200 Pucnjava je bila prestala, tišina koja joj je uslijedila imala je Alanu jedan poseban smisao. To mu daju vremena da skloni one što su pod njegovom zaštitom. Na podu brvnare bio je jedan kapak. Zatvarao je ulaz u malu ostavu, odnosno podrum koji se provjetravao kroz tunelčić što je izbijao baš na rub uvale. Na svjetlu svijeća Alan spazi da je kapak podignut, kolcem poduprt. I Sokwenna je dovitljiv. Sokwenna je predvidio. Zguren pod prozorom, pogledao je u žene. Keok, s puškom u ruci, bila je dopuzala do ljestava što su vodile u potkrovlje, spremala se poći gore. Htjela je k Sokwenni, da mu puni pušku. Alan upre prstom u otvoreni kapak. — Brzo, uđite tamo! — vikne. — To je jedino sigurno mjesto. Možete tamo puniti puške i dodavati mi ih. Mary Standish ga mimo pogleda i ne pomjeri se. I ona je držala pušku. Ni Nawadlook se nije makla. Keok se bez kolebanja popela uz ljestve i nestala u tmici potkrovlja. — Idite u podrum! — naloži Alan. — Zaboga, ako ne odete... Osmijeh ozari lice Mary Standish. U času smrtne opasnosti, taj osmijeh, sladak, blag i odvažan, bio je kao zračak divnog svjetla što te izvodi iz tmuše. Polako ona pužne do Alana, vukući pušku jednom rukom i stišćući revolver u drugoj. Njemu do nogu, još se osmjehivala kroz razbarušenu sjajnu kosu, te mu glasom tihim, mirnim, koji ga uzbudi, samo reče: — Pomoći ću vam da se borite. Za njom dopuza Nawadlook, i ona je vukla pušku i k tome punu pregaču municije. Odozgo, kroz tamni prozorčić potkrovlja, Sokwennovo je oštro oko opet uhvatilo kretanje neke sjenke u sivilu magle i puška njegova snova zalaja u smrtonosnom izazovu dobačenom Johnu Grahamu i njegovoj bandi. Osmijeh se na Marynim usnama skameni, iz grudi joj se podiže mukli jecaj gledajući ljubljenog muškarca kako se diže i zauzima mjesto iza utvrđenog prozora da se suoči sa smrću koja je ponovo s fijukom zadobošala po zidovima brvnare.
201 Glava 25. Prvi trenuci koji su uslijedili nakon Sokwennove pucnjave s prozorčića, nedvosmisleno su pokazali da se John Graham, u svojoj arogantnoj moći i bezumnim pokvarenjačkim planovima ne žaca da prekrši sve zakone i propise, jer je siguran da će Alan Holt naći načina da zaštiti Mary Standish. Kad je paljba izvana zaderala kroz gusto sivilo noćne magle, Alan se digao iza prozora, na kojem je bio samo otvor, pošto ga je oprezni stari ratnik predostrožno zabarikadirao. I kroz taj otvor Alan je proturio grlić puške. Taneta su zviždala i tupo udarala, zujala oko kolibe poput bijesnih kosa, munjevito prelijetala preko krova, i muklo tukla po stijenama kao da neko prstnim zglavcima bubnja po zreloj lubenici. U ovom je zadnjem zvuku bilo nečeg čak privlačnog i gotovo blagog. Alanu se činilo kao da taj zvuk nije praćen užasom smrti. Zurio je u pravcu otkud je paljba dolazila, pokušavao razabrati kakvu sjenu na koju bi nanišanio. Tu i tamo plamsale su male bijele munje, on bi u njih opalio što je brže mogao, koliko mu je trebalo da ubaci metak u cijev i potegne obarač. Ispraznio je pušku pa je čučnuo. Mary Standish mu pruži punu pušku. Lice joj bilo voštano, mrtvački bijelo. Oči joj, što su napeto zurile u njega te se ni časka nisu skidale s njegovog lica, caklile su se mučnim strahom koji je gorio u njihovim dubinama. Taj je strah bio zbog njega. Na njenim je usnama bilo njegovo ime u neizgovorenom šaptu, u molitvi bez daha. Toga časa, kroz otvor pred kojim je on maločas stajao, zazvižda tane, šištava zmija smrti, svojim otrovnim bijesom pogodi u nešto za njihovim leđima. Mary krikne, raskrili ruke i zagrli Alanovu pognutu glavu. — Gospode, poginut ćeš ovdje! — ona za jeca. — Predaj me njima, Alan, ako me ljubiš ... predaj me! Oblačić bijele prašine naglo prhne na blijedom svjetlu svijeća, za njim drugi, kraj same Nawadlook te se Alanu sledi krv. Kugle su sebi nalazile put kroz mahovinu i zemlju kojima su bile
202 popunjene pukotine između brvana. Divlje je Alan zgrabio Mary, stisnuo joj vitko tijelo, nije stigla ni shvatiti šta se događa, a već Je on skočio s njom do kapka i gotovo je ubacio u spasonosni podrum. Potom prisili Nawadlook da se spusti kraj Mary, za njima ubaci praznu pušku i pregaču s municijom. Demonski mu se iskrivilo lice u mrku grimasu koja nalaže bezuvjetnu poslušnost. — Ne ostanete li tu, otvaram vrata, idem se tući vani? Razumijete? Tu da mi stojite! Gotovo se derao, stisnuo je pesnicu jarosno. Prhne još jedan bijeli oblačić prašine, tane zazveketa po podu. osu se tresak, zaori se Keokin vrisak s potkrovlja. U tmici potkrovlja čulo se kako pada puška iz Sokwennovih šaka. Stari se ratnik presamitio, suhim šakama uhvatio se za želudac. Skoljenao se, iz grla mu zaškripao hropac. Onda se lagano uspravi, dobaci Keok riječ umirenja i ponovo se okrene prozoru držeći pušku koju je ona bila bacila. Tek što je Keok vrisnula, već se Alan stvorio navrh ljestava i zazvao djevojku. U crnoj tmuši potkrovlja priđe mu i jecajući reče da je Sokwenna ranjen. Alan segne rukom, dohvati djevojku, povuče je niz ljestve i spusti je kraj Nawadlook i Mary Standish. Stao je zatim kod prozora, iz dubine duše pomamno je vapio, žudio da vidi, da ubija, da sveti. Kao radi ispunjenja njegove želje, odjedared se njegova brvnara nekako čudno zasvijetli; kroz prozore je treperila neka nemirna svjetlost, traka te svjetlosti probi se na otvorena vrata u noć. Svjetlost potom ojača te je na njoj mogao vidjeti kišnu maglu, jedva nešto gušću od obične magle što se sporo spušta na tlo, vlažan zastor rosnih kapljica što vlaži zemlju. Svakim je časom ona svjetlost sve žarča. Srce mu poskoči. Zapalili su mu brvnaru! Pa to zaista nisu ljudi, nego divlje zvijeri! Ali, dok mu se srce žestoko paralo, ipak je sačuvao hladnokrvnost. Budnim očima lovca u opasnom lovu, što motre iznad uperene puščane cijevi, zurio je u prostor pred sobom. Sokwenna se nije čuo. Možda je mrtav. Keok je u podnomu jecala. Onda je na svjetlosti onog plamena spazio jednu sjenku, pa njih tri-četiri, pomične, žive. Sačeka da one sjenke postanu jasnije,
203 znao je šta oni ljudi tamo misle — da je olovom obasuta brvnara izgubila svoju borbenu snagu. Žudeći da ona sjenka tamo bude baš sam Graham, najzad nacilja i opali. Ona se spodoba najprije presamiti, pa pade kao prazna vreća. Mirno je Alan nastavio pucati — jedan, dva, tri, četiri puta — pogodio je još dvojicu. Ushićeno je pomislio kako mu je uspjeh dobar, s obzirom na prilike. Skočio je po punu pušku. Mary ga je čekala, već mu je pružala nabijenu pušku, glavu i ramena je isturila iz podruma. Gledala mu pravo u oči, i jecaj ju je tresao, ali u njenim očima nije bilo suza. — Dolje! — on je upozori. — Drži se dolje, ispod poda! Naslućivao je šta će uslijediti. Neprijateljima je pokazao da u brvnari još ima života, da taj život sije smrt, pa ga nije začudilo kad se iz tmice, iza njegove goruće brvnare i iz ostalih brvnara puščana paljba osula sve jače dok nije narasla do stravične praske. Bacio se potrbuške na pod, tražeći zaštitu najdonjeg brvna. Uvidio je da nema stvora koji bi smio ustati i suočiti se s onim što se događa. Meci su derali kroz prozore i mahovinu u pukotinama, treskali po metalnim predmetima i posudu u kolibi, razbijali stakla. Jedna svijeća prsne i ugasi se. U tom paklu Alan začu krik i spazi Mary Standish gdje izlazi iz otvora podruma i ide prema njemu. Bio se brzo bacio na pod, a ona je pomislila da je ranjen! Vrisnuo je na nju, srce mu se od užasa smrzlo gledajući kako kraj jedne pletenice pade s nje kao britvom odrezan dok je ona ukočeno stajala usred one strahote, blijeda i divna, uspravna pred puščanom vatrom! Prije nego je stigla da zakorači još jednom našao se kraj nje i s njom na rukama skočio je u rupu. Jedan metak zazuja iznad njihovih glava. Stisnuo ju je tako silno da se na časak činilo kao da će istisnuti život iz njenog tijela. Iznenada osjeti na licu struju svježeg zraka. Onda opazi da nema Nawadlook. Negdje dalje, u tmuši podruma, začuo ju je kako se kreće, onda spazi krpu slabog svjetla. Nawadlook je dopuzala natrag, rukom dotače njegovu mišicu. — Možemo pobjeći onuda! — ona prigušeno uzvikne.
204 — Otvor je dovoljno širok. Kroz njega se možemo izvući u uvalu. Njene riječi i ona krpa svjetla djelovale su kao nadahnuće. Bio je počeo očajavati, gledajući dokle ide Grahamova podlost — dotle da brvnaru pretvori u raku i njemu i ženama! Nawadlookina ideja naglo ga je ispunila nadom. Puščana je paljba zamirala. Kratkim riječima i oštrim tonom izložio je djevojkama svoj plan. On će iz brvnare zadržavati napadače, dokle god je on tu, Graham i njegovi ljudi neće se usuditi da jurišaju, ili će se barem dugo premišljati prije nego se odluče na takav podvig. U međuvremenu žene će se iskrasti u uvalu. S one strane nema nikoga, a Keok i Nawadlook dobro poznaju put u planine. Mogle bi se spasiti. On će ostati u brvnari i boriti se dok ne stignu Stampedo i pastiri. Blijedo Maryno lice na njegovim grudima bilo je hladno i gotovo bezizražajno. Nešto ga prestraši na tom licu. Shvatio je da nije uvjerio Mary Standish i da ona neće poći. Ali mu ona ništa ne reče, čak i ne zausti da štogod kaže. — Idi... zbog njih, ako nećeš zbog sebe i mene — kazao joj je držeći je za ramena i gledajući joj u oči. — Gospode, promisli šta će se desiti ako se one zvijeri dokopaju ovih dviju djevojaka! Graham ti je muž, pa bi tebe zaštitio od njih sebe radi, ali njima ne bi bilo spasa, ne bi im bilo nikakve nade, čekala bi ih sudbina gora od smrti. Bilo bi... dva lijepa jaganjca bačena među vukove... rastrzana... uništena... Oči su joj gorjele od užasa. Keok je jecala, Nawadlook je hrabro ali uzaludno pokušavala da zaguši stenjanje. — A ti? — šapne Mary. — Ja moram ostati ovdje. Drugog načina nema. Kao otupjela, pustila ga neka je vodi uz Keok i Nawadlook. Keok prva prođe kroz otvor, zatim Nawadlook, na kraju Mary Standish. Ni dotakla ga nije, ni da mu se primakne bliže, ni glasa nije pustila. I kad je pošla u tmicu njemu je ostala samo slika onih očiju, onoga posljednjeg pogleda kojim mu je dala svoju dušu, bez ikakvog šapta, bez oproštajnog zagrljaja.
205 Dao im je posljednju uputu: — Oprezno dok ne izađete iz uvale, zatim što brže prema planini. Vidio je kako im se prilike pretvaraju u nejasne sjenke, potom ih proguta siva magla. Požurio je natrag, zgrabio jednu punu pušku i skočio k prozoru, svjestan da i dalje mora sijati smrt dok i sam ne pogine. Samo će tako zadržati Grahama i ženama dati priliku da spase život. Oprezno je iznad puščane cijevi pogledao napolje. Brvnara mu je bila kao kakva užarena peć: plameni jezici izbijali su kroz prozore i vrata. Dok je uzalud gledao hoće li gdje spaziti kakvo kretanje, začu se praska, tako nagla te mu se dah presiječe, stijenke njegove brvnare stadoše se raspadati, brvnara mu se pretvori u žarkocrvenu buktinju koja se žarila silni je od sunca u podne. I odjednom, na svjetlo vatre istupi jedna prilika mašući štapom na kojem je bila privezana bijela krpa. Pokrenula se naprijed polako, malo oklijevajući isprva, kao strepeći, nesigurna u ishod. Onda stade na punom svjetlu, laka meta za pušku naciljanu iz Sokwennove kolibe. Prepoznao je Alan onu priliku i povuče pušku, zapanjeno je pratio taj neočekivani manevar. Ono je bio Rossland. Usprkos dramatičnom trenutku, Alan nije mogao zadržati mrk osmijeh što mu izbi na usne. Pomislio je kako je Rossland čovjek od koga možeš očekivati i najnelogičnije postupke. Nije mnogo ni prošlo od onoga momenta kad je sramotno pobjegao u strahu za svoju kožu, a sad, hrabrošću koja mora izazvati divljenje, izlaže se nagloj smrti zaštićen samo simbolom primirja. Ni jednog trena nije Alan pomislio da bi morao cijeniti ili poštovati simbol kojim onaj čovjek maše nad glavom. Znao je da njime maše običan ubojica i podmukli j i od ubojice ukoliko takvo biće postoji na svijetu, a usmrtiti takvog čovjeka znači samo izvršiti pravdu. Osvetu, koju je Alan držao u šaci, zadržala je samo Rosslandova hrabrost i ono što bi on imao da kaže. Čekao je, a Rossland opet krene, stane tek kad se primakao na stotinu stopa od brvnare. Začuvši gdje ga Rossland zaziva, Alana štrecne nagla bojazan. Drugih prilika nije vidio, nigdje ničije
206 sjenke, sam Rossland, a goruća brvnara već je jasno osvjetljavala prozore Sokwennove nastambe. Je li moguće da je Rossland samo mamac, postavljen zato da se Alan izloži, pa će tek salva iz pušaka otkriti podvalu? Strese se i stade skriven ispod pukotine na prozoru. Graham i njegovi ljudi spremni su i na gore zločine. Iznad praske i tutnja goruće brvnare digao se Rosslandov glas: — Alan Holt! Javite se! — Tu sam — vikne Alan — i držim vas na nišanu, Rossland, treba samo da pritisnem obarač. Šta hoćeš? Trenutak je vladao muk, kao da je Rossland zanijemio u konačnom shvaćanju teške opasnosti kojoj se izlaže. — Dajemo ti zadnju priliku, Holt — najzad progovori Rossland. — Zaboga, ne budi lud! Još stoji ona moja današnja ponuda. Ako je ne prihvatiš, postupit ćemo po zakonu. — Po zakonu! — divlje zaurla Alan. — Da, po zakonu. Zakon je na našoj strani. Mi smo ovlašćeni da oslobodimo otetu ženu, zarobljenicu koju držiš u zločinačke svrhe. Ali mi ne želimo da postupimo strogo po zakonu, osim ako budemo prisiljeni na to. Ti i stari Eskimac ubili ste trojicu naših ljudi i ranili dvojicu. To znači da te čekaju vješala, ako te uhvatimo živa. Međutim, spremni smo da to zaboravimo ako prihvatiš onu moju današnju ponudu. Odgovori! Alan je bio zaprepašćen. Nije znao šta da kaže, shvatio je s kakvom jezivo hladnom sigurnošću Graham i Rossland igraju svoju igru. I pošto ništa ne odgovori, Rossland nastavi da ga uvjerava, siguran da je Alan najzad na rubu predaje. Gore, u mračnom potkrovlju, oni glasovi odozdo doprli su do Sokwenne kao kakav šapat iz zemlje duhova. Ležao je skvrčen kraj prozora, njime je plazila studen smrti. Ali ga oni glasovi oživješe. Nisu mu bili nepoznati, bili su to glasovi što su mu dolazili iz davno minule prošlosti, pozivali ga i bodrili, uporno su u njegovim ušima izvikivali pozive na osvetu i pobjedničko slavlje, zazivali su poznata imena, prizivali jecaj žena i plač djece. Sablasne mu ruke pomogoše, posljednji se put podiže k prozoru, oči mu se caklile odbljeskom goruće brvnare. S naporom
207 je podigao pušku, naslonio se na prozorski okvir i očuo za sobom oduševljene poklike svoga naroda, hropćući je uperio pušku u spodobu koja se micala između njega i onog prekrasnog gorućeg sunčevog sjaja što je zapravo bila brvnara u plamenu. I onda, s naporom i polako, on pritisnu obarač — Sokwennov posljednji metak fijuknu k svome cilju. Puče puška, a Alan skoči, pogleda kroz prozor. Tren jedan Rossland je bio nepomičan. Zatim zadrhta štap u njegovoj ruci, ukosi se, pade na tlo, za njim se bez glasa sruši Rossland u crnu skvrčenu gomilu na zemlji. Svaki je živac u Alanu zatreperio od šoka pred zaprepašćujućom brzinom i lakoćom kojom je Rossland prešao iz života u smrt. Užas ga omami za časak, samo je buljio u onu crnu i beživotnu priliku, zaboravio je na opasnost. Za onim jedinim pucnjem nekoliko je trenutaka vladao turoban i strašan muk, a onda se kroz tišinu prolomi krik kao iz jednog grla, iako se oteo mnogim ljudima s raznih strana. Bio je to krik smrtno prijeteći, poruka od koje živnu Alan. Rossland je ubijen pod bijelom zastavom i čak Grahamovi ljudi osjećaju nešto nalik na poštovanje prema tom simbolu. Iz njihovih ruku više ne može očekivati nikakve milosti, nego samo strašnu osvetu. Odskočio je od prozora i u po glasa opsovao Sokwennu iako se u isti mah radovao što starac nije mrtav. Još se nisu oglasile puške izvana, a on se već našao na ljestvama. Za tren se stvorio kraj zgrčenog Eskimca. — Hodi dolje! — on naloži. — Moramo se spremiti da bježimo kroz podrum. Ruka mu dotače Sokwennovo lice, pa zastade, zabrba u mraku, potom se smiri na srcu starog ratnika. Iz staračkih grudi nije bilo pulsa, nije bilo ni znaka života. Sokwenna je bio mrtav. Prolomi se paljba iz pušaka Grahamove bande. Na brvnaru se obarao plotun za plotunom dok je Alan silazio niz ljestve. Čuo je kako olovo dere kroz pukotine na stijenama i kroz prozore. Naglo se okrenuo prema otvoru podruma.
208 Skamenio se jer je ugledao Mary Standish, virila je iz otvora. Vratila se!
209 Glava 26. Zaprepašćen Marynim neočekivanim povratkom, Alan se u prvi mah nije mogao ni maknuti, samo je stajao kraj otvora podruma i zurio u njeno blijedo lice, ne mareći za užasnu kišu metaka koja je pljuštala po brvnari. Užas ga je prikovao shvaćajući da ona nije pobjegla s onim dvjema djevojkama, nego se vratila njemu. Izgubljene su one dragocjene minute za koje se borio, neocjenjivo skupo vrijeme koje je dobio u pauzi s Rosslandom utrošeno je zaludu. Shvatila je njegovo razočaranje i bijes, pa je skočila, zgrabila ga za ruku i povukla ga k sebi. — Ta valjda nisi očekivao da ću otići — reče mu glasom koji više nije drhtao, niti odavao uzbuđenje. — Nisi valjda htio da budem kukavica. Moje je mjesto uz tebe. Na ovo nije mogao odgovoriti dok su ga onako gledale njene lijepe oči, ali mu se srcem razli toplina neka i nešto mu se stisne u grlu. — Sokwenna je mrtav, a Rossland leži tamo vani... ubijen pod bijelom zastavom — reče napokon. — Imamo možda još samo nekoliko minuta. Gledao je u krpu svjetla gdje je tunelčić iz podruma izbijao u uvalu. Bio je smislio da kroz njega izađe, sam, da se i dalje bori na otvorenom. Ali sad, s njom, bit će to očajnička utrka sa smrću. — Gdje su Keok i Nawadlook? — U tundri, žure u planinu. Rekla sam im da si ti tako smislio, da se ja vratim tebi. Nisu mi vjerovale, pa sam im zaprijetila da ću se sama predati ukoliko me ne poslušaju. Alan... uvala je sva u gustoj magli... u mraku ... Ruku je njegovu pritiskala na grudi. — To nam je jedina nada — on reče. — Zar ti nije drago, bar malo drago, što nisam pobjegla bez tebe?
210 Spazio je kako su joj milo zadrhtale usne, kako mu se osmjehnula u tmici, očuo je nježan ton njenog glasa u kojem je bilo neke radosti malne djetinje. Veličina njene ljubavi, koju je ona djelom dokazala, primorala ga da prizna istinu. — Jest, drago mi je. Čudno, ali sam u ovakvom času vanredno sretan. Kad bi nam samo dali četvrt sata vremena. Hitro ju je poveo prema krpi svjetla i prvi je ispuznuo u gustu maglu. Gotovo se i ne bi moglo reći da pada kiša, ali je on na licu osjetio mokrinu kišnih kapljica. Kroz tmicu su mu iznad glave fijukale kugle. Oganj je osvijetljavao Sokwennovu brvnaru s obaju strana, ali je tim gušća bila tama u uvali. Za nekoliko sekundi, držeći se za ruke, njih se dvoje našlo usred magle koja je skrivala dno uvale. Paljba se sad prorijedila, potom je sasvim umukla. Alan se bio nadao da će se desiti obratno. Znači da će sada Grahamovi ljudi, valjda razbješnjeni Rosslandovom smrću, odmah navaliti na brvnaru. Tek što mu je to palo na pamet, kadli začu uzvike što su se brzo približavali, topot nogu, udar nečeg teškog po zabarikadiranim vratima Sokwennove kolibe. Još samo trenutakdva pa će im otkriti bjekstvo i čopor ljudi stuštit će se u uvalu. Mary ga je vukla za ruku. — Požurimo — preklinjala ga. Nato Alan napravi nešto što se Mary učini ludošću. Okrenuo se i čvrsto je držeći za ruku pošao je uz kosinu uvale, kao da će prema neprijatelju. Došli su gotovo do samog ruba svjetla s plamena goruće brvnare. Njoj je srce burno zalupalo od straha. Onda su kao sjenke skliznuli u zaštitu korala i tek kad su zastali, ona je shvatila smisao njegove riskantne igre. Grahamovi ljudi već su se spuštali u uvalu. — Kad otkriju da smo ih prevarili, bit će već kasno — Alan će slavodobitno. — Idemo u guduru. Za nekoliko sati stići će Stampedo s pastirima, a kad oni stignu... Prekine ga nečije prigušeno stenjanje. Na pet-šest koraka od njih neka se prilika zgurila naslonjena na vratnice jednog korala.
211 — Ranjen je — šapne Mary čas kasnije. — Bolje za nas — odvrati Alan tvrdim tonom. — Slabo bi nam se pisalo kad bi bio u stanju da svojoj sabraći kaže kuda smo krenuli. Pred njegovim tonom Mary se strese. Taj je ton kazivao da milosti ne može biti jer im je za leđima čopor zvijeri. Dok su se provlačili u gustoj sjeni korala prema uvali pod korovom, Mary je opet čula onog čovjeka kako stenje. Onda uoči da pred njom više nema magle. Ukazalo se nebo. Alana je vidjela jasnije, a staza, kojom su već jednom bježali te večeri, razgovijetno im se ukazala kao tamna, tanka traka. Tek što stigoše do staze, kad nedaleko za njima odjekne pucanj. Za njim plane još jedan, pa još jedan, onda netko vikne. Povik nije bio glasan, nego nekako nategnut, s nekim jezivim prizvukom, ali su ga dobro čuli. —.Onaj ranjeni — reče Alan jarosnim glasom. — Doziva ostale. Morao sam ga ubiti! Kaskao je, a djevojka je kraj njega trčala lakonogo. Vratili su joj se hrabrost i ustrajnost. Lako je disala i ubrzavala trk, podešavala ga s Alanovim. Pređoše preko hrpta humka ispod kojeg je ležao vrbik s barom i tek iza bare zastadoše da se odmore i oslušnu. Alanovo uho, vično raznolikim šaptajima noći u tundri, uhvati neke šumove koje Mary nije mogla čuti. Ranjenik je najzad prenio svoju poruku, gonitelji su krenuli za njima. — Možeš li trčati malo ispred mene? — on upita. — U kom pravcu? Pokazao joj prstom i ona poleti ispred njega, crna joj se kosa vijorila i već se malko sjajila na sve jačem svjetlu. Alan je trčao odmah iza nje, proklinjao svjetlo, pomišljao kako ih je samo tmica dosad spasila, ukoliko se raziđu oblaci i magla, te se ukaže svjetlo i sunčev sjaj praskozorja, a prije nego se dočepaju gudure, morat će se boriti na otvorenom. Da je Stampedo kraj njega, Alan bi pozdravio priliku da se preko puške pozdravi s napadačima, jer je tundra pružala mnogo povoljnih tačaka s kojih bi njih dvojica mogli odoljeti napadu. Ali ga strašilo Maryno prisustvo. Napokon, nje radi je cijeli ovaj lov. On je samo slučajni učesnik. Njega može
212 čekati samo smrt, koju bi on skupo naplatio, kao što ju je naplatio Sokwenna. Ali nju čeka neizrecivi užas Grahamove pohote i strasti. Ukoliko pak stignu do gudure i skrovišta ispod klisure, može se Grahamovom čoporu zvijeri smijati u brk i mirno čekati na brzu osvetu koja će doći sa Stampedom i pastirima. Promatrao je nebo. Polako se razvedravalo. Magla se čak i u uvalama stala razilaziti, između njenog pramenja probijalo je slabašno ružičasto svjetlo. Zora je bila na pomolu. Kroz razderanu zavjesu magle što je još uvijek ležala nad tundrom, sunce je zasjalo zlatastim sjajem, na predmetima do na sto koraka udaljenosti više nije bilo ni sjenke ni varke. Djevojka je svejednako trčala lakonogo, iznenađujućom brzinom, držeći se pravca što joj ga je on pokazao. Divio se njenoj izdržljivosti. Znao je da je ona i bez ikakvih objašnjenja pogodila šta im predstoji. Odjednom je ona stala cipom, zanjihala se kao trska na vjetru i pala bi da joj on nije priskočio. — Divno! — uskliknuo je. Lica prislonjenog na njegove grudi ona je soptala i grabila zrak. Srce joj je tuklo ludo. Bili su stigli do ivice jedne plitke uvale koja je dosezala do na pola milje od gudure. Upravo je ovaj zaklon on tražio, i uspio je do njega doći zahvaljujući Marynoj divnoj hrabrosti. Podigao ju je na ruke i krenuo naprijed, nosio ju je kao nekoliko sati ranije kroz korov. Sad je vrijedio svaki minut, svaka pređena stopa. Vidokrug se širio. Preko ravni pale su krpe sunčevog svjetla. Za četvrt sata čovjek u pokretu vidjet će se i s daljine od cijele milje. S dragocjenim teretom na rukama, s njenim usnama tako blizu te joj je osjećao dah, i kucanje njenog srca, najednom mu pade na um kako je varljiva pjesma što je kosovi dižu svukud oko njih. Nemoguće je izgledalo da takav jedan dan, što se oko njih budio u svježini i u radosnom glasu svih živih bića, da takav dan treba biti dan tragedije, užasa i surove kobi. Htio bi Alan kriknuti, do neba dreknuti da je sve to laž, i apsurdno mu bilo što mora
213 nepodesnim teretom puške sputati ruke u kojima je samo jedna živa želja — da grle i miluju ono blago koje sad leži na njima. Nešto kasnije, Mary je opet hodila uz njega. Spuštali su se i penjali neravnim tlom ivice uvale, on se sa svake uzvišice okretao i promatrao tundru. Dvaput je spazio ljude, prema njihovom kretanju shvatio je da ih traže u tundri u neposrednoj blizini naselja. Tri četvrt sata kasnije stigli su na kraj plitke uvale, sad je između njih i gudure ležalo još pola milje ravne tundre. Malo su se odmorili. Mary je razmrsila kosu i splela je u dvije pletenice. Alan ju je hrabrio ali joj nije lagao. Predočio joj je opasnost, dosad najgoru, koja ih čeka na onom komadu puta od pola milje, opisao joj je sav rizik. Brižljivo ju je poučio šta će učiniti pod određenim okolnostima. Nema gotovo nikakve nade da pređu onaj prostor neopaženo, ali moraju stići do gudure prije gonilaca. Ako im gonioci presijeku put, valjat će potražiti kakav zaklon, kakvu stijenu — i boriti se. Ukoliko ih banditi stanu pristizati neka ona juri i dalje prema guduri, a on će usporiti i s puškom zadržati Grahamove ljude dok ona ne stigne na cilj. Onda će on pojuriti za njom koliko god ga noge nose. Krenuše. Za pet minuta našli su se u ravni tundre. Svukud oko njih protezala se osunčana ravnica. Oko pola milje iza njih, prema naselju, kretale su se neke prilike, i drugih je bilo dalje prema zapadu, a put istoka, gotovo pod ivicom uvale, išla dva bandita koji bi ih već opazili da nisu sišli do potočića. Alin ih je vidio kako su klekli kraj potoka i pili. — Ne žuri — on će djevojci, potaknut iznenadnom idejom. — Drži korak paralelno sa mnom i nešto dalje od mene. Možda ne primijete da si žensko, mogli bi pomisliti da smo dvojica od njihovih. Kad ja stanem, stani i ti. Prati mi pokrete. — Razumijem, gospodine! Sad, na sunčevom svjetlu, više nije znala za strah. Obrazi joj bili uspaljeni, oči joj sjale kao zvijezde. Kimnula mu je. Lice i ruke bile su joj uprljane blatom, odjeća iscijepana i umazana, gledajući je takvu Alan se nasmije i tiho uzvikne: — Lijepa mala skitnico!
214 Odvratila mu je smijehom, tihim, umiljatim smijehom koji mu potače hrabrost. Pošli su i ona je pomno pratila svaki njegov pokret, tako je pametno izvršavala svoj zadatak da je nadmašila i njega. Bili su prešli trećinu udaljenosti kad je Alan najednom skrenuo put nje i viknuo: — Sad, trkom! Jedan joj pogled pokaza što se dogodilo. Ona su dvojica bila izbila iz uvale i trčala su za njima. Kao ptica je poletjela ispred Alana, pravcem prema jednoj velikoj stijeni na početku gudure, u koju joj je on upirao prstom. Trčeći odmah iza nje, on joj dobaci: — Ni časka nemoj zastajati. Samo trči. Kad nam se približe, ubit ću ih. Ali ti ne smiješ stati. U trku se Alan osvrtao, gledao kako ona dvojica brzo smanjuju razmak. Pogledom odmjeri prostor pred sobom, nagađajući na kojem bi se mjestu razmak između gonilaca i njega smanjio na otprilike dvjesta jardi. Onda se opet primakao Mary. — Pazi, vidiš onu ravan tamo? Sad ćemo je prijeći, za minutdva. A kad oni stignu do nje, ja ću stati i uhvatiti ih na otvorenom, gdje nema zaklona. Ali ti moraš nastaviti trkom. Ja ću te već stići dok ti dođeš do početka gudure. Šutke je zabrzala trk. Kad su prošli ravan, čula je kako Alanovi koraci slabe, činilo joj se da će joj srce pući jer je došao trenutak kad se Alan mora sučeliti s neprijateljima. Ali su u njenom duhu gorjele tihe riječi njegovog naloga, opomene, i nije se osvrnula, oči je upirala samo u stijenu koja je sad bila veoma blizu. Gotovo je stigla do nje kad je zapraskao prvi pucanj. Tiho, bez buke, da ne bi prestrašio Mary, Alan posrne, hineći da se spotakao, pa se opruži naglavačke. Časak je ležao potrbuške, kao da je ošamućen, potom se podiže na koljena. Grahamovi su ljudi trenutak prekasno shvatili njegov trik, u času kad je na suncu bljesnula cijev njegove puške. Brzina kojom su jurili skupo ih je stajala. Htijući i sami upotrijebiti oružje, ili se baciti na tlo, morali su stati makar samo djelić sekunde, i u tom smrtonosnom djeliću jedan od njih pade pod Alanovim tanetom. Alan i ne stiže
215 opet opaliti, drugi se gonilac bio prilijepio za tlo. Hitro kao lisica Alan se vinuo ma noge i zajurio prema guduri. Mary je stajala leđima naslonjena na stijenu, vraćala je dah. Stigao je do nje. Iznad glave im je jarosno i prijeteći zafijukalo olovo. Alan nije uzvratio vatrom nego je brzo povukao djevojku iza stijene. — Neće se usuditi da ustane sve dok drugi ne stignu — reče joj ohrabrujućim tonom. — Djevojčice, tučemo ih! Samo da možeš još nekoliko minuta... Nasmiješila mu se, premda se teško borila s dahom. Gledala je guduru te joj se činilo nemogućim da netko siđe među onaj kaos stijena. Međutim, Alan je naprosto uhvati za ruke i spusti je s ivice stijene. Tiho je kriknula u strahu, ali joj se on nasmijao; našla se na jednoj izbočini, za njom se spustio Alan, snažno ju je stisnuo uza se i zajedno s njom puzeći pronašao skrivenu stazicu koja je vodila naniže. S jedne strane zjapila im je stjenovita provalija. Staza se nizdol sve više širila. Najzad su se našli u samom dnu gudure, u polumraku i zaklonu te valjda milijune godina stare raspukline u kori zemaljskoj. Oko njih dizale se stijene nekakvih turobnih, nakaznih oblika, goleme, crne, izlizane vremenom. Krivudali su između stijena, Mary je osjećala kako je hladna jeza žmara u onom polumraku, u memljivom zraku, slušajući kako negdje kapa, a negdje žubori voda. Tu uopće nije bilo života, osjećao se samo nekakav vremešni šapat, šum, koji se činio dijelom smrti. Glasovi što su se čuli odozgo, gdje su se okupljali Grahamovi ljudi, bili su avetinjski i daleki, daleki. Ali je gudura bila zaklon, bila je spas. Mary je to i osjećala, hodeći kroz hladni polumrak što je polegao između onih monstruoznih stijena. No, čim bi se mimogred samo dotakla kamena, nagonski bi se stisnula uz Alana, iako je bila svjesna kakvu im zaštitu pružaju oni kolosi kao isklesani rukama što su već odavno umrle, kolosi nad kojima sad bdiju duhovi čiji se tihi i tajnoviti glasovi javljaju u onom kapanju i žuboru nevidljivih voda. Znala je Mary da je to mjesto ukleto, da su u tom ponoru smrt i osveta žnjele krvavu žetvu nekoč, davno, davno prije no što se
216 ona rodila. Kriknula je kad se jedna stijena strovalila negdje iza njih, slučajno otisnuta od nekog odozgo. Obuzeo ju je strah, strah kakav još nikad nije upoznala. Nije se tu bojala smrti, niti onog užasa kojem je pobjegla gore, već nečeg nepoznatog i neopisivog što nikad neće moći protumačiti razborom. Stisla se uz Alana, a kad se najzad uširila uzana pukotina iznad njihovih glava, te je svjetlo doprlo do njih i olakšalo im put, on je spazio kako joj je lice smrtno blijedo. — Samo još malo pa smo stigli — reče joj utješljivo. — Jednog dana ćeš zavoljeti ovu mračnu guduru kako je ja volim, i mi ćemo zajedno proći njome sve do planine. Nekoliko minuta kasnije našli su se pred jednom gomilom sitnog kamenja što se dizala do polovine strme stijene gudure. Popeše se uz onu gomilu i stigoše do jedne izbočine iza koje je u stijeni bila usjeklina, pećina, valjda četrdesetak stopa duboka i upola toliko široka. Kao daska ravno, glatko kameno tlo bilo je pokriveno finim bijelim pijeskom. Mary se to mjesto činilo nestvarnim, kao iz vilinskih priča, osjećala je da je to morala biti nekakva vilinska družina koja je tu dovukla pijesak i njime nasula tlo, te sebi uredila skrovište koje neće tud ni vjetar, ni kiša, ni snijeg. Kao radi potvrde njenih misli, spazila je hrapavu pukotinu što je od pećine naviše vodila do ravnice gore. Pomislila je kako samo vile mogu prod tom pukotinom, pa da, to su vile silazile kroz tu pukotinu, napuštale cvijeće i sunčev sjaj tundre, valjda da se u guduri sakriju od zlih duhova. Te su je i smiješne i nježne misli nečim potakle da se nasmiješi Alanu. Ali se on bio naglo namrštio, i ona pogleda uz guduru, na put kojim su oni prošli kroz pogibelj i dohvatili se spasa. Ono što je ugledala, ledenim je dahom otpuhnulo svu lijepu i blagu misao. Iz kaosa i krša stijena izbijali su ljudi. Mnogo ih je bilo, iz tamnog grla gudure kuljali su na svjetlo, na čelu im bio čovjek na kojem se Mary pogled ukoči u užasu. Bez kapi krvi u licu pogledala je Alana. On je shvatio. — Onaj na čelu? — Da — kimne ona.
217 — John Graham. Čuo je kako joj riječi krkljaju u grlu. — Da, John Graham — ona potvrdi. Polako je naciljao pušku, od su mu gorjele čeličnim sjajem. — Mislim da ću ga odavde ubiti kao od šale! Ruka joj dotače njegovu mišicu. Gledala mu je pravo u od. U njenim odma nije bilo straha, nego su sjale blago i nježno, zračile su nekakvom molbom. — Ja mislim na sutra... i na mnoge dane... na godine i godine koje će doći, s tobom — šapnula je. — Alan, ti ne možeš ubiti Johna Grahama... jedino ako ne bude nikakvog drugog izlaza. Ne možeš... Prekinu je prasak puške što se prolomi između stijena gudure. Fijuknu tane. Čula mu je udar, ugledala zaprepašćenje na licu voljenog čovjeka, naglu i strašnu promjenu na tom licu, i stade joj srce, sva se ukoči kao u smrti. Crvena se mrlja uširi na Alanovom čelu, na mjestu gdje mu je pao onaj čuperak srebrnkaste kose, pokušao je da joj se osmijehne, pa kao pokošen pade pred njene noge, puška mu štropotom tresne o kamen. Shvatila je da je to smrt. Nešto joj prsnu u glavi, napuni joj mozak hukom bujice. Vrisnu. Cak i oni ljudi dolje u guduri zastadoše i srca im poskočiše s nekog novog oćuta kad je vrisak žene odjeknuo između litica. Za vriskom glas jedan dopre do njih: — John Graham... ubit ću te ... ubit ću te... Sva u jednoj misli Mary Standish zgrabi Alanovu pušku.
218 Glava 27. Trenuci su prolazili, a ona čekala, slomljena tugom i očajem, dušom rastrzane bezumljem majke nad mrtvim čedom. Obnevidjela od bola, ali nije zapucala na slijepo, bila je svjesna da sigurno mora ubiti Johna Grahama. Samo, na žalost, nekakva čudna magla uporno joj zastirala oči, uzalud se Mary trudila da je razagna. Piljila je niz puščanu cijev i jecala ali toga nije bila svjesna. One prilike odozdo brzo su se približavale, samo je ona izgubila iz vida Johna Grahama. Ljući i su se već stali penjati uz onu gomilu sitnog kamenja. Žudeći da otkrije omraženog zlikovca, Mary je stala na samu izbočinu kojom je dotle bila zaštićena. Oni ljudi što su se primicali što su skakutali i krivudali poput zeca u tundri, učiniše joj se svi nalik jedan na drugog i Mary odjednom shvati da je John Graham u njima svima, i u njih mora gađati, brzo i pomno. Samo bi vile iz tundre mogle znati kako joj se razum najednom zamutio i otkazao u času kad je opalila prvi hitac. John Graham i njegovi ljudi to svakako nisu ni znali, ni uočili, jer joj je prvi metak pogodio cilj, za praskom puške jedan se čovjek strovali među stijene. Pucala je sve dok je metalni udarac kokota uprazno nije prenuo, shvatila je da je ispraznila magacin. Sto pucnjevi, što trzaj kundaka koji joj je udarao u nježno rame, razbistriše joj vid i mozak. Gledala je kako oni ljudi stalno nadolaze, jasno im je razabirala lica, toliko su već bili blizu. I opet joj duša kriknu u očajničkoj žudnji da ubije Johna Grahama. Okrene se Alanu i pade na koljena kraj njega. Oborila je glavu, čelo naslonila na njegovu mišicu. Ali samo na tren, onda je brzo istrgla njegov revolver iz futrole i ponovo skočila na izbočinu. Sad više nije imala vremena ni da čeka, ni da bira, Alanove su ubojice gotovo stigle do nje. Upela je sve svoje moči da dobro nacilja, ali je u njenoj šaci veliki Alanov revolver poskakivao, uludo ga je ispraznila nasumce gađajući nekamo među stijene. Njen mali revolver bio je negdje ispao dok su jurili prema guduri. Svjesna da je ispalila i posljednji metak, još je čas stajala kao ukočena, prestravljena, a tren kasnije izbezumljena je udarala oko sebe,
219 tukla po licima što su joj došla nadohvat. A onda, kao kakav monstrum naglo dočaran zlim silama, kraj nje se stvorio John Graham. Ugledala je njegovo svirepo, slavodobitno lice, oči što su mu gorjele bezumnom strašću, snažno tijelo. Bacio se na nju, ruke mu se sklopiše oko nje. Osjetila je kako ju mišićima steže i drobi, pokušala je da se odupre tom surovom stisku, ali je naglo, učas klonula. Nije izgubila svijest, samo joj se oduzela i najmanja snaga — da su se one njegove ruke stegnule tek malo jače, izdahnula bi u njima. Jasno je čula što se događa oko nje. Iz gudure su najednom odjeknuli pucnji, najprije narijetki, potom se osu paljba iz mnogih pušaka, popraćena čudnim, divljim kricima kojima se javljaju samo Eskimci pastiri. Graham olabavi stisak. Pogled mu je šarao po vilinskom skrovištu s podom od bijelog pijeska i lice mu se ozari surovim slavljem. — Martens, bolje mjesto ne bismo našli da smo ga tražili — reče čovjeku koji je stajao kraj njega. — Ostavi mi ovdje petoricu, a ti pođi s ostalima da pomogneš Schneideru. Ako ih ne otjerate, povucite se ovamo, ovdje je šest pušaka dovoljno da uredi stvar na brzinu. Čula je Mary kako izvikuju imena onih koji će ostati. Ostali požuriše u guduru, gdje se puškaralo neprekidno. Više se nisu čuli nikakvi krici ni povici — samo su zlokobno praskale puške. Osjetila je kako je opet stežu Grahamove ruke. Podigao ju je i ponio u pećinu, u jedno mračno u dubljenje gdje je spusti na pješčani tepih. Tamo gore otkud se spuštala ona hrapava pukotina, gdje ju je voda počela erozijom dupsti, još prije mnogo stoljeća, jedna je vila slazila s ivice tundre. Brza je bila, spretna, rumenih obraza, zadihana pomamnim trkom, ali se ni najmanjim šumom nije odavala dok se kao vjeverica spuštala putem gdje na izgled nikakvo živo biće ne bi moglo naći uporišta. A ta je vila bila Stampedo Smith.
220 S litice nad gudurom vidio je posljednje trenutke one tragedije što se zbila dolje, i sad se slobodno i sigurno spuštao putem s kojeg bi se svaki smrtnik morao strovaliti na svakom koraku. U vršcima prstiju treperila mu je negdašnja sigurnost, s krvlju mu je tijelom kolala žudnja koju je smatrao mrtvom već odavno — žudnja za uzbuđenjem da s revolverom u ruci gledaš protivniku ravno u oči! Kazaljka vremena obrnula se natrag, i on je opet bio nekadašnji Stampedo Smith. Vidio je tamo dolje pohotu, strast i ubojstvo na djelu, kao što ih je gledao i za drugih dana, a između njega i njegove žudnje nije bilo ni zakona ni savjesti da mu se ispriječe na putu. Došao je čas njegova sna — sna o posljednjoj velikoj borbi kojom će ispisati zadnju, praznu stranicu dramatičnog života što se već primicao kraju. Dočepa li se onog bijelog pješčanog tepiha prije nego ga opaze ili čuju — kakav vatromet, kakav okršaj! Šest prema jedan! Šestorica s puškom u ruci i revolverom za pašom! Kakav će slavan konac doživjeti, za jednu ženu — i za Alana Holta! Blagosiljao je pucnjavu zbog koje su oni dolje netremice gledali u guduru, blagosiljao je buku borbe od koje se nije moglo čuti kako obuća struže o kamen i kako se kamenčići kotrljaju ispod njega. Bio je već blizu cilju, kad se odjednom otkide jedan poveći kamen i pade na zaravan. Od onih dolje, dvojica se okrenuše, ali im u istom času skrene pažnju jedan jezivo uzbudljiv vrisak, prodoran ženski vrisak ispunjen mahnitim očajanjem što se zaori iz dubine pećine. Sva se petorica zabuljiše. Iz tame izbi Mary Standish, divlje raščupana, lice joj bijelo poput onog pijeska na podu, a za njom i John Graham, opružio je ruke da se baci na nju, u očima mu žar izbezumljenog demona koji ništa ne vidi osim nje. Zgrabio ju je, njeno krhko tijelo opet se našlo u surovom stisku Grahamovih mišica, malenim šakama bespomoćno je zaludu tukla po njegovom licu. I zaori se poklik kakav još nikad nije čula Gudura duhova. Poklik Stampedo Smitha! Skočio je punih dvadeset stopa, u času kad se odbio od stijene u rukama su mu se stvorili revolveri, jedva je nogama dotakao mekani pješčani tepih kamenite zaravni a oružje mu zagrakta smrću, tek što si okom trepnuo od one
221 petorice trojica su posrtala i padala, ostala dvojica samo što podigoše puške i već se jedan srušio kao pokošen batom, jedino posljednji stiže zapucati i uto se namah prelomi u pasu, kao u nekom poklonu pred smrću, i onda se opruži na lice. Stampedo Smith se kao čigra okrene prema Johnu Grahamu. Za tih nekoliko munjevitih sekundi Graham je stajao kao uzet, stiskao je djevojku na grudima. Bio je zaštićen njenim tijelom, glava njena štitila mu je srce. Ali kad se Stampedo okrenuo k njemu, već je posezao za revolverom, tamno mu je lice paklenski zasjalo od sreće što njegov protivnik ne može gađati u njega jer bi mogao ubiti ženu. Stampedo se sledi pred užasnom situacijom. Spazio je kako se polako i smišljeno diže Grahamova ruka s revolverom, zagledao se u nju kao opčaran. Grahamovo je lice bilo sam paklenski hladni i neuzbuđeni trijumf. Onda se Stampedov pogled ukoči na tom licu, drugo ništa nije vidio. Četiri — možda pet — palaca dalje od Marynog lica. Samo je to lice vidio Stampedo — i ruku koja se pružala, s prstom na obaraču, crni grlić revolvera što se uperio u njegovo srce. Najednom, u posljednjem sekundu, pravo u ženine izbuljene oči bijesnu vatra iz Stampedovog revolvera i nesta onog iscerenog lica četiri palca dalje od njenog. Nato je Stampedo sklopio oči, a ne Mary. Kad ih je otvorio, ugledao ju je gdje jeca nad Alanovim tijelom, i Grahama kako leži potrbuške na pijesku. S poštovanjem je Stampedo podigao revolver kojim je ispalio onaj posljednji metak, i tankim usnama prinio revolversku cijev. Prišao je Alanu, podigao mu beživotnu glavu. Mary je zagnjurila lice među šake. U svojoj se boli molila da i ona umre, jer za nju nije bilo ni nade ni radosti u tom trenu pobjede nad Grahamom. Alana nema. Samo o smrti govori ona jeziva mrlja krvi na čelu upravo ispod čuperka srebrnkaste kose. Bez njega joj život više nema nikakvog smisla. Ispružila je ruke. — Daj ga meni — ona šapne — daj ga meni. Očiju zamagljenih patnjom, nije spazila Stampedov pogled, ali mu je čula glas. .
222 — Pa njega nije metak pogodio — govorio Stampedo — nego komadić kamena koji se odbio ispod metka. Pogodio ga pravo u čelo, ali nije mrtav, niti će umrijeti! Da li su prošli tjedni, ili mjeseci, ili godine, od časa kad se našao u skrovištu vila pa do momenta kad se opet vratio životu, to Alan ne bi znao red. Ali je znao da je dugo, dugo plutao prostorom na mekanom, bijelom oblaku, uzalud je pokušavao da stigne djevojku čija se kosa vijorila na vjetru i koja je letjela na drugom oblaku pred njim. Najzad se njen oblak raspao, kao ledeni zid kad se zgrominja, i djevojka propade u bezgranične dubine nad kojima su plutali, i on skoči za njom. Onda su izbila nekakva čudna svjetla, pa tmica, potom zvuci kao od cimbala, i glasovi. Nakon toga dubok san, kad je otvorio oči našao se u krevetu, kraj njega je lebdjelo jedno lice blistavih očiju što su gledale u njega kroz more suza. I glas jedan šapnu mu tiho, slatko, radosno: — Alan! Pokušao je pružiti ruke. Ono lice mu se primače bliže, pritislo se na njegovo, nježne se ruke ovile oko njega, mekane usne ljubile mu usne i oči, čuo je između jecaja prošaptane riječi ljubavi, i znao je da je došao kraj trci i da je on pobjednik. To je bilo petog dana nakon borbe u guduri. A šestog je dana sjeo u krevetu, poduprt jastucima, Stampedo došao da ga obiđe, a za njim Keok i Nawadlook, Tatpan, Topkok i Wegaruk, a Mary ga napuštala tek samo na nekoliko minuta. Ali primijeti da nema ni Tautuka ni Amuka Toolika, spazi i čudnu promjenu na Keok i shvati da su oni mrtvi. Ipak se plašio da pita, jer je od svih svojih ljudi najviše volio upravo tu dvojicu drugara iz tundre. Stampedo mu je u detalje opisao šta se dogodilo — ali je malo rekao o borbi na kamenitoj zaravni, o tome mu je ispričala Mary. — Graham je imao preko trideset ljudi — reče Stampedo. — Samo ih se deset spasilo. Šesnaest smo ih zakopali, sedmoricu ranjenih liječimo, držimo ih u koralima. Premrli su od straha sad kad je Graham mrtav, boje se da ih ne predamo vlastima. Znaju da su izgubljeni bez Grahama i Rosslanda da se pobrinu za njih. — A šta je s našima? — upita Alan bezbojnim tonom.
223 — Borili su se kao đavoli. — Da, znam ... ali... — Na putu s planine nisu se odmarali ni časa. — Razumiješ me šta mislim, Stampedo... — Nisu mnogi, Alan. Sedam ih je poginulo, uključujući Sokwennu — i on nabroja imena ubijenih. Ne spomenu ni Tautuka ni Amuka Toolika. — A Tautuk? — Ranjen. Za dlaku je ostao živ, a Keok je gotovo svisla. Kraj njega je i danju i noću, ljubomorna kao mačka ako netko pokuša da štogod učini za njega umjesto nje. — Baš mi je drago što je Tautuk živ — nasmiješi se Alan. — A gdje je Amuk Toolik? Stampedo obori glavu i zacrveni se kao dječak. — To moraš pitati nju, Alan. Malo kasnije Alan upita Mary. I ona se zacrveni, u njenim je očima bio nekakav čudnovat sjaj koji zbuni Alana. — Moraš se strpiti — ona mu odvrati. Samo toliko i više nije htjela reći ni riječi, iako je on povukao njenu glavu k sebi i s rukama zagnjurenim u njenoj mekanoj glatkoj kosi zaprijetio joj da će je tako držati sve dok mu ne oda tajnu. Umjesto odgovora samo je zadovoljno uzdahnula, rumeno je lice prislonila njemu na vrat i šapnula da će sa zadovoljstvom primiti takvu kaznu. I tako je za njega ostala tajna gdje se djeo Amuk Toolik i šta li sad radi. Nešto kasnije učini mu se da je pogodio. — Liječnik mi ne treba — reče — ali ti moram zahvaliti na brizi. — Onda se odjednom prene. — Kakva sam budala! Pa još kako je potreban liječnik! Ima drugih kojima treba više nego meni! Mary kimne. — Ali, uglavnom sam mislila na tebe kad sam poslala Amuka Toolika u Tananu. Jaše na Kauk, morao bi se vratiti svakog časa.
224 I u tim riječima okrene lice od njega te je mogao vidjeti samo ružičasti vrh njenog uha. — Ubrzo ću biti na nogama i spreman za put — reče. — Onda ćemo krenuti u Sjedinjene Države, kako smo odlučili. — Morat ćeš ići sam, Alan, ja ću imati i previše posla oko uređenja nove kuće — ona otpovrne takvim spokojnim, staloženim glasićem da se on zapanji. — Već sam naredila da se obore debla, Stampedo i Amuk Toolik brzo će početi da grade. Zao mi je što su ti tako važni poslovi u Sjedinjenim Državama, Alan, bit ću malo usamljena bez tebe. — Mary! — dahnuo je zaprepašćeno. Ali se ona ne okrene. — Mary! Kad se konačno okrenula, opet je vidio onaj njemu već poznati sitan drhtaj na vratu. I onda je doznao tajnu, izrečena mu je šaptom, kazale su mu je slatke i tople usne na njegovim usnama. — Nisam poslala po liječnika, Alan, nego po svećenika. Treba nam da vjenčamo Stampeda i Nawadlook, pa Tautuka i Keok. Naravno, mi možemo sačekati... Ali nije završila jer su joj usne zapečaćene takvim poljupcem da joj se oteo mali jecaj sreće. Kasnije mu je šaptala još koješta, što on nikad ne bi očekivao od jedne Mary Standish, što se nikad nije ni ponadao da će čuti od nje. Bila je plahovita, možda i malo lakoumna, ali ono što mu je rekla ispuni ga srećom kakvu nikad nije okusio nitko na svijetu, u to je bio siguran. Ona uopće ne želi da se vrati u Sjedinjene Države. Nije zapravo nikad ni željela. Ne želi ništa od onoga što je tamo, ništa od onoga što su joj ostavili Standishi graditelji bogatstva, osim ako se to može na neki način iskoristiti za dobro Aljaske. Pa čak i u takvom slučaju, nju je strah da se time ne bi kvarili njeni snovi. Jer, postoji samo jedno što je može usrećiti — njegov svijet. Ona ga hoće onakvog kakav jest — goleme tundre, čeljad njegovu, stada, planine — s ljepotom i veličanstvenošću prirode koja ih na otvorenom opkoljava sa svih strana. Ona sad shvaća šta je Alan
225 mislio kad je kazao da nije Amerikanac nego Aljaščanin. I ona je sad prije svega Aljaščanka, i za Aljasku će se boriti s njim ruku pod ruku, do samog ostvarenja cilja. Srce mu je tuklo te mu se činilo da će pući. Cijelo vrijeme dok mu je ona ispovijedala svoje tajne i nade, gladio joj je svilenu kosu što je sad ležala prostrta preko njegovih grudi i na njegovim usnama, i prvi put nakon mnogo godina u oči mu navrnu vrela bujica suza. Tako su ležali u svojoj sreći. Tek, neobični neki glasovi izvana nagnaše Mary da podigne glavu, te ona brzo skoči k prozoru nalik na kakvu viziju mile ljepote uveličane sjajnom, razbarušenom kosom. Uskliknula je, okrenula se Alanu, poput zvijezda joj se sjale oči što ih je uprla u njega. — To je Amuk Toolik — reče. — Vratio se. — A... je li sam? — upita Alan i srce mu stade u iščekivanju odgovora. Sramežljivo mu je prišla, poravnala mu jastuk, popravila kosu. — Moram poći da se počešljam, Alan. Neće valjati da me nađu ovakvu. I odjedanput im se ruke nađoše, prsti im se spletoše i stegoše, jer je toga časa opet zapjevao mali sivi drozd na krovu Sokwennove brvnare.