Aljascanin - James Oliver Curwood

100 Pogledao je na sat. Bilo je pet sati po podne. S Rusom je proveo zamoran dan, ali nije bio željan ni odmora ni sna. Mošusov miris tundre što je do njega dopirao kroz rijetko stablje oko rijeke opojno mu je djelovao na krv. Tundru on želi, hoće da što prije izađe iz šume te da oko sebe osjeti neizmjerno prostranstvo golemog, otvorenog kraja. Koja je luda tom kraju dala ime „Puste ravni“? Kakvi su to idioti što ga tako lažno prikazuju na mapama? Prebacio je zavežljaj preko ramena i dohvatio pušku. Puste ravni! Krenuo je korakom čovjeka što se utrkuje. Časovi noćnog polusvjetla još su bili daleko a on se već našao pred onim „Pustim ravnima" kartografa, našao se pred ljepotom koju je on nazivao svojim rajem. Na jednoj glavici zastao je na zlatastom sjaju sunca i ogledao se. Odložio je zavežljaj te je čelo okrenuo svježem vjetru koji mu je mrsio kosu. Da je Mary Standish dočekala da vidi ovo! Podigao je ruke, kao da njen pogled upućuje kamo će gledati, a njeno ime bilo mu je u srcu i na nijemim usnama. Pred njim se u beskonačnost protezala tundra — uzvaljana, talasasta, bez stablja, zelena i zlatasta, ukrašena cvijećem, ustreptala životom što ga neće naći u šumskom kraju. Pod nogama mu ležalo cvijeće, spomenak i ljubica, svakim je udisajem punio pluća njegovim miomirisom. Pogledom je prešao preko mora žutookog krasuljka među kojim je bilo do koljena visoke ljubičaste perunike, a na blagom vjetru talasao se njemu omiljeni oštrik. Osluhnuo je da čuje glas života. Dizao se posvukud oko njega, u cvrkutu ptica prigušenom i pospanom iako je toplo sunce još sjalo. Već se stotinu puta Alan divio ovom čudu, nagonu koji ta pernata bića tjera na počinak i za onih mjeseci kad nema prave noći. Podigao je zavežljaj i krenuo. S neke bare skrivene bujnom travom u jednom udaljenom udolju do njega je doprlo večernje gakanje guske na lijegalu i radosno kvakanje divlje patke. Začuo je plačni zov zviždovke, a dalje, tamo gdje su se prema obzorju zgušnjavale sjene, dizao se opor glas ždrala i hrapav krik gnjurca. A potom, iz jednog vrbika u blizini, začuo se cvrkut drozda izmorenog pjevom cijeloga dana, i umiljati, pospani večernji poj crvendaća. Noć! Alan se tiho nasmija, lice mu bilo obasjano blijedim odsjajem sunca. Spavanje! Pogledao je na sat.

101 Devet sati. Devet sati, a na cvijeću sveudilj počiva sunčev odsjaj! Ljući i tamo dolje — u Sjedinjenim Državama — nazivaju ovaj kraj ledenim, nazivaju ga paklom leda i snijega na kraju svijeta, mjestom gdje nema opstanka slabima! Eto do kakvih se granica razvukla ljudska neukost i glupost, iako ljudi sebe nazivaju najrazumnijim i najinteligentnijim bićima. Smiješno. I tragično. Naposljetku je stigao do jednog jezerceta što se caklilo između dva zelena humka. U toj se baršunastoj udolici sjenke sumraka skupljale kao u kakvoj zdjeli. Iz jezerceta izvirao je potočić. Alan nabra trave i prostre ćebad. Oko njega je zavladala tišina koju su remetili jedino stari radovani i gnjurci. U jedanaest sati još je mogao vidjeti pticu što je počivala na površini jezerceta. No, sad su se zvijezde javljale. Smrklo se, ružičast odsjaj sunca pretopio se u ljubičast mrak — nastupala je svijetla noć što traje četiri sata, ali tmica nije, niti je dan. Zaspao je s glavom naslonjenom na travnati jastuk. Probudio ga poj i žamor ptica. Bila je zora. Okupao se u jezercetu, od njega su bježali tek izleženi pačići i krili se u travi i ševaru. Tri je dana potom putovao ujednačenim i brzim tempom u srce tundre, gotovo bez odmora. Činilo mu se kao da se našao u postojbini svih ptica ovoga svijeta, bilo ih je kod svake vode, na jezercima, potočićima i jarugama između humaka, svuda su se njihovi bezbrojni glasovi stapali u opću graju. Osjećao je kako iz blagih majčinskih njedara zemlje u nj struji snaga i hrabrost njezina, te mu ona šapće svoju vječitu poruku — da je ova zemlja, gdje dan traje dvadeset a sumrak četiri sata, stvorena poradi života i njegove ljepote, potreba i vjere. Za ljetnih dana na toj zemlji nema mjesta tmurnosti. Ipak, iako se sve više primicao domu, osjećao je da mu u srcu svejednako ostaje jedno tamno mjesto gdje ne dopire vanjski sjaj. Tundra mu je učinila Mary Standish još stvarnijom. U prostranstvu bez stablja, gdje se pogledu priječi samo nebo na obzorju, ona kao da mu je hodala uz bok, kao da su išli držeći se za ruke. S vremena na vrijeme takvo osjećanje činilo mu se

102 torturom kojom je kažnjen. Kad je zamišljao kako bi mu bilo da se nije desilo ono što se desilo, te kad bi se i preživo sjetio da je upravo on poslao u smrt onu živu ljepotu koja je s njim sad bila samo u duhu, s usana mu se otkidao gorak jecaj kojeg se nije stidio. Jer je znao da bi Mary Standish sad bila živa da joj nije onako odgovorio one noći na brodu. Ali je ona umrla, i ne zbog njega nego njegovom krivicom — jer se on nije pokazao na visini na kojoj ga je ona zamišljala, te je u njoj porušio njenu posljednju nadu i vjeru. Da on nije bio tako slijep, da je bio obdaren zdravijim razumom, sad bi ona doista hodala kraj njega, smijala bi se u ružičastoj zori, odmarala bi se među cvijećem, spavala bi pod jasnim zvijezdama — sretna i oslobođena straha te bi se u svemu oslanjala na njega. Tako je on sanjario u svojoj bezgraničnoj samoći. Uopće mu nije padalo na pamet da bi se ona možda, da je ostala živa, silom prilika morala odalečiti od njega, da možda ne bi ni mogla ostati njemu na skrb i brigu; da je ona moguće bila nečim vezana, ili naprosto da bi se radije odlučila za štogod drugo, a ne baš za život s njim. Svojatao je sada mrtvu djevojku čvrsto uvjeren da bi ona zaista bila njegova da je ostala živa. U tome ga ništa ne bi spriječilo. Ali nje više nema. I tome je on kriv. Pete je noći ležao budan na odsjaju zvijezda, lice je naslonio na mišicu i plakao za njom kao dijete. Kad je objutrilo, te on krenuo dalje, svijet mu se kao nikad dotad učinio praznim bespućem. Lice mu bilo sivo i ispijeno, kao naglo ostarjelo. Sad je putovao polako jer se u njemu stala gasiti želja da se nađe sa svojima. Neće moći da se smije s Keok i Nawadlook, niti će moći zovom tundre pozdraviti Amuka Toolika i ostale koji će se bučno veseliti njegovom povratku. Obožavaju ga, on to zna. Njihova je ljubav dio njegovog života, ali ga sad straši pomisao da će na njihove izljeve odanosti odgovoriti jadno i bijedno. Tijelom mu plazila nekakva čudna mučnina koja mu se najzad ugnijezdi u glavi; kad je došlo podne nije bio u stanju da jede. Bilo je već kasno po podne kad je daleko naprijed spazio maleni topolik što je ležao u blizini jednog toplog izvora, dakle

103 nedaleko doma. Cesto je on dolazio u taj topolik, oazu stablja izgubljenu usred beskrajne tundre, i tamo logorovao među drvećem. Mjesto mu je bilo naročito drago. Prosto je osjećao potrebu da pogdjekad posjeti ono staro drveće koje će ga osokoliti i pružiti mu malo drugarstva. Na deblu najveće topole urezano je očevo ime, ispod njega je datum kad je stari Holt otkrio topolik, u kraju kojim dotle nije bila zakročila ljudska noga. Ispod očevog imena stoji majčino, a ispod njezinog je Alanovo ime. Od tog je topolika on stvorio neku vrst svetilišta, zelen i miomirisan tabernakulum uspomena; ljetni pjev ptica i mir, i zimska jeziva čamotinja u tom topoliku uticali su na formiranje Alanove duše. Mjesecima se unaprijed radovao tom času povratka kući, kad će izdaleka ugledati stari topolik gdje ga pozdravlja i doziva a iza njega talasaste brežuljke i ledom ogrnute vrhove planina Endicott. A sad eto gleda u drveće i planine ali mu radost nije potpuna. Prilazio je sa zapadne strane udolicom između dva humka pod vrbama, kojom je od toplih izvora tekao potočić, te se nalazio na četvrt milje od topola, kadli ga nešto naglo zaustavi. Očuo je zvuk koji mu se isprva učini praskom puške ali je začas shvatio da to nije, te mu odjedared pade na pamet šta može biti. Danas je Četvrti srpnja i u topoliku netko pali žabice! Usne mu omekša osmijeh. Sjetio se kako ona đavolica Keok obično pali po cijelu šaku žabica najednom te je svaki put Nawadlook dobrano izgrdi. Sigurno su mu pripremili svečan doček, bit će da su Tautuk i Amuk Toolik kupili puno tih ,,bingbang“ u Allakakati ili Tanani. Sa srca mu spade teret što ga pritiskao, osmijeh se zadrža na njegovim usnama. Potom, kao po nečijem nalogu, svrne pogled na suhu topolu što već dugo stoji kao kakav stražar koji bdije nad topolikom. Na njenom vrhu, na predvečernjem vjetriću, ponosno se vijorila zastava! Tiho se nasmija. Eto kako ga ti ljudi vole, kako misle na njega i žele da im se vrati. Potaknuto starom radosti, srce mu brže zakuca i on se hitro zavuče u jednu traku vrba što se protezala gotovo do samih topola. Iznenadit će svoje! Prišuljat će im se, pa će najedared banuti među njih! U tome će oni najviše uživati.

104 Stigao je do prvih stabala te se pomno sakrio. Čuo je kako praskaju žabice, kako trešte one „divovske", zbog takve je treske Nawadlook obično turala prste u svoje lijepe uši. Tiho se prebacio preko jedne glavice, spustio se udolicom, onda se popeo na drugu glavicu. Da, upravo onako kako je zamislio. Eno tamo, bit će kojih stotinu jarda dalje, stoji Keok na jednoj izvali i pali žabice. Drugi su sigurno naokolo, samo što ih on ne može vidjeti, gledaju šta ona izvodi. Oprezno je nastavio put kako bi se došuljao na desetak koračaja od njih, iza jednog gustog grma. I najposlije se našao iza grma, a Keok je svejednako stajala na izvali, leđa joj bila okrenuta njemu. Začudio se što ostale ne vidi niti ih čuje. A i Keok mu je nekako bila čudna. Onda mu srce najedared poskoči i kao da stade. Ta ono nije Keok na izvali! A nije ni Nawadlook! Ustade i izađe iz svoga skrovišta. Vitka prilika djevojke na izvali malo se okrene i on spazi kako joj zasja kosa. Onda dozva: - Keok! Je li lud? Je li mu se mozak zamutio od one mučnine? I potom vikne: — Mary!... Mary Standish! Ona se okrene. Toga časa Alanovo lice posivi kao pepeo. Na smrt je mislio i smrt se toga časa našla pred njim. Jer je ona žena što je stajala na izvali i palila žabice zaista bila Mary Standish!

105 Glava 13. Samo što ju je dozvao i glas mu je otkazao, stajao je nijemo i nepomično kao stijena. Nije mogao vjerovati rođenim očima. Ali ipak, varka nije, niti je to plod njegove bolesne uobrazilje. Djevojka je istinski živa. I premda se ukočio kao da je iz drveta izdjeljan, u njemu je svaki živac igrao. Onda ga odjedared zapljusne val nekog neobičnog olakšanja. A potom kao da se snaga istoči iz tijela njegovog i ruke mu padoše niz bokove. Ta ona je tu, živa! Vidio je gdje joj se rumen razlila bijelim licem, očuo je njen tihi krik; ona skoči s izvale i pođe prema njemu. Sve se to zbi za nekoliko sekundi ali se Alanu to vrijeme učini vječnošću. Ništa drugo nije vidio osim nje. Činilo mu se da ona pluta k njemu kroz hladnu izmaglicu nad morem. Stala je na korak od njega, jasno je vidjela promjenu na njegovom licu. Mora biti da se od te promjene osupnula. On je to primijetio kao kroz maglu te se napeo da dođe k sebi. — Gotovo ste me uplašili — ona reče. — Čekali smo vas, gledali smo kad ćete doći. Prije nekoliko minuta izašla sam iz ovog gaja i gledala u tundru da vidim da li dolazite, ali mi je sunce sjalo u oči pa nisam vidjela ništa. Izgledalo mu fantastičnim što sluša taj glas, isti umiljati, neuzbuđeni a uzbudljivi glas što mu govori kao da su se juče vidjeli te ga danas pozdravlja s nekakvom suzdržljivom radošću. Toga časa nije bio kadar dosjetiti se kolika razlika mora ležati u njihovim shvaćanjima onoga što je bilo. On je njoj naprosto Alan Holt, a ona njemu mrtvac koji je oživio. U svojoj je tuzi često sanjario šta bi učinio kad bi nju kakvo čudo dovelo pred njega evo baš ovako; zamišljao je kako bi je uzeo u naručje te ju ne bi pustio više nikad. A sad kad se čudo zbilo, te mu ona bila nadohvat, on je samo stajao kao uzet i mučio se da dođe do glasa. — Vi... Mary Standish! — najposlije će. — Mislio sam... Nije završio. To nije on govorio. Nekakvo je drugo biće iz njega govorilo, nekakvo biće koje se trudilo da objasni zašto iz njega

106 nema reakcije. Htio bi krikom izraziti radost, zaurlati od sreće, ali mu je i sama duša bila kao oduzeta. Djevojka krzmajući dotače njegovu mišicu. — Mislila sam da se nećete ljutiti — ona reče. — Mislila sam da vam neće biti krivo... ako dođem ovdje. Da se neće ljutiti! Te mu riječi stresoše sam mozak kao kakvom eksplozijom, od dodira njene ruke obli ga žarka vrelina. Začuo je svoj krik, bio mu čudan, neljudski taj krik, i onda naglo zgrabi djevojku i pritisne je na grudi. Čvrsto je stisne, usne joj pritisne žarkim poljupcima, prste zari u njenu kosu, mišicama je gotovo slomio onaj vitki struk. Živa je i vratila se njemu — u tom času sljepila zaboravio je sve osim te veličanstvene istine koja ga svega zapljusnu svojim prekrasnim slavljem. Onda odjedared osjeti da se ona opire, da se otima, da rukama odbija od sebe njegovo lice. Bila mu tako blizu te ništa nije vidio doli djevojčine oči, a u njima on ne spazi ono što je očekivao — nego užas. I to ga ubode do dna srca i ruke mu klonuše. Ona ustukne, drhtala je i nesigurno stajala, vraćala dah, a lice joj bilo strašno bijelo. Uvrijedio ju je. Bol joj bila u očima, u pogledu — reklo bi se da u Alanu odjedared vidi pogibelj od koji bi namah pobjegla da joj nije oduzeo svu snagu. Rastvorene usne crvenjele se od njegovih poljubaca, sjajna kosa bila gotovo raščupana. Gledajući je takvu, on nijemo ispruži ruke put nje. — Šta mislite... da sam došla radi ovoga? — ona dahne. — Ne — odvrati. — Oprostite mi. Zao mi je. Na licu joj nije bilo gnjeva nego zaprepašćenja i fizičke boli. Gledala ga kao da ga ocjenjuje, sjetio se njenog pogleda one noći kad je stajala u njegovoj kabini leđima naslonjena na vrata. Još uvijek nije ni pokušavao da poveže izvjesne činjenice. Otkazala mu je čak i podsvijest jer mu je cijelo biće bilo usredsređeno na jednu jedinu divnu činjenicu — da je ona živa. Stoga se nije ni pitao — kako? Uopće mu nije padalo na um — kako se spasila? Osjećao je slabost u nogama i rukama; htio bi smijati se, kriknuti, na čas-dva predati se nekim nepoznatim porivima, prepustiti se osjećajima kao žena. Toliko je bila nenadana njegova

107 sreća. Tijelom mu je tekla ta sreća kao kakav živi fluid. Njegovo je kamenosivo lice stalo mijenjati boju, dah mu zabrzao, ona je to opazila pa se malo zapanjila, ali je on bio i odveć obuzet onom jednom velikom stvarnosti a da bi primijetio zaprepašćenje koje joj je stalo izbijati iz očiju. — Živa ste — on reče, dajući oduška onoj jedinoj misli kojom je bio obuzet. — Živa! Činilo mu se da bi se ta njegova riječ htjela ponoviti bezbroj puta. Djevojka je uto stala nazrijevati uzrok njegovom zaprepašćenju. — Gospodine Holt, zar niste primili moje pismo u Nomeu? — ona ga upita. — Vaše pismo? U Nomeu? — on ponovi pa odmahne glavom. — Nisam. — I cijelo vrijeme... mislili ste... da sam mrtva? On kimne jer mu se grlo stisnulo te nije mogao pustiti ni glasa. — Ja sam vam napisala pismo — ona objasni. — Napisala sam ga prije no što sam skočila u more. Pismo je produžilo put za Nome na brodu kapetana Riflea. — Nisam ga primio. — Niste ga primili? Glas joj je zazvučao čuđenjem ali odmah uz to i nekim razumijevanjem, samo što to on nije primijetio. — Znači... zato ste se tako ponašali maločas? Ponijeli ste se tako jer ste sebe krivili za moju smrt, pa ste se oduševili kad ste vidjeli da sam živa. Je li tako? On opet nekako tupo kimne. — Da, jest, silno mi je laknulo. — Vidite, ja sam u vas imala povjerenja čak i pošto ste me odbili — ona nastavi. — Toliko je bilo moje povjerenje da sam vam u pismu objasnila tajnu moga postupka. Za cio svijet, osim vas, ja sam mrtva... mrtva sam i za Rosslanda, i za kapetana Riflea, i za svakoga. U pismu sam vam opisala kako sam se dogovorila s Indijancem Thlinkitom. On se spustio s kanuom u more a ja sam se bacila s broda i otplivala do njega. Znate, dobra sam plivačica.

108 Dok su čamci s broda pretraživali more, mi smo odveslali do obale. Učas je ona ponovo uspostavila ponor između sebe i njega, te je stajala na onoj strani, nedohvatljiva. Već je bilo nepojmljivo da ju je on još prije nekoliko trenutaka stiskao u naručju. Svijest da je on to ipak učinio, i da ga ona sada gleda kao da uopće ništa nije bilo, ispunjavala ga nekakvim zagušljivim osjećanjem poniženja. Djevojka mu zapravo priječi da o tome progovori, ne da mu čak ni da joj se ispriča. — I sad sam tu — govorila ona mirnim, činjeničnim tonom. — Kad sam skakala u more, nije mi bila namjera da dođem. Na to sam se odlučila kasnije. Mislim da mi je tome kriv neki čovječuljak riđe brade koga ste mi jednom pokazali u salonu za pušenje na brodu, gospodine Holt... I tako... sad sam vaš gost. Rekavši to, poravna kosu koju je on bio razbarušio. U njenom tonu nije bilo ni sjenke kakvoj isprici. Držala se kao da ona tu i spada, kao da je oduvijek spadala te sad ona njemu odobrava da uđe u njeno carstvo. U Alanu se gasio onaj prvotni šok, osjećao je kako se polako vraća na zemlju i u stvarnost. Slika o njoj, kakvu mu je stvorila mašta tokom posljednjih tjedana — gdje se njih dvoje šeću držeći se za ruke, oči njene blage ispunjene ljubavlju — ta je slika sad nestajala pred stvarnošću jedne Mary Standish od krvi i mesa, pred mirnim dostojanstvom, pred njenom tako reći sveznajućom nedostupnošću. On ispruži ruke, ali mu je u očima sad bio jedan drugačiji sjaj, ona s povjerenjem položi svoje ruke u njegove. — Meni je ovo bio grom iz vedra neba — on reče; glas mu se najzad oslobodio ali je drhtao. — Mislio sam na vas i danju i noću, sanjao sam vas, i sebe sam kleo jer sam mislio da sam vas ubio. A sad vas nalazim živu! I još ovdje! Bila mu tako blizu da su ruke njezine, koje je on stiskao, počivale na njegovim grudima. Ali se njemu bio vratio razbor, shvatio je koliko su mu snovi bili ludi. — Teško je povjerovati. Dok sam išao ovamo, mislio sam da sam bolestan. Možda i jesam. Ali, ako već nisam bolestan, a vi ste

109 doista vi, onda mi je istinski drago. Ukoliko se pak probudim te otkrijem da je sve ovo san, kako sam već sanjao toliko puta ... Nasmijao se, pustio joj ruke i zagledao joj se u oči što su se sada caklile u njega upola kroz suze. Ne dovrši misao. Ona malo ustukne, tek dodirujući njegovu mišicu vršcima prstiju, a na vratu joj se jasno vidjelo, kao one noći u njegovoj kabini, da joj bilo kuca brže. — Mislio sam na vas iz sata u sat, iz koraka u korak — on će mahnuvši rukom prema tundri u pravcu otkud je došao. — Onda sam čuo žabice i vidio zastavu. Pa to je skoro kao da sam vas dočarao ovamo! Odgovor joj je već bio na usnama ali ga ona ne izusti. — I kad sam naišao, a vi niste nestali kao duh, pomislio sam da mi s glavom nije sve u redu. Nešto doista d nije bilo u redu, inače ne bih učinio ono što sam učinio. Vidite, zapanjio sam se nad duhom koji pali žabice, pa mi je zaizvjesno prvi impuls bio da provjeriti jeste li doista živi. Iza njih, s ruba topolika, dopre jedan glas. Bio je zvonak, pomaman glas u kojem je bilo izvjesne nježnosti. — Maarie! Maarie! — Večera — kimne djevojka. — Stigli ste na vrijeme. Pođimo kući. Srce mu poskočilo kad je ona onako prirodno rekla „pođimo" — misleći na njegov dom. Krenula je ispred njega, sunce se ljeskalo na njenoj mekanoj, smotanoj kosi. On dohvati pušku i pođe za njom. I oči i duša bijahu mu ispunjeni samo ljepotom one vitke prilike — onim predivnim ovaploćenjem života koje je on dugo vremena držao mrtvim. Izašli su na otvoreno gdje je tlo bilo pokriveno mekanom travom i ošarano cvijećem. Tamo je neki muškarac čučao kraj jedne vatrice velike koliko njegove dvije šake, a kraj njega stajala i promatrala ga djevojka kojoj su na leđa padale dvije pletenice crne kose. Bila je to Navawdlook i ona se prva okrene i spazi pratioca Mary Standish. Uto Alanu zdesna odjekne sitan, osebujan vrisak, svojstven samo jednom biću na ovom svijetu —

110 Keok. Djevojka ispusti naramak drva što ih je bila skupila za vatru i pojuri pravo k Alanu. Odmah za njom, pred Alanom se našla i Nawadlook; bila je od Keok viša i ne tako divlja. Stvorio se tu i Stampedo koji stade Alanu tresti ruku, dok je Keok bila pala na tlo, na cvijeće, plačući. Takva ona bila. Plakala kad god je on odlazio, i plakala kad se on vraćao. A čas kasnije, opet je Keok bila prva koja je udarila u smijeh. Alan uoči kako ona više ne nosi pletenice, nego je kosu smotala kao Mary Standish, dok se Nawadlook i dalje drži svojih pletenica. Te je detalje uočio nekako neodređeno i kao u snu. Nitko, pa ni Mary Standish, nije mogao ni naslutiti kako se on i duhom i tijelom bori da dođe k sebi. Ćutila, što su mu bila zamrla pod udarom onog neočekivanog vala, sad se jedno za drugim vraćala životu, sklapala se i nasumce hvatala nekakve beznačajne sitnice. Vidio je gdje su na ivici topolika tri irvasa privezana za stabla. Uto Mary Standish pođe prema Keok, da joj pomogne pokupiti drva što ih je ova bila bacila. Alan spusti na tlo svoj zavežljaj. Nawadlook je skidala lonac s kavom s malene vatre. Stampedo je punio lulu. Shvatio je Alan da se osim njega nitko nije zapanjio, jer su ga oni čekali, nadali mu se danas, ili sutra, ili prekosutra, ili već jednog skorašnjeg dana. Uza silan napor uspio je zgrabiti staroga Alana Holta i dovesti ga k stvarnosti. I bi mu kao da je sam razum izveo iz tmice na svjetlo. Kasnije, bilo mu je teško sjetiti se svega što se zbilo u roku od pola sata. Najviše se čudio činjenici što naprema njemu sjedi Mary Standish, između njih je bilo prostrto platno na kojem je Nawadlook postavila večeru — i ta je Mary Standish bila ona ista lijepa djevojka sjajna oka što je sjedila preko puta njega za stolom u blagovaonici broda Nome. Tek kasnije, kad je ostao nasamu sa Stampedom Smithom, na ivici topolika, dok su tri djevojke na irvasima jahale prema pašnjacima, u njemu uzavri sva sila pitanja koja dotad kao da su mu se zbirala i skupljala. Tri su djevojke krenule naprijed na Keokin prijedlog. On je uočio da je Mary Standish spremno prihvatila tu ideju. S njom nije više izmijenio ni jedne riječi, djevojka mu se samo nasmiješila na odlasku a kad su malo

111 odmakle mahnule su mu sve tri. Dok su se udaljavale na toplom odsjaju zalazećeg sunca, Alan ih je pratio pogledom i tako bi bez riječi i dalje buljio za njima da ga Stampedo ne uhvati za mišicu. — De, Alan — reče starac. — Ja sam spreman. Udri po meni koliko te volja.

112 Glava 14. S tim riječima, i s tonom u kojem je bio prizvuk nečeg neizbježivog, Stampedo dokraja vrati Alana u stvarnost. Ton riđobradog čovječuljka bio je suh, činjeničan. — Bio sam prokleta budala — reče Stampedo. — I sad, evo me. Riječ starčeva bila je kao ključ koji odjedared otvori nekakva vrata kroz koja na Alana nasrnuše svakojake misli. Još je budala na ovom svijetu, a i on je jedna od njih. U duhu se vrati na Nome. Kao da je prije svega nekoliko sati — ili u najgorem slučaju tek jučer — djevojka veoma vješto prevarila sve njih, a on je i sam pakao iskusio zbog te omame. Trik je bio jednostavan i baš zato savršeno smišljen. Shvaćajući kako njoj nije ni na pamet padalo da umre, Alan zaključi da joj je za takav pothvat sigurno bila potrebna vanredna hrabrost. — Ja se pitam — on reče — zašto je učinila tako nešto? Stampedo je drugačije shvatio Alanovo pitanje, pa odmahne glavom. — Nisam je mogao zadržati makar je vezao za stablo — on reče i dometne: — Mala vještica čak mi je zaprijetila da će me ustrijeliti! Iskrica oduševljenog smijeha vrcne mu u oku. — De, Alan, počni — reče. — Čekam. Samo ti udri bez milosti. — Ali zbog čega? — Kako „zbog čega“ ? Zbog toga što sam joj dozvolio da me smota! Zato što sam je doveo ovdje. Sto je nisam pustio neka luta u cestaru. Njoj valjda ne možeš dati po glavi, je li tako? Cupkao je bradu i čekao odgovor. Međutim, Alan je šutio. Četvrt milje ispred njih, Mary Standish se upravo penjala uz jedan humak u tundri, odmah za njom išle su Nawadlook i Keok. Pređoše preko niskog hrpta i nestadoše iz vida. — Ne petljam se u to — reče dalje Stampedo — ali mi se čini da je nisi očekivao...

113 — Imaš pravo — prekide ga Alan okrećući se prema svom zavežljaju. — Nisam je očekivao. Mislio sam da je mrtva. Sa Stampedovih usana otkide se tih zvižduk. On otvori usta da nešto kaže ali ih odmah zaklopi. Motreći ga, Alan prebaci na rame svoj zavežljaj. Drugar mu očito ne zna da je Mary Standish ta što se bacila u more s Nomea, pa ako mu to ona sama nije rekla, onda nije red da Alan nju oda, premda će se Stampedo dosjetiti začas. Krenuše prema naselju. Na čovječuljkovom zapanjenom licu stalo se probijati svjetlo nekakve nove spoznaje. Dakako, Stampedo je vidio Mary Standish na Nomeu, nekoliko puta ju je zapazio u Alanovom društvu, znao je da su njih dvoje bili zajedno u Skagwayu. Stoga, ako je nju Alan držao mrtvom, nakon što se iskrcao u Cordovi, to je onda ona ta što je skočila s broda. Stampedo slegne ramenima kao razočaran samim sobom što tu zapanjujuću činjenicu nije otkrio ranije, za vrijeme dok je bio s njom. — Da ti pamet stane! — on najednom usklikne. — Baš tako — složi se Alan. Trijezan i hladan razbor stao se neumitno uvlačiti u sreću koja je dosad vladala Alanom. Neodoljivom snagom počela su mu se nametati pitanja koja mu nisu ni padala na um dok se nalazio na brodu. Zašto je onoj djevojci toliko stalo da je svijet drži mrtvom? Šta ju je nagnalo da najprije potraži njegovu pomoć, a potom da skoči u more? Kakva se tajna krije u njenom poznanstvu s Rosslandom, agentom najvećeg dušmanina Aljaske, Johna Grahama — jedinog čovjeka nad kojim se Alan kani svetiti, samo neka mu se ukaže prilika, on se na to zakleo. Poput bremena stala ga pritiskati jedna prijeka potreba koja je potisnula sva ostala čuvstva njegova, potreba da dobije objašnjenje koje sam ne može naći. Na svjetlu dugog sumraka Stampedo je vidio kako se Alanu lice ukočilo i napelo, ali ništa ne reče. Alanov se duh borio da iz vrtloga misterije i sumnje izvuče neku suvislu i razumljivu nit. Zašto je došla baš kod njega na Nomeu? Zašto se tako očigledno smišljeno poslužila njime protiv Rosslanda i zašto — na kraju — ispred njega došla u njegov dom u

114 tundri? Ta su pitanja bila najupornija, druga ih nisu mogla odagnati ni na časak. Iz ljubavi prema njemu, sigurno nije došla. U to se uvjerio na jedan prost način, kad ju je stisnuo u naručaj vidio joj je na licu zbunjenost, strah i užas. Ovdje ju je dognala neka druga i tajnovitija sila. Usprkos ovakvom zaključku, radost mu je svejednako plamtjela živim žarom. Bio je kao čovjek koji je nakon izvjesnog perioda goreg od smrti opet našao život, pa je sad, u svojoj sreći, rastrzan između burnih osjećanja i sumnji koja se u njega uvlače poput sjenki usprkos svim njegovim naporima da ih odbije od sebe. Ali te sumnje nisu bile takve da bi mogle otuđeti žar njegov, ni uplašiti ga, jer je shvaćao da je Mary Standish bjegunac i da je iz Seattlea pobjegla iz očajničke nužde. Zbivanja na brodu su to potvrdila i njeno prisustvo u tundri. Nju je pognala sila neka protiv koje se nije mogla boriti, u svom je očajanju potražila sklonište kod njega. Na cijelom je bijelom svijetu odabrala baš njega da joj pomogne; imala je povjerenje u njega; vjerovala je da je kod njega van domašaja opasnosti; mišići mu se napeše od iznenadne želje da se bori za nju. S tim je mislima stao osjećati večernju pjesmu tundre, blagu ljepotu daljina što su se protezale pred njim. Kad je izišao iz udolja, zirkao je kako bi ponovo ugledao djevojke, ali se večernji zastor sve više skupljao te je on škiljio uzalud. Ptičji je poj utihnuo; s trave i lokvi dizao se pospan cijuk; sunčev je žar zgasnuo, samo je ostavio nekakvo živo rumenilo pomiješano s blagim žutilom. Bila je noć, ali i dan uz to, te se Alan pitao kakve li se misli sad pletu u duhu Mary Standish. Razlog koji je nju nagnao ovamo gotovo je nevažan prema uzbudljivoj činjenici da je ona sad tu, ispred njega. Njena će se tajna objasniti sutra. U to je siguran. Ona će mu se povjeriti. Sad, kad se potpuno prepustila njegovoj zaštiti, reći će mu ono što mu nije smjela reći na Nomeu. I tako je Alan, u krasoti sumračine, mislio samo na udaljenost koja ga razdvaja od nje, i najzad će Stampedu: — Meni je drago što si je doveo.

115 — Nisam je ja doveo — usprotivi se Stampedo. — Ona je došla — zabrundao je i slegnuo ramenima. — Staviše, ne mogu reći ni da je došla sa mnom. Ja sam došao s njom. Zastao je i kresnuo šibicu da zapali lulu. Preko malenog plamička gledao je u Alana tobože ljutito, ali ga izdade nešto u njegovim očima. Alan to uoči i htjede se nasmijati od čiste sreće. Vraćali su mu se zdrav duh i smisao za šalu. — Pričaj mi kako je bilo. Stampedo je neko vrijeme glasno pućkao u lulu, potom je izvuče iz usta i duboko udahne. — Počelo ti je naveče četvrtog dana pošto smo se iskrcali u Cordovi. Negdje ispred Chitine našao sam se u pravoj bujici. Nije to bila kiša, o, ne, Alan, nego bi rekao da se na te ruše okeani. Onda naiđe kočija, ne vozi nego pluta, konji plivaju, vozač je tako reći do pasa u vodi. A ja gladan ko pas, ukrcam ti se za Chitinu. Za mnom se ukrcao još netko, ja se pitao kakva je to budala. Onda sam nešto progovorio, kako sam strašno gladan, zato se i vozim. Onaj mi saputnik ne odgovori. Onda sam stao kleti. Strašno sam kleo, Alan. Te psujem ti ja tako vladu što je napravila takvu cestu, psujem kišu, psujem sebe što nisam ponio hrane na put, krivim se kako mi je trbuh prazan kao ispucala čahura. Ama bio sam ti baš bijesan, pravi otrov, od mene bi se guje otrovale. Šta će ti biti, najednom jedna munja osvijetli kao da je dan i ja ti spazim nju gdje sjedi i drži neku kutiju preda se, s nje se cijedi voda, a oči joj se sjaje, i osmjehuje mi se! Baš tako, moj gospodine, osmjehuje mi se! Stampedo stade, kako bi naglasio onaj zapanjujući djevojčin osmijeh. Alan ga je gledao zadivljeno. — Naveče četvrtog dana pošto... Zastao je pa će: — Produži Stampedo. — Ja posegnem, tražim gdje je kvaka na vratima kočije, Alan, hoću da se izvučem, da skočim u blato, nestanem prije nego druga munja blisne. Ali nisam stigao. Ona već otvarala kutiju sve govoreći kako ima svakakve đakonije, najest će me dobrano. Zvala me Stampedo, kao da me poznaje otkad se rodila. I tako, dok

116 se kočija valjala i posrtala, gromovi pucali, munje sijevale, a kiša pljuštala kao da se nebo otvorilo, ona se posadila kraj mene i stala me hraniti! Zaista je tako, Alan... hranila me. Kad god bi munja sijevnula, ja bih joj vidio oči kako se sjaje, usne kako se osmjehuju, kao da je našla sreću u onom paklu oko nas. Mislio sam da je skroz naskroz luda. Ispričala mi je kako si joj pokazao mene na brodu, u sali za pušenje, i dodala kako je presretna što ja slučajno idem kamo i ona ide. Pazi ovo, Alan: ja slučajno idem kamo i ona ide! I eto, tako se ona odnosila prema meni cijelo vrijeme, do časa kad si naišao na nju u onom topoliku! Starac opet zapali lulu. — Alan, kako je ona do đavola znala da sam se ja zaputio na tvoje pašnjake? — Nije mogla znati — odvrati Alan. — Ali jest znala! Reče mi kako joj je susret sa mnom u kočiji najljepši momenat u životu, jer je orao na putu za tvoje pašnjake, pa ću joj ja biti divno društvo! „Divno društvo", baš tako je rekla. Upitao sam je da li ti znaš da ona ide k tebi, a ona mi odvrati da ne znaš, naravno, ali bit će to silno iznenađenje! Reče kako će možda kupiti tvoje pašnjake, pa bi htjela da ih pregleda prije nego ti stigneš. Koliko god ti bilo smiješno, ja sam na putu do Chitine zaboravio i na oluju i na gromove. Kad smo se opet ukrcali u vlak, ona me stala obasipati pitanjima: te o tebi, o pašnjacima, te o Aljasci. Ako baš hoćeš, zvizni ti mene posred nosa, ali znaj da sam joj izlanuo sve što sam znao. Ama tako me ona udesila da bih sapun jeo iz njezine ruke da mi ga je pružila. A onda je počela lukavo, kao slučajno, da me pita za Johna Grahama... — Za Johna Grahama! — ponovi Alan. — Jest, za Johna Grahama. Imao sam šta da joj kažem. Kasnije sam pokušao da je se otarasim, da strugnem. Ali me ona uhvatila, baš u trenu kad sam se krcao na brod. Znaš šta je učinila? Mirno, da ni sanjati ne možeš, uhvatila me za rukav te mi reče kako ona još nije spremna za polazak, hoću li joj pomoći da kupi još neke nužne stvari? Alan, nećeš mi vjerovati! Odvela ona mene i stala mi pričati kako ima krasnu ideju da te iznenadi. Ona zna, ti ćeš se

117 vratiti na pašnjake za Četvrti srpnja, a mi ćemo zaizvjesno prirediti kakav mali vatromet. Ti si dobar Amerikanac, bit će ti žao ako ne bude vatrometa toga dana. Odvela me u dućan i kupila sve što puca i praska. Upitala trgovca koliko sve to košta, on reče petsto dolara, a ona cak! bez riječi! Iz haljine izvukla neku svilenu novčarku, a u njoj palac debeo svežanj novčanica od sto dolara. Onda mi je rekla neka uzmem svu onu gomilu žabica, petardi, prskalica, balona i kako se sve ne zovu, neka ih odnesem na brod. Tonom kao da sam ja kakav mališan koji će umrijeti od sreće što mu se ukazala takva prilika! Zanesen uzbuđenjem jer se najzad rasterećuje nečega što je danima nosio u sebi, Stampedo nije zamijetio dojam koji su riječi njegove proizvele na Alana. U Alanovim je očima najprije bila nevjerica, ali je i podsmješljiv izraz njegovih usana nestao kad je jasno vidio da Stampedo ništa ne izmišlja. Ipak, cijela mu se priča starčeva činila nevjerojatnom. Mary Standish došla je na brod kao bjegunac. Sve je svoje stvari imala u jednoj maloj ručnoj torbi koju je ostavila na brodu kad je skočila u more. Otkud je mogla imati toliku svotu u Fairbanksu? bar prema Stampedovom kazivanju? A da nije upravo taj novac — odnosno način kojim je stečen — razlog njenom bjekstvu iz Seattlea i njenom lukavom planu s fingiranom smrću? Pomislio je na prestup i lice mu se zažari od stida s takve misli. Bi mu kao da je to pomislio na račun one žene koja je davno umrla i čije je ime urezano ispod imena njegovog oca na deblu stare topole. Pošto je malo odahnuo, Stampedo nastavi: — Tebe to, izgleda, ne zanima, Alan. Ali moram ti pripovijedati dalje, inače ću puknuti. Moram ti reći sve šta se desilo, pa onda, ako hoćeš, izvedi me negdje i ustrijeli, ja ti neću ni beknuti! — Samo produži — ponuka ga Alan. — Zanima me i te koliko! — Ukrcao sam sve one stvari na brod — nastavi Stampedo. — A ona bila neprekidno kraj mene, sve mi se smješkala onim svojim anđeoskim osmijehom, a nije me puštala s oka ni koliko da

118 trepneš. Da, puštala me samo tamo gdje sam morao na ista vrata i ući i izaći! Onda reče kako mora kupiti još neku sitnicu, a to je zapravo značilo da ćemo obići svaki dućan u gradu i kupiti svašta, a ja ću joj biti nosač. Kupila ona i revolver, ja je pitam šta će joj to, a ona mi kaže: „Za vas.“ Stao joj se ja zahvaljivati, a ona me presiječe: „Ne, Stampedo, niste me dobro shvatili. Rekla sam da je revolver za vas zato što ću vas svega izrešetati samo ako se još jednom usudite da pokušate pobjeći od mene!“ Zamisli šta mi ide reći! I da mi prijeti! Najposlije mi je kupila kompletnu odjeću, od glave do pete, čizme, hlače, košulju, šešir, pa i rubac! A ja ni riječi, niti jedne riječi! Samo me odvela u dućan, kupila što je htjela i natjerala da sve to obučem. Stampedo duboko usrkne dah i opet zapali lulu, četvrti put. — Dok smo došli u Tananu, već sam se pomirio i navikao na ono što me snašlo. Ali je onda počelo ono najgore. Unajmila ona šest Indijanaca da nam nose stvari, te mi krenusmo stazom za tvoje pašnjake. „Sad ćete se vi odmarati, Stampedo", osmjehnula mi se ona, onako mimo i slatko da bi je čovjek pojeo živu. „Ništa drugo ne treba da radite, samo da nam kažete put i da nosite praskala." „Sta to da nosim?" ja upitah. Onda mi ona objasni da su praskala nekakve bombe napunjene barutom što prave veliki prasak kad eksplodiraju. Uzmem ja ta njena praskala. Sutradan jedan Indijanac iščaši nogu i ostade. Taj je nosio žabice, gotovo stotinu funti toga, pa smo mi ostali između sebe podijelili taj teret. Kad smo se ulogorili, više nisam mogao stajati ni sekunde. Nažuljala mi se leđa da je milina, upamtio sam ne svaku stopu, nego svaki palac puta do tvojih pašnjaka! Šta misliš, da bi nam dozvolila da bacimo makar malo toga vražjeg tereta? Ama ni koliko crno ispod nokta! Ne, pa ne! Ni za živu glavu! A Indijanci, dok su s jedne strane cijelo vrijeme samo huktali i brektala, gledali su u nju kao u kakvog boga. Posljednjeg dana, kad smo se ulogorili gotovo na vidiku tvojih pašnjaka, ona ih okupila u krug oko sebe i svakome dade punu šaku para preko pogođene plate. „To vam dajem zato što vas volim", reče im. Uzela ih pitati nekakva smiješna pitanja. Te imaju li ženu i djecu? jesu li kad gladni? znaju li oni je li tko njihov kad umro od gladi? a zašto oni

119 gladuju? I neka me grom sprži, Alan, ako ti Indijanci nisu odgovarali! Još nisam čuo Indijanca da toliko priča! Na kraju im uputila najčudnije od svih pitanja — znaju li oni za čovjeka koji se zove John Graham? Jedan od njih odgovori da zna, kasnije je ona razgovarala s njim nasamu, a kad se vratila do mene oči su joj bile nekako užagrene, nije mi ni zaželjela laku noć, nego se šutke zavukla pod svoj šator. To je sve, Alan, samo... — Samo šta, Stampedo? — ponuka Alan prijatelja, dok mu je srce muklo udaralo. Stampedu treba neko vrijeme dok se odlučio da odgovori, najprije se nasmija ispotiha, pa mu se u očima ukaza iskrica veselja. — Samo to: da ona od svakoga učini ono što je učinila od mene na putu od Chitine dovde — on odvrati. — Alan, samo jedna riječ iz njenih usta i ti više nisi gazda, i to ti je sve. Ona je ovdje deset dana, a ti nećeš prepoznati svoj dom. Sve je to u zastavama, u očekivanju tvoga dolaska. Ona, Nawadlook i Keok vode sve poslove, samo što se ne petljaju u irvase. Djeca bi ostavila majku radi nje, a muškarci... — On se opet nasmija. — Šta da ti kažem ... muškarci čak pohađaju nedjeljnu školu koju ona vodi! I ja sam bio. Nawadlook pjeva ... Namah je ušutio, časak je nešto mislio, potom produži nekako stišanim glasom: — Alan, bio si velika budala. — Znam, Stampedo. — Ona je pravi cvijet, Alan. Vrijedi više od sveg zlata na svijetu. Mogao si se oženiti s njom. Ja to znam. Ali sad ti je kasno. Pazi se! — Ne razumijem te, Stampedo. Zašto bi mi sad bilo kasno? — Jer se njoj sad sviđam ja — izjavi Stampedo pomalo vatreno. — I ja sam zainteresiran za nju, Alan. Ne dam da mi kvariš stvar! — Tako mi svega! — dahne Alan. — Znači, Mary Standish... — Ama tko ti govori o Mary Standish! — otpovrne Stampedo. — Ja mislim na Nawadlook. Samo da nije ove moje brade...

120 Riječi mu prekine nagla detonacija što izbi iz blijede polutmine pred njima. Bila je nalik na tutnju dalekometnog topa. — To je to prokleto praskalo — objasni Stampedo. — Zato su one požurile ispred nas, Alan. Ona tvrdi da će ovaj Četvrti srpnja puno značiti za Aljasku. Tko zna šta time misli? — Tko zna? — ponovi Alan.

121 Glava 15. Nakon pola sata puta preko tundre dođoše do Gudure sablasti, kako ju je bio nazvao Alan. Bilo je to duboko, kamenito ždrijelo što se spuštalo s predbrežja. Gudura je bila jezivog izgleda, u njenim je dubinama ležala gusta, nedokučiva tama. Sišli su kamenitom stazom što su je izgazili jeleni i irvasi. U dnu gudure, kojih stotinjak stopa ispod ravnice i njene sumračine, Alan potraži među kamenjem i nađe maleni izvor pred kojim se spusti na koljena. Pio je i osluškivao kako brbolje i klokoću vode što od vi jeka cure kroz kamene pukotine, u svom slažu niza ždrijelo, sablasno šume i mrmore glasom prigušenim i umekšanim od mahovine što je ošarala litice gudure. Onda ugleda Stampedovo lice u svjetlu šibice koju je čovječuljak upalio. Stampedo je zurio u onaj kaos što se protezao miljama uzbrdo. — Alan, jesi li pretražio ovo ždrijelo? — Ovo je omiljeno sklonište risova i mrkih medvjeda koji nam kolju srndaće — odgovori Alan. — Ovdje lovim sam, Stampedo. Naime, moji ljudi vjeruju da je ovo mjesto ukleto. Ja ga zovem Gudurom sablasti. Nema Eskima koji će ti ući u nju. Posvuda ima ljudskih kostiju. — Nisi nikad tražio zlato? — uporno će Stampedo. — Nikad. Alan začu prijatelja gdje zabrunda nezadovoljno. — Ti si poludio za tim irvasima — izgunđa Stampedo. — U ovom kanjonu ima zlata. Našao sam ga na dva mjesta, kraj ljudskih kostiju. A meni one donose sreću. — Ono su bili Eskimi, sigurno nisu išli za zlatom. — Znam. No, mene je ponukala naša nova gospodarica. Kad je čula kakvo je ovo mjesto, nagovorila me da je odvedem ovamo. Kakve živce ta ima! Ama ne, nema ih, ta se i rodila bez živaca! — Trenutak je šutio, potom će: — Kad je došla do one mokre, skliske stijene na kojoj stoji ona velika, žuta lubanja, liči ti na golemu

122 otrovnu gljivu, nije ni vrisnula, ni ustuknula, samo se lecnula i zabuljila u lubanju, a stegnula mi mišicu da me zaboljelo. Paklenski izgleda ona lubanja, onakva žuta kao prezrela naranča, a natrula od vlage s mahovine iznad nje. Htio sam je rasparčati metkom, ali mi ona ne dade. Čudno se nekako nasmiješila, govori: „Nemojte, Stampedo, podsjeća me na nekoga koga znam... a za koga ne bih htjela da ga vi ubijete." Čudne riječi, zar ne? Zamisli, da je lubanja podsjeća na nekog poznatog! Tko li je taj njezin poznanik na koga je podsjeća jedna trula lubanja? Alan i ne pokuša odgovoriti, samo slegnu ramenima. Predaše na drugu stranu te se iz tmice popeše na svjetlo ravnice. S one strane gudure, tundra je bila neravnija. Ispred njih su se dizali niski huma, a predbrežje se valjalo i gubilo u daljine. S jednog hrpta ugledali su istureno predbrežje planine Endicott, nalik širokom, polukružnom zaljevu. Iza slijedeće uzvisine ležalo je Alanovo naselje. Čim se popeše na tu uzvisinu, Stampedo izvuče svoj veliki revolver iz korica i dvaput opali u zrak. — Naređenje — reče on malo smeteno. — Naređenje, izvršenje, Alan! Jedva što je to izgovorio, a onkraj magličastog svjetla što je poput plutajuće čipke lebdjelo nad tundrom, odjeknu nečiji zov. Za njim se začu drugi, pa treći, i najzad nastade takva buka te je Alan znao da Tautuk, Amuk Toolik, Topkok, Tatpan i svi ostali grlo deru u dobrodošlici njemu. Onda se začu niz eksplozija od kojih im zadrhta zemlja ispod nogu. — Praskala! — izgunđa Stampedo. — Ona je posvuda objesila lampione, vidjet ćeš! Da si joj vidio lice, Alan, kad je doznala da je Četvrtog srpnja cijelu noć svjetlo! S pašnjaka se podiže i sunu zmijoliko uvis blijeda traka neka, visoko se pope pa kao da zastade na čas kako bi odozgo pogledala sivi svijet, a onda prsnu u bezbroj sitnih, pahuljastih oblačića. Stampedo uze praskati iz revolvera, Alan se oduševi pa i sam isprazni magacin svoje puške. Pucnjevi iz revolvera i puške zaglušile kor glasova što se dizao s naselja. Onda sune druga raketa. Sa zemlje šiknuše uvis dva stubolika plamena, te Alan začu kako se prodorna vriska djece miješa s bukom muškaraca.

123 Tamo je sva čeljad njegova. Došli su s golih platoa i planinskih pašnjaka gdje su irvasi na paši, i iz udaljenih koliba u tundri — da njega dočekaju. Čeljad njegova još mu nikad nije priredila takav doček. A iza svega toga stoji Mary Standish! Pokušao je da tu činjenicu zaguši u srcu, ali je unaprijed znao da je to uzaludan posao. Stampedo je nešto govorio, ali ga Alan ne ču. Čovječuljak je zapravo kazivao kako je zajedno s Amukom Toolikom i četrdesetoro djece tjedan dana radio kao konj, skupljao je mahovinu i suharke za kresove. Tri su krijesa već plamtjela i bubnjevi su svojim muklim tam-tamom odjekivali nad tundrom. Alan ubrza korak. S jedne glavice on ugleda naselje, spodobe što su jurile amotamo kao mahnite, žene i djecu što su bacala mahovinu na vatre, bubnjare koji su čučali u polukrugu, okrenuti prema pravcu iz kojeg će on doći, i mnogobrojne lampione što su se zibali na lakom noćnom vjetriću. Znao je koliko ga željno očekuju, ta svi su oni kao djeca. Djeca su čak i Tautuk i Amuk Toolik, njegovi nadzornici. I Nawadlook i Keok su djeca. Koliko god ta čeljad bila snažna, privržena, spremna da bilo u borbi ili nevolji pogine za njega, to su sama djeca. Dao je Stampedu pušku i zabrzao. Kad se nađe dolje među njima, ne smije odmah očima potražiti Mary Standish. Onda je iz grla ispustio zov tundre — muškarci, žene i djeca namah mu pojuriše u susret. Umuknuo je tam-tam, bubnjari skočiše na noge. Alan se nađe usred delirijuma oduševljenja, vriskavih glasova, smijeha, dječje piske. Objema se rukama rukovao sa svojim ljudima, stiskao je njihove preplanule, grube, tvrde šake, male i mekane ruke žena, prihvaćao je djecu, razdragano tapšao muškarce po plećima i neprekidno govorio, svakoga nazivao po imenu, oko njega se skupilo pedesetak čeljadi. Prvo i prvo i zauvijek, to je bila njegova čeljad. Plavio ga ponos, osjećanje snage i bogatstva. Ta ga čeljad voli, skuplja se oko njega kao velika obitelj oko svoga glavara. Po dva i tri puta rukovao se s istim muškarcima i ženama, istu je djecu dizao na

124 ruke uzimajući iz naručja oduševljenih majki, te je iznova izvikivao pozdrave i prepuštao se općem veselju. Onda je odjedared spazio Mary Standish, stoji ispred njegove brvnare, kraj nje Sokwenna, zgurio se pod teretom starosti, nalik je vješcu. Najednom se Sokwennova glava spusti te odjeknu bubanj. Naglo, isto onako kako se skupila oko njega, gomila se rasprši. Bubnjari opet čučnuše u polukrug. Zaprskaše žabice, skupiše se igrači, uvis sunuše rakete. Kroz otvorena vrata njegove brvnare izviše se zvuci gramofona. Naravno, ova je muzika bila namijenjena samo njemu, nešto što samo on razumije. Gramofon je svirao „Kad Johni maršira kući“. Mary Standish je nepomično stajala i smijala se. Bila je to jedna drugačija Mary Standish, ne ona koju je upoznao na brodu. Na njoj nije bilo onog straha, onog tihog bljedila, napetosti i suzdržijivosti što su se činile sastavnim dijelom njenog bića. Sad je plamtjela životom, ali to nije pokazivala ni glasom, ni gestom, taj je plamsaj bio u oku njenom, u rumenim obrazima i na usnama, u držanju tijela dok je čekala da on priđe njoj. Pomislio je kako se djevojka za ovo vrijeme promijenila i zaboravila nesreću koja ju je nagnala da skače u more. — Sjajno! — reče Mary Standish kad se on približio, glas joj je malko drhtao. — Nisam ni sanjala koliko su željeli da im se vratite! Čovjek mora biti i presretan kad ga ljudi tako vole. — Vama moram zahvaliti na vašem udjelu — on odvrati. — Stampedo mi je sve rekao. Nije bilo lako, zar ne, da amerikanizirate poganine uzdajući se jedino u sreću? — kimnuo je put zastava što su se vijorile nad njegovom brvnarom: — Zgodno je. — Nije to bila nikakva muka. Nadam se da mi nećete zamjeriti. Za mene je to bala divna razonoda. Alan je osjećao da joj može odgovoriti samo jedno, da joj mora mimo i bez uzbuđenja uputiti pitanje koje ga muči, da je to dužan učiniti. Kad je progovorio, pokušao je da kao bezbrižno gleda svoje ljude.

125 — Drago mi je — on reče. — Toliko mi je drago da ne bih dao sve što se desilo za cijelo zlato što je u onim planinama. Žalim ono što se zbilo tamo u topoliku, ali ni to ne bih dao. Sretan sam što ste živi. Sretan sam što ste ovdje. Ali, nešto nije u redu. I evo, reći ću vam: morate mi ispričati o sebi. Pošteno je da to sad učinite. Ona mu dotače mišicu. — Sačekajmo do sutra. Molim vas ... sačekajmo ... — A onda ... sutra... — Onda ćete imati pravo da me ispitujete i da me otjerate ako vam nisam poželjna ovdje. Samo nemojte večeras. Sve je ovo i prelijepo... pa vi... vaši ljudi... njihova sreća ... Morao je pognuti glavu da bi joj čuo glas koji je bio gotovo zaglušen praskom žabica i raketa. Kimnula je put brvnare iza njegove. — Smjestila sam se u brvnari kod Keok i Nawadlook. Uzele su me pod krov. — I odmah dometne: — Mislim da su mi ovi ljudi već sada dragi koliko su i vama, Alan Holt! Nawadlook im se približavala, te Mary Standish samo ovlaš dodirne Alanovu ruku i spremi se da pođe. On ne pokaza svoje razočarenje, niti se pokrene da nju zadrži kraj sebe. — Vaši ljudi očekuju da budete s njima — ona mu još reče. — Malo kasnije, ako hoćete, zaplesat ću s vama uz tam-tam. Pratio ju je pogledom kako se udaljavala sa Nawadlook. Ona se osvrne d nasmiješi mu se, na licu joj je bilo nešto što mu ubrza ritam srca. Na brodu se ona bojala, ali sad u nje nema straha od sutradan. Nije se uplašila ni sutrašnjeg dana, ni pitanja koja će joj on postaviti. Sad ga tek preplavi neka radost koju je dosad suzbijao uporno. Kao da su mu njene oči i glas obećali da će se obistiniti sni što ih je sanjao tokom onih tjedana muka i žive smrti. Izgledalo mu da se njenim dolaskom primakla stvarnosti ona maštarija koja mu je toliko značila za minulih tjedana. Nikada neće biti u stanju da joj to opiše vjerno. I što se toga tiče, ništa tu ne može izmijeniti ni ono što će mu možda reći sutra. Živa je, i on joj više neće dozvoliti da ode od njega.

126 Pridružio se bubnjarima i igračima. Zapanjio se nad sobom jer radi nešto što inače nije nikad činio. Po prirodi je bio samotnik i promatrač, suosjećao je s ljudima ali se manje-više klonio društva. Kad su njegovi ljudi igrali na svečanostima on je samo gledao, smješkao se i kimao, ali sam nije uzimao učešća u veselici. Sad je nestalo njegove rezerviranosti, kao da se nečega oslobodio i kao da je u njemu nikla nekakva nova želja — da fizički izrazi osjećanje koje u njemu raste. Stampedo je igrao. Trupkao je on nogama i vriskao zajedno s muškarcima, dok su žene njihale kukovima i mahale rukama. U koru su pozivali Alana da im se pridruži. Zvali su oni njega svaki put, a sad se prvi put odazva i stade između Stampeda i Amuka Toolika. Od pustog uzbuđenja, bubnjari kao da su htjeli probiti svoje tam-tame. Kad je Alan ha kraju bez daha napustio plesače, spazio je Mary Standish i Keok gdje stoje iza kruga ljudi. Keok je bila iskreno zaprepašćena. Maryne su oči sjale, pljesnula je rukama kad je vidjela da ju je on primijetio. Pokušao je da se nasmije, mahne joj rukom, ali se osjećao i presmetenim da bi joj prišao. Uto uvis sunu balon, povelik od šest stopa, daleko se otisnu na nebu, plamen njegov vidio se kao blijed sjaj u visini. Još do sat se Alan rukovao, tapšao ljude po plećima, pitao za zdravlje i obiteljske prilike, i onda se povukao u svoju brvnaru. U velikoj dnevnoj sobi osvrnuo se unaokolo — još nikad mu se nije činila tako udobnom. U prvi mah ne uoči nikakve promjene — eno mu radnog stola na istom mjestu gdje ga je ostavio, eno i velikog stola nasred prostorije, na zidu su iste slike, tu su i soške s očišćenim oružjem, pa lule, sagovi na podu — ali je onda, jedno po jedno, stao uočavati razlike. Umjesto tamnih kapaka na prozorima, sad su se našle lijepe zavjese, na velikom stolu i na kauču u uglu bili su novi pokrivači. Na radnom stolu dvije slike u okvirima bakarne boje — George Washington i Abraham Lincoln, a iza njih na zidu unakrst pribodene četiri američke zastavice. Gledajući zastavice, sjetio se kako ga je one večeri na brodu Mary Standish prekorila što je rekao da je Aljaščanin a ne Amerikanac. Samo se ona mogla

127 sjetiti zastavica i slika. U sobi je bilo i cvijeća, sigurno ga je postavila njena ruka. Mora biti da je svakog dana brala cvijeće i održavala ga u iščekivanju časa njegovog povratka. Još u Tanani je mislila na njega, jamačno je tamo kupila materijal za zavjese i pokrivače. Prešao je u spavaću sobu gdje nađe opet zavjese na prozorima, nov pokrivač na krevetu i par novih crvenih papuča. Podiže ih i nasmija se videći da je pogriješila u broju. Vratio se u dnevnu sobu, sjeo i zapalio lulu. Sad je tek opazio da nema Keokinog gramofona koji je bio tu kad je on stigao. Vani je slavlje jenjavalo. Napokon je sve veća tišina privukla Alana k prozoru s kojeg je mogao vidjeti brvnaru u kojoj su živjele Keok i Nawadlook sa svojim poočimom, starim oronulim Sokwennom. Mary Standish je rekla da se smjestila kod njih. Dugo je Alan gledao u onu brvnaru dok se najzad i posljednji zvuci noći ne izgubiše i ne zavlada posvemašnji muk. Netko zakuca na vrata, te se on okrene od prozora i na njegov odgovor u brvnaru ude Stampedo. Čovječuljak kimne i sjedne, oči su mu nemirno šarale po sobi. — Baš je bilo fino, Alan. Svi su se radovali što si došao. — Da, to su i pokazali. I ja sam sretan što sam opet kod kuće. — Mary Standish je mnogo učinila. Ona ti je uredila kuću. — To sam pogodio — odvrati Alan. — Naravno, pomogle su joj Keok i Nawadlook. — Pa da vidiš, i nisu. Ona je skrojila zavjese, postavila one zastave i slike, ubrala cvijeće. Bila je pažljiva i fina, zar ne? — I preko mjere — dometne Alan. — I zgodna je ona. — To je posve jasno. U Stampedovim je očima bilo neke zbunjenosti. Nervozno se promeškoljio na stolici i kao da je nešto čekao. Alan mu je bio sjeo preko puta. — Šta ti je, Stampedo? — Koješta, do sto đavola! — prasne Stampedo u naglom očajanju. — Došao sam ovdje po jednoj prljavoj dužnosti. Dosad

128 sam odgađao, teško mi bilo da ti kvarim veselje. Znaš, ja mislim da muškarac treba da šuti kad zna štogod o jednoj ženi, ali se ovdje radi o jednoj drukčijoj situacija. Mrsko mi je učiniti tako nešto. Više bih volio da se izložim ne znam kakvoj pogibelji. Ali bi me ti ubio kad bi doznao da ti nisam rekao. — A šta to, Stampedo? — Istinu, Alan. Moram da ti kažem sve što znam o toj mladoj ženi koja se navodno zove Mary Standish.

129 Glava 16. Lice je Stampedovo jasno pokazivalo koliko se starac muči i kako se upinje da kaže nešto za što mu glas otkazuje — ali je Alan ostao miran. Spokojno je čekao to otkriće koje mu je prijatelj nagovijestio. Umjesto napetosti, osjećao je nekakvo olakšanje i radost. Od onoga što je nedavno doživio, izbrisala su se u njemu izvjesna etička načela u kojima je inače bio dosljedan gotovo do surovosti, pa je sada, premda uvjeren da je Mary Standish pobjegla na sjever pred nekom veoma konkretnom i neprijatnom nevoljom, gorio od želje da se, kao po časti kakvoj, uhvati u koštac sa silom, ma koja ona bila, što se okrenula protiv one djevojke. Htio je on doznati istinu, ali je ipak prezao od časa kad će prisiliti djevojku da mu je oda, i sad mu je uveliko laknulo videći da je Stampedo tko zna kako došao do te istine te se sprema da mu je otkrije. — Produži — reče on najzad. — Šta to znaš o Mary Standish? Stampedo se naže nad stol, u očima mu bila sjenka tjeskobe. — Podlo je to, znam. Trebalo bi ustrijeliti svakoga muškarca koji jednoj ženi napravi ovakvu gadariju kakvu ću sad ja napraviti... i da se radi o nečem drugom ... o čemu bilo drugom... ja bih to držao za se. Ali, ti moraš znati. A ne možeš ni shvatiti zašto ja sebe osuđujem toliko. Ti se nisi s njom vozio kočijom za vrijeme oluje što je dizala Pacifik iz svoga ležaja, ti nisi s njom gazio stazama od Chitine dovde. A ja jesam. Da si ti bio na mom mjestu, Alan, ti bi bio spreman da ubiješ svakoga tko makar jednu riječ reče protiv nje. — Nisam te ni pitao za tvoje mišljenje i osjećanja — prekori ga Alan. — To su tvoje stvari. — U tome i jest sva nevolja — otpovrne Stampedo — što nisu moje, nego baš tvoje stvari. Da sam samo mogao naslutiti istinu prije nego smo krenuli za pašnjake, sve bi ispalo drugačije. Nekako bih se već otarasio nje. Ali sam tek večeras otkrio tko je ona, kad sam odnio Keokin gramofon u njihovu brvnaru. Odonda

130 samo razmišljam šta da radim. Kad bi ona tek tako bježala iz Sjedinjenih Država, zbog kakve krađe, kad bi bila kakav krivotvoritelj ili hohštapler koga goni policija ... ama tko bilo, mogli bismo joj oprostiti. Pa čak i da je nekoga ubila... — On učini očajnički pokret. — Ali, nije. Ona je nešto gore od svega toga! Naže se još bliže Alanu. — Ona je oruđe u rukama Johna Grahama... došla je ovdje da tebe špijunira — on u očajanju zaključi. — Žao mi je... ali imam dokaz. Ruka njegova pužne preko stola, polako mu se šaka rastvori, onda je povuče, i između njih dvojice osta neki zgužvan papir. — Našao sam to na podu kad sam odnio gramofon — on objasni. — Tvrdo zgnječeno. Ni sam ne znam zašto sam ga razmotao. Puki slučaj. Sačekao je dok je Alan pročitao ona nekolika retka ispisana na papiru, pa je pozorno motrio kako se ovlaš napinje njegovo lice. Tren kasnije Alan ispusti papir, ustade i ode do prozora. Više nije bilo svjetla u brvnari gdje je Mary Standish pruženo gostoprimstvo. I Stampedo je ustao od stola. Vidio je kako je Alan najednom i gotovo neprimjetno slegao ramenima. Nakon izvjesne šutnje, prvi je progovorio Alan. — Karika što je nedostajala, zar ne? Sasvim lijepo objašnjava koješta. Moram ti biti zahvalan, Stampedo. Kad samo pomislim da to umalo nisi zatajio preda mnom! — Malo je falilo — priznade Stampedo. — I ne bih bio kadar da te osudim zbog toga. Ona je takva... da čovjek mora uzeti kao laž sve što bi se reklo protiv nje. I ovaj ću papir držati lažnim... do sutra. Hoćeš li nešto poručiti Tautuku i Amuku Tooliku? Ja ću doručkovati u sedam. Oni neka mi dođu u osam s izvještajima i podacima. Onda ću poći u planinu da obiđem stada. Stampedo kimne. Vidio je kako se Alan sjajno obuzdava, upravo onako kako je on to iščekivao. Sad ga bilo stid one svoje slabosti i nesigurnosti koju je priznao. Naravno, ženi oni ne mogu ništa. Sa ženom ne rješavaš stvari metkom. Ali, ako je pravilan

131 njihov neizrečeni zaključak o značenju one cedulje na stolu, onda je pred njima neizvjesna budućnost. Takav je nagovještaj ležao u Alanovom pogledu. Stampedo otvori vrata. — Reći ću Tautuku ii Amuku Tooliku da tu dođu u osam. Laku noć, Alan! — Laku noć! Ostao je Alan na vratima i gledao za Stampedom, zatvorio ih je tek kad se prijateljeva prilika izgubila iz vida. Čim se našao sam, više nije susprezao zebnju koju je u njemu izazvalo neočekivano otkriće starog kopača zlata. Tek što je umukao bat Stampedovih koraka, Alan je opet gledao u onaj papir. Bio je to donji dio lista trgovačkog formata, što je slučajno otkinut tako da je ostalo svega nekoliko redaka pisma pisanog čvrstim muškim rukopisom i s potpisom. Alan bi dao mnogo kad bi mogao imati cijelo pismo. Dio što ga je sad držao u rukama je glasio: „Samo dobro pazi, brižljivo krij svoj identitet, pa ćeš moći prikupiti sve potrebne podatke. Onda ćemo za godinu dana najkasnije imati cijeli taj posao u šakama." Ispod ovih riječi stajao je energičan i karakterističan potpis Johna Grahama. Puno je puta Alan vidio taj potpis, te su mu se crte nezaboravno usjekle u pamćenje od puste mržnje prema nosiocu toga imena i od želje za osvetom što se kao kakva tvrda žila provlačila kroza sve njegove planove za budućnost. Sad, kad je u rukama držao one retke što ih je ispisao neprijatelj njegov i njegovog oca, na licu mu planu gorući bijes koji je krio od Stampedovog oštrog pogleda. Ispustio je papir kao da je kakva nečist, šake je stegao da su mu zglobovi škripnuli u tišini sobe, polako se okrenuo prema prozoru koji je maločas gledao u brvnaru gdje se smjestila Mary Standish. Tako, znači — John Graham održava riječ, održava svoju groznu prijetnju koju je dobacio u onom odlučnom času kad ga je otac Alanov imao u šakama — u času kad je stariji Holt mogao

132 osloboditi zemlju jedne zmije da se nisu umiješale ruke mladog Holta koji je bio nazočan u tom užasnom trenutku. A Mary Standish je oruđe s pomoću kojeg će John Graham postići svoje ciljeve! Za tih prvih trenutaka Alan nije bio u stanju da i najmanje posumnja u apsolutnu opravdanost bijesa što mu je harao duhom, ili da smiri buru što mu je uzburkala i krv i srce. Nije ni pokušao pretpostaviti da to pismo možda i nije bilo namijenjeno Mary Standish. Ona ga je dobila, neoprezno ga sačuvala a najzad je ipak pokušala da ga uništi, ali je Stampedo slučajno našao maleni ali dovoljno uvjerljivi djelić toga pisma. Jarosno je stao povezivati minule događaje i momente: kako se ona od samog početka trudila da privuče njegovu pažnju; kako je odlučno išla svom cilju; kako je drsko pošla u njegov dom; i kako se postarala da stekne njegovo povjerenje. Zurio je u potpis Johna Grahama i sve mu se ove činjenice činile logičnim, nepobitnim dokazima. „Posao" što ga je spominjao John Graham mogao je biti samo uzgoj irvasa; izvjesno je da je ciljao na Alana i Carla Lomena koji su s tim uzgojem počeli i nastojali da ga razviju, što Grahamu i njegovim prijateljima, stočnim kraljevima nije išlo u račun, te su težili da ga unište. I u tu destruktivnu igru umiješala se dovitljiva Mary Standish sa svojom ulogom! Ali, zašto je skočila u more? Kao da je nekakav nov glas zvukom svojim nadjačao Alanove misli, glas što se nametljivo digao iznad golemog meteža kojekakvih misli i osjećanja — digao se taj glas i suprotstavio Alanovim argumentima, tražeći neka odbaci uvjerenja odjenuta sljepilom jarosti i neka se prihvati zdravog smisla i razbora. Ako je Mary Standish imala zadatak da utre put njegovoj propasti, ako je ona agent koga je John Graham poslao po tom specijalnom poslu, kakav bi razlog ona mogla imati da na dramatičan način zavara svijet kako je skončala život u moru? Takav se čin sigurno ne može povezati s nekakvim naopakim planovima koje bi ona mogla imati protiv njega! Gradio je Alan tako zgradu njene odbrane, ali se pri tom nije nimalo trudio da negira njenu vezu s Johnom Grahamom. Znao je da je to

133 nemoguće; ona cedulja, postupci njeni i mnoge riječi što je ona izgovorila neumitno su je dovodile u vezu s Alanovim neprijateljem, ali su i sve te činjenice, što su mu sad jedna za drugom navirale u misli, toj vezi davale nekakav novi smisao. Bi li se možda moglo pretpostaviti da Mary Standish, umjesto da radi za Johna Grahama, radi protiv njega? Da li bi kakav njihov sukob mogao biti razlogom njenog bijega brodom Nome, i da li je ona došla na očajničku ideju da skače u more zato što je naišla na Rosslanda, najpovjerljivijeg slugu Johna Grahama? Rastrzale su ga dvije suprotne varijante, a između njih je stajalo ono u što je bio siguran i što ga je pritiskalo mučnim bremenom. Makar i mrzila Johna Grahama, sada, ali je Mary Standish jednom — i ne davno — bila njegova povjerljiva osoba; pismo što joj ga je napisao predstavlja neoboriv dokaz. Možda Alan nikad neće doznati šta je to izazvalo mogući razdor među njima te nju nagnalo da bježi iz Seattlea i kasnije da svoju prošlost pokopa tobožnjom smrću — uostalom, zasad ga ne goni tko zna kakva želja da spozna istinu u svim detaljima. Dovoljno mu je što zna da se ona boji prošlosti i prošlih zbivanja, pa se u onom svom očajničkom strahu, a gonjena jednim od najlukavijih Grahamovih agenata, obratila njemu u njegovoj kabini, pa kad njega nije pridobila, onda je na onakav dramatičan način sama uzela stvar u ruke. A gotovo istoga časa umalo ne poginu Rossland. Naravno, činjenice su pokazale da ona nije mogla biti kriva za to, ali se nekako uporno nametala i ta pomisao — da se taj događaj s Rosslandom zbio gotovo u isto vrijeme kad je ona išla skakati u more! Povuče se s prozora, otvori vrata i izađe u noć. Od svježeg vjetrića zibali se i škriputali lampioni, čulo se kako mlatkaraju zastave što ih je Mary Standish pobola na krovu njegove brvnare. U tom je zvuku bilo nečeg utješnog, nekakvog olakšanja njegovim prenapregnutim živcima, podsjećao ga na onaj dan u Skagwayu kad je ona hodila uz njega te je njezina topla ruka počivala na njegovoj mišici, a oči joj i lice bijahu ozareni nadahnućem što ga pruža planina.

134 Bez obzira šta ona jest, ili šta je bila, na njoj ima nečeg što te neodoljivo sili da joj se diviš, vrijednost neka veća čak i od njene ženske ljupkosti. Dokazala je ne samo da je dovitljiva, nego da u nje ima hrabrosti — hrabrosti koju bi on htio-ne htio cijenio čak i na čovjeku kova Johna Grahama; a na toj vitkoj i krhkoj djevojci, ta se hrabrost njemu činila osobinom koju valja odijeliti od motiva koji je potiču bez obzira kakvi oni bili. Spočetka je zadivljujuća bila — ta njena nedvosmislena, vitalna, odlučna hrabrost koja je kidala spone tamo gdje bi čak i njegova volja i razbor stali i krzmali; bila je to ona jedinstvena, ženska hrabrost što u težnji da postigne cilj ne nalazi ni jednu prepreku previsokom ni ponor predubokim, makar na onoj strani smrt čekala raskriljenih ruku. A ovakve osobine — koje u djevojci nesumnjivo postoje — nikako ne mogu biti potaknute samo negativnim ciljevima, materijalnim dobitkom, ili pukom dužnošću u jednoj ljudskoj spletki, nego nečim višim i plemenitim. Gledao je Alan u zastave što su muklo mlatkarale na krovu brvnare, a iz puste želje da vjeruje u djevojčino poštenje, gotovo je poluglasno rezonirao sa sobom. Mary Standish ipak nije ono što pokazuje Stampedovo otkriće; negdje mora postojati neka greška, neka strašna glupost u njegovom i Stampedovom zaključku, sutrašnji će dan otkriti koliko su bile niske i neopravdane njihove sumnje. Pokušao je sebe uvjeriti u to, pa se vratio u brvnaru i legao na počinak jednako sebi ponavljajući da se na ničemu sazdala jedna velika laž i da se gospodar svega života iskazao dobrotom prema njemu jer je Mary Standish ipak živa.

135 Glava 17. Nekoliko je sati Alan odspavao čvrstim snom, ali se usprkos naporu prethodnog dana ipak probudio u određeno vrijeme, to jest u šest sati. Čekala ga je već pripremljena kada hladne vode — Wegaruk nije zaboravila svoju staru dužnost. Okupao se, obrijao, presvukao u čisto i u sedam sati boo je za doručkom. Kao obično, jeo je sam u jednoj sobici čiji su dvostruki prozori gledali na naselje. Za razliku od drugih eskimskih naselja, tu su nastambe bile izgrađene od sitnogoričnog drveta dovučenog s bregova te su bile uredno nanizane u dva reda kao u kakvom selu u civilizaciji. Pred brvnarama je ležalo pravo more cvijeća. Sokwennova brvnara nalazila se na kraju naselja, na glavici što se dizala iznad jedne uvale udnu koje je tekao potok. Kako je Sokwenna bio „patrijarh" zajednice, sitoga i najmudriji, i kako su s njim živjele njegove pokćerke Keok i Nawadlook, najljepše djevojke u Alanovom naselju, to je starčeva brvnara po veličini bila druga, iza Alanove. U tu je brvnaru sad Alan gledao dok je jeo, oko nje nije bilo nikakvog znaka života osim tanke perjanice dima koja se dizala s dimnjaka. Na onom svom neobičnom putu što naizgled počinje na sjeveru i završava na istoku umjesto na zapadu, sunce je već bilo prevalilo polovicu udaljenosti između obzorja i zenita. Muškarci iz naselja već su odavno bili kod udaljenih krda. Kad god su se krda irvasa selila na pašnjake u višim i svježijim planinskim predjelima, u naselju je vladalo prividno mrtvilo; sad je ono bilo naročito naglašeno jer su, nakon sinoćnje svečanosti, žene i djeca još spavala, još nije bila počela ona uobičajena rabota dugog dana u kojem izlazak i zalazak sunca znače tako malo. Alan ustade od stola i baci još jedan pogled put Sokwennove brvnare. Jedna se prilika bila ispela na vrh glavice, stajala je tamo na suncu. Cak i na toj daljini, iako mu je sunce sjalo u oči, Alan prepozna Mary Standish.

136 Stoički je okrenuo leđa onom prizoru i zapalio lulu. Potom je pola sata prebirao papire i knjige, spremao se za dogovor s Tautukom i Amukom Toolikom. Stigli su tačno u osam sati. Po žustrini i osmijehu na njihovim preplanulim licima, znao je Alan da je posao dobro napredovao za vrijeme njegovog odsustva. Postavili su pred njega papire na kojima su, po svom primitivno i neuko, pribilježili sve podatke o zimskom periodu. U sporom glasu Tautuka, koji se s uspjehom trudio da govori dobrim engleskim, osjećalo, se prigušeno zadovoljstvo. Amuk Toolik, međutim, koji je kao papagaj lako prihvaćao kletve i slang, i čije su se rečenice uglavnom svodile na tri do četiri riječi, govorio je brzo i odsječno; od pustog ponosa bio se naduo kao žabac, palio je lulu i pobjedonosno trljao dlanove uz osebujnu jezivu škripu od koje su Alana svaki put podilazili žmarci. — Godina nam je veoma fina — reče Tautuk odgovarajući na Alanovo pitanje kakvo je stanje uopće. — Imali smo puno sreće. — Krvava godina! — podrža ga Amuk Toolik kao iz zapete puške. — Mnogo teladi. Stoka bog bogova. Ima mahovine. Malo vukova. Stoka debela. Ove godine smo glavni! Alan se sav prepustio analizi rezultata, poslovima i planovima. Zamaralo ga je ono staro uzbuđenje što ga je osjećao u uspjehu, onaj ponos jednog pionira koji svojim stvaralačkim snagama osvaja nove prostore i mogućnosti, pa je u tome zaboravio na vrijeme. Imao je stotinu pitanja, a Tautuk i Amuk Toolik sa svoje strane gorjeli su od nestrpljenja da mu kazuju stotinu drugih stvari. U sobi su glasovi njihovi vibrirali ushićenjem. Ove godine imaju priraštaj od oko tisuću grla; ukrštanjem azijskog irvasa s divljim šumskim karibuom dobijeno je oko stotinu križanaca — bit će to stoka savršenih kvaliteta čije će se meso za nekoliko godina naći na svim tržištima Sjedinjenih Država. Još nikad se ispod snježnog pokrivača nije našla tako gusta mahovina kao sada; nije bilo nikakvih požara; svi su dosadašnji rekordi premašeni, uzgoj irvasa na rubu Arktika više nije ogled, nego provjerena činjenica; Tautuk ima sedam ženki što mu daju dnevno dvaput po pintu i po mlijeka koje po masnoći nimalo ne zaostaje za kravljim, i još dvadeset ženki što mu daju

137 od jedne šolje do pinte mlijeka kod svake muže. Amuk Toolik nije zaboravio spomenuti zapanjujući rekord irvasa-trkača, trogočeta Kauka, koji je upregnut u saone prevalio pet milja u rekordnom vremenu od trinaest minuta i četrdeset i sedam sekundi. Iste saonice povukli su irvasi Kauk i Olo u zaprezi, te su prevalili deset milja za dvadeset šest minuta i četrdeset sekundi. Jednom je pak Amuk Toolik tjerao ta dva irvasa devedeset osam milja, da im iskuša izdržljivost. Potom je tri dana zaredom prevaljivao po četrdeset milja dnevno s teretom od osam stotina funta što su mu ga vukla dva snažna križanca, Eno i Sutka, prva dva koja su dobijena ukrštavanjem irvasa sa šumskim karibuom. Iz Fairbanksa, Tanane i s pasišta na poluotoku Seward već su nudili do sto i deset dolara po glavi za takve životinje. Da taj uspjeh znači njegovo materijalno bogaćenje, to mu uopće nije padalo na pamet; on je u takvom dostignuću gledao isključivo pobjedonosan ishod borbe koju je vodila zemlja u kojoj je živio, pobjedu nenastanjenih prostranstava koje je jedan stomilijunski narod oklevetao i prezreo; njemu je to bio znak da se njegova zemlja diže iz kaljuže pohlepe i neznanja političara; da se nezadrživo budi div kome je dosuđeno da još za Alanovog života promijeni sudbinu jednog kontinenta; da se Aljaska polako ali neumitno diže iz svoga beskrajno dugog sna, da ustaju poput planina silne snage jedne velike zemlje koja je nekoč bila kolijevka svijeta a sad ponovo stiče pravo na život i samosvojnost. I u tom je buđenju Alan gledao jedinu nagradu za svoj skromni prilog dugoj i napornoj borbi za sijanje plodonosnog sjemenja. Dugo pošto su ga Tautuk i Amuk Toolik napustili, srce mu je bilo ispunjeno pjesmom uspjeha. Pogledao je na sat te se iznenadio kako mu je brzo prošlo vrijeme. Kad je završio s dokumentima i knjigama, gotovo je bilo vrijeme ručku. Izašao je napolje. Začuo je Wegarukin glas iz podzemne spremnice ukopane u donjem ledenom sloju tundre. Ugledao je odsjaj svijeće stare kuće-domaćice njegove, pa stade, skrene s puta, siđe onih nekoliko stepenica i tiho uđe u prostranu spremnicu osam stopa ispod površine tla, gdje se zemlja nije otkravila valjda već više stotina tisuća godina. Znao je da

138 Wegaruk običava govoriti sama sa sobom, ali se sad ipak začudio zašto ona sebi objašnjava kako je u tundri sloj zemlje koji ljeti daje onakvo bogatstvo i bujnost, debeo svega tri do četiri stope, a ispod njega je smrznuti, ledeni sloj, kad se smrznuo „čak ni duhovi ne pamte“. Nasmiješio se slušajući kako se Wegaruk poziva na duhove, kojih se nije odrekla usprkos misionarima. Već je htio da joj se javi, kad ga spriječi jedan glas tako blizu njemu, da je ta osoba, skrivena u sjenci zida, mogla posegnuti rukom i dotad ga. — Dobro jutro, gospodine Holt! Zabuljio se nekako glupavo i u polumraku razabrao priliku Mary Standish. — Dobro jutro — odvrati. — Išao sam k vama, ali me ovdje privukao Wegarukin glas. Vidite, čak mi se i ova spremnica čini nekakvim prijateljem nakon moga prebivanja u Sjedinjenim Državama. Tražiš li to bifteka, mamice? — on dovikne Wegaruk. Snažna, zdepasta Wegarukina spodoba okrene se da mu odgovori, gegajući pođe prema njemu, a svjetlo svijeće, utaknute u praznoj limenci koju je starica držala u ruci, jasno osvijetli Mary Standish. Kao da je djevojka bila u nekoj mračnoj jami pa je reflektor nekakav odjedared bacio na nju svoj zrak svjetla, i Alan osjeti neko naglo d neshvatljivo uzbuđenje, ali ne pred njenom ljepotom, divnim očima i kosom, nego od nečeg drugog na njoj. I obuzet takvim neobičnim uzbuđenjem napustio je hlad i tmicu spremnice i izišao na topli sunčev sjaj. Wegaruk je ugasila svoju svijeću u limenci i pošla za njim noseći bifteke. Praćen staricom i djevojkom, pošao je prema Sokwennovoj kolibi. Neobično mu bilo to njegovo uzbuđenje, nametalo mu nekakvo osjećanje koje nije mogao ni potisnuti ni objasniti; kao da bi nešto morao shvatiti, ali nikako ne može. Činilo mu se da se ključ te tajne nalazi u djevojčinom licu koje se malko rumenjelo kao ovlaš zbunjeno dok mu je govorila kako ga je očekivala i kako će im Keok i Nawadlook prepustiti svoju brvnaru gdje će on moći da nju ispita neometano. Gledao je to njeno tiho rumenilo i zbunjenost, koja se ogledala u pogledu, ali u njima nije mogao otkriti ni strah ni krzmanje.

139 U „velikoj sobi“ Sokwennove brvnare, koja je bila izgrađena po uzoru na Alanovu, posadio se na stolicu usred mase i miomirisnog cvijeća, a djevojka sjede blizu njega i sačeka da on progovori. — Vidim da volite cvijeće — poče on smušeno. — Hvala vam što ste mi cvijećem uljepšali kolibu. I na svemu ostalom. — Navikla sam da uvijek imam cvijeća — ona odvrati — ali još nisam vidjela ljepšeg od ovoga ovdje. Cvijeće i ptice. Nisam ni sanjala da ih ovdje ima toliko. — To ni ostali svijet ne zna. Ništa ne znaju o Aljasci. Gledao ju je, pokušavao je dokučiti onu zagonetku koju je osjećao na njoj. Ona je kanda znala šta se s njim zbiva, oči su ga izdale, u njima se ogledalo ono uzbuđenje koje je ovladalo njime, a on to nije mogao sakriti. Onda je polako stala blijedjeti boja s njenih obraza, usne joj se malo stegoše, no svejedno u njenoj napetosti i očekivanju nije bilo ni sjenke zbunjenosti, ni traga strahu, ni znaka da se ona boji časa ispovijedi. Toga trena Alan nije mislio na Johna Grahama. Činilo mu se da je ona opet kao dijete, kao onaj put kad mu je došla u kabinu, kad se leđima naslonila na vrata i molila ga da učini nemoguće. S onom glatkom, sjajnom kosom, bistrim, krasnim očima, bijelim vratom što satno kuca, dok je tako čekala kad će se on oboriti na nju, kad će riješiti njenu sudbinu, koja je sad ležala u njegovim šakama, bila mu je nalik na anđela. Lecnuo se pomišljajući na svoju nepravičnost, na nemilosrdnost onoga što namjerava kazati i učiniti, na svoje surovo i prepotentno držanje, te u naglom očajanju ispruži ruke put nje i vikne: — Mary Standish, zaboga, recite mi istinu! Recite mi zašto ste došli ovamo? — Došla sam — ona odgovori gledajući ga čvrstim pogledom — jer sam znala da će muškarac kao vi, ako voli jednu ženu, za nju se boriti i štititi je, makar ona i ne mogla biti njegova. — Ali vi to niste znali ... nego... tek u topoliku! — on prosvjedova. — Jesam, znala sam. Još kod Ellen McCormick.

140 Polako je ustala, a i on ustade, zurio je u nju kao ošamućen, dok mu spoznaja — cik shvaćanja — jedno razumijevanje onog nečeg čudnog što je osjetio na njoj toga jutra, još jače ne uzbudi čuvstva. Uskliknuo je zaprepašćeno. — Zar ste bili kod Ellen McCormick! I ona vam je dala ... ono! Kimnula je. — Da, haljinu koju ste vi donijeli s broda. Molim vas, nemojte me karati, gospodine Holt. Budite malo strpljivi sa mnom dok ne čujete što vam imam reći. Toga posljednjeg dana vašeg traganja za mnom, ja sam bila u McCormickovoj brvnari. On to nije znao, ali ona jest. Malo sam lagala, samo malo, kako bi mi ona, kao žena, obećala da vam ne kaže da sam ja tu. Vidite, bila sam uveliko izgubila povjerenje, ni hrabrosti mi nije ostalo mnogo, bojala sam se vas. — Bojali ste se mene? — Da, bojala sam se svakoga. Bila sam u stražnjoj sobi kad vas je Ellen McCormick pitala ... ono pitanje. A kad ste onako odgovorili, skamenila sam se. Nisam mogla vjerovati, ostala sam zapanjena, jer sam bila sigurna da me prezirete poslije onoga što se desilo na brodu, držala sam da tragate za mojim tijelom samo zbog nekog svog osobitog osjećanja časti. Ali tek dva dana kasnije, kad su vaša pisma stigla, te smo ih pročitale ... — Otvorile ste oba pisma? — Svakako. Jedno je ionako bilo namijenjeno da se pročita odmah, a drugo kad mene pronađu, a ja sam sama sebe našla. Možda nije bilo baš najpoštenije, ali ne biste valjda očekivali da se dvije žene odupru takvom iskušenju. I... ja sam htjela znati. S ovim priznanjem nije oborila pogled niti okrenula lice u stranu. Lijepe oči bile su joj čvrsto uprte u Alana. — Onda sam povjerovala. Tek mi je tada bilo jasno, zahvaljujući onome što ste kazivali u pismu, da ste vi jedini čovjek na svijetu koji će mi pomoći i koji će mi dati prilike da se borim, samo treba da odem k njemu. Ali mi je za to bila potrebna sva hrabrost... a na kraju vi ćete me još i otjerati...

141 Po drugi put je gledao u onu ganutljivu ljepotu, u ljepotu suza što se skupljaju u njenim široko rastvorenim, mirnim očima, suza koje ona ne obrisa ali kroz koje se na tren nasmiješi njemu kako mu se još nikad nije nasmiješila nijedna žena. I s onim suzama kao da ju je prožeo ponos koji je podiže iznad svake smetenosti, živi duh volje, odvažnosti i ženstvenosti koji razagna crne oblake sumnje i bojazni što su se bili sakupili u njegovom duhu. Pokušao je progovoriti, ali su mu usta bila suha. — Došli ste ... zato što znate da vas volim... a vama... — Jer je sigurno da me od samog početka potaklo jedno veliko povjerenje u vas, Alan Holt. — Moralo je biti i nečeg više. Nekog drugog razloga. — Bila su dva razloga — ona priznade i sad on uoči da su se suze razišle a boja joj se vrača u lice. — To su ... — Jedan vam ne mogu kazati, a drugi... ako vam ga kažem, prezirat ćete me. To znam pouzdano. — Ima li veze s Johnom Grahamom? Pognula je glavu. — Da, ima veze s Johnom Grahamom. Prvi put su njene duge trepavice sakrile oči od njegovog pogleda, na čas se činilo da je iz nje iščiljela svaka odlučnost, stajala je kao uzeta važnošću odgovora na njegovo pitanje. Ali joj obrazi ne poblijediše nego se žarko zažariše, uzgledala je u njega a oči su joj gorjele jednakim žarom. — John Graham — ona ponovi. — Čovjek koga vi mrzite i koga hoćete da ubijete. Polako se okrenuo prema vratima. — Odlazim odmah poslije ručka — reče. — Idem da obiđem krda u planini. A vi... neka ste dobrodošli ovdje! Očuo je kako je naglo usrknula dah, zastao je na vratima i spazio kako joj se oči ozariše nekim novim svjetlom. — Hvala vam, Alan Holt — ona tiho uzvikne. — Oh, hvala vam!

142 I onda je naglo, tiho kriknula, kao da joj se nešto najzad izmaklo kontroli. Zaustavio se i okrenuo, časak-dva gledali se šutke. — Zao mi je.. . žao mi je za sve što sam vam rekla one noći na Nomeu. Prebacila sam vam da ste brutalan, nepošten... čak i gore stvari, molim vas da mi oprostite. Vi ste velik i divan čovjek, jer evo sad odlazite, a znate da sam okužena vezom s čovjekom koji vam je nanio takav užasan bol, i još mi kažete da sam dobrodošla! Nemojte ići. Potakli ste u meni želju da vam sama kažem tko sam i zašto sam došla k vama, a jedina mi je nada da pošto čujete moju priču i dalje budete tako blag i ljubazan prema meni.

143 Glava 18. Alanu se činilo da je toga časa svijet doživio naglu i nenadanu promjenu. U brvnari je vladao muk, čulo se samo djevojčino teško disanje, nalik na grcanje, ona se okrenula prozoru i zagledala u zlatnu ljepotu sunčevog sjaja što je blistalo nad tundrom. Čuo se Tatukov glas, dozivao je Keok koja se nalazila kod korala s irvasima i koja mu se odazva razdraganim smijehom. Na krov Sokwennove brvnare doleti jedan sivi drozd i stade pjevati. Svi ti glasovi činili su se kao neka poruka njima oboma u kolibi, olakšavali su napetost i naglašavali ljepotu, veličinu i besmrtnost životne nade. Blistavih očiju, Mary Standish se okrene prema njemu. — Svaki dan na krov naše kolibe dolazi drozd i pjeva — ona reče. — Možda . .. možda je to zato što ste vi ovdje. Pogled joj je bio ozbiljan. — Mislila sam na to. Znate, ja tvrdo vjerujem u mnoge nevjerovatne stvari. Ne mogu zamisliti ništa ljepše od duha što živi u srcu ptice. Sigurna sam da ću u času smrti zaželjeti da kraj mene ptica pjeva. Mislim da je ptičji pjev kadar da olakša svako očajanje, pa i ono najcrnje. Alan kimne, da joj bar kako potvrdi riječi. Sav se smeo. Ona zatvori vrata koja je on bio ostavio poluotvorena, i jednim sitnim pokretom ponudi ga da opet sjedne na stolicu iz koje je bio skočio prije nekoliko trenutaka. Sama je prva sjela, nasmiješila mu se sjetno, unekoliko i sažaljivo, te će: — Bila sam užasno glupa. Ono što ću vam sada reći, morala sam vam reći odmah, još na Nomeu. Ali sam se bojala. Sad se više ne bojim, samo me je stid, strašno me je stid da vam kažem istinu. A ipak, nije mi žao što se sve tako zbilo, inače ne bih došla ovdje, a sve ovo, vaš svijet, vaši ljudi, i vi, značili ste mi puno. Shvatit ćete me kad budete čuli moju ispovijest.

144 — Ne, ja to ne želim tako — prosvjedovao je on gotovo grubim tonom. — Ne želim da stvar postavite tako. Ako vam mogu pomoći, i ako mi vi hoćete reći istinu kao prijatelju, onda u redu. Ali ne želim ispovijest koja bi značila da nemam povjerenja u vas. — A vi imate povjerenja u mene? — Imam. Imam ga toliko da će mi se sunce zamračiti i ptice mi više nikad neće zapjevati ako vas opet izgubim, kako sam mislio da sam vas izgubio onda na brodu. — Oh, zar zaista mislite tako? Riječi su se otrgle iz nje u jednom čudnom, napetom, malom uzviku. Gledajući joj u lice, blijedo poput latica tundrinih krasuljaka što su joj ležali iza leđa, činilo mu se da joj vidi samo oči. Dok su ga do srca podilazili žmarci od onoga što se usudio da joj kaže, pitao se zašto li je ona tako blijeda. — Vi to zaista mislite — tiho ponoviše njene usne — nakon svega onoga što se desilo... čak i nakon... onog komadića pisma koji vam je Stampedo donio sinoć... Trgnuo se. Otkud je ona doznala nešto što je on držao isključivom tajnom svojom i Stampeda? U mozgu mu sinu jedan odgovor i ona ga pročita na njegovom licu. — Ne, Stampedo mi nije rekao — ona će. — Nije mi on rekao. Jednostavno se... tako desilo. I nakon onog pisma... još uvijek mi vjerujete? — Moram. Bio bih nesretan kad vam ne bih vjerovao. Ja se... upravo slijepo nadam u sreću. Samom sebi sam rekao da je laž sve ono što sam vidio napisano s potpisom Johna Grahama. — Nije baš tako. Ali, ono nema veze sa mnom. To je komadić pisma Rosslandu. On mi je poslao neke knjige, dok sam bila na brodu, a nije vidio da je u jednoj knjizi ostavio list toga pisma, njime je bio označio stranicu. Zapravo je pismo bilo nevažno, to biste i vi vidjeli da ste ga pročitali cijelog. Druga polovina toga lista nalazi se u dnu one cipele koju niste vratili Elleni McCormick. Znate kako žene često rade, da papirom podstave cipelu kad im je prevelika.

145 Zaželio je vrisnuti, raskriliti obje ruke i smijati se kao što su se Tatuk, Amuk Toolik i svi ostali smijali sinoć uz ritam tam-tama — ali ne od nečeg smiješnog, nego od puste sreće. No, ostao je nijem jer je Mary Standish onim svojim tihim i nekako trezveno-suhim glasom nastavila govoriti, premda je na njemu posve jasno vidjela dejstvo njenog jednostavnog objašnjenja Grahamovog pisma. — Bila sam u Nawadlookinoj sobi i vidjela sam kad je Stampedo podigao zgužvani papir s poda — govorila je ona. — Upravo koji časak ranije gledala sam cipelu i žalila što ste onu drugu ostavili u mojoj kabini na brodu. Bit će da je papir ispao dok sam u ruci okretala cipelu. Vidjela sam da Stampedo čita list, da se zgražava. Ostavio ga je na stolu i izišao. Brzo sam skočila da vidim šta je to našao, i tek što sam pročitala prve riječi, začula sam ga gdje se vraća. Odložila sam papir na stol, na isto mjesto gdje je bio, sakrila sam se u Nawadlookinoj sobi i vidjela Stampeda kako uzima papir i odlazi, nosi ga vama. Ne znam zašto sam to dozvolila. Nisam imala nikakvih određenih razloga. Možda samo... poriv jedan, a možda zato što sam ... baš toga časa ... toliko mrzila samu sebe, da sam željela da me tkogod živu odere. Valjda sam pomislila da ću to i dočekati zahvaljujući Stampedovu otkriću. I ja to zaslužujem! Od vas ne zaslužujem ništa bolje. — Ali nije tako! Pismo je bilo namijenjeno Rosslandu. U njenim očima nije bilo nikakve radosti zbog njegovog odgovora. — Bolje bi bilo kad bi bilo tako, kad bi sve ono što jest istina bila laž — ona odvrati tihim, bezbojnim, beznadežnim glasom. — Dala bih tako red život kad bih mogla biti samo ono što se iz onog pisma da naslutiti, nečasna žena, špijun, u neku ruku kriminalka. Prihvatila bih gotovo svaki drugi položaj umjesto ovoga u kojem se nalazim. Da li me počinjete shvaćati? — Ne ... ne shvaćam. Iako se uporno držao svoga uvjerenja, srce mu se mučno stezalo pred prizorom bola što se poput kakve purpurne rose osuo u njenom oku; uplašio se onoga što leži iza tog bola.

146 — Shvaćam samo jedno — on reče — da mi je drago što ste tu, da mi je to danas milije nego što mi je bilo jučer, ili jutros, ili prije jedan sat. Oborila je glavu, na blistavom dnevnom svjetlu njena je kosa zračila sjajem krasne boje. Spazio je iznenadni drhtaj njenih trepavica. Odjedared je suspregnula dah, ruke joj se u krilu smiriše. — Imate li što protiv... ako vas pitam ... da mi najprije vi ispričate šta mi možete red o Johnu Grahamu — javi se njen tihi glas. — Nešto malo već znam, ali mislim da će biti puno lakše ako od vas čujem sve, sad odmah. Ustao je, bacio pogled na nju, vidio igru svjetla na njenoj kosi. Priđe onda prozoru, pa se vrati, ali ona ne promijeni položaja, samo je čekala da on progovori. Podigla je pogled, pitanje što mu ga je postavila lebdjelo je u njima tako jasno, kao da ga sad opet iskazuje riječima. Zelja ga podišla da joj kaže ono što nikad nije rekao nijednom ljudskom biću, da joj otkrije — njoj i samo njoj — ono što mu za tolikih godina leži na duši. Dok ga je tako gledala u iščekivanju, s izvjesnim shvaćanjem koje joj je uljepšavalo milo lice, s tamnim sjajem u očima, bila mu je toliko lijepa, da on tiho i sitno uzvikne te se prigušeno nasmija i upola opruzi ruke prema njoj. — Vjerujem da znam kako je moj otac morao voljeti moju majku — on započe. — Ali, sumnjam da mogu u vama pobuditi takvo osjećanje. Ne mogu se nadati u to. Kad je umrla bio sam još tako mali da je u mom sjećanju ostala samo kao kakav lijepi san. Ali mome ocu ona nije nikad umrla, pa što sam ja više stario, to mi je postajala sve više živom, te smo nas dvojica na našim putovanjima pričali o njoj kao da nas čeka kod kuće te će nas dočekati dobrodošlicom s vrata. Otac se nije nikad mogao na duže vrijeme udaljiti od mjesta gdje je ona bila zakopana. Nazivao je domom tu malu humku u podnožju brda, s vodopadom što pjeva u proljeću i s čitavim rajem ptica i cvijeća što joj je pravilo društvo, i s čitavim veličanstvenim, divljim svijetom koji je ona voljela. Onda je tu bila i brvnara, zapravo kolibica u kojoj sam se ja rodio, leđima okrenuta planini, iznutra sva okićena majčinim

147 ručnim radom, onako kako ga je ostavila kad je umrla. Moj se otac tamo smijao i pjevao — imao je čist glas koji bi se valjao do pola brda. Kad sam narastao, počeo me podilaziti nekakav neobičan strah od toga čuda po kojem se mom ocu, kad biva kod kuće, moja mrtva majka čini živom i prisutnom. Vi kao da ste se uplašili, gospođice Standish! Sada to možda zvuči jezivo, ali jest tako bilo; toliko je to bilo stvarno, da sam noćima bdio razmišljajući o tome, u vrućoj želji da se nije desilo tako! — Vaša je želja bila težak grijeh — reče djevojka glasom koji je bio puki šapat. — Voljela bih kad bi jednom... netko tako osjećao... i u odnosu na mene. — Ali je upravo to donijelo tragediju, donijelo je ono o čemu ste tražili da vam pričam. — Polako je otvorio pesnice, pa ih opet stisnuo toliko te su mu žile iskočile. — Kapital se zainteresirao za naš kraj; pipci moći i pohlepe opružili su se i stali se sve jače stiskati oko naše humčice podno planine. Ali ono što će se desiti, to otac nije ni sanjao. Sve se odigralo kad me odveo na moje prvo putovanje u Sjedinjene Države, imao sam osamnaest godina. Bili smo na putu pet mjeseci, pet mjeseci pakla za njega. I danju i noću je tugovao za majkom i za kućicom podno planine. A kad smo se najzad vratili... Okrenuo se prozoru, ali nije vidio sunce što je sjalo nad tundrom, niti je čuo Tautuka kako doziva s korala. — Kad smo se vratili — ponovio je hladnim i tvrdim tonom — na mjestu gdje je bio očev mali raj nalazio se jedan radni logor. Kućice više nije bilo. Od vodopada je probijen kanal, proticao je onuda gdje mi je bila zakopana majka. Oskvrnuli su joj grob onako kako su do danas oskvrnuli i uništili deset tisuća indijanskih grobova. Majčine kosti razasute su po pijesku i mulju. Od onoga časa kad je otac vidio šta se dogodilo, za njega se sunce više nije rodilo. Srce mu je umrlo, ali je on nastavio živjeti... neko vrijeme. Sad je Mary Standish bila spustila glavu među šake. Vidio je kako joj dršću nježna ramena. Prišao joj je, ona uzgleda u njega, njemu se činilo da pred sobom ima blijedu ljepotu nekog cvijeta tundre.

148 — Da, John Graham. On se našao tamo, predstavljao je krupni kapital iz Sjedinjenih Država. Nadzornik se bio pobunio protiv takvog postupka, mnogi su bili prosvjedovali, znanci očevi radije su se odrekli učešća u poslu nego da budu sudionici u takvom zločinu. Ali je. Graham imao zakonska ovlašćenja. Rekoše kako se nasmijao, držao je kolosalnom šalom da mu na putu mogu zasmetati neka koliba i jedan grob. Smijao se i kad smo otac i ja bili kod njega. Da, smijao se, na onaj svoj podmukli, bezglasni, skriveni način, kao kakva zmija, ako možete zamisliti zmiju da se smije. — Našli smo ga okruženog njegovim ljudima. Gospode, ni zamisliti ne možete koliko sam ga mrzio! Silan, svojevoljan, svemoćan, preko prsluka njihao mu se lanac od sata, gledao je u mog oca i govorio mu da je bio budala ako je mislio da će jedan bezvrijedan grob spriječiti izvođenje važnih poslova. Došlo mi da ga ubijem, ali me otac zadrža, položi ruku na moje rame, mimo i čvrsto, i reče: „Alane, to je moja dužnost. Moja dužnost. — A onda ... Moj je otac bio stariji, puno stariji od Grahama, ali mu je toga dana sam Bog dao snagu meni dotad neviđenu. I golim bi šakama zadavio onu zvijer, da mu ja nisam rastavio ruke. Pred svim njegovim ljudima, Graham je ležao na tlu kao bespomoćna prazna vreća i s preostalim dahom prokleo je oca i mene. Rekao je da će nas progoniti do kraja života, sve dok tisuću puta gore ne platimo to što smo mu učinili. Onda ga je otac zgrabio kao što bi mogao pograbiti jednog pacova, odvukao ga do jednog žbuna, strgao je svu odjeću s njega, skinuo je zvijer golu. Pa ga je onakvog golog šibao dokle god je imao snage u rukama i dok se John Graham nije pretvorio u komadinu sirovog mesa i pao u nesvijest. Kad je to bilo gotovo, otišli smo u planinu. Za vrijeme strašne priče Mary Standish nije skidala pogled s njega, pesnice je stiskala poput njega, lice i oči su joj gorjele kao da bi htjela skočiti i udariti u nešto nevidljivo što se ispriječilo između njih dvoje. — A poslije, Alane ... a poslije ...? Nije bila svjesna da ga je nazvala po imenu, čula je svoj glas, ali je jedva shvaćala smisao rečenog.

149 — John Graham ostvario je svoju prijetnju — odgovori on mrko. — Moć i novac na koje se oslanjao gonili su nas na svakom koraku. Otac je ranije dobro stajao, ali je onda njegova imovina malo-pomalo počela gubiti vrijednost. Jedan veoma produktivan rudnik, u koji je otac bio uložio mnogo, ubrzo je morao biti napušten. Zatim je bankrotirao hotel u Dawsonu koji je dijelom bio očevo vlasništvo. Nizale su se sve slične nesreće, jedna za drugom, a svaki put je otac dobijao od Grahama pismene izraze saučešća, pisane kao od ruke kakvog prijatelja. Doduše, otac je tada već bio malo mario za materijalne gubitke. Srce mu je sahnulo, život mu je venuo za kućicom i grobom kojih više nije bilo podno planine. Tako je to trajalo tri godine, i najzad je jednog jutra nađen mrtav na obali u Nomeu. — Mrtav! Alan je samo čuo šapat kojim je Mary Standish izgovorila ovu riječ, jer je bio okrenut prozoru, nije gledao u djevojku nego je pogled nepomično upro u tundru. — Jest, umoren. Znao sam da je to ruka Johna Grahama. Nije on to učinio osobno, ali je to bilo djelo njegovog novca. Nema smisla da vam pričam kako je zatim i mene progonio svojom moči i uplivom, kako je uništio moje prvo krdo irvasa, kako je novinske stupce napunio porugama i lažima na moj račun, kad sam zimus bio u Sjedinjenim Državama da bih vašem narodu malo otvorio oči u pogledu Aljaske. A sad, Čekam. Znam da će doći dan kad će John Graham biti u rukama onako kako je mom ocu bio u rukama prije dvadeset godina na onom mjestu ispod planine. Sad će imati pedeset godina, ali kad čas dođe godine ga neće spasiti. Nitko neće rastaviti moje ruke kako sam ja rastavio očeve. I sva će Aljaska odahnuti, jer su Grahamova vlast i novac postali monstrumi blizanci koji uništavaju Aljasku baš kao što su uništili ocu život. Ukoliko on ne umre, i ukoliko se ne okonča vladavina njegove moći i novca, ova će velika zemlja postati lupina iz koje su on i njemu slični isisali svu srž. Nama je kucnuo čas smrtne opasnosti. Pogledao je u Mary Standish. Činilo se kao da je preda nju došla sama smrt. Kao da nije disala, lice joj bilo tako bijelo da se on uplaši. Onda je polako skrenula pogled na njega — još nikad