kako je bez mnogo respekta govorio, ni šašavi babac kao što je glavna sestra. Kao dobar domaćin, pustio je Matta da se udobno smjesti na krevetu, a predmete koji su se nalazili na stolcu stresao je na pod da bi mogao sam sjesti. Na stolu su stajale dvije plastične čašice i dvije boce škotskog viskija Johnnie Walker s crnom etiketom. Neil je skinuo pečat i pažljivo izvukao čep iz jedne boce, a zatim je natočio izdašnu mjeru u obje čašice. - Živio! - rekao je i otpio dug gudjaj. - U zdravlje - rekao je Matt slijedeći njegov primjer. Obadvojica su othuknuli kao plivači koji su, skočivši u vodu, ustanovili da je neočekivano hladna. - Bio sam predugo trezvenjak - rekao je Neil, brišući suze. - Boga mu, ovo može oboriti čovjeka, zar ne? - Božansko piće - rekao je Matt i otpio još jedan gutljaj. Neko su vrijeme šutjeli, duboko dišući i uživajući u okusu i učinku pića. - Večeras se sigurno dogodilo nešto što je dovelo Bena do samog ruba - rekao je Neil. - Znaš li ti što o tome? - To je Luceovo maslo. Štektao je kao automat i mučio Bena optužbama da je ubijao nevine ljude. Jadni stari Ben počeo je plakati. Prokleti Luce! Rekao mi je neka idem do vraga i odjurio nekamo. Mislim da je taj čovjek opsjednut đavlom. - Ili je sam đavo - rekao je Neil. - Ah, on je čovjek od krvi i mesa, kao i mi. - Onda bi trebao biti vrlo oprezan, jer bi netko od nas mogao staviti njegovu smrtnost na probu. Matt se nasmijao i podigao čašu. - Javljam se dobrovoljno! Neil mu je napunio čašu, a zatim i svoju. - Bože, ovo mi je zaista bilo potrebno! Pukovnik „Chinstrap”, izgleda, zna čitati misli. - Je li ti on zaista dao ovo piće? Mislio sam da se šališ. - Dobio sam ga od njega osobno. - A kako mu je to palo na pamet? - Ah, mislim da je to dio njegovih osobnih, na razne načine prikupljenih zaliha, pa je izračunao koliko toga može sam konzumirati do likvidacije Baze broj 15, i tako je odlučio da bude djed Mraz i pokloni mi dio viška. Mattu je ruka zadrhtala.
- Idemo kući? Proklinjući viski koji mu je razvezao jezik, Neil je nježno pogledao Matta, ali, naravno, ni najnježniji pogled na ovom svijetu ne može prodrijeti kroz sljepilo, stvarno ili umišljeno. - Za jedno mjesec dana, stari moj. - Tako brzo? Saznat će! - Prije ili kasnije mora saznati. - Mislio sam da ću imati malo više vremena. - Oh, Matt... Ona će već shvatiti. - Misliš da hoće? Ali, Neil, ja nju više ne želim! Ne mogu više ni pomisliti na to! Ona čeka da joj se vrati muž, a što će dočekati? Muža sigurno neće. - Sve to ne možeš znati iz ove perspektive. Nemoj rušiti mostove, nemaš pojma što se sve može dogoditi. Ali što više preglavljuješ te stvari po glavi, to gore. Matt je uzdahnuo i iskapio čašu. - Sretan sam što mi se ovo našlo pri ruci. Djeluje kao anestetik. Neil je promijenio temu. - Luce mora da je večeras bio izuzetno mračno raspoložen. Prije nego što je nasrnuo na Bena, napao je i sestru – rekao je. - Znam. - Jesi li ga i ti čuo? - Čuo sam što je rekao Benu. - Hoćeš reći da nije samo imitirao štektanje automata? - Uradio je mnogo više od toga. Dojurio je bijesan iz sobe sestre Langtry i napao Bena zato što mu Ben nije dozvolio da je vrijeđa. Ali Bena je najviše pogodilo ono što je rekao o Mikeu. Neilu se zavrtjelo u glavi. Pogledao je u Matta kao u neku izuzetnu dragocjenost. - Što je zapravo rekao za Mikea? - Ah, da je homić. Jesi li ikad čuo takvu glupost? Neprestano je govorio Benu da je to pročitao u Mikeovim dokumentima. - Hulja! - Eh, sudbina je ponekad zaista milostiva! Saznao je tako važnu stvar, i to od slijepog čovjeka, čovjeka koji ne može vidjeti izraz na njegovom licu, ne može primijetiti kako je ta vijest djelovala na njega... - Hajde, Matt, da popijemo još po jednu... Viski je brzo udario Mattu u glavu, ili se bar Neilu tako činilo dok nije pogledao na sat i ustanovio da je već prošlo jedanaest.
Ustao je, prebacio Mattovu ruku preko svog ramena i podigao ga, ni sam previše siguran na nogama. - Idemo, stari, vrijeme je za spavanje. Benedict i Michael upravo su sklanjali šah. Michael je smjesta priskočio u pomoć Neilu, pa su zajedno svukli Mattu hlače, košulju i donje rublje i položili ga u postelju, ovog puta bez pidžame. - Spavat će ko beba - rekao je Michael, osmjehujući se. Pogledavši u njegovo smireno lice, lice iz kojeg je zračila čvrstina, i svjestan onoga što će uraditi da ga onemogući, Neil je iznenada osjetio kako ga naklonost prema tom čovjeku prožima do dna viskijem natopljene duše. Obavio je ruke oko Michaelovog vrata i položio mu glavu na rame, spreman da brižne u plač. - Hajde da popijemo po jednu - rekao je tužno. - Dođite ti i Ben, da popijete po jednu s jednim starcem. Ako odbijete, zaplakat ću, jer ja sam sin mog starog. Ako počnem razmišljati o sebi, i njemu, i njoj, zaplakat ću. Dođite da popijemo po jednu! - Ne možemo dopustiti da plačeš - rekao je Michael ispetljavajući se iz njegova zagrljaja. - Dođi, Bene, dobili smo poziv. Benedict je vratio ploču i figure u plakar i prišao im. Neil je ispružio ruku i objesio se o njega. - Hajde da popijemo po jednu - rekao je. - Ostala je jedna puna boca, i od druge pola. Ja više ne bih smio, ali ne možemo ostaviti taj divni napitak nepopijen, zar ne? Benedict se povukao. - Ja ne pijem. - Večeras će ti piće dobro činiti - rekao je Michael odlučno. - Hajde, ostavi se sad tog popovskog sranja! I tako su zajedno prošli kroz odjel, Neil između Michaela i Bena koji su ga pridržavali. Kad su došli do hodnika, Michael je ispružio ruku da ugasi svjetlo iznad stola za blagovanje, ali je u tom trenutku odjeknuo disonantni zvuk zastora od poklopaca pivskih boca i na ulaznim vratima pojavio se Luce. Nije pokušavao da se tiho uvuče, već je ušao prkosno, kao da očekuje da ga sestra Langtry čeka u zasjedi. Stajali su i gledali ga, a on je gledao u njih. Michael je proklinjao Neila koji je opušten visio između njega i Benedicta, pribojavajući se da bi iznenadna Luceova pojava mogla natjerati Bena da počne iz početka. Ali u tom trenutku Nuggetova je glavobolja dostigla vrhunac, pa je počeo povraćati.
- Oh, bože, kakva odvratna galama! - rekao je Neil, živnuvši. Ugurao je Michaela i Bena u svoju sobicu, a onda je ušao za njima i zatvorio vrata. 3 Luce je produžio prema svom krevetu a da nije ni pogledao prema Neilovoj sobici; bio je sam u polumračnoj prostoriji, kao jedini znak života u njoj čuli su se samo odvratni glasovi povraćanja i podrigivanja. Umoran da se jedva kretao, sjeo je na rub kreveta. Satima je hodao tamo-amo po mračnim stazama Baze broj 15, po plažama, kroz puste gajeve kokosovih palmi. I razmišljao, razmišljao... Čeznuo je za tim da se slijepo i krvožedno baci na sestru Langtry, tako da joj se glava otkotrlja kao nogometna lopta. Prokleta umišljena kučka! Luce Daggett nije dovoljno dobar za nju, i nakon što ga je odbila, ne ustručava se da poveća uvredu tako što juri za jednim prokletim dupedavcem! Ona je naprosto luda. Da je odabrala njega, mogla je živjeti kao princeza, jer je izvan svake sumnje da će ubrzo postati slavan i bogat, veća zvijezda od Clarka Gablea i Garyja Coopera zajedno. Čovjek ne može a da ne postigne ono što tako strastveno želi. Uostalom, to je i sama rekla. Svaka minuta svakog sata svakog njegovog dana otkako je otišao iz Woop-Woopa, bila je usmjerena na to da postigne uspjeh kao glumac. Onog dana kad je stigao u Sydney kao napola odrastao momak od petnaest godina, znao je da je gluma ključ za vrata uspjeha. Već tada je čeznuo za uspjehom. Nikad nije gledao nijednu kazališnu predstavu, nikad nije bio u kinu, ali je u školi cijelo vrijeme slušao kako djevojčice oduševljeno pričaju o ovom ili onom glumcu, i ograđivao se od njihovih sugestija da pokuša, kad odraste, na filmu. Neka gledaju svoja posla; on će to postići na svoj način, bez glupače koja će se naokolo praviti važna kako ga je ona lansirala, kako je sve to bila njena genijalna ideja. Zaposlio se kao skladištar u velikoj prodavaonici tekstila u Day Streetu, dobivši posao za koji se prijavilo nekoliko stotina ljudi. Direktor naprosto nije mogao odoljeti momku s tako lijepom kosom i neobično inteligentnim licem, iza kojeg se krio i bistar um. Uz to se pokazalo da je momak dobar radnik.
Luceu nije bilo potrebno mnogo vremena da otkrije gdje se i kako može probiti u glumačku profesiju. Radio je, pa je prema tome i jeo, i brzo je porastao, popunio se, tako da je ubrzo izgledao stariji nego što je, u stvari, bio. Sjedio je kod „Repinsa” ispijajući bezbrojne šalice kave, motao se oko Doris Fitton u Independent Theatreu, trudio se da mu genesijanci zapamte lice i konačno počeo dobivati manje uloge u radio-dramama na stanicama ZGB i ABC, pa čak i poneku rečenicu na stanici ZCH. Imao je izvanredan glas za radio, bez prizvuka, s prikladnim tembrom, i dobro uho za akcente, tako da je nakon šest mjeseci kretanja u biranim krugovima potpuno očistio svoj govor od australskog naglaska, osim kad je posebno traženo od njega da govori domaćim dijalektom. Zavideći ljudima koji su mogli priuštiti sebi da završe visoke škole i fakultet, obrazovao se sam kako je znao i umio, čitajući sve što bi mu ljudi preporučili, iako mu ponos nije dopuštao da izravno pita što bi trebalo da pročita. Vješto je izvlačio od prijatelja potrebne informacije, a onda odlazio u biblioteku. Kad je imao osamnaest godina, sitni poslovi na radiju već su mu donosili dovoljno da može ostaviti posao u skladištu. Unajmio je sobicu u Hunter Streetu i uredio je po svom ukusu prekrivajući zidove redovima knjiga. Nitko, naravno, nije znao da je te knjige kupovao na Paddy's Marketu po tri penija tucet, a da je sabrana djela Charlesa Dickensa uvezana u kožu platio samo dva šilinga i osam penija. U društvu, ubrzo je izbio na glas kao čovjek sklon da se očeše gdje može - djevojke su ubrzo naučile da, ako izlaze s Luceom, one plaćaju. Razmišljajući o tome, većinom su odlučivale da plaćaju i dalje, i nisu žalile troškova kad se radilo o privilegiju da se pojave u društvu muškarca koji može očarati doslovce svaku ženu u društvu. Nije mu trebalo mnogo, naravno, pa da otkrije svijet starijih dama, žena koje su bile uvijek spremne da potpisuju njegove račune u zamjenu za zadovoljstva koje im je pružao svojim društvom javno, a svojim penisom privatno. U to vrijeme počeo se baviti posebnom vrstom seksualnog treninga, s ciljem da, ma koliko neprivlačna, ružna ili čak odvratna bila dama s kojom ide u krevet, može natjerati svoje tijelo da reagira na zadovoljavajući način. Istodobno je usavršio metodu sitnog ljubavničkog ćaskanja, kojim ih je navodio da vide same sebe privlačnijima nego što su bile. Slijedila je bujica poklona - odijela i cipela, šešira i kaputa, dugmadi za manšete i
satova, kravata, košulja i najskupljeg rublja. Nije ga nimalo pekla savjest zbog te raskoši, jer je bio svjestan da za nju pošteno plaća. Nije ga šokiralo ni kad je saznao da ima mnogo starijih muškaraca spremnih da novčano nagrade njegove seksualne usluge, i s vremenom je počeo davati prednost starijim muškarcima nad starijim ženama. Bili su pošteniji kad se radilo o njihovim potrebama i financijskim obvezama, a nije morao ni da se zamara uvjeravajući ih kako su još uvijek lijepi, još uvijek poželjni. Stariji muškarci su, osim toga, pokazivali da imaju više ukusa. Od njih je naučio kako treba da se oblači da bi bio doista elegantan, kako da se ponaša u svim prilikama, od koktel-partija do banketa u predsjedništvu vlade, i kako da nanjuši prave ljude. Nakon više manjih uloga u manje značajnim komadima u manjim kazalištima, prijavio se na audiciju u Royal Theatreu, i zamalo da nije dobio ulogu. Na drugoj audiciji u Royalu dobio je ulogu, značajnu ulogu u pravoj drami. Kritika ga je primila dobrohotno i, dok je čitao prikaze, postao je svjestan da je konačno izbio na put koji vodi do cilja. Bila je, međutim, 1942. godina, on je navršio dvadeset jednu pa se morao prijaviti za vojsku. Život od tada pa do ovog trenutka smatrao je izgubljenim, potpuno beskorisnom prazninom. Ah, nije mu bilo nimalo teško; nije mu trebalo mnogo vremena da nauči kako se može udobno živjeti niti da pronađe budalu koja će postati njegova žrtva, jednog postarijeg profesionalnog oficira koji je bio više duhovni nego aktivni homoseksualac - sve dok nije sreo Lucea, svog novog pomoćnika. Taj čovjek se strastveno, patetično zaljubio u njega, i Luce je vješto koristio tu ljubav. Romanca je trajala sve do sredine 1945. godine, kad je Luce, sit svega i obuzet nemirom jer je bilo očito da se približava kraj rata, okončao vezu žestokom svađom u kojoj nije štedio riječi da izrazi svoju odvratnost i prezir. Uslijedio je pokušaj samoubojstva, skandal, otkriveni su ozbiljni manjkovi u novcu i materijalu koji je prolazio kroz njihov ured. Istražna komisija ubrzo je otkrila tko je i što je Luce, a posebno se pozabavila njegovom sposobnošću da izaziva kaos gdje god se pojavi. I riješila je problem na najjednostavniji način - poslala ga je na Odjel X, i na Odjelu X je i ostao. Ali to neće još dugo trajati, rekao je sam sebi. - Neće još dugo trajati! - rekao je glasno, u mraku. Šetajući se oko Baze broj 15, sreo je jednog poznatog vojnog policajca koji mu je rekao da će bolnica ubrzo biti likvidirana.
Otišao je s vojnim policajcem u stražaru, gdje su podijelili bocu piva i nazdravili dobrim vijestima. Ali sad, kad se opet našao na Odjelu X, vratila mu se odlučnost da obavi ono što prvo mora obaviti. Snovi o poslijeratnom životu mogu pričekati. Najprije mora srediti Honour Langtry. 4 Neil je održao riječ - sebi više nije točio, napunio je dvije čaše i jednu pružio Benedictu a drugu Michaelu. - Bože, nalio sam se do očiju - rekao je, trepćući. - U glavi mi se sve vrti kao vrtuljak. Baš glupo, učiniti takvo nešto! Trebat će mi sati i sati da dođem k sebi. Michael je okrenuo prvi gutljaj na jeziku. - Žestoko piće, nema šta. Čudno, nikad nisam volio viski. Benedict je, činilo se, prilično lako savladao početno ustručavanje, ubrzo je iskapio prvu čašu i pružio je da mu Neil natoči još. Neil mu je smjesta učinio po volji, uvjeren da će to jadniku dobro činiti. Luce je prava pravcata hulja! Samo, zar nije čudno kako je željena informacija stigla nakon što je već počeo očajavati da je nikad neće dobiti? Ono što je htio da sazna o Michaelu, došlo je do njega zaobilaznim putem, od Lucea. Nastojao je usredotočiti pogled na Michaelovo lice, pokušavao je otkriti na njemu neki trag onoga o čemu je govorio Luce. Pa sad, sve je moguće, naravno. Sam ne bi nikad došao do tog odgovora na postojeću zagonetku. I nije vjerovao da je to istina, ma šta pisalo u Michaelovim dokumentima. Takvi su se ljudi uvijek, uvijek na neki način odavali; morali su se odavati jer inače nikad ne bi ništa postigli, a Michael, u to je bio siguran, nije ništa skrivao. Ali sestra Langtry je znala što piše u njegovim dokumentima, a nije u tom pogledu bila ni približno tako iskusna kao muškarci koji su proveli šest dugih godina gotovo isključivo u društvu muškaraca. Je li sestra sumnjala u Michaela? Sigurno jest! Ne bi bila ljudsko biće kad ne bi sumnjala, a u posljednje vrijeme nije bila naročito sigurna ni u samu sebe. Između nje i Michaela nije se ništa dogodilo - još nije. Prema tome, još ništa nije izgubljeno. - Što mislite - rekao je govoreći s mukom, ali dovoljno razgovijetno - zna li sestra da smo svi zaljubljeni u nju?
Benedict je podigao glavu, staklastog pogleda. - Ne zaljubljeni, Neil! Samo je volimo. Volimo je, volimo i volimo... - Pa sad, ona je prava žena koja je nakon dugo vremena postala dio naših života - rekao je Michael. - Bilo bi čudno kad je ne bismo svi zavoljeli. Ona je ljupka žena. - Zaista misliš tako, Mike? Zaista? - Da. - Ne znam. Nekako mi ljupka ne zvuči kao prava riječ. Kad kažem ljupka, uvijek pomislim... umiljata. Prćast nosić, pjege na jagodicama i šarmantno kikotanje. Uglavnom, takvo nešto što se odmah vidi. A ona uopće nije takva. Kad je prvi put vidiš, sva je čelik i uškrobljeno platno, a ima jezik kao kakva stara prodavačica riba. Nije lijepa. Strašno je privlačna ali nije lijepa. Ne, nikad ne bih rekao da je ljupka prava riječ za nju. Michael je spustio čašu i neko vrijeme razmišljao, a onda se osmjehnuo i zavrtio glavom. - Ako si je ti tako vidio, Neil, onda mora da si bio strašno bolestan. Meni se učinilo da je zgodna. Došlo mi je da se smijem, ne njoj već zbog nje. Ne, ja nisam vidio nikakvo uškrobljeno platno i čelik, bar u početku nisam. Sad vidim. Meni je bila ljupka. - Je li ti još uvijek ljupka? - Pa rekao sam, zar nisam? - Misliš li da zna za to da smo svi zaljubljeni u nju? - Ne onako kako ti to misliš - rekao je Michael čvrsto. - Ona je osoba koja se posvetila svom pozivu i nije provela život sanjareći o ljubavi. Nije osoba s mentalitetom učenice. Imam neki čudan osjećaj da bi se ona, kad bi se našla u situaciji da bira, uvijek opredijelila za svoj posao medicinske sestre. - Nema žene koja se u određenim okolnostima ne bi opredijelila za brak - rekao je Neil. - Zašto? - Sve one žive za ljubav. Michael ga je sažalno pogledao. - Oh, Neil, zaboga, misli kao odrastao čovjek! Misliš da muškarci ne mogu živjeti za ljubav? Ljubav, osim toga, dolazi u svim oblicima i veličinama... i u oba spola! - Što ti znaš o tome? - upitao ga je Neil gorko, s osjećajem da je ukoren. Tako se nekako ponekad osjećao u prisutnosti svog
oca, a to nije bilo pravo. Michael Wilson nije bio Longland Parkinson. - Znam, iako ne znam kako - rekao je Michael. - To je vjerojatno instinkt. Ne može biti ništa drugo, zar ne? Ne mogu, naravno, tvrditi da sam stručnjak za te stvari, ali znam ponešto o čemu nikad nisam učio. Svaki čovjek nekako nalazi svoj nivo, i svaki čovjek je drukčiji. - Ustao je i protegnuo se. - Odmah ću se vratiti. Idem samo da pogledam kako je Nugget. Kad se Michael nakon nekoliko minuta vratio, Neil ga je pogledao gotovo prijekorno - došao je do treće čaše tako što je jednostavno izlio prljavu vodu iz jedne posude i napunio je viskijem sebi. - Pij, Mike! - rekao je. - Zaključio sam da će mi zapravo prijati još jedna čaša. Danas slavim. 5 Budilica sestre Langtry javila se u jedan sat ujutro - navila ju je zbog Nuggeta, htjela je da ga obiđe kad glavobolja počne popuštati. Osim toga, nešto u vezi s muškarcima izazvalo je u njoj nesavladiv, zloslutan nemir; neće biti zgoreg ni provjeriti što je s ostalima. Još od dana provedenih na stažiranju u bolnicama, naučila je brzo ustajati, pa je odmah skočila iz kreveta i svukla pidžamu. Obukla je hlače i jaknu ne trudeći se da prethodno obuče rublje, a zatim je navukla tanke čarape i zažnirala tanke dnevne cipele. U to doba noći nikoga neće zanimati da li je obučena po propisu. Sat i ključevi ležali su joj na radnom stolu kraj džepne baterije; gurnula ih je u jedan od četiri našivena džepa na jakni, a zatim pritegnula opasač. Gotovo. Bila je spremna. Sad samo da na Odjelu X bude sve u redu. Kad se provukla kroz zastor protiv muha i na prstima ušla u hodnik, učinilo joj se da na odjelu vlada potpun mir; možda je sve bilo i previše mirno, nekako pritajeno. Nešto je nedostajalo, nešto novo bilo je prisutno, a sve to zajedno činilo je atmosferu na odjelu nekako stranom, nesvakidašnjom. Nekoliko sekundi kasnije postala je svjesna u čemu je razlika: nije čula disanje spavača, a ispod vrata Neilove sobice vidjela je tanku prugu
svjetlosti. Iz sobice je dopirao prigušen žagor. Samo Mattova i Nuggetova mreža protiv komaraca bile su spuštene. Prošla je između paravana oko Nuggetovog kreveta tako tiho da je nije mogao čuti, ali njegove oči bile su otvorene. Opazila je kako se krijese u mraku. - Jeste li već povraćali? - upitala ga je kad je ustanovila da je lavor prekriven tkaninom prazan. - Jesam, sestro. Maloprije. Mike mi je donio čist lavor. - Glas mu je zvučao kao da dopire iz daljine, tiho, izgubljeno. - Osjećate li se bolje? - Mnogo bolje. Izmjerila mu je puls, temperaturu i krvni tlak, i pri svjetlosti baterije unijela podatke u listu pričvršćenu za podnožje kreveta. - Da li biste mogli popiti šalicu čaja? Skuhat ću vam čaj, ako želite. - Da li bih mogao? - Već sama pomisao na čaj unijela je malo više snage u njegov glas. - Usta su mi kao dno krletke za ptice. Osmjehnula mu se i otišla u dnevnu sobu. Nitko nije znao prirediti čaj kao ona, s lakoćom i ekonomičnošću stečenom dugom praksom što se protezala kroz beskrajne bolničke čajne kuhinje, sve tamo do suznih dana stažiranja. Kad god je netko od muškaraca pripremao čaj, to nikad nije moglo proći bez neke sitne nezgode, bez prosutih čajnih listića, bez prekuhane vode ili nedovoljno zagrijanog čajnika, a kad bi ga pripremala ona, bio je savršen. Za kraće vrijeme nego što je to izgledalo moguće, bila je ponovo kraj Nuggetovog kreveta noseći šalicu iz koje se dizala para. Spustila je šalicu na ormarić i pomogla mu da se uspravi u krevetu, a onda je privukla stolac i ostala kraj njega dok je on pohlepno pio, nestrpljivo pušući u površinu tekućine da je ohladi, i otpijajući brze, sitne gutljaje kao ptica. - Znate, sestro - rekao je, načinivši stanku - dok bol traje, mislim da do kraja života neću zaboraviti kako sam se osjećao... mislim, mogao bih taj bol opisati riječima kao i svoje obične glavobolje. A onda, istog trenutka kad prođe, ne mogu ga više zamisliti, sve da mi je i život u pitanju. Jedina riječ kojom ga mogu opisati jest „strašno”. Osmjehnula se. - To je tipično za način na koji funkcionira naš mozak. Što je uspomena bolnija, to brže gubimo ključ ćelije u kojoj je pohranjena. Dobro je i zdravo zaboravljati tako mučne stvari. Ma koliko uporno pokušavali, ni jedan doživljaj ne možemo dočarati s
onom prvobitnom oštrinom. Ne bi trebalo ni da pokušavamo, ali takva je već ljudska narav. Važno je ne pokušavati previše uporno, i previše često... tako ste, recimo, vi sami sebe uvalili u nevolju. Bol treba zaboravljati. Prošao je. Zar to nije najvažnije? - Bogami, jest! - potvrdio je Nugget vatreno. - Još čaja? - Ne, hvala, sestro. Došao je kao spas. - Onda spustite noge s kreveta, pa ću vam pomoći da ustanete. Presvucite se, a ja ću vam presvući krevet, pa ćete spavati kao beba. Dok je drhteći sjedio na stolcu, presvukla je i namjestila krevet, a onda mu je pomogla da uvuče svoje mršavo tijelo u čistu pidžamu. Nakon toga ga je pokrila, uputila mu posljednji osmijeh i spustila mrežu protiv komaraca. Brza kontrola otkrila je da Matt leži u sasvim neobičnom položaju, poluotvorenih usta iz kojih je izbijalo nešto neobično slično hrkanju. Prsa su mu bila gola, ali je spavao tako čvrsto da bi bilo potpuno besmisleno uznemiravati ga. Odjednom se, šokirana, ukočila, namrštivši nos - oko Matta se širio prodoran miris alkohola! Nekoliko je trenutaka stajala, smrknuto promatrajući prazne krevete, a onda se naglo odlučila i brzo otišla do vrata Neilove sobice. Nije se trudila da pokuca, a počela je govoriti još prije nego što je ušla. - Slušajte, momci, ne volim da se ponašam kao glavna sestra, ali što nije fer, nije fer, da znate! Neil je sjedio na krevetu, Benedict na stolcu, obojica povijenih ramena. Na stolu su stajale dvije boce Johnnie Walkera, jedna prazna a druga poluprazna. - Idioti! - prosiktala je. - Šta hoćete, da nas sve pošalju pred vojni sud? Odakle vam ovo? - Od našeg dobrog pukovnika - rekao je Neil, trudeći se da govori razumljivo. Usne su joj pobijeljele. - Ako već on nije imao toliko razuma da vam ne daje piće, Neil, trebalo je da vi budete razumni i ne primite ga! Gdje su Luce i Michael? Neil je dugo razmišljao o tome i konačno, sa čestim zastojima, rekao:
- Mike je otišao da se istušira. Ionako nije baš zabavan. Luce nije bio ovdje... otišao je na spavanje. Arogantna budala! - Luce nije u krevetu. Nije uopće na odjelu. - Onda ću vam ga ja pronaći, sestro - rekao je Neil, pokušavajući s naporom da ustane. - Odmah ću se vratiti, Bene, moram potražiti Lucea. Sestra traži Lucea. Meni Luce nije potreban, ali sestri jest. Nije mi jasno zašto. Mislim da ću ipak prije toga povraćati. - Onome tko se ispovraća u sobi, umočit ću u to nos! - rekla je bijesno. - I ostanite gdje jeste! U takvom stanju ne biste našli ni sami sebe! Oh, dođe mi da vas sve pobijem! - Ubrzo je, međutim, njen gnjev splasnuo, a u glasu joj se pojavio prizvuk sažaljenja. - A sad, budite dobri dečki i uklonite tragove ovog orgijanja! Prošlo je jedan. 6 Nakon obilaska verande, gdje nije našla ni Michaela ni Lucea, sestra Langtry odmarširala je do kupaonice kao vojnik, podignute brade, zabačenih ramena, još uvijek pod parom. Što ih je, zaboga, spopalo da se tako ponašaju? Nije čak ni pun mjesec! Sva sreća da se Odjel X nalazi na samom kraju kompleksa, daleko od ostalih nastanjenih zgrada. Bila je tako obuzeta gnjevnim mislima da je naletjela na uže na kojem su njeni pacijenti sušili rublje koje su sami prali, i upetljala se u ručnike, košulje, hlače i majice. Vrag neka ih nosi! Do koje je mjere iznervirana, moglo se vidjeti po tome što je propustila da zapazi smiješnu stranu svog sudara s rubljem što se sušilo, već je samo podigla uže i odmarširala dalje. Ubrzo je ugledala ravno pred sobom nisku, tamnu sjenu kupaonice. Na drvena vrata ulazilo se u vrlo veliku prostoriju sličnu žitnici, s tuševima duž jednog a umivaonicima duž drugog zida, i s koritima za pranje rublja u dnu. Nije bilo nikakvili pregrada ni kabina, ničega gdje bi se čovjek mogao sakriti. Voda se niz kosi pod slijevala prema kanalu u sredini. Na strani gdje su se nalazili tuševi, taj pod bio je uvijek mokar. Noću je u prostoriji neprestano gorjela slaba žarulja, iako je tih dana malo tko navraćao u kupaonicu poslije mraka. Pacijenti Odjela X tuširali su se i brijali ujutro, a nužnik se nalazio u posebnoj, mnogo manjoj zgradi.
Dolazeći iz noći bez mjesečine, sestra Langtry nije imala problema s osvjetljenjem. Čitava nevjerojatna scena mogla se jasno vidjeti, kao na pozornici. Iz jednog zaboravljenog tuša još je padala tanka koprena vode. U jednom kutu stajao je Michael, gol i mokar, i kao hipnotiziran zurio u Lucea. Luce, gol, nasmijan, s erekcijom, stajao je na oko dva metra od Michaela. Ni jedan od njih nije primijetio da ona stoji na vratima; zahvaćena panikom, doživjela je déjà vu osjećaj, vidjela je čitav prizor kao neku vrstu bizarne varijacije one ranije scene u dnevnoj sobi. Nekoliko trenutaka stajala je kao oduzeta, a onda je iznenada postala svjesna kako je to nešto što ne može sama riješiti, kako nema znanja ni iskustva da to riješi. Zato se okrenula i otrčala na odjel; trčala je kao što nikad nije trčala u životu, uz stepenice, kroz vrata kraj Michaelovog kreveta i kroz glavnu prostoriju. Kad je upala u Neilovu sobicu, on i Benedict su, činilo se, sjedili u istom položaju kako ih je ostavila; zar je prošlo tako malo vremena? Ne, ipak se nešto promijenilo. Nestale su boce viskija i čaše. Prokleti bili, pa oni su pijani! Očito, svi su pijani! - Kupaonica! - uspjela je protisnuti. - Oh, brzo! Neil je, činilo se, bio trijezan, ili je bar smogao ustati i kretati se brže nego što je ona mislila da može, a ni Benedict nije zaostajao. Istjerala ih je iz sobice kao ovce, kroz odjel, niz stepenice, a onda ih potjerala pred sobom kroz palmovu šumu prema kupaonici. Neil se upetljao u konopac za rublje i pao, ali ga ona nije pričekala već je samo uhvatila nesretnog Benedicta za ruku i povukla ga naprijed. Scena se u kupaonici promijenila. Luce i Michael stajali su sad pognuti kao hrvači u ringu, napola ispruženih ruku, i polako se pomicali kao da kruže jedan oko drugoga. Luce se još smijao. - Dođi, dragi! Znam da to želiš, i ti to znaš! Koji ti je vrag, bojiš se? Oklijevaš zato što je ovako velik? Hajde, dosta toga! Ne vrijedi da se pretvaraš kako te je teško dobiti, znam ja sve o tebi! Michaelovo lice bilo je na prvi pogled posve mirno, gotovo odsutno, ali ispod te maske buktalo je nešto prijeteće, nešto užasno, nešto što bi uplašilo svakoga osim Lucea, koji to kao da nije primjećivao. Michael nije govorio, na njemu se nije mogla zapaziti ni najmanja promjena, ni najmanja reakcija na bujicu Luceovih riječi. Činilo se da uopće ne vidi stvarnog Lucea, toliko je bio koncentriran na previranja u samom sebi. - Dosta toga! - rekao je Neil oštro.
Scena se smjesta raspala. Luce se okrenuo trojci na vratima dok je Michael još nekoliko trenutaka ostao u pozi spremnosti za obranu. Nakon toga se teturajući povukao do kraja prostorije, naslonio se na zid i ostao tako duboko i bučno dišući, kao da umjesto pluća ima neki velik mijeh. A onda se iznenada počeo nekontrolirano tresti, zubi su mu glasno cvokotali, a ispod zategnute kože gornjeg dijela trbuha jasno se vidjelo snažno kretanje dijafragme. Sestra Langtry prošla je mimo Lucea, tada ju je Michael prvi put ugledao; znoj mu je tekao niz lice a usta su mu bila otvorena u naporu da povrati dah. U prvom trenutku morao se pomiriti s jednostavnom činjenicom njene prisutnosti, a onda joj je uputio pogled ispunjen strastvenim pozivom u pomoć, koji se postupno pretopio u beznađe. Okrenuo je glavu i zatvorio oči kao da sve skupa ionako nije važno, a tijelo mu je klonulo. Nije se srušio jer je još bio naslonjen na zid, ali nešto je tako brzo napuštalo njegovo tijelo da se naočigled smanjivao. Sestra Langtry se okrenula. - Nitko od nas nije sada u stanju da raspravlja o svemu ovome - rekla je, obraćajući se Neilu, a onda se okrenula Luceu i prezirno i gadljivo ga pogledala. - Naredniče Daggett, razgovarat ćemo ujutro. Molim vas da se smjesta vratite na odjel i da se ne udaljavate, ni pod kojim uvjetima. Luce kao da je trijumfirao, zračio je zadovoljstvom ne pokazujući nimalo kajanja. Slegnuo je ramenima, sagnuo se, pokupio odjeću bačenu pokraj ulaza, otvorio vrata i izišao. Po držanju njeovih golih ramena moglo se vidjeti da će ujutro učiniti sve kako bi im što više otežao situaciju. - Kapetane Parkinsone, za ponašanje narednika Daggetta odgovorni ste vi. Kad ujutro dođem na dužnost, očekujem da ću zateći sve u najboljem redu i normalno stanje na odjelu, i neka bog pomogne onome na kome primijetim da je mamuran. Ljutim se na vas, zaista se ljutim! Zloupotrijebili ste moje povjerenje. Narednik Wilson se večeras neće vratiti na odjel, neće se vratiti sve dok ne obavim razgovor s narednikom Daggettom. Jeste li me razumjeli? Jeste li sposobni da preuzmete tu odgovornost? - Posljednju rečenicu izgovorila je s manje oštrine, a pogled joj je postao nešto blaži. - Nisam toliko pijan koliko vi, izgleda, mislite - rekao je Neil gledajući je očima koje su izgledale tamne gotovo kao Benedictove. - Vi ste šef. Sve će biti kako želite.
Benedict se od dolaska u kupaonicu nije ni pomaknuo, nije ni riječi progovorio, ali kad se Neil kruto okrenuo da ode, kroz njegovo tijelo kao da je prošao grč. Trgnuo se, a njegove oči, koje su do tada netremice zurile u sestru Langtry, okrenule su se prema Michaelu, koji je, iscrpljen, još stajao naslonjen na zid. - Je li s njim sve u redu? - upitao je zabrinuto. Klimnula je glavom i uspjela čak iskriviti usta u nešto kao osmijeh. - Ne brinite, Bene. Ja ću se pobrinuti za njega. Vi se vratite na odjel s Neilom i pokušajte malo odspavati. Kad je ostala sama s Michaelom u kupaonici, sestra Langtry je najprije počela tražiti njegovu odjeću, ali sve što je našla bio je jedan ručnik. Sigurno je otišao da se tušira već svučen, možda s ručnikom oko bedara, što pravilima nije bilo dopušteno, naravno; bilo je izričito naređeno da svi koji izlaze noću budu potpuno obučeni. Samo, on vjerojatno nije računao s tim da bi ga netko mogao vidjeti. Skinula je ručnik s vješalice i otišla do Michaela; zastavši usput da zavrne slavinu tuša. - Idemo - rekla je glasom u kojem se osjećao strahovit umor. - Ogrnite se ovim, molim vas. Otvorio je oči, ali je nije pogledao, a onda je uzeo ručnik i nespretno ga omotao oko sebe. Ruke su mu se još tresle. Odmaknuo se od zida kao da provjerava može li stajati bez oslonca. Pokazalo se da može. Koliko ste vi toga popili? - upitala ga je gorko, hvatajući ga za ruku i prisiljavajući ga da hoda. - Možda četiri čajne žličice - rekao je promuklim, tihim, umornim glasom. - Kamo me vodite? - Onda se naglim trzajem oslobodio njene ruke, kao da mu autoritativnost i nametljivost tog njenog pokreta vrijeđaju ponos. - Idete k meni - rekla je kratko. - Smjestit ću vas u jednu od slobodnih soba, do jutra. Ne možete se vratiti na odjel osim ako ne obavijestim vojnu policiju, a to ne želim. Nakon toga je išao za njom bez protesta, poražen. Što bi mogao reći toj ženi pa da ona ne povjeruje u ono što je vidjela vlastitim očima? Sve je to sigurno izgledalo isto kao onda u dnevnoj sobi, samo još mnogo gore. A bio je potpuno iscrpljen, nije mu ostalo ni grama snage nakon one kratke, ali nadljudske borbe sa samim sobom. Jer on je vidio ishod onog trenutka kad
se Luce pojavio; ako nasrne na njega, pružit će mu duboko i doista cjelovito zadovoljstvo da ubije tu glupu, zatucanu hulju. Dvije su ga stvari spriječile da smjesta uhvati Lucea za vrat - sjećanje na podoficira koga zamalo nije ubio, i na bol koja je ispunjavala svaki njegov dan nakon toga, bol koja je kulminirala Odjelom X i sestrom Langtry, i nastojanju da što duže uživa u dolasku trenutka koji će, znao je, biti nešto posebno. I tako je Michaelu, kad je Luce krenuo, ostalo samo da se sa zebnjom osloni na vlastito, već načeto vladanje samim sobom. Luce je izgledao krupan, muževan i spreman na sve, ali Michael je znao da mu nedostaje otpornosti i iskustva, a da nije ni obuzet željom za ubijanjem. Oduvijek je znao da se iza Luceove nadute samouvjerenosti, iza nezajažljivog apetita da muči druge, krije strašljivac. Luce je bio uvjeren da će njegovi ispadi uvijek ostati nekažnjeni, da će svatko ostati obeshrabren kad odmjeri njegovu snagu i osjeti njegovu zlobu. Ali Michael je znao da će se Luce skljokati čim osjeti da je raskrinkan kao blefer. I kad je zauzeo stav za napad, u tome je bila čitava njegova budućnost, premda to više nije bilo važno. Pokazat će Luceu da ga je prozreo, ali kad se krupni, kočoperni gad skljoka, ipak će ga ubiti. Ubit će ga iz pukog zadovoljstva. Propao je po drugi put. Po drugi put je prisiljen da se suoči s činjenicom da nije ništa bolji od drugih koji ubijaju iz zadovoljstva, da je i on u stanju da odbaci sve kako bi zadovoljio tu svoju strast. Jer to je strast, znao je to već odavno. Naučio je mnogo toga o sebi, naučio je i da živi s tom svojom spoznajom, ali ovo?... Je li zbog toga što je znao što nosi u sebi potisnuo riječi ljubavi u pisarnici sestre Langtry? Bile su se skupile u njemu i malo je nedostajalo pa da ne provale van. A onda se pojavila sjena, nešto neizrecivo, strašno. Ovo što je sad izbilo na površinu. Sigurno ovo, ništa drugo ne može biti. Mislio je da se radi o osjećaju da nije dostojan nje, a sad je ta nedostojnost dobila ime, jednom zauvijek. Hvala bogu što je došla! Samo, kako da joj sve to objasni? 7 Dok su se penjali uza stube ispred njene sobe, sestra Langtry se sjetila da su sve ostale sobe u bloku zaključane, a prozorski kapci na njima zatvoreni. To, naravno, nije značilo da su njeni planovi
osujećeni; uvijek ima načina da se uđe u svaku zaključanu prostoriju, a profesionalne medicinske sestre, koje su prošle kroz domove i internate s njihovim samostanskim režimima, pravi su stručnjaci za ulaženje i izlaženje iz na izgled dobro osiguranih prostorija. Samo, za to će biti potrebno vremena. Zbog toga je otvorila vrata vlastite sobe, upalila svjetlo i pustila Michaela da uđe ispred nje. Čudno, osim glavne sestre prilikom službenih obilazaka, bio je prva osoba koja je vidjela njeno privatno carstvo. Sestre su, kad bi se poželjele društvenog života, više voljele da se okupljaju u svom klubu; ići u sobu kolegice jednostavno nije bilo uobičajeno. Iako umorna, odjednom je vidjela svoju sobu drugim očima, zapažajući prvi put njenu sumornu prazninu i bezličnost. Više je podsjećala na ćeliju nego na sobu u kojoj se živi, iako je bila mnogo veća od prosječne ćelije. U njoj se nalazio uzak ležaj sličan onima na Odjelu X, jedna stolica, pisaći stol, zastorima ograđen prostor za vješanje odjeće i dvije police sa knjigama na zidu. - Pričekajte me ovdje - rekla je. - Naći ću vam nešto da obučete, pa ću otključati jednu od susjednih soba. Ne pričekavši da ga vidi kako sjeda na stolac pokraj kreveta, zatvorila je vrata i udaljila se, osvjetljavajući put džepnom svjetiljkom. Bilo je jednostavnije svratiti na neki od susjednih odjela i posuditi za njega odjeću, nego se vraćati čak na Odjel X i uznemiravati ljude. Osim toga, nije htjela da se suoči s Luceom prije jutra; bilo joj je potrebno vremena da najprije razmisli o tome. Otišla je na Odjel B i posudila pidžamu i ogrtač, svečano obećavši da će ih sutra vratiti. Bilo je najlogičnije da smjesti Michaela u sobu odmah do svoje, pa se latila izvlačenja šipki koje su držale zatvorene prozorske kapke. Brave su bile previše čvrste i glomazne da bi ih mogla otključati ukosnicom. Gotovo. Četiri krila su dovoljna. Usmjerila je mlaz svjetlosti u prostoriju da provjeri postoji li u njoj ležaj, i otkrila ga na manje-više istom mjestu kao u njenoj sobi, sa smotanim madracem. Morat će se snaći bez plahti, to je sve. Nije bila kadra da ga previše sažaljeva. Vratila se u svoju sobu nakon izbivanja od nekih tri četvrti sata. Noći su bile tople i vlažne, pa je bila sva mokra od znoja. Osjetila je bol u desnoj slabini; stajala je neko vrijeme trljajući bolno mjesto rukom, a onda pogledala prema stolcu. Nije bio gdje ga je ostavila. Ležao je na krevetu, sklupčan na boku, leđima
okrenut njoj, i činilo se da čvrsto spava. Spava! Kako može spavati nakon onoga što mu se dogodilo? Ali ta ju je činjenica smekšala kao što ništa drugo ne bi moglo. Konačno, zbog čega se toliko ljuti? Zašto se osjeća tako da bi najradije dohvatila najbliži predmet i razbijala ga, otkidajući komad po komad? Zato što su se svi napili? Zato što je Luce postupio upravo onako kako se moglo očekivati? Ili zato što više nije bila sigurna u Michaela, što nije bila sigurna u njega otkako se onako okrenuo od nje u pisarnici? Da, malo zbog viskija, možda, ali jadnici su ipak samo ljudi, i to ne baš čvrsti. Luce? Njegovo je ponašanje sporedna stvar. Najveći dio njenog gnjeva vukao je korijene iz bolne nesigurnosti u Michaela. Iznenada je postala svjesna da se i sama jedva drži na nogama. Odjeća joj se lijepila za tijelo, prekrivena tamnim mrljama znoja, i grebla je jer, očekujući da će obilazak biti kratak, nije obukla rublje. E pa, istuširat će se tek kad ga lijepo smjesti u susjednu sobu. Prišla je krevetu, krećući se sasvim nečujno. Sat na njenom radnom stolu pokazivao je da je već prošlo pola tri, a on je ležao tako opušteno da na kraju nije imala srca da ga budi. Ni kad je izvukla ispod njega plahtu i pokrila ga, nije se ni pomakao. Neka mu bude! Jadni Michael, žrtva Luceove odlučnosti da joj se osveti zbog male gospođice Woop-Woop! Ova noć sigurno mu je izgledala kao bogomdana prilika - svi su bili sasvim omamljeni od pića, Nugget je ležao nesposoban da se pokrene, i kad je Michael otišao u kupaonicu, teren je izgledao sasvim čist. Željela je da vjeruje kako Michael nije učinio ništa što bi moglo izazvati Lucea, ali ako je bilo tako, zašto jednostavno nije rekao Luceu neka se nosi do vraga, i udaljio se? Po fizičkoj snazi nije se morao bojati Lucea, i nikad ga se nije bojao. Samo, nije li sva ta snaga pridonijela da se boji na jedan drukčiji način? Kad bi samo bolje poznavala muškarce! Činilo se da će nju zapasti da spava bez plahti u susjednoj sobi, ako ne prikupi dovoljno odlučnosti da ga probudi. Trenutno, mogla je malo odgoditi donošenje odluke na taj način što će otići da se istušira. I tako je uzela pamučnu kućnu haljinu koja je visila na kuki iza vrata, otišla u kupaonicu, zbacila sa sebe jaknu i hlače i gotovo u ekstazi stala pod tanki mlaz mlake vode. Oprati se i biti čist bijaše osjećaj koji je ponekad prodirao duboko ispod kože. Kućna haljina bila je široka i ugodna za nošenje, slična kimonu. Ne čekajući da se potpuno osuši, što je u tako vlažnoj
noći bilo teško moguće, samo se istrljala ručnikom i obukla haljinu, preklopila je sprijeda i pritegnula pojasom. „Neka me vrag nosi,” pomislila je skupljajući odbačenu odjeću, „ako vidim zašto bih ja spavala na madracu punom kojekakvih buba. Neka se on lijepo pokupi i preseli u drugu sobu!” Sat je pokazivao tri i pet. Sestra Langtry spustila je znojem natopljenu odjeću na pod, prišla krevetu i položila Michaelu ruku na rame. Bio je to neodlučan, lagan dodir, jer joj je bilo žao da ga budi, i ostao je lagan jer je u posljednjem trenutku odlučila da ga ipak ne budi. Previše umorna da se nasmije vlastitoj neodlučnosti, sjela je na tvrdu stolicu pokraj kreveta i položila čitav dlan na njegovu golu kožu, nesposobna da se odupre porivu koji ju je sve češće savladavao - želji da ga dodirne. Bio je to poriv kojem se nije mogla oduprijeti. Pokušala je da se sjeti kakav je osjećaj dodirnuti kožu voljenog čovjeka, ali nije mogla, možda zato što se između njega i onog drugog, nekad davno, protezao život toliko različit od ranijeg da je izbrisao sve čulne uspomene; više od šest godina potiskivala je vlastite potrebe zbog prečih potreba drugih ljudi. I začudo, postala je svjesna, ne bez šoka, da joj ništa, u stvari, nije nedostajalo. Ni zbog čega nije patila, ni za čim nije čeznula. Ali Michael je bio stvaran, i ono što je osjećala za njega bilo je stvarno. Koliko je dugo to željela, dodirom osjetiti život u njemu kao da na to ima puno pravo! Ovo je čovjek koga volim, pomislila je. Ne tiče me se tko je i što je. Volim ga. Njena se ruka na njegovom ramenu pokrenula, najprije za probu, a onda je nastavila da se kreće u malim krugovima tako da se dodir sve više pretvarao u milovanje. Bio je to njen trenutak, a spoznaja da on nije učinio ništa čime bi pokazao da želi takvo nešto, nije u njoj izazvala ni trunak stida; dodirivala ga je tako s ljubavlju da zadovolji sebe, da se ima čega sjećati. I potpuno se prepuštajući uživanju što ga osjeća tako blizu, nagnula se i priljubila obraz uz njegova leđa, a onda se okrenula da na usnama osjeti okus njegove kože. Ipak se, kad se on pokrenuo prema njoj, ukočila, šokirana; njen skroviti raj bio je otkriven. Odskočila je, postiđena, bijesna zbog vlastite slabosti, ali on ju je uhvatio za obje podlaktice i povukao je sa stolca k sebi s takvom lakoćom da uopće nije osjetila da je drži silom i sam se primiče njoj. U svemu tome nije bilo nimalo nasilja, nimalo grubosti; okrenuo je sebe i nju tako
spretno da uopće nije shvatila kako je to učinio. Našla se na krevetu, s jednom nogom podvijenom ispod sebe, s njegovim rukama oko ramena i njegovom glavom na grudima. Osjetila je kako drhti. Njene ruke posjednički su se obavile oko njega i tako su ostali, nepokretni, sve dok ono što ga je natjeralo da zadrhti, nije prestalo da ga muči. Stisak je njegovih ruku popustio, šake su mu se spustile do njenog struka a prsti počeli povlačiti čvor na pojasu kojim joj je bila stegnuta haljina. Odvezao je čvor i zatim odgurnuo jedan i drugi kraj tkanine u stranu, tako da može priljubiti lice uz njenu kožu. Položio je ruku preko njene malene dojke i taj njegov pokret, nježan kao da dodiruje svetinju, duboko ju je dirnuo. Njegova se glava podigla, tijelo odmaknulo od njenog, a njeno se lice samo od sebe okrenulo, tražeći njegovo. Pokretom ramena pomogla mu je da svuče haljinu, a onda se privila grudima uza nj, obavivši mu ruke oko vrata, očarana, opijena njegovim ustima. Tek u tim trenucima dopustila je svojoj ljubavi da potekne kao bujica, zatvarajući oči koje su do tada bile otvorene i blistave, svjesna da je svaki djelić njenog tijela ispunjen nekom vrstom ljubavi prema njemu. Ne može biti da je ne voli kad budi takvu radost u njoj, osjećaje koje je odavno zaboravila, čak smatrala i nevažnim, a koji su joj ipak još tako poznati, premda joj njihova oštrina izgleda sasvim nova i čudesno neobična. Uspravili su se i ostali klečeći, okrenuti jedno drugom. Njegove su ruke polako, neodlučno, klizile niz njene bokove kao da želi sve produžiti dok ne postane neizdržljivo, a ona nije imala snage ni da mu pomogne ni da mu se odupre - bila je previše obuzeta žudnjom da se što prije sjedini s čudom.
Peti dio 1 Sutradan ujutro, nešto prije sedam sati, sestra Langtry tiho je izišla iz svoje sobe, u punoj dnevnoj uniformi - sivoj haljini s bijelim uškrobljenim manšetama i ovratnikom, crvenoj pelerini i s bijelim velom na glavi, a srebrni znak izlazećeg sunca na njenim grudima blistao je kao nov. Tog se jutra obukla sa specijalnom pažnjom želeći da izgleda onako kako se osjećala, kao netko tko na sebi nosi znak ljubavi. Osmjehujući se, podigla je glavu da pozdravi novi dan i s uživanjem protegnula umorne mišiće. Put kroz bolnički kompleks do Odjela X nikad joj nije bio toliko dug ni toliko kratak, a nije se moglo reći da joj je bilo teško ostaviti Michaela ne budeći ga, niti joj je bilo teško vratiti se na odjel. Cijele noći nije oka sklopila, a nije ni on sve do šest sati, kad je ona ustala i izišla. Prije nego što će se istuširati, sjetila se da namjesti kapke na prozoru susjedne sobe i tako se zadržala pola sata ili nešto više. Kad se vratila u sobu, on je čvrsto spavao; oprostila se s njim poljupcem koji on nije osjetio. Ima vremena, godine su pred njima. Ubrzo će kući, a ona je ionako djevojka iz busha; neće joj biti nimalo teško bez udobnosti koje sa sobom donosi život u gradu. Osim toga, Maitland i nije tako daleko od Sydneyja, a raditi na farmi u dolini Huntera nije ni približno tako naporno kao uzgajati ovce i žito negdje dalje na zapadu. U pola sedam ujutro obično je netko već bio budan, ali i ona je u to vrijeme obično bila već pola sata na odjelu, pripremila jutarnji čaj i probudila one koji su spavali. Tog jutra na odjelu je bilo sve tiho i mirno, sve mreže protiv komaraca bile su spuštene osim Michaelove. Odložila je pelerinu i košaru u pisarnici, a zatim je otišla u dnevnu sobu, gdje je bolničar već bio ostavio dnevno sljedovanje svježeg kruha, konzervu maslaca i konzervu džema - ponovo od šljiva. Primus na žestu nije htio da se upali, i dok joj je pošlo za rukom da ga uvjeri kako je njegova jedina dužnost da grije vodu, izgubila je sve prednosti jutarnjeg tuširanja; topli zrak i razbuktali primus učinili su da je ubrzo bila sva mokra od znoja. Približavao
se kišni period; vlažnost zraka porasla je u toku posljednjeg tjedna za dvadeset procenata. Kad je čaj bio skuhan a kriške kruha namazane maslacem, postavila je sve osim čajnika na dasku, koja je služila kao pladanj, i odnijela kroz odjel na verandu. Zatim se vratila po čajnik, i sve je bilo spremno da ih pozove na doručak. Ne, još nije bilo! Iako je sinoć bila bijesna i odlučna da ih ujutro nimalo ne žali, drugi dio noći i Michael učinili su da njen gnjev izgubi oštrinu. Nakon što su popili onoliko pukovnikovog viskija, bit će, znala je, strahovito umorni. Vratila se u svoju sobicu, otključala ladicu u kojoj je držala lijekove i izvukla bočicu s APC otopinom. Aspirin i fenacetin slegli su se na dno u obliku pahuljastog bijelog taloga, a kofein je plivao po površini kao uljasta tekućina svijetložute boje. Bilo je sasvim jednostavno odliti malo kofeina u medicinsku čašu. Kad se okupe, dat će svakome po čajnu žličicu kofeina; bio je to prastari bolnički trik, isprobano sredstvo protiv mamurnosti, koje je sačuvalo dobar glas mnogih mladih liječnika i medicinskih sestara. Otvorila je vrata Neilove sobice i samo zavirila unutra. - Čaj je gotov, Neile! Vrijeme je za ustajanje! - Zrak u prostoriji odvratno je zaudarao, pa je brzo povukla glavu i otišla u glavnu prostoriju odjela. Nugget je bio budan i bolno joj se osmjehnuo kad je razgrnula mrežu, vješto je smotala i bacila smotak uvis, tako da je ostao nakrivljen na prstenastom nosaču. Draperijom po ukusu glavne sestre pozabavit će se kasnije. - Kako vaša glavobolja? - Sve je u redu, sestro. - Dobro jutro, Matte - rekla je veselo, ponavljajući proceduru s mrežom protiv komaraca. - Dobro jutro, Bene! Michaelov krevet bio je, naravno, prazan. Okrenula se prema Luceovom krevetu i u tom trenutku njeno dobro raspoloženje kao da se ugasilo. Što će mu reći? Kako će se ponašati za vrijeme razgovora koji poslije doručka neće moći dugo odgađati? Ali Luce nije bio u krevetu; mreža je bila izvučena ispod madraca, a kad ju je podigla, vidjela je da je Luce spavao u svojoj postelji, koja je, međutim, bila već sasvim hladna.
Okrenula se Benedictu i Mattu koji su sjedili na svojim krevetima pogrbljeni, s glavama medu rukama, držeći se kao da im i najmanji pokret pričinjava bol. - Prokleti Johnnie Walker? - rekla je poluglasno gledajući kako Neil teturajući odlazi iz svoje sobice u spremište, sivozelen u licu. E pa, izgleda da je, kao i obično, samo ona u stanju da pronađe Lucea. Zato je otvorila vrata pokraj Michaelovog kreveta i izišla na malu platformu pred zgradom, a zatim se uputila niz drvene stube prema kupaonici. „Ipak je prekrasan, prekrasan dan, bez obzira na vlagu,” pomislila je, zaslijepljena blagom vrtoglavicom od neispavanosti i blještanjem jutarnjeg sunca iznad šume palmi što je okruživala bolnicu. Svjetlost još nikad nije izgledala tako jasna, tako blaga, tako blistava. Kad je ugledala srušeni konopac s rubljem, samo se osmjehnula i prekoračila gomilu zgužvanih košulja, hlača, majica i čarapa, pokušavajući prizvati u sjećanje sliku dragog dostojanstvenog Neila kako se pijan bori s gomilom rublja. U kupaonici je sve bilo mirno. I previše mirno. I Luce je bio miran. Previše miran. Ležao je napola naslonjen na zid, napola ispružen na grubom betonskom podu, s britvom u grčevito stisnutoj ruci. Njegova svjetlucava zlatna koža bila je pokrivena potočićima već osušene krvi, otvorena trbušna šupljina bila je pretvorena u jezero usirene krvi iz koje su izvirivali dijelovi utrobe, a na podu oko njega širila se ogromna krvava lokva. Prišla mu je samo koliko je bilo potrebno da dobro vidi što je sve uradio sa sobom - odsječene spolne organe, hara-kiri rez kojim je otvorio abdomen poprijeko duž čitave prednje strane... Učinio je to vlastitom britvom, bengalskom britvom s drškom od ebanovine, koju je više volio od onih s nožićima, jer se mogao bolje izbrijati. U načinu na koji su mu prsti stezali držak britve nije bilo ničeg neprirodnog, nije bilo ničeg neprirodnog ni u krvi koja je čvrsto zalijepila držak za prste... hvala bogu, hvala bogu! Bilo je očito da tuđi prsti nisu imali udjela u svemu tome. Glava mu je bila nenormalno zabačena, tako da joj se učinilo da je njegove oči prezirno promatraju ispod napola spuštenih kapaka. A onda je postala svjesna da im boju ne daje zlatni odsjaj koji su imale za života, nego svjetlucava zlatna prevlaka smrti. Sestra Langtry nije vrisnula. Kad je vidjela što je trebalo vidjeti, postupila je sasvim instinktivno - brzo se povukla i zalupila
vratima, a onda je žurno skinula lokot koji je otvoren visio na ušici na vratima. Nastojeći da se pribere, navukla je otvor zasuna preko ušice a onda postavila i snažnim pritiskom na stremen zaključala lokot. Zatim se, iscrpljena, naslonila na vrata i ostala tako otvarajući i zatvarajući usta, neprirodno, mehanički, kao lutka varijetetskog trbuhozborca. Prošlo je gotovo punih pet minuta dok cvokotanje nije prestalo i dok nije sakupila dovoljno snage da pomakne ruke, do tada kao zalijepljene za vrata. Osjetila je da joj je unutrašnja strana bedara vlažna, i nekoliko strašnih trenutaka bila je uvjerena da se pomokrila; onda je s olakšanjem ustanovila da je to samo znoj što joj se slijevao niz tijelo. Michael, oh, Michael! U nagloj provali bijesa i očaja, počela je udarati šakom o vrata. Neka se vječno prži u paklu, prokleti Luce, zbog ovoga što je učinio! Oh, zašto one pijane budale nisu bolje pazile na njega!? Zar je zaista morala sve sama raditi? Luce, huljo, na kraju si ipak pobijedio! Prokleta, luda, gadna huljo, zar može netko ići u svojoj osveti tako daleko...? Oh, Michael! Suze su joj tekle niz lice, suze neizmjerne boli zbog ukradene, okrutno kratke sreće. Prekrasno, blistavo jutro ležalo je upropašteno do njenih nogu, ugušeno u krvi. Oh, Michael! Moj Michael... To jednostavno nije pošteno. Nisu još ni porazgovarali. Nisu ni počeli razvezivati zamršene čvorove svojih dotadašnjih odnosa, nisu imali vremena da od njih ispletu zajedničku nit. I dok se uspravljala i udaljavala od vrata, znala je, znala je definitivno, da nema sreće za nju i Michaela. Da je svaka njihova veza bez perspektive. Luce je na kraju, ipak, pobijedio. Išla je kroz bolnički kompleks kao robot, brzo, ukočeno, mehanički, u početku ni sama nije znala kamo, a onda je krenula jedinim mogućim smjerom. Sjetila se suza na licu pa je podigla ruku i dlanom obrisala oči, zatim protrljala obraze krajem vela i prstima zagladila obrve. Tako. E pa, sestro Langtry, sestro Langtry, na tebi je da se nosiš s ovom gužvom, to ti je prokleta dužnost! Dužnost, sjeti se, dužnost! Ne samo dužnost prema samoj sebi, već prema svojim pacijentima. Ima ih pet i treba ih po svaku cijenu zaštititi od posljedica čina Lucea Daggetta.
2 Pukovnik „Chinstrap” sjedio je na svojoj maloj privatnoj verandi prislonjenoj uz njegovu malu, zasebnu baraku, zamišljeno miješajući čaj. U stvari, nije razmišljao ni o čemu posebice. Bio je takav neki dan. Ne baš naročit dan. Uvijek je bilo tako, poslije svake noći provedene sa sestrom Heather Connolly, ali protekla noć bila je teška na drukčiji način; veći dio vremena proveli su razgovarajući o predstojećem rasformiranju Baze broj 15 i mogućnosti da nastave svoju vezu kad se vrate u civilni život. Kako je imao običaj da pije čaj kad se već počne hladiti, još ga je miješao žličicom kad se sestra Langtry, uredna i smirena, iznenada pojavila iza ugla zgrade i zaustavila se na travi ispred verande, gledajući uvis. - Imam slučaj samoubojstva, sir! - objavila mu je glasno. Odskočio je i ponovo sjeo, a onda polako, s naporom, položio žličicu na tanjurić i uspravio se. Teturajući, prišao je krhkoj balustradi i oprezno se naslonio na nju, gledajući dolje u sestru Langtry. - Samoubojstvo? Pa, to je užasno! Užasno! - Da, sir - rekla je tupo. - Tko se ubio? - Narednik Daggett, sir. U kupaonici. Grozan prizor. Izrezao je samog sebe u rezance, britvom. - Oh, bože moj! Bože moj! - rekao je, gotovo prošaptao. - Želite li sami najprije pogledati, sir, ili želite da javim vojnoj policiji? - upitala ga je, neumoljivo ga prisiljavajući na odluke koje, osjećao je, nema snage da donese. Obrisao je čelo rupčićem. Lice mu je ostalo potpuno bezbojno, samo su mu plavi i purpurni alkoholni cvjetovi na nosu zablistali u punom sjaju. Ruka mu se izdajnički tresla, pa ju je brzo gurnuo u džep i okrenuo se, gledajući nekamo u unutrašnjost zgrade. - Mislim da će biti bolje da najprije sam pogledam - rekao je, a onda je nervozno podigao glas. - Kapa... gdje mi je sad, do vraga, ta prokleta kapa? Izgledali su sasvim normalno dok su zajedno išli između zgrada, ali tempo je nametnula sestra Langtry pa se pukovnik ubrzo zadihao.
- Imate li... ikakvih... indicija... zašto... sestro? - upitao ju je dašćući i pokušavajući da uspori hod. Ustanovio je, međutim, da ona nezadrživo juri naprijed, nimalo se ne obazirući na njegov dah. - Imam, sir. Znam zašto je to učinio. Uhvatila sam prošle noći narednika Daggetta u kupaonici kako pokušava napastovati narednika Wilsona. Pretpostavljam da je negdje u toku noći narednika Daggetta počeo progoniti osjećaj krivnje, da je osjetio grižnju savjesti i odlučio da okonča život tamo gdje je učinio prijestup, u kupaonici. U svemu je nesumnjivo prisutan seksualni motiv... genitalije su mu gadno isječene. Kako može govoriti tako bez napora i hodati tako vraški brzo? - Do vraga, sestro, zar ne možete hodati malo sporije? - dreknuo je, a onda mu je do svijesti prodrlo ono što je rekla o genitalijama i na dušu mu je legla hladna, ljigava meduza. - Oh, bože moj, bože moj! - procvilio je. Pukovnik je samo na trenutak zavirio u kupaonicu, koju je sestra Langtry otključala svojim čvrstim, posve sigurnim rukama. Istrčao je jedva se savladavajući da ne počne povraćati, ali odlučan da se ni za što na svijetu ne osramoti pred tom ženom. Nakon što je nekoliko trenutaka duboko disao, prikrivajući to hodanjem gore-dolje s rukama na leđima i držeći se ozbiljno i zamišljeno koliko mu je to želudac dopuštao, nakašljao se i stao ispred sestre Langtry, koja je strpljivo čekala i promatrala ga, pomalo sažalno. Prokleta žena! - Zna li itko za ovo? - upitao je izvlačeći rupčić i brišući lice, koje je malo-pomalo poprimalo svoju normalnu rumenu boju. - Za samoubojstvo? Mislim da ne zna - rekla je, hladno razmišljajući. - Na nesreću, pokušaju narednika Daggetta da napastuje narednika Wilsona prisustvovali su kapetan Parkinson i narednik Maynard, kao i ja osobno, sir. Pucnuo je jezikom. - Vrlo neugodno! A u koje se vrijeme odigrao taj pokušaj napastovanja narednika Wilsona? - Negdje oko pola dva ujutro, sir. Pogledao ju je, napola sumnjičavo a napola zaprepašteno. - A kog ste se vraga svi vi motali oko kupaonice u to doba noći? I kako ste mogli dopustiti da se tako nešto dogodi, sestro?
Zašto niste ostavili bolničara da dežura preko noći na odjelu, ako već niste htjeli zvati pomoćnu sestru? Uzvratila mu je pogledom iz kojeg nije mogao ništa pročitati. - Ako mislite na nasrtaj na narednika Wilsona, sir, nisam imala nikakve osnove za pretpostavku da bi narednik Daggett mogao pokušati nešto u tom smislu. A ako mislite na samoubojstvo, ni po čemu nisam mogla zaključiti da narednik Daggett namjerava poduzeti nešto protiv samog sebe. - Vi, dakle, nimalo ne sumnjate da se radi o samoubojstvu, sestro? - Nimalo. Britva je bila u njegovoj ruci kad su njome nanesene ozljede. Zar to niste sami vidjeli? Zar niste vidjeli kako u ruci drži bengalsku britvu u položaju za rezanje, a ne za struganje po površini kože, tako da može snažno pritisnuti oštricu? Nije htio da otkrije kako zbog mučnine nije stigao pozornije pogledati leš, kako je to očito ona bila učinila, pa je promijenio taktiku. - Ponovo vas pitam, zašto niste odredili nekoga da dežura na odjelu preko noći, sestro? I zašto me niste odmah obavijestili o napadu narednika Daggetta na narednika Wilsona? Pogledala ga je, iskreno iznenađena, raširenih očiju. - Sir! U dva sata ujutro? Ne vjerujem da biste me pohvalili što vas budim u to doba zbog nečega što se ne može nazvati hitnim medicinskim slučajem. Rastavili smo ih prije nego što je narednik Wilson na bilo koji način ozlijeđen, a kad sam otišla, narednik Daggett je potpuno vladao sobom, bio je miran i ponašao se normalno. Kapetan Parkinson i narednik Maynard izjavili su da će pripaziti na narednika Daggetta u toku noći, a kako sam narednika Wilsona uklonila s odjela, nisam vidjela nikakvog razloga da stavim narednika Daggetta pod stalni nadzor, ni da ga dam uhapsiti i sprovesti u zatvor, ni da počnem zapomagati da mi pošalju pomoćno osoblje. U stvari, sir - nastavila je mirno - nadala sam se da vas uopće neću morati uznemiravati zbog tog incidenta. Nadala sam se da ću, kad porazgovaram s narednikom Daggettom i narednikom Wilsonom, nakon što se obojica smire, pronaći način da sve sredim bez službene procedure. U vrijeme kad sam odlazila s odjela, bila sam uvjerena da će na kraju tako ispasti. On se smjesta uhvatio za novu informaciju.
- Kažete da ste odstranili narednika Wilsona s odjela, sestro. Što ste zapravo time htjeli reći? Narednik Wilson bio je u stanju teškog emocionalnog šoka, sir, i s obzirom na okolnosti, smatrala sam umjesnim da ga smjestim u svoju sobu i ne ostavljam ga na odjelu, pod nosom narednika Daggetta. - Narednik Wilson je, dakle, bio sovama cijele noći? Pogledala ga je bez trunka straha. - Da, sir. Cijele noći. - Cijele noći? Jeste li sigurni da je bio s vama cijele noći? - Jesam, sir. On je, u stvari, još uvijek u mojoj sobi. Nisam htjela da se vraća na odjel dok ne porazgovaram s narednikom Daggetom. - Bili ste, dakle, cijele noći s njim, sestro? Osjetila je kako je hvata jeza. Pukovniku nije padalo na pamet da je sumnjiči zbog nedopuštenih odnosa s Michaelom; vjerojatno je smatrao da je ona nesposobna za takve stvari. On je mislio na nešto sasvim različito od ljubavi - na umorstvo. - Nisam napuštala narednika Wilsona sve dok nisam pošla na dužnost prije, otprilike, pola sata, sir, i našla sam narednika Daggetta nekoliko minuta nakon dolaska na odjel. On je tad bio već nekoliko sati mrtav - rekla je tonom koji nije dopuštao suprotstavljanje. - Razumijem - procijedio je pukovnik „Chinstrap” kroz stisnute usne. - Lijepa gužva, zar ne? - Ne slažam se, sir. Nije nimalo lijepa. Vratio se na glavnu temu kao uporan pas tragač. - I vi ste sasvim sigurni da narednik Daggett nije rekao ni učinio ništa što bi upućivalo na to da priprema samoubojstvo? - Ništa pod bogom, sir - rekla je odlučno. - U stvari, činjenica da je izvršio samoubojstvo, potpuno mi je neshvatljiva. Ne toliko što je sebi oduzeo život koliko što je odlučio da to učini s toliko krvi... na tako ružan način. A što se tiče napada na vlastitu muškost... ne mogu ni naslutiti zašto je to uradio. Samo, konačno, to i jest nevolja s ljudima. Nikad ne rade ono što očekujete od njih. To vam kažem sasvim iskreno i otvoreno, pukovniče Donaldsone. Mogla bih lagati i reći da je narednik Daggett bio očito samoubilački nastrojen. Odlučila sam, međutim, da govorim istinu. Moje nedoumice u vezi sa samoubojstvom
narednika Daggetta ne mijenjaju moje uvjerenje da se radi o samoubojstvu. Ništa drugo ne može biti. Okrenuo se i pošao prema Odjelu X, koračajući odmjerenim tempom, koji je ona konačno prihvatila. Zastao je kraj srušenog konopca s rubljem i nekoliko trenutaka paradnim štapićem čeprkao po gomili košulja i majica, podsjetivši sestru Langtry na upraviteljicu mješovitog omladinskog kampa koja traži sumnjive mrlje. - Ovdje je, izgleda, bilo borbe - rekao je, uspravljajući se. Usne su joj se iskrivile. - I bilo je, sir. Između kapetana Parkinsona i košulja na užetu. Krenuo je dalje. - Mislim da će biti bolje da porazgovaram s kapetanom Parkinsonom i narednikom Maynardom prije nego što obavijestim nadležne organe, sestro. - Naravno, sir. Nisam bila na odjelu nakon što sam otkrila leš, i mislim da nitko od njih još ne zna što se dogodilo. Čak i ako je netko od njih pokušao ući u kupaonicu, nije mogao ništa vidjeti, jer sam je zaključala prije nego što sam pošla da vas obavijestim. - Konačno nešto na čemu vam mogu biti zahvalan - rekao je strogo, a onda je iznenada shvatio kako mu život pruža savršenu priliku da stane na vrat sestri Langtry, jednom zauvijek. Muškarac provodi noć u njenoj sobi, sumnjiva, mračna seksualna afera koja kulminira umorstvom... sve će to, kad se iznese na vidjelo, biti dovoljno da sestra Langtry bude pribijena na stup srama i demobilizirana po kazni. Oh, bože, kakva sreća! - Dozvolite mi da vam kažem, sestro, da ste, po mom mišljenju, od početka do kraja ove neugodne afere vukli pogrešne poteze, i da ću se osobno založiti da za to budete kažnjeni kako ste zaslužili. - Hvala vam, sir! - uzviknula je, bez i najmanjeg prizvuka ironije. - Što se mene tiče, ja smatram da su neposredni uzrok čitavom događaju bile dvije boce viskija Johnnie Walker što su ih pacijenti Odjela X sinoć iskapili do dna. I kad bih samo znala tko je taj neodgovorni idiot koji je jučer dao te dvije boce kapetanu Parkinsonu, emocionalno nestabilnom pacijentu, s velikim zadovoljstvom bih se osobno založila da za to bude kažnjen onako kako je zaslužio! Sapleo se na stubama tako da se morao uhvatiti za krhku ogradu da ne padne. Neodgovorni idiot? Više nego idiot! Potpuno
je zaboravio na viski. A ona zna. Eh, ona dobro zna otkud je stigao taj viski. Mora zaboraviti osvetu. Mora se povući, i to najvećom brzinom. Prokleta žena! Njena uglađena i, oh, neustrašiva drskost duboko je ukorijenjena u njoj, pa kad je posao medicinske sestre nije izliječio od toga, ništa je neće izliječiti. Matt, Nugget, Benedict i Neil sjedili su za stolom na verandi. Svi su izgledali sablasno. Nije stigla da im, jadnicima, dade kofein koji je odlila iz posude s APC otopinom, a sad to, pred pukovnikom, nije više mogla učiniti. Kad su ugledali pukovnika, svi su zauzeli stav mirno. On se svom težinom spustio na jedan kraj klupe, ali je bio prisiljen da se brzo pomakne prema sredini kad se drugi kraj opasno podigao. - Zauzmite svoja mjesta, gospodo - rekao je. - Kapetane Parkinsone, bio bih vam vrlo zahvalan kad biste me ponudili šalicom čaja. Čajnik je bio već nekoliko puta napunjen, a skuhan je i još jedan kotlić svježeg čaja, tako da je napitak koji je Neil ne baš sigurnom rukom natočio pukovniku bio relativno svjež. Pukovnik „Chinstrap” uzeo je šalicu, očito ne primjećujući njenu ružnoću, i zahvalno zabio nos u nju. Na kraju je ipak morao spustiti šalicu; došlo je vrijeme da smrknuto pogleda četvoricu muškaraca i sestru Langtry. - Čujem da je rano jutros u kupaonici došlo do sukoba između narednika Wilsona i narednika Daggetta? - upitao je, pokazujući svojim držanjem da je samo zbog toga došao tako rano čak ovamo, na Odjel X. - Jest, sir - rekao je Neil ležerno. - Narednik Daggett je pokušao seksualno napastovati narednika Wilsona. Sestra Langtry nas je pozvala... narednika Maynarda i mene, mislim... pa smo otišli u kupaonicu i rastavili ih. - Jeste li vidjeli incident vlastitim očima, ili ste samo čuli za njega od sestre Langtry? Neil je pogledao pukovnika i ne pokušavajući sakriti prezir. - Vidio sam sve vlastitim očima, naravno! - Nastojao je da mu glas zvuči kao čovjeku koji je prisiljen da udovoljava nezdravoj radoznalosti drugih. - Narednik Daggett vjerojatno je iznenadio Wilsona dok se tuširao. Narednik Wilson bio je gol i mokar. Narednik Daggett bio je također gol, ali nije bio mokar. Uz to je bio u stanju krajnje seksualne uzbuđenosti. Kad smo sestra
Langtry, narednik Maynard i ja ušli u kupaonicu, pokušavao je zgrabiti narednika Wilsona, koji je stajao u obrambenom stavu. Neil se iskašljao, a onda je nastavio gledajući pored pukovnikovog ramena: - Narednik Wilson nije, srećom, popio mnogo viskija što smo ga sinoć slučajno imali kod sebe, jer bi inače sigurno mnogo gore prošao. - U redu, u redu, dovoljno je! - rekao je oštro pukovnik, komu se svaka Neilova rečenica činila kao ubod mačem, a spominjanje viskija kao udarac batinom. - Naredniče Maynarde, slažete li se s opisom situacije koji je dao kapetan Parkinson? Benedict je na to prvi put podigao pogled. Na licu mu se ogledala napetost i umor čovjeka koji je stigao do točke iza koje nema povratka, a oči su mu bile podljevene krvlju - od viskija, vjerojatno. - Da, sir, upravo se tako sve odigralo - rekao je, čupajući iz sebe riječi kao da je danima sjedio koncentrirajući se upravo na njih. - Luce Daggett bio je mrlja na licu zemlje. Ružna, odvratna. Matt je brzo ustao, nepogrešivo spustio ruku Benedictu na rame i stiskom ga natjerao da ustane. - Hajde, Bene - rekao je, požurujući ga. - Idemo! Izvedi me da se prošetamo. Na osjećam se dobro poslije onog viskija sinoć. Pukovnik „Chinstrap” nije se suprotstavio jer ga je ponovno spominjanje viskija uplašilo. Sjedio je tiho kao miš dok je Benedict odvodio Matta s verande, a onda se ponovo obratio Neilu. - Što se dogodilo nakon što je vašim dolaskom sukob prekinut, kapetane? - Narednik Wilson podlegao je prilično jakoj reakciji, sir. Kako se to već događa kod ljudi prisiljenih da se bore kad to nisu očekivali, znate. Sav se tresao i nije mogao doći do daha. Činilo mi se da će biti najbolje da ostane pod nadzorom sestre Langtry, pa sam joj predložio da odvede narednika Wilsona s odjela i smjesti ga negdje kod sebe, što dalje od narednika Daggetta. Tako je naredniku Daggettu uskraćena mogućnost da... ovaj... dođe ponovo u iskušenje preko noći. Ostao je prilično zabrinut, čemu sam, to rado priznajem, i sam dosta pridonio. Narednik Daggett, sir, nije ni u kom slučaju moj ljubimac. Kad je Neil počeo govoriti, sestra Langtry samo ga je pristojno promatrala, ali kad je čula kako kaže pukovniku da je uklanjanje Michaela s odjela bilo njegova ideja, oči su joj se raširile od iznenađenja, a onda se ispunile toplom zahvalnošću.
Taj šašavi, plemeniti, divni čovjek! Pukovniku nikad neće pasti na pamet da posumnja je li to zaista bila Neilova ideja; on je bio naviknut na to da muškarci preuzimaju komandu i donose odluke. Samo, činilo se da je Neil vrlo dobro znao kamo ona namjerava smjestiti Michaela preko noći, i to ju je natjeralo da se zamisli. Je li drugi dio noći ostao i sada zapisan na njenom licu, ili je to on samo slučajno pogodio? - U kakvom je stanju bio narednik Daggett kad ste se vratili na odjel, kapetane? - upitao je pukovnik. - U kakvom je stanju bio narednik Daggett? - ponovio je Neil, zatvarajući oči. - Ah, bio je manje-više isti kao i uvijek. Hulja s otrovnim jezikom. Nije se nimalo kajao, bilo mu je samo žao što smo ga uhvatili. Pljuvao je, po običaju, na sve. I prijetio kako će nam se svima osvetiti, a posebno sestri Langtry. Luce je, naime, mrzi. Pukovnik je s negodovanjem slušao taj, neskrivenom antipatijom ispunjeni napad na mrtvog čovjeka sve dok se nije sjetio da oni, u stvari, ne znaju da je Luce mrtav. Ipak je nastavio s pitanjima, u želji da ga potpuno razobliči. - Gdje je narednik Daggett sada? - upitao je tobože onako uzgred. - Ne znam niti mi je stalo da znam, sir - odgovorio je Neil. - Što se mene tiče, strašno bih se obradovao kad bih saznao da više nikad neće stupiti nogom na Odjel X. - Razumijem. U redu, kapetane, vi bar govorite otvoreno. Svi su primijetili kako pukovnik nastoji da ne poremeti dragocjenu emocionalnu ravnotežu pacijenata Odjela X, ali kad se okrenuo Nuggetu, kao da se više nije mogao suzdržati. - Vojniče Jones, vi mi nešto previše tiho sjedite. Imate li što dodati? - Tko, sir, je l' ja, sir? Ja sam imao migrenu - rekao je Nugget odlučno. - Klasičan slučaj, sir, zaista, začudili biste se! Kao prodrom, dvodnevna letargija praćena stanovitom disfazijom, nakon čega je uslijedio pravi vatromet skotoma u desnom dijelu vidnog polja u trajanju od oko jednog sata. Zatim je došla glavobolja u lijevom dijelu lubanje. Ležao sam kao mrtav, sir. - Nekoliko trenutaka je razmišljao. - U stvari, još nepokretnije. - Blještave mrlje u vidnom polju ne zovu se skotomi, vojniče - rekao je pukovnik. - Kod mene su bili pravi skotomi - rekao je Nugget nepokolebljivo. - Bili su fantastični, sir! Kažem vam, to ni
približno nije bila ona vaša minimalna migrena. Kad sam gledao u neki krupan predmet, vidio sam ga bez problema, ali kad bih pogledao u dio nekog velikog predmeta, na primjer u kvaku na vratima ili u čvor na drvenom zidu, vidio sam samo lijevu polovicu kvake ili čvora. Desne polovice... ne znam, jednostavno nije bilo. Skotomi, sir. - Vojniče Jones - rekao je pukovnik umorno - kad bi vaše poznavanje vojnih problema bilo bar donekle ravno vašem poznavanju simptomatologije, bili biste feldmaršal i mi bismo bili umarširali u Tokio još 1943. Kad se vratite u civil, posvetite se studiju medicine, to vam toplo preporučujem. - Neću moći, sir - rekao je Nugget sa žaljenjem u glasu. - Imam samo osnovnu školu. Pomišljam, međutim, da učim za bolničara, sir. U Repatu. - E pa, svijet će izgubiti novog Pasteura, ali će zato možda dobiti mister Nightingalea. Siguran sam da ćete uspjeti, vojniče Jones. Krajičkom oka pukovnik je primijetio da se Matt vratio bez Benedicta i da stoji na vratima, pozorno sve slušajući. - Kaplare Sawyer, što nam vi možete reći? - Ja ništa nisam vidio, sir - rekao je Matt odsječno. Pukovnik je uvukao usne; osjetio je potrebu da duboko udahne. - Je li itko od vas, gospodo, odlazio u kupaonicu nakon sukoba narednika Daggetta i narednika Wilsona? - Na žalost nije, sir - rekao je Neil, držeći se pokajnički. - Žao nam je što ste nas zatekli neumivene i neobrijane, ali nakon našeg malog sinoćnjeg zastranjenja s viskijem, prvo što nam je jutros bilo potrebno bili su litre i litre čaja. - Mislim da ste im mogli dati po žlicu kofeina skinutog s APC otopine, sestro! - planuo je pukovnik, gledajući je ljutito. Podigla je obrve i blago se osmjehnula. - Sve je spremno, mogu to učiniti odmah, sir. Pukovnik je konačno odlučio da objavi vijest. - Pretpostavljam da nikome od vas nije poznato da je narednik Daggett nađen mrtav u kupaonici - rekao je kratko. Učinak što ga je vijest izazvala bio je daleko od očekivanog; nitko nije bio primjetno iznenađen, zaprepašten, potresen ili bar zainteresiran. Samo su sjedili i gledali u pukovnika, kao da je izrekao neku neobično banalnu primjedbu o vremenu.
- Što li je, zaboga, bilo Luceu da se odluči na takvo nešto? - upitao je Neil, očito osjetivši da pukovnik očekuje neki komentar. - Nisam mogao pretpostaviti da će biti tako uviđavan. - Lijepo smo se oslobodili gada - rekao je Matt. - To je kao tri Božića odjednom - rekao je Nugget. - Na osnovi čega ste zaključili da se radi o samoubojstvu, kapetane? Neil ga je iznenađeno pogledao. - Što, zar nije? Nešto mi je bio premlad da odapne sam od sebe, zar ne? - Naravno, nije umro prirodnom smrću. Samo, zašto ste odmah pretpostavili da se radi o samoubojstvu? - navaljivao je dalje pukovnik. - Ako nije umro od srčanog napada, izljeva krvi u mozak ili nečeg sličnog, onda je digao ruku na sebe. Time ne želim reći da tu mi ne bismo sa zadovoljstvom pomogli da otputuje, ali protekla noć nije bila pogodna za umorstvo, sir. Bila je to noć za koju čašicu viskija više. - A od čega je umro, sir? - upitao je Nugget znatiželjno. - Zaklao se? Proburazio nožem trbuh? Objesio se, možda? - I upravo je vama potrebno da to znate, zar ne, vi mali vukodlače! - uzviknuo je pukovnik, očito već sit svega. - Učinio je ono što Japanci nazivaju hara-kiri, mislim. - Tko ga je našao, sir? - upitao je Matt, još uvijek stojeći uz vrata. - Sestra Langtry. Ovog puta su reagirali onako kako je očekivao kad im je saopćio vijest o Luceovoj smrti; zavladala je mučna tišina i sve su se oči okrenule prema sestri Langtry. Nugget je izgledao kao da će zaplakati, Matt je bio zaprepašten, Neil očajan. - Draga, zaista mi je žao - rekao je Neil konačno. Zavrtjela je glavom i nježno im se osmjehnula. - Sve je u redu, zaista. Kao što možete vidjeti, preživjela sam. Ne gledajte me tako zabrinuto, molim vas! Pukovnik „Chinstrap” uzdahnuo je i pljesnuo se rukama po bedrima, priznajući poraz. Što da radi s ljudima koji nimalo ne žale zbog smrti svog druga, a onda samo što se ne raspadnu kad čuju da je njihova draga sestra Langtry doživjela nešto neugodno? Ustao je. - Hvala vam na razgovoru i čaju, gospodo. Ostajte mi zdravo!
- Znali su - rekao je, koračajući kroz glavnu prostoriju odjela, praćen sestrom Langtry. - Ti su lukavi vragovi znali da je mrtav. - Mislite? - upitala ga je hladno. - Moram vam reći da se varate. Samo su pokušavali da vas iznerviraju, sir. Nije trebalo da dopustite da im to pođe za rukom, sir, a upravo ste to dopustili. Onda su samo još gori. - Kad mi bude potreban vaš savjet, Madame, zatražit ću ga! - odbrusio je, pjeneći se od bijesa, a onda se - istog trenutka - sjetio u kakvom je sam škakljivom položaju, a u kakvom je povoljnom položaju sestra Langtry. Ipak se nije mogao suzdržati a da pomalo zlobno ne napomene: - Moramo provesti istragu. - Naravno, sir - rekla je mirno. Sve je to bilo i previše za njega, naročito poslije noći koju je proveo. - Čini se da u svemu nema ničeg sumnjivog - rekao je umorno. -- Na svu sreću, narednik Wilson ima čelični alibi, koji mu ne pruža nitko drugi nego vi osobno. Ipak ću pričekati s odlukom dok vojna policija ne pregleda leš. Ako zaključe da ništa ne upućuje na zločin, mislim da će se istraga svesti na formalni postupak. To, međutim, u prvom redu zavisi od pukovnika Setha. Obavijestit ću ga smjesta. - Uzdahnuo je i iskosa je pogledao. - Da, zaista, to je zbilja sretna okolnost za mladog narednika Wilsona. Bilo bi divno kad bi sve sestre na svim odjelima tako vodile brigu o svojim pacijentima. Zastala je pod samim zastorom protiv muha, pitajući se zašto ima ljudi koje je čovjek naprosto prisiljen vrijeđati, a onda se čudi kad mu uzvrate na isti način. Tako je bilo s njom i pukovnikom „Chinstrapom”; od prvog trenutka kad su se sreli i odmjerili jedno drugo, samo su se natjecali tko će žešće ugristi. Tako je i sada, držeći se tog kursa, bila čvrsto nakanila da mu ne dopusti da se izvuče s tim pakosnim opaskama o Michaelu. Zato je rekla, slatko kao med: - Upozorit ću pacijente da se suzdrže od tog neprestanog hvalisanje svojom pijankom, sir, ako se slažete. Ne vidim nikakvog razloga da se to spominje, naravno ako vojna policija zaključi da se u slučaju smrti narednika Daggetta nesumnjivo radi o samoubojstvu. Trgnuo se, neugodno dirnut. U tom trenutku bio bi dao sve što ima da joj može tresnuti u nasmijano lice, viknuti da ga čuje čitav svijet kako je on dao nervno labilnim pacijentima viski, ali je znao da to ne smije učiniti. Zato je samo kruto klimnuo glavom.
- Kako god smatrate da je najbolje, sestro. Ja to sigurno neću spominjati. - Još niste razgovarali s narednikom Wilsonom, sir. Kad sam ga ostavila, spavao je, ali mislim da je s njim sve u redu. U svakom slučaju, sigurna sam da je sposoban da odgovara na pitanja. Predlažem da sad pođemo u moju sobu. Bila bih ga smjestila u neku od susjednih praznih soba, ali sve su zaključane. Što je, pokazalo se, bila sretna okolnost, zar ne? Morala sam ga smjestiti u svoju sobu, gdje sam ga mogla držati stalno na oku. Ugodno baš nije bilo, jer je u sobi samo jedan krevet. Kučka, prokleta kučka! Ako je vojnik Nugget Jones potencijalni Pasteur, onda je ona potencijalni Hitler. A on sam, to je morao priznati, nije se ni u svojim najboljim danima mogao mjeriti s njom. Bio je već sit svega, a čitava ova gužva bila je sama po sebi pravi šok. - Porazgovarat ću s narednikom kasnije, sestro. Do viđenja. 3 Sestra Langtry je stajala nepokretna i pogledom pratila pukovnika dok nije prešao veći dio puta do svog stana, a onda je sišla niz rampu i uputila se prema svojoj sobi. Kad bi čovjek, dok se događaji nižu, samo imao vremena da razmisli! Na žalost, nikad nije tako. Jedino što je mogla učiniti bilo je da drži korak s događajima i uvijek gleda malo dalje ispred sebe. Nije vjerovala pukovniku „Chinstrapu” ni koliko je crno pod noktom. Bilo bi sasvim u njegovom stilu da se sad kao žohar uvuče u svoju kolibu i pošalje glavnu sestru da obavi njegov posao, da je uputi ravno u njenu sobu! Mora skloniti Michaela, i to odmah, a željela bi da ima više vremena za razmišljanje prije nego što se nađe s njim, nekoliko dragocjenih sati u toku kojih bi mogla smisliti najbolji način da kaže ono što ima reći. Nekoliko dragocjenih sati, a ni dani ne bi bili dovoljni za to! Zrak je bio ispunjen predosjećajem katastrofe. Cinički raspoložen čovjek mogao bi to pripisati približavanju monsuna, ali sestra Langtry je znala da se ne radi o tome. Stvari su nastajale, rasle i onda se raspadale u ništa tako brzo da se odmah vidjelo kako su bile bez pravih temelja. Bar je tako bilo s
njom i Michaelom. Kako se mogla nadati da se iz jedne umjetno stvorene situacije može roditi nešto trajno? Zar nije upravo zbog toga odlučno odbila da produbi vezu s Neilom Parkinsonom? U krevet se obično ide s nekim koga čovjek, ako ne poznaje, a ono bar misli da poznaje. Za Michaela, Honour Langtry nije mogla predstavljati nešto realno; bila je tek vizija, priviđenje. Jedina Langtry koju je poznavao bila je sestra Langtry. U svojim odnosima s Neilom bila je sačuvala dovoljno zdravog razuma da ostane uvijek svjesna toga, da potisne sve nade dok se oboje ne nađu u koliko-toliko normalnoj sredini, dok mu se ne pruži prilika da upozna Honour Langtry, a ne samo sestru Langtry. S Michaelom, međutim, nije bilo ni razmišljanja, ni zdravog razuma, ničega osim žudnje da nađe njegovu ljubav ovdje, odmah, a posljedice neka vrag nosi! Kao da je negdje duboko u podsvijesti znala koliko je ta njihova veza krhka i bez budućnosti. Prije mnogo godina jedna sestra održala je pripravnicama na početnom kursu u bolnici „Prince Alfred” posebno predavanje o emocionalnim rizicima koji prate poziv medicinske sestre. Jedna od tih pripravnica bila je Honour Langtry. Medu opasnostima koje im prijete, rekla je sestra-predavač, jest i mogućnost da se zaljube u pacijenta. A ako već sestra misli da može dopustiti sebi da se zaljubi u pacijenta, rekla je, neka se nipošto, nipošto ne zaljubljuje u kroničnog bolesnika. Ljubav se može razviti i postati trajna ako se radi o operaciji slijepog crijeva ili prijelomu bedrene kosti, ali ljubav s epileptičarem, paraplegičarem ili čovjekom koji boluje od tuberkuloze nije, kako je to svojim odmjerenim glasom i odmjerenim riječima rekla sestra-predavač, veza koja ima perspektivu. Veza koja ima perspektivu. Bila je to fraza koju Honour Langtry nikad neće zaboraviti. Ne bi se moglo reći da je Michael bolestan, još manje da je kronično bolestan, ali ga je upoznala u posebnim bolničkim uvjetima kojima su ton davale tamne sjene Odjela X. Čak i ako pretpostavimo da one nisu djelovale na njega, na nju sasvim sigurno jesu. Njena prva i jedina dužnost bila je da u Michaelu vidi samo pacijenta Odjela X. S Neilom Parkinsonom je uspjela, ali u Neila Parkinsona nije bila zaljubljena, pa je strogi glas dužnosti prevladao. I tako je uhvatila samu sebe kako pokušava nositi dva šešira odjednom - ljubav i dužnost, i oba za istog muškarca. Za istog pacijenta. Dužnost joj je govorila da je on pacijent. Nije važno što ne odgovara tom opisu. Dužnost je tu. Dužnost je oduvijek bila
tu. Ona je na prvom mjestu; sva ljubav na ovom svijetu ne bi mogla izmijeniti naviku učvršćivanu toliko godina. „Koji šešir da nosim, šešir ljubavi ili šešir dužnosti?” upitala je samu sebe koračajući sporije nego obično uza stube što su vodile na verandu ispred njene sobe. „Hoću li biti njegova ljubavnica ili medicinska sestra kojoj je povjereno da ga nadzire? Što je on meni? Ljubavnik ili pacijent?” Iznenadan nalet vjetra zadigao joj je kraj vela i otkrio joj vrat. „To je odgovor na sva pitanja,” pomislila je. „Nosim šešir dužnosti.” Kad je otvorila vrata, ugledala je Michaela kako strpljivo sjedi na stolici i čeka je, obučen u pidžamu i bolnički ogrtač posuđen s Odjela B. Premjestio je stolac na drugi kraj sobe, dalje od kreveta koji je, uredno namješten, izgledao tako da se ni uz najveći napor mašte nije moglo zamisliti kako je bio poprište slavnih ljubavnih okršaja, užitka i zanosa kao kakav jastucima obloženi ležaj u spavaćoj sobi čuvene kurtizane. Spartanska čednost tog ležaja izazvala je u njoj čudan osjećaj nelagodnosti; već je bila u sebi proživjela scenu koja će uslijediti, dok je išla preko verande, a u toj sceni on je još uvijek ležao gol u njenom krevetu. Da ga je zatekla tako, možda bi našla u sebi snage da bude nježna, možda bi legla do njega, možda bi, usprkos dužnosti, skupila odnekud hrabrost da uradi ono što je najviše željela - da obavije ruke oko njega, da mu pruži usne za jedan od onih silovitih, vatrenih poljubaca, da kroz nove doživljaje obnovi uspomene iz protekle noći, koje je na tako strašan način zasjenio leš još uvijek ispružen u kupaonici. Zastala je na vratima, ozbiljna lica, nesposobna da se pokrene i progovori, potpuno bez snage. Ali već sam izraz njenog lica rekao mu je, očito, više nego što je pretpostavljala, jer je smjesta ustao, prišao joj i zastao pred njom, ali ne toliko blizu da je dodirne. - Što se dogodilo? - upitao ju je. - Što ti je? Što se dogodilo? - Luce je izvršio samoubojstvo - jedva je nekako izgovorila i ušutjela, potpuno iscrpljena. - Samoubojstvo? - U prvom trenutku ostao je bez daha, ali iznenađenje ga je minulo brže nego što je očekivala, a zamijenila ga je neka čudna, s užasom pomiješana zapanjenost, kao nad nekim vlastitim postupkom. - Oh, bože, bože! - rekao je polako, držeći se kao da će svakog trenutka umrijeti. Na njegovom blijedom licu pojavio se izraz krivnje i ojađenosti, a onda je
promucao: - Što sam to uradio? - Ponovio je te riječi, glasom starog i slabog čovjeka. - Što sam to uradio? Srce joj je zadrhtalo, primakla mu se bliže i objema rukama mu stegla nadlakticu. - Ništa nisi uradio, Michael, ništa! - rekla je, gledajući ga umolno, ravno u oči. - Luce je uništio sam sebe, čuješ li me? Htio se poslužiti tobom samo da se osveti meni. Ne smiješ okrivljavati sebe ni zbog čega. Nisi ga ti na to naveo, niti nagovorio! - Nisam? - upitao ju je promuklim glasom. - Prestani! - viknula je, uplašena. - Trebalo je da budem tamo kraj njega, a ne ovdje s tobom. Nisam imao prava da ga ostavim samog. Zbunjena, zurila je u njega kao da ga ne prepoznaje, a onda je nekako uspjela iz torbe sa zalihama izraza za nuždu iščeprkati blago podrugljiv osmijeh i premazati njime usta. - Časna riječ, to se zove kompliment! - uzviknula je. - Oh, sestro, nisam tako mislio! - uzviknuo je žalosno. - Sve bih dao samo da tebe ne povrijedim! - Već si zaboravio da me zoveš Honour?2 - Da bar mogu! To ime ti odgovara... oh, da, zaista ti odgovara! A ipak stalno mislim o tebi kao o sestri, čak i sada. Ne bih nikako htio da te uvrijedim, sestro, ali da sam ostao tamo gdje mi je bilo mjesto, to se ne bi dogodilo. Bio bi živ i zdrav, a ja... ja bih bio slobodan. Za sve sam ja kriv! Njegova bol nije za nju predstavljala ništa jer nije znala koji joj je uzrok. Tko je on? Što je on? Negdje iz središta njenog bića podigao se otpor kao mučnina, praćen ogromnom, sasvim bezličnom tugom, i proširio se kroz čitavo tijelo, od prstiju do očiju, koje su ga, širom otvorene, promatrale s nevjericom. Tko je on da nakon dugih sati strastvene i nježne ljubavi može žaliti i kajati se zbog nje, odbacivati je zbog Lucea? Užas, kajanje, bol, sa svim tim je mogla izići na kraj, ali ne kad je Luce uzrok njihovoj pojavi. Nikad se u životu nije manje osjećala kao žena, nikad nije manje bila ljudsko biće. Tresnuo joj je njenu ljubav u lice, a zbog koga - zbog Lucea Daggetta! - Razumijem - rekla je čvrsto. - Izgleda da sam se strašno prevarila u mnogim stvarima, zar ne? Oh, baš glupo s moje strane! - Gorki smijeh došao je sasvim neočekivano i djelovao tako prirodno da se Michael trgnuo. - Pričekaj malo, molim te - 2 Honour, engl. čast.
rekla je, okrećući se. - Samo da se na brzinu umijem, a onda ću te odvesti natrag na odjel. Pukovnik „Chinstrap” želi da ti postavi nekoliko pitanja, a ne bih voljela da te zatekne još ovdje. Na polici kraj zadnjeg prozora stajao je limeni umivaonik i u njemu je bilo nešto vode. Otišla je do umivaonika, žurno, okrenute glave, da ne vidi kako joj suze teku niz lice, i umila se s mnogo buke i pljuskanja. Zatim je neko vrijeme stajala pritiskujući ručnikom oči, obraze i nos, i nastojeći svojom čeličnom voljom zaustaviti te glupe, besmislene, sramne suze. On je ono što jest; znači li to da je njezina ljubav prema njemu automatski bezvrijedna? Znači li to da u njemu nema ničega što je vrijedno ljubavi, samo zato što je dao prednost Luceu? Oh, Michael, Michael!! Nikad u životu nije se osjećala tako izdana, tako obeščašćena. Obeščašćena Honour, da, samo zašto se, u stvari, tako osjeća? On je ono što jest, i bilo je svakako divno s njim jer ga inače ne bi toliko voljela. Ali jaz između razuma i njenih ženskih osjećaja bio je nepremostiv. Da je u pitanju neka suparnica, ne bi je toliko boljelo. Luce! Izvagana je, i ustanovljeno je da se ne može mjeriti s Luceom. Kakav je idiot onaj pukovnik „Chinstrap” kad je mogao posumnjati da je Lucea ubio Mike! Šteta što nije prisustvovao ovoj sceni. Smjesta bi ugasila u njemu svaku sumnju. Ako je nekad netko žalio zbog smrti drugog čovjeka, onda je to narednik Michael Wilson. On je to, po njenom mišljenju, mogao učiniti; u toku noći provela je neko vrijeme izvan sobe, dovoljno da on ode, ubije Lucea i vrati se, ali on to nije učinio. Ništa je ne bi moglo uvjeriti da je umorstvo njegovo djelo. Jadni Michael! Vjerojatno je u pravu. Da je ostao na Odjelu X, Luce ne bi našao za potrebno da se ubije. Njegova pobjeda nad njom bila bi potpuna. .. ne, bila bi potpunija. Oh, bože, kakva gužva! Kakav splet želja, kakva zbrka motiva! Zašto je odvela Michaela s odjela? U onim trenucima činilo joj se da je to jedino ispravno, jedino moguće rješenje. Samo nije li možda od samog početka planirala da iskoristi prvu priliku i ostane nasamo s Michaelom? Na Odjelu X za to nije bilo mogućnosti; svi su bili ljubomorni na svaki trenutak koji je posvećivala nekome od njih pojedinačno. A muškarci su muškarci, mislila je. Sama se doslovce bacila na Michaela dok se oporavljao od sukoba u kupaonici, pa treba li da mu zamjeri što je iskoristio priliku i uzeo je?
Suze su se osušile. Spustila je ručnik i otišla do ogledala. Lijepo, suze nisu tekle toliko dugo da joj zamute oči. Veo joj je stajao nakrivo, taj njen šešir dužnosti koji je nikad, nikad nije iznevjerio. Ljubav može iznevjeriti, dužnost nikada. Držeći se dužnosti, čovjek zna na čemu je - koliko da, toliko će mu biti vraćeno. Negdje u dubini duše otvorila je mračnu ladicu i ubacila u nju ljubav, a onda pred ogledalom poravnala veo iznad očiju, hladno i smireno kao ona sestra-predavač prije mnogo godina. To nije veza koja ima perspektivu. Okrenula je leđa samoj sebi. - Idemo - rekla je ljubazno. - Odvest ću te tamo gdje ti je mjesto. Saplićući se povremeno, Michael je koračao uz nju tako pritisnut vlastitom nesrećom da je jedva primjećivao njenu prisutnost. Nije samo sve počinjalo iz početka; stvar je već krenula i ovog puta izrodila se u doživotnu kaznu, kaznu koju će izdržavati čitavu vječnost, do kraja života. Zašto se to moralo dogoditi upravo njemu? Što je on komu skrivio? Ljudi umiru, i to zbog njega, zbog nečega u njemu. Svima donosi samo nesreću. Dolazio je u iskušenje da legne na njen krevet, da udiše miris njenog jastuka, da ispruži tijelo tamo gdje je ležalo njezino... Sad joj je očito žao, ali noćas nije bilo. Bila je to ljubav kakvu nikad nije upoznao. Kao san. I došla je nakon nečeg ružnog, rođena je iz njegovog stida što je uhvaćen gol, kompromitiran od Lucea Daggetta. Rođena je iz njegovog razorenog samopoštovanja, kad je definitivno shvatio kako je i on željan da ubija. Slike Lucea igrale su mu pred očima; Luce kako se smije, Luce kako se ruga, Luce kako zapanjeno zuri u njega kad je uzeo da čisti nered koji je Luce napravio, Luce u kupaonici, nesposoban da povjeruje da njegovo udvaranje nailazi na otpor, Luce potpuno nesvjestan da umorstvo visi nad njim kao mač... Budalo grmaljska! To mu je jednom Luce rekao, a on je sad to isto rekao Luceovoj sjeni. Budalo grmaljska, budalo! Zar ti nije jasno da si sam to tražio? Zar nisi shvatio da rat otupljuje u čovjeku urođenu odbojnost prema umorstvu, da ga navikava na ubijanje? Nisi, naravno, nisi. Pa, nisi ga ni vidio izbliza, nikad nisi stigao dalje od intendantske baze. Budućnosti više nema. Nema budućnosti za njega. Možda je nikad nije ni bilo. Ben bi rekao da je čovjek uvijek sam sebi određuje. Sve to nije fer. Oh, bože, kako je bijesan! A nju, koju
nije poznavao, nikad više neće ni upoznati. Maloprije je gledala u njega kao u ubojicu. Pa i jest ubojica; ubio je nadu. 4 Čim su stigli na odjel, Michael je žurno otišao nekamo. Jedan pogled na njegovo lice prije nego što se udaljio, ponovo je zaparao njene iskidane osjećaje - sive oči kao da su ostale bez suza, a patnja koju su izražavale bijaše tako duboka da se istog časa osjetila spremna da zaboravi na sebe i učini sve kako bi ga utješila. Ali ne, on se udaljio tako žurno kao da želi što prije pobjeći od nje. A onda je, ugledavši Benedicta kako potišten sjedi na rubu kreveta, naglo skrenuo i također sjeo. Sestra Langtry više nije mogla izdržati da to gleda, okrenula se vratima svoje pisarnice, koliko ljuta toliko i očajna. Očito, Michaelu su svi važniji od nje. Kad je ušao Neil noseći šalicu čaja i tanjurić sa kruhom namazanim maslacem, došla je u kušnju da ga otjera, ali nešto na njegovom licu spriječilo ju je da to učini. To nije bila ona nekadašnja ranjivost, ne, nego neka sasvim jednostavna želja da joj pomogne preko koje nije mogla tako lako prijeći. - Popijte čaj i pojedite nešto - rekao je. - Odmah ćete se bolje osjećati. Bila mu je zahvalna na čaju, ali nije vjerovala da će uspjeti da proguta ma i jedan zalogaj. Ipak, kad je nakon prve šalice čaja stigla druga, nekako je pojela pola onoga što je bilo na tanjuriću. I zaista se osjećala bolje. Neil je sjedio na stolcu za posjetioce i napeto je promatrao, žderući se zbog njenog bola i vlastite bespomoćnosti, nesretan zbog ograničenja u njihovim odnosima koje je ona sama nametnula. Ono što je bila spremna učiniti i dati za Michaela nije se odnosilo i na njega, i to ga je mučilo jer je znao da je bolji čovjek od Michaela. Bolji za nju, i to kako god se uzme. Više je nego naslućivao da to i Michael zna; da to zna danas, ako nije znao jučer. Ali kako je uvjeriti u to? Ona neće htjeti ni da ga sluša. Kad je odgurnula tanjurić, rekao je: - Užasno mi je žao što ste od svih nas ovdje upravo vi našli Lucea. To sigurno nije bio lijep prizor.
- Ne, nije bio, ali ja sam u stanju da se nosim s takvim stvarima. To ne treba da vas brine. - Osmjehnula mu se, potpuno nesvjesna da izgleda kao da se probija kroz dubine nekog svog intimnog pakla. - Želim vam zahvaliti što ste preuzeli na sebe krivnju za moju odluku da odvedem Michaela s odjela. Slegnuo je ramenima. - Pa sad, pomoglo je, zar ne? Pukovnik se drži svojih uvjerenja o jačem spolu, pa neka mu bude! Da sam mu rekao kako sam bio pijan i nesposoban za išta dok ste vi vladali situacijom, sigurno mi ne bi onako spremno povjerovao. Načinila je grimasu. - To je istina. - Jeste li sigurni da ste dobro, sestro? - Da, sasvim se dobro osjećam. Ako mi nešto smeta, onda je to osjećaj da sam prevarena. Podigao je obrve. - Prevarena? To je čudna riječ. - Za mene nije. Jeste li znali da sam odvela Michaela u svoju sobu, ili ste to rekli samo onako, naslijepo? - Čista logika. A kamo biste ga mogli odvesti? Još sinoć sam znao da, kad svane jutro, nećete imati volje da podnosite prijavu protiv Lucea ni komandi ni vojnoj policiji. Što je značilo da nećete htjeti da izazivate govorkanja, do čega bi došlo kad biste smjestili Michaela na neki drugi odjel. - Vrlo ste pronicavi, Neile. - Mislim da uopće niste svjesni koliko sam pronicav. Nije bila u stanju da mu odgovori, pa je okrenula glavu i pogledala kroz prozor. - Evo, uzmite cigaretu - rekao je sažalno ali istodobno i ogorčeno, jer je znao da postoje stvari o kojima mu ona neće dopustiti da govori. Ponovo je pogledala u njega. - Ne usuđujem se, Neile. Glavna sestra samo što nije stigla. Pukovnik je sigurno već obavijestio i nju i komandanta, kao i vojnu policiju, i sigurna sam da će požuriti ovamo. Što je stvar mučnija, to bolje, bar što se nje tiče, pod uvjetom da ona nije aktivno umiješana u mučni dio. Njoj će ova katastrofa doći kao naručena. - A kako bi bilo da ja zapalim cigaretu sebi, a vi da ukradete koji dim? Očito vam je potrebno nešto jače od čaja.
- Ako se usudite da preda mnom spomenete viski, Neile Parkinsone, zabranit ću vam da izlazite iz svoje sobe mjesec dana! A bez cigarete mogu, zaista. Moram sačuvati ono malo ugleda što mi je još ostalo, jer će me inače glavna sestra isprašiti iz službe. Osjetila bi po mom dahu da sam pušila. - Pa sad, bar je pukovnik, kao davalac viskija, odletio u zrak od vlastite bombe... - Što me je, uzgred budi rečeno, podsjetilo na dvije stvari. Kao prvo, bit ću vam zahvalna ako nitko od vas ni pred kim ne spomene taj viski. Drugo, ponesite ovu čašu na odjel i dajte svakome po žličicu, ne izuzimajući ni sebe. Izliječit će vas od mamurluka. Nasmijao se. - Za to bih vam najradije poljubio obje ruke i noge! U tom trenutku na vrata je upala glavna sestra, raširenih nosnica kao u lovačkog psa kad nanjuši divljač. Neil je formalno pozdravio glavnu sestru i nestao, ostavljajući sestru Langtry da se sama nosi sa svojom pretpostavljenom. 5 Dolaskom glavne sestre započeo je drukčiji, strahovito zamoran dan. Poslije nje je došao komandant, blag, sitan čovjek u činu pukovnika, s crveno obrubljenom kapom, za koga je bolnica kojom je upravljao bila nešto sasvim apstraktno, tako da je bio potpuno nemoćan kad bi se našao suočen sa živim pacijentima. Od njega je, kao komandanta Baze broj 15, zavisilo kako će dalje teći istraga. Nakon što je na brzinu obišao kupaonicu, telefonirao je pomoćniku načelnika štaba divizije i zatražio da mu pošalje jednog istražitelja iz Specijalnog istražnog odjela. Uvijek pretrpan poslom, komandant nije pokazao veliko zanimanje za ono što je, očito, bio čist i jasan slučaj samoubojstva, i to samoubojstva izuzetno neugodne vrste. Zato je organizacioni dio istrage povjerio intendantu Baze broj 15, visokom, simpatičnom i inteligentnom mladom čovjeku po imenu John Penniquick, a onda se, oslobođen tereta koji nije obećavao ništa osim briga, vratio složenom poslu zatvaranja čitave ustanove. Kapetan Penniquick bio je zacijelo još zauzetiji od komandanta, ali je bio i izuzetno sposoban i vrijedan oficir, pa je
sam podrobno informirao narednika-istražitelja iz Specijalnog odjela štaba divizije čim je ovaj stigao. - Razgovarat ću osobno s onima koje vi predložite - rekao je promatrajući preko naočala narednika Watkina, koji je na njega ostavio dojam pronicavog, razumnog i simpatičnog čovjeka. - Sve je to, međutim, vaš zec, ukoliko se ne pokaže da je zec, u stvari, vuk U tom slučaju, vičite i ja ću dotrčati koliko me noge nose. Nakon što je proveo desetak minuta u kupaonici, u društvu majora koji je bio glavni patolog u bazi, narednik Watkin je zamišljeno prešao udaljenost između kupaonice i stražnjih stuba Odjela X, a onda je obišao baraku i ušao u nju s prednje strane. Sestra Langtry nije bila u svojoj pisarnici, ali je čula karakteristični zveket zastora od poklopaca pivskih boca pa mu je izišla u susret. „Zgodna mala”, pomislio je narednik zadovoljno; „i oficir do srži”. Nije mu bilo nimalo teško da stane mirno i salutira. - Zdravo, naredniče - rekla je, osmjehujući se. - Sestra Langtry? - upitao je, skidajući šešir. - Da. - Ja sam iz Specijalnog istražnog odjela pri štabu divizije, došao sam radi uviđaja u vezi sa smrću narednika Luciusa Daggetta. Zovem se Watkin - rekao je polako, gotovo sanjivo. Nije, međutim, bio pospan. Kad su se smjestili u njenoj sobici, najprije je odbio ponuđeni čaj, a zatim je odmah prešao na posao. - Morat ću porazgovarati s vašim pacijentima, sestro, ali bih najprije želio da vam postavim nekoliko pitanja, ako nemate ništa protiv. - Samo izvolite - rekla je mirno. - Britva. Je li bila njegova? - Da, sigurna sam da je bila. Više pacijenata se brije bengalskom britvom, ali mislim da je samo Luce imao britvu s drškom od ebanovine. - Odlučila je govoriti sasvim otvoreno i tako ukazati naredniku na činjenicu da se i njena riječ mora slušati. - Iako pretpostavljam da vi nimalo ne sumnjate da je u pitanju samoubojstvo, naredniče? Vidjela sam kako je Luce držao britvu u ruci. Prsti su mu se ukočili baš u položaju kako je živa ruka držala britvu, a šaka i ruka bile su obljevene krvlju, onako kako to odgovara rezovima što sam ih vidjela. Koliko ima tih rezova?
- Samo tri, u stvari, ali zapravo dva više nego što je bilo potrebno da se ubije. - Što je rekao patolog? Jeste li doveli nekoga izvana, ili ste pozvali majora Menziesa? Nasmijao se. - Kako bi bilo da ja malo odrijemam u jednom od vaših kreveta a da istragu prepustim vama? Pogledala ga je postiđeno, afektirano pokajnički, kao djevojčica. - Oh, bože, ponašam se nametljivo, zar ne? Oprostite, naredniče! Čitav me taj slučaj zbunjuje, to je sve. - Sve je u redu, sestro, samo pitajte. Uživam u razgovoru s vama. A sad ozbiljno, gotovo i nema sumnje da je u pitanju samoubojstvo, i potpuno ste u pravu što se tiče položaja britve. Major Menzies kaže kako nimalo ne sumnja u to da je narednik Daggett sam sebi zadao smrtne ozljede. Samo ću se raspitati kod vaših ljudi u vezi s britvom, pa ako se sve bude slagalo, mislim da ćemo brzo okončati istragu. Oteo joj se dubok uzdah olakšanja, a onda mu se zavodnički osmjehnula. - Oh, tako mi je drago! Znam da svi misle kako su mentalno nestabilni pacijenti sposobni za sve, a moji su momci u stvari krotki kao ovčice. Narednik Daggett bio je jedini žestok među njima. Znatiželjno ju je pogledao. - Sve su to sami vojnici, je li, sestro? - Naravno. - I došli su uglavnom iz prednjih linija, siguran sam, inače ne bi bili tropici. Žao mi je što se neću složiti s vama, sestro, ali ti vaši momci nikako ne mogu biti ovčice. Iz njegovih riječi odmah je izvukla zaključak da će istragu provesti s temeljitošću koju bude smatrao primjerenom. Sad je sve zavisilo od toga je li rekao istinu kad je izjavio da vjeruje kako se radi o samoubojstvu. Njegovo raspitivanje o britvi otkrilo je da je samo Luce posjedovao bengalsku britvu s drškom od ebanovine. Matt je imao bengalsku britvu s drškom od slonovače, a Neil komplet od tri britve s drškama od sedefa izrađene po narudžbi za njegovog oca još prije prvog svjetskog rata. Michael se brijao britvicom, Benedict i Nugget također.
Pacijenti Odjela X nisu ni pokušali prikriti svoje antipatije prema pokojniku, ali nisu ni ometali Watkinova istraživanja sredstvima koja su im stajala na raspolaganju kao što su glumljeno ludilo ili zatvaranje u sebe. Sestra Langtry se u početku bojala da će se ponašati svojeglavo, jer su ih samoća, nerad i odvojenost od svijeta ponekad tjerali na dječje igre, kao onog popodneva kad je Michael došao na odjel, ali oni su se odazvali apelu da pokažu zdrav razum i izvanredno su surađivali s istražiteljem. Je li dugi razgovor s njima bio naredniku Watkinu ugodan ili nije, o tome se nije izjasnio, ali je s pažnjom pratio sve o čemu se govorilo, čak i Nuggetove lirske opise skotoma, koji su ga bili onemogućili da vidi išta osim kvaka na vratima i čvorova na zidovima, pa i od njih samo lijevu polovicu. Michael je bio jedini pacijent Odjela X s kojim je intendant poželio da osobno razgovara, i to je zaista bio prijateljski razgovor, a ne saslušanje. Pozvao je Michaela da dođe u njegov ured samo zato što je na Odjelu X bilo zaista nemoguće razgovarati u četiri oka. Iako Michael toga nije bio svjestan, njegov izgled bio je njegova najbolja obrana. Javio se na raport u kompletnoj uniformi, ali bez šešira, i tako nije salutirao kad je ušao, već je samo stao mirno, pričekavši da ga intendant pozove da sjedne. - Nema razloga da se brinete, naredniče - rekao je kapetan John Penniquick sjedeći za stolom, na kojemu nije bilo ničega osim papira u vezi sa smrću Luciusa Daggetta. Patolog je dostavio izvještaj na dvije rukom pisane stranice koji je, uz detaljan opis ozljeda što su izazvale smrt, sadržavao i nalaz prema kojemu u želucu i krvi preminulog nije bilo stranih materija kao što su barbiturati ili opijati. Izvještaj narednika Watkina bio je duži, također pisan rukom, i sadržavao je, između ostalog, prikaz svih razgovora što ih je vodio sa sestrom Langtry i pacijentima Odjela X. Kriminološka istraživanja u vojsci bila su za vrijeme rata prilično ograničena i nisu obuhvaćala analizu otisaka prstiju. Da je narednik Watkin primijetio išta sumnjivo, on bi herojski učinio sve što je u njegovoj moći, ali narednik u ratnom Specijalnom istražnom odjelu nije se baš najbolje snalazio u poslovima oko uzimanja otisaka prstiju. Uostalom, ništa sumnjivo nije zapazio, a patolog se složio s njegovim mišljenjem. - Htio sam, u stvari, samo da vas pitam nešto u vezi s okolnostima koje su dovele do smrti narednika Daggetta - rekao je intendant, trudeći se da savlada nelagodnost. - Jeste li mogli
pretpostaviti da će narednik Daggett pokušati da vas napastuje? Je li ikad ranije pokušao nešto slično? - Jednom - rekao je Michael - ali se ništa nije dogodilo. Iskreno govoreći, ne vjerujem da je narednik Daggett bio pravi homoseksualac, sir. Volio je da izaziva neugodnosti, to je sve. - Naginjete li vi sami tome, naredniče? - Ne, sir. - Mrzite li homoseksualce? - Ne, sir. - Zašto ne? - Borio sam se rame uz rame s njima, služio sam pod njihovom komandom, sir. Imao sam prijatelje koji su bili homoseksualci, među njima i jednog vrlo bliskog prijatelja, i sve su to bili čestiti momci. To je jedino što tražim od ljudi, da budu čestiti momci. Mislim da su homoseksualci kao i svi drugi ljudi, ima ih dobrih, ima ih loših, ima ih svakakvih. Intendant baze blago se osmjehnuo. - Jeste li razmišljali o tome zašto je narednik Daggett bacio oko upravo na vas? Michael je uzdahnuo. - Mislim da je nekako došao do mojih dokumenata i pročitao ih, sir. Inače me vjerojatno ne bi ni pogledao. - Zastao je, gledajući oficira ravno u oči. - Ako ste pročitali moje dokumente, sir, onda znate da ovo nije prvi put da imam neugodnosti s homoseksualcima. - Da, znam. Vjerujem da vam je to vrlo neugodno, naredniče. Jeste li u toku noći izlazili iz sobe sestre Langtry? - Nisam, sir. - Što znači da poslije incidenta u kupaonici više niste vidjeli narednika Daggetta? - Nisam, sir. Nisam ga više vidio. Intendant baze klimnuo je glavom i vedro rekao: - Hvala vam, naredniče. To bi bilo sve. - Hvala vama, sir. Kad je Michael, izišao, kapetan Penniquick skupio je sve dokumente u vezi sa smrću narednika Luciusa Daggetta, gurnuo ih u fascikl, izvukao čist komad papira i počeo pisati svoj izvještaj komandantu.
6 Iako je do likvidacije Baze broj 15 trebalo da prođe još tri do četiri tjedna, za petoricu pacijenata i sestru koja je vodila Odjel X smrt narednika Luciusa Daggetta značila je gubitak osjećaja da pripadaju kakvoj-takvoj zajednici. Dok nisu objavljeni rezultati istrage, svi su hodali kao po jajima jedan oko drugog, svjesni snažnih podzemnih tokova o kojima se ne govori, a koji su šumili i tutnjali kroz odjel onemogućavajući sve kontakte osim sasvim formalnih. Opća nesreća bila je nešto shvatljivo i opipljivo, pojedinačna nedodirljiva, osjetljiva, sramotna. Bilo je nemoguće razgovarati o njoj, a stvarati lažnu veselost isto tako. Svi su samo molili boga da istraga završi nekim bezbolnim nalazom. Ne posvećujući se toliko vlastitim brigama da ne bi vidjela koliko su ti njeni ljudi osjetljivi, sestra Langtry je budno pazila neće li se kod nekoga ili kod sviju pojaviti prvi simptomi sloma, kod Michaela posebice. Začudo, ništa slično nije se pojavilo. Bili su se zatvorili u sebe, ali se nisu zatvorili za stvarnost; udaljili su se od nje, izbacili je u hladnu vanjsku orbitu tako da se mogla baviti samo nevažnim stvarima - kuhati im jutarnji čaj, buditi ih, organizirati čišćenje zgrade, otpremati ih na plažu, slati ih uvečer na spavanje. Uljudni i pristojni bili su uvijek, toplo prijateljstvo nisu pokazivali nikad. Dolazilo joj je da udara šakama u zid, da viče kako nije zaslužila takvu kaznu, kako i ona pati, kako i ona želi, kako očajnički želi da je puste u krug njihove pažnje, jer je ovakvo stanje satire. Nije to, naravno, mogla učiniti, pa nije ni učinila. A kako je njihovo reagiranje mogla interpretirati samo u svjetlu svoje vlastite krivnje, u skladu sa stazom kojom su se kretale njene vlastite misli, bilo joj je potpuno jasno kako su oni i previše dobri da joj sve otvoreno kažu. Da joj kažu kako nije obavljala svoju dužnost, pa je tako iznevjerila i njih. Ludilo, to mora da je bio napadaj ludila! Potpuno zaboraviti na dobro svojih pacijenata i duhovno ih napustiti, radi vlastitog fizičkog zadovoljstva! Razboritost i smisao za realnost, koji bi je u normalnim prilikama upozorili kako je to previše pojednostavljena slika događaja, bili su je potpuno napustili. Honour Langtry poznavala je mnoge i različite vrste boli, ali nikad nije osjetila takvu bol, bol tako prodornu i sveobuhvatnu, bol koja se sama obnavlja i guši je. Nije bilo strašno što se pribojavala da ode na Odjel X, strašna je bila gorka spoznaja da
više nema Odjela X na koji bi mogla otići. Porodica je bila razbijena. - E pa, presuda je donesena - rekla je Neilu kad je uvečer došla na odjel, tri dana nakon Luceove smrti. - Kad ste to saznali? - upitao ju je, ali kao da ga to nije naročito zanimalo. Još je dolazio na njihove male privatne sjedeljke, ali sve se svodilo samo na ćaskanje. Na banalne primjedbe o ovome i onome. - Danas poslije podne, od pukovnika „Chinstrapa”, koji je to saznao od glavne sestre. A kako je ona poslije meni rekla to isto, čula sam vijest dva puta. Samoubojstvo. Posljedica akutnog depresivnog stanja nakon akutnog psihičkog poremećaja... naklapanje, ali s rezultatom koji nam odgovara. Morali su napisati nešto impresivno. - Jesu li napisali još nešto? - upitao je, naginjući se naprijed da otrese pepeo cigarete. - Oh, nitko od nas nije naročito omiljen, kao što možete lako zamisliti, ali službeno nam nitko ništa ne zamjera. Nastojeći govoriti ležerno, upitao ju je: - Jeste li i vi dobili koju packu, sestro? - Službeno nisam, ali glavna sestra mi je morala reći što misli o mojoj odluci da sklonim Michaela u svoju sobu. Obranila me je, na sreću, moja upravo savršena reputacija. Jednostavno nije mogla zamisliti da bih ja odvukla jadnog Michaela s nekom namjerom koja se ne bi mogla nazvati posve čistom. Ipak, to nije ostavilo dobar dojam, kako je rekla, i pošto nije ostavilo dobar dojam, ja jednostavno nisam imala što da kažem. Čini mi se da u posljednje vrijeme uopće nemam što da kažem, ni o čemu. U toku protekla tri dana, njegova ga je vlastita mašta mučila na gotovo neopisiv način, izazivajući pred njegovim očima tisuće različitih slika nje i Michaela, koje nisu nužno bile u vezi sa seksom. Njena ga je izdaja mučila, ma koliko pokušavao da na stvari gleda hladno, da shvati. U njemu nije bilo mjesta za razumijevanje, istisnuli su ga bol i ljubomora i nepokolebljiva odlučnost da dobije ono što želi, ono što mu je potrebno, bez obzira na to što ona, očito, daje prednost Michaelu. Okrenula se Michaelu ne misleći na njih ostale, i on joj to nije mogao oprostiti. Ipak, njegovi osjećaji bili su snažni i duboki kao i ranije. „Bit će moja”, mislio je, „neću se odreći nje! A ja sam sin svog oca.