Posao je bio naporan. Postojale su samo dvije smjene, dnevna od 6.30 do 18.30, i noćna u toku preostalih dvanaest sati. Na odjelima je bilo od šezdeset do sto dvadeset pacijenata, za koje su se brinule po tri-četiri njegovateljice, uključujući i odjelnu, bez ikakvog pomoćnog osoblja. Pacijenti su se morali svakodnevno kupati, iako je svaki odjel imao u kupaonici samo po jednu kadu i jedan tuš. Čišćenje, od pranja zidova do brisanja svjetiljki i laštenja podova, bilo je u isključivoj nadležnosti njegovateljica i bolničara. Svaki odjel imao je kotao za toplu vodu, koji su njegovateljice morale ložiti koksom. Njegovateljice su se brinule za odjeću bolesnika, od pranja do krpljenja. Hrana je, doduše, pripremana u centralnoj kuhinji, ali je dostavljana na odjele u velikim posudama, što je značilo da je treba podgrijati, podijeliti na porcije, izrezati i slično, a njegovateljice su uz to često morale same kuhati povrće i pripremati desert. Trebalo je, osim toga, prati tanjure, pribor za jelo, lonce i šerpe. Za pacijente na posebnim dijetama hranu su spravljale njegovateljice na odjelima, jer nije postojala dijetalna kuhinja, a nije bilo ni stručnjaka za dijetalnu ishranu. Bez obzira na svoju spremnost da dugo i teško rade, tri ili četiri njegovateljice, na šezdeset ili dva puta toliko pacijenata, bez pomoćnog osoblja, nisu nikad mogle obaviti sve što je bilo potrebno. I tako su, kao u Bazi broj 15, pojedine poslove obavljali pacijenti. Poslovi su bili na cijeni, i prvo što je svaka nova njegovateljica morala naučiti bilo je da se ne miješa u poslove povjerene pacijentima. Svađe su izbijale obično oko toga što je neki pacijent preoteo posao drugome, ili ga onemogućavao da ga obavlja. Poslovi su obavljani dobro i postojala je određena hijerarhija među pacijentima, koja je zavisila od njihove upotrebljivosti i ponosa. Podovi su se uvijek sjali kao ogledala, čistoća je bila besprijekorna, kupaonice i čajne kuhinje blistave. Suprotno uvriježenom mišljenju o duševnim bolnicama - a možda je to bilo specifično za Morisset - u odnosima koji su u njoj vladali bilo je mnogo topline. Svi su činili što su mogli da stvore domaću atmosferu, i velika većina njegovateljica svesrdno se brinula o svojim pacijentima. Osoblje je bilo dio zajednice kojoj su pripadali i bolesnici, i bilo je čitavih obitelji - otac, majka, odrasla djeca - koje su živjele i radile u Morissetu, tako da je za mnoge od njih bolnica predstavljala dom i značila ono što dom obično znači za čovjeka. Društveni život bio je prilično razgranat, a za njega su bili zainteresirani i pacijenti i službenici bolnice. Svakog ponedjeljka
uvečer u velikom predvorju održavane su filmske predstave za pacijente i osoblje, često su priređivani koncerti na kojima su pacijenti i osoblje nastupali i kao izvođači i kao oduševljena publika. Jednom mjesečno organiziran je ples, nakon kojeg je slijedila obilna i ukusna večera. Na plesu, muškarci su sjedili duž jednog zida, žene duž drugog, i na prve taktove glazbe, muškarci bi jurnuli preko dvorane po svoje omiljene partnerice. Plesalo je i osoblje, ali samo s pacijentima. Vrata svih odjela bila su zaključana, muškarci i žene živjeli su u odvojenim zgradama, a prije i poslije priredbi na kojima je bilo dopušteno miješanje spolova vršeno je pažljivo prebrojavanje pacijenata. Na ženskim odjelima radile su žene, na muškima isključivo muškarci. Posjetioci su dolazili malo komu, a vrlo mali broj pacijenata imao je vlastite prihode; neki su primali određenu naknadu za obavljanje posebnih poslova u bolnici i parkovima. Za veliku većinu pacijenata bolnica je bila jedini i stalni dom; neki se nisu ni sjećali drugog doma, neki su ga zaboravili, neki su umirali od čežnje za svojim pravim domom s voljenim roditeljima, mužem ili ženom. Nije bilo ništa neobično vidjeti postarijeg umobolnog pacijenta kako provodi vrijeme za posjete u društvu potpuno normalnog bračnog druga koji je odlučio da ga ne napusti. Bolnica nije bila raj, ali se u njoj osjećala stalna briga za pacijente, i osoblje je u najvećem broju slučajeva bilo svjesno da pretvaranjem bolnice u mjesto tuge i nesreće ne bi ništa dobilo, a mnogo bi izgubilo. Dovoljno je bilo što su mnogi pacijenti bili tužni i nesretni. Bilo je, naravno, loših odjela, loših njegovateljica, loših bolničara, ali ih nije bilo toliko koliko se pričalo i vjerovalo. Sadistički raspoložene osobe nisu dugo ostajale u bolnici, bar ne na ženskim odjelima na kojima je radila Honour Langtry, a odjelne njegovateljice nisu mogle voditi odjele kao vlastita nezavisna carstva. Ponekad, bolnica je ostavljala dojam pomalo komičnog, starinskog mjesta. Neki odjeli bili su toliko daleko od zgrade u kojoj su stanovale njegovateljice, da ih je na posao i s posla prevozio jedan pacijent u dvokolici s platnenim krovom koju je vukao konj. Glavna sestra i ravnatelj bolnice svakog dana obilazili su odjele, počev od devet ujutro. Vozili su se od odjela do odjela u otvorenoj dvokolici kojom je također upravljao pacijent, glavna sestra kao kraljica, sva u bijelom, sa suncobranom iznad glave kad je sjalo sunce, ili s kišobranom kad je padala kiša. U toplim
ljetnim danima konj je imao na glavi velik slamnat šešir s izrezanim rupama kroz koje su mu bile provučene uši. Honour Langtry je znala da će joj najteže biti ono što tek dolazi. Bilo je teško vratiti se u status pripravnice, ne toliko zbog obaveze da sluša naređenje drugih koliko zbog nedostatka privilegija i komfora na koji je bila navikla, iako je bila svjesna da bi joj bilo još mnogo teže da nije prešla i proživjela trnovit put bolničarke u ratu. Ipak, kao žena od trideset godina koja je već obavljala dužnost odjelne sestre, koja je prenosila ranjenike u ambulantna kola na bojištu, pod vatrom, koja je radila u stanicama za trijažu i u općoj vojnoj bolnici, teško se mirila s tim da glavna sestra svakog utorka ujutro kontrolira njenu sobu. Morala je smotati madrac da bi glavna sestra mogla pregledati pod ispod kreveta, a plahte i prekrivače složiti na propisni način i uredno poslagati na madrac. Nastojala je da ne misli na to, jer bar nije morala dijeliti sobu s kojom drugom njegovateljicom, što je bio mali ustupak njenim godinama i profesionalnom statusu. Kad se prva godina njenog boravka u Morissetu približila kraju, počela je hvatati korak i njena ličnost ponovo je svom snagom izbila na površinu. Nije se borila da je drži na uzdi, jer se bila povukla sama od sebe, što je bio jedan od aspekata zaštitnog mehanizma stvorenog da se nosi sa statusom pripravnice i poslom koji još nije imala u malom prstu. Istina, međutim, teži da izbije na površinu, a nesavladivi temperament još je bio živ u njoj, čak i prilično osvježen nakon prisilnog mirovanja. Njegovo uskrsnuće nije joj nanijelo nikakvo zlo, jer je i ranije znalo planuti samo na glupost, nesposobnost i nemar, pa je tako bilo i sad. Zatekla je jednu njegovateljicu kako fizički maltretira pacijenta, i prijavila je incident odjelnoj njegovateljici, koja je izrazila mišljenje kako Honour Langtry previše histerično interpretira događaj. - Su-Su je epileptičarka - rekla je odjelna njegovateljica - a njima se ne može vjerovati. - Kakva glupost! - rekla je Honour Langtry prezirno. - Nećeš me, nadam se, učiti mom poslu zato što si medicinska sestra - odbrusila je odjelna. - Ako mi ne vjeruješ, pročitaj što piše u „Crvenoj knjizi”. Tamo ćeš to naći crno na bijelo. Epileptičarima se ne smije vjerovati. Lukavi su, prevrtljivi i zlobni.
- To što piše u „Crvenoj knjizi”, to je pogrešno - rekla je Honour Langtry. - Dobro poznajem Su-Su, poznaješ je i ti, i dobro znamo da je pouzdana osoba. Što je, uostalom, sad sporedno. Čak ni „Crvena knjiga” ne preporučuje da tučemo pacijente. Odjelna ju je pogledala kao da je učinila neko svetogrđe, što je, u stvari, bilo točno: „Crvena knjiga” bila je u crveno uvezani priručnik za njegovateljice u duševnim bolnicama i jedini autoritativni izvor informacija koji su njegovateljice posjedovale. Knjiga je, na žalost, bila već zastarjela, puna pogrešaka i pisana za pripravnike ograničene inteligencije. Bez obzira na bolest, preporučivala je klistir kao gotovo jedini lijek. Honour Langtry ju je jednom prelistala i pronašla toliko bjelodanih pogrešaka da ju je bez mnogo žaljenja odbacila, zaključivši da je pametnije učiti o duševnim oboljenjima na vlastitom iskustvu i iz knjiga o psihijatriji, koje je kupovala kad god bi otišla u Sydney. Bila je uvjerena da će reforma u liječenju duševnih bolesnika, kad do nje dođe, odražavati sve ono o čemu su već govorili najnoviji udžbenici psihijatrije. Sukob oko Su-Su stigao je do glavne sestre, ali Honour Langtry ostala je uporna, odbijajući da povuče optužbu. Optužena njegovateljica na kraju je disciplinski kažnjena i premještena na drugi odjel, da tamo radi pod strogim nadzorom. Odjelna njegovateljica nije kažnjena, ali je izvukla pouku za buduće odnose s Honour Langtry: sve činjenice moraju biti utvrđene i provjerene, jer ćeš inače požaliti dan kad si ukrstila mačeve s njom. Bila je inteligentna, pokazivala je da se ne boji autoriteta titule, i znala je govoriti izuzetno uvjerljivo. Kad je otišla u Morisset, Honour Langtry bila je svjesna da se Michaelova mljekarska farma nalazi svega osamdesetak milja sjeverozapadno od tog mjesta, iako to nije utjecalo na njenu odluku gdje će raditi. U tome se potpuno oslonila na savjete glavne sestre u Callan Parku, i nakon godinu dana provedenih u Morissetu znala je da ju je ona dobro savjetovala. U vrijeme kad nije bila toliko iscrpljena da izvan službe samo jede i spava, često je mislila na Michaela. I na Benedicta. Znala je da će se jednog dana, umjesto u Sydney, uputiti u Maitland, ali za to je bilo još prerano. Rana ju je još boljela, da, ali to nije bio razlog zbog kojeg je odgađala dan posjeta. Morala je Michaelu pružiti vremena da shvati kako ono što namjerava učiniti s Benom ne može uspjeti. Ako je za godinu dana u Morissetu nešto
naučila, onda je naučila to da ljude kao Benedict ne treba držati izolirane, na primjer na farmi, da im ne treba dopustiti da se dalje zatvaraju ograničavajući se na društvo jednog čovjeka, pa ma koliko taj čovjek bio brižan i nježan čuvar. Život na Michaelovoj farmi mogao je samo pogoršati Benedictovo stanje. To ju je zabrinjavalo, ali je bila svjesna kako nema nikakvog smisla da se miješa dok ne prođe dovoljno vremena da Michael uvidi kako je pogriješio, da je ona imala pravo. U krugu duševne bolnice Morisset nalazila se i bolnicazatvor za luđake-zločince; kad god bi pogledala u tu skupinu zgrada od crvene opeke iza drveća, zgrada okruženih zidom i pod strogim nadzorom posebno odabranog osoblja, uvijek je osjećala kako je hvata jeza. Da su događaji u kupaonici krenuli drugim tokom, Benedict bi sad živio tu. A to nije bilo nimalo ugodno mjesto. Kako onda da zamjeri Michaelu što je pokušao drukčije riješiti stvar? Jedino što je mogla učiniti, bilo je spremno čekati dan kad će joj se on obratiti, tražeći pomoć, ili kad ona odluči da mu tu pomoć ponudi. 3 Kad su joj jedne večeri javili da je u sobi za posjete čeka posjetilac, Honour Langtry je najprije pomislila na Michaela. Ako je imao toliko strpljenja da je pronađe, to znači da mu je potrebna - iako bi se isto tako moglo dogoditi da je čeka Neil, Neil koji je dovoljno spretan i koji ima dovoljno novaca da pronađe svakoga. A bilo bi to i slično Neilu, novom i smirenom Neilu s kojim se rastala prije dugih osamnaest mjeseci, da se umori od čekanja da ona dođe k njemu i zaključi kako je vrijeme da ponovo upadne u njen život. Bila je, osim toga, svjesna da se njena i njegova majka mogu svakog trenutka sresti, iako u posljednjem pismu od majke nije bilo ničega što bi upućivalo na to. Otišla je u sobu za posjete što je mogla smirenije, unaprijed proživljavajući scenu koja će uslijediti u svim mogućim varijacijama, i sa dvojicom muškaraca u glavnim ulogama. Bila je sasvim sigurna da će se obradovati ako ugleda bilo jednog, bilo drugog. Ali osoba koja je sjedila u naslonjaču, ispruženih nogu, bez cipela, bila je sestra Sally Dawkin.
Honour Langtry je zastala kao pogođena metkom, objema rukama pritiskujući srce. „Oh, bože, zašto su žene tako glupe?” pitala se, nastojeći da pronađe i namjesti osmijeh za prvu osobu koja je posjećuje u Morissetu. Sve mi tako živimo, s nekim muškarcem u žarištu. Možemo mjesecima uvjeravati same sebe kako nije tako, ali čim se pojavi prva prilika, taj je muškarac opet tu, u samom središtu svega. Sestra Dawkin razvukla je usta u osmijeh, ali nije ustala. - Došla sam već dosta davno, ali nisam htjela da te odvlačim s posla, pa sam popila šalicu čaja i pojela porciju ribe s krumpirom u Wyongu i vratila se ovamo. Kako si, Honour? Honour Langtry sjela je u naslonjač nasuprot njoj, i dalje se kruto osmjehujući. - Dobro sam. Kako si ti? - Oh, pomalo kao one loptice vezane za reket dugačkom gumenom trakom. Ne znam tko će prije popustiti, ja ili guma. - Ti nećeš - rekla je Honour Langtry. - Ti si vječna, neuništiva! - Reci to mojim nogama, ja sam već odustala. Tebi će možda povjerovati - rekla je sestra Dawkin, smrknuto ih odmjeravajući pogledom. - Ti i tvoje noge! Neke stvari ostaju uvijek iste. Sestra Dawkin imala je na sebi jednostavnu i loše skrojenu haljinu, što je bilo tipično za medicinske sestre s dugim stažem, naviknute da izgledaju dostojanstveno samo u svojim uškrobljenim bijelim uniformama s velom. - Promijenila si se, Honour - rekla je sestra Dawkin, promatrajući je. - Izgledaš nekako mlada i sretnija! I zaista, nije izgledala nimalo starija od ostalih pripravnica, naročito u uniformi kakvu je nosila još dok je bila na stažu u bolnici „Princ Alfred”. Razlike su bile neznatne. U Morissetu je nosila haljinu s tankim bijelo-ljubičastim prugama, s dugim rukavima i visokim, zatvorenim ovratnikom, s odvojenim uškrobljenim manšetama i kragnicom. Pregača je bila ista onakva kao nekad, prostrana, bijela i kruta od škroba, i potpuno je pokrivala suknju dok je na grudima prelazila u žabo sa širokim naramenicama. Izgledala je vitka, tankog struka stegnutog širokim, krutim, bijelim pojasom. I haljina i pregača dopirale su joj do nešto iznad gležnjeva. Nosila je crne cipele s vezicama i niskim petama, i crne pamučne čarape, isto kao u P. A. Kapica u Morissetu nije bila tako zgodna kao u P. A., imala je oblik vrećice
za kuhanje pudinga, bijela, stegnuta vrpcom na zatiljku, sa širokom krutom trakom sprijeda. Dva zareza na toj traki označavala su da je njegovateljica Honour Langtry pripravnica na drugoj godini obuke. - To je zbog uniforme - rekla je Honour. - Naviknuta si da me vidiš bez pregače i s velom. - Što god nosiš, izgledaš kao ispod čekića. - Jesi li postala pomoćnica glavne sestre u North Shoreu? Sestra Dawkin tužno ju je pogledala. - Nisam. Nisam, na žalost, mogla ostati u Sydneyju. Vratila sam se u Royal Newcastle zato što je dovoljno blizu mojih da mogu živjeti kod kuće. Kako je raditi u duševnoj bolnici? - Meni se sviđa - rekla je Honour, a lice joj je zablistalo. - Posao nije nimalo sličan poslovima medicinske sestre u bolnici općeg tipa, naravno, iako i ovdje postoje medicinski kritični slučajevi. Nikad u životu nisam vidjela toliko slučajeva epilepsije! Ne možemo ih sve spasiti, jadnike, ah, bilo kako bilo, osjećam da sam važnija, traženija i potrebnija nego ikad. Kao viša medicinska sestra, ubrzo bih zaboravila što je to njegovati bolesnike, a ovdje, bez obzira na okolnosti, radim upravo to. Pacijenti su nekako kao rodbina. Znaš da će biti ovdje koliko i ti, pa i duže, ukoliko ne umru od neke organske bolesti, recimo upale pluća... osjetljiviji su od ljudi zdravog uma, kako sam ustanovila. I reći ću ti još nešto, Sally... ako misliš da se medicinska sestra u općoj praksi vezuje za svoje pacijente, trebalo bi da pokušaš raditi u duševnoj bolnici. - Uzdahnula je. - Željela bih da sam mogla ovdje provesti nekoliko godina prije nego što sam preuzela Odjel X... načinila sam tamo mnoge pogreške iz pukog neznanja. Ipak, bolje ikad nego nikad, kao što je biskup rekao barskoj plesačici. Sestra Dawkin se osmjehnula. - Čekaj, čekaj, takve primjedbe spadaju u moj stil, ne u tvoj! Ako ne pripaziš, završit ćeš kao ja, pretvorit ćeš se u križanca između zmaja i dvorske lude. - Mogu zamisliti i goru sudbinu - rekla je Honour Langtry, osmjehujući se, obuzeta istinskim zadovoljstvom. - Oh, Sally draga, zaista sam sretna što te vidim! Nisam znala tko je to došao da me obiđe. Ovo je mjesto toliko daleko od svih putova da nikad dosad nisam imala posjetioca. - I ja sam sretna što tebe vidim. Tvoje nedolaženje na skupove i sastanke postalo je već upadljivo. Nisi nikad ni
pokušala uspostaviti neku vezu sa starom škvadrom iz Baze broj 15? - Nisam. Čudno, uvijek sam mrzila pokušaje da se oživi ono što je mrtvo - rekla je Honour Langtry, ne skrivajući nelagodnost. - Mislim, to je kao da netko uzme lice, obreže ga po rubovima i sa strane... a čovjek nikad ne bi smio vidjeti što se nalazi iza lica. - To o čemu govoriš, to je rad u duševnoj bolnici! Honour Langtry prekrižila je ruke i nagnula se naprijed. - Nikad o tom poslu nisam mislila na takav način. Ali, bez obzira na sve, mrzim seciranje onog što je mrtvo. - Nevolja je s tobom što ćeš i ti postepeno skrenuti - rekla je sestra Dawkin vedro. - Sigurna sam da hoćeš, živeći i radeći na ovakvom mjestu, usred ovih lijepih vrtova i svega. - Zašto si me pitala za Bazu broj 15, Sally? - Oh, bez nekog posebnog razloga, u stvari, osim što sam se sjetila da je jedan od tvojih bivših pacijenata došao u North Shore prije nego što će otići u Newcastle. Honour Langtry osjetila je kako joj se koža ježi, podrhtava i svrbi je. - Koji? - upitala je, potpuno suhih usta. - Matt Sawyer. Njegovo sljepilo nije bilo posljedica histerije. - Znala sam da nije. Što je bilo, u stvari? - Veliki maligni tumor koji je pritiskao vidni trakt. Meningeom brazde olfaktornog živca. Rastao je, cijelo vrijeme, ali nije zbog njega primljen u North Shore. Dovezli su ga zbog subarahnoidnog krvarenja. Honour Langtry je uzdahnula. - I umro je, naravno. - Stigao je već u komi i umro tjedan dana kasnije, tiho, bez patnje. Žao mi je njegove obitelji. Slatke djevojčice, divna žena. - Da, i meni ih je žao - rekla je Honour Langtry tupo. Zavladala je kraća šutnja, šutnja slična onoj u počast istaknute ličnosti koja je otišla da se suoči sa Stvoriteljem. Honour Langtry ispunila ju je pitajući se kako se Mattava supruga odnosila prema Mattovoj sljepoći nakon što je konačno doznala za nju. Kako je to utjecalo na njegovu djecu? I je li mu supruga shvatila kako su ga bolno žigosali dijagnozom histerije? Je li se možda pobunila protiv mozga koji je tvrdoglavo uskraćivao očima pravo da vide? Ili je pretpostavila da je uzrok sljepoće u nečemu kudikamo zloćudnijem od tvrdoglavosti mozga? Sigurno
jest, ako je fotograf dobro uhvatio oči gospođe Sawyer na onoj slici što je stajala na Mattovom ormariću. Pa, dobro. „Počivaj u miru, dragi moj Matte,” pomislila je nježno. „Duga bitka je završena.” - Zbog čega si napustila North Shore i otišla u Newcastle, Sally? - upitala je, čudeći se od početka što se sestra Dawkin tako lako odrekla položaja pomoćnice glavne sestre, o kojem je sanjala. - Radi starog oca, da budem iskrena - rekla je sestra Dawkin potišteno. - Ateroskleroza, senilnost, kortikalna atrofija... sve se svodi na isto. Morala sam ga jutros smjestiti u bolnicu. - Oh, Sally! Tako mi je žao! A gdje je? Ovdje? - Da, ovdje je. Bilo mi je strašno teško da to uradim, i pokušala sam sve da to izbjegnem, vjeruj mi. Vratila sam se kući u Newcastle u nadi da ću uraditi nešto, ali mami je već preko sedamdeset i ne može se nositi s tatom kad njemu padne na pamet da skine hlače i sve i otkaska u trgovinu bez ičega na sebi. Jedino rješenje bilo je da napustim posao, ali ja sam jedina koja zarađuje, drugih novaca nemamo, a uz to sam još stara frajla. Nemam, na žalost, muža koji bi teglio za kuću Dawkin. - Ne brini, bit će mu dobro ovdje - rekla je Honour Langtry čvrstim glasom, uvjerljivo. - Ovdje su svi pažljivi prema starcima, a ima ih mnogo. Ja ću ga redovito obilaziti. Jesi li tako saznala da sam ja ovdje? - Ne. Mislila sam da si u Callan Parku, pa sam očajnički nastojala da tatu smjestim tamo, umjesto ovdje. Čak sam otišla na razgovor s glavnom sestrom u Callan Parku... hvala bogu što sam u ovoj struci, to je ogromna razlika!... I od nje sam doznala da si ovdje. Odmah se sjetila razgovora s tobom. Ne događa se često da se medicinska sestra s tvojim iskustvom prijavi da radi u duševnoj bolnici, mislim. Bilo kako bilo, možeš i sama zamisliti kakav je to blagoslov s neba bio, doznati da si ovdje! Čitav se dan motam naokolo, glavna mi je sestra čak ponudila da te pozove, ali nisam htjela da te dižem s posla, osim toga, ja sam takva kukavica! Bože, ni sama ne znam kako ću se noćas vratiti kući i pogledati u oči sirotoj mami... - Zastala je na trenutak, da se pribere. - I tako sam na nekoliko sati odgodila taj strašni susret, i ostala da se isplačem na tvom ramenu. - Znaš da to uvijek možeš, Sally. Plakala sam i ja na tvom ramenu. Sestra Dawkin odmah se razvedrila.
- Da, jesi, plakala si, zar ne? Zbog one proklete male kuje, sestre Pedder. - Ne vjerujem da znaš gdje je ona sad. - Ne znam, i nije mi stalo da znam. Oh, vjerojatno se već udala, kladila bih se u godišnju plaću! Sestra Pedder nije bila stvorena da radi za kruh svagdanji. - Onda se nadajmo da joj muž, tko je da je, financijski dobro stoji i da je temperamentne naravi. - Da - rekla je sestra Dawkin, pomalo odsutno. Oklijevala je, duboko udahnula kao da namjerava zagristi u nešto neukusno, a onda rekla, teško nalazeći riječi: - U stvari, Honour, postoji još jedan razlog zbog kojeg sam te željela vidjeti, osim tate. Kad mi je glavna sestra u Callan Parku rekla gdje se nalaziš, počelo mi je svitati. Čitaš li slučajno neke novine koje izlaze u Newcastleu? Honour Langtry ju je pogledala ne shvaćajući, pomalo sumnjičavo. - Ne čitam. Sestra Dawkin klimnula je glavom. - Naravno, znala sam da nisi iz doline Huntera, a kad sam saznala gdje se nalaziš, odmah sam pomislila kako vjerojatno ne čitaš ništa od onoga što izlazi u Newcastleu. Jer, da čitaš, vjerujem da sad ne bi bila ovdje. Honour Langtry je pocrvenjela, ali se i dalje držala tako ponosito i nepristupačno da je sestri Dawkin bilo teško da nastavi: - Dok smo još bili u Bazi broj 15, primijetila sam koliko si naklonjena Michaelu Wilsonu, i moram priznati da sam očekivala da ćete poslije rata ostati zajedno. A onda, kad sam pročitala priču u novinama, znala sam da niste ostali zajedno. Konačno sam saznala da si ovdje u Morissetu, i činilo mi se da si našla mjesto blizu, ali ne previše blizu njega, možda se nadajući da ćete se sresti ili s namjerom da ga potražiš kad se prašina slegne... Honour, ti pojma nemaš o čemu ja pričam, zar ne? - Nemam - šapnula je Honour Langtry, kao oduzeta. Sestra Dawkin nije vrdala; nosila se već previše dugo sa sličnim situacijama da bi sad mnogo okolišala, ali je nastojala da svoju dužnost obavi sa što više obzira, s razumijevanjem i iskrenošću. - Draga moja, Michael Wilson je mrtav već četiri mjeseca.
Lice Honour Langtry izgledalo je prazno, bezizražajno, beživotno. - Nisam sklona intrigama, i ne govorim ti ovo zato da mogu gledati kako patiš. Samo sam mislila da, ako ne znaš, treba da znaš. Bila sam u tvojim godinama i potpuno razumijem to što proživljavaš. Nada može biti nešto najokrutnije na svijetu, i postoje situacije kad ono najviše što čovjek može za nekoga učiniti jest ubiti u njemu beznadnu nadu. Zaključila sam da ćeš možda, ako ti kažem što se dogodilo, učiniti nešto sa svojim životom prije nego što bude prekasno i posljednja prilika propuštena. Kao što se dogodilo meni. I bolje je da ti to kažem ja, nego jednog lijepog, sunčanog dana neki maitlandski trgovac. - Ubio ga je Benedict - rekla je Honour Langtry bezbojnim glasom. - Nije. On je ubio Benedicta, a zatim sebe. I sve se to dogodilo zbog nekog ludog psa kojeg su imali i koji je upao u kokošinjac njihovog susjeda farmera i, igrajući se, napravio grdnu štetu. Farmer se dovezao na Michaelovo imanje sav izvan sebe od bijesa i napao Michaela. Na to je Benedict nasrnuo na farmera i, da ga Michael nije zadržao, vjerojatno bi sad bio mrtav i farmer. Ovaj je, međutim, otišao na policiju, ali dok je policija stigla na Michaelovu farmu, sve je bilo svršeno. Bili su obojica mrtvi. Michael je dao Benedicta prejaku dozu barbiturata, a zatim se ustrijelio. Nije se nimalo mučio. Previše je dobro znao kamo treba da nišani. Honour se silom odbacila dalje od sestre Dawkin i ostala sjediti skršena, opuštena, kao stara lutka od krpa. „Oh, Michael, moj Michael!” Zapretana ljubav, čežnja, žudnja izbile su svom snagom na površinu njene svijesti. Bol ju je razdirao, tresao, gušio je. „Oh, Michael! Nikad, nikad, nikad ga više neće vidjeti, a kako joj je strašno nedostajao! Bila je cijelo vrijeme dovoljno blizu njega da ga posjeti bilo kojeg slobodnog dana, a nije to učinila. Sad je mrtav, a ona to nije ni znala, nije čak ni osjetila u dubini duše koja je tako strašno, tako silno čeznula za njim. Epizoda s Benedictom došla je do neizbježnog kraja. Drukčije, to je sad znala, i nije mogla završiti. Dok je on s njim, Benedict je siguran - Michael je bio uvjeren u to, jer je dobrovoljno primio na svoja pleća teret brige za Benedicta, a svaki trud mora donijeti nagradu u obliku svijesti o dobro obavljenom poslu. I tako je, kad više nije mogao biti siguran, otpremio
Benedicta, tiho i obzirno. Nakon toga, naravno, više nije imao drugog izbora nego da otpremi i sebe. Michael nije mogao živjeti u zatvoru, čak ni na Odjelu X, ni u Morissetu. Bio je ptica, ali krletka u kojoj će živjeti morala je biti njegova vlastita tvorevina. „Oh, Michael, moj Michael! Čovjek ne može biti više od onog što jest. Pokošen kao trava.” Okrenula se sestri Dawkin i ljutito rekla: - Zašto nije došao k meni? Zašto nije došao k meni? Je li moguće reći istinu a da to ne zaboli? Sestra Dawkin nije vjerovala da može, ali je pokušala. - Možda te je jednostavno zaboravio. Zaboravljaju nas, znaš - rekla je blago. To je bila nepodnošljiva misao. - Nemaju prava da nas zaborave! - viknula je Honour Langtry. - Ali nas zaboravljaju. To im je u naravi, Honour. To ne znači da nas ne vole, već samo da idu dalje! A idemo i mi. Nitko od nas ne može dopustiti sebi da živi u prošlosti. - Raširila je ruke kao da želi obuhvatiti čitavu duševnu bolnicu Morisset. - Kad bismo to pokušali, svi bismo završili ovdje. Honour Langtry skupljala je komadiće, jedan po jedan, hladna, odsutna, osamljena. - Da, vjerojatno - rekla je polako. - Uostalom, ja sam već ovdje. Sestra Dawkin je ustala, obula cipele, pružila ruku i podigla Honour Langtry iz naslonjača. - Točno, ti si ovdje, ali ti si s druge strane ograde, među onima koji rade za druge. I treba da ostaneš na toj strani, ne zaboravi to, što god odlučila da uradiš. - Uzdahnula je. - Moram poći. Mama me čeka. „Oh, Sally, ti se boriš s pravim problemima!” pomislila je Honour Langtry, prateći svoju prijateljicu kroz predvorje zgrade u kojoj su stanovale njegovateljice. Bilo je tužno tako završiti život, s premalo novca, sa starim roditeljima i bez nade da će joj tko pomoći. I na kraju u samoći. Sve što je savjesno obavljanje dužnosti donijelo Sally Dawkin, bile su nove obaveze. „E pa,” zaključila je Honour Langtry, „meni je dosta tih dužnosti i obaveza. Upravljale su čitavim mojim životom. I ubile su Michaela.”
Otišle su do mjesta gdje je sestra Dawkin ostavila automobil, koji je posudila da prebaci oca u Morisset. Prije nego što je ušla u kola, Honour Langtry je ispružila ruke i kratko ali čvrsto je zagrlila. - Pazi na sebe, Sally, i ne brini za oca! Ovdje će mu uvijek biti dobro. - Pazit ću se, ne brini. Danas sam na niskim granama, a sutra, tko zna? Možda dobijem premiju na lutriji. A ni Royal Newcastle nije tako loše mjesto. Još bih mogla postati glavna sestra, a ne samo pomoćnica. - Sjela je za upravljač. - Ako se kadgod uputiš na sjever, do Newcastlea, javi mi se pa ćemo izići da nešto prigrizemo i popričamo. Nije dobro gubiti veze s ljudima, Honour. Ja ću te, sa svoje strane, potražiti kad god dođem u posjet tati. - Bit će mi drago, ali ne vjerujem da ću još dugo ostati ovdje. U Melbourneu živi netko koga bih htjela podsjetiti da sam još živa, prije nego što bude kasno - rekla je Honour. Lice se sestri Dawkin ozarilo. - Tako je, djevojko! Živi svoj život onako kako misliš da ga treba živjeti. - Otpustila je kvačilo, veselo mahnula i kola su odskakutala kao klokan. Honour Langtry je neko vrijeme stajala i pratila je pogledom, mašući, a onda se okrenula i vratila u zgradu njegovateljica, oborene glave, prateći pokrete svojih nogu koje su se u mraku pretvorile u dvije jedva razgovijetne, tamne mrlje. Neil je rekao da će je čekati. Melbourne nije daleko, ako se leti avionom. Mogla bi odletjeti do Melbournea kad bude imala četiri slobodna dana za redom. A ako je on zaista još čeka, ne mora se više ni vraćati u Morisset. Ima trideset dvije godine, i što je za to vrijeme stekla? Nekoliko papira s pečatima, nekoliko traka i dvije-tri medalje. Nema muža, nema djece, nema vlastitog života. Ima samo služenje drugima, uspomena i mrtvog dragog. Nedovoljno. Podigla je glavu i pogledala u žute osvijetljene četverokute oko sebe, to prostrano mjesto za odlaganje napuštenih, onih za koje više nema nade. Kad je njen red na četiri slobodna dana? Trebalo je da radi tri dana, nakon toga će imati tri slobodna dana, zatim će biti četiri dana u službi i dobiti četiri slobodna dana. Za deset dana, dakle. Oh, pa to je divno! Otputovat će u Melbourne tek nakon velikog koncerta. Trebalo je da to bude njihov do tada najveći
pothvat; samo da jadna stara Marg nekako zapamti one dvije riječi koje treba da izgovori! A toliko je željela da sudjeluje da nitko nije imao srca da je odbije. Mogle su samo da se mole bogu, to je bilo sve. Sreća da je odjelna otkrila da Annie zna pjevati! Kad se dotjera, sasvim je zgodna, a muški pacijenti u košarani izradit će veliku krletku od pruća i obojiti ga zlatnom bojom, pa će Annie u njemu pjevati Ja sam ptica u zlatnoj krletci. Skeč s mačkom i mišem oduševit će nimalo kritički raspoloženo gledateljstvo, samo ako Su-Su odigra svoju ulogu a da ne dobije napad... Honour Langtry je zastala kao da joj je neka divovska ruka iznenada prepriječila put. „O čemu ja to, zaboga, razmišljam! Pa, ja ih ne mogu napustiti! Koga bi drugog imali ako ljudi kao ja odu slijepo loveći neki svoj san? Jer to je san, šašav san nezrele djevojčice! Evo, ovo je moj život. Za ovo sam šegrtovala. Michael je to znao. I Sally Dawkin je u pravu. Istina je okrutna, ali se od istine ne može pobjeći, a ako boli, čovjek mora jednostavno izdržati bol. Zaboravljaju nas. Osamnaest mjeseci bez i jedne jedine riječi od njega. I Neil ju je zaboravio. Dok sam bila središte njegovog svemira, volio me je i bila sam mu potrebna. Zašto bih mu bila potrebna sada? I zašto da me sad voli? Poslala sam ga u jedan drukčiji svijet, veći, uzbudljiviji, oh, da, mnogo uzbudljiviji i okićen ženama. Zašto bi se, zaboga, sjećao dijela svog života u kojem je doživio toliko boli? I što je još važnije, zašto bih ja očekivala da se on toga sjeća? Michael je bio u pravu. Michael je znao. Snažnoj ptici potrebno je mnogo prostora za let.” Ona ima svoju dužnost. Koliko je ljudi kadro da uradi ono što ona može bez imalo napora? Koliko ljudi ima te škole, ima to znanje, praksu, urođeni osjećaj? Na jednu njegovateljicu koja je imala snage da izdrži trogodišnju obuku u duševnoj bolnici, dolazi deset onih koje su odustale. A ona je imala potrebnu snagu. I ima ljubav prema tom pozivu. To nije samo posao - tom pozivu podarila je svoje srce, i ono leži duboko u njemu. To je ono što je uistinu željela. Njena je dužnost upućuje na one koje je svijet zaboravio, na one koji mu nisu bili potrebni, ili koje ponekad naprosto nije mogao gledati. Honour Langtry krenula je dalje, odlučno, bez imalo straha, konačno shvativši samu sebe. I shvativši da je dužnost, ta najgora od svih opsesija, samo drugo ime za ljubav.