Aljascanin - James Oliver Curwood

0

1 JAMES OLIVER CURWOOD ODABRANA DJELA JAMES O. CURWOOD ALJAŠČANIN Naslov originala THE ALASKAN Preveo s engleskoga OMER LAKOMICA Naslovna strana ZDENKO BALABANIĆ Sken: Cyrano & jaske Obrada: solicitor www.BalkanDownload.org „OTOKAR KERŠOVANI“ Rijeka — 1984.

2 SADRŽAJ Glava 1. ..............................................................................................................................................3 Glava 2............................................................................................................................................ 10 Glava 3............................................................................................................................................20 Glava 4............................................................................................................................................30 Glava 5............................................................................................................................................ 39 Glava 6............................................................................................................................................ 48 Glava 7. ........................................................................................................................................... 55 Glava 8.............................................................................................................................................61 Glava 9............................................................................................................................................ 69 Glava 10. ........................................................................................................................................80 Glava 11. ......................................................................................................................................... 88 Glava 12.......................................................................................................................................... 93 Glava 13........................................................................................................................................105 Glava 14.........................................................................................................................................112 Glava 15.........................................................................................................................................121 Glava 16........................................................................................................................................ 129 Glava 17. ....................................................................................................................................... 135 Glava 18........................................................................................................................................ 143 Glava 19.........................................................................................................................................151 Glava 20. ...................................................................................................................................... 162 Glava 21........................................................................................................................................ 169 Glava 22.........................................................................................................................................175 Glava 23........................................................................................................................................ 182 Glava 24.........................................................................................................................................191 Glava 25........................................................................................................................................201 Glava 26. ......................................................................................................................................209 Glava 27........................................................................................................................................ 218

3 Glava 1. Kapetan Rifle, koji je u službi Parobrodarskog društva Aljaske i ostario i osijedio, usprkos godinama nije izgubio svoj mladalački duh. U njemu nije zamro smisao za romantiku, niti se u njegovim žilama utrnula vatra koja se hrani duhom čistog avanturizma i dodira snažnih ljudi s jednom velikom zemljom. Svejednako je uočavao ljepotu prizora, osjećao je uzbuđenje pred neuobičajenim, a od vremena do vremena tople su ga uspomene tako salijetale i bivale mu tako bliže, te mu se, jučeranjdan činio današnjim, a Aljaska opet mladom zemljom koja uzbuđuje svijet svojim divljim pozivom onima što imaju hrabrost da u nju dođu i bore se za njezina blaga pa ili našli život — ili smrt. I te noći, dok je pod stopalima osjećao blagi puls broda i slušao njegov milozvučni ritam, a žuti se mjesec penjao s grebena planinskih lanaca Aljaske, njega spopade nešto nalik tuzi te samo kratko reče: — To je Aljaska. Djevojka što je stajala kraj njega uz ogradu broda, ne okrene se i časak-dva ne prozbori ni riječi. Na gotovo živom svjetlu mogao joj se vidjeti profil, čistih i pravilnih crta, i na tom su svjetlu njene oči bile širom otvorene i pune nekakvog tamnog plamena, usne joj bile malko rastvorene, vitko joj se tijelo napelo dok je ona promatrala čudo što ga je stvarala mjesečina na kojoj su se dizale siluete tvrdih litica i oštrih vrhova, dizale se do mekanih, sivih oblaka nalik na zatalasane zastore. Onda ona malko okrene lice i kimne. — Da — reče, a starom se kapetanu učini da joj je glas ovlaš zatreptao drhtajem — da, Aljaska. Vaša Aljaska, kapetane Rifle. Iz noćne vedrine do njih dopre dalek zvuk nalik na mukli odjek tutnja. Taj je zvuk Mary Standish čula već dvaput te sad upita: — Šta je to? Valjda nije oluja, kraj ovakve vedrine, mjesečine i sjajnih zvijezda!

4 — To se led otkida s glečera i strovaljuje u more. Nalazimo se u Vrangelovom tjesnacu, jako blizu obale, gospođice Standish. Da je dan, čuli biste ptice kako pjevaju. Ovaj prolaz mi zovemo unutrašnjim kanalom. Ja sam ga oduvijek nazivao vodenim čudom svijeta, ali bit će da sam griješio jer, kako vidite, gotovo smo sami ovdje kraj ograde. Zar to nije dovoljan dokaz da nisam bio u pravu? Da nije tako, sad ba se oko ove ograde morali tiskati svi ti muškarci i žene što temo plešu, igraju karte, brbljaju. A možete li ih zamisliti ovdje? Samo, tješim se da oni ne mogu vidjeti ono što ja vidim, jer sam ja stara luda koja pamti koješta. Ah, da li osjećate, gospođice Standish, kako zrak odiše miomirisom cvijeća, šume, zelenila s obale? Slab jeste, ali ja ga osjećam. — To se led otkida s glečera i strovaljuje u more. Nalazimo se u Vrangelovom tjesnacu, jako blizu obale, gospođice Standish. Da je dan, čuli biste ptice kako pjevaju. Ovaj prolaz mi zovemo unutrašnjim kanalom. Ja sam ga oduvijek nazivao vodenim čudom svijeta, ali bit — I ja. Duboko je udahnula miomirisan zrak. potom se okrenula te leđima naslonila na ogradu i stala gledati u blještava brodska svjetla. Do nje dopre mekan, prijatan i pospan ritam muzike, čula je kako stružu cipele u plesu. Uz ritmičnu lupu brodskih strojeva žuborio je smijeh, dizali su se i zamirali glasovi s one strane osvijetljenih prozora. Stari kapetan pogleda djevojku i na njenom licu spazi nešto što mu bijaše van domašaja shvatanja. U Seattleu se ona ukrcala, ali na kakav neobičan način! Došla je sama, malne u zadnji čas, bez ikakve rezervacije mjesta na brodu za koji je bilo odbijeno valjda kojih petsto predbilježbi. Sam je udes htio da se kapetan upozna s njom. Obratila mu se u očajanju, a on je pod njezinim usiljeno mirnim držanjem nazreo nekakvu čudnu stravu. Od tog časa on ju je obasuo očinskom pažnjom i motrio je i pazio na nju očima koje su stekle mudrost starosti. Već je više puta uočio to njezino zamišljeno a prkosno držanje glave uz koje je sad motrila prozore kabina.

5 Kapetanu je rekla da ima dvadeset tri godine i da putuje u posjet svojti u Nome. Pomenula je neka imena. I on joj je povjerovao. Morao si joj vjerovati, a kapetan se divio njezinoj odvažnosti kojom je došla na brod kršeći sve službene propise. Bila je u društvu prijazna i umiljata, i to koječim. Ipak, životno je iskustvo kazivalo kapetanu da je ta djevojka u nekakvoj stalnoj napetosti. Znao je da se ona s nečim bori, ali potaknut razumom svojim šezdeset i triju godina nije joj dao ni naslutiti šta je uočio na njoj. Sad ju je pomno motrio, kriomice i neupadljivo. Bila je veoma lijepa, no ljepota joj bila nekakva tiha i neobična. Na njoj bijaše nečeg neodoljivo privlačnog što je prizivalo izvjesne stare uspomene koje su se živo usjekle u kapetanovom srcu. Bila je djevojački vitka. Zapazio je da su joj oči na sunčevom svjetlu krasno bistre i sive, a njezina prefinjena glatka crna kosa, uredno smotana u raskošnu punđu, svojom ga je jednostavnošću podsjećala na puritanstvo. Ponekad bi posumnjao da su joj dvadeset i tri godine. Devetnaest ili najviše dvadeset — to bi mu bilo uvjerljivije. Zagonetna mu bila, poticala ga na razmišljanje. Ali znao je da mu je to dio zanata — uočiti mnoge stvari koje možda drugi ne vide, i držati jezik za zubima. — Pa nismo baš sami — govorila djevojka. — Ovdje ima i drugih — i jednom sitnom gestom pokaza u dvije prilike što su nešto dalje stajale kraj ograde. — To je stari Donald Hardwick iz Skagwaya — odvrati kapetan. — A onaj s njime je Alan Holt. — Ah, da. Opet se okrenula prema planinama, oči joj blistale na mjesečini. Ruka njezina blago dotače mišicu starog kapetana. — Poslušajte — ona šapnu. — Još jedan glečer koji se otkinuo s planine. Rekao sam vam da smo jako blizu obali. Ledenjake imamo cijelim putem. — A kakav je taj drugi zvuk, kao od tihog vjetra, pored ovakve mirne i tihe noći? Šta je to?

6 — To ćete uvijek čuti kad ste blizu visokim planinama, gospođice Standish. To je šum vode koja se iz tisuću potoka i potočića slijeva u more. Čut ćete tu pjesmu kad god u planinama kopni snijeg. — A onaj čovjek, Alan Holt — ona će nato — je li i on dio svega ovoga? — Možda više negoli itko drugi, gospođice Standish. Rodio se u Aljasci još prije nego što se i sanjalo o gradovima poput Nomea, Fairbanksa ili Dawson Cityja. Čini mi se osamdeset četvrte. Da vidim, znači da bi Imao... — Trideset i osam godina — ona će spremno te se on na čas zapanji. Onda se on nasmija. — Bogme, brzi ste u računu. Oćutio je kako se njezini prsti oko njegove mišice stisnuše gotovo neosjetnim stiskom. — Večeras, odmah poslije večere, stari Donald naiđe dok sam sjedila sama. Reče mi kako je osamljen i kako želi porazgovarati s nekim kao što sam ja. Gotovo me prestrašio s onom svojom dugačkom, sivom bradom i čupavom kosom. Dok smo tako razgovarali u polumraku, sve su mi na pamet padale sablasti. — Stari Donald pripada onom dobu kad su Chilkoot i White Horse proždirali ljudske živote, a od Sumita do Klonddkea vodio je put od samih živih mrtvaca, gospođice Standish. U Aljasci ćete sresti mnoge njemu slične. I oni pamte. Na njihovim licima naći ćete uvijek sjećanje na one dane što su minuli u nepovrat. Ona malko pognu glavu, zagleda se u more. — A Alan Holt, da li njega dobro znate? — Malo je onih koji njega dobro znaju. On je dio same Aljaske, ponekad mi se čini nedostižnijim od samih planina. Ali ja ga znam. Poznat je u cijeloj sjevernoj Aljasci. Ima uzgajalište irvasa gore ispod Endicott-planine. Stalno traži najzabitnija mjesta, posljednju granicu. — Mora hiti veoma odvažan. — Aljaska odgaja junake, gospođice Standish.

7 — I časne muškarce, muškarce kojima se možete povjeriti i vjerovati im? — Da. — Čudno — reče ona uz drhtav sitan smijeh što je iz grla njezinog zazvučao kao ptičji poj. — Još nikad nisam vidjela Aljasku, ali ipak u ovim brdima ima nečeg što me tjera na pomisao da ih poznajem već odavno. Čini mi se kao da mi žele dobrodošlicu i kao da sam se zaputila kući. Alan Holt mora da je sretan čovjek. Voljela bih biti Aljaščanka. — Međutim ste... — Amerikanka — ona dovrši glasom u koji uskoči jedna brza nota ironije. — Slab proizvod rastopine, kapetane Rifle. Idem na sjever... da učim. — Samo radi toga, gospođice Standish? Pitanje kapetanova, izgovoreno tiho i bez ikakvog naročitog naglaska, iziskivalo je odgovor. Ljubazno lice njegovo, izbrazdano suncem i vjetrovima za dugih godina na moru, zračilo je iskrenom brigom. Okrenula se te mu se zagledala pravo u oči. — Morat ću potkrijepiti svoje pitanje — reče on. — Kao kapetan ovog broda, i kao otac, moja je dužnost da znam. Ako možda želite mogu pitanje postaviti ovako: postoji li štogod što biste mi htjeli reći... u povjerenju? Na tren je časila, potom lagano odmahnu glavom. — Ne postoji, kapetane Rifle. — Ali ipak... na veoma ste čudan način došli na brod — on nadostavi. — Moram vas podsjetiti da je to bilo veoma neuobičajeno, bez rezervacije, bez prtljaga... — Zaboravili ste moju putnu torbu — ona ga podsjeti. — Da, ali čovjek ne polazi u sjevernu Aljasku s putnom torbom u koju će jedva stati par rublja, gospođice Standish. — Ali ja sam pošla, kapetane Rifle. — Tačno. I vidio sam vas kako ste se kao divlja mačka borila sa stražarima. Nešto dosad neviđeno. — Zao mi je, ali oni su bili glupi i nije se dalo proći pored njih.

8 — Dijete moje, sve sam to vidio samo pukim slučajem. Inače, po brodskim propisima, morao bih vas otjerati s broda. Bili ste uplašeni. To ne možete nijekati. Vi ste bježali od nečega! Kapetan se zaprepasti nad njezinim djetinje jednostavnim odgovorom. — Da, bježala sam... od nečega. Oči su joj bile krasno čiste i u njima nije bilo straha, ali je kapetan opet osjetio da se u njoj mora voditi nekakva borba. — I nećete mi reći zašto... ili od čega ste bježali? — Ne mogu vam reći... večeras. Možda ću to i učiniti prije nego stignemo u Nome. Ali... može se desiti... — Sta? - Šta? — Da nikad ne stignem u Nome. Odjedared je objema rukama zgrabila jednu njegovu — Da nikad ne stignem u Nome. Odjedared je objema rukama zgrabila jednu njegovu šaku. Prsti joj se stegoše, šaku njegovu ona prinese svojim grudima, u glasu joj sad zadrhta sitna nota žestine. — Znam koliko ste bili dobri prema meni — ona uzviknu. — Voljela bih vam reći zašto sam došla na brod... na ovakav način. Ali ne mogu. Pogledajte! Pogledajte te prekrasne planine! Uprla je jednom rukom u obalu. — Iza i onkraj njih leži stoljetna romantika, avantura i tajnovitost, a vi ste gotovo trideset godina bili veoma blizu svemu tome, kapetane Rifle. Nema čovjeka koji će vidjeti ono što ste vi vidjeli, ili osjetiti ono što ste vi osjetili, ili zaboraviti ono što ste vi morali zaboraviti. Sve to znam. I nakon svega toga, zar ne možete... zar nećete da zaboravite te neobične okolnosti pod kojima sam došla na ovaj brod? Ta, kakva je to prosta, trivijalna sitnica koju biste izbacili iz sjećanja, toliko nevažna kad pomislite na ono što ste prošli... i kad pomislite... Molim vas, kapetane Rifle, molim vas!

9 I hitro, takvom brzinom da je kapetan jedva osjetio šta se događa, ona pritisne njegovu ruku na svoje usne. U jednom je trenu osjetio onaj topao dodir, u trenu što ga ostavi bez riječi, što ga liši njegove odlučnosti. — Volim vas jer ste bili tako dobri prema meni — ona šapnu i ode isto onako hitro kako mu je poljubila ruku, ode i ostavi kapetana samog kraj ograde.

10 Glava 2. Alan Holt opazio je djevojčinu priliku što se odražavala na jarkom svjetlu s otvorenih vrata salona na gornjoj palubi. Nije je pratio, niti se pažljivije zagledao u onu vanredno privlačnu sliku koju je ona predstavljala kad je časak zastala na vratima salona pošto je napustila kapetana Riflea. Njemu, Alanu Holtu, ona je bila samo jedan od pet stotina ljudskih atoma koji su sačinjavali izvanredno zanimljiv život na Nomeu, jednom od prvih brodova koji su na proljeće krenuli na sjever. Samo što je njega slučaj — posredstvom prijaznog brodskog ekonoma — doveo djevojci nešto bliže nego ostale putnike — i to je bilo sve. Već dva dana ona je u blagovaonici sjedila s njim za istim stolom, preko puta njega. Međutim, kako ona nije dolazila na doručak, a i on je sam preskočio dva obroka, njih dvoje nisu izmijenili više od riječidvije nametnutih blizinom i konvencionalnošću. Alanu je to bilo posve pravo, nije on bio ni razgovorljiv ni društven. Nadasve je volio šutnju a u toj njegovoj crti ležao je nekakav cinizam. Bio je dobar slušač i prvorazredan psiholog. Znao je da su neki ljudi rođeni da govore — a drugi, da bi bila uspostavljena ravnoteža, upravo su preopterećeni potrebom da drže zavezan jezik. No njemu šutnja nije bila teret. Divio se Mary Standish na svoj način, miran i ravnodušan. Bila je veoma tiha i zbog toga mu je bila simpatična. Naravno, nije mogao biti slijep prema ljepoti njezinih očiju, ili prema sjaju ustreptalih dugih trepavica što su ih zasjenile. No, za nj su to bili detalji koji ga nisu uzbuđivali nego mu se samo dopadali. Možda mu se na njoj više dopadala kosa nego one sive oči, ali to svejedno nije bilo dovoljno da bi mu djevojka zaokupila misli. Stvar bi se naprosto mogla postaviti ovako: ako bi bio primoran da istakne neki detalj na njoj, onda bi on upro prstom u kosu, ne toliko zbog boje koliko zbog brige kojom je očito njegovana i zbog načina kako ju je djevojka češljala. Uočio je da se lašti, crna je, prelijeva se pod svjetlima u salonu. Najljepše su mu bile glatke, svilaste pletenice koje su djevojci bile smotane u punđu i pričvršćene na

11 tjemenu. Osjećao je kao nekakvo olakšanje što gleda takvu kosu nakon tolikih i zapuštenih, i postriženih, i onduliranih frizura koje je šest mjeseci gledao po Sjedinjenim Državama. I tako, općenito rečeno, ona mu se dopadala zato jer na njoj ne bijaše ničega što bi mu moglo biti antipatično. Naravno, nije se uopće pitao šta li djevojka misli o njemu — o njegovom mirnom, ozbiljnom licu, njegovoj hladnoj ravnodušnosti, njegovoj tako reći indijanskoj gipkosti i onom čuperku sijedih što mu je krasio gustu, plavu kosu. Sva je prilika da ga te večeri ne bi mogla zanimati nikakva žena na svijetu, samo bi je gledao, po svojoj navici vječnog promatrača čovjeka. Sad ga je srsilo jedno drugo i daleko jače čuvstvo — srsilo ga od onoga časa čim je u Seattleu osjetio pod nogama prvi otkucaj stroja novog broda Nome. On putuje kući. A ,,kući“ — to znači u Aljasku. Znači u planine, u ogromne tundre i neizmjerna prostranstva gdje još nije dopro štropot i zvek civilizacije. Znači — k prijateljima, znanim zvijezdama, stadima svojim i svemu voljenom. Tako se on osjećao nakon šest mjeseci izgona, šest mjeseci čamotinje i potištenosti po gradovima što ih je s vremenom zamrzio. — Više neću putovati, barem djelu jednu zimu... osim ako me ne potjeraju s puškom — reče on kapetanu Rifleu, nekoliko trenutaka pošto je Mary Standish napustila palubu. — Zima je kod nas prilično duga, ali je meni još duža ona u Seattleu, Minneapolisu, Chicagu i New Yorku. — Čuo sam da ste bili pred Odborom za saobraćaj i veze u Washingtonu. — Jesam, a bio je sa mnom i Carl Lomen iz Nomea. On ima četrdeset tisuća irvasa na poluotoku Seward, pa su ga morali poslušati. Možda se štogod i promijeni. — Možda! — sumnjičavo zabrunda kapetan Rifle. — Već deset godina Aljaska čeka da se štogod promijeni! Dvojim da će iz toga ispasti nešto. Kad nam političari iz Iowe i južnog Texasa propisuju šta ćemo imati i uče nas šta nam treba a

12 šta ne treba, nama, iznad pedeset i osmog uporednika, zar onda ima smisla govoriti? Aljaska može komotno zatvoriti dućan. — Ali to neće učiniti — odvrati Alan Holt, tvrda lica osvijetljena mjesečinom. — Svim su silama pokušali da nas dobiju i nagnali su nas da zatvorimo mnoga naša vrata. Desete nas je bilo trideset i pet tisuća bijelaca na Aljasci. Otad su vašingtonski političari otjerali devet tisuća ljudi, znači četvrtinu žitelja. Ali su se preostali prekalili. Nećemo položiti oružje, kapetane. Aljaščani smo mi, nas nije strah borbe. — Znači da ... — Da za pet godina moramo dobiti što nas spada, inače bit će povuci-potegni. A za još pet godina mi ćemo godišnje izvoziti milijun zaklanih irvasa u Sjedinjene Države. Za dvadeset godina izvozit ćemo dvadeset milijuna. Divota božja za stočarske krajeve, zar ne? Ali bogme od istinska divota za onih sto milijuna Amerikanaca što sad pretvaraju svoje pašnjake u farme i kanale za navodnjavanje. Jednom je rukom Alan Holt čvrsto stisnuo brodsku Ogradu. — Nisam ni sanjao u kakvoj smo slaboj situaciji sve dok nisam zimus otišao dolje — on nastavi tonom željezno tvrdim. — Lomen je diplomat, ali ja nisam. Kad vidim takve stvari, onda se želim tući, tući se s puškom u ruci. Samo zato što smo slučajno našli zlato, ti ljudi misle da je Aljaska limun koji ćeš iscijediti i isisati što je brže moguće i baciti beskorisnu koru. To vam je shvatanje suvremenog Amerikanca, lovca na dolare! — A vi niste Amerikanac, gospodine Holte? Oba se muškarca lecnuše, toliko je blizak i tih bio glas što je izrekao ove riječi. Onda se obojica okrenuše i zabuljiše. Odmah iza njih stajala je Mary Standish, na mjesečini joj se sjalo mimo, lijepo lice. — Madam, pitanje je bilo upućeno meni — reče Alan Holt uz učtiv naklon. — Ne, nisam Amerikanac. Ja sam Aljaščanin. Djevojčine su usne bile ovlaš rastvorene, a oči bistre i sjajne. — Molim vas, oprostite što sam čula vaše riječi — ona odvrati. — Bilo je slučajno. Ja sam Amerikanka i volim Ameriku. Volim je

13 više od svega na svijetu, čak više i od vjere. Ameriku, gospodine Holt. Ameriku sigurno ne možemo identificirati sa izvjesnim Amerikancima. Uživam u pomisli da su moji preci došli na ovaj kontinent s brodom ,,Mayflower“. Ne zaboravite da se zovem Standish. I samo sam vas htjela podsjetiti da i Aljaska jest Amerika. Alan Holt bio je pomalo zapanjen. Djevojčino lice više nije bilo mimo i spokojno. Oči su joj se krijesile. Osjetio je uzbuđenje u njenom glasu, znao je da bi na danjem svjetlu opazio i rumen na obrazima. Nasmiješio se, ali tim osmijehom nije mogao prikriti porugu u svojim riječima. — A šta vi znate o Aljasci, gospođice Standish? — Ništa ne znam — ona reče. — A opet, volim je, — Ona pokaza u planine. — Voljela bih da sam se rodila tamo. Vi ste sretan čovjek. Trebalo bi da volite Ameriku. — Hoćete reći, Aljasku! — Ne, nego Ameriku. — U očima joj bljesnula iskra prkosa. U njenom tonu nije bilo isprike. Mislila je upravo onako kako je govorila. Iščezne ironija s Alanovih usana. Tiho se nasmije te se još jednom nakloni. — Ukoliko govorim s potomkom kapetana Milesa Standisha, koji je došao u Ameriku na ,,Mayfloweru“, onda zaslužujem prijekor. Ako sam dobro pogodio, vi morate biti autoritet na polju amerikanizma — reče on. — Pogodili ste — ona odvrati i gestom ponosa malko podiže glavu sa sjajnom crnom kosom. — Doduše, moram priznati da sam i sama tek u posljednje vrijeme shvatila šta to znači i kakva je odgovornost na takvom potomku. Još jednom vas molim da mi oprostite što sam vas prekinula. Nije bilo namjerno. Takve slučajnosti nisu rijetke. Nije sačekala da joj odgovore već dobaci obojici kratak osmijeh i prođe dalje. Muzika je bila prestala, saloni su se počeli prazniti. — Izvanredna ova mlada žena — progovori Alan.

14 — Mislim da bi se duh kapetana Milesa Standisha mogao ponositi ovim svojim izdankom što maše maslinovom grančicom. Kako se ono kaže, pravi iver s dobre klade. Čovjek bi gotovo rekao da se Miles oženio s Priscillom i da je ovo njihov premda ne direktni proizvod. Na čudan se način smijao, u smijehu mu nije bilo humora osim onog iskazanog riječima. Upadljiv je bio njegov poseban ton, a ponekad, kad je bivao ironičan, u tome mu je bila nekakva ne baš sasvim namjerna žaoka. No čas kasnije je Alan već zaboravio Mary Standish. — Ovom brodu je red vožnje nešto pobrkan, zar ne? — on upita kapetana. — Da, jest — potvrdi kapetan Rifle. — Treba da saobraća između Seattlea i Nomea, direktnom prugom. Međutim, ovaj put idemo unutrašnjim kanalom do Juneaua i Skagwaya, a onda produžujemo uz obalu, pa preko Cordove i Sewarda do Aleutskog prolaza. Nekakav hir vlasnika, a nisu smatrali potrebnim da mi objasne zašto. Možda zbog ovih izletnika Kanađana što ih imam na brodu. Njih ćemo iskrcati u Skagwayu, pa će odatle za Yukon preko razvoda White Horse. Za te mekušce je danas takvo putovanje pravo zadovoljstvo, dok u ono vrijeme, sjećam se... — I ja se sjećam — kimne glavom Alan Holt gledajući u planine za kojima su ležale negdašnje, smrću posute staze zlatne groznice. — Staroga Donalda u snu progoni onaj nekadašnji pakao. Noćas se gušio u snu. Volio bi da ga može zaboraviti. — Nema muškarca koji će zaboraviti ženu kakva je bila Jane Hope — tiho će kapetan. — Poznavao si je? — Jesam. Na brod mi je došla s ocem. Jesenas je tome bilo dvadeset i pet godina, Alan. Dugo, a? A kad gledam Mary Standish i čujem njen glas... — Zastao je oklijevajući kao da otkriva nečiju tajnu, pa će: — Htio ne htio odmah se sjetim djevojke radi koje se Donald Hardwick borio i koju je zadobio u onoj mrtvačkoj rupi na White Horseu. Šteta, šteta što je umrla.

15 — Nije umrla — odvrati Alan Holt. — U tome i jest najgore, što za njega ona nije umrla. Ona je njemu živa kako mu je bila prije dvadeset godina. Kapetan je časak šutio, pa će: — Večeras je ona razgovarala s njim, Alan. — Gospođica kapetan Miles Standish? — Da. Čini mi se da te ona pomalo zanima. Alan slegne ramenima. — Ni najmanje. Naprosto mislim da je ta mlada žena vrijedna divljenja. Hoćeš jednu cigaru, kapetane? Idem da se malo prošetam. Prija mi da progovorim koju riječ s ljudima koji bar znaju što je Aljaska. Obojica zapališe cigare pa Alan krene u šetnju, a kapetan pođe put svoje kabine. Te večeri je Nome predstavljao Alanu više od broda sazdana od čelika i drveta. Njemu je Nome bio živo biće koje diše, kome srce otkucava pulsom Aljaske. Zuj moćnih strojeva bio mu je radostan poj šta ga izvija ljudski razumno biće. Na dugačkoj listi putnika nalazio je nešto gotovo epsko, ona imena predstavljala su mu nešto više od pukih muškaraca i žena. U njima je nalazio vitalno tkivo voljene zemlje, krv njenog srca, samu bit njenu. Znao je da se uz ritam onih strojeva kreću na sjever i romantika, i avantura, i tragedija, i nada — as njima i bahatost, i požuda. Na brodu se nalazilo stotinu suprotnih elemenata — neki su se borili za Aljasku, drugi će je graditi, a treći će je razarati. Pućkao je cigaru i šetao se onako sam, u prolazu bi se očešao o muškarce i žene naoko i ne zapažajući ih. Ali je i te kako dobro motrio. Došljake je poznavao gotovo i ne gledajući u njih. U njima još nije bilo nikakvog duha sjevera. Pred čudesnim prirodnim ljepotama, oni su na sav glas davali oduška svom uzbuđenju i oduševljenju. A oni koji su već ,,omirisali“ Aljasku krili su se po tamnim ćoškovima, šutke su promatrali ili su pak polako i tiho šetali palubom, pušili su ili cigare ili lule, i u duhu svom gledali ono što se krije iza planina. Alanu je u razlici između ovih dviju vrsta ljudi, „novajlija" i „starih", ležala djela skala ljudskih uzbuđenja, oni su mu bili meso i krv svega što diše

16 životom sjeverno od pedeset i četvrtog uporednika. A bio je u stanju da u toj masi prstom ukaže na one što pripadaju sjeverno od pedeset i osmog uporednika. Zastao je iza salona za pušenje i nad ogradom istresao pepeo s cigare. U njegovoj blizini stajala je grupica od trojice ljudi, u njima je prepoznao mlade tehničare, tek izašle iz koledža, što su se zaputili na rad na državnu prugu od Sewarda do Tanane. Jedan od njih je nešto govorio, bio je sav oduševljen svojom prvom avanturom — Kažem ja vama — govorio je — ljudi ne znaju o Aljasci ono što bi trebalo znati. U školi nas uče kako je to vječna ledara puna zlata, i glavni štab svetog Nikole jer odatle potiče irvas. Odrasli misle otprilike isto. Ali, molim lijepo — i tu duboko udahne — Aljaska je devet puta veća od države Washington, a kupili smo je od Rusije za manje od dva centa po jutru. Pokrite njome južni dio Sjedinjenih Država, pa će vam se grad Junesu poklopiti sa St. Augustineom na Floridi, a Unalaska bit će na Los Angelesu. Da, tolika je ona i ja vam kažem da geografski centar naše države nije ni Omaha ni Sioux City, nego baš San Francisco u Californiji. — Dobar si, sinko — začuo se nečiji glas odostrag one grupice. — Podaci su ti sasvim tačni. K tome dodaj da ni oni u Washingtonu to ne shvaćaju. Dotle tek upola zainteresirani Alan odjedared se trgne i napne. Spazio je nejasnu priliku onoga što je izgovorio ove riječi, usukanu, staračku, sjedobradu, njemu nepoznatu. Čovjek se okrene, na mjesečini ocrta se njegova pogrbljena sjenka, iz tmice ponovo dopre njegov dubok, miran i veoma čist glas: — Ako zaista mariš za Aljasku, sinko, onda red tvojoj vladi neka u prvom redu objesi nekoliko ljudi kao što je John Graham. Pri zvuku tog imena, Alan osjeti kako mu krv vrelo zastruji žilama. Samo jednog čovjeka na kugli zemaljskoj mrzi neugasivom mržnjom, a taj je John Graham. Htio je poći za onim neznancem, koji je svojim riječima zapanjio mlade tehničare da dozna tko je on, ali toga trena opazi jednu vitku priliku što je stajala između njega i osvijetljenog prozora salona za pušenje. Mary Standish! Po njenom je držanju Alan Holt odmah znao da je

17 čula sve što su rekli mladi tehničar i sjedobradi starac, ali je gledala u njega. Gledala ga pogledom kakvog još nikad nije uočio na jednoj ženi. Ne, ne bi mogao reći da je to bio pogled straha, nego prije užasa, užasa koji proističe više iz misli i predstave negoli iz neke materijalne pojave. Njeno prisustvo ga istog časa ozlovolji. Već drugi put ta žena preosjetljivo reagira na stvari koje se ne tiču nje. I stoga, obraćajući se zanijemjelim mladićima koji su stajali nekoliko koraka dalje, on dobaci: — Taj čovjek griješi, gospodo. Johna Grahama ne bi trebalo vješati. To bi za njega balo preblago. I onda nastavi svoj put, kimnuvši mladićima u prolazu. Ali, jedva im je nestao s vida, kad li za sobom začuje brze korake i osjeti kako ga lagano dodiruje djevojčina ruka. — Gospodine Holt, molim vas... Zastade, osjećajući da onaj lagani dodir njenih prstiju nije baš neprijatan. Nešto je oklijevala prije nego će progovoriti, sad je tek vršcima prstiju dodirivala njegov rukav. Lice joj bijaše okrenuto prema obali, te je na tren vidio samo onu njenu raskošnu, sjajnu i glatku crnu kosu. Onda mu se ona zagleda pravo u oči, u sivim dubinama njenih očiju sijevnu nekakva izazovna iskra. — Sama sam na brodu — reče ona. — Prijatelja nemam. Hoću da upoznam izvjesne stvari i da dobijem odgovor na neka pitanja. Hoćete li mi... malo pomoći? — Mislite... da vam pravim društvo? — Da, ako hoćete. Bilo bi mi prijatnije. Isprva je bio zapanjen, potom mu se situacija učini smiješnom, a onda se začudi djevojčinoj krajnjoj ozbiljnosti. Ona se nije smiješila. Oči su joj bile posve mirne i ozbiljne a u isto vrijeme vanredno privlačne. — Kad me tako pitate, ne znam kako bih vam mogao odbiti — on odvrati. — Ali što se tiče pitanja, kapetan Rifle bi po svoj prilici bolje odgovorio na njih. — Ne volim da ga uznemiravam — ona objasni. — On ima pune ruke posla, dok ste vi sami. — Da, sasvim sam. I gotovo nemam na što da mislim.

18 — Znate šta sam mislila reći, gospodine Holt. Možda me ne možete shvatiti, ili ne želite. Ali, vidite, ja odlazim u nepoznatu zemlju, a svim srcem žudim da o toj zemlji doznam sve što mogu, prije nego stignem u nju. Hoću da se upoznam s mnogim stvarima. Na primjer... — Da? — Zašto ste rekli ono na račun Johna Grah ama? A šta je onaj starac mislio kad je rekao da bi Johna Grahama trebalo objesiti? Njeno je pitanje bilo tako neposredno da se on na tren zbuni. Bila je povukla prste s njegovog rukava, a činilo se kao da joj cijela vitka prilika odjedared podrhtava od napetog iščekivanja odgovora. Kako se bila malko okrenula, sad joj se na mjesečini jasno vidjelo lice koje se bijeljelo gotovo bjelinom cvijeta. Gledajući ono bijelo lice nad kojim se crno ljeskala bogata, glatka kosa, i one bistre oči, Alan osta časak nijem, dok se u mozgu trsio da dokuči i analizira šta je to na njoj što ga toliko zanima i protiv njegove volje. Nasmiješio se i oči mu se odjedared zakrijesiše. — Jeste li ikad vidjeli pse kad se tuku? Ona je počasila kao da se želi nečega prisjetiti, pa se ovlaš strese. — Jesam, jednom. — I šta se desilo? — Stradalo je moje pseto... bilo je to malo psetance. Drugi pas mu je razderao grkljan. On kimnu. — Tačno, tako to biva. Upravo to radi John Graham s Aljaskom, gospođice Standish. On je pas, neman. Zamislite čovjeka koji posjeduje strahovitu finansijsku moć, koji je smislio da prema svojim željama i političkim ambicijama liši bogatstva i porobi jednu novu zemlju. Eto, to radi John Graham sa svoga novčanog prijestola u Sjedinjenim Državama. Stvar je u vlasti novca koju on predstavlja, proklet bio! Novac... i čovjek bez skrupula. Čovjek koji će glađu umoriti tisuće i milijune ljudi samo da postigne svoje ciljeve. Čovjek koji je u punom smislu riječi ubojica ...

19 Prekide ga njen oštar uzvik. Lice joj još jače pobijeli, ukoliko je to bilo moguće, ruke joj se odjednom podigoše ka grudima. Pogled koji se pojavio u njenim očima namah izazva onaj stari grč ironije na njegovim usnama. — Eto, opet sam povrijedio vaš puritanizam, gospođice Standish — reče on naklonivši se ovlaš. — Da bih iz vas odagnao takva ružna čuvstva, čini mi se da vam se moram ispričati što kunem i jednog čovjeka nazivam ubojicom. U redu, ispričavam se. A sad, biste li htjeli da se malo prožet amo? S pristojne udaljenosti ona su tri mlada tehničara promatrala Alana i Mary Standish koji su krenuli dalje. — Vanredno zgodna djevojka — reče jedan od njih uz dubok uzdah. — Još nisam vidio takve kose i očiju ... — Ja sam za istim stolom s njima — prekinu ga drugi. — Ona je meni s lijeva druga, a sa mnom još nije progovorila tri riječi. Onaj što je s njom liči na ledenu santu s Labradora. Dotle je Mary Standish govorila: — Znate li vi, gospodine Holt, da zaviđam onim mladićima? Sto bih voljela da sam muško! — I ja bih voleo da ste — ljubazno dometnu Alan. S lijepih usana Mary Standish na tren nesta blagosti. Ali to Alan ne uoči. On je uživao u svojoj cigari i udisao miomirisan zrak.

20 Glava 3. Alan Holt bio je čovjek koji će na sebe svratiti pozornost svakog muškarca, a što se tiče žena predstavljao je ono što se naziva idealom žene. On je pak žene poštivao nekako apstraktno, bio je spreman da se za njih bori, pa i pogine ukoliko bi tako nešto bilo potrebno. Takav je bio njegov stav prema ženi uopće, kavalirština što se rodila i odrasla u brdima i na otvorenom, te nije imala nikakve veze s onom patvorenom, namještenom, koja je čedo udobnosti i luksuza civilizacije. Godine samotinje urezale su u njemu svoje biljege. Muškarci sjevernjaci umjeli su pročitati njihov smisao, ali što se žena tiče, to je mogla tek pokoja, tu i tamo. Međutim, u momentima najgorih kriza, žene bi se u svojoj bespomoćnosti kao po nagonu obraćale takvom čovjeku kakav je bio Alan Holt. U njemu je postojala nekakva žica humora, ali se malo tko mogao pohvaliti da ju je uočio. Brda su ga naučila da se smije u tišini. On bi se kratko iscerio tamo gdje bi se drugi gušio u buri grohotnog smijeha. U nečemu je mogao uživati i tko zna koliko se radovati a da to ne pokaže niti jednim pomakom crta na licu. Pa ni sam osmijeh nije mu uvijek bio odraz nekakvih veselih misli. Bilo je prilika kad su se za tim osmijehom krile misli opasnije od ma kakvih riječi. Upravo zato što je imao savršeno razumijevanje te je sama sebe dobro poznavao, situacija u kojoj se našao veoma ga je zabavljala. Šta je drugo mogao misliti doli da je gospođica Standish grdno pogriješila kad je za društvo odabrala njega umjesto kojega između onih mladih tehničara, s takvim bi joj veče bilo sigurno ugodno i uzbudljivo. Tiho se zacerekao. A Mary Standish, očuvši tu njegovu prigušenu notu veselja, samo malko nagnu glavu, onim pokretom kao u ptice što ga je on uočio još ranije, u prisustvu kapetana Riflea. No, ona ništa ne reče, naprotiv, kao potaknuta onim cerekom, mirno zavuče ruku pod Alanovu mišku.

21 Pošto je tako u šetnji prošao polovicu palube, Alan je počeo osjećati izvjesnu prijatnost u toj situaciji. Djevojčina ruka nije tek samo dodirivala njegovu mišku nego mu se s povjerenjem ugnijezdila pod miškom, djevojka mu bila tako blizu da je na svega nekoliko palaca od svoga lica gledao onu njenu vranu kosu. Alanova je ravnodušnost bila poremećena djevojčinom blizinom i blagim pritiskom njene ruke na njegovoj mišici. — Pa nije ni tako loše — reče on neposredno. — Sad već vjerujem da ću s užitkom odgovoriti na vaša pitanja, gospođice Standish. — Oh! — On osjeti gdje joj se vitka, sitna prilika na časak ukoči. — Valjda ste... mislili... da bih mogla biti opasna? — Tek malko. Ja ne razumijem žene. U općem smislu riječi smatram žene najljepšom božjom rukotvorinom. Ali me ništa ne privlači k nekoj određenoj ženi. No, vi... Ona mu odobri kimanjem glave. — Veoma lijepo od vas, ali nema potrebe da mi kažete kako sam ja drugačija od ostalih žena. Jer nisam. Sve su žene iste. — Možda i jesu, ali ne u načinu kako se češljaju. — Sviđa vam se moja kosa? — Veoma. Toliko ga zapanjilo ovo priznanje da je u znak protesta otpuhnuo čitav oblak dima iz cigare. Opet su došli do salona za pušenje. Bila je to novost na brodu Nome. Na pruzi za Aljasku nije bilo drugog broda koji bi se mogao podičiti takvim prostranim, luksuznim i udobnim salonom za pušenje; na jednom kraju bio je kutak za dame koje žele praviti društvo muževima dok ovi puše svoju cigaru poslije ručka. — Ako hoćete da čujete štogod o Aljasci i da vidite pokojeg njenog stanovnika, onda uđimo ovdje — on predloži. — Za to boljeg mjesta nema. Da li zazirete od duhanskog dima? — Ne. Da sam muškarac sigurno bih pušila. — A možda i pušite?

22 — Garantiram da ne. Kad budem počela pušiti najprije ću podrezati kosu. — A to bi bio zločin — on otpovrne tako živo da se opet zapanji nad sobom. U salonu su bile i dvije, tri dame sa svojim pratiocima. Prostorija, koja je bila duga za jednu trećinu krmene palube, sva se plavljela od duhanskog dima. Za okruglim stolovima dvadesetak muškaraca igralo je karata. Dvostruko veći broj ih je ili stajalo u grupicama i razgovaralo ili je šetalo dokono goredolje, dok su nekoji i sami sjedili. Neki su i spavali, spazivši ih, Alan pogleda na sat. Potom uoči kako Mary Standish začuđeno gleda mnogobrojnu uredno složenu ćebad što je ležala unaokolo. Jedno je ćebe bilo kraj njenih nogu i ona ga dotače vrhom cipele. — Zašto su ova ćebad ovdje? — ona upita. — Brod je prekrcan putnicima — uze on objašnjavati. — Na brodovima za Aljasku nema putnika za međupalublje. Tamo ćete uvijek naći i pokojeg milijunaša. Među ovim ljudima ima ih dosta koji će uzeti jedno ćebe, razmotati ga i leći tu, spavat će na podu. Da li ste kad vidjeli jednog grofa? Pošto ju je već doveo tu, osjećao je svojom dužnošću da joj sve objasni. Sad joj je pokazivao treći stol njima slijeva, za kojim su sjedila tri muškarca. — Onaj što je okrenut nama, upalih obraza i svijetla brka, taj je grof, zaboravio sam mu ime. Po njemu se ne bi reklo, ali je sila od čovjeka. Sad je pošao u lov na medvjede, a ovdje spava na podu. Tamo iza njega, za petim stolom to su kopači s Treadwella. Onaj što se onako obočio na zid te upola spava, brkovi su mu dosegli gotovo do pojasa, to vam je Stampedo Smith, u svoje vrijeme drugar Georgea Carmacka, onoga što je devedeset i šeste otkrio zlato na rijeci Bonanza. Za Carmackovu lopatu kojom je udario u zlatnu žilu govorilo se da je to „lopata čiji je udarac odjeknuo širom svijeta". A onaj gospodin neuredna brka bio je drugi u Bonanzi, ako izuzmemo Skookuma Jima i Taglisha Charlieja, dvojicu Siwah Indijanaca koji su bili s Carmackom kad je otkrio zlato. Ukoliko vas zanima romantika, mogu vam još dodati da je

23 bio zaljubljen u Belindu Mulrooney, najhrabriju ženu koja je ikad došla na sjever. — Po čemu je ona bila hrabra? — Po tome što je sama došla u svijet samih muškaraca, što nije imala ni duše da bi se za nju borila, a bila je odlučna da i ona namakne bogatstvo. I pošlo joj je za rukom. Nema toga starosjedioca iz Dawsona koji se ne sjeća Belinde Mulrooney. — Ona je dakle dokazala šta jedna žena može, gospodine Holt. — Jeste, a malo kasnije pokazala je koliko jedna žena može biti luda, gospođice Standish. Bila je najbogatija žena u Dawsonu. Onda je došao jedan muškarac koji se predstavljao kao grof, Belinda se udala za njega i oni odoše u Pariz. I finiš, kako mislim. Međutim, da se udala za Stampedo Smitha, onoga tamo s onim ličinama ... Nije završio misao. S jednoga stola na pet-šest koraka od njih, neki je muškarac ustao i gledao u njih. Na njemu nije bilo ničeg neobičnog, samo što je drsko zurio u Mary Standish. Gledao je mladu ženu kao da mu je poznata te je sad namjerice vrijeđa jednim doista bezobraznim zurenjem. Onda mu odjedared grč nekakav pređe preko usana, ovlaš on slegnu ramenima i okrene leđa. Alan hitro pogleda u svoju družbenicu. Usne je stisnula, obrazi su joj se žarili. Iako je sam bio uzavrio gnjevom, i nehotice je uočio koliko nju ljutnja čini lijepom. — Molim vas, ispričavam se samo za čas — on će mimo. — Treba da zatražim izvjesno objašnjenje. Ruka njena brzo se sklopi oko njegove mišice. — Ne, nemojte, molim vas — ona će molećivo. — Lijepo je to od vas, vi ste upravo od te vrste ljudi koja neće oprostiti takav postupak, to ja znam. Ali besmisleno je pridati mu ma kakav značaj. Zar nije tako? Uprkos naporu da mimo govori, glas joj je podrhtavao, a s lica joj boja tako naglo izblijedi da se Alan zapanji nad onim nenadanim čudnovatim bljedilom.

24 — Po vašoj želji — on odvrati jednim pohladnim naklonom glave. — Ali da ste mi sestra, gospođice Standish, ne bih dozvolio da tako što prođe nekažnjeno. Gledao je za onim čovjekom sve dok se nije izgubio kroz jedna vrata salona. — To je jedan od ljudi Johna Grahama — on objasni. — Zove se Rossland, ide na sjever da obezbijedi potpunu vlast nad lovom na losose. Za dvije godine potpuno će uništiti losose. Čudno šta će sve učiniti ta prljavština koju zovemo novcem! Pretprošle zime gledao sam gdje čitava indijanska sela umiru od gladi, žene i sitna djeca umirali su masovno, sve zbog toga Grahamova novca. Zbog neplanskog lova, razumijete? Da ste samo vidjeli te uboge jadnike, sama kost i koža, kukaju za kakvom krpom da bi je pojeli... Prsti njeni stegoše se na njegovoj mišici. — Kako je John Graham mogao učiniti... nešto tako? — ona šapnu. Alan se oporo nasmije. — Kad budete godinu dana u Aljasci, nećete postavljati takva pitanja. Kako? Naprosto tako što je pretrpao skladišta svojih tvornica konzervi a iz rijeka je izvukao svu hranu o kojoj ovise domoroci od pamtivijeka. Drugim riječima, od novca kojim on barata ovisi industrija ribljih konzervi... i koješta drugo. Molim vas, nemojte me krivo shvatiti. Aljasci je potreban kapital za razvoj. Bez kapitala mi ne samo da nećemo poći unapredak, nego ćemo umrijeti. Nema te oblasti danas koja bi pružala ljepše mogućnosti za investicije od Aljaske. Tamo naprosto leži na tisuće bogatstava što očekuje one koji će investirati. Ali John Graham ne spada među one investitore koje mi želimo. To je pljačkaš, od one vrste koja samo želi da prirodna bogatstva što brže pretvore u gotov novac makar se takvom operacijom uništila i zemlja i voda. Pamtite da je uprava nad Aljaskom, pod vodstvom vašingtonskih političara, donedavno bila jedva malo bolja od one protiv koje su se pobunili američki kolonisti 1776. godine. Čovjeku baš nije lako da takvo nešto kaže o zemlji koju voli, zar ne? A John Graham krivac je najgorem... on i novac koji mu daje moć.

25 Zapravo, krupni kapital koji poštuje zakon zazire od Aljaske. Hvala birokraciji i lošoj politici, takve su prilike da kapital te vrste, bio mali ili veliki, izbjegava Aljasku i nije zainteresiran njome. Samo pomislite, gospođice Standish! U Washingtonu, pet tisuća milja daleko, trideset i osam je ureda koji upravljaju Aljaskom. Je li onda čudo da je pacijent bolestan? I je li čudo što ljudi poput Johna Grahama, do dna duše pokvareni i korumpirani, imaju plodno polje za svoj rad? Ali mi ipak napredujemo. Polako izmičemo sjenci koja je toliko dugo zasjenjivala interese Aljaske. Sad se na nju gleda odgovornije. Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo poljoprivrede sad shvaćaju da je Aljaska sama po sebi jedno ogromno carstvo. S njihovom pomoću, morat ćemo napredovati usprkos svim našim hendikepima... Odjedared se zaustavi. — Da ... ja pričam o politici... a vi ste očekivali da ću vas zabavljati prijatnim i zanimljivim stvarima — reče tonom isprike. — Da pođemo u donje palublje? — Ili bolje na zrak — ona predloži. — Bojim se da mi ne bude zlo od ovolikog dima. Osjetio je promjenu na njoj, a znao je da tome nije kriv samo zagušljivi zrak. Zaključio je da je Rosslandov neobjašnjivi bezobrazluk nju ozlovoljio daleko više no što ona pokazuje. — Dolje, gdje obično zovemo međupalubljem, ima nekoliko Thlinkit Indijanaca i jedan pitomi medvjed. Hoćete li da ih vidite? — on je upita čim su se našli vani. — Djevojke Thlinkit najljepše su Indijanke na svijetu, a među ovima dolje su dvije... ovaj... vanredno lijepa izgleda, kako kaže kapetan. — On me već upoznao s njima. Kolo i Haidah — tiho se nasmije djevojka. — Slatke su i jako drage. Jutros sam s njima doručkovala, prije no što ste vi ustali. — Šta mi to govorite! Zato vas nije bilo za stolom! A jučer ... — Uočili ste da me nema? — nedužno upita ona.

26 — Pa bilo bi md teško ne zamijetiti praznu stolicu. Ali, kad bolje promislim, sve mi se čini da mi je pažnju zapravo skrenuo mladi tehničar koji se pitao da li ste možda bolesni. — Oh! — On se veoma interesira za vas, gospođice Standish. A ja se zabavljam gledajući ga kako krivi oči put vas. Palo mi je na pamet kako bih učinio dobro djelo da s njim izmijenjam mjesta. — U kojem slučaju vaše oči neće stradati, naravno. — Po svoj prilici neće. — A da li su ikad stradale? — Ne bih rekao. — A kad ste gledali u one Indijanke Thlinkit, na primjer? — Još ih nisam vidio. Ona ovlaš slegne ramenima. — Pod običnim prilikama držala bih vas nezanimljivim, gospodine Holt. A pod ovakvim, držim vas neobičnim. I zbog toga mi se dopadate. Hoćete li me, molim vas, ispratiti do kabine? Broj šesnaest, na ovoj palubi. Išla je kraj njega i opet je prstima ovlaš držala njegovu mišicu. — Koja je vaša soba? — Dvadeset i sedam, gospođice Standish. — Na ovoj palubi? — Da. Tek pošto mu je mimo, i ne pruživši ruku, zaželjela laku noć, on se stade čuditi onom njenom posljednjem, indiskretnom pitanju. Zahmkao je i zapalio novu cigaru. Najednom mu u glavu navriješe raznorazne misli. Polako prožeta palubom, obiđe je još jednom-dvaput, pa se povuče u svoju kabinu gdje uze pregledati neke dokumente koje je trebalo uputiti u Juneau. Bili su to izvještaji o zajedničkom istupu njega i Carla Lomena pred Odborom za saobraćaj i veze u Washingtonu. Ponoć se bila primakla kad je završio pregled dokumenata. Pitao se da li Mary Standish spava. Malo ga nerviralo i ovlaš zabavljalo kako mu se misao uporno svraća na nju. Pametna je to

27 djevojka, to mora priznati. Ništa je nije pitao o njoj, niti mu je ona što rekla, dok je on bio neuobičajeno brbljiv. Sad ga bilo stid što je uzeo pričati o stvarima koje njega tište jednoj djevojci koju sigurno nimalo ne zanimaju politički poslovi Johna Grahama i Aljaske. Pa, krivica nije isključivo njegova. Ona mu se naprosto nametnula, a on je pod takvim prilikama bio ipak pristojan. Ugasi svjetlo i stade kraj otvorenog prozorčića. Do uha mu dopirao samo spori puls broda što se polako probijao svojim putem kroz posljednji odsjek Tjesnaca prema Frederick Soundu. Na brodu je najzad sve spavalo. Mjesec je bio nasred neba, više nije osvijetljavao obrise planina, iza njegovog magličastog svjetla svijet je bio u tmici. Alan je u toj tmici tek slabo razabirao jednu tamniju trupinu, golemu masu otoka Kupreanov. Pošto je znao kakve opasnosti vrebaju u Tjesnacu, na mjestima gdje je tek malko širi od dužine broda, čudio se zašto je kapetan odabrao ovu rutu umjesto da obiđe oko Cape Decisiona. Oćutio je da je kopno sad dalje, ali je Nome svejednako polako gurao dalje; Alan je osjećao miris alge i duboko udisao miomiris šuma s otoka istočno i zapadno od broda. Uho mu uhvati šum koraka koji su prilazili. Reklo bi se da su na čas oklijevali, potom produžili. Očuo je i tih glas, muški glas, kojem odgovori jedan ženski glas. Nagonski se povuče korak dublje i osta sakriven tmicom. Glasovi se više ne javiše, ali kraj prozora prođe njih dvoje, muškarac i žena, šutke su išli, bili su jasno osvijetljeni mjesečinom. Žena je bila Mary Standish, a muškarac je bio Rossland, onaj što je tako drsko zurio u nju u salonu za pušenje. Alan se zapanji. Onda upali svjetlo i stade se spremati na počinak. Nije ga volja da uhodi ni Mary Standish ni Grahamovog agenta, ali iz dna duše mrzi svaku obmanu i laž. Ovo što je sad vidio dokazuje da Mary Standish zna o Rosslandu mnogo više no što je njemu dala do znanja. Ali, ništa mu nije slagala. Jednostavno ništa nije rekla — samo što mu nije dozvolila da od onoga zatraži izvinjenje. Očito, zaskočila ga, ali napokon šta se njega tiču njeni poslovi! Možda su se ona i Rossland tko zna kada posvadili, a sad

28 su se uzeli miriti. Posve moguće. Glupo od njega što uopće razmišlja o cijeloj toj stvari. Ugasio je svjetlo i legao. Ali nije baš čeznuo za snom. Bilo mu prijatno da tek tako leži, poleđuške, opružen, ćuteći pod sobom kako se brod blago miče, osluškujući ritmičan šum njegovih strojeva. I bilo mu prijatno razmišljati o povratku domu. Paklenski mu dugo bilo onih šest mjeseci što ih je proveo u Sjedinjenim Državama! I koliko su mu nedostajali svi poznanici redom — pa čak i neprijatelji! Zaklopio je oči i zamislio svoj dom koji je još uvijek udaljen tisuće milja — beskrajne tundre, plavo i grimizno pobrđe Endicott-planine, a pod njim „Alanovo naselje". Tamo je sad početak proljeća, na tundrama i južnim padinama toplo je, a u vrbicima puca kao kad pečeš kukuruzne kokice. Nada se da je zima bila milostiva prema njegovim ljudima — prema ljudima iz njegovog naselja. Oduljilo mu se ovo vrijeme što ga je proveo daleko od njih, dugo mu bilo kad ih toliko voli. Bio je siguran da će se Tautuk i Amuk Toolik, njegova dva glavna pastira, postarati da sve bude u redu kao da je on tu. Ali, za šest mjeseci može se dogoditi koješta. Kad je odlazio, maloj ljepotici njegovog dalekog kraljevstva, Nawadlook, nije bilo dobro. Brinuo je za nju. Preboljela je upalu pluća, sad je snosila njene posljedice. A Keok, njena suparnica! U mraku se nasmija pitajući se kako li je uznapredovala Tautukina ljubav koja je ponekad bila tragična. Keok je prkosila muškarcima i dugo je uživala u Tautukinim patnjama. Pravo đavolče, ta Keok, pomisli Alan uz cerek, ali vrijedna da muškarac za nju riskira i život, dakako, ukoliko u tom muškarcu ima i kapi prave krvi! A što se tiče stada njegovih, bez sumnje su dobro preturila zimu. Čovjek se bogme može ponositi kad je vlasnik deset tisuća grla ... Odjedared suspregnu dah i osluhnu. Netko je stajao pred njegovim vratima. Dvaput ranije očuo je korake koji su prošli kraj njegovih vrata. Sjeo je na krevetu, pod njim zaškripaše opruge. Onda ču šum, kao da se netko hitro, trkom udaljuje, te upali svjetlo. Tren kasnije već je otvorio vrata. Nigdje nikoga. Dugački

29 je hodnik bio prazan. Uto začu gdje se negdje dalje tiho otvaraju i zatvaraju vrata. Pogled mu padne na neki bijeli, zgužvan predmet na podu. Podiže ga i vrati se u kabinu. Bio je to ženski rupčić. Rupčić koji je već vidio. Te večeri, u salonu za pušenje, uočio je kako je obrubljen lijepom čipkom. Doista čudno što ga sada nalazi pred vratima svoje kabine!

30 Glava 4. Pošto je našao onaj rupčić pred vratima svoje kabine, u Alanu su se nekoliko minuta miješali radoznalost, razočaranje, a i nekakva ljutnja. Počeo je shvaćati da uprkos samom sebi postepeno ga sve više interesira ona djevojka, i ta konstatacija ne bješe mu nimalo prijatna. Veče koje je s njom proveo bilo je do izvjesne tačke veoma zabavno. Doduše, vrijeme bi ljepše dotukao da se raspričao o starim doživljajima sa Stampedom Smithom, ili da je s engleskim grofom raspravljao o lovu na medvjede, ili pak da se upoznao s onim neznancem sijede brade što je izrekao onakvo mišljenje o Johnu Grahamu. Međutim, ipak nije žalio za izgubljenim vremenom, niti je zamjerao Mary Standish. Ne, njega je ozlovoljilo samo ovo posljednje — rupčić pred vratima kabine. Zašto ga je ispustila upravo pred njegovim vratima? Dakako, na toj smiješno malenoj krpici, obrubljenoj paučinastom čipkom, nema ničeg opasnog. Staviše, tako je sitna da se čovjek mora pitati valja li čak i onakvom nosiću kakav je u Mary Standish. No, lijep rupčić jest. I na njemu je nekakvo izvanredno spokojstvo i savršenstvo, kao na kosi njenoj. Do tog zaključka Alan nije došao nikakvim razmišljanjem, nego mu je gotovo nesvjesno pao na pamet. Bacio je onaj maleni komad tkanine na stolić kraj uzglavlja. Nema dvojbe da ga je ona ispustila posve slučajno, nenamjerno. Alan mahinalno slegne ramenima i zaključi da svaka žena ili djevojka ima pravo da prođe ispred njegove kabine, ukoliko joj se hoće, a on je idiot ako iz toga izvlači kakve zaključke. O tome gotovo ne vrijedi ni razmišljati. Uostalom, njega ne zanimaju nikakve tajne, pogotovu ne ženske, a kamoli takve besmislice — prošla djevojka i ispustila rupčić! Opet je legao. Zaspao je razmišljajući o Keok i Nawadlook te o čeljadi iz njegovog naselja. Tko zna kako i zašto, ali su mu snovi uvijek bili živi i ugodni, te je i sad u snu gledao Keok kao u stvarnosti, s njezinim kratkim osmjehom i mangupskim izrazom,

31 i Nawadlook, krupnih, blagih očiju što se sjaje jače nego tada kad je krenuo. Vidio je i Tautuka, po običaju namrgođenog zbog Keokine bezdušnosti, udara u tam-tam iz kojeg odjekuje osebujan zvuk nalik na zvona, pred njim Amuk Toolik igra medvjeđi ples, dok Keok plješće rukama s pretjeranim oduševljenjem. U snu se Alan zacereka. Zna on šta se zbiva, zna da krajičkom nasmijana oka Keok motri Tautuka i uživa u njegovoj ljubomori. U svojoj gluposti, Tautuk to neće nikad dokučiti. To je ono na j smiješni je. I bijesno udara u bubanj, sijeva očima da je milina, dok mu se Keok smije u brk. Uto Alan otvori oči i ču brodsko zvono. Bio je još mrak. Upali svjetlo i pogleda na sat. Osam je udaraca odjeknulo s brodskog zvona, odnosno s Tautukovog bubnja, znači — četiri sata ujutro. U kabinu je kroz otvoreno prozorče dopirao miris mora i zemlje. Zrak je bio svjež, Alan ga je duboko udisao dok se neko vrijeme protezao na krevetu. Od njega mu je krv jače i brže zastrujala. Tiho je ustao, zapalio nedopušenu cigaru koju je bio ugasio prije no što će leći, pa se uzeo oblačiti. Tek sad mu pogled pade na rupčić što je ležao na stoliću. Prisustvo toga predmeta možda je imalo neko značenje prije nekoliko sati, ali sad više nije bilo vrijedno razmišljanja. Djevojka je malo nesmotrena i to je sve. Vratit će joj ga. Mehanički je strpao u džep onaj komadić tkanine i krene na palubu. Znao je da će biti sam. Paluba je bila pusta. Kroz avetinjski bijelu jutarnju sumaglicu nazirali su se redovi praznih stolica, a u kormilarnici gorjelo je sumorno svjetlo. Monsun iz Azije i topla strujanja iz Japana doveli su rano proljeće na Aleksandrov arhipelag, maj se unekoliko odjenuo blagim junskim cvatom. Ali su jutra svejednako bila hladna i siva. U dolinama se slijegale magle i sumaglice te se poput rijetkog dima valjale brdskim obroncima do mora, tako te je brod, što je plovio unutrašnjim kanalom, morao brbati kao dijete u tmici. Alan je volio te osobine obale Aljaske. Njena je tajnovitost bodrila čovjeka, a opasnost je predstavljala izazovan mamac. Osjećao je kako Nome pomno bira sebi put prema sjeveru. Brodski su strojevi tiho huktali, brod kao da se polako i oprezno

32 šuljao, nalik mački, te je malko i podrhtavao, reklo bi se da je na njemu svaka funta čelika živi nerv što napeto pazi. Kapetan Rifle sigurno sad ne spava nego napregnutim pogledom zuri iz kormilarnice u bijelu maglu. Od njih zapadno, ali u opasnoj blizini, mora da leži stjenoviti Otok Admiraliteta; istočno su im ledenjacima pokriveni obalski pješčari i stjenjad, s grebenima što ih more plavi i što su se poput smrtonosnih prsta opružili, oko njih brod mora obići da bi prišao mjestu Juneau. A Juneau sigurno nije daleko. Nagnut nad ogradom, Alan je pućkao cigaru. Žudio je za radom. Juneau, Skagway i Cordova ničim ga nisu privlačili, u njima je samo gledao dio Aljaske. Ali je i te koliko žudio za dalekim sjeverom, za prostranim tundrama i silnim dostignućima što ga očekuju tamo. Tu izvjesnost je u krvi osjećao, stoga mu nije bilo žao što je šest mjeseci čamio u Sjedinjenim Državama. Rođenim se očima osvjedočio da nije daleko dan kad će Aljaska stati na vlastite noge. Zlato! On se nasmija. Zlato ima svoju čar, svoju romantiku, svoje uzbuđenje, ali šta je sve zlato svih brda Aljaske kraj one veličanstvenosti čijoj izgradnji i on doprinosi? Na ljudima što ih je upoznao na jugu vidio je da im je prva pomisao bila — zlato, čim su čuli da je on iz Aljaske. Uvijek zlato — ono je bilo prvo, a za njim su dolazili led, snijeg, beskrajne noći, beskonačne pustoši i krševite planine što se vječito mrgode nad jednim prokletim krajem u kojem se ljudi bore protiv silnih snaga i gdje samo najvještiji pobjeđuje. Zlato je Aljasci bila kob. Kad su ljudi mislili na njega, nisu mogli zamisliti drugo ništa osim dana zlatne groznice, Chilkoota, White Horsea, Dawsona i Circle Cityja. Nisu se mogli otresti romantike, čara i tragedije onih što su izginuli. Ali sad, sad su počeli vjerovati. Oči im se otvaraju. Čak se i vlada budi, pošto se dokazalo da osim neposrednog profita ima i drugih koristi od izgradnje željezničke pruge sjeverno od Mount St. Eliasa. Senatori i kongresmeni u Washingtonu ozbiljno su saslušali njega, a Carla Lomena naročito. Najdalekovidniji stočarski kraljevi pokušali su kupiti sva njegova stada, a Carlu Lomenu nudili su pravo bogatstvo za njegovih četrdeset tisuća

33 irvasa što pasu na poluotoku Seward! Bio je to najbolji dokaz buđenja. Apsolutni dokaz. Zapalio je novu cigaru i duh mu kroz maglu što se razilazila odluta u prostranstvo koje je ležalo pred njim. Neki su Aljaščani grdili Theodorea Roosevelta što je na njihovu zemlju natakao tako zvane „lance konzervacije". Ali to nije bilo tačno. Zahvaljujući njegovoj dalekovidnosti, lešinari su obuzdani; baš zato što je on znao šta će učiniti lakomost i moć novca, spriječio je da Aljaska bude posve ogoljena, te je sad spremna da sa svim svojim silnim rezervama služi majci koja ju je zapostavljala generacijama. No, bit će borbe prilikom otvaranja vrata jedne tako velike zemlje. Treba to izvesti pametno i spretno. Kad se ograničenja ukinu, sjenka Rooseveltove ruke neće moći zadržati bezobzirne i beskrupulozne ljude kalibra Johna Grahama i društva što ga on predstavlja. Pomisao na Grahama ne bijaše Alanu prijatna, njegovo se lice stvrdne. Sami Aljaščani treba da se bore protiv onakvih povlašćenih pljačkaša. Bit će to nemilosrdna borba. Na mnogim se mjestima u Sjedinjenim Državama osvjedočio o posljedicama pljačkaške rabote tih financijskih razbojnika — vidio je cijele države u kojima su uništene šume, opljačkane i zagađene vode, jezera i rijeke, gdje su od prirodnih bogatstava ostale samo oglodane kosti. Prestravio se gledajući Michigan, šumom nekoć najbogatiju američku državu. Šta će biti ako vlada u Washingtonu dozvoli da se tako šta desi i s Aljaskom? Uostalom, politika — i novac — već se natječu za upravo takav poduhvat. Pod svojim nogama više nije osjećao puls broda. Razmišljao je o svojoj borbi pa su mu i mozak i živci reagirali kao da se radi o stvarnosti a ne samo o mislima. Odlučan je da u toj borbi izvojuje pobjedu makar ga ona stajala i života. On i nekolicina drugih dokazat će cijelom svijetu da oni milijuni jutara tundre na sjeveru ne predstavljaju najdalju zabit zemaljske kugle. Oni će ih naseliti pa će takozvane „pustoši" grmjeti pod bezbrojem irvasa jače nego što su američke ravni ikada grmjele od silne stoke. Nije mislio na blago što će ga on osobno naći na kraju svoje vizije uspjeha. Mrzio je novac sam po sebi. Njega je mamilo samo dostignuće, nosila ga

34 strast da izgazi stazu preko koje će njegova mila zemlja stati na svoje noge, prožimala ga želja da ugleda kako u konačnom trijumfu Aljaska hrani polovicu one iste Amerike koja joj se nasmijala u lice i odgurnula je kad se nalazila u nuždi. Brenčaj brodskog zvona otrgnu ga iz borbe u koju se bio upustio zanesen mislima. Inače, nisu mu bili dragi ti „trzaji duha“ kako je nazivao takva svoja stanja. I nesvjesno se pomalo ponosio nekakvom svojom objektivnom tolerancijom — nekakvim filozofskim savladavanjem čuvstava od kojeg bi ponekad izgledao tako ravnodušne ćudi da su ljudi pomišljali kako je sazdan iz kamena, a ne iz krvi i mesa. Svoja je uzbuđenja zadržavao u sebi. Odjedared uoči da su mu se prsti nesvjesno stegnuli oko onoga rupčića što ga je držao u džepu i od toga ga spodbi nekakav blag nemir. Izvuče rupčić i ruka mu poleti da ga baci u more. Ali nato frknu na samog sebe zbog takvog besmislenog gesta, vrati rupčić u džep i polako pođe prema pramcu. Gledao je kako se diže magla i razmišljao kako bi mu bilo da ima sestru recimo nalik na onu Mary Standish. Ili da ima uopće kakvu svojtu, makar to bio i stric koji bi se interesirao za njega. Oca se živo sjećao, a majke slabije jer je umrla kad mu je bilo šest godina, dok je oca izgubio dok je već imao dvadeset. U duhu njegovom lik očev dizao se iznad svega ostaloga, poput njegovih voljenih planina. Lik će očev uvijek biti kraj njega, taj lik će ga bodriti, inspirirati, davati mu snage da živi časno, da se bori muški i da na kraju umre bez straha. Jer je tako živio i umro stari Alan Holt. Majku je, međutim, slabo pamtio, nakon tolikih godina jedva se sjećao njenog lica i glasa, ona mu je više bila sveta uspomena negoli biće nekada živo, iz krvi i mesa. Braće i sestara nije imao. Cesto je požalio što nije imao braće. Ali što se tiče sestre... Nezadovoljno je zagunđao na takvu pomisao. Da ima sestru, morao bi se vezati za civilizaciju. Za gradove vjerojatno. Možda čak i za Sjedinjene Države. Bio bi rob jednog života koji mrzi. Cijeni svoju beskrajnu slobodu. Jedna Mary Standish, makar mu i bila sestra, značila bi za njega pravu katastrofu. Ne bi mogao zamisliti ni nju niti ma koju drugu ženu njene vrste da živi

35 kraj Keok ili Nawadlook ili ostale čeljadi u srcu tundre. A tundra će njemu uvijek biti dom, jer mu je srce tamo. Obišao je kormilarnicu i odjedared naletio na jednu čudnu priliku što se zgurila u naslonjači. Bio je to Stampedo Smith. Kako je sada bilo svjetlije, jer se magla uveliko razilazila, Alan spazi da starac ne spava. On zastade. Stampedo ga ne primijeti, nego se protegnu, zastenja i ustade. Bio je to omalen muškarac, ali mu je nakostriješena, čekinjava crvena brada, što se sad sjala kapljicama rose, bila prebogata čak i za diva. Uz onakvu bradu, i također čekinjavu žutu kosu, glava mu je davala nekakav gusarski izgled, ali mu na tijelu, od vrata naniže, ničega nije bilo što bi moglo izazvati strah u srcu ljudskom. Neki su se ljudi znali nasmiješiti kad bi ga vidjeli. Drugi, ne znajući s kim imaju posla, podrugljivo bi se nasmijali. Ima smiješnih brada, a ona na Stampedu Smithu bila je nedvojbeno jako smiješna. Ali se Alan nije ni smiješio ni smijao, jer je u svom srcu osjećao nešto nalik nedoživljenoj bratskoj ljubavi prema tom čovječuljku koji je svoje ime ispisao na mnogim stranicama povijesti Aljaske. U času kad ga je Alan toga jutra gledao, Stampedo Smith više nije bio najbrži revolveraš na prostoru između White Horsea i Dawsona. Predstavljao je samo ganutljivu uspomenu iz onih starih dana kad se sam obračunao sa Soapy Smithom i njegovom bandom — iz dana kad je odlazak Stampedo Smitha na kakva nova nalazišta značio da će tamo za njim proći stampedo, i kad se to njegovo ime izgovaralo uz imena Georgea Carmacka, Alexa McDonalda i Jeromea Chutea, a stotinjak ljudi poput Curleyja Monroea i Joea Barreta išlo je njegovim stopama. Gledajući ga onako osamljenog na jutarnjem sivilu, Alan je znao da je čovjek u nevolji. Znao je da je Stampedo Smith, koji je dvadeset puta bio milijunaš, sad opet bez prebijene pare. — Dobro jutro — reče Alan tako nenadano te se čovječuljak okrenu kao čigra, baš kao za starih revolveraških dana. — Zašto si tako sam, Stampedo? Stampedo se kiselo isceri. Oči mu bile plave i obijesne, kao u terijera zakriljene čupavim obrvama što su se nakostriješile još gore negoli brada.

36 — Razmišljam — on odvrati. — Razmišljam kakva je ludost novac. Dobro jutro, Alan! On kimne i uze se ceriti dok mu se oko glave motala magla što se dizala, i Alan uoči na njemu ono njegovo negdašnje raspoloženje koje mu je oduvijek bilo posljednje oružje u nevolji. Alan mu priđe i stade kraj njega, ramena su im se dodirivala dok su se naginjali nad ogradom broda. — Alan, velike misli me ne spopadaju često, ali sad me jedna proganja cijelu noć. Nisi zaboravio Bonanzu, je li tako? Alan odmahnu glavom. — Dokle god postoji Aljaska, ne možemo zaboraviti Bonanzu. — Ja sam onda iskopao milijun, moje je nalazište bilo najbogatije poslije Carmackovog, pa sam poslije propao, je li tako? Alan šutke kimne. — A kasnije, s one strane razvoda, na rijeci Zlatne groznice? — nastavi Stampedo zamišljeno. — Nisi zaboravio onoga starog Skota, Alecka McDonalda, zar ne, Alan? Devedeset i osme smo s ispiranjem napunili sedamdeset vreća, a imali smo zlata još za trideset. U jednom mahu devetsto tisuća dolara, i to je bio samo početak. Pa opet sam propao. I stari je Aleck kasnije propao. Samo što je njemu ostala žena, zgodna djevojka iz Seattlea. A meni? Ni opreme nisam imao, morao sam uzeti novu na zajam. Časak je šutio, gladio je vlažnu bradu i promatrao prvi ružičasti sunčev bljesak što se probijao kroz maglu između broda i nevidljivih vrhova planina. — Nakon toga sam pet puta nalazio zlato i propadao — on će pomalo gordo. — I sad sam opet propao. — To znam — sućutno odvrati Alan. — U Seattleu i Friscu odnijeli su mi do posljednje pare — iscereka se Stampedo i veselo protrlja šake. — Onda su mi kupili kartu za Nome. Jako fino od njih, zar ne? Ta nisu mogli biti pristojniji. Znao sam da onaj Kopf ima srca. Zato sam mu i povjerio svoj novac. Sto ga je izgubio, nije bila njegova krivica.

37 — Zna se da nije bila — složi se Alan. — I nekako mi je žao što sam ga nastrijelio. — Zar si ga ubio? — Nisam. Samo sam mu metkom odbio uho, u lokalu Chinka Hollerana. Neka ima uspomenu. A sad mi je jako žao. Tada nisam shvaćao koliko je to fino od njega što mi je kupio kartu za Nome. Zaslijepio me nagli bijes. U stvari mi je učinio uslugu što me operušao, Alan. Baš jest, tako mi Boga! Tek kad propadneš, onda shvatiš koliko je sve lako i lijepo. Smješkao se svojim čudnim licem na kojemu su dječačke crte odudarale od onih čupavih dlačurina. Spazio je na Alanu tužan pogled u očima i tugaljivu crtu oko usana, te ga zgrabi za ruku i stade ga tresti. — Ali ja zaista mislim tako, Alan! — on usklikne. — Baš zato i držim da je novac glupost. Pa ja se ne radujem trošenju novca nego njegovom nalaženju... nalaženju zlata u brdima, od toga mi krv brže poteče u žilama. A kad ga nađem, onda mu ne umijem naći neku odgovarajuću upotrebu. Onda propadam, jer to želim. Kad ne bih propadao, udebljao bih se i ulijenio, a našao bi se kakav današnji doktor koji bi na meni izveo neku operaciju te bih još otegnuo papke. Znaš, Alan, svakakve operacije izvode u Friscu. Jednog dana mene nešto zaboljelo, a oni hop! hoće da mi nešto izvade. Zamisli tek šta ti se može desiti kad imaš para! — Je li ti to ozbiljno misliš, Stampedo? — Života mi moga! Ja naprosto čeznem za otvorenim nebom, Alan. Za brdima. I za žutom kovinom koja će mi do smrti biti zabava. Čim se vratim u Nome naći ću već nekoga koji je voljan da mi na kredit da opremu i namirnice. — Nećeš — naglo će Alan. — Ja ću te spriječiti, Stampedo, jer hoću da pođeš sa mnom. Da budeš kraj mene, ispod Endicottplanine. Ja tamo imam šest tisuća irvasa. To je ničija zemlja, na njoj možemo raditi što nas je volja. Ne tražim zlato. Drugo mene zanima. Ali sam na Endicottu mora biti puno žute kovine za tvoju

38 zabavu. To je nov kraj u kojem još nikad nisi bio. Tko zna šta sve možeš naći tamo. Hoćeš li doći? Oči Stampedove više se nisu obi jesno krijesile. Zurio je u Alana. svejedno uvjeren da — Da li hoću doći? Alan, hoće li mladunče sisati majku? De, pitaj me još jednom; sve mi još jednom ponovi! Rukovaše se. Alan se osmjehne i kimne pokazujući prema istoku. Posljednja magla brzo se gubila. Vrhovi krševitih planina Aljaske dizali se do plavetnila vedrog neba, a jutarnje je sunce ružičastim i zlaćanim zracima bojilo njihove snježne pokrivače. I Stampedo kimne. Riječi nisu bile potrebne. Razumjeli su se i kroz njihove stisnute šake od jednog k drugom je zastrujalo uzbuđenje što ga pruža njihov voljeni život.

39 Glava 5. Kad se Alan našao u blagovaonici, doručak se već odavno služio. Za njegovim stolom bile su samo dvije prazne stolice, njegova i Mary Standish. Prva mu je pomisao bila da bi po onim dvjema u isto vrijeme praznim stolicama ljudi mogli nagađati koješta. Sjedajući, kimne glavom ostalima za stolom. Oči mu žmiriše veselom iskricom kad spazi pogled na licu mladog tehničara. U tom pogledu bijaše i zavisti i ljutine, no Alan je bio siguran da mladić pojma nema kako mu lice odaje čuvstva. Prihvaćajući se svoga doručka zabrazdio je Alan u prijatne i zabavne misli. Sjetio se mladićevog prezimena — Tucker. Momak je bio simpatičan sportski tip lijepih crta lica. I glupan bi pogodio, zaključi Alan, da mladi tehničar nije tek samo površno zainteresiran za Mary Standish, nego je zaljubljen u nju. Alanu to nije bilo samo otkriće nego u isti mah i odluka. Čim mu se pruži prilika, popravit će grešku koja je počinjena kad se nisu svi za istim stolom međusobno upoznali, te će ono dvoje dovesti u vezu jedno s drugim. Kad ih bude upoznao, otarasit će se izvjesne dužnosti koja mu se nameće uporno. Pokušavao on tako ići za tim mislima, ali usprkos svojoj odluci nije mogao iz glave izbaciti pitanje zašto je ona stolica preko puta prazna. Toga se nije mogao otarasiti, pa i kad je za stolom već bilo više praznih stolica, ona njemu nasuprot kao da mu je badala oči. Sve do tog jutra bila mu je nalik na svaku drugu praznu stolicu, a sad mu se napasnički nametala, tim više što se nije volio podsjećati prošle noći i ponoćnog sastanka Mary Standish s Grahamovim agentom Rosslandom. Nakraju ostao je sam za stolom. Pošto je izgubio i posljednju nadu da će dočekati djevojku, Tucker se diže zajedno s još dvojicom. Ona dvojica već su prošla kroz vrata, kadli mladi tehničar zastade. Alan ga je pratio pogledom te spazi gdje se onome naglo mijenja lice. Časak kasnije vidio je razlog tome. Ušla je Mary Standish. Prošla je kraj Tuckera kao da ga ne primjećuje,

40 Alanu mimo kimnu glavom i sjede za stol. Bila je jako blijeda. Na njoj sad nije bilo ni traga lijepoj boji od prethodne večeri. Malko je pognula glavu dovodeći odjeću u red i po kosi joj zaigra sunčev zrak. Alan se zagleda u sjaj kose njene, kadli ona podiže oči. Otvoreno su gledale, te mirne i lijepe oči, bez ikakve smetenosti. Nešto se u njemu stalo buniti protiv ljepote njenih očiju. Neshvatljivo je da takve oči mogu odigrati svoju ulogu u nekakvoj obmani i prevari, ali on ipak ima čvrste dokaze da je tako. Da su te oči bar na tren ponikle, da su kako bilo pokazale nekakvu sjenku žaljenja, on bi već našao neko opravdanje za nju. Sad mu se prsti nađoše na rupčiću u džepu. — Jeste li dobro spavali, gospođice Standish? — upita on uljudno. — Ni najmanje — ona odvrati tako iskreno da mu se uvjerenje malo pokoleba. — Pokušala sam da puderom sakrijem podočnjake ali se bojim da mi nije uspjelo. Da li me zbog toga pitate? Izvukao je rupčić. — Danas vas prvi put vidim na doručku, pa sam mislio da ste valjda dobro spavali. Je li ovo vaše, gospođice Standish? Motrio joj je lice dok je iz njegove ruke uzimala onaj zgužvani komadić tkanine. Međutim, ona se osmjehnu i osmijeh joj ne bijaše usiljen. Bio je to prirodan odraz časovi tog zadovoljstva žene. Alanu bilo krivo što joj na licu ne otkri ni traga neugodnosti. — Jest, to je moj rupčić, gospodine Holt. Gdje ste ga našli? — Pred vratima moje kabine nešto malo poslije ponoći. U svom je nedvosmislenom i neposrednom odgovoru bio gotovo grub. Očekivao je nekakav rezultat iz toga. Ali ne bje rezultata, samo se osmijeh zadrža na njoj tren duže, a potom se u bistrim dubinama njenog oka zaiskri smijeh. Otvoren pogled bio joj je čedan kao u djeteta, gledajući u nju on pomisli na dijete — na jedno veoma lijepo dijete — i tako mu je teško bilo što mu je zaključak pao u vodu, da naglo ustade te se ledeno nakloni. — Puno vam hvala, gospodine Holt — ona odvrati. — Možete zamisliti koliko sam vam zahvalna ako vam kažem da uza se imam samo tri rupčića. A ovaj mi je najdraži.

41 Onda se ona posveti proučavanju jelovnika, a Alan ode. Udaljavajući se, još ju je čuo kako od konobara naručuje jelo. Bio je uzrujan, ali se to nije vidjelo na njemu. Imao je neugodan osjećaj da ga njezine oči prate. Nije se okrenuo. Nešto s njim nije u redu, to je jasno. Ono je derle glatke kose i vedra oka bacilo zrnce pijeska u samozadovoljni mehanizam njegovog ja te mu je poremetilo određene koncepcije koje mu leže u osnovi života. Baš je lud! Zapalio je cigaru i stao kleti sebe. Netko se očeša o njega, gumu mu ruku u kojoj je još gorjela šibica. On uzgleda. Rossland. Na njegovim je usnama lebdio tanak osmijeh. Kratko kimne dok su mu oči mirnim procjenjivačkim pogledom odmjerile Alana. — Oprostite — reče. Ton mu je bio snishodljiv, ali je riječ ležerno dobacio preko ramena, u prolazu. Kao da je rekao: „Žalim, momče, ali mi drugi put ne stoj na putu.“ Alan uzvrati osmijehom i kimne. Jednom mu je raspoložena Keok rekla kako su mu oči, kad je ubilački ljut, kao u mačke što prede. Sad su mu upravo takve bile kad su se nasmiješile Rosslandu. A onaj tanki osmijeh iščeznu s Rosslandovih usana. Očito su se Mary Standish i Grahamov agent dogovorili da se nađu, pomisli Alan. Na doručku je bilo još svega pet-šest ljudi, jasno je da su ono dvoje htjeli biti sami. Valjda je zato Mary Standish maločas bila tako zvanično uljudna. Sad kad je shvatio situaciju bilo mu je jasno da se ona brinula hoće li Alan što prije napustiti blagovaonicu, prije nego naiđe Rossland. Pućkao je cigaru i razmišljao. Kako ga je Roesland očešao, cigara mu se nije dobro zapalila pa je sad kresnuo novu šibicu. Pošto je povukao dva-tri dobra dima, htio je dunuti u šibicu, ali ga nešto zadrža, ispusti je tek kad mu je plamenak došao do prstiju. Onoga časa je Mary Standish upravo izlazila iz blagovaone. Njezina ga nagla pojava iznenadi, on se ne pomače, samo što ispusti dogorjelu šibicu. U njenim je očima oganj gorio, obrazi joj bili usplamtjeli. Ona ga spazi i na prelazu tek ovlaš makne glavom. Kad je prošla, on nije mogao

42 odoljeti a da ne pogleda u blagovaonicu. Kako je i očekivao, Rossland je sjedio na stolici do njenog mjesta. Spokojno je čitao jelovnik. Sve ovo mora biti jako interesantno čovjeku koji voli zagonetke, pomisli Alan. Ali on osobno nema ni najmanje volje da rješava rebuse, čak ga je pomalo stid što je onako znatiželjno požurio da pogleda šta radi Rossland. No, bilo mu je i malo drago što je Mary Standish na ovakav način dočekala antipatičnog tipa koji ga je gurnuo na prolazu. Pođe na palubu. Sunčevi se zraci u duginim bojama prelivali preko snježnih planinskih vrhova, činilo ti se da ih možeš dotaći samo da ispružiš ruku. Nome kao da je jedrio krosred jedne planinske rajske ljepote. Na istočnoj strani, veoma blizu, bilo je kopno; s druge strane, još bliže te se gotovo mogao čuti ljudski povik, ležao je Otok Douglas; a naprijed se poput srebrnoplave vrpce protezao kanal Gastineau. Na vidiku su bili gradići Treadwell i Douglas. Netko ga gurne, on okrene glavu i spazi Stampedo Smitha koji mu je stao uz bok. — Mjesto Billa Treadwella — reče Stampedo. — Nekad najbogatije zlatno nalazište u cijeloj Aljasci. Sad je poplavljeno. Sjećam se Billa kad nije imao čime kupiti cipele. Nabavio je neke stare koje je sam krpio. Onda mu se sreća osmjehnula, negdje je dobio četiri stotine dolara te je kupio nekoliko klemova od nekoga Frencha Petea. To su mjesto nazvali Dolinom sreće. Ujedanput je tu udaralo devet stotina tucalica. Pogledaj ga, Alan, vrijedi ga pogledati. Ali Alana nisu privlačile Stampedove informacije. Brod se stao primicati mjestu Junesu, palublje je vrvjelo putnicima, te Alan uze švrljati među gomilom. Sve ga jače pritiskivalo nekakvo razočaranje. Tražio je Mary Standish, a bio je svjestan da nije samo površno zainteresiran da je nađe. Bilo mu je drago kad je Stampedo naletio na jednog svog starog poznanika s kojim se zadržao. Tako Alan opet osta sam. Neprijatno mu je što u sebi otkriva takve želje, ali je prisiljen priznati njihovo postojanje. Ono zrnce pijeska više nije samo

43 dosadna smetnja. Nije se zdrobilo, kako se on bio ponadao, nego se u njegovim mislima pretvorilo u opsesiju. A želja, koju je ono u njemu stvaralo bila je ne samo sve nametljivija i upornija, nego mu je i smetala daleko manje nego u početku. Usprkos njegovom stavu, ono što se desilo u blagovaonici djelovalo je na njega. Dopadali su mu se ljudi prkosni, što umiju da se bore. A Mary Standish, koliko god bila duboko ženstvena sa svojom tihom ljepotom, pokazala je svu svoju srčanost u onim uspaljenim obrazima i očima kad je napustila Rosslanda. Alan stade paziti hoće li gdje naići na Rosslanda. Bio je nekako željan da ga sretne. Sišao je na donju palubu tek pošto se pred njim ukazao Juneau u svoj svojoj živobojnosti — mjesto se nalazilo na terasastom zelenom podnožju istoimenog brda. Ono nekoliko putnika što se iskrcavalo u Juneau skupilo se s prtljagom ispred slaza. Alan je upravo htio da prođe kraj njih, kadli najedared stade. Nedaleko od njega stajao je Rossland, postavio se na pogodnom mjestu s kojeg je mogao vidjeti tko se iskrcava. Bilo je nečeg nemilog i odvratnog u držanju Rosslanda koji je čeprkao po svom džepiću za sat i bacao poglede put stepenica što se spuštaju s gornje palube. Alana nešto žmarnu gledajući Rosslanda kako motri i pazi. Sijevkom se u duhu njegovom stvori zaključak. Priđe Rosslandu i dotače mu mišicu. — Motrite na gospođicu Standish? — Da. U Rosslandovom odgovoru nije bilo kolebanja. Ton mu je bio odlučan i tvrd, kao u čovjeka s mjerodavnim i neosporivim autoritetom. — A šta ako se ona iskrca? — Onda idem i ja. Da li se to vas tiče, gospodine Holt? Je li vas možda ona zamolila da o tome raspravite sa mnom? Ukoliko jest... — Ne, gospođica Standish to sigurno nije tražila od mene. — Onda vas molim da gledate svoja posla. Ukoliko vam je dosadno, ja ću vam rado posuditi koju knjigu. Imam ih nekoliko u kabini.

44 Ne čekajući odgovor, Rossland se mimo udalji. Alan ne pođe za njim. Čovjeku nije mogao zamjeriti, nije se mogao ljutiti doli na samog sebe i svoju glupost. Rossland ga nije uvrijedio, samo mu je predočio jednu činjenicu. On, Alan, umiješao se u stvar koja je nedvojbeno strogo privatnog karaktera. Možda je stvar porodične prirode. Alan se strese. Zapljusnuo ga osjećaj poniženja, bi mu drago što se Rossland nije osvrnuo da ga pogleda. Krene uza stube na gornju palubu i pokuša zviždukati. Onaj mu je Rossland odvratan, ali mu valja priznati da je njega, Alana, dobro oprao. Posudit će mu knjige, ako mu je već toliko dosadno! Bogamu, momak je to izveo da je milina. Tako nešto ne zaboravlja se brzo. Naišao je na starog Donalda Hardwicka i Stampedo Smitha. Ostao je s njima sve dok Nome nije iskrcao putnike i teret i nastavio put iz kanala Gastineau prema Skagwayu. Onda pođe u salon za pušenje gdje ostade do ručka. Ovaj put je Mary Standish bila za stolom prije njega. Sjedila je leđima okrenuta vratima te ga nije vidjela kad je ušao i prošao kraj nje tako blizu da se očešao o njenu kosu. Zauzimajući svoje mjesto, pogledao je u nju i nasmiješio joj se. Ona mu odvrati osmijehom koji se njemu učini nekakvim slabašnim naporom da pokaže pokajanje. Nije izgledala dobro; on zaključi da je došla tu za stol samo da pokaže svoju hrabrost, da od nekoga nešto prikrije. Alan se kao slučajno ogleda. Na drugom kraju prostorije, za svojim mjestom, sjedio je Rossland. Ma koliko se Alan gradio da mu oči dokono lutaju, uočio je da je djevojka shvatila smisao njegovog pogleda. Malo je pognula glavu, duge trepavice joj zasjeniše oči. Alan se pitao zašto mu pogled svaki put pada najprije na njenu kosu. Ta slika mu je bila osobito ugodna. Oštrim okom svojim uočio je da je ona prije ručka premotala kosu. Pletenice, umotane u tajnovitom spletu na tjemenu, bile su poput glatkog, mekanog, sjajnog baršuna. Pade mu na pamet smiješna pomisao kako bi volio gledati kako joj padaju na pleća. Nesputane, moraju biti još ljepše. Lice joj bilo neobično blijedo. Možda zbog kuta pod kojim je svjetlo padalo na nju s prozora. Kad je opet uzgledala u njega

45 primijetio je da joj usne tek neznatno podrhtavaju. Nato joj on uze pričati o Skagwayu, tonom ležernim kao da nije uočio ništa što bi ona htjela prikriti. Odmah joj oči promijeniše izgled, njemu se učini da u njima vidi jednu iskricu blagodarnosti. Oslobodio ju je nekakve napetosti, tegobe neke što ju je pritiskivala. Naručila je jelo, ali mehanički, kad joj je servirano jedva ga se i dotakla. Međutim, Alan je bio siguran da za stolom nitko nije opazio šta se s njom zbiva, pa čak ni Tucker, zaljubljeni tehničar. Sto ona nema apetita, Tucker je po svoj prilici protumačio njenom nježnošću i utančanim ukusom. Samo je Alan pogodio istinu. Vidio je da se djevojka divno drži i napreže, ali je i osjetio da je u nje svaki živac na rubu sloma. Zato, kad je ustala, i on odgurnu stolicu iza sebe. Uto je spazio Rosslanda gdje se diže i prilično žurno kreće preko blagovaonice. Djevojka prođe prva kroz ulaz, za njom kojih desetak koraka išao je Rossland, a iza njih izađe i Alan, rame uz rame sa Tuckerom. Alanu je sve to bilo na neki način zabavno, ali je uz to osjetio još nešto od čega mu se tvrdo skrutiše crte oko usta. U podnožju stuba prekrivenih luksuznim tepihom, koje su vodile na gornju palubu, gospođica Standish odjednom stade i okrene se prema Rosslandu. Samo se na tren njen pogled ukrsti s njegovim. Onda ona svrne oči s njega i brzo pođe put Alana. Obrazi su joj se zarumenjeli, ali je progovorila mimo, bez ikakvog uzbuđenja, a ipak glasom koji je Rossland morao čuti veoma jasno. — Čula sam da se približavamo Skagwayu, gospodine Holt — ona reče. — Hoćete li me odvesti na palubu pa da mi pričate o tom mjestu? Grahamov agent bio je zastao u podnožju stuba te je polako palio cigaretu. Alan se namah sjeti poniženja što ga je doživio nekoliko sati ranije, ispred Juneaua, kad mu je onaj čovjek nedvosmisleno pokazao da je nametnik, te sad ne stiže da odmah odgovori djevojci. I tako još ništa nije rekao a već ga je Mary prisno uhvatila ispod ruke. Vidio je gdje ono rumenilo jača na njenom licu. U svom je iznenadnom obratu djevojka bila zanosno lijepa, a držala se savršeno spokojno, čak hladno, samo što su joj

46 se žarili obrazi. Rossland je zurio, ruka u kojoj je držao cigaretu ukočila mu se na pola puta do usta. Alan se inače po nagonu smiješio pred nekom opasnošću, te se i sad nasmiješi, bez ijedne riječi. Djevojka se također tiho nasmija. Blago mu cimne mišicu i on prođe kraj Rosslanda, zapanjen ali poslušan, dok ga je ona gledala pogledom od kojeg je njime srhnula neka milina. Navrh stuba ona se još jače stisnu uz njega te mu šapne: — Savršeni ste! Hvala vam, gospodine Holt! Te riječi, kao i popuštanje stiska njene šake na njegovoj mišici, djelovale su na Holta kao štrcaj hladne vode po licu. Rossland ih sada ne može vidjeti, mogao bi samo kad bi pošao za njima, pa djevojci više nije do komedije, odigrala je svoju ulogu, a on se još jednom dao vući za nos kao prava budala. Ipak ga ova misao ne razgnjevi. Našao je nešto smiješno u cijeloj toj situaciji i u sebi samom, te Mary Standish ču gdje se on cereka. Prsti njeni prijekorno se stisnuše oko njegove mišice. — Nije smiješno — ona mu predbaci. — Prava je tragedija kad ti netko ovako dosađuje. Znao je da ga ona na lijep način laže kako bi ga spriječila da eventualno postavi kakvo pitanje. Šta bi bilo kad bi je zaskočio i rekao joj da ju je vidio u ponoć nasamu s Rosslandom? Pogledao je odozgo u nju i ona mu uzvrati pogled ne trepnuvši. Cak mu se i nasmiješila, a on pomisli kako su joj oči najljepši lazovi koje je ikad vidio. Podišlo ga nekakvo neobično čuvstvo — kao da se njome ponosi, te odluči da joj ništa ne kazuje o Rosslandu. Alan se okrene djevojci da joj nešto kaže, ali osta nijem pred slikom njenog lica. Usne je rasklopila, zurila je kao da se preda nju ukazalo nešto sasma neočekivano, nešto što ju je zapanjilo pa gotovo i zaprepastilo. A potom, kao da govori sebi a ne Alanu Holtu, ona reče šaptom ali napetim glasom: — Već sam vidjela ovo mjesto. Bilo je to jako davno. Ne znam, možda prije stotinu ili prije tisuću godina. Ali sam ga već vidjela. Živjela sam ispod tog brda s vodopadom koji se spušta s njega ...

47 Drhtaj prođe cijelim njenim bićem i ona se sjeti Alanovog prisustva. Uzgleda u njega i on se zapanji. U njenim je očima lebdjela nekakva avetinjski tajnovita ljepota. — Ovdje moram poći na kopno — ona reče. — Nisam znala da ću ga naći tako brzo. Molim vas... Dodirujući rukom njegovu mišicu, ona se okrene. Gledao je u nju te opazi kako joj se onaj čudnovati sjaj hitro gubi s očiju. Pogled mu pođe za njenim pogledom i on ugleda Rosslanda gdje stoji šest-sedam koraka iza njih. Časak kasnije gospođica Standish je opet gledala u more i ruka joj je opet povjerljivo počivala pod Alanovom miškom. — Da li ikad osjećate da biste mogli nekoga ubiti, gospodine Holt? — ona ga upita uz sitan, leden smijeh. — Da — on odvrati nekako i protiv volje. — I jednog dana, ukaže li se pogodna prilika, ubit ću jednog čovjeka... čovjeka koji je umorio moga oca. Ona se lecne od užasa. — Zar je vaš otac... bio umoren? — Jest... indirektno. To umorstvo nije počinjeno ni nožem ni revolverom, gospođice Standish, nego novcem. Nečijim novcem. John Graham je bio taj koji je smjerio udarac. Samo ako ima pravde, jednog dana ja ću ga ubiti. A sad, dozvolite mi da upitam za izvjesno objašnjenje toga Rosslanda... — Ne! — Šaka joj se stegne oko njegove mišice. Potom je ona polako povuče sebi. — Ne želim da od njega tražite ma kakvo objašnjenje — ona nadostavi. — Od njegovog objašnjenja mogli biste zamrziti mene. Pričajte mi o Skagwayu, gospodine Holt. Bit će ljepše.

48 Glava 6. Značaj toga popodneva u punoj se mjeri utisnuo u Alanu tek kad su se u ranom sumraku stale spuštati crne sjene sa zapadnih planina, dok se Nome polako probijala natrag kroz uzanu dragu prema otvorenom moru. Tokom nekoliko sati prepustio se jednom impulsu koji sebi nije mogao protumačiti, a pod normalnim prilikama ne bi ga opravdao. Odveo je Mary Standish na kopno. Dva je sata šetao s njom, ona mu postavljala pitanja i slušala njegove odgovore; još ga nikad nije netko toliko ispitivao, niti je on nekome ispripovjedio toliko toga. Pokazao joj je Skagway. Opisao joj je vjetroviti kanjon među brdima u kojem je nekad za jedan dan izrastalo na stotine, a za tjedan dana na tisuće novih šatora; dočarao joj je prizor onih slavnih negdašnjih dana romantike, avanture i smrti; ispričao joj je o Soapy Smithu i njegovoj bandi, te je uza nju stajao nad izgaženim grobom Soapyja dok su na njih padale prve mrke sjene s planine. Cijelo vrijeme, između pojedinih zgoda, ona ga ispitivala o njemu. I on joj odgovarao. Koliko joj je toga povjerio, sad ne bi umio reći. Činilo mu se kao da ga je na takvo intimno povjeravanje nukala sama duša te vitke djevojke što mu je kročila uz bok. Dok joj je opisivao svoj voljeni kraj pod Endicott-planinom, njegove prostrane tundre, stada irvasa i čeljad što tamo živi, rekao bi da osjeća kako joj srce bije zajedno s njegovim. Tamo, u njegovom kraju, rekao joj je, novi se svijet gradi, a sjaj u njezinom oku i uzbuđenje u glasu nagnaše ga da priča dalje i smetne s uma kako kraj brodskog slaza stoji Rossland i čeka da vidi kad će se oni vratiti. Pred njom je gradio svoje kule u zraku, a za divno čudo ona mu u tome pomagala! Opisao joj je promjenu koju polako doživljava Aljaska, gdje brdske staze ustupaju mjesto cestama, gdje se željeznice grade, gdje se razvijaju gradovi na mjestima koja su do prije nekoliko godina bila puka naselja pod šatorima. I tad, kad joj je oslikao korak napretka i civilizacije, i

49 rušenje posljednjih prepreka što ih je priroda podigla pred naukom i pronalascima, opazio je prvu sjenku dvojbe u djevojčinim sivim očima. A sad, dok su stajali na brodskoj palubi i gledali kako se bijeli planinski vrhovi gube u ljubičastom sumraku, oči su joj govorile o još jačoj zbunjenosti i dvojbi, i ona mu reče: — Ja bih više voljela šatorje, brdske staze i prirodne prepreke. Zavidim toj Belindi Mulrooney o kojoj ste mi pripovijedali danas. Mrski su mi gradovi, i željeznice, i automobili, i sve što ide uz njih, i žao mi je što sve to sad prodire u Aljasku. Pa i ja mrzim toga ... toga Johna Grahama! Lecnuše ga te riječi. — I želim da mi kažete šta on sad poduzima... s pomoću svog novca. Uočio je koliko joj je glas hladan i kako se jedna njena mala ruka stegla oko priručja brodske ograde. — On je orobio vode Aljaske, lišio ih ribljeg fonda koji se više nikad ne može nadoknaditi, gospođice Standish. Ali ne samo to. Mislim da nimalo ne pretjerujem ako kažem da je ubio mnoge žene i sitnu djecu, time što je iz riječnih voda ugrabio hranu od koje su domoroci živjeli stoljećima. To ja znam. Gledao sam ih kako umiru. Učinilo mu se da se ona malo povela. — Je li to ... sve? On poprati njeno pitanje jednim mrkim smijehom pa će: — Ima ljudi koji drže da je i to dosta, gospođice Standish. Međutim, osim ovoga, on je svoju moć rasprostro nad cijelom Aljaskom. Po cijeloj zemlji švrljaju njegovi agenti. Bandit Soapy Smith bio je pravi džentlmen u poređenju s tim tipovima i njihovim gospodarom. Ako se ljudima poput Johna Grahama dozvoli da rade što ih je volja, za deset godina će gramzivost i otimačina stvoriti propast koju neće popraviti ni dvije stotine godina ruzveltovskih metoda.