra Langtry odbacila veo, stavila na glavu kapicu i postala njegovateljica Langtry u duševnoj bolnici Morisset. Ogromna, bučna ustanova sa mnogo zgrada razbacanih po velikom prostoru nalazila se na jednom od najljepših mjesta što se uopće mogu naći - na jednoj strani granica kompleksa bile su prekrasne lagune, u pozadini su se uzdizale planine obrasle divljom džunglom, a tihe, plodne ravnice i plaže idealne za surfing bile su nadohvat ruke. U početku se nalazila u pomalo neugodnom položaju, jer nitko u Morissetu nije nikad čuo da se viša medicinska sestra odrekla karijere kako bi postala bolničarka-pripravnica u duševnoj bolnici. Mnoge njene kolegice bile su njenih godina, neke su čak za vrijeme rata bile u vojsci - za rad u duševnim bolnicama opredjeljivale su se više žene nego djevojke - ali ona je među njima bila nešto posebno. Svi su znali da joj je glavna sestra rekla kako će joj biti odobreno da polaže ispit za odjelnu njegovateljicu nakon dvije, umjesto nakon tri godine, i svi su znali da je glavna sestra ne samo poštuje nego i neobično cijeni. Širile su se glasine kako je za vrijeme rata obavljala dužnost medicinske sestre na najtežim sektorima fronte, za što je odlikovana Ordenom Britanskog Imperija, ali sve su to ostale glasine jer njegovateljica Honour Langtry nije ni spomenula te godine. Trebalo joj je šest mjeseci da uvjeri sve oko sebe da nije došla radi pokore, da ne njuška za račun neke misteriozne agencije u Sydneyju i da nije i sama malo poremećena. Nakon tih šest mjeseci bila je već sasvim sigurna da je odjelne njegovateljice vole, jer je radila mnogo i izvanredno efikasno, nikad nije uzimala bolovanje, i jer je u bezbroj slučajeva dokazala da njeno opće medicinsko obrazovanje može biti dar s neba na mjestu kao što je Morisset, gdje šačica liječnika ne može držati na oku sve pacijente i otkrivati fizičke poremećaje koji se često javljaju u sprezi s mentalnim. Honour Langtry znala je smjesta uočiti početak upale pluća, znala je što treba poduzeti, i pokazivala je izniman dar da svoje znanje prenosi na druge. Znala je dijagnosticirati herpes, tuberkulozu, akutnu upalu slijepog crijeva, upalu unutrašnjeg i srednjeg uha, upalu grla i slične boljke koje su se povremeno javljale. Znala je uočiti razliku između iščašenja i loma, prehladu od peludne groznice, migrenu od obične glavobolje. Zbog toga je bila dragocjena suradnica.