Aljascanin - James Oliver Curwood

150 nije vidio takve zdence živih muka i užasa. Zaprepasti ga mirni glas kojim je progovorila, lecnuo se od njegove gotovo smrtne hladnoće. — Mislim da ćete razumijeti... sada ... zašto sam skočila u more, zašto sam htjela da me svijet smatra mrtvom i zašto sam se bojala da vam kažem istinu — ona reče. — Naime, ja sam žena Johna Grahama.

151 Glava 19. Prva je Alanova pomisao bila da je ovakva tvrdnja monstruozno nesuvisla, da je gotovo fizički nemoguća veza o kojoj mu govori Mary Standish. Gledao ju je, mladu i lijepu, gledao je ono njeno lice i oči koje su u njemu još od prvog časa potakle osjećanje da je u životu sve dobro i slatko — a iza nje je vidio sjen Johna Grahama, nemilosrdnog gvozdenog čovjeka bez savjesti i bez duše, surove snage, opasnog u nedjelima i starog toliko da bi njoj mogao biti otac! Njegove se usne iskri više u spor osmijeh, ali on nije bio svjestan toga osmijeha. Pribrao se ne dopuštajući njoj da vidi koliki mu je fizički napor za to potreban. Pokušao je da kaže štogod što bi bar unekoliko odagnalo smrtne muke koje su joj se vidjele u očima. — Pa to je... i odveć ludo... da bi čovjek vjerovao ... Činilo mu se da su mu riječi drvene, šašave i prazne prema onome što bi morao kazati ili učiniti u takvoj situaciji. Ona kimne. — I jest. Ali svijet ne gleda tako. To su stvari koje se naprosto dešavaju. Posegnula je rukom i dohvatila knjigu koja je ležala na stolu kraj bokora tundrinih krasuljaka. Bio je to neki statistički suh, ali brižljivo sastavljen priručnik, iz onog prvog doba pionirskog života na Aljasci, iz Alanove knjižnice — ona ga je bila uzela da čita. Njemu se to učini simbolom borbe koju je vodila, simbolom njene hrabrosti i njene žudnje za pobjedom usprkos strašnim silama koje su je skolile. Još uvijek nije mogao da je dovede u vezu s Johnom Grahamom, ali mu je lice bilo hladno i blijedo. Rukom koja je malko podrhtavala ona otvori knjigu i izvadi iz nje jedan novinski isječak. Bez riječi ga rasklopi i pruži njemu. Iznad dvostupačnog članka bila je slika mlade i lijepe djevojke, a u jednom ovalu, na malom prostoru iznad jednog

152 djevojčinog ramena, slika jednog muškarca od svojih pedeset godina. Oba su lica bila Alanu nepoznata. Pročitao im je imena, potom naslov. „Ljubav od milijun dolara", stajalo je, a iza toga znak dolara. Mladost i muževno doba, ljepota i um, udružila su se dva velika bogatstva. Shvatio je u čemu je stvar i pogledao u Mary Standish. Nije je mogao zamisliti kao Mary Graham. — To sam istrgla iz jednih novina u Cordovi — ona reče. — To dvoje nema nikakve veze sa mnom. Ta žena živi u Texasu. Ali, zar ne vidite nešto u njihovim očima? iako je ovo samo novinska slika? Ona doduše ima na sebi vjenčanu haljinu, ali kad bolje pogledate to njeno lice, kao da u njemu vidite muku, očajanje i beznadežnost, čini se kao da se ona junački trsi kako bi ta svoja osjećanja krila od očiju svijeta. Ovo je samo još jedan dokaz, jedan od tisuću dokaza, da se takve bezumne stvari dešavaju. Stao ga je prožimati nekakav bezbolan, tup mir, nekakav stoicizam pred licem neizbježivog. Sjeo je, pognuo glavu i uzeo jednu Marynu beživotnu, malenu ruku. U njoj nije bilo topline. Blago ju je pomilovao i zadržao među svojim snažnim, preplanulim šakama, zurio je u nju a ipak nije vidio ništa određeno. Neko je vrijeme tišinu remetilo samo otkucavanje Keokinog sata. Pustio je onu ruku koja opet pade Mary u krilo. Za to vrijeme ona je netremice gledala u srebrnkasti čuperak njegove kose. Sjaj se neki pojavi u njenom oku, sjaj koji on ne opazi, i malko joj zadrhtaše usne, glava joj se gotovo neprimjetno naže prema njemu. — Zao mi je što to nisam znao — on reče. — Sad shvaćam kako ste se morali osjećati tamo u topoliku. — Ne, ne shvaćate — ne shvaćate! — ona dahne. U jednom času, kako se njemu učini, kao da je kakva treptava, živa vatra prostrujila njome! Kao da su njegove riječi vatrom potakle neku tajnu, kao da je otvorio vrata koja su bila zaklopljena turobnim beznađem. Zapanjio se kako su joj se brzo obojili obrazi.

153 — Vi ne shvaćate, ali sam ja riješena da vam objasnim dok ne budete zaista shvatili — ona nastavi. — Draže mi je umrijeti nego vas ostaviti u vašem sadašnjem uvjerenju. Vi ćete me prezirati, ali više volim da me mrzite zbog istine, nego zbog onih užasa u koje biste vjerovali ako bih šutjela. — Silom je iskrivila usne u nekakav turoban osmijeh. — Znate, Belinde Mulrooneyjeve dobro su pristajale u ono vrijeme, ali danas ne bi bilo mjesta za njih, zar nije tako? Ako žena učini neku pogrešku, pa hoće da je popravi nekakvim borbenim stavom kao što bi možda učinila Belinda Mulrooney u ono doba kad je Aljaska bila mlada zemlja ... Zastala je i učinila jednu sitnu gestu očajanja. — Počinila sam veliku glupost — ona produži pošto se neko vrijeme promišljala. — Sad mi je savršeno jasno kako sam morala postupiti. Reći ćete mi da još uvijek nije kasno, kad budete čuli ovo što ću vam kazati. Lice vam je ... kao kamen. — Zato što je vaša tragedija i moja. Svrnula je pogled s njega. Pojača joj se boja na obrazima, sad su joj gorjeli živim, grozničavim sjajem. — Rođena sam u bogatstvu, u jednom odvratno ogromnom bogatstvu — progovorila je opet svojim tihim, nepristrasnim tonom ispovijedanja. — Ne pamtim ni oca ni majku. Otkad znam za se, živjela sam s djedom Standishem i stricem Peterom Standish. Do svoje petnaeste godine imala sam strica Petera, djedinog brata koji je živio s nama. Obožavala sam ga. Bio je bogalj, još od rane muževne dobi živio je u invalidskim kolicima, a umro je u sedamdeset i petoj godini. Dok sam bila mala, uživala sam u onim invalidskim kolicima i da se u njima vozim po golemoj kući. Stric mi je bio i otac i majka, utjelovljenje svega dobrog i lijepog u životu. Sjećam se kako sam kao dijete zaključivala da Bog mora biti divno biće ako je dobar kao stric Peter. On mi je godinama pričao legende o Standishima. Bio je uvijek radostan i zadovoljan, uvijek je gledao ružičasto iako gotovo šezdeset godina nije stao na svoje noge. Umro je kad mi je bilo petnaest godina, zapravo na pet dana prije mog rođendana. Mislim da je on meni bio ono što je vama bio vaš otac.

154 Alan kimne. Sada je na njegovom licu bio drugi izraz, nimalo nalik na onu kamenu tvrdoću, sjen Johna Grahama kao da je iščezla. — Ostala sam sama s djedom Standishem — ona nastavi. — Nije me volio kao stric Peter, a mislim da ni ja njega nisam voljela. Ali sam se ponosila njime. Vjerovala sam da cijeli svijet gleda u njega sa strahopoštovanjem, kao što sam ja gledala. Kad sam odrasla, doznala sam da se svijet zaista boji njega, boje ga se bankari, direktori, čak i najjači ljudi iz finansijskog svijeta; bojali su se njega i njegovog ortaka Grahama, i Sharpleigha, za koga mi je stric Peter bio rekao da je najlukaviji advokat u državi i koji se uzdigao zahvaljujući poslovima dviju uortačenih porodica. Djedu mi je bilo šezdeset osam godina kad je stric umro, stoga je John Graham bio stvarna pogonska snaga koja je stajala iza udruženih bogatstava naših dviju porodica. — Kako se dobro sjećam, stric Peter mi je ponekad pokušavao objasniti koliko je djedovo bogatstvo: kad bismo od svakog muškarca, žene i djeteta u Sjedinjenim Državama uzeli samo po dva dolara, govorio mi je, ta bi svota otprilike odgovarala bogatstvu moga djeda i Grahama, a od toga bogatstva dvije trećine pripadaju djedu. Ali se sjećam i kako bi stric Peter gledao, kao kakva progonjena zvijer, kad bi ga upitala šta se radi s tolikim novcem i gdje se nalazi. Nikad mi nije odgovorio na zadovoljavajući način, a ja nisam shvaćala zašto. Nisam znala ni zašto se ljudi boje moga djeda i Johna Grahama. Nisam znala kakvu su silnu moć oni sebi izgradili uz pomoć djedovog novca. Nisam znala — i glas joj se spusti do jedva čujnog šapta — nisam znala, na primjer, šta se s pomoću toga novca radi u Aljasci, da se ovdje narod izgladnjuje, gura u propast i smrt. Mislim da to nije znao čak ni stric Peter. Pogledala je u Alana mirnim pogledom, sive oči kao da su joj gorjele nekom tihom vatrom. — I već tada, prije smrti strica Petera, bila sam važan faktor u njihovim planovima. Otkud bih mogla i slutiti da je John Graham rezervirao za sebe jednu djevojčicu od trinaest godina, zar sam mogla sanjati da je moj djed Standish, tako prav, tako

155 dostojanstven s onom svojom bijelom bradom i kosom, tako nalik na boga moći kad je stajao među ljudima, još tada smislio da me da Grahamu, kako bi još bolje, jednom takvom vezom, ojačao ono monumentalno bogatstvo, onaj novčani moloh za koji je izvjekovao cio vijek. I da bi me tako žrtvovali, da bi bili sigurni da im plan neće propasti, angažirali su Sharpleigha, jer je Sharpleigh bio slatkorječiv i dobroćudnog izgleda, i blag kao stric Peter, voljela sam ga i imala povjerenja u njega, ne bih mogla ni zamisliti da ispod njegove bijele kose leži mozak koji se u lukavosti i nemilosrdnosti može mjeriti sa samim mozgom Johna Grahama. I on je dobro obavio svoj posao, Alane. Po drugi put ga je zazvala samo po imenu, bez ikakve smetenosti. Nervoznim je prstima vezivala i driješila dva kraja rupčića koji joj je ležao u krilu. Časak je šutjela, u tišini se tiktakanje Keokina sata učini glasnim i napregnutim. — Kad mi je bilo sedamnaest godina — nastavi Mary Standish — umro mi je djed. Voljela bih kad biste mogli sami shvatiti sve što je slijedilo, kad vam to ne bih morala pripovijedati. Držala sam se Sharpleigha kao da mi je otac, gajila sam slijepo povjerenje u njega, a on me vješto i lukavo učio da smatram mojom najvećom životnom dužnosti ostvarenje tobože pravedne i umjesne djedove posmrtne želje, da se udam za Johna Grahama. Objasnio mi je kako se taj brak morao sklopiti najkasnije do moje dvadeset i druge godine, inače kuća Standishevih neće dobiti ni dolara od onog ogromnog bogatstva. No, s obzirom da je bio dovoljno pametan, znao je da me sam problem nasljedstva neće uvjeriti, pa mi je pokazao pismo, navodno od strica Petera, a namijenjeno meni, da ga pročitam na svoj sedamnaesti rođendan, kojim me stric Peter zaklinjao neka budem dostojna imena Standishevih i neka stupim u vezu koja će udružiti dva ogromna bogatstva i o kojoj su oduvijek sanjali i on i djed. Nisam ni sanjala da je pismo običan falsifikat. I na kraju su pobijedili, ishodili su moj pristanak. Pognute glave, gužvala je onaj komadić platna među prstima. — Da li me sada prezirete? — upitala je. — Ne — on odvrati napregnutim, adi neuzbuđenim glasom — ne, ja vas volim.

156 Trsila se da u njega gleda mirnim i hrabrim pogledom. Njegovo je lice bilo opet tvrdo, kao iz kamena, u očima mu je gorjela nekakva tmurna, kao zapretana vatra. — Pristala sam — ona brzo ponovi kao da žali što se povela za impulsom te mu postavila ono pitanje. — Ali sam postavila uslove, jer mi je Graham bio antipatičan. To će biti samo poslovni dogovor, hladan i bezosjećajan, kao svaki dogovor. U redu, udat ću se za njega, pred zakonom bit ću mu žena i pred svijetom bit ću njegova žena, ali više od toga neću biti. Oni su se složili, a ja sam im naivno povjerovala. — Nisam vidjela zamku. Nisam opazila slavlje u pokvarenom srcu Johna Grahama. U ono vrijeme nitko me i ne bi mogao uvjeriti da njegov jedini pravi cilj jest taj da mene ima; da je on toliko gnusan da bi me htio imati i bez ikakve ljubavi s moje strane; da je on monstruozni pauk, a ja mušica koja će se uplesti u njegovoj mreži. Najgore mi je u svemu tome bilo što sam za sve te godine od smrti strica Petera sanjala neke čudne i krasne sne, a našla sam se u obratnoj stvarnosti. Živjela sam u nekom svom svijetu fikcije, i čitala, čitala, čitala. U meni je sve više jačala misao da sam već negdje živjela nekim drugim životom i da pripadam onom prošlom vremenu kad je svijet bio čestit, te je bilo ljubavi i dalekih prostranstava na kojima se nije ni slutilo što su to moć i novac, i gdje su se iznad svega uzdizale i veličale romantičnost i ljepota muževnosti i ženstvenosti. Sve sam to žarko željela, ali su me ljudi, drugačiji od mene, preinačili kako su oni htjeli, i zbog toga, a i zbog nakaradnog stendiševskog shvaćanja ponosa i časti, spremala sam se da se okujem kraj Johna Grahama. — Za posljednjih mjeseci pred moj dvadeset i drugi rođendan, doznala sam o njemu više nego za sve vrijeme do tada. Do mene su doprle razne glasine; malo sam se i sama propitkivala; počela sam iznalaziti koliko ga mrze i koji su razlozi tome, razlozi koji su mi se tako nedvosmisleno potvrdili ovdje u Aljasci. Na kraju, bila sam tako reći na čistu da je to monstrum, ali je svijetu najavljeno da ću se ja udati za njega, Sharpleigh me gurao sa svojim hipokritskim očinskim stavom, John Graham me tretirao kavalirski i nonšalantno, te nisam ni sanjala kakve se grozote

157 kriju u njegovom srcu i duhu ... itako sam održala riječ. Udala sam se za njega. Naglo je i duboko udahnula, kao u olakšanju što je najzad prebrodila golgotu — izgovorila je ono što se najviše bojala da kaže. Gledajući u Alanovo lice na kojem se izražaj nije mijenjao, s jednim plahovitim sitnim uzvikom koji je iz nje planuo kao bljesak iz puške, skočila je na noge, leđima okrenuta cvjetovima tundre, i zaustila da još nešto kaže, ali nije imala glasa. I Alan je bio ustao, gledao joj je u oči. — Nije potrebno da nastavite — prekine je glasom tako muklim i tvrdim da ona osjeti prijetnju u njemu. — Suvišno je. Ako mi se pruži prava prilika, ja ću srediti račune s Johnom Grahamom. — I vi hoćete da stanem, baš sad... hoćete da ušutim, da vam ništa ne kažem o onom sitnom, jedinom komadiću trijumfa kojim se mogu ponositi! usprotivi se ona. — Oh, vjerujte mi da shvaćam koliko je sve to bilo bezumno i podmuklo, ali vam se kunem da u ono vrijeme ništa nisam znala, oči su mi se otvorile tek kad je bilo kasno. Vama, Alan, čistom kao veličanstvene planine i ravnice koje su dijelom vas, znam da vam se ovo mora činiti nemogućim: da sam se udala za čovjeka koga sam se najprije bojala, zatim ga prezirala i na kraju zamrzila smrtnom mržnjom; da sam se žrtvovala zato što sam to smatrala svojom dužnošću; da sam mogla biti toliko slaba, neuka i podatna kao glina u rukama onih kojima sam vjerovala. Ali vam kažem da ni jednog časa nisam ni mislila ni posumnjala da ja zapravo žrtvujem sebe; možete me držati slijepom, ali niti jednog časa nisam ni slutila u kakvu se strašnu opasnost stavljam. Ne, to nisam slutila niti pred samu svadbu, jer je sve bilo uređeno tako zvanično, nalik na kakav golem finansijski pothvat, svi smo mi gledali na to kao na kakvu strogu poslovnu nagodbu, pa u meni nije bilo nikakvog straha, samo neka mučnina u duši, što je čovjek osjeća kad se odriče svojih snova. Ni znaka nije bilo od onoga što će uslijediti, sve dok nisu izgovorene one nekolike riječi po kojima smo postali muž i žena. Tek onda sam u očima Johna Grahama vidjela nešto što dotad nisam opazila. A Sharpleigh ...

158 Ruke je pritisla na grudi. Sive su joj oči bale dvije žive žeravice. — Otišla sam u svoju sobu. Vrata nisam zaključala jer do tada nisam imala nikakve potrebe za to. Nisam plakala. Ne, nisam plakala. Ali se u meni dešavala neka čudna promjena koju bi suze možda spriječile. Učinilo mi se da moja soba ima mnogo zidova, svijest mi se zamaglila, prozori su čas nestajali čas se opet pojavljivali, jedva sam došla do svog kreveta. I na to ugledam Johna Grahama na vratima. Ušao je, zatvorio vrata za sobom i zaključao ah. Stvorio se u mojoj sobi. U mojoj sobi! Neočekivanost toga postupka, užas, uvreda, sve me to trglo iz moje omamljenosti. Skočila sam pred njega, a on stao, na njegovom licu bio je izraz koji mi je najzad otvorio oči, kazao mi je ono što nisam ni sumnjala, čega se nisam bojala dotad. Ruke je ispružio... — Ti si moja žena — rekao je. — Oh, odmah mi je bilo jasno. Ponovio je: Ti si moja žena. Htjela sam vrisnuti, ali nisam mogla. A onda ... onda, njegove me ruke dohvatiše. Osjetila sam ih kako se stišću oko mene kao kakva golema zmija. Na mom je licu bio otrov njegovih usana. Pomislila sam da sam izgubljena, da me u tom času nikakva sila ne može spasiti od čovjeka koji je ušao u moju sobu, od čovjeka koji je moj muž. Mislim da mi je stric Peter dao snagu, dao glas, stavio prave riječi u moj duh, nagnao me da se nasmijem, da, da se nasmijem i da gotovo pomilujem Johna Grahama ovim svojim rukama. — Promjena koja se desila na meni zapanjila ga je, zaprepastila ga, on skide ruke s mene... dok sam mu ja govorila da u ovim prvim momentima braka želim malo ostati sama, neka mi on dođe navečer, ja ću ga čekati. — Sve sam mu to govorila i smiješila mu se, smiješila mu se a žarko sam željela da ga ubijem. I on ode, kao kakav silan, zadovoljan, slavodobitan monstrum, ode vjerujući da će mu supruga zbog poslušnosti dati ono što je mislio uzeti nečasno, silom. Ostala sam sama. — Samo sam jedno mislila: kako pobjeći. Shvatila sam istinu. Ta me istina poklopila, zagrmjela je u mojim ušima. Sjećala sam se svega što sam proživjela sa stricem Peterom. Svijet u kojem sam se našla nije bio njegov svijet. Nikad nije bio njegov svijet, a

159 nije bio ni moj. Odjedared sam vidjela da je to svijet nakazi. Htjela sam da se više nikad ne nađem u njemu, da se više nikad ne suočim s njim, da više nikad ne pogledam u oči onima koje znam. Dok su me opsjedale takve misli i želje, ja sam kao u ludoj groznici trpala stvari u jedan kufer, a kraj mene je bio stric Peter, žurio me, govorio mi da ne smijem gubiti ni časka jer je čovjek koji je maloprije napustio moju sobu lukav, možda će pogoditi istinu koja je ležala iza moga osmijeha i ulagivanja. — Iskrala sam se na stražnja vrata. Na prolazu pored knjižnice začula sam tihi smijeh Sharpleigha. Bio je to nekakav mojim ušima nov smijeh, uz njega sam čula glas Johna Grahama. Mislila sam samo na more, da pobjegnem na more. Taksijem sam se odvezla do banke i podigla nešto novca. Onda sam otišla na pristanište, u namjeri da se ukrcam na neki brod, koji bilo. Svejednako mi se činilo kao da me stric Peter vodi. Tako sam došla do jednog velikog broda koji je odlazio za Aljasku. Šta se nakon toga desilo... to znate, Alane. Uz jecaj ona spusti glavu među šake, ali tako osta samo kratak čas. Opet je uzgledala u Alana, u njenim očima nije bilo suza već samo blag sjaj ponosa i ushićenja. — Ali me John Graham nije uprljao — ona krikne. — Čista sam! On je stezao šake, stezao ih nekom bespomoćnom, jalovom gestom; osjećao je da bi njemu, a ne Mary Standish, valjalo pognuti glavu da mu se ne bi vidjele eventualne suze. Njene su oči bile svjetle, sjajne i čiste poput zvijezda. — Da li me sada prezirete? — Ja vas volim — on ponovo reče, ne mičući se. — Drago mi je — ona šapne i svrne pogled s njega na osunčanu ravan što je ležala onkraj prozora. — I Rossland je bio na brodu, vidio vas je, pa je obavijestio Grahama — on nastavi, boreći se protiv želje da joj priđe. Ona kimne. — Da. Onda sam došla do vas, i kad kod vas nisam uspjela, skočila sam u more jer sam htjela da svi povjeruju da sam mrtva.

160 — A Rossland je ranjen. — Tačno. Kako, to ne znam. Čula sam za to u Cordovi. Ljući e poput Rosslanda često snađe posve neočekivan kraj. Pošao je do vrata, otvori ih i zagleda se u plave uzvaljane brežuljke za kojima su se dizali bijeli hrptovi planine. Časak kasnije ona mu priđe i stane kraj njega. — Shvaćam — ona će tiho, i blagim dodirom položi ruku na njegovu mišicu. — Pokušavate da nađete neki izlaz, a vidite samo jedan put. A taj jest: da se vratim, suočim se s ljudima koje mrzim i na stari način ponovo steknem slobodu. Ni ja ne vidim drugog puta. Došla sam ovdje po nagonu. A moram se vratiti svjesno i razborito. Zao mi je. Ježim se pred takvim putovanjem. Radije bih ... umrla. — A ja... — on počne, onda se suzdrža i pokaza na daleke brežuljke i planinu. — Idem tamo. Možda me neće biti tjedan dana ili nešto više. Hoćete li mi obećati da ću vas naći ovdje kad se vratim? — Hoću, ako tako želite. — Da, želim. Bila mu je tako blizu da bi on usnama mogao dotaći njenu blistavu kosu. — Ali kad se vi vratite, onda ja moram poći. Drugog puta mi nema. — Valjda je tako. — Teško će biti. Možda sam, napokon, ipak kukavica. Ali, da se suočim sa svim što me tamo čeka ... sama... — Nećete biti sama — on će tiho, svejednako gledajući u daleke brežuljke. — Ja ću poći s vama. Činilo se kao da je ona, njemu uz bok, na trenutak zaustavila disanje, a onda za jeca prigušeno i ustukne od njega, udalji se, nađe se na poluotvorenim vratima Nawadlookine sobe, ljepota je u njenim očima bila ljepota snova što ih je on snivao za onih dana kad je, misleći da je ona mrtva, u tuzi i kao u bunilu lutao tundrom te zamišljao da je ona kraj njega i da se drže za ruke.

161 — Drago mi je što sam se našla kod Ellen McCormick onog dana kad ste vi došli — ona mu govorila. — I presretna sam što sam bila tako smiona i luda da dođem do vas. Sad se više ničega na svijetu ne bojim. .. jer... jer vas volim, Alan! I tako su se vrata Nawadlookine sobe zatvorila za njom, Alan istetura na osunčanu ravan, u glavi mu je bubnjalo, vrtlog mu je igrao od kojeg se oko njega sav svijet ludo okretao te na trenutak od tog svijeta nije bilo ni slike, ni prostora, ni zvuka.

162 Glava 20. Sav je kraj kao plutao u svojoj osunčanoj ljepoti, a zlatna je izmaglica tundre od brežuljaka i planine stvarala nešto nalik dvorcima iz snova, kad je Alan Holt krenuo na put zajedno s Tautukom i Amukom Toolikom. Kod korala se oprostio sa Stampedom, i djevojkama Keok i Nawadlook. Stampedo je pomalo žalio što ga je Alan ostavio da pazi na naselje. Stari je kopač bio uzbuđen i samo je podrhtavao pri pomisli da se primiče najveća drama koju je ikad doživio u životu. Kad se nekoliko minuta kasnije osvrnuo, Alan primijeti da kod korala stoje samo Keok i Nawadlook. Stampedo je bio otišao. Ubrzo se poput kakvih vrata između njega i Sokwennove brvnare ispriječio humak što se dizao iznad uvale iz koje je Mary Standish bila izašla noseći divlje cvijeće. Pred Alanom je ležala staza koja je vodila u planinu i njome on krene ujednačenim korakom, s Tautukom, Amukom Toolikom i nizom od sedam tovarnih irvasa s namirnicama za pastire. Sa svojim pratiocima jedva je i progovorio koju riječ. Znao je da sila koja ga goni u planinu nije puki impuls nego gotovo nadahnuće rođeno iz nužde. Svaki korak njegov, dok mu je mozgom i srcem haralo jedno omamljujuće ludilo, predstavljao je napor što ga je on svladavao čistom snagom volje. Želja ga tjerala da se vrati. Najradije bi se posvema prepustio slabosti i smetnuo s uma da je Mary Standish udata žena. Umalo nije postao žrtva svoje sebičnosti i strasti u času kad je ona stajala na Nawadlookinim vratima i kazivala mu da ga voli. Nekakva ga gvozdena šaka povukla van, ta je ista gvozdena šaka sad prikivala njegov pogled put planine, dok su mu u mozgu odzvanjale njene riječi koje su mu cio svijet pretvorile u žarki oganj. Shvaćao je da događaj toga jutra njemu nije bio ono što i većini ljudskih bića — tek jedan određeni, važan i bitan momenat u životu. Ne, njemu je to bio kataklizam. Kako — to možda ni Mary neće potpuno shvatiti. Potrebno mu je da bude sam, kako bi

163 skupio snagu i duhovni mir što su mu nužni da se suoči s problemom koji mu predstoji a koji je toliko neočekivan i kompliciran da mu je poremetio privremeno i sam onaj stoicizam što su mu ga usadile planine. Sreća je njegova bila gotovo bezumna. Obistinili su mu se snovi u kojima je lutao uz duh jedne pokojnice. Rodila se nova idila nalik na onu između njegovog oca i majke — ljubav slična njihovoj očitovala mu se u brvnari iza humka. I njega je strah da se vrati. Nad tim se strahom nasmijao glasno, sretno i s nekakvim neiskazanim ushićenjem. Dok je tako gazio ispred svojih tovarnih irvasa, na usne mu navriješe riječi ushićenja, riječi koje je namijenio samo sebi, kojima je sebi kazivao da Mary Standish pripada isključivo njemu i da će je do kraja vječnosti zadržati za sebe i boriti se za nju. Ali je svejednako gazio i zurio u planinu, tako je brzo išao da s vremenom Tautuk i Amuk Toolik zaostaše iza irvasa a potom ih od Alana stadoše razdvajati humke i uvale tundre. Tvrdo se i uporno držao sam sa svojim mislima. Nakraju, kao u najvećem užitku, svega ga nezadrživo preplavi osjećanje da je pravično postupio. Pravično se ponio prema Mary Standish. Cak ni sada je ne može zamisliti kao Mary Graham. Ali ona jest Grahamova žena. Da joj je prišao u času njenog predivnog priznanja što ga je izrekla s vrata Nawadlookine sobe, da se okoristio njenim povjerenjem kad je ona, upravo zahvaljujući tom povjerenju, cijeli svijet položila pred njegove noge, on bi tada pao na nivo jednog Johna Grahama. Lice mu se vrelo zažarilo pri pomisli kako je za dlaku izbjegao toj opasnosti — da se odazove ludoj želji, da je zazove, da je ponovo stisne u zagrljaj kao što ju je stiskao tamo u topoliku. Onoga trena, nešto jače i silnije od njegove volje okrenulo ga put otvorenih vrata kolibe. Ta je snaga bila sama Mary Standish, njena hrabrost, veličina povjerenja i ljubavi što su joj sjale iz očiju, njeno uvjerenje da je on pravi čovjek. Nije se plašila da kaže šta joj leži na srcu jer je znala kako će on postupiti. Sredinom popodneva zastao je da sačeka Tautuka i Amuka Toolika, na rubu jedne močvare. Dva pastira stigoše okupana

164 znojem. Onda je Alan usporio korak s njima. Kad se sunce spustilo posve nisko stigoše do prvog predbrežja Endicotta. Odmoriše se u večernjoj svježini, dok je rumen sumrak padao na zemlju, potom nastaviše put prema planini. Ljetna jara i kukci napasnici otjerali su stada iz nižih ravni u više i svježije visoravni i doline. Tu se Alanovih deset tisuća irvasa u kolonama kretalo s jednog pasišta na drugo, gdje god se stvorio prolaz između brda. Od triju grupa, dvije veće pomicale su se prema zapadu, dok je treća, od kojih tisuću glava, išla put sjevera i istoka. Dva je dana Alan proveo s prvim stadom što se kretalo prema zapadu. Trećeg dana poveo je Tautuka i dva tovarna irvasa te se kroz jedan planinski klanac pridružio drugom i brojnijem stadu. Tu ga spodbi nekakvo oklijevanje, želja da ne žuri, želja koja je rasla uporedo s određenom odlukom što je u njemu jačala svakom miljom i satom njegovog puta. Naime, sva je svoja bujna čuvstva zagušio i stao je sebe uvjeravati da Mary Standish apsolutno mora napustiti njegov kraj čim se on vrati. U njega je osjećanje časti bilo beskompromisno i naročito tvrdo ako je u pitanju žena. Premda je znao da ničeg ni pravog ni pravednog nema u odnosu između žene koju voli i Johna Grahama, bio je svjestan da ona mora otputovati. Njoj je nemoguće ostati. Odvest će je u Tananu. Potom će e njom otputovati u Sjedinjene Države. Stvar će se riješiti na pametan i razborit način i onda će moči da se s njom vrati u svoj kraj. Ali ispod ove njegove odluke otimao se poriv koji je on svladavao voljom no nije ga mogao sasma ugušiti — poriv koji ga je nesavladljivom upornošću pozivao da u rukama zadrži divni poklon kojim ga je sudbina podarila, i da sam okonča stvar s Johnom Grahamom, ukoliko ikad dođe do toga. Takvo je ludo poželjno rješenje zamišljao u trenucima kad bi najjače zaplamsala vatra iskušenja. Četvrte noći on upita Tautuka: — Šta bi ti uradio da se Keok uda za drugoga?

165 Časak je Tautuk ostao nepomičan, potom je uzgledao u njega, u očima mu ležalo nijemo, unezvjereno pitanje kao da se u njegovoj tvrdoj glavi toga trena stvorila sumnja koja mu još nikad nije pala na pamet. Alan položi ruku na njega gestom umirenja. — Nisam mislio da će ona to i učiniti, Tautuk — on se nasmija. — Ona tebe voli. Ja to znam. Samo što si ti tako glup i slijep, da te ona kažnjava dok ima za to prilike, prije nego ti postane žena. Ali kad bi se ona morala udati za nekog drugog, šta bi ti učinio? — Za moga brata? — upita Tautuk. — Ne. — Nekog rođaka? — Ne. — Prijatelja? — Ne. Za tuđinca. Za nekoga tko ti je neprijatelj na primjer; za nekoga koga Keok mrzi i koji ju je dobio na prevaru. — Ubio bih ga — mirno odvrati Tautuk. I te je noći Alan bio u najjačem iskušenju. Zašto bi se Mary Standish morala vratiti, pitao se. Ona se odrekla svega da bi izbjegla užasu koji ju je čekao. Odbacila je svaku konvencionalnost neka je vjetar nosi, stavila je i život na kocku i na kraju došla njemu! Zašto je on ne bi zadržao? John Graham i svijet misle da je ona mrtva. A ovdje je gospodar on, Alan. Desi li se jednog dana da mu se John Graham nađe na putu, okončat će stvar na Tautukov način. Kasnije, dok je Tautuk spavao, krajina ležala u blagom polusvjetlu, a dolina ispod Alana bila ispunjena sumaglicom iz koje je do njega dopirao neobični tihi štropot papaka i zadovoljno brundanje irvasa na paši, njegovo se raspoloženje promijeni — i znao je da će se promijeniti na kraju. Ujutru petog dana sam je krenuo prema trećem stadu i šestog dana nađe Tatpana i njegove pastire. Poput Sokwennove posvojčadi, Keok i Nawadlook, i Tatpan je u sebi nosio četvrtinu krvi bijelca. Alan ga je zatekao gdje leži na jednom kamenu na rubu doline po kojoj su pasli irvasi, na usnoj harmonici svira ,,Yankee--Doodle“.

166 Tatpan odmah saopći Alanu da ga traži neki neznanac, došao je u logor sat-dva ranije, veoma iscrpljen, više mrtav nego živ, pa je legao da spava i rekao neka ga probude za dva sata, ni minuta kasnije. Alan pođe s Tatpamom da vidi tko je to. Neznanac, zgrčen tako te su mu koljena gotovo dodirivala nos, spavao je dubokim snom. Bio je to sitan čovjek rumena lica, svijetle kose boje mrkve i nekako čudnovato dječačkog izgleda. Tatpan pogleda u svoj veliki, srebrni sat, pa Alanu opiše kako se neznanac dovukao do logora sve posrćući, bio je tako umoran da je jedva dizao noge. Čim je čuo da Alan nije još naišao, pao je na tom istom mjestu gdje se nalazi sada. — Mora biti da je došao izdaleka — reče Tatpan — i da je išao jako brzo. Alanu se onaj čovjek činio sve više poznatim, ali se nije mogao sjetiti otkud. Kraj neznanca je ležao njegov opasač s revolverom. Brada mu je bila nekako prkosno izbečena. U snu je tajanstveni stranac stezao revolver s prstom na okidaču — vidjelo se da je to čovjek od opreza i iskustva. — Ako mu se već žurilo da me nađe, onda ga probudi — reče Alan. Malo se udaljio i klekao da se napije na potočiću što je tekao sa snježnih vrhova planine, čuo je kako Tatpan budi neznanca. Napio se i okrenuo, a čovječuljak mrkvaste kose već je bio na nogama. Alan se zabulji u njega, onaj mu se naceri. Rumeni mu obrazi još jače pocrvenješe. Plave mu se oči zaiskriše i kao nečim zbunjen on jednim naglim okretom ubaci revolver" u futrolu. Alan zapanjeno usklikne. Samo je jedan čovjek koji na takav način vraća revolver u futrolu! Otužan se osmijeh uširi preko Alanovog lica, a Tatpanu se oči izbuljiše kao da će mu iskočiti iz duplji. — Stampedo! „Neznanac” protrlja glatko obrijanu, izbočenu bradu i kimne smeteno. — Ja sam — priznade kao da se ispričava. — Morao sam, nisam nikako mogao izbjeći. Ili se odreći brade, ili nje. Brada se nije lako

167 dala. Bacio sam kocke, i brada je dobila. Sjekao sam karte, i brada je opet dobila. Šta god sam uradio, brada je dobila. Onda sam se raspalio pa sam je obrijao. Je li izgledam slabo, Alan? — Izgledaš dvadeset godina mlađi — izjavi Alan gušeći smijeh jer je vidio koliko je Stampedo ozbiljan. Zamišljeno je Stampedo trljao bradu. — Pa onda, zašto su mi se kog pakla smijale! Doduše, Mary Standish se nije smijala, ona je zaplakala. Stajala je i plakala, zatim je sjela i plakala dalje, toliko sam joj bio smiješan! Keok se smijala toliko da joj se smučilo, morala je leći. Taj mali đavo od Keok sad me zove ,,Ružicom“. Mary Standish kaže da se nije smijala zato što sam joj smiješan, nego zato što je promjena bila iznenadna pa nije mogla odoljeti. Nawadlook kaže da imam karakterističnu bradu ... Alan mu stisne ruku i Stampedovo lice naglo se izmijeni. Vilice mu se stisnuše, čeličan odsjaj bljesne u plavetnilu njegovih očiju. Odjedared, kao da nije bilo nikakve promjene na Stampedo Smithu iz starih dana. Alana srhne neko novo uzbuđenje i neko novo poštovanje prema čovjeku čiju je ruku stiskao. Da, to je čovjek čije je ime ispred njega išlo uzduž i poprijeko po negdašnjim stazama Aljaske, čovjek koji je mirnom i razboritom hrabrošću, preziranjem smrti i brzinom na revolveru ispisao nezaboravne stranice u povijesti Aljaske. Dok se u prvi mah htio nasmijati, sad je Alan osjećao ono suho uzbuđenje i oduševljenje negdašnjih pionira koji su u Stampedovom prisustvu znali da se nalaze pred čovjekom od autoriteta. Stari je Stampedo Smith ponovo oživio i Alan je znao zašto. Stisak Alanove šake ojača, Stampedo mu ga uzvrati. — Ako čovjek ima sreće, Stampedo, jednog dana mora naići na ženu koja će mu učiniti život vrijednim — on reče. — Tako je — pritvrdi Stampedo. Gledao je netremice u Alana. — I znam da voliš Mary Standish — dometne — i da ćeš se boriti za nju ako bude potrebno. — I hoću.

168 — Onda je vrijeme da uzmeš put pod noge. Dvanaest sati sam gazio stazom bez odmora. Rekla mi je neka idem brzo, i brz sam bio. Mislim na Mary Standish. Rekla je da te moram naći što prije, stvar je života ili smrti. Htio sam ostati pored nje, ali ona nije htjela. Ona hoće tebe. Došao nam je Rossland. — Rossland! — Da, Rossland. A kažem ti da ni John Graham nije daleko. Njušim da će se svašta desiti, Alan. Najbolje da požurimo.

169 Glava 21. Iz naselja je Stampedo bio krenuo na jednom od dvaju preostalih jahaćih irvasa ali je pri tom smetnuo da je nedostižna vještina jahati na irvasu i k tome ne gubiti vrijeme i ne skrenuti s pravca. Stoga je nakon prvih šest milja morao ostaviti irvasa i nastaviti put pješke. Kako u Tatpanovom stadu nije bilo jahaćeg irvasa, a i najbržem tekliču trebalo bi mnogo sati trka do Amuka Toolika, to se Alan spremio da krene sam. Tek je bilo prošlo pola sata otkad je došao u Tatpanov logor. Stampedo izjavi da je sad kao nov, pošto je malo odspavao i na jeo se, te nije htio poslušati Alanov savjet neka se još neko vrijeme odmori pa kasnije pođe za njim. U očima malenog revolveraša gorjela je neka žarka a stara vatra dok je gledao Alana tokom prvih pola sata trke preko brežuljaka. Ali Alan nije primijetio ni tu vatru ni tvrde crte lica revolveraša koji je kaskao za njim. U njegovom se mozgu množile raznovrsne lude pretpostavke i divlja nagađanja. U nastaloj situaciji, najmanje se čudio tome kako je Rossland otkrio da je Mary Standish živa. Ta on je to lako mogao doznati od Sandyja McCormicka ili od njegove žene Ellen. Alana je međutim zbunilo nešto drugo — šito je Rossland, tko zna kako, doznao kamo je Mary pobjegla, tisuću milja dalje na sjever, a još gore to, što se usudio poći za njom i otvoreno se pojaviti u naselju. Srce je Alanu divlje zalupalo u času kad je morao zaključiti da je Rossland sigurno postupio prema Grahamovom naređenju. Odlučio je da Stampedu povjeri sve što se desilo onog dana kad je krenuo u planine. Ljuto ga je glodalo predosjećanje da ide u susret sudbonosnim događajima pa je odmah, bez oklijevanja, ispričao Stampedu sve. Pred Alanovim otkrićem Stampedo ne pokaza nikakvo čuđenje. U njegovim je očima svejednako gorjela ona vatra, na licu mu se nijedna crta ne pomače. Tek kad je Alan, svojim riječima, ponovio ono što mu je Mary Standish rekla s vrata

170 Nawadlookine sobe, smekšaše se crte oko Stampedovih usana i ublaži se vatra u njegovim očima. Najzad se Stampedo isceri nekako podrugljivo. — Već odavna sam to znao — on reče. — Pogodio sam još one noći kad nas je zatekla oluja u kočiji za Chitinu. A bio sam sasma siguran još prije odlaska iz Tanane. Ništa mi nije rekla, ali ja nisam slijep. Samo me ona cedulja koju je imala u cipeli zaprepastila i uplašila. Sad, prije nego ću krenuti, Rossland mi je rekao da radim jalov posao kad odlazim po tebe, jer će on svakako odvesti gospođu Graham sa sobom, i to smjesta. — I nakon toga opet si je ostavio samu? Stampedo slegne ramenima i junački zabrza da bi održao korak s Alanom koji je odjedared požurio. — Ona nije htjela drukčije. Rekla mi je da je ovo za nju pitanje života ili smrti. To se i po njoj vidjelo. Poslije razgovora s Rosslandom bila je bijela kao papir. A osim toga... — Sta... osim toga? — Sokwenna neće zaspati dok se mi ne vratimo. On zna. Rekao sam mu. Motri s prozora potkrovlja s puškom u ruci. A neki dan sam vidio kako skida patku s dvjesta jardi daljine. Grabili su žurnim korakom. Nakon nekog vremena Alan opet progovori, nekakav mu je bezimeni strah stiskao srce. — Zašto misliš da Graham nije daleko? — upita Stampeda. — Osjećam to — odgovori Stampedo kome je lice bilo opet tvrdo kao kamen. — Naprosto osjećam! — Samo zato. — Ne baš samo zato. Čini mi se da je to i Rossland njoj rekao. Bila je strašno blijeda. Kad se opraštala sa mnom, ruka joj je bala ledena. Vidio sam to i u njenim očima. Dalje, Rossland je preuzeo tvoju brvnaru kao da je njegova. Po mom računu, on mora biti vraški siguran u neko dobro zaleđe koje nije daleko. Pitao me koliko ljudi imamo. Rekao sam mu, još sam malo pretjerao u broju. Nacerio se. Nije mogao suzdržati cerek. Kao da je iz njega za tren iskočio skriveni demon.

171 Iznebuha Stampedo uhvati Alana za mišicu i zaustavi ga. Brada mu se isturi. Znoj mu ćurkom curio s lica. Desetak i više sekundi njih su dvojica zurili jedan u drugog. — Alan, baš smo ludi! Nek me đavo nosi, pa mi treba da skupimo sve pastire, da pozovemo sve naoružane ljude! — Zar misliš da je stvar došla dotle? — Lako moguće. Ako iza Rosslanda stoji Graham i sa sobom ima svoje ljude ... — Dva i po sata smo daleko od Tatpana — odvrati Alan mirnim, trezvenim tonom. — S njim su samo šestorica, od toga će trebati najmanje četvorica da brzo nađu Tautuka i Amuka Toolika. Tamo je osamnaest ljudi kod jednog i dvadeset dvojica kod drugog stada. Računajući i dječake. Radi kako najbolje znaš. Svi su naoružam. Možda pretjeravamo, ali sumnjati je opravdano. Rukovaše se. — Nije to samo sumnja, Alan — ispotiha dahne Stampedo. — I za Krista-boga, odgodi muziku što duže možeš! Čas kasnije njegova je dječačka prilika već prašila polutrkom put planine. Alan nastavi prema jugu i njih se dvojica četvrt sata kasnije izgubiše jedan drugom iz vida među uzvaljanim prostranstvima tundre. Nikad još nije Alan tako putovao kao toga šestog, posljednjeg dana svoga odsustva iz naselja. Bio je relativno svjež, na putu do Tatpanovog logora nije se bio umorio, a zahvaljujući dobrom poznavanju kraja imao je prednost nad Stampedom. Računao je da udaljenost do naselja može prevaliti za deset sati, ali će biti prisiljen da se tokom noći odmori barem tri-četiri sata. Sad je osam. Do devet ili deset ujutru naći će se pred Rosslandom, a otprilike u isto doba Tatpanovi će hitri teklići naći Tautuka i Amuka Tolika. Kakvom će brzinom njegovi pastiri sići s planine i brisati preko tundre, to već zna. Prije dvije godine su Amuk Toolik i dvanaestak njegovih Eskimaca putovali pedeset i dva sata bez odmora i hrane, prene, prešli su za to vrijeme sto i devedeset milja!

172 Krv mu je uzavrela ponosom. On nije u stanju učiniti tako što, ali njegovi ljudi jesu u stanju — i hoće! Kao da ih je gledao kako se odvajaju od stada dok se od jednog do drugog prenosi alarm. Zalijeću se niz obronke planine a onda se poput vukova na otvorenom lepezasto šire preko tundre i trkom hite svome domu — i ratu ukoliko ih rat očekuje. Oko njega se počeo skupljati sumrak, u velovima je svježa i suha sumaglica nailazila s horizonta. Sat za satom je išao, smirivao glad s pokojim zalogajem pemikana i gasio žeđ na proljetnim, hladnim i bistrim potočićima uz put. Tek kad mu se podmukli grč stao opasno penjati uz nogu, odlučio je da se odmori. Sad je jedan sat. Ako računa i put što ga je prevalio do Tatpanovog logora, hoda gotovo neprestance već sedamnaest sati. Ali je sav umor osjetio tek pošto se opružio — izabrao je jedan travnati udol gdje mu je kraj uha grgutao potočić širok jedva stopu. Najprije pokuša da ne zaspe. Treba mu samo odmor. Nije se usuđivao da zaklopi oči. Ipak ga umor savlada i san ga uze. Kad se probudio, štrecnuo se spazivši sunce i očuvši poj ptica. Jednim trzajem sjede, potom prestrašeno skoči na noge. Pogledao je na sat. Čvrsto je spavao punih šest sati, a kanio je samo ležati ali budan tri do četiri sata. Nakon nekog vremena, dok je žurno grabio putem, nije baš jako žalio što je zaspao. Osjećao se ornim za borbu. Duboko je disao, u hodu je pojeo svoj doručak od pemikana i nastojao da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Petnaestak minuta pred podne kaskao je gotovo trkom i najzad stigao na hrbat brežuljka s kojeg se vidjelo naselje. Koliko je mogao na prvi pogled ocijeniti, nije se desila nikakva promjena. Duboko je uzdahnuo od olakšanja i nasmijao se radosno. Upravo taj njegov neobični smijeh kazao mu je rječitije od bilo čega drugog u kakvoj je napetosti bio cijelo ovo vrijeme. Pola sata kasnije izbio je iz uvale iza Sokwennove brvnare i pokušao otvoriti vrata. Bila su zakračunana. Pokucao je, iznutra se netko javi, on se odazva. Zaškripao je kračun, vrata se otvore, on uđe. Na vratima spavaće sobe stajala je Nawadlook s puškom

173 u ruci. Pred njim je bila smrknuta Keok, stiskala je dugi nož, a između njih, blijeda i unezvjerena pogleda, bila je Mary Standish. Ona mu pođe u susret, začuo je kako Nawadlook nešto šapnu pa Keok brzo pođe za njom u drugu sobu. Pomalo kao obnevidjela Mary Standish pruži ruke prema njemu, po onom drhtaju na vratu i pogledu njenom vidjelo se kako se teško napreže da ne podlegne uzbuđenju i glasno ne zajeca od sreće. Alanu se srce napuni radošću upravo zbog tog njenog pogleda iako je nazirao da se iza njega kriju muka i očajanje. Prihvatio joj je ruke i očima njenim nasmiješio se tako te je vidio gdje joj se šire kao u nevjerici, onda ona duboko udahne i prsti se njeni stegoše jače. Kao da se u jednom trenu vratila nada koja ju je bila napustila. On, međutim, nije bio uzbuđen. Nije bio čak ni uznemiren, sad pošto se osvjedočio da je ona još tu i spazio ono svjetlo u njenom oku. Ali mu je iz cijelog bića zračila ljubav. Ona je to vidjela i osjetila snagu koja se krije iza Alanovog savršeno spokojnog osmijeha. Zajecala je, ali tako tiho da je to bio samo kratak uzdah; sitan jecaj divljenja, razumijevanja, neizrecivog povjerenja u tog muškarca koji se tako samouvjereno smiješi usprkos tragediji koja se okomila na nju. — Rossland je u vašoj koliba. — ona šapne. — A John Graham Ide za njim, ne znam gdje je, samo znam da ide ovamo. Rossland kaže da ako ne pođem Grahamu dobrovoljno ... Osjetio je kako se stresla. — Ostalo shvaćam i sam — on je prekine. Časak su stajali šutke. Na krovu je pjevao sivi drozd. Uzeo joj je lice među svoje šake, kao što bi učinio s kakvim djetetom, malko joj pogne glavu kako bi se gledali pravo u oči, bi joj je tako blizu da je na licu osjećao njen topli dah. — Jeste li sigurni da niste pogriješili onog dana kad sam otputovao? — on je upita. — Volite me? — Da. Dugo joj je gledao u oči, potom ustukne. Smijeh mu se tako zaori, te ga začuše čak i Keok i Nawadlook. Dvjema djevojkama

174 učini se taj smijeh čudnovatim — ptica pjeva, Alan Holt se smije, a Mary Standish je posve tiha. Časak kasnije, s prozorčića u potkrovlju kraj kojeg je prekrštenih nogu sjedio i neumorno bdio s puškom u krilu, stari Sokwenna spazi svoga gospodara gdje prelazi preko čistine. Nešto je u gospodarevom koraku podsjetilo Sokwennu na jedan davno minuli dan kad je Gudura sablasti odjekivala bojnim poklicima i kad su šake, sada zgrčene i izkvrgane starošću, odigrale svoju ulogu u junačkom otporu što ga je njegov narod pružio zavojevačima s daljeg sjevera. Sokwenna je vidio Alana kako ulazi u brvnaru gdje se sad nalazio Rossland, i njegovi prsti stadoše tiho doboša ti po drevnom tam-tamu što je ležao pored njega. Oči mu se upriješe u daleke planine i on u po glasa stade mumljati stari bojni pjev, već od sviju zaboravljen, ali još živ u njegovom duhu. Zaklopio je Sokwenna svoje staračke oči i iz tmice mu se opet ukaza vizija — vizija vijugavih staza i borbenih muškaraca što se odlučna lica okupljaju radi odlaska u boj.

175 Glava 22. Rossland je sjedio za Alanovim radnim stolom kad su se vrata iza njegovih leđa otvorila i u dnevnu sobu uđe gospodar naselja. Nimalo zbunjen, Rossland ustade da mu pođe u susret. Kaput je bio skinuo, zasukao rukave na košulji, vidjelo se da je preturao po Alanovim knjigama i papirima bez ustezanja i nije ni pokušao to prikriti. Pošao je naprijed pružajući ruku. To nije bio onaj isti Rossland koji je na Nomeu osorno rekao Alanu neka gleda svoja posla. Smješkao se ljubazno, držao se kao da dočekuje prijatelja. Nešto nagna Alana da mu uzvrati osmijeh. Tim se svojim osmijehom divio hrabrosti čovjeka koji se našao pred njim. Ležerno se rukovao s Rosslandom čiji je stisak bio nedvojbeno topao. — Kako je, Pariš, momče staro? — srdačno će Rossland. — Vidio sam vas kad ste maločas išli kod Helene, znao sam da ćete odmah ovamo. Malo je uplašena. Ali, moramo je shvatiti. Menelaj je vraški bijesan. No, imajte na umu, Holt, da vas ja ne osuđujem. Ja sam i previše fer. Samo kažem da ste to izveli vraški mudro. Ona je takva da će svakom muškarcu zavrtjeti glavu. Sto bih volio da sam sad na vašem mjestu! Otišao bih ja u izdajnike još na Nomeu da mi je dala i najmanji povod. Ponudio je Alana cigarom, dugačkom sa zlatnom trakom. Isti je poriv ponukao Alana da uzme cigaru i zapali. Krv mu je bila uzavrela, ali Rossland nije ništa primijetio. Vidio je samo da Alan kima glavom, da se mimo smješka, da ležerno prihvaća situaciju. To se Grahamovom agentu dopalo. Ponovo je sjeo na stolicu za stolom i gestom ponudio Alana neka sjedne kraj njega. — Mislio sam da ste teško ranjen — reče Alan. — Dobili ste gadan ubod. Rossland slegne ramenima. — Tako vam je to, Holt: čovjek paklenski nasjedne kad se da zavesti kakvim lijepim ženskim licem. Radilo se o jednoj djevojci Thlinkit, od onih iz donjeg palublja, sjećate ih se? Zgodna mala.

176 Naveo sam je da mi dođe u kabinu, u redu, ali sam se prevario, nije bila poput mnogih drugih Indijanki koje sam imao. Slijedeće me noći kroz otvoren prozorčić dohvatio nožem netko njen, da li brat, ili momak, tko će znati. Dobro sam prošao. Za tjedan dana sam izašao iz bolnice. I sva sreća što sam se našao u bolnici! Jer sam baš iz bolnice, kroz prozor, jednog jutra spazio gospođu Graham. Od kakvih nam sitnica ponekad zavisi sreća, zar ne? Da nije bilo Indijanke, i rane, i bolnice, ja sad ne bih bio ovdje, Grahamu sad ne bi krvarilo srce od nestrpljenja, a vi, Holt, ne biste bili pred najvećom prilikom koja će vam se ikad ukazati u životu. — Zao mi je, ali vas ne razumijem — odvrati Alan krijući lice iza oblaka dima, a tako indiferentnim tonom te se Rossland prevari. — Samo vaše prisustvo ovdje govori mi da mi je sreća okrenula leđa. U čemu se sastoji ta moja najveća prilika? U Rosslandovim očima ugnijezdi se ozbiljnost, glas mu posta služben, poslovan. — Holt, mi smo obojica ljudi koji se ne boje nikakvih iznenadnih situacija, prema tome ne plašimo se da bobu kažemo bob a popu pop, je li tako? — Svakako — potvrdi Alan. — Vama je poznato da je Mary Standish zapravo Mary Graham, žena Johna Grahama? — Jest. — I vjerojatno znate, sada, zašto je skočila u more, zašto je pobjegla od Grahama. — Znam. — Fino. Time je ušteđeno mnogo priče. Ali postoji i jedna druga strana cijele te priče, strana koju vi sigurno ne znate, a ja sam ovdje zato da vam je iznesem. Johnu Grahamu nije ni najmanje stalo do bogatstva Standishevih. Njemu ne treba ni pare od toga. On je oduvijek želio samo djevojku. Na oči mu je odrasla i stasala. Otkad je njoj bilo četrnaest godina, živio je samo zato da je ima i mislio je samo na to. Znate kako ju je naveo da se uda za njega, a znate i šta se desilo nakon toga. No, njemu je svejedno da li ga ona mrzi ili voli. On nju hoće. A ovo — i Rossland raširi ruke

177 — je najljepše mjesto na svijetu za takav momenat, za momenat kad će je dobiti natrag. Ja sam prema vašim knjigama napravio jednu kalkulaciju. Po današnjem stanju, vaše vlasništvo ne vrijedi više od stotinu tisuća dolara. Došao sam da vam ponudim pet puta veću svotu. Drugim riječima, Graham je voljan da odustane od kakvog bilo postupka protiv vas zato što ste mu ukrali ženu, i spreman je da vam plati petsto tisuća dolara da mu ustupite ovo mjesto koje će mu biti ljetovalište, gdje će provesti medeni mjesec i gdje će mu žena ostati na neodređeno vrijeme s tim da ovdje prima muža kad on bude voljan da joj dođe u posjetu. Naravno, uz uvjet da detalji takve nagodbe ostanu u tajni i da vi napustite ovaj kraj. Jesam li bio jasan? Alan ustade i uze zamišljeno šetati po sobi. Rossland, koji ga je pratio pogledom, zaključi da se Alan duboko zamislio nad zamamnim prijedlogom. Grahamov se agent zadovoljno osmijehne gledajući kakav su efekat proizvele njegove riječi. On nije nimalo okolišao, iznio je što je imao bez ikakvog zatezanja i nadmudrivanja, a mogao je pretpostaviti kakvo će uzbuđenje proizvesti ponuda od pola milijuna dolara čovjeku koji se naporno bori za egzistenciju na surovoj granici divljine. Alan mu je bio okrenuo leđa, gledao je kroz prozor. Progovorio je najzad, neobično napregnutim glasom, ali je i to Rosslandu bilo sasvim prirodno. — Pitam se da M sam vas pravo razumio — reče Alan. — Mislite li reći da treba Grahamu da ustupim posjed, da mu prepustim sve kako jest i nakon toga držim jezik za zubima, a on će mi za to dati pola milijuna dolara? — Takva je cijena. Da, morate i svoje ljude povesti sa sobom. Graham će dovesti svoje. Alan se pokuša nasmijati. — Da, čini mi se da mi je sad jasno. On ne plaća pola milijuna za gospođicu Standish... hoću reći za gospođu Graham, nego ih placa za izolaciju. — Upravo tako. Ta mu je ideja pala u posljednji čas, da pitanje riješi na miran način. Mi smo krenuli ovamo da uzmemo njegovu

178 ženu. Razumijete, da je uzmemo, i da s vama obračunamo na jedan sasvim drugi način. Izgovorili ste pravu riječ kad ste rekli „izolacija". Što čovjek može biti budala zbog jednog lijepog ženskog lica! Samo zamislite, pola milijuna dolara! — Zvuči fantastično — Alan će zamišljeno, ne okrećući se od prozora. — Zašto mi nudi toliko? — Imajte na umu uvjete, Holt. Oni su važan dio ugovora. Vi morate šutjeti o cijeloj stvari. Vaša šutnja ne bi bila zagarantirana kad bi Graham kupio ovaj posjed za neku normalnu cijenu. Ali kad primite jednu takvu svotu, vi postajete sudionik u poslu, te od važe šutnje ovisi i vaša sigurnost. Jednostavno, zar ne? Alan se okrene prema stolu. Bio je problijedio. Oči je krio iza dima iz cigare. — Naravno, valjda neće dozvoliti gospođi Graham da mu pobjegne u Sjedinjene Države... gdje bi mogla za svoj račun stvoriti jednu malu gužvu? — Ta nije valjda lud da baci pare! — značajno će Rossland. — Ona će ostati ovdje na neodređeno vrijeme? — Na neodređeno vrijeme. — A možda se nikad neće ni vratiti. — Vanredno kako vi pogađate pravo u centar! Zašto da se vrati? Svijet ionako je smatra mrtvom. Novine su preko čitavih stranica pisale o tome. Tu malu tajnu da je ona živa znamo samo mi. A ovo će biti krasno ljetovalište Grahamu. Predivna klima. Ljupko cvijeće, ptice. I djevojka koju je gledao kako raste i koju je želio još otkad je imala četrnaest godina. — I koja ga mrzi. — Tačno. — Koja se na prevaru udala za njega i koja će radije umrijeti nego da kraj njega živi kao njegova žena. — To se nas ne tiče, Holt. Na Grahamu je da je održi na životu. A ukoliko ona umre, vama će se ukazati prilika da veoma jeftino dobijete natrag svoj posjed. Rossland pruži Alanu neki papir.

179 — Ovdje vam je polovina svote, dvjesta i pedeset tisuća. Dokumenti su tu, na stolu, spremni za potpis. Čim vi izvršite predaju posjeda, krećemo zajedno u Tananu gdje ćete dobiti drugu polovinu novca. Alan uze ček. — Mislim da bi samo luda odbila takvu ponudu, Rossland. — Tako je, samo luda. — A ja jesam takva luda. Tako je tiho Alan izgovorio ove riječi da na časak Rossland ne shvati njihov puni smisao. Dim se razišao ispred Alanovih očiju. Cigaru ispusti na pod i nogom je zdrobi. Zalepršaše komadići pocijepanog čeka. U očima mu je sijevao bijes što ga je bio zagušio gotovo nadljudskim naporom. — Rossland, dao bih deset godina života da mi je sad Graham tu, na mjestu gdje vi stojite. Ubio bih ga. A vas ... vas ... Ustuknuo je korak, kao da bi bolje smjerio udarac kojim će pogoditi zvijer što se zaprepašćeno izbuljila u njega. — Već ono što ste rekli za nju, dovoljno je da platite glavom. I ja bih vas ubio, ovdje, u ovoj sobi, da mi niste potreban da odnesete moju poruku Grahamu. Recite mu da je Mary Standish, ne Mary Graham, čista, netaknuta i mila kao što je bila onog dana kad se rodila. Recite mu da pripada meni. Ja je volim. Ona je moja, shvaćate? I za cio novac ovoga svijeta ne bih dao jednu vlas s njene glave. Ja ću je voditi natrag u Sjedinjene Države. Tamo ćemo na častan način riješiti njeno pitanje, a svijet ima da dozna istinu o njoj. Ona nema šta kriti. Apsolutno ništa. To u moje ime recite Johnu Grahamu. I stisnutih pesnica, lica nalik na željeznu masku, Alan pođe na Rosslanda koji je bio ustao sa stolice. — Napolje! Napolje prije nego vam ovim rukama ugasim taj vaš smrdljivi život! Snagom koja je iz svake njegove ćelije vrcala u želji da se sruči na Rosslanda, prevrnuo je stol i otfrljio ga o zid. — Napolje ... dok vas nisam ubio!

180 Prijeteći tako i opominjući, kročio je naprijed, a onaj čovjek što je bio pred njim, pusta prestrašena gomila mesa u kojoj vaše nije bilo ni moći ni hrabrosti pred licem te smrtonosne i neočekivane pogibelji, hitro uzmače na vrata i pobježe. Zagrabio je Rossland prema koralu, Alan ga je s vrata brvnare pratio pogledom, gledao ga je gdje se upućuje prema jugu praćen dvojicom ljudi s ruksacima na leđima. Tek je tada Rossland skupio hrabrost da zastane i da se ogleda. Oglasio se, ali bez daha, nešto je doviknuo što Alan nije razumio. Ali se nije usudio da se vrati po kaput i šešir. Reakciju je Alan osjetio tek kad je spazio šta je napravio od svoga stola. Samo još čas-dva i u njemu bi se razulario probuđeni đavo. Mrzi Rosslanda. Sad ga mrzi tek malo manje nego Grahama, a što ga je pustio da ode čini mu se pravim čudom. Osjećao je u kakvoj se napetosti nalazio. Ali mu je bilo drago. Neki je mali bog zdravog razuma nadvladao njegovu strast i on je postupio razborito. Sad će Graham dobiti njegovu poruku te među njima ne može više biti nikakvog nesporazuma. Zurio je u papire što su boli pali sa stola, kadli začu neki šum na vratima te se okrene. Pred njim je stajala Mary Standish. — Vi ste ga otjerali — ona tiho krikne. Oči su joj se caklile, usne je rastvorila, lice joj ozario jedan krasan sjaj. Vidjela je prevrnuti stol, Rosslandov kaput i šešir na jednoj stolici, dokaze onoga što se zbilo i brzog Rosslandovog bjekstva. Opet okrene lice put Alana i taj njen pogled slomi ostatke one tvrde odluke koju je on bio za se donio, te se odjednom nađe kraj nje i uze je u naručje. Nije ni pokušala da se oslobodi njegovog zagrljaja, kao što je to bila učinila onaj put u topoliku, nego mu pruži usne na poljubac i potom nasloni glavu na njegovo rame — dok se on uzalud mučio da izgovori one tisuće riječi što su mu se bile skupile u grlu, te joj je gladio kosu, zagnjurio je lice u tu njenu kosu, slatku, toplu, i najzad kriknu da je voli, da će se boriti za nju i da nju od njega ne može više odvojiti nikakva sila na svijetu.

181 Sve joj je to ponavljao dok ona ne podiže uzavrelo lice s njegovih grudi i ponovo mu pruži usne na poljubac pa se blago oslobodi njegovog zagrljaja.

182 Glava 23. Stajali su tako neko vrijeme, gledali se, a ni na umiljatom licu Mary Standish, niti na mirnom i spokojnom Alanu nije bilo ni stida ni žaljenja. U hipu su zbrisali barijeru konvencionalnosti koja se dizala između njih, i sad su osjećali neizbježivu radost slavlja, a nikakvu ponižavajuću smetenost zbog nečasnog čina. Nisu ni pokušali da na svoju sreću spuste zavjesu, da kriju kako im ludo srca lupaju od uzajamne ljubavi. Sto se desilo — desilo se, i bilo im je milo. Ipak se nisu dirali, nešto je Alanu nalagalo da ne povrijedi neprikosnovenost onog malog prostora slobode što je stajao između njih, svetinju koju on predstavlja Mary Standish. I kako on ne prekorači taj prostor, ponos i povjerenje što su uz ljubav ležali u njenom pogledu postadoše još tamniji i dublji. Samo je ispružio ruku i ona mu slobodno dade svoju ruku. Usne njene, još crvene od njegovih poljubaca, malko zadrhtaše u osmijehu, ona ovlaš pogne glavu te joj je sad gledao glatku kosu, mekanu i slatku, koju je gladio još prije nekoliko trenutaka. — Sretan sam! — on reče. Nije imao riječi da iskaže svu sreću koju je osjećao u srcu. Riječi su mu se činile banalnim, čak i uzaludnim. Ali ga je ona shvatila. Sretnim se osjećao ne zbog onog trenutka maločas, nego zbog nečega što je doživio a što vrijedi do život. Njemu se pak činilo da je toga časa prestao postojati njemu poznati svijet, a začeo se jedan novi svijet. Zakročio je natrag, ruke su mu drhtale. Samo da bi štogod uradio, ispravi izvrnuti stol, dok ga je Mary Standish gledala s tihim, zadovoljnim divljenjem. Ona ga voli i prepustila se njegovom zagrljaju. Pružila mu je usne da ih ljubi. Opet joj je prišao, tiho se nasmijao te se zagledao u tundru, tamo gdje je Rossland nestao. — Koliko vam treba da se spremite za put? — Mislite...

183 — Da moramo krenuti još večeras ili najkasnije ujutro. Najbolje da kroz topolik pođemo na staru stazu za Nome. Ukoliko Rossland nije lagao, Graham bi morao biti negdje na putu za Tananu. Prsti joj se stisnuše oko njegove mišice. — Idemo... tamo? Je li, Alan? — Da, idemo u Seattle. Jedini izlaz. Ne bojite se? — S vama, ne. — I vratit ćete se sa mnom.. . kad sve bude gotovo? Gledao je netremice u tundru. Osjetio je kako mu je njen obraz, lako poput pera, dotakao rame. — Da, vratit ću se s vama. — I spremit ćete se za put? — Već sam spremna. U očima mu je igrao sunčev sjaj ravnica; između njega i skrivenog topolika dizala se zlaćana, paučinasta sumaglica što je dočaravala priviđenja i lelujave vizije; njemu je to bilo more sreće u koje bi htio uroniti, osjećao je blag dodir Marynog obraza na svom ramenu i ruku njenu koja je počivala na njegovoj mišici, i htio bi uroniti u ono more sreće bez ikakva oklijevanja, ne čekajući ni sekunde. U Marynom je tihom glasu oćutio prepuštanje, on mu se predaje potpuno. Prestala je da se odupire, predaje njemu dragocjeno pravo da se bori za nju. Upravo to osjećanje — Maryne ovisnosti od njega i njene savršene vjere u njega, te obaveze koja mu se time nameće — polako mu prizva k svijesti tmurnu realnost. Sad ga opet spodbi onaj užas jer mu je jasnije i strasnije zazvučalo puno značenje Rosslandovih riječi. I nesvjesno mu na licu izbiše tvrde crte mržnje, gledao je netremice u pravcu gdje je nestao neprijatelj, pitao se da li je Rossland i toj ženi, što sada mimo stoji uz njega, saopćio svu strahotu one nevjerojatne opasnosti koja joj se prikrada. Je li možda pogriješio što je pustio Rosslanda? Nije li ga morao ubiti kao što bi uništio zmiju otrovnicu? Jer je Rossland likovao, on je bio Grahamova kova, dijelio je Grahamovu prljavu dušu i

184 želje. I Rossland se poput svoga gospodara nečasno odnosio prema ženama. On je bio pregovarač koji se založio za ostvarenje jednog neopisivog zlodjela. Još uvijek bi ga mogao stići, tamo negdje u udolicama tundre ... Pojačao se stisak na njegovoj mišici. Spustio je pogled. Mary Standish vidjela je šta mu leži na licu i sad mu je svojim spokojstvom pomogla da se sabere. Toga časa Alan shvati da joj je Rossland rekao mnogo toga. No ona se ipak nije uplašila; ukoliko je na njoj i bilo straha, bio je to strah samo od onoga što muči njegov duh. — Ja sam spremna — ona ga podsjeti. — Moramo sačekati Stampeda — odgovorio je vraćajući se logici i praktičnoj stvarnosti. — Treba da stigne u toku noći ili najkasnije sutra ujutro. Sad kad nema Rosslanda da mi oduzme pamet, vidi koliko je potrebno da imamo nekoga poput Stampeda između nas i... Nije završio, ali je ona savršeno shvatila njegovu misao. Stajala je na vratima, a on je osjećao gotovo nesavladljivu želju da je opet uzme u naručaj. — On je negdje između nas i Tanane — reče Mary uz mali pokret glave. — To vam je Rossland kazao? — Da. I nije sam, s njim ima puno ljudi, toliko ih ima da se Rossland slatko nasmijao kad sam mu rekla da vi nećete dozvoliti da me odvede. — Znači... niste se bojali da ću ja... da ću ih ja možda pustiti da vas odvedu? — Alan, uvijek sam sa sigurnošću znala šta ćete učiniti, još otkad sam otvorila ono drugo pismo kod Ellen McCormick! Spazio je bljesak u njenom oku, radost njenu, i već je nije bilo, otišla je prije no što je stigao naći riječi za odgovor. K njoj u susret, najprije krzmajući, potom žurno, išle su Keok i Nawadlook, prva je svejednako stiskala dugi nož; iza njih, sa prozorčića pod krovom, virilo je avetinjski staro lice Sokwenne, čuvara na mrtvoj straži.

185 Krv zastruja Alanom malo brže. U njemu se novom notom oglasi pustoš tundre, prostranstvo beskonačno što je čekalo da bude pozornica predstojeće drame, pustoš sa svojim sunčevim sjajem, poj em ptica, šapatom i disanjem cvijeća u rastu — i on ponovo pogleda u prozorčić gdje je Sokwenna sjedio nalik na kakav duh iz nekog drugog svijeta te ga svojim šutljivim i beživotnim zurenjem upozoravao na smrtnu opasnost što ih vreba iz onoga prostranstva koje se samo čini čistim od svakog zla. Mahnuo je starcu i vratio se u brvnaru. Sokwenna je spuznuo sa svog mjesta, onakav sav iskrivljen, pognut poput majmuna, u svojoj dubokoj starosti nalik zloduhu kakvom, upalih očiju koje su se međutim žarile kao dvije plamene tačke, prelazio je preko čistine hramljući, ali ipak pokretima tako brzim da Alana, koji ga je pogledom pratio s prozora, strese nekakva jeza. Časak kasnije starac uđe. Nešto je gunđao. Onim svojim guturalnim glasom i zvukovima koje je čak i Alan teško shvaćao — i kojih se Sokwenna nikad nije odrekao usprkos misionarima i njihovoj školi — govorio je kako čuje bat koraka i miriše krv; a miris krvi i bat koraka dolaze iz stare gudure gdje i danas leže žute lubanje s kojih se cijedi voda što je jednom tekla crvena. Alan je bio jedan od malobrojnih koji su uz cijenu velikog nagovaranja doznali od staroga Sokwenne priču o guduri. Davno i davno, dok je Sokwenna još bio mlad, na njegov se narod okomilo neko neprijateljsko pleme koje je ubijalo muškarce i odvodilo žene. Sokwenna je sa još nekolicinom svojih suplemenika i s nekim preostalim ženama uspio pobjeći na jug, te su u onoj guduri pružili posljednji otpor. Tamo, jednog sunčanog dana ispunjenog pjevom ptica i mirisom cvijeća, oni su u zasjedi dočekali neprijatelje i pobili ih. Od preživjelih iz one klaonice danas je još jedino Sokwenna živ. U prvi mah Alan je požalio što je pozvao Sokwennu u brvnaru. Starac više nije bio raspoložen i dobrodušna „časna starina" plemena. To više nije bio onaj isti starac koji je grgutao od zadovoljstva gledajući lijepe Keok i Nawadlook i njihovu skladnu igru, koji je volio ptice, cvijeće i dječicu, i koji je uza svoju duboku

186 starost bio nekako i dječački smeten. Sad se promijenio. Stajao je pred Alanom kao kakvo utjelovljenje fatuuma, mumljao je sebi u bradu nekakve nesuvisle koještarije, u njegovim je upalim očima vrebao duh zla znamenja, stanjenim je rukama, nalik na pandže, stiskao pušku. Ipak je Alan uspio suzbiti oćut neprijatnosti koji ga je na čas podišao, te povjeri Sokwenni važan zadatak — da s hrpta jednog visokog humka, dvije milje od naselja, na stazi za Tananu, motri ravnicu prema jugu. Kad se sunce spusti na obzorje, neka se Sokwenna vrati u naselje. Čim se starac zaputio na svoj zadatak, Alan se i sam stao spremati. Predosjećanje nesreće koje se u njega uvuklo u starčevom prisustvu teško mu je uznemirilo dušu i nagnalo ga na najveću opreznost. Silna ga je želja gonila da ne čeka više ni časka, nego da odmah krene, ali se prisilio da u takvom gestu vidi glupost. Ovaj put bit će odsutan mnogo mjeseci, možda i punu godinu. Mnogo toga ima da obavi, treba da misli na kojekakve detalje, ljude svoje može napustiti jedino pošto im izda nužne instrukcije i savjete. Sa Stampedom se svakako mora naći, a potrebno je da napismeno ostavi potrebne naloge za Tautuka i Amuka Toolika. Kako se posvetio tim poslovima, a ono predosjećanje ga neumorno kopkalo, uzeo je sam sebi ponavljati kako mu je strah apsurdan i kako je nemoguće da mu prijeti bilo kakva neposredna opasnost. Pokušao je sebe uvjeriti kako je ispao luckast što je pastirima poslao nalog neka se vrate u naselje. Graham se po svoj prilici uopće neće pojaviti, barem ga neće biti još mnogo dana, možda i tjedana. Ali se sveudilj nije mogao otarasiti crne slutnje. Popodne mu se odužilo te ga je ono tmurno osjećanje sve snažnije tjeralo da uzme Mary Standish i pođe stazom što vodi kroz topolik. Između podne i pet sati vidio je Mary dvaput. Do pet sati završio je pisati Šta je imao, onda je pomno pregledao oružje. Uvjerio se da mu omiljena puška i revolver rade savršeno. Sebe je nazvao budalom što je pojas za municiju nabio do maksimuma. Dvije puške i puno municije odnio je u Sokwennovu brvnaru, zaključujući da ona, po

187 svom položaju na rubu uvale, predstavlja najbolje uporište za odbranu u slučaju takve nužde. Možda će se tim položajem i puškama koristiti Stampedo, ukoliko se desi da Graham naiđe kad on i Mary budu već daleko na putu za Nome. Nakon večere, kad se sunce našlo na obzorju a sjene se već izdužile, Alan je još jednom pregledao svoju brvnaru i namirnice koje mu je pripremila Wegaruk. Potom je potražio Mary, našao je gdje s ruba uvale promatra sumrak kako se skuplja oko samog korita potoka i između dalekih humaka tundre. — Moram vas ostaviti koji čas — on joj reče — ali nećete biti sama. Sokwenna se vratio. — Gdje idete? — Do topolika, mislim da neću dalje. — Idem i ja s vama. — Ja ću hodati jako brzo. — Nećete brže od mene, Alan. — Samo, hoću da se uvjerim da s one strane nema nikoga, prije nego sumrak padne. — Pa ja ću vam pomoći. — Uzela mu je ruku. — Idem s vama, Alan. — Da ... vidim da ćete ići sa mnom — on se radosno nasmije, odjedared sagne glavu i na usne pritisne njenu ruku. Držeći se tako za ruke, krenuli su stazom kojom su bili prošli onog dana kad je on stigao iz Nomea. Maryno se lice sjalo nekom toplinom, u očima joj je ležala ljepota neka blaga i slatka koju nije krila od njega. Gledajući je, zaboravio je na topolik i ravni iza njega, i na svoju opreznost, i na Sokwennov savjet neka se dobro pazi Gudure sablasti gdje ga na svakom koraku može zaskočiti zasjeda. — Danas sam puno razmišljala — ona mu govorila — jer ste me puno ostavili samu. Razmišljala sam o vama. I... misli su mi pružile jednu vanrednu sreću. — A ja sam bio... u raju — on nadostavi. — Nećete o meni misliti loše?

188 — Prije bih mogao misliti da se sunce više nikada neće roditi. — Ni da činim nešto što ne dolikuje ženi? — Vi ste moj san i sve što je najljepše utjelovljeno u ženi. . — Ali eto... išla sam za vama... tako reći bacila sam vam se oko vrata, Alan. — U tome i jest sva moja sreća. — I izjavila sam vam ljubav, dozvolila sam da me grlite, i da me ljubite... — Tako je. — I sad idem kraj vas i držim vas za ruku. — I tako ćete stalno ići, samo neka ja budem živ. — Ali ja sam zapravo tuđa žena — ona se strese. — Vi ste moja — on će odlučno. — To dobro znate. Pravo je huljenje i pomišljati na vas kao na ženu Johna Grahama! Jest, zakonski ste vezani za njega, i to je sve. Ali su vam i srce i duša i tijelo slobodni. — Ne, nisam slobodna. — Ali jeste! Nakon časka šutnje, ona nasloni glavu na njegovo rame, te će šaptom: — Alan, vi ste najfiniji muškarac na svijetu i zato ću vam reći zašto nisam slobodna: jer i srcem i dušom pripadam vama. Nije se usudio da pogleda u nju, a osjećajući kako se on bori sa sobom, Mary Standish zagleda se pravo u daljinu i s prekrasnim osmijehom na usnama tiho ponovi: — Da, najfiniji muškarac na svijetu! Hodili su između nabreklina i uleknuća tundre, držali se za ruke i oduševljavali se bojama neba, pticama i cvijećem i sumrakom što se skupljao oko njih, ali je Alanov pogled jednako šarao po sve bližem obzorju, ispitivao svaku sjenu i svaki pokret Prešli su milju, pa dvije, te i treću, sad su gledali sivu tmicu što se spustila tamo daleko gdje se protegla gudura. Čudno Alanu bilo što mu baš toga časa pade na pamet pismo koje je bio napisao Elleni McCormick, ali eto, sjetio se toga pisma

189 i to reče Mary Standish koja je također gledala u zid tmice što se ispriječio između njih i dalekog topolika. — Činilo mi se kao da ga ne pišem njoj, nego vama. Da mi se niste vratili, mislim da bih poludio. — Pismo je kod mene. Ovdje — ona položi ruku na grudi. — A da li se sjećate što ste napisali, Alan? — Da ste mi značili više od života. — I naročito ste podvukli jednu želju: da vam Ellen McCormick sačuva jednu moju pletenicu, ukoliko me ipak nađu. On kimne. — Obožavao sam vam kosu i uživao u njoj, dok sam sjedio preko puta vas u blagovaonici na Nomeu, a nisam bio toga svjestan. I odonda, a pogotovu otkad ste ovdje, kad god pogledam u vas... Zastao je, zagušio je riječi u grlu. — Ta, recite, Alan. — Pa dobro. Kad god pogledam u vašu kosu zaželim da je gledam raspletenu — on dovrši zbunjenim tonom. — Glupava ideja, je li tako? — Zašto bi bila glupava? — ona uširi oči. — Ako je vodite, zašto bi bila glupava ideja da je gledate raspletenu? — Pa, u stvari, nadao sam se da je vi nećete držati tako glupavom — zbunio se on još jače. Još nikad Alan nije čuo ljepše pjesme od njenog smijeha uz koji mu je okrenula leđa, te joj sjaj zalazećeg sunca zaigra na punđi, pa spretnim, brzim prstima uze driješiti pletenice. Niz pleća joj pade blistava, svilenasta, gusta kosa, zapanjio se Alan pred takvom ljepotom, oteo mu se krik radosti. Mary se okrenula, oči su joj svijetlele istim blagim sjajem kojim joj je zračila kosa. — Je li vam lijepa, Alan? Prišao joj je, objema šakama ono gusto i pusto blago, pritisnuo ga na usne i lice. Stajao je tako nepomično, kadli najedared osjeti kako njom prođe nagao drhtaj. Kao s kakvog malog šoka. Očuo je kako je

190 dahnula, pade joj ruka koja je nježno počivala na njegovoj pognutoj glavi. Podigao je pogled k njoj, a ona je zurila u sve tamniji sumrak tundre, činilo se kao da se od nečega lecnula te nije bila u stanju ni maknuti ni progovoriti. — Šta je? — Alan uzvikne i naglo se okrene, napregao je oči da otkrije šta ju je to uzbunilo. I kako pogleda, crna se sjen u hipu spusti na zemlju, pogasi blago svjetlo sumraka i najednom se stvori gluha tmica noći — ponoćno sunce, nalik kakvoj golemoj, žarkoj lampi, naglo se utuli, između njega i arktičkog svijeta stvorio se gust, ljubičast oblak, spustio se kao kakva neprobojna zavjesa. Ta je slika Alanu već bila poznata, gledao ju je kad god se nad tundru nadvila ljetna oluja — ali još nikad nije bio prisutan takvoj nagloj promjeni. Još čas ranije bilo je zlaćano svjetlo, a sad se Maryno lice tek bjelasalo u tmici. Bit će da se lecnula pred tim čudom arktičke noći, od njegove neočekivane brze pojave, pomisli Alan, i nasmija se tiho. Ali mu je njena ruka stiskala mišicu. — Vidjela sam kriknula je slomljenim glasom. — Vidjela sam ih!... tamo, prema suncu ... malo prije nego je oblak naišao... skakali su kao zvijeri... — Sjenke! — on je uze umirivati. — To vam se na suncu izduže sjenke lisica što trče, ili velikih sivih zečeva, ili kakve vučice i njenog poodraslog mladunčeta ... — Ne, ne, nije bilo ništa od svega toga — disala je ona ubrzano i prsti joj se divlje stiskali oko njegove mišice. — Nisu bile sjenke. To su bili ljudi!

191 Glava 24. U trenutku tišine, kad se činilo kao da su im i sama srca prestala kucati, da im uhu ne bi izmakao i najtiši šapat iz mraka, Alan ču neki zvuk. Smjesta je znao da je to vrh nečije cipele udario o kamen. Takav se zvuk neće čuti od mokasina njegovih ljudi, nego samo od cipela, njegovih ili Stampedovih. — Je li ih bilo mnogo? — upita on Mary. — Ne znam. Sunce se upravo smračivalo. Ali mi se čini da ih je bilo pet-šest, profili su trkom... — Kao da bi nas zaobišli? — Da. — Jesu li oni vidjeli nas? — Mislim da jesu. Spazila sam ih u jednom djeliću sekunde i već ih je progutala tama. Nađe joj ruku i čvrsto je stisne. Grčevito se držala za njega, čuo ju je kako ubrzano diše. Otkopčao je futrolu revolvera. — Mislite li da su to oni? — šapnula je, u glasu joj se ugnijezdio ledeno smrtan užas. — Moguće. Moji ljudi neće doći iz toga pravca. Bojite se? — Ne, ne, ne bojim se. — Ali dršćete. — Zbog ove čudne tmice, Alan. Još nikad nije Alan vidio da se arktički sumrak baš tako ugasi posvema. Za svega svoga življenja u tundrama, samo je nekoliko puta prisustvovao ovakvom prirodnom fenomenu — kad se pred nailaskom oluje ljetno sunce gasi tako, te se sumrak odjednom pretvara u noćnu tmicu. Rijetka je to pojava, a čovjeka straši daleko gore od ma kakvih sablasnih igara polarne svjetlosti. Alanu se učini da se to u stvari desilo čudo, da im je neka moćna ruka otvorila vrata spasa. Nad krajem nad kojim bi se moralo blijedo sjati noćno sunce, spustila se sad zavjesa crne mrkline i brzo se širila, sjenke se pretvarale u tmicu, a tmica se zgušnjavala,

192 stiskala, tundra je postala sablasan kaos, ni posvemašnja noć ni sumrak, čiju su tajnovitost uzalud nastojale probiti ljudske oči. Dok se tama oko njih skupljala, obmatala ih i sužavala im vidokrug, Alanov je mozak radio grozničavo. U tili čas shvatio je svu opasnost koja mu prijeti od onih trčećih prilika što ih je opazila Mary. Grahamovi su ljudi tu, vidjeli su ih i sad se postavljaju između njih i naselja. Možda je to samo izvidnica — ako ih je tek pet-šest, koliko ih je vidjela Mary, onda je on još uvijek gospodar situacije. Ali ih može biti i desetak, ili pak i pedeset. Nije isključeno ni da su Graham i Rossland krenuli na naselje sa svim svojim ljudstvom. Dosad nije ni jednog trena razmišljao koliki bi mogao biti broj Grahamovog ljudstva. Samo je jedno znao: da Graham — sa svojim silnim političkim i finansijskim uticajem, a žudeći da ima Mary Standish, goreći strašću koja se graniči s ludilom — neće se obazirati ni na kakve zakonske i moralne norme, samo da postigne svoj cilj. Šta više, svoju igru vjerojatno igra u sjeni zakonske zaštite, za svaki slučaj ukoliko kraj bude tragičan. Njegovi će se najamnici nesumnjivo osjećati zaštićeni jednim zakonskim autoritetom. Konačno, Graham je „pravedni" muž koji je došao „izbaviti" svoju ženu, dok je on, Alan Holt, zavodnik i ljubavnik, drugo nije ni zaslužio nego da ga ustrijele na licu mjesta. Išao je pravo naprijed i slobodnom rukom stiskao držak revolvera. Iznenadna tmica mu je dobro došla da sakrije lice na kojem se sad mogao vidjeti užas što ga je spodbio pri pomisli šta bi „izbavljenje" donijelo Mary Standish. Onda ga osvoji hladna, smrtonosna odlučnost, u njemu se svaki živac napeo, spreman na svaki eventualni događaj. Ako su ih Grahamovi ljudi opazili, te su krenuli da im presijeku odstupnicu, onda se jedini izlaz iz zamke nalazi pravo ispred njih — i ka tom mjestu je Alan išao korakom tako žurnim te je žena kraj njega morala gotovo trčati. Korak joj je bio tako lak da se nije čuo. Prste je ispreplela s njegovim prstima, njena raspletena kosa gladila ga svilastim dodirom. Pola milje je tako jurio, motrio hoće li gdje ugledati pokret kakve sjenke, osluškivao hoće li očuti kakav šum. Privukao je Mary k sebi, zagrlio je, glavu

193 je ona prislonila na njegove grudi. Dahtala je, osjetio je i očuo kako joj srce bije. Našao joj je usne i poljubio ih. — Ne bojite se? — ponovo je upita. Na grudima je osjetio kako je malko trgnula glavom, plahovito, kratko, odrečno. — Ne! Tiho se nasmijao gledajući takvu divnu hrabrost koja joj daje snage da ga slaže. — Čak ako i jesu bili Grahamovi ljudi, ako su nas i vidjeli, mi smo im sad izmakli — tješio ju je. — Sad ćemo udariti prema istoku i naokolo poći put naselja. Žao mi je što sam vas tjerao tako brzo, no sad možemo laganije. — Bolje je da idemo brže — ona otpovrne. — Ja bih htjela juriti. Prsti joj potražiše njegovu ruku i opet se stegoše oko nje. Krenuli su. Od vremena do vremena zastajali su, zurili oko sebe u prazno i osluškivali. Dvaput se Alanu učini da je čuo šumove neobične za noć u tundri. Kad ih je drugi put očuo, Maryni mali prsti se jače stegoše oko njegove šake, ali ona ni jedne ne izusti, samo se činilo kao da joj je dah na kratak tren zastao u grlu. Pola sata kasnije tmica se stala polako rijediti, ali se još uvijek osjećao dah oluje. Njen svjež vjesnik blago im pomilova obraze, oko njih je nešto šuškalo i vrtložilo se, žedna se zemlja spremala za naglu promjenu. Svjetlije je bivalo, jer se onaj oblak stao kao osipati preko cijelog neba, tanjila se gusta tmica od njega što se bila ispriječila ispred sunca. Sad je Alan mogao vidjeti Maryno lice i njenu raspletenu kosu. Bolje su se nazirale humke i uvale tundre. Našli su se u jednoj uvalici, Alan prepozna jedan gusti vrbik iza kojeg se krila bara. Vrbik je bio svega pola milje od naselja. Na rubu vrbika izbijao je izvor, tamo Alan povede Mary, nađe joj pogodno mjesto gdje će kleknuti, pokaza joj kako će šakama zagrabiti svježu vodu. Dok se ona prigibala da se napi je, on joj je držao kosu i pritiskao usne na nju. Čuo je kako joj voda curi iz šaka, kako se ona sitno smije i radosno i prestrašeno, a tren potom zaori se njen vrisak, dok se

194 on munjevito pridizao na noge da bi dočekao tijelo koje se na njega bacilo iz skrovišta među vrbama. Skok onoga tijela popratilo je neko bučno komešanje u vrbiku. Začuo se neki drugi glas, oštro se dere, pa još jednom vrisnu Mary Standish. Alan se bio našao na koljenima, borio se da se oslobodi dviju golemih šaka koje su mu stiskale vrat i gurale ga natrag, da ga sruše na leđa. Čuo je kako se djevojka bori, ali ona ne vrisnu više. Zamutio mu se mozak. Samo je znao da uzalud seže rukom da dohvati revolver, vidio je lice koje se nagnulo nada nj, u polumraku mrko i odvratno, i osjećao kako mu one šake nemilosrdno guše život. Odjeknuo je najednom povik, pobjedonosan povik njegovog protivnika — uspio ga je oboriti na leđa. Glava kao da mu se otkinula od ramena, tijelo kao da mu se raspada — i gotovo u samrtnom grču op ružio je nogu svom preostalom snagom. Jedva je čuo teški ropac protivnikov, ali više nije bilo lica nad njim, pade čovjek koji ga je davio. Jedan se dragocjeni momenat Alan i ne pomače, u velikim je gutljajima punio pluća zrakom. Potom mu ruka šegrte za revolverom. Napipao je praznu futrolu! Veoma blizu njemu djevojka je dahtala, reklo bi se da jeca, i taj zvuk vrati Alanu život i snagu. Čovjek koji ga je malo prije davio opet je išao na njega, ovaj put četvoronoške. Kao munja je Alan skočio na noge, skokom mačjim bacio se na njega. Pesnice mu pogodiše ono bradato lice. Udario je, i zazvao Mary Standish. Onda je ugleda, kleči gotovo u vodi malenog izvora s kojeg se bila napila, nad njom se prigiba neka spodoba. Mahnita kletva izbi mu s usana. Spreman je sad i ubiti, i hoće ubiti — uništiti gada koji mu se već nalazi pod šakama da bi zatim odmah skočio na onu drugu zvijer što stoji iznad Mary Standish i vuče je za duge kose. Ošamućen udarcima koji su po njemu bubali snagom klade, bradati se izvrne na leđa, a Alanovi prsti zarinuše mu se u vrat. Bio je to bikovski vrat. Alan je stiskao, htio je slomiti taj vrat, deset, dvadeset sekundi, najviše pola minuta te bi meso i kosti popustile pod njegovim stiskom — ali samrtnički krik bradatog još nije zamro, a ona je druga spodoba skočila na Alana.

195 Nije stigao da se odbrani od drugog napadača. Bilo mu je preostalo samo još pola snage, zateturao je pod strašnim udarcem. Naslijepo je ispružio ruke i zagrabio. Tek kad je dohvatio napadačeve ruke, shvatio je koliko je iscrpen borbom s onim prvim. Osjećajući svoju slabost, smuči mu se od puste strave, zastenjao je nehotice. Istoga je časa zaželio da sebi odsječe jezik, kako više ne bi ispustio taj glas — da ga ne bi čula Mary. Ona je puzala pobauljke, ali je on nije mogao vidjeti. Duga joj se kosa vukla po izgaženom tlu i uzmućenoj vodi izvora, a ruke su joj brbale... brbale... dok ne nađoše traženi predmet. Ustala je, stišćući u Sad kamen, onaj na koji se naslonila rukom kad je klekla da se napije. Bradati se bio podigao na koljena, pijano je sezao rukama, ali mu ona izbježe i ustremi se na Alanovog napadača. Sruči se kamen. U tom trenu Alan spazi Mary, začu onaj jedini kratki, strahoviti udarac, i napadač se skotrlja s njega, opruži se i ne pusti više glasa od sebe. Teturajući, Alan stade na noge, djevojka se bila povela i on još stiže da je uhvati u naručaj. Bradati je ustajao. Već se bio napola uspravio kad se Alan ponovo dograbio njegovog vrata, opet padoše. Djevojka je čula udarce, najzad jedan jači tresak i Alan se uspravi sa slavodobitnim poklikom. Ruka mu je slučajno napipala ispali revolver. Otkočio ga. Sad je bio spreman pucati, nastaviti borbu s oružjem u ruci. — Pođimo — reče. Glas mu je bio hripav, čudovišno nestvaran i mukao. Mary mu priđe, opet mu uze ruku. Njena je ruka bila mokra i ljepljiva od blata s izvora. Napustiše baru i vrbik, ispeše se iz uvale. U zraku oko njih čuli su se sada jasniji glasovi, dolazili su iz daljeg polumraka, s tim zvukovima oluje rođene na zapadu dopro je i neki ljudski glas koji je zazivao. Pravo ispred njih odjeknuo je odgovor. Alan jače stisne onu malu zamrljanu šaku i usmjeri prema naselju odakle je došao onaj drugi glas. Grahamovi su ljudi bili lukaviji nego što je on mislio; oni su zaobišli naselje od strane tundre, a neki su se od njih sada primicali vrbiku odakle su bili

196 čuli slavodobitan povik svoga bradatog kompanjona. Sigurno su se čudili zašto se povik nije ponovio i sad su ga zazivali. Svaki je živac Alanovog tijela bio napet za akciju, brzu i strašnu, jer ga je poput plamenog jezika opekla spoznaja da se nalaze u očajnoj situaciji. Tamo kod vrbika htjeli su ga ubiti. One šake što su se stiskale oko njegovog vrata htjele su u njemu utuliti život. Oko njih su vuci, a ne ljudi, vuci vođeni dvjema nakazama ljudskog čopora, Grahamom i Rosslandom. Iz tame vrebaju ih umorstvo i bezumna strast. Zakon, red i civilizacija stotine su milja daleko. Ako bi Graham pobijedio, ove bi noći pamtile samo tundre što još nisu ubilježene na geografskoj karti, kao što se ona duboka, tamna gudura u svojoj mrklini sjeća tragedije od prije pola vijeka i više. A žena što je Alanu kraj boka, već razbarušena, ruku uprljanih blatom... Misao mu nije bila kadra slijediti takav tok, muklo je riknuo u ljutom prosvjedu. Mary pomisli da je to zbog sjenki koje su iznebuha banule pred njih. Dvije su sjenke bile, od njih odjeknu nalog ,,stoj!“ i ona kriknu. Alan spazi brz pokret nečije ruke, ali je on bio brži. Iz njegovog revolvera triput sunu plamen zaredom, čovjek koji je bio trgnuo rukom zguri se i pade, drugi brzo se izgubi u olujnoj tami. Časak kasnije divljim je krikovima dozivao čopor,, dok su se odjeci praske iz Alanovog revolvera valjali preko tundre. Mary Standish nikakvim glasom nije reagirala na nenadanu pucnjavu, na njen tragičan posljedak, na pad pogođenog čovjeka i bjekstvo onog drugog. Ali nije disala nego stenjala. Oko njih se polako razilazila ljubičasta tmica. Na tren Mary podiže lice prema Alanu, bilo joj je užasno blijedo, rastvorila je oči širom. Oko lica joj je kosa padala kao u kakvom blistavom velu, na grudima joj se skupila u zamršeno klupko, i iz toga skrovišta joj ruka odjedared iskoči, u toj ruci Alan spazi revolver! Zapanjen, prepoznao je oružje — jedan od serije revolvera koje mu je prijatelj Carl Lomen darovao još prije nekoliko godina. Preplavi ga ponos i neko čudno ushićenje. Evo, sve dosad je krila oružje, ali se već odavno spremila za borbu — da se bori s njim protiv njihovih neprijatelja!

197 Htio bi zastati da je zagrli i poljupcima joj kaže kako je sjajna. Ali je umjesto toga zabrzao još jače. Stigoše do dna jedne uže uvale koja ih je razdvajala od naselja. Tuda je išla staza, više kolski trag, njegovi su je ljudi prokrčili pijucima i lopatama preko čitavog niza humčića i rupa i kroz gusti korov. Našavši stazu, Alan zastade časak — znao je da pred njima leži spas. Žena se nasloni na njega, onda odjedared klone svom težinom na njegovim rukama. Posljednjih je dvjesta jarda iscrpilo svu snagu iz njenog tijela. Zabacila je glavu, Alan smače kosu s njenog blijedog lica, poljubi joj usne i oči, jednako stišćući revolver na grudima. Pa i onako iznemogla, ona mu se osmjehnu. Alan je uze na ruke i hitro krene stazom. Znao je da njihovi progonitelji neće baš tako lako naći ovaj put, samo neka ih ne primijete izdaleka. Zapanjen kako joj je lagano tijelo, Alan ju je nosio s užitkom. Bila je kao kakvo dijete na njegovim rukama, prekrasna mala boginja, skvrčena i skrivena svojom dugom kosom. Stiskao ju je uza se i žurio prema brvnarama, na vratu je osjećao nježan dodir njenih ruku, slatko mirovanje njenog ubrzanog daha, Maryna bespomoćnost davala mu je snagu i sreću. Čim su izbili iz uvale, osjetio je na licu vlažnu maglu, prethodnicu kiše koja se sporo primicala. Vidjelo se već mnogo bolje, osvrnuo se i utvrdio da mu pogled doseže do polovine pređene staze. Uspeo se uz jednu kosinu, na njenom vrhu Mary se opet spusti na noge i zagleda se Alanu u oči. Bio se teško zaduvao. Upro je prstom. Nejasno se razabirale sjenke korala. U tmici iza njih nije bilo nikakvih svjetala s prozora brvnara. Nad naseljem je vladala grobna tišina. I onda, gotovo ispred samih njihovih nogu, nešto izrasta iz tla. Uz taj pokret, čuo se nekakav mukao krik, krik tako sablastan da je tjerao jezu niz kičmu, a glasan tek toliko da su ga oni mogli čuti — i pred njih se stvorio Sokwenna. O nečem je brzo govorio, ali razumio ga je samo Alan. U starčevoj je pojavi bilo nečeg vanzemaljskog, svetinjskog; kosa i brada bile su mu mokre; iz očiju su mu vrcale iskre; govorio je onim svojim monotonim glasom, gestikulirao i motrio uvalu u korovu, ličio je na kakvog

198 jezivog, stravičnog gnoma. Kad je završio, nije sačekao odgovor nego se samo okrenuo i poveo ih putem prema naselju. — Šta je rekao? — upita Mary Standish. — Da mu je lakše što smo se vratili. Čuo je pucanje pa nam je krenuo u susret. — I šta još? — Stari je Sokwenna praznovjeran i plahovit. Rekao je neke stvari koje vi nećete shvatiti. Valjda biste mislili da je lud, kad bi vam pričao kako su ga noćas posjetili dusi njegovih drugara što su prije mnogo godina pobijeni u guduri, upozorili su ga šta će se desiti. U svakom slučaju, pokazao se opreznim. Čim smo se mi izgubili iz vida, skupio je sve žene i djecu i uputio ih u planine. Keok i Nawadlook nisu htjele poći. To mi je drago, jer kad bi ih slijedili i pohvatali ljudi poput Grahama i Rosslanda... — Smrt bi im bolja bila — završi Mary Standish. Njena se ruka čvršće stisne oko njegove. — I ja tako mislim. No, sad nema bojazni od toga. Tamo na otvorenom oni su bili u prednosti, ali ovdje možemo izdržati u Sokwennovoj brvnari sve dok ne stigne Stampedo s pastirima. Kad oni banditi nalete na dvije dobre puške, neće se usuditi da napadnu kolibu. Sad je prednost na našoj strani. Možemo pucati, a oni se neće usuditi da nam odgovore oružjem. — Zašto? — Jer ćete vi biti s nama. Graham vas hoće živu, ne mrtvu. A meci... Stigli su do vrata Sokwennove brvnare, okrenuli su se prema tmici iz koje su dojurili maločas. Ujedanput se začuše glasovi iza korala. Oni ljudi tamo nisu pokušavali kriti svoje prisustvo. Opazili su brvnare, počeli su dozivati, s kojih pet-šest mjesta u tundri digao se odziv. Trčali su i izvikivali neka naređenja. Poneki su se zapetljali u gustom korovu, kleli su na sva lista, s ruba uvale žurila je još jedna grupa. Alan je zaustavio dah. U tom prikupljanju njegovih neprijatelja bilo je nekakve tvrde i strašne odluke. Sad su se čuli

199 kod njegove kolibe. Vrata se otvoriše. Prsne jedan prozor. Kroz sivu maglu planuše svjetla. I tad, s prozorčića potkrovlja Sokwennove brvnare ciknu puška. Samo jedan pucanj, pa vrisak, s prozora sunu blijed plamen. Stari je ratnik otvorio vatru. Brzom paljbom pet puta puče njegova puška, čas prije zadnjeg pucnja Alan je uskočio u brvnaru i zabarikadirao vrata za sobom. Na podu su gorjele zasjenčene svijeće, kraj njih čučale Keok i Nawadlook. Prvi mu je pogled otkrio šta je Sokwenna učinio — pretvorio je svoju brvnaru u pravi arsenal. Tu su ležale puške, spremne za dejstvo, pored njih gomile metaka. Tvrda je vatra sjala u očima Keok i Nawadlook koje su u rukama držale blistave metke, spremne da hitro pune puške, kako god se koja isprazni. Mary Standish bila je stala usred prostorije. Svijeće, tako zasjenčene da se ne vide s one strane prozora, bacale su slabo svjetlo na njeno blijedo lice i raspletenu kosu i otkrivale užas u očima što ih je uprla u Alana. Upravo je htio progovoriti, da je uvjeri kako nema opasnosti da će Grahamovi ljudi pucati na brvnaru — kad se u noći napolju otvori sam pakao. Na Sokwennovu paljbu odgovorila je grmljavina mnogih pušaka, kiša olova pljusne po brvnari. Dvije su kugle zazviždale kroz prozore, kao munja je Alan priskočio Mary i pritisnuo je na pod kraj Keok i Nawadlook. Problijedio je, mozak kao da mu se naglo zapalio uništavajućim ognjem. — Mislio sam da neće pucati na žene — reče, a glas mu je bio užasan u svojoj čudovišnoj tvrdoći. — Pogriješio sam. A sad... sad sigurno razumijem. S puškom u ruci oprezno se primakao prozoru. Više nije nagađao i pravio lude pretpostavke. Sad je znao šta Graham misli, šta smišlja, šta kani učiniti, i to ga užasavalo. I Graham i Rosslandznaju da u brvnari mora biti neko sigurno mjesto, neku kutak gdje će Alan skloniti Mary Standish. S tom pretpostavkom, hazarderski igraju na sve ili ništa. Pucat će dok ne likvidiraju njega. Znači, paklenski smišljeno, obično umorstvo, a on, Alan, prema tom planu i sticajem okolnosti, jest žrtva kojoj je namijenjena smrt.