Aljascanin - James Oliver Curwood

50 Podigla je glavu, lice što se bijeljelo u sumraku uzgleda put avetinjskih planinskih vrhova koji su se još nazirali kroz večernju sumračinu. — Drago mi je što ste mi ispričali o Belindi Mulrooney — ona reče. — Počinjem shvaćati, a pomisao na ženu njenog kova daje mi hrabrosti. Ona je umjela da se bori, zar ne? Umjela je da se bori kao muškarac? — Umjela je i jest se borila. — A nije imala novaca s kojim bi stekla moć. Kako mi rekoste, posljednji je dolar bacila u Yukon, radi sreće. — Jest, kod Dawsona. Jedini dolar koji ju je dijelio od gladovanja. Djevojka podiže ruku, on spazi kako se na njoj zasja jedini prsten što ga je nosila. Ona polako svuče prsten. — Onda, neka i to bude za sreću... za sreću Mary Standish — nasmija se ona tiho i baci prsten u more. Okrenula se prema njemu, kao s potrebe da opravda svoj čin. — Nije to nikakva melodrama — reče. — To sam učinila ozbiljno i u to vjerujem. Htjela sam da nešto moje leži udnu mora u ovoj draži Skagwaya, baš kako je Belinda Mulrooney htjela da joj posljednji dolar počiva zanavijek udnu Yukona. Pružila mu je ruku na kojoj je bio prsten, i za čas je uzbudljiva toplina te ruke ležala u njegovoj šaci. — Puno vam hvala što ste mi pružili takvo divno popodne, gospodine Holt. Nikad ga neću zaboraviti. Vrijeme je za večeru. Do viđenja. Pogledom je slijedio onu vitku priliku dok nije nestala. Vraćajući se u kabinu gotovo je udario u Rosslanda. Razdraži ga taj susret. Ništa ne rekoše, niti kimnuše jedan drugom, samo što je Rossland pogledao Alanu pravo u oči ali lice njegovo, kao iz kamena, nije odavalo nikakva čuvstva. Usprkos predubjeđenju, Alan je počeo mijenjati mišljenje o tom čovjeku. Došao je do zaključka da na njemu ima nešto što nameće pažnju, u držanju mu je nekakva sigurnost koja se nikako ne može protumačiti blefom. Hulja možda jest, ali mu u glavi radi trezven mozak — mozak koji

51 se neće tako lako uznemiriti beznačajnim sitnicama. Čovjek je Alanu bio antipatičan. Pošto se radilo o Grahamovom agentu, Alan je u njemu gledao neprijatelja, a uz to mu je kao znanac Mary Standish predstavljao zagonetku ništa manju od same djevojke. - Razmišljajući tako u svojoj kabini o Rosslandu, Alan je osjetio da nekakav autoritet leži u držanju toga čovjeka. No, zaključi Alan za se, radoznalac nije nikad bio. Cio je život proživio u surovoj stvarnosti, nije imao vremena da se prepušta jalovim bapskim nagađanjima o drugima. Ne tiče ga se kakva je veza između Mary Standish i Rosslanda, samo što se i on našao umiješan, a situacija mu se ne dopada jer je nešto odveć delikatna. Iz takve situacije naslućuje se dogodovština koja ga nimalo ne privlači, a možda su ga krivo shvatili i djevojka i Rossland. Pri pomisli na tu mogućnost zacrvenio se od gnjeva. Za Rosslanda ga nije briga, njega bi drage volje smakao samo zato što je Grahamov agent, sa zadovoljstvom bi sve takve uklonio s ovoga svijeta. A što se tiče djevojke, misli koje njoj posvećuje zaizvjesno su posve prigodne i slučajne. Nije ni pokušao da štogod dozna o njoj. Ništa je nije upitao. Ni jednom prilikom nije ni nabacio nešto što bi se moglo protumačiti njegovom željom da se miješa u njene privatne stvari, a ona mu ni jednom riječi nije dala nikakvo obavještenje o sebi, niti kakvo bilo objašnjenje zašto Rossland nju špijunira i prati na ovakav način. Mrko se nacerio pri pomisli kako je bio opasno blizu takvom riziku — da osobno od Rosslanda traži objašnjenje — i kako se ona sjajno i pametno ponijela u toj prilici. Spasila ga je alternative u kojoj se mogao naći — ili da se ispriča Rosslandu, ili da ga baci preko ograde! Kad je krenuo u blagovaonicu, u njegovom se duhu bio usadio nekakav ratoboran crv, nekakva tvrda odluka da sebi spriječi ma kakvo dalje zbliženje s djevojkom. Bez obzira što mu je dosadašnje druženje s njom bilo prijatno, ne sviđa mu se što ga ona tako reći „rekvirira" i to baš u nekakvim neočekivanim momentima. Za vrijeme večere Mary Standish ponijela se prema njemu da nije mogla bolje taman da mu je znala misli. Na njoj je bilo nečeg

52 izazovno zavodljivog. Pozdravila ga je jednim lakim naklonom glave i mirnim sitnim osmijehom. Doduše, ne bi se moglo reći da je držanjem navodila na razgovor društvo za stolom, bilo Alana, bilo ostale, ali se također ne bi moglo reći da je rezervirana. To njeno držanje, i privlačno i nepristupačno, bilo je njemu novo otkriće, djevojka ga opet zainteresirala usprkos njegovoj odluci da je odbije od sebe. I nehotice mu je pogled neprestano skretao na njenu kosu čim bi ona i najmanje pognula glavu. Tako ju je bila počešljala te je bila nalik na najmekši baršun što se krasno preliva te Alana zapanji pomisao — kako bi čovjek morao uživati kad bi dotakao tu kosu. Zgranula ga takva pomisao. Ta i Keok i Nawadlock imaju lijepu kosu, ali njemu tako što nije nikad palo na pamet. I o Keokinim lijepim usnama nije nikad razmišljao tako kako sada razmišlja o usnama djevojke koja mu sjedi preko puta. Neugodno se promeškoljio te se radovao što ga Mary Standish ne gleda u ovakvom trenutku, kad ga salijeću blesave misli. Digao se od stola, a djevojka jedva da je i zapazila njegov odlazak. Opet je bilo kao da se na neki način poslužila njime i sad ga spokojno odbacuje. Pokušao se na to nasmijati, dok je tražio Stampedo Smitha. Tek pola sata kasnije nađe ga na donjoj palubi. Stampedo se zabavljao hraneći jednog medvjeda. Smiješno, pomisli Alan, uhvaćeni medvjed putuje na sjever. Stampedo mu objasni u čemu je stvar. Životinja je pitoma, pripada Indijancima Thlinkitima. Njih je sedmoro, iskrcat će se u Cordovi. Alan uoči kako ga dvije Indijanke pomno motre i nešto se došaptavaju. Bile su jako zgodne, imale su velike crne oči i ružičaste obraze. Jedan od muškaraca nije ga uopće pogledao, nepomično je sjedio na podu, prekrštenih nogu, zurio je nekamo u stranu. Potom Alan i Stampedo pođu u salon za pušenje gdje su cio sat raspravljali o velikim pašištima na Endicott-planini i o Alanovim planovima za budućnost. Alan je iz svoje kabine donio mape i fotografije. Stampedove su se oči krijesile dok je u duhu gradio sliku mogućnosti koje će mu pružiti njegova nova avantura. Radi se o prostranom kraju, o nepoznatoj zemlji u kojoj je Alan prvi pionir. Stampeda srhne njegovo staro i uvijek novo

53 uzbuđenje te ono zarazno pređe i na Alana koji u tome zaboravi Mary Standish i sve drugo osim milja što su još ležale između njega i silnih tundra iza poluotoka Seward. Već je bila ponoć kad je Alan krenuo u kabinu na spavanje. Osjećao se sretnim. Nezadrživim naletom cijelim mu tijelom plavila ljubav za životom, duboko je udisao blagi morski zrak što je sa zapada dopirao kroz otvoreni prozorčić. Napokon je u Stampedo Smithu našao drugara koji mu je dosad nedostajao i čovjeka koji se odazvao glasu njegovih ludih i poludivljih želja što su mu oduvijek tinjale u srcu. Pogledao je kroz prozor u zvijezde i nasmiješio im se, dušu mu ispuni jedna neizreciva zahvalnost što se ipak nije rodio prekasno. Jer, za iduće generacije više neće biti posljednje granice. Još dvadeset i pet godina i svekoliki će svijet biti sputan okovima nauke, izuma i onoga što ljudski rod naziva napretkom. Stoga sudbina mu je ipak bila sklona. On učestvuje u ispisivanju posljednjih stranica jedne povijesti koju su crvenilom svoje krvi ispisali ljudi što su u nepoznatom prokrčili prve staze. Poslije njega više neće biti granice, više neće biti neznanih krajeva čije tajne treba doznati. Nestat će pionirski avanturistički duh. Zemlja će biti osvojena. Najedared se sjeti Mary Standish i onoga što mu je rekla te večeri, u sumraku. Čudno što je i ona iskazala takvu misao — kad je rekla da bi voljela šatorje, i brdske staze, i prirodne prepreke, da mrzi gradove, željeznice, automobile koji će doći u Aljasku. Slegne ramenima. Da, ona je pametna, jako pametna, po svoj je prilici pogodila šta je njemu na srcu. Taman je bacio pogled na sat koji je otvorio na dlanu, kadli ču kucanje na vratima. Dvanaest i četvrt, prilično neobično da ti netko zakuca na vrata u ovo pozno doba. Kucanje se ponovi, kao malko neodlučno kako se učini Alanu. A onda se opet začu, ovaj je put bilo brzo i odlučno. Gurnuo je sat u džep i otvorio vrata. Pred njim je stajala Mary Standish.

54 Sprva je vidio samo njene oči, širom rastvorene, čudnovato uplašene. Zatim uoči njeno strašno bljedilo. Dotle ona polako uđe, ne čekajući da on štogod kaže, da je pozove unutra. I sama zaklopi za sobom vrata — dok je on u čudu glupavo zjao u nju — i leđima se nasloni na njih, vitka, uspravna i smrtno blijeda. — Mogu li ući? — upita ona. — Pobogu, ušli ste! — osupne se Alan. — Ušli ste!

55 Glava 7. Da je Mary Standish onako slobodno ušla u njegovu kabinu, bez ijedne riječi ni poziva s njegove strane, ušla i za sobom zaklopila vrata, i to u takvo kasno doba poslije pola noći, činilo se Alanu nevjerojatnim. Nakon prvog zaprepašćenja, drugo nije znao nego je nijemo buljio u nju, dok ga je djevojka mimo gledala i tek disala pomalo ubrzano. Ali nije bila uzrujana. Alan je to uočio i kraj svega svoga zaprepašćenja. Iz njenih je očiju nestalo i one sjene u kojoj je on vidio strah. Jedino što je bila bleđa nego ikad, nekako se skupila i postala sitna, prosto nalik na dijete. Kraj neobično blijedog lica naročito se isticala vrana boja njene kose. Cak su joj i usne izgubile boju. No, nije bila zbunjena. Oči, sad neuplašene, bile su joj bistre, u držanju glave i tijela pokazivala je nekakvu odlučnost i spremnost od koje se Alan zabezeknuo. Čekao je da ona progovori, i osjećao kako ga osvaja ljutina, osjeća se uvrijeđen. Evo kako mu plaća za njegovu ljubaznost! Nedolično je i uvredljivo kako se koristi njime. U duhu mu iskrsnu sumnja da se odmah za vratima nalazi Rossland. S te pomisli htio bi smjesta odgurnuti djevojku u stranu i otvoriti vrata, ali ga obuzda njeno lice. S tog se lica gubio mir. Usne su joj stale drhtati. I onda se zbi čudo: u njenim široko rastvorenim očima zbirale se suze! Pa ni tad ona ne obori pogled niti pokuša sakriti lice među šake, već je i dalje hrabro gledala u Alana dok su joj se suze kotrljale niz obraze cakleći se kao dijamanti. On osjeti da mu krutost popušta. Sigurno mu je pogodila misli, naslutila je njegovu sumnju — a on nije bio u pravu. — Hoćete li... hoćete li sjesti, gospođice Standish? — upita on zbunjeno, glavom pokazujući prema brodskoj stolici. — Ne, hvala, dozvolite mi da stojim. — Duboko je udahnula. — Da li je jako kasno, gospodine Holt?

56 — Pa ovo je doba neuobičajeno za ovakvu posjetu — on odvrati. — Da budem tačan, sad je dvanaest i po. Mora biti jako važan taj razlog koji vas je natjerao na takav rizičan korak na jednom brodu, gospođice Standish. Časak nije još odgovorila, on opazi kako joj bijeli vrat podrhtava otkucajem bila. — Da li bi Belinda Mulrooney smatrala ovo velikim rizikom, gospodine Holt? Zar ona ne bi došla do vas usred noći, makar bilo to i na jednom brodu, kad bi se radilo o životu ili smrti? A kod mene se upravo o tome radi: o životu ili smrti. Do ove velike odluke došla sam prije nepun sat. Ne mogu čekati do jutra. Morala sam vas potražiti još noćas. — Zašto ste potražili baš mene? Zašto ne biste išli Rosslandu, ili kapetanu Rifleu, ili nekom drugom? Je li zato što... Nije završio misao. Spazio je sjenku koja se pojavila u njenim očima ali se brzo izgubi — kao da ju je u jednom trenu bocnulo poniženje, ili bol. Odgovorila mu je veoma mimo, gotovo hladnokrvno: — Znam šta mislite. Pokušala sam se postaviti u vaš položaj. Sve je to veoma neuobičajeno, kako vi rekoste. Ali mene nije stid. Došla sam do vas onako kako bih voljela da k meni dođu drugi pod sličnim prilikama, da sam ja muškarac. Ako nije fer što sam vas proučavala, razmišljala o vama, i donosila o vama sud, onda nisam bila fer. Ali mi nije žao. Ja vama vjerujem. Znam da ćete me držati poštenom ženom sve dotle dok se ne dokaže suprotno. Došla sam do vas da vas zamolim za pomoć. Ako ste u mogućnosti, hoćete li pomoći jednom ljudskom biću da izbjegne veliku tragediju? Osjećao je da mu se pouzdanje koleba. Kad bi takvu situaciju spokojno razmatrao u samoći u salonu za pušenje, okrstio bi budalom svakog muškarca koji u ovakvoj prilici ne bi bez oklijevanja pokazao vrata posjetiocu. Ali sad mu takvo što uopće ne pade na um. Sjetio se rupčića što ga je našao prethodne noći. Ona je već jednom došla do njegovih vrata u ponoć. — U mojoj je naravi da pomognem u takvim prilikama — on odvrati. — Tragedija je ružna stvar.

57 Razabrala je notu ironije u njegovom glasu. Međutim, to je samo uspokoji još više. Pred njim neće biti plača, neće biti ženske kuknjave jedne bespomoćne ljepotice. Lijepe usne joj se malo smiriše, glavu podiže nešto jače. — Naravno, ne mogu vas platiti — ona reče. — Vi ste od onih ljudi koji bi se uvrijedili kad bi im netko ponudio nagradu za uslugu kakva je ova koju ću tražiti od vas. Ali mi je pomoć nužno potrebna. Ne dobijem li je, i to brzo — i tu se ona lako strese i pokuša se nasmiješiti — onda će se desiti nešto jako neprijatno, gospodine Holt. — Ako mi dozvolite da vas odvedem do kapetana Riflea... — Ne. Kapetan Rifle bi me ispitivao. Tražio bi objašnjenje. Vi, međutim, shvatit ćete čim čujete što tražim od vas. Ali najprije hoću vašu časnu riječ da nikome nećete odati to što ću vam reći, bez obzira pomogli mi ili ne. Dajete li riječ? — Ako vam je od toga lakše, onda vam je dajem, gospođice Standish. Držao se gotovo neljubazno indiferentno. Posegnuo je za cigarom te nije primijetio njen nagli pokret kao da bi htjela pobjeći iz kabine, ni kako joj je bilo na vratu zakucalo jače. Kad se okrenuo, spazio je da su joj se obrazi malo obojili. — Hoću da napustim brod — ona reče. Na ovakvu jednostavnu želju nije znao šta odgovoriti. — I moram ga napustiti noćas ili sutra u noći, prije nego stignemo do Cordove. — Pa... je li to sve? — on upita zapanjeno. — Nije. S broda moram nestati tako da svi povjeruju da sam mrtva. Ne smijem stići živa u Cordovu. Zurio je u nju, pitao se nije li luda. Mirne, lijepe oči njene gledale su ga ne trepćući, čvrsto. Odjedared mu u mozak navrnuše mnoga pitanja, ali mu s usana ne siđe ni jedna riječ. — Vi mi možete pomoći — nastavi ona svojim mirnim, tihim glasom, utišanim toliko te se nije mogao čuti s one strane vrata. — Ja nemam nikakav plan. Ali znam da ga vi možete stvoriti, možete štogod udesiti... ako hoćete. Neka se tobože desi kakva

58 nesreća. Ja moram nestati, pasti u more, što bilo samo neka me ljudi drže mrtvom. Nužno je. Ne mogu vam reći razlog. Ne, ne mogu. Oh, ne mogu. U glasu joj se bila uvukla nota uzrujan ja, ali je učas nestala, ton joj opet bijaše miran i hladnokrvan. Još jednom pokuša da se nasmiješi. Oči joj blistale hrabrošću a pomalo i prkosom. — Znam šta mislite, gospodine Holt. Pitate se jesam li luda, jesam li možda zločinka, kakvi me razlozi navode na ovo i zašto se nisam obratila Rosslandu, ili kapetanu Rifleu, ili nekom drugom. Jedini odgovor koji vam mogu dati jest, da sam k vama došla zato što ste vi ovoga časa jedini čovjek na svijetu u koga imam povjerenja. Ako mi pomognete, jednog dana ćete me shvatiti. Ako nećete da mi pomognete ... Zastala je, a on mahne rukom te će: — Da, a ako neću? Šta onda? — Bit ću prisiljena na neizbježivo — ona odvrati. — Ne dešava se baš često čovjeku da moli za život, zar ne? A vidite, upravo to ja molim. — Mislim da vas ne razumijem. — Nije vam jasno, gospodine Holt? Nisam sklona dramatiziranju, ne želim ni ispasti teatralna pred vama, čak ni u ovakvom momentu. Takve su mi stvari mrske. Ali, kad vam kažem da ne smijem stići živa u Cordovu, morate mi vjerovati. Ako mi ne pomognete da nestanem, ako mi ne pomognete da živim, a da ljudi misle da me više nema, onda moram poći onim drugim putem. Moram zaista umrijeti. Na tren mu u očima sjevne gnjev. Došlo mu da je pograbi i dobro potrese, kao što bi potresao dijete da iz njega istisne istinu. — I vi dolazite k meni s jednom tako luckastom prijetnjom, gospođice Standish? S prijetnjom da ćete se ubiti? — Da ... ukoliko to nazivate tako. — I mislite da ću vam povjerovati? — Nadala sam se da ćete mi povjerovati. Pokolebala mu se sigurnost. U to nije bilo sumnje.

59 Sad joj je upola vjerovao. Da je ona zaplakala, da se i najmanjim znakom potrudila da pobudi njegovo ganuće, ne bi joj vjerovao ni riječi. Ali ovako... samo slijepac ne bi vidio kako se ona zapravo odvažno bori i to jednim zapanjujućim ponosom, iako se pri tom služi jednom laži. Nije se ponižavala. Kad je opazila da se on koleba, ništa nije učinila da utiče na odluku u svoju korist. Iznijela je činjenice, onakve kakve ih ona gleda, i sad čeka. Duge trepavice malko su joj se caklile, ali su joj oči bile bistre, kosa joj se presijavala mekano, tako mekano da on to nikad neće zaboraviti, kao što neće zaboraviti neobičnu želju svoju — u tom času dok je gleda onako naslonjenu na vrata — želju da joj dotakne kosu. Odgrizao je vrh cigare i kresnuo šibicu. — O Rosslandu se radi — reče. — Vas je strah Rosslanda? — Na izvjestan način, jest; ali općenito, nije. Ja bih se Rosslandu nasmijala u brk da nije nekog drugog. Neki drugi! Zašto li je, kog pakla, tako tajanstvena? I uopće ne kani da pruži neko objašnjenje. Naprosto čeka na njega, na njegovu odluku. — Koji drugi? — on upita. — To vam ne mogu reći. Ne želim da me zamrzite. Sigurno biste me zamrzili kad biste znali istinu. — Znači, priznajete da lažete — on kresne grubo. Ukoliko je očekivao da će je ove riječi povrijediti, prevario se. Nije se ni naljutila ni posramila. Samo je k očima prinijela blijedu ruku u kojoj je stiskala malešan rupčić. Alan se okrene prema otvorenom prozorčiću i uze pućkati cigaru, znao je da se ona bori sa suzama. Uspjela je da ih zadrži. — Ne, ne lažem. Sve što sam vam rekla, istina je. A više od toga nisam vam rekla baš zato što neću da lažem. Zahvaljujem vam što ste me saslušali, gospodine Holt. Cijenim vašu ljubaznost, što me niste istjerali iz kabine. Pogriješila sam i to je sve. Mislila sam.. . — Pa šta vi mislite, otkud bih ja mogao izvesti to što tražite od mene? — on je prekine.

60 — To ne znam. Vi ste muškarac. Mislila sam da možete smisliti nešto, a sad vidim koliko sam bila naivna. Nemoguće je. Ruka joj polako segne za ručicom na vratima. — Da, naivni ste — on potvrdi blažim glasom. — Ne dajte se shrvati takvim mislima, gospođice Standish. Vratite se u kabinu i ispavajte se. Neka vas ne brine Rossland. Ako hoćete, ja ću s tim čovjekom... — Laku noć, gospodine Holt. Otvarala je vrata. Izlazeći, malo se okrene i pogleda ga, sad se smiješila iako su joj u očima blistale suze. — Laku noć. — Laku noć. Vrata se zaklopiše za njom. Očuo je kako joj se koraci udaljuju. Zaželio je da je pozove natrag, ali je znao da je sad prekasno.

61 Glava 8. Pola sata je Alan sjedio i pušio sav obuzet košmarom misli. Mary Standish stupila je kod njega hrabro kao vojnik, a tako se i povukla. Ali je u posljednjem pogledu na njenom licu tek na tren uočio nešto čega nije bilo dok je stajala naslonjena na vrata kabine — dok se smiješila, u njenim suznim očima ležao je trag kao nekog bola, ili povrijeđenog ponosa, ili možda poniženja — a mogla je čak biti i sućut prema njemu. Pouzdano ne bi mogao tvrditi. Jedno je sigurno — to nije bilo očajanje. Ni jedan jedini put nije ona zakukala, ni pogledom ni riječju, čak i kad su joj oči bile pune suza. Sad mu se počeo nametati zaključak da se noćas on — a ne Mary Standish — pokazao kukavicom. Žmarnulo ga nešto nalik na stid. Jasno jest — ili se on nije pokazao na visini njenog suda o njemu, ili nije ispao takva budala za kakvu ga je ona držala. Nije znao za što bi se odlučio od ovoga dvoga. Vjerojatno se sada prvi put u životu upuštao tako duboko u analizu jedne žene. Takvim se poslom još nikad nije bavio. Ali kako je bio rođen i odgojen u prirodi, urođeno mu bilo da uoči hrabrost. A u djevojci je uočio hrabrost neuobičajenu, zaključio je sad kad je imao vremena da o tome razmišlja. Nakon nekog vremena uzeo se umirivati upravo takvom misli — kako je djevojka bila odvažno mirna i kako nije htjela da ga nagovara usrdnije, većim žarom. Takva mlada i lijepa žena, pa da se doista nalazi oči u oči sa smrću, ubjedljivije bi govorila o svojoj nedaći. Kad dobro promisli, ona je prijetnju o samoubojstvu tek tako nabacila, možda u jednom momentu zgodno joj došlo da tako kaže, poradi siline argumenta. Ne, naprosto je nemoguće zamisliti djevojku tipa Mary Standish da se ubija. Njene mirne i prekrasne oči, ljepota njena i briga koju ona sebi posvećuje samo potkrepljuju besmislenost jedne takve pretpostavke. K njemu je došla odvažno, to se ne može poreći, samo što je previše dramatizirala značaj svoje posjete.

62 Premda je morao preturiti svakakve misli da bi najzad došao do takvog zaključka, ipak se nije sasvim smirio. I protiv svoje volje sjetio se izvjesnih njemu poznatih, neugodnih momenata kad su ljudi reagirali pod pritiskom naglog čuvstva i tjeskobe. Pokušao je smijehom odagnati takve gluposti iz glave, a da bi nečim novim obojio svoje razmišljanje ostavio je nedopušenu cigaru i uzeo jednu crnu lulu koju napuni i zapali. Onda stade šetati gore-dolje po kabini, nalik na golemu zvijer u malenom kavezu. Najzad je proturio glavu kroz otvoreni prozorčić, uzeo gledati U vedro zvjezdano nebo i puštati dimove neka ih nosi lagani morski vjetrić. Najposlije mu se vrati hladan razum i on ponovo uze opravdavati svoj postupak zabacujući svaku sentimentalnost. Uostalom, ako je maločas bio malo grub prema Mary Standish, on će joj se sutra ispričati. Dotle će ona po svoj prilici doći k sebi te će se oboje nasmijati na račun njenog uzbuđenja i njihove noćašnje zgode. Ili će se nasmijati bar on. „Uopće me ništa ne zanima u vezi s tom djevojkom“, u njemu je uporno ponavljao jedan glas, ,,i ne zanima me kakva ju je ludost nagnala da dođe k meni." Ali, dok mu je tako uporno šaputao taj glas, bijesno je on vukao dimove iz lule i jarosno se smiješio. Volio bi da može izbaciti Rosslanda iz mozga, ali mu on stalno pada na pamet, a sa njim idu riječi Mary Standish: „Kad bih vam objasnila, vi biste me zamrzili", ili nešto u tom smislu, ne sjeća se tačno. I neće da se tačno sjeti, jer ga se to ne tiče, napokon. U ovakvom raspoloženju, s mislima upola na jednoj a upola na drugoj strani, ugasi svjetlo i legne na počinak. Sad stade misliti na svoja pasišta. Takve su misli prijatnije. Po deseti je put računao koliko će vremena još proći do časa kad će se pred njegovim pogledom podići Endicott-planina, izbrazdana ledenjacima, da mu zaželi dobrodošlicu kući. Slijedećim brodom doputovat će i Carl Lomen, njih dvojica treba da se nađu u Unalaski. Zajedno će poći u Nome. Poslije toga on će ostati tjedan dana na poluotoku, zatim će poći uz Kobuk, pa preko velike prevlake do Koyukuka i voda gornjeg riječnog sliva dalekog sjevera, pa još dalje — onkraj posljednjih staza što ih je

63 ugazio civiliziran čovjek — do svojih stada i svoje čeljadi. I s njim će biti Stampedo Smith. S obzirom na dugu zimu koju je proveo u žudnji za domom, takve misli morale bi ga navoditi na sladak san i prijatne snove. Ne, bit će da se u njegove sanjarije uvukla neka pogrešna nota. Lik Stampedo Smitha se gubio i na njegovo je mjesto stupao Rossland. A nasmijana Keok mangupski se i izazovno mijenjala u Mary Standish. Od Keok ne možeš ni očekivati drugo — razmišljao je Alan pospano — ona mora vječito mučiti nekoga. Ujutru se osjećao bolje. Kad se probudio sunce je već bilo visoko, zraci njegovi preplavili su mu kabinu. Pod sobom je Alan osjećao valjavicu otvorenog mora. Na istoku je umjesto obale Aljaske visila tamnoplava sumaglica, ali se iznad nje dizali bijeli vrhovi gorja St. Elias, nalik snježnim kopljima što su se ustremili put sunčanog neba. Nome je tjerao naprijed punom parom. Njegovi motori tukli su kao dva srca blizanca, tukli su svojom silnom pogonskom snagom i njihovom se zanosnom trepetu Alan odmah odazva cijelim bićem. To je ono pravo! To znači da za njima ostaju miljama duge zapjenušane brazde, znači da se brzo guta prostor što ga dijeli od Unalaske, na pola puta do Aleuta. Zao mu je što će izgubiti vrijeme zavijanjem oko obale poradi pristajanja u Cordovi. I nato, čim se sjeti Cordove, sjeti se i Mary Standish. Obukao se, obrijao i krenuo na doručak neprekidno misleći na nju. Pri pomisli na susret s njom, sad kad mu je bio neminovan, bi mu gotovo neugodno jer je prezao od neprijatnih momenata čak i kad on nije bio kriv za njih. Ali ga je Mary Standish svojim držanjem izbavila od ma kakve grižnje savjesti koja bi ga mogla snaći zbog njegovog nekavalirskog ponašanja prethodne noći. Našao ju je za stolom. Kad je zauzeo svoje mjesto prema njoj, nije se ni najmanje uznemirila. Na njenim je obrazima bilo boje, kao nježan dodir one rumeni što se krije u srcu divlje ruže iz tundra. Učini mu se da joj se oči svijetle jednim dosad neviđenim, dubljim i ljepšim sjajem. Kimnula mu glavom, osmjehnula mu se i nastavila razgovor što ga je vodila s jednom damom koja je sjedila kraj nje. Alan ju je

64 sad prvi put vidio zainteresiranu nečim takvim. Nije imao nikakve namjere da oslušne, ali ga na to natjera nekakvo nastrano htijenje u njemu. Doznade tako da ona dama ide za učiteljicu u jednu školu za domoroce u Noorvik, na rijeci Kobuk, i da je dugo učiteljevala u Dawsonu te je vrlo dobro poznavala život Belinde Mulrooney. Mora biti da je Mary Standish pokazala veoma veliko zanimanje za tu priču, jer se gospođica Robson, učiteljica, nudila da joj pošalje jednu fotografiju Belinde Mulrooney, samo neka joj gospođica Standish da svoju adresu. Djevojka je najprije nešto časila, potom reče kako ne zna sigurno gdje će biti ali će se gospođici Robson javiti, pisat će joj u Noorvik. — Hoćete li sigurno? — upita gospođica Robson. — Hoću, sigurno. Alanu laknu. Djevojka je odgovorila veoma tiho, kao da bi htjela da je on ne čuje. Očito je nekoliko sati odmora i ljepota jutra posve izmijenilo njeno mišljenje, te se sad i on otarasi onoga osjećanja obaveze što je za njega prianjalo tako uporno. U njenom sadašnjem držanju samo bi budala vidjela nekakvu tobožnju tragediju. Držanje joj se ne promijeni ni za ručkom, ni za večerom. Tokom dana Alan je nije vidio, te zaključi da ona namjerice izbjegava susret s njim. Nije se naljutio. Naprotiv, dobro mu došlo da se sasvim normalno zainteresira drugim stvarima. U salonu za pušače prodiskutirao je o politici prema Aljasci, pušio je svoju crnu lulu bez straha da će nekome smetati, i slušao je ritam broda, ukratko, tako bezbrižan još nije bio otkad je upoznao Mary Standish. Kad je noć počela padati i on se našao u šetnji na palubi, osjetio je promjenu — oćutio je da ga osvaja nekakva čudnovata čamotinja. Nešto mu je nedostajalo, ali šta — to sebi nije htio priznati sve do časa kad je Mary Standish izašla iz hodnika i uputila se prema ogradi. Sama njena pojava kao da je osuđivala njegov postupak. Časak je oklijevao, ali joj ipak priđe i stade kraj nje. — Danas je krasan dan, gospođice Standish — reče.

65 — Još samo nekoliko sati i stigosmo u Cordovu. Ona ne okrene lice nego nastavi zuriti u tmicu što je polegla na more. — Jest, bio je krasan dan, gospodine Holt — potvrdi ona — i za nekoliko sati stižemo u Cordovu. — Potom, istim tihim i ravnodušnim glasom dometne: — Hoću da vam zahvalim sinoć. Naveli ste me na jednu veliku odluku. — Mislim da vam nisam ničim pomogao. Možda je to bila opsjena izazvana sumračjem, ali mu se pričini da su joj se nježna pleća stresla. — Mislila sam da imam dva puta — ona reče. — Vi ste mi međutim pokazali da postoji samo jedan. — Naglasila je posljednju riječ a glas kao da joj je malo zadrhtao pri tom. — Bila sam glupa. Ah, najbolje da zaboravimo. Hoću da mislim na prijatnije stvari. Spremam se na veliki pothvat, trebat će mi sva hrabrost ovoga svijeta. — Uspjet ćete, gospođice Standish — on će sigurnim tonom. — Sto god vi poduzeli, uspjet ćete. Ja to znam. Ako pod tim pothvatom aludirate na svoj dolazak u Aljasku, svoj život ovdje i potragu za srećom, onda znajte da će to biti nešto veličanstveno. To vam mogu reći sa sigurnošću. Tren-dva je šutjela, pa će: — Nepoznato me oduvijek mamilo. Jučer, kad smo bili ispod brijega kod Skagwaya, donekle sam vam povjerila jedno moje čudno uvjerenje koje u meni živi već odavna. Naime, uvjerena sam da sam jednom već živjela ranije, u davno vrijeme, kad je Amerika bila mlada. Ponekad mi je to osjećanje tako snažno da mu ne mogu odoljeti. Možda sam bedasta. Ali reći ću vam da kad se pred nama brdo rastvorilo, kao kakva ogromna vrata, i kad smo spazili Skagway, istog sam časa osjetila da sam jednom, nekada i negdje, već vidjela tako nešto. Da mi se već prikazalo u nekakvim neobičnim priviđenjima. Možda je u meni žica ludila. Ali, upravo to uvjerenje daje mi hrabrosti da se upustim u svoj pothvat. To uvjerenje ... i vi! Odjedared se okrene prema njemu, oči joj zaplamsaše.

66 — Vi... i vaša sumnja i grubost — ona nastavi, uspravljajući se pred njim, tijelo joj se napne, glas malo zadrhta. — Nisam imala namjeru da vam ovo kažem, gospodine Holt, ali ste me vi na to prisilili, a moglo bi vam i koristiti... od sutra dalje. Došla sam k vama jer sam vas u svojoj gluposti krivo ocijenila. Mislila sam da ste drugačiji od ostalih ljudi, da ste nalik na one vaše planine. Da tako kažem, igrala sam na vas, na čovjeka koga sam postavila visoko, na čovjeka poštenog i odvažnog, koji se neće prevariti u procjeni dobra i zla... igrala sam i izgubila! Užasno sam pogriješila. Kad sam ušla u vašu kabinu, prva vam je pomisao bila: sumnja. Bili ste ljuti i zaplašeni. Jest, zaplašeni, bilo vas je strah da se ne desi štogod vama nepoželjno. Bezmalo ste vjerovali da sam nečasna. I držali ste me lažljivom, pa ste mi to i rekli. To nije bilo pošteno, gospodine Holt. Nije bilo pošteno. Rekla sam vam da ima stvari o kojima vam ne mogu pričati, ali ih Rossland zna. Znači, nisam prešutjela baš sve. Mislila sam da ste širokogrudan čovjek koji neće držati da ga moje prijateljstvo kalja, makar mu i došla u kabinu. Oh, u to sam tvrdo vjerovala, nisam se mogla nadati da ćete me smatrati nečasnom i lažljivom! — Zaboga! — on uzvikne. — Čujte, gospođice Standish ... Pokrene se da je zaustavi, ali kasno — naglo se udaljila, u tren oka je zamakla iza vrata hodnika. Dozivao ju je ali uzalud, samo joj je čuo korake kako se gotovo trkom gube niz hodnik. Stao je, krv mu ostudjela, pesti je stisnuo u tmici, lice mu bilo bljeđe negoli u djevojke maločas. Njene su ga riječi probole, oduzele mu dah. Gledao je sebe ogoljela, do one golotinje koju je djevojka zamislila, i užasne ga taj prizor. Pa ona griješi. Nije on takav! Bio se poveo za nečim što je držao razumom, logikom... ako je u tome ispao prokleta budala... Odlučno je krenuo put njene kabine, riješen da ispravi ono netačno mišljenje o njemu. Ispod vrata nije prodiralo svjetlo. Zakucao je ali ne dobi odgovora. Sačeka, opet pokuca i uze osluškivati hoće li čuti kakav šum, kakvo kretanje. I dok je tako čekao, stao se predomišljati. Najposlije mu bilo drago što se vrata ne otvoriše. Bio je uvjeren da je gospođica Standish u kabini, a ona

67 će nesumnjivo shvatiti zašto je on došao, neće joj biti potrebno nikakvo usmeno objašnjenje. Vratio se u svoju kabinu. Duh mu je sve jače negodovao protiv djevojčinog pogrešnog suda. Bez obzira kako gledao na to, nije mogao naći mira. Neodoljivo su mu se nametale one bistre oči, glatka, predivna kosa, i ponos, i hrabrost kojom je stala pred njega. Nije mogao pobjeći od one slike — kako je stajala leđima naslonjena na vrata njegove kabine, a na obrazima su joj se poput dijamanata caklile suze. Onoga trena otkazala mu je intuicija, sad mu je to jasno. Izbjeglo mu je nešto, nešto nije umio dokučiti. I ona ga zbog toga drži krivim. Pošao je u salon za pušenje, ali ga razgovor tamo nije zainteresirao. Uzalud se upinjao da se u nj uživi. Svirka malog orkestra u glavnom salonu išla mu je na živce, a zatim je tako mrgodno gledao parove što su se okretali u plesu da mu je netko nešto i primijetio na račun toga. Vidio je Rosslanda gdje se okreče na plesnom podiju, držeći u naručju jednu lijepu mladu plavušu. Djevojka mu je gledala u oči, smješkala se, obraz je naslonila na njegovo rame, a Rossland je licem dodirivao njenu raščupanu kosu. Alan se okrene i pođe, bola ga je neprijatna pomisao na Rosslandovu vezu sa Mary Standish. Pošao je u međupalublje. Indijanci Thlinkit bili su se sklonili iza jednog zastora od ćebadi, po tišini koja je tamo vladala Alan zaključi da su zaspali. Veče mu je strašno sporo prolazilo, napokon se povukao u kabinu i pokušao se zadubiti u čitanje. Čitao je knjigu kojoj se bio unaprijed radovao, ali se nakon nekog vremena stade pitati da li to pred sobom ima ordinarnu glupost ili ga smeta njegovo rđavo raspoloženje. U ovom je piscu oduvijek naročito uživao. A sad — nije se mogao udubiti u djelo, riječi koje je čitao bile su mu besmislene, mrtve. Činilo mu se da nešto nedostaje i duhanu u njegovoj luli, pa umjesto nje uze cigaru, a potom skloni knjigu i uze drugu. Ishod bio isti. Naprosto mu je mozak otkazao a u cigari nije bilo utjehe. Premda je mehanički zavaravao samog sebe, znao je da se sada bori s nečim posve novim. Tvrdoglavo se upeo da u toj borbi

68 nadjača. Bila je to borba između njega i one Mary Standish što je onako stajala naslonjena na vrata kabine. Radilo se o Mary Standish, o njenoj lijepoj vitkoj prilici, o njenoj hrabrosti, o mnogim stvarima s kojima se dosad nije upoznao u životu. Svukao se, navukao kućnu haljinu i papuče. Nekakva su se čuvstva u njemu komešala, zahtijevala priznanje, ali ih on suzbijao, negirao im postojanje. Sebi reče kako je skroz glup a pomalo i lud. Ali mu ne pomože ta tvrdnja. Legao je, naslonio se na jastuke i još jednom pokušao čitati. Ovaj put mu nekako pođe za rukom ali uz težak napor. U deset sati prestadoše i muzika i ples, tišina zavlada na brodu. Onda osjeti kako ga opet interesira ona prva knjiga koju je odbacio. Uzeo je, i polako je stao nalaziti zadovoljstvo u štivu, opet je zapalio cigaru. Čuo je daleko zvon brodskog zvona, najprije je objavilo jedanaest sati, potom pola dvanaest, najzad ponoć. Slova mu se počela mutiti, pospano obilježi stranicu, položi knjigu na stočić i zjevne. Cordova mora biti blizu. Osjećao je kada je Nome smanjio brzinu, ublažila se lupa brodskih strojeva. Bit će da su prošli Rt St. Elias te se približavaju kopnu. I nato, odjedared odjeknu jeziv ženski vrisak. Bio je to prodoran vrisak užasa, smrtne muke — i još nečeg, od toga se Alanu sledi krv u žilama, on skoči s kreveta. Vrisak se ponovi, ovaj put završi jednim groznim jecajem a poprati ga mukao krik iz muškog grla. Kraj Alanovog prozora netko prođe trkom. Začu se još jedan povik, pa nečiji zapovjednički glas. Riječi nije mogao razabrati ali kao da je na njih sam brod odgovorio. Odjedared strojevi umukoše, onda odjeknu lupa promjene pravca, zaori se pomamna zvonjava kojom se posada poziva k čamcima. Alan skoči do vrata kabine. Znao je šta se dogodilo. Čovjek u moru! Istog časa sav život i snaga kao da se istočiše iz njega, jer mu se na tren učini kao da je preda nj stalo blijedo lice Mary Standish i svojim mirnim glasom kazuje mu da je to onaj drugi put. Blijed kao mrtvac, zgrabi kućnu haljinu, širom raskrili vrata i potrča niz mutno osvijetljen hodnik.

69 Glava 9. Kad je Alan stigao na palubu, promjena pravca stroja još nije bila zaustavila kretanje broda naprijed. Brod je polako klizio naprijed usprkos sili koja ga je kočila. Alan je čuo potrk, glasove, škripu dizalica za čamce. Spazio je gdje se desni krmeni čamac već njiše nad mirnim morem. Pred Alanom se našao kapetan Rifle, tek upola odjeven, a drugi oficir brzo je nizao komande. Iz salona za pušenje ispalo je desetak putnika. Na palubi je bila samo jedna žena. Malo po strani, oborene glave, šakama pokrila lice, naslonila se na jednog muškarca koji ju je pridržavao u naručju. Alan pogleda muškarca i po njegovom izrazu pogodi da je vrisnula žena koju sad pridržava. Bućnuo je čamac po površini mora, odmah zatim začuo se i pljusak vesala, ali su se ti zvuci činili Alanu veoma dalekim. U nenadanoj mučnini koja ga se dokopala, jasno je čuo samo užasno jecanje žene. Pođe onom paru, a paluba kao da se ukrivila pod njegovim nogama. Bio je svjestan gomile koja se okupljala oko dizalica s kojih su spuštani čamci, ali su mu oči bile prikovane za ono dvoje. — Je li to bio muškarac... ili žena? — on upita. Riječi je morao istisnuti silom. Glas kao da nije bio njegov. Muškarac podiže pogled, zagleda se u Alanovo bezizražajno lice kao iz kamena isklesano. — Žena — odvrati. — Ovo je moja žena. Tu smo sjedili. Najednom je ona opazila kako se žena penje na ogradu i skače u more. I onda je vrisnula. Žena podiže glavu. Još je jecala ali u očima joj nije bilo suza, samo užas. Grčevito je stiskala muževu mišicu. Pokuša progovoriti ali joj ne pođe za rukom, a muškarac prigne glavu da je nečim utješi. Onda se kraj njih stvori kapetan Rifle. Bio je usplahiren, na licu mu Alan pročita da zna o kome se radi. — Tko je to bio? — Alan upita kapetana. — Gospođa tvrdi da je bila gospođica Standish.

70 Alan ni riječi ne izusti, niti se pomače. Na tren mu se zamrači u glavi. Gotovo nestade buke oko njega, pred njim se predmeti zamutiše. Ali ga to osjećanje brzo prođe i ne ostavi znaka na njegovom nepomičnom, blijedom licu. — Jest, bila je to ona djevojka što je sjedila za vašim stolom. Ona lijepa. Jasno sam je vidjela, a onda... onda... To je govorila žena. I kad je stala, da predahne, kapetan joj upade u riječ: — Možda ste se prevarili. Ne vjerujem da bi gospođica Standish učinila tako nešto. Uostalom, ubrzo ćemo doznati. Dva su čamca već krenula, sad spuštaju i treći. Posljednje je riječi kapetan dobacio preko ramena, već je požurio nekamo. Alan se nije micao s mjesta. Duh mu se napokon sredio i snašao poslije šoka, sad ga obuzeo nekakav čudnovat mir. — Jeste li baš posve sigurni da je to bila ona djevojka koja je sjedila za mojim stolom? — ču on svoj glas gdje pita. — Da se niste možda prevarili? — Nisam — odvrati žena. — Odavno mi je upala u oči, toliko je bila tiha i lijepa. Jasno sam je vidjela na odsjaju zvijezda. I ona je mene vidjela, upravo tren prije no što će se popeti na ogradu i skočiti. Čini mi se da mi se nasmiješila i kao da mi je htjela nešto reći. A onda ... onda je nestala! — Ja ništa nisam znao, skočio sam kad mi je žena odjedanput vrisnula — dometne muškarac. — Potrčao sam k ogradi, ali ništa nisam vidio, samo brazdu broda. Ja bih rekao da je odmah potonula. Alan se okrene. Ćutke se progurao kroz uzbuđenu gomilu, ali ne ču pitanja što su letjela odasvud, niti osjeti zvuk glasova. Prvotna želja da požuri napustila ga je, te je mirno otišao do kabine Mary Standish. Ako nije skočila u more, ako se onoj ženi samo učinilo, onda djevojka mora biti tu. Zakucao je na vrata samo jednom. Onda ih otvori. Nije ga dočekao nikakav uzvik straha ili prosvjeda, odmah je znao da je kabina prazna, još prije

71 nego je upalio svjetlo. Znao je on to još u samom početku, od časa kad je čuo onaj vrisak. Mary Standish je nestala. Pogledao je njen krevet. Eno na jastuku udubine koju je utisnula glava. Na pokrivaču ležao je zgužvan i usukan rupčić. Na stolu uredno složen toaletni pribor. Onda spazi cipele i čarape i haljinu na krevetu. Podiže jednu cipelu i zadrža je u hladnoj, mirnoj ruci. Bila je to malena cipelica. Prsti mu se stegoše oko nje, zdruzga je u šaci kao da je od papira. Još je držao cipelu kadli začu nečiji korak te se sporo okrenu. Stigao je kapetan Rifle, lice mu bilo voštanobijelo. Časak-dva nijedan ne progovori. Kapetan Rifle pogleda zgužvanu cipelicu u Alanovoj šaci. — Čamci su se brzo zaputili — reče on muklim glasom. — Ako znade plivati... ima nade. — Neće ona plivati — odvrati Alan. — Nije skočila da bi plivala. Utopila se. Nekako se maglovito čudio svome mirnom glasu, kao da ga osluškuje sa strane. Kapetan Rifle opazi kako su mu žile iskočile na šakama i na čelu. Tijekom mnogih godina kapetan je bio svjedok mnogih i ovakvih i onakvih tragedija. Njemu to nije bilo ništa novo. Ali ga Alanove riječi ipak iznenadiše. Alanu je trebalo samo nekoliko trenutaka da mu u glavnim crtama ispriča šta se desilo prethodne noći. Kad je završio, kapetanova se ruka našla na njegovom ramenu; pod kapetanovim prstima Alanovi mišići bili su ukočeni i tvrdi poput čelika. — Kad se čamci vrate, porazgovarat ćemo s Rosslandom — reče kapetan. Povuče Alana iz kabine i za sobom zatvori vrata. Tek kad se vratio u svoju kabinu, Alan uoči da još jednako steže onu zdruzganu cipelicu. Odloži je na krevet i uze se oblačiti. Za nekoliko minuta bio je odjeven te pođe na krmu gdje nađe kapetana. Pola sata kasnije vrati se prvi čamac. Pet minuta nakon njega dođe i drugi. A potom i treći. Alan je stajao otraga, sam, dok su putnici nagrnuli na ogradu. Znao je šta će biti. Već poznat odgovor

72 dopro je do njega u mrmljanju gomile — ništa! Kao da se jedan jedinstveni tihi jecaj podigao iz grla mnogih ljudi. Alan se povuče. Nije želio sresti ničiji pogled, ni razgovarati ni s kim, ni slušati šta će ljudi govoriti. I kako pođe, iz njega izbi jedan uzdah, prigušen krik agonije što mu je kazivao da je na rubu sloma. Toga se bojao. Prvi je zakon njegovog soja bio da se pod udarcima bori i on se odupre želji da ispruži ruke prema moru i zavapi put Mary Standish neka izađe iz onih dubina i neka mu oprosti. Kročio je kao kakav automat. Blijedo lice bilo mu je maska kroz koju nije izbijao nikakav znak bola, u očima mu je počivala smrtna studen. Ona žena što je vrisnula mogla bi ga nazvati bićem bez srca. Imala bi pravo. Njegovo je srce nestalo. Pred Rosslandovim vratima našao je kapetana Riflea i brodskog liječnika, doktora Marstona. Kapetan je upravo kucao. Onda pokuša otvoriti vrata. Bila su zaključana. — Ne budi se — reče kapetan. — A među putnicima ga nije bilo. — Nisam ga ni ja vidio — potvrdi Alan. Kapetan je uzeo gurati u ključaonicu svoj kapetanski ključ. — Mislim da okolnosti opravdavaju ovo — reče, ali uto uzgleda zapanjeno. — Vrata su zatvorena iznutra, ključ je u bravi! Zalupao je pesnicama na vrata. Lupao je toliko da mu zglavci na rukama pocrvenješe. Svejedno nikakva odgovora. — Čudno — on izgunđa. — Veoma čudno — složi se Alan. Ramenom je bio okrenut prema vratima. Malo se povuče pa se obori na vrata koja popustiše pod njegovim prvim naletom. Sa žarulje u hodniku slabo svjetlo dopre u kabinu. Njih trojica zabuljiše se. Rossland je bio na krevetu. Nekako razabraše njegovo lice koje ja gledalo u strop. Ali se on ni sad ne pomače niti što reče. Marston uđe u kabinu i upali svjetlo. I onda, desetak sekundi se nijedan od njih nije micao. Potom Alan začu kako kapetan zatvara vrata za sobom, a Marston zaprepašćeno šapće: — Gospode Bože!

73 Rossland je ležao nauznako, u rublju, otkriven. Ruke je raskrilio, glavu zabacio, usta razjapio. Bijela se plahta pod njim crvenjela od krvi. Brazda krvi tekla je preko ruba kreveta i spuštala se na pod. Rosslandu su oči bile ovlaš zaklopljene. Nakon prvog zaprepašćenja, doktor Marston je hitro reagirao. Naže se nad Rosslandom i u tom času, kad im je liječnik bio okrenut leđima, Alan i kapetan ukrstiše poglede. U obojici je bljesnula ista pomisao — i nato odmah ista nevjerica. Marston je nešto govorio, sad mu je glas bio profesionalno miran. — Ubod nožem, odmah kraj desnog pluća, ako ne i u samo pluće. I opasna oteklina iznad oka. Živ je. Neka ga nitko ne dira dok se ne vratim s instrumentima i zavojima. — Vrata su bila zaključana iznutra — reče Alan čim se liječnik udaljio. — I prozor je zatvoren. Izgleda kao... samoubojstvo. Moguće je... među njima bio dogovor... pa je Rosslandu bilo draže ovako nego da se utopi? Kapetan Rifle bio je klekao. Zavirio je pod krevet, zagledao u sve uglove, povukao pokrivač i plahtu. — Nigdje nema noža — on će šuplje, pa čas kasnije dometne: — Na prozoru ima crvenih mrlja. Nije to samoubojstvo, nego... — Ubojstvo. — Jest, ukoliko umre. To je učinjeno kroz otvoren prozor. Bit će da ga je netko dozvao k prozoru, onda ga zbo i zatvorio prozor. A mogao je on stajati ili sjediti ovdje, pa bi ga opet dosegla nečija duga ruka. To je morao učiniti muškarac, Alan. Moramo biti uvjereni. Bio je muškarac. — Naravno, muškarac. — kimne Alan. Ćuli su gdje se Marston vraća još s nekim. Kapetan Rifle mahne rukom put vrata. — Bolje idi — on će Alanu. — Ovo je stvar brodskih vlasti, ne bi ti bilo milo da budeš umiješan bez potrebe. Dođi k meni u kabinu za pola sata. Da porazgovaramo. S doktorom Marstonom bili su drugi časnik i brodski ekonom. Alan pođe mimo njih i začu gdje se za njim zatvaraju vrata

74 Rosslandove kabine. Pod nogama je opet osjetio podrhtavanje broda koji je nastavljao put. Pođe u kabinu Mary Standish i mirno sakupi njene stvari te ih složi u ručnu torbu s kojom je bila došla na brodi Ne pokušavajući da krije, prenese torbu u svoju kabinu i spakova svoje stvari. Onda potraži Stampedo Smitha i kad ga nađe objasni mu kako mora neočekivano mijenjati plan, valja mu se iskrcati u Cordovi. Kod kapetana Riflea stigao je sa zakašnjenjem od pet minuta. Ušao je i našao starog mornara gdje sjedi za stolom. Pokretom glave kapetan mu pokaza stolicu. — Za jedan sat stižemo u Cordovu — reče. — Doktor Marston kaže da će Rossland ostati živ, ali će dugo proći dok opet bude u stanju da govori, dotle nas više neće biti u luci. Zboden je kroz otvoreni prozor. Ja bih se na to zakleo. Da li ti što misliš ili kaniš? — Samo jedno — odgovori Alan. — Odlučio sam da se smjesta iskrcam. Potražit ću njeno tijelo. Ako ga nađem, postarat ću se da ga dostojno zakopaju. Sto se tiče Rosslanda, meni je sasvim svejedno hoće li umrijeti ili ostati živ. Mary Standish nema nikakve veze s pokušajem da se on ubije. Slučajno i jedno i drugo desilo se u isto vrijeme i to je sve. Reci mi koja je bila kolacija broda u času kad je ona skočila u more. S mukom je održavao mir, nipošto nije htio da kapetan Rifle uoči kakvu tragediju za njega predstavlja smrt Mary Standish. — Bili smo sedam milja od Eyak Rivera, malo južno i zapadno. Ako joj more izbaci tijelo, bit će to ili na otok, ili pak na obalu istočno od Eyak Rivera. Drago mi je što hoćeš da je potražiš. Postoji neka mogućnost. Nadam se da uspiješ. Kapetan se podiže sa stolice i stade nemirno koračati goredolje po kabini. — Za brod je to težak udarac... na prvom putovanju — reče on. — Ali sad ne mislim na Nome. U mislima mi je samo Mary Standish. Bogamu, pa to je strašno! Da je bio ma tko drugi... ma tko ... — Kad su ga vlastite riječi zagušile, on očajnički mahne rukama. — Teško je vjerovati, gotovo je nemoguće vjerovati da se

75 ona namjerno ubila. De, ispričaj mi još jednom šta se desilo u tvojoj kabini. Brišući svaki trag emocije iz glasa, Alan ukratko ponovi kako je djevojka došla k njemu. Prešutio je koješta što je djevojka njemu povjerila. Nije se mnogo zadržao na slučaju s Rosslandom, niti je opisao njen strah od onoga čovjeka. Kapetan Rifle opazi da se on muči i kad je Alan završio stegnu mu ruku i pogleda ga očima punim razumijevanja. — Nisi ti kriv... bar ne onako kako misliš — reče mu. — Nemoj to tako uzimati k srcu, Alan. Ali nađi njeno tijelo. Nađi ga, ako možeš, i javi mi. Hoćeš li mi to učiniti, molim te, hoćeš li mi javiti? — Hoću, javit ću ti. — A što se tiče Rosslanda... taj čovjek ima puno neprijatelja. Siguran sam da je onaj tko ga je zbo još na brodu. — Nema dvojbe. Kapetan je nešto krzmao. Ne gledajući u Alana, reče: — Ništa nisam našao u kabini gospođice Standish. Nema čak ni njene torbe. Činilo mi se da sam vidio neke stvari kad sam tamo bio s tobom. Mislio sam da si ti držao nešto u ruci. Ali bit će da sam pogriješio. Valjda je sve bacila u more... prije nego je sama skočila. — Moguće — neodređeno će Alan. Kapetan Rifle dobošao je vršcima prstiju po svom stolu. Na svjetlu kabine, lice njegovo činilo se unezvjerenim i veoma starim. — To je sve, Alan. Vjeruj mi, kad bi bilo moguće, dao bih ovaj svoj starački život samo da se spasila. Meni je ona bila nalik na nekoga... tko je već odavna mrtav. Zato sam i prekršio brodska pravila kad se ona nepropisno ukrcala u Seattleu, bez rezervacije. Sad mi je žao. Morao sam je vratiti na kopno. No, nje više nema, pa je najbolje da ti i ja zadržimo za sebe ono malo što naslućujemo o njoj. Nadam se da ćeš joj naći tijelo, a onda____ — Onda ću ti javiti. Rukovaše se i kapetan isprati Alana do vrata ne puštajući mu ruku. Izašavši na zrak, Alan opazi da je na nebu nastala nagla

76 promjena. Zvijezda nije bilo, kroz tmicu nad morem kao da je nešto cviljelo. — Oluja — reče kapetan. Nestalo je njegovog držanja zapovjednika, pleća su mu se pognula, glas mu je zatreperio nekakvim drhtajem što nagna Alana da se zagleda u tamu. Onda kapetan reče: — Rosslanda ćemo otpremiti u bolnicu u Cordovi. Alan ne odgovori. Vrata se za njim tiho zaklopiše, a on polako pođe kroz tmicu do brodske ograde i tamo stade. Iz dubokog mraka s mora dopiralo je ono cviljenje, a daleko, daleko muklo je tutnjila grmljavina. Vraćao se u svoju kabinu boreći se da ovlada sobom. Čekao ga je Stampedo Smith sa stvarima spakovanim u vreću od nepromočivog platna. Alan mu objasni otkud takva iznenadna promjena plana. Zadržat će se u Cordovi, pa će najmanje mjesec dana kasnije stići na tundre. Stampedo treba da pođe sam sa pasišta. Dugački put do Tanane brzo će prevaliti željeznicom. Onda će poći do Allakata, potom dalje na sjever do Allanovog naselja ispod Endicott-planine. Za čovjeka Stampedovog kova neće biti teško da nađe naselje. Nacrtao je Stampedu skicu puta, napisao je i predao mu neka uputstva, dao mu novaca i najzad mu preporučio neka ne gubi glavu i ne skrene s puta u potragu za zlatom. On, Alan, mora na kopno smjesta, ali Stampedo ne_ mora s broda prije jutra. I Stampedo mu se zakune da ga neće iznevjeriti. Alan ne objasni zašto se toliko žuri. Odgovaralo mu je što ga kapetan Rifle ništa nije upitao. Nije se zaustavljao da porazmisli o razumnosti svoga čina. Znao je samo jedno: da mu svaki mišić upravo bolno žudi za fizičkom akcijom i da se u takvu akciju mora uputiti odmah, ako hoće da se spasi sloma. Ta želja kao da je izvirala iz neke pomame u samoj krvi njegovoj, iz nečega što je obuzdavao samo snagom volje. Pokušao je odagnati jedno priviđenje: jedno blijedo lice što pluta valovima morskim. Trsio se svim silama da zadrži onaj bešćutni mir što bijaše dijelom njegova bića. Ali je sam brod uništavao njegov stoičan otpor. Tek je prošao jedan sat od trena kad je začuo vrisak one žene, i već je

77 zamrzio brod. Želio je da što prije osjeti čvrsto tlo pod nogama. Svom je dušom želio da dođe do one uzane morske prevlake gdje sad pluta Mary Standish. Vatra je u njem gorjela, ali je čak ni Stampedo nije mogao zapaziti. Napetost u Alanu popusti tek kad mu je noga dotakla kopno i kad je pred sobom ugledao Cordovu što je ležala nalik na kakvu veliku rupu u planini. Pošto je napustio čamac, neko je vrijeme stajao sam u tmici, duboko udisao miomiris s planine i nastojao da se orijentira. Oko njega bila gusta tama. Rijetka svjetla što su tu i tamo gorjela davala su tmici izgled nekakvog mora crnila koje se može svakog trena oboriti na Alana. Oluja još nije izbila, ali je bila blizu, zrak je bio nabijen opomenom, nagovještajem nečega što se prikrada odasvud. Tutanj grmljavine bio je mukao, ali i veoma bliz, kao prigušen jednom moćnom rukom koja se sprema da se iznenada stušti na zemlju. Kroz crnu tamu Alan je sebi birao put. Nije se izgubio. Mnogo je puta hodio do brvnare Olafa Ericksena, pola milje dalje od obale. Prošle su tri godine otkad je zadnji put bio kod Ericksena, ali je siguran da će ga naći tamo, na istom mjestu gdje je proveo dvadeset godina, jer se Šveđanin zakleo da se odatle neće maknuti sve dok ga ne odmami samo more. Tako se Alan po instinktu kretao znanim putem. Odjednom mu nad glavom puče tutanj grmljavine. Razuzdale su se snage noći. U planinama skrivenim za crnim zidom tmice začuo se huk, naglo blisnu munja koja Alanu osvijetli put. Pred sobom spazi gdje se zabijelio jezičak pijeska te požuri u tom pravcu. S mora je dopirao sve jači huj. Činilo mu se da kao da hodi između dviju velikih vojski što napreduju u smrtni boj i pod kojima se tresu i kopno i more. Opet sijevnu munja i za njom puče grom takav te se strese i zadrhta samo tlo pod Alanovim nogama. Jeka se odbijala preko planina, nalik na prasku signalne puške što se svakim pucnjem udaljava sve više. , Dah hladnog vjetra zapljusne Alanovo lice i u njemu se probudi nešto što s uzbuđenjem pozdravi oluju.

78 Volio je Alan jeku groma koja se valja preko planina i sijevak munje koji bliska među planinskim vrhovima. Za jedne takve noći, dok je oko brvnare njegovog oca priroda praskala i treskala, dok je njen glas zaglušnom bukom ispunjavao tmicu, majka je njega donijela na svijet. Stoga je ljubav prema oluji bila njemu u krvi, bila je dijelom njegove duše, pa je pogdjekad čak žudio za tim „jezikom planina" kao što drugi žude za prvim proljetnim danom. I sad je radosno pozdravio dolazak nevremena, dok je zirkao u tmicu kako bi razabrao svjetlo što je od sumraka do zore vječno gorjelo u brvnari Olafa Ericksena. I najposlije ga spazi — spazio je žuto oko što je u nj gvirilo kroz pukotinu u crnilu stijenke. Časak kasnije preda nj iskrsne tamna sjena brvnare a munja mu osvijetli put do vrata. U jednom trenutku tišine čuo je gdje krupne kišne kapi bubnjaju po krovu. Spustio je prtljag i pesnicom zalupao na vrata kako bi probudio Šveđanina. Onda je širom raskrilio nezakračunana vrata, ušao, spustio na pod stvari, te se izderao negdašnjim pozdravom što ga Ericksen jamačno nije zaboravio premda je četvrt stoljeća prošlo otkad je zajedno s Alanovim ocem gazio planinama. Alan pojača plamen uljane svjetiljke na stolu i uto se u jednom dovratku ukaza Ericksenova spodoba, širokih, pognutih pleća, krupne glave, užagrenih očiju i dugačke, sijede brade što mu je padala na gole grudi. Časak je Šveđanin buljio, i u času kad se oluja spusti na brvnaru silnim udarom groma, vjetra i kiše, iz njegova se grla ote uzvik zadovoljstva. Desnice im se stisnuše. Šveđaninov se glas zaorio iznad huka vjetra, bubnja kiše i treske rasklimanih prozora, spominjao je nekakve tri minule godine i nadlanicom otirao san s očiju. Onda odjednom spazi izraz na Alanovom licu te ušuti i gostu prepusti riječ. Pet minuta kasnije otvorio je vrata i pogledao u crno more, dižući ruku da se zaštiti od nevremena. Vjetar je po njemu šibao, bijelu mu je bradu bacao na rame, a silna ga kiša namoči do kostiju u trenuću oka. S naporom je zatvorio vrata i šutke se okrenuo Alanu, na žutom odsjaju s uljane svjetiljke crnjela se njegova golema, staračka spodoba.

79 Čekali su do zore. U samo praskozorje, dugi, crni, čamac Šveđanina Olafa otisnu se na more.

80 Glava 10. Vjetar je zamro ali je kiša svejednako pljuskom lijevala, u planinama je umirući mumlala grmljavina. Grad je progutala tmica, na pedeset stopa ispred pramca Alan nije vidio drugo doli jednu sivu zavjesu. S njegove gumene kabanice voda je tekla ćurkom, a s Olafove goleme brade cijedila se kao s kakve dobro natopljene krpe. Sjedio Olaf za kormilom, nalik kakvom oluku iz kojeg voda lije, i usprkos neprobojnoj tami stalno povećavao brzinu svom Nordenu. Čamac je jurio morem kao torpedo. Još dok su bili u brvnari, Olaf je upozorio Alana neka ne gaji ludu i jalovu nadu da će naći tijelo Mary Standish. Između rijeke Eyak i Katalle obala se proteže u samim stijenama i usjecima a ispred nje je čitav arhipelag otoka gdje bi cijela jedna piratska flota mogla naći stotinu skrivališta. Dvadeset godina Erickson živi na ovim obalama, ali još nije čuo da je more izbacilo utopljenika. On je sto posto siguran da se djevojčino tijelo nalazi na dnu mora. Ali sve te tvrdnje ne oslabiše Alanovu odlučnost da pođe u potragu. A bio je još žustriji kad se našao u čamcu vitkih linija što je skakao preko valova. Cak i beskonačna mumlava grmljavine i pljuštanje kiše kao da su ga gurali u potragu. Posao u koji se upustio nije njemu bio nimalo besmislen. Sebi je ponavljao da je to najmanje što može poduzeti, jedini pošteni gest što ga može učiniti. Ipak postoji mogućnost da je nađe. Život ga je naučio da računa i na nevjerojatnosti. Pobjede što ih je izvojštio gotovo su redovito bile „nemoguće". U sivilu zore nosio je u sebi uvjerenje da će opet pobijediti — da će naći Mary Standish negdje na moru ili na obali u prostoru između rijeke Eyak i prvog otoka uz koji struja teče prema obali. A kad je nađe... Misli su mu bile stale na tom momentu. Sada, međutim, počele su mu se upuštati dalje, nametati mu se i protiv volje, u nekim trenucima naturala mu se slika nađene djevojke, koja je bila takva da bi je htio odagnati od sebe. Jer je u toj njegovoj viziji

81 smrt udarila svoj nedvosmisleni pečat na djevojčin lik. Uporno mu se nametao prizor — bijeli se komad obale, tamo ga čeka vitko djevojčino tijelo, bijelo je lice njeno okrenuto jutarnjem suncu, duga se kosa rasula po pijesku. Taj ga prizor upravo gušio, borio se da ga odagna. Ako je tako nađe, znat će šta da radi. Najzad će se u njemu nešto slomiti, raspast će se onaj Alan Holt čiji su negativni principi i samonatureno sljepilo poslali Mary Standish u smrt. Stvarnost mu se rugala, žestoko mu se svetilo ono njegovo nepovredivo držanje kojim se gordio tako sebično. Petsto je ljudi bilo na Nomeu, a ona je u svojoj nevolji došla baš njemu. Povjerovala je u njega, podarila ga svojim prijateljstvom i povjerenjem, na kraju je i svoju sudbinu položila u njegove ruke. I kad je on nju iznevjerio, nije pošla drugome. Održala je riječ, dokazala mu je da u nje nema laži i prevare, i on je najzad spoznao kakva je hrabrost jedne žene i shvatio je smisao njenih riječi: „Razumjet ćete... sutra." Dok je oko njih zora svjetlom prerastala u san, u njemu se vodila neprestana borba, borba koju Olaf nije mogao vidjeti. U napetim crtama njegovog lica i mrkoj odluci u njegovom pogledu nije bilo promjene. Olaf mu više nije spočitavao ludost, nego je svoga Nordena tjerao sve dalje i brže put otvorenog mora. Pred njim se ukazala golema sjenka brda na otoku Hinchinbrook. S dolaskom dana kiša je popustila, neko je vrijeme još sipila pa je najposlije sasvim prestala. Alan zbaci sa sebe ogrtač i obrisa mokre oči i kosu. Bjeličasta se magla prorijedila, kroz nju su probijale slabašne ružičaste zrake svjetla. Olaf je zadovoljno roknuo i iscijedio vodu iz brade. Sunce se dizalo iznad planina, a kroz maglu, što se razilazila ukazalo se blještavo plavo nebo. U roku od pola sata zbila se čudesna promjena. Oluja je pročistila zrak te je sada bio kao melem, odisao je slankastim miomirisom. Olaf ustane, protegne se i strese vodu sa sebe, punim je plućima udisao onu milinu. Alan je gledao kako planine za obalom poprimaju obličje, kako se jedna za drugom ukazuju kao da su kakva živa bića, kako im se sunčev sjaj dohvaća vrhova. Crna šumska prostranstva stadoše se cakliti treptajem, zelene se

82 padine valjale za koprenama prozračne pare, i odjedared — u konačnom sunčevom slavlju — aljaščanska obala našla se pred Alanom u svoj svojoj veličanstvenosti. Slobodnom rukom Šveđanin je široko izmahnuo gestom oduševljenja, te se iscerio drugaru, s bradatog lica zračio mu je ponos i radost života. Ali na Alanu nije bilo promjene. Mrgodan, osjećao je ljepotu dana i sunca što preko silnog prostranstva doseže do mora, ali mu je nešto nedostajalo. U toj ljepoti više nije bilo duše, mrtvo je bilo negdašnje uzbuđenje izazvano njome. Sad je u njoj osjećao tragediju, Olafov je osmijeh uzvratio stiskom zuba jer više nije imao snage da sebe vara pred istinom. Pred Alanovim izgledom što ga je otkrilo nemilosrdno danje svjetlo, Olaf je stao duboko razmišljati o toj istini i ubrzo je ona ležala obnažena u njegovom duhu. Ova potraga nije Alanu stvar dužnosti, niti je ona zamisao zapovjednika Nomea, kako je Alan dao naslutiti Olafu. I pretmurno je Alanovo lice, u očima mu leži nekakva čudna mučnina. Nešto kasnije Olaf uoči s kakvom napetom žudnjom Alanov pogled šara preko blagih morskih valova. Napokon Olaf reče: — Ako je tačno kako ti je rekao kapetan Rifle, djevojka je morala pasti u more negdje tamo — i on upre prstom. Alan ustade. — Ali sad neće biti tamo — dovrši Olaf. U srcu je vjerovao da ona jest tamo, i to na samom dnu mora. Okrenuo je čamac put obale. Tri ili četiri milje pred njima, iz sjene s brda lazila je bijela pjeskovita obala. Četvrt sata kasnije ukazao im se pramen dima što se izvio između stijena i stablja koje se spuštalo do samog mora. — Tamo je McCormick — reče Olaf. Alan ne odgovori. Kroz Olafov dvogled pronašao je Skotovu brvnaru. Olaf ga je uvjerio da Sandy McCormick poznaje svaki vrtlog i plićak na pedeset milja obale, zatvorenih očiju može naći tijelo Mary Standish ukoliko ga je more izbacilo. Kad je Ericksen spustio sidro na plićini, Sandy im je pohitao u susret.

83 Skočili su u vodu do pojasa i odgacali do obale. Alan spazi ženu koja je stajala na vratima brvnare i u čudu gledala u njih. Sandy je bio mlad čovjek rumena lica, više nalik na dječaka nego na zrelog muškarca. Pozdraviše se. Alan ispriča kakva se tragedija desila na Nomeu i koji je njegov zadatak. Naprezao se da mirno govori, činilo mu se da mu to i uspijeva. U njegovom hladnom, jednoličnom tonu zaizvjesno nije bilo emocije, ali nije bilo ni kolebanja — on ima da nađe djevojčino tijelo. McCormick, koji je i prečesto zapadao u oskudicu, gotovo nije vjerovao svojim ušima kad je čuo koliku mu nagradu Alan nudi za usluge. Dat će mu pedeset dolara dnevno, a nađe li djevojčino tijelo nagradit će ga sa pet tisuća dolara. Cijena Alanu nije značila ništa. U tom trenu i u njega nije bilo mjerila, pa da je rekao deset ili dvadeset tisuća dolara, veličina takve svote ne bi mu ni pala na pamet. Toliko pa i nešto više imao je u bankama u Nomeu, da mu je netko garantirao siguran uspjeh on bi drage volje povrh novca ponudio i svoja stada irvasa. McCormick je na Olafovom licu razabrao nešto što je makar malo objašnjavalo situaciju. Ne, Alan nije lud; odnosno jest samo toliko koliko to može biti čovjek koji je izgubio što mu je najdragocjenije na svijetu. Prihvaćajući ponudu, Škot je nehotice bacio pogled prema sitnoj ženi koja je stajala na vratima brvnare. Alan se upozna sa ženom. Bila je mlada, tiha i mila. Ozbiljno se osmjehnula Olaf u, Alanu je pružila ruku, plave joj se oči uširiše kad je poslušala šta se zbilo na Nomeu. Alan napusti njih troje te se vrati na obalu, dok je Šveđanin, puneći i paleći lulu, prenio McCormickovima svoje mišljenje — da je ta djevojka, čije tijelo neće more nikad izbaciti, Alanu Holtu jamačno i početak i kraj svijeta. Toga dana su Alan i Olaf istražili mnoge milje obale, dok je Sandy McCormick u lakom čamcu pretražio otočje na južnoj i istočnoj strani. Kao kakav glasnik što poziva na uzbunu pronio je vijest među susjede svoje, pa je škotski domišljato uglavio dobar posao. U dvanaest brvnara ispričao je o utopljenici te je sam ponudio nagradu od pet stotina dolara onome tko nađe njeno

84 tijelo. Do mraka se dalo u potragu dvadesetak muške i desetak ženske čeljadi. — I pamtite — rekao je Sandy svakom od njih — sva je prilika da će je more izbaciti za slijedeća četiri dana, ukoliko je uopće izbaci. U sumrak toga dana Alan se našao na jednom mjestu deset milja uz obalu. Bio je sam jer je Erickson bio pošao suprotnim pravcem. Sad je jedan drugačiji, promijenjeni Alan gledao kako sunce tone u more na zapadu dok mu se bljesak odbija sa zlatastih padina na suprotnoj strani. Bilo mu je kao da je preturio tešku bolest neku i kao da mu je iz samoga tla njegove voljene zemlje u tijelo i dušu upuzalo nekakvo novo shvaćanje života. Na njegovom je licu svejednako bilo očajanja, ali nekako oplemenjenog. Crte oko usta više nisu bile tvrde, nisu bile izraz nepokorne volje, oči mu više nisu krile tugu, sav je izgledao kao čovjek koga je pročistila neka uništavajuća vatra. Dok se tama skupljala, vraćala se svojim tragam i putem je u njemu sve više raslo ono čuvstvo što je bilo izniklo iz smrti i za koje je znao da ga neće napustiti više nikad. S tom promjenom, kao da mu je sama blaga noć šaptala kako more nikad neće predati svoju žrtvu. Kad je u ponoć ušao u brvnaru, zatekao je Olafa, Sandyja i Sandyjevu ženu. Bio je iznuren. Objasnio im je kako se ulijenio za šest mjeseci boravka u Sjedinjenim Državama. Nije pitao je li itko išta našao. Znao je. Čim je ušao, to su mu rekle ženine oči, ona gotovo materinska skrb u njima. Sandy ga izvjesti šta je. učinio, a Olaf je pušio i nastojao da veselim tonom skrene razgovor na sutrašnje lijepo vrijeme. Nitko ne spomenu Mary Standish. Alan je osjećao da se oni ljudi drže usiljeno i znao je da je tome krivo njegovo prisustvo. Nakon večere zapali lulu i uze pripovijedati Elleni McCormick kako su prekrasne planine iza rijeke Eyak i kako mora biti sretna što joj dom leži u jednom takvom rajskom kutku. U njenim je očima spazio bljesak nečeg neizrečenog. Mjesto je bilo samotno za ženu samu, bez djece, te se on nasmiješi i stade Sandyju govoriti o djeci — kako bi trebalo da ih imaju, da ih imaju mnogo. Sandy se zacrveni a Olaf prsne u

85 grohotan smijeh. Ali se žena ne zacrveni, lice joj je bilo ozbiljno; samo je oči izdadoše, u njenom pogledu upućenom Sandyju bilo je neke čežnje i poziva. — Gradimo novu brvnaru — reče Sandy — u njoj će biti dvije sobe za djecu. Ponosan mu je bio glas pa i pogled što ga dobaci svojoj mladoj ženi, dok je tobože palio lulu koja je već gorjela. Koji čas kasnije Ellen McCormick spretno pokri pregačom nešto što je ležalo na stoliću kraj vrata kroz koja je Alan morao proći da bi pošao na počinak. Olaf mignu, ali Alan ništa ne opazi. Pomišljao je kako djece mora biti tamo gdje sigurno ima ljubavi. Nije mu padalo na pamet kako je čudno što on, Alan Holt, uopće misli o nečem takvom. Slijedećeg jutra nastavljena je potraga. Sandy je iscrtao grubu skicu nekih zabitih mjesta gdje struje nanose olupine i otpatke. S Olafom na kormilu, Alan se u Nordenu zaputio prema tim mjestima. Vratiše se u smiraj sunca. U tišini krasne večeri i utješnom miru kojim su se planine smiješile, učini se Olafu da je došao pogodan momenat da najzad kaže što mu je na srcu. Najprije uze govoriti kako aljaščanske vode izvode čudne smicalice, te kako pod morskom površinom djeluju neke nepoznate sile koje mu nitko nikad nije objasnio, pa kako je on jednom izgubio neku bačvu a tjedan dana kasnije naišao je na nju, bila je zaplovila pravcem prema Japanu! Istakao je podmuklost i ćudljivost dubinskih struja. Najposlije je prešao na stvar. Bit će bolje ako more uopće ne izbaci tijelo Mary Standish. Ukoliko bi je ipak izbacilo, dotle će proći dani, možda čak i tjedni, i na njoj neće biti više ničeg po čemu bi se mogla prepoznati. Bolje će biti da ostane na dnu mora u mirnom počivalištu. Upravo je tako nazivao morsko dno, „mirnim počivalištem", pa je u želji da prijatelju olakša bol, zabrazdio u opis užasa tih morskih dubina i okrenuo u detalje opisivati šta ljudsko meso i kosti mogu a šta ne mogu izdržati. Alan bi ga gotovo udario, samo da ga ušutka. Obradovao se Alan kad su najzad ugledali McCormickovu brvnaru.

86 Izgacali su na obalu, Sandy ih je dočekao. Alanu se učini da na njegovom licu ima nečeg neuobičajenog, srce mu na čas stade u iščekivanju. Ali Skot samo odmahne glavom i primače se Olafu Ericksenu. Alanu izmače pogled što ga ona dvojica izmijenjaše. On pođe u brvnaru. Čim je ušao Ellen McCormick položi ruku na njegovu mišicu. Neuobičajena gesta za nju. Oči su joj se sjajile nekako drugačije nego sinoć, i obrazi joj se rumenjeli, a u glasu joj bio nov, neobičan prizvuk, kao s nekakve radosti, s nečega što je ona pokušavala prikriti. — Ni.. . niste je našli? — ona upita? — Nismo. — Glas mu je bio malko umoran i kao ostario. — Mislite li da ćemo je ikad naći? — Ne onako kako ste vi očekivali — ona tiho od vrati. — Takva ona neće izaći. Žena se kanda s nečim borila, naprezala se. — Vi biste koješta dali samo da je dobijete — ona dometne — zar ne, gospodine Holt? Pitanje joj je bilo djetinjasto, upravo besmisleno, a i ona je bila nalik djetetu dok ga je onako gledala. On se silom nasmiješi i kimnu. — Naravno. Dao bih sve što imam. — Vi ste je... vi ste je voljeli? Glas joj je drhtao. Čudno kakva mu pitanja postavlja! Ali ga to čeprkanje po rani nije zaboljelo; žena se nije povodila za pukom radoznalošću, u glasu joj je bilo nekakve utješne blagosti koja mu je prijala. Tek je sad shvatio koliko bi želio odgovoriti na to pitanje, ne samo sebi nego i nekom drugom — glasno. — Jesam, volio sam je. Pomalo se zapanji nad tim priznanjem. Takva intimna čuvstva ne povjeravaju se nikome, a kamoli ženi koju si tako reći tek upoznao. Ništa više ne reče iako je u očima i na licu Ellen McCormick podrhtavalo nekakvo iščekivanje. Ušao je u sobicu gdje ga je njegov domaćin bio smjestio, čas kasnije vrati se sa svojom vrećom. Iz nje izvuče torbu u kojoj su bile stvari Mary

87 Standish te je pruži Sandyjevoj ženi. Sad je postao poslovan i ton mu zvučao tako. — To su njene stvari. Uzeo sam ih iz njene kabine. Trebat će vam, ukoliko je nađete. Shvaćate me, naravno. Ako je ne nađete, čuvajte mi ih. Jednom ću se vratiti. — S mukom je izdao ove tako jednostavne instrukcije. Nastavio je: — Nema smisla da se više zadržavam ovdje. U Cordovi ću ostaviti ček s tim da se uruči vašem mužu ukoliko je nađe. Ako je nađete, hoćete li se vi postarati za nju, gospođo McCormick? Žena mu obeća da će mu ispuniti želju i malko se zagrcnu pri tom. Alan pomisli kako će se dovijeka sjećat toga sućutnog bića. Onda je sve objasnio Sandyju, pa je pola sata kasnije zaželio Sandyjevoj ženi svaku sreću i stisnuo joj ruku na pozdrav. Ruka joj je drhtala. To ga kosnulo, te odlazeći na obalu reče Sandyju kako mora biti svjestan neizmjerljive vrijednosti svoje sreće. Na baršunastoj tmici neba život je kucao zvjezdanim pulsom. Još jednom se Norden našao na moru, jurio je praćen svojom svjetlucavom brazdom. Alan uzgleda u zvijezde i misao mu se stade plesti oko beskonačnosti što se prostire nad njim. Nije još nikad razmišljao o njoj. Život mu je bio i prepun. Ali mu se sada nebo činilo tako prostranim, a njegova su pasišta u tundrama bila tako daleko, te ga se dočepa užasna čamotinja a oči mu svrnuše prema mutnoj, bjeličastoj crti obale što je brzo nestajala u tmuši koja je ležala u podnožju planina.

88 Glava 11. Te noći u Olafovoj brvnari Alan se vrati u svoju kolotečinu. Nije ni pokušao umanjiti značaj tragedije što se usjekla u njegov život. Znao je da se njene posljedice neće nikad izbrisati i da će u njegovim mislima Mary Standish živjeti zanavijek bez obzira kakva mu bila budućnost. Samo što on nije bio čovjek koji će dozvoliti makar jednom dijelu sebe da vene i odumire zbog udarca koji mu je pomračio sliku svijeta. Pred njim leže njegovi planovi, njegove ambicije i snovi o uspjehu. Činili su se sada beživotnim i mrtvim, ali je on znao da je žar u njemu zgasnuo samo privremeno. Shvaćao je vitalnu potrebu da ga opet uspali. Prešao je na posao. Najprije je napisao pismo Elleni McCormick i njemu priključio još jedno pismo, pa je kuvertu brižljivo zapečatio — ono drugo pismo da se otvori samo ukoliko nađu tijelo Mary Standish. U tom je pismu iznio sve što mu je bilo nemoguće izraziti riječima dok se nalazio u Sandyjevoj brvnari. Onda je s Olafom uredio da ga odveze do Sewarda u svom Nordenu, jer se brod kapetana Riflea nalazio na putu za Unalasku. Sjetivši se kapetana Riflea sjede da i njemu piše i ukratko mu iznese ita je uradio i kako mu je traganje bilo bezuspješno. Slijedećeg jutra pomalo se iznenadi otkrivši da se dotad uopće nije sjetio Rosslanda. I dok je on obavljao posao u banci, Olaf se informisao o Rosslandu i doznao da je čovjeku krenulo nabolje, u bolnici je, život mu je van opasnosti. Alan nije imao nikakve želje da se vidi s Rosslandom. Nije želio čuti ono što bi mu taj čovjek možda mogao reći o Mary Standish. Osjećao je kao neko svetogrđe da nju, takvu kakvu je gledao sada, dovodi u vezu s onim Rosslandom. Bio je svjestan svoje promjene, svjestan da se stari Alan Holt iz temelja izmijenio na jedan zapanjujući način. Stari Alan Holt otišao bi Rosslandu posve mimo i službeno, smišljeno bi i temeljito ispitao cijelu stvar kako bi sebi dokazao svoju nedužnost i opravdao se u vlastitim očima. Poradi svoje samoodbrane pružio bi Rosslandu priliku da hladnim

89 činjenicama obori i zdrobi onu sliku koju je Alanov duh izgradio i nesvjesno i koja nemir unosi u njega. To bi učinio stari Alan„ ali je novi Alan pošao suprotnim putem. Novi Alan želi da tu sliku ponese sobom, da ona s njim živi. Tako slika i pođe s njim, neokaljana onim što bi Rossland mogao reći pa to bila istina ili laž. Cordovu napustiše u rano popodne. Uvečer se ulogoriše na rtu jednog šumovitog otoka, na milju ili dvije od kopna. Olaf je poznavao otok a odabrao ga je za logorište iz nekih svojih posebnih pobuda. Divljina je vladala na otoku, ptice carevale. Olaf je obožavao ptice, a na Alana je prijatno djelovao njihov večernji cvrkut i poj pred počinak. Dohvatio je Alan sjekiru te nakon šest mjeseci prvi put izmahnuo njome dajući oduška svojim mišićima. A Ericksen, što je u dugom tijeku godina dobro upoznao djelovanje Sjevera, glasno je kroz bradu fućkao nekakvu nesklapnu pjesmu dok je palio vatru — znao je da će otvorena krajina svojim melemom iscijeliti Alanove rane. Činilo se Alanu da je došao do pred svoj dom. Rekao bi da je cio vijek izminuo, da je beskonačnost prošla otkad je posljednji put slušao kako cvrči šunka na logorskoj vatri i kako kava vrije na naslazi žara dok se naokolo skuplja tajnovita šumska tmica. Pošto je nasjekao drva, zapalio je lulu i stao gledati Olafa kako peče pogaču. Sjetio se oca. Njih dvojica, Olaf i otac Alanov, bit će da su tisuću puta ovako logorovali u doba kad je Aljaska bila nova zemlja i kad nije bilo mapa na kojima hi vidjeli šta leži iza slijedećeg brda. Olaf se nekako ćutio odgovornim kao kakav liječnik, pa je nakon večere sjeo pod jedno stablo, naslonio se leđima na deblo i uzeo pričati o prošlosti kao da se radi o jučerašnjim ili prekjučerašnjim zgodama — o prošlosti kad se vječito tražio kraj duge gdje leži skriven ćup zlata, kraj duge što ga je Olaf tražio punih trideset godina. Napunio je šezdeset tačno prije tjedan dana, on reče, sad je već stao sumnjati da će još dugo ostati na obali pred Cordovom. Privlači ga Sibir — taj opasni svijet pustolovine, tajnovitosti i vanrednih prilika, što leži na svega nekoliko milja preko moreuza, nasuprot poluotoku Seward. U svom oduševljenju Olaf je zaboravio Alanovu nesreću. Psovao je

90 Kozake, njihove zakone, zabrane i mjere što ih preduzimaju da Amerikancima spriječe pristup u Sibir. Tamo leži više zlata no što ga se može zamisliti na Aljasci. Tamo tko zna koliko brda i rijeka još nema imena. Makar živio samo još godinu-dvije, poći će tamo, poći će da u gorju Stanavoj i među Čukčima ili nađe sreću, ili smrt. Otkad mu je stari drugar umro, dvaput je pokušao prijeći preko, oba su ga puta otjerali. Ali sad zna kako će se prebaciti. Pozvao je Alana neka pođe s njim. Uzbudljiv bio taj Olafov opis jednog kraja što tu blizu leži, na nepunu noć vožnje preko mora, a ipak je nedokučiv koliko i svete visoravni Tibeta. Ta je priča budila stare želje u Alanovoj krvi, znao je on da će od svih neosvojenih krajeva svijeta Sibir biti posljednji i najveći i da će u njegovom osvajanju odigrati svoju ulogu ne samo pojedinci nego čitavi narodi. Gledao je kako se Olafove oči krijese žarom. — A ne pođemo li sad mi s ove strane, Alan, onda će jednog dana tamo poći žuti s one strane — graktao je stari ,,zimnjak“, lupajući, lulom po dlanu. — I kad to učine, onda neće prelaziti ovdje k nama po jedan, dva ili tri, nego u milijunima. Da, to će ti žuti napraviti, samo neka krenu. Zato je bolje da mi krenemo preko. Hoćeš li sa mnom? Alan odmahne glavom. — Možda hoću jednoga dana, ali ne sad. U njegovim je očima plamsao stari žar, gledao je borbu koja mu predstoji, borbu u kojoj će doprinijeti svoje da bi se s Aljaske skinuli okovi jedne neumne uprave i da bi se svijetu dokazalo da je nad ovim krajem opasnost polegla poput zagušljivog oblaka. — Olaf, pravo rečeno, jesmo u opasnosti — nadostavi Alan. — Samo, ona nam ne prijeti odanle, kako ti misliš. — Zagledao se u vatru gdje je žar pomalo tinjao. — Znaš, ja se mnogo ne ponosim našim Sjedinjenim Državama — produži kao da govori nečemu što mu se prikazuje u ognju. — I ne mogu se ponositi, nakon propasti koju su donijele Aljasci svojom bezumnom propagandom i zakonima. Međutim, mi ne možemo bez njih. Šteta je što smo nesložni, nemamo jedinstveni stav. Treba da

91 naučimo još puno toga. Aljasku ne možemo snijeti k njima u Sjedinjene Države, stoga moramo njih dovesti ovamo. Moramo probuditi razumijevanje kod većine Amerikanaca. Mi smo deset puta bogatiji od Kalifornije. Lako možemo ishraniti milijune ljudi. Ali su tome najveća prepreka loša politika i nerazboritost i kod nas i u Washingtonu. Pod nogama nam leže ogromne količine uglja, iskopati ga ne možemo ni za tisuću godina, a moramo kupovati gorivo u Sjedinjenim Državama. Imamo milijarde u bakru i nafti, ali ne možemo do njih. U nas bi morala biti najmodernija industrija, ali je ne možemo imati jer nam ne dozvoljavaju da je podignemo. I ja tvrdim da se na takav način ne gospodari jednom zemljom. Da su bar malo unaprijedili riblju industriju, ali ni to nisu. Sad nam losos nestaje kao što su nestali bizoni s njihovih visoravni. „Uništavanje lososa jasno pokazuje šta će se desiti s nama ako se dadu slobodne ruke financijskim banditima. A da se to spriječi, drugo ne treba doli razumijevanje i zdrav razum. Moramo se boriti i pobijediti, Olaf, da dobijemo jednu pošteniju i razumniju upravu. Ta će se borba odigrati ovdje, u Aljasci, a ne u Sibiru. A ne pobijedimo li...“ Uzdigao je pogled s vatre i sumorno se nasmiješio Olafovom bradatom licu. — Onda računajmo na ono Sto bi moglo doći sprijeka — on zaključi. — Ako i do toga dođe, onda će oni u Sjedinjenim Državama na kraju krajeva ipak shvatiti šta nacija gubi u Aljasci. U Alanu je svom svojom negdašnjom snagom uskrsnuo stari duh njegov. Nakon ovog razgovora, sat jedan ili možda više zurio je u vatru koju je Olaf održavao. Nešto je gledao u njenom žaru — uspomenu na Mary Standish, na njene spokojne, prekrasne oči uprte u njega, na lice njeno bijelo koje mu se ukazivalo u čipkastom pramenju dima iz brezovine. Duh mu je gledao u plamenim jezicima njen lik onakav kakav je bio onoga dana u Skagwayu, kad ga je slušala kako joj priča o predstojećoj borbi za Aljasku. Milina ga srhnula pri pomisli da bi i ona vodila tu istu borbu kao svoju, da je ostala živa. Od te pomisli dah mu se oduzeo, jer su te njegove vizije, koje Olaf nije mogao uočiti, redovito

92 završavale slikom Mary Standish kako stoji u njegovoj kabini, stoji naprema njemu, leđima se naslonila na vrata, usne joj drhte, oči joj se blago cakle suzama što ih slomljen ponos lije, u posljednjem času moli ga za život. Koliko je dugo spavao te noći ne bi znao reći. Snovi su ga neprestance budili, čas je spavao, čas gledao u zvijezde i trsio se da ne misli. Usprkos tuzi što mu je parala srce, snovi mu nisu bili neprijatni, kao da je u njegovoj podsvijesti djelovala nekakva milostiva sila što se dala na posao da s njega zbriše sjene nesreće. Sanjao je kako je Mary Standish opet uz njega između brda u Skagwayu; onda mu se našla uz bok u srcu tundra, na njenoj blistavoj kosi i u očima počivao sunčev sjaj; svukud oko njih širila se čudesna ljepota divljih ruža, ljubičastih perunika i žutookih krasuljaka, i ptica što poje u ljetnom slavlju. I ptice je čuo. I djevojčin je glas čuo, pticama odgovara svojom srećom, i blistave oči njene tom srećom sjaju put njega. Probudio se i tiho jeknuo kao uboden. Olaf je ložio vatru i zora je ružičasto cikala nad planinom.

93 Glava 12. Te prve noći i zore, s pogledom na moćne vrhove planina Chugach i Kenai što su se ljeskali novom sadržinom života, u srcu znane i drage divljine, Alan se stao dizati iz ponora u koji se bio srušio. Sad je shvaćao oca kako je tijekom dugih godina njegovao uspomenu na umrlu ženu, na ženu koja je umrla, kako se Alanu činilo, prije beskrajno dugo vremena. Bezbroj je puta u očevim očima spazio njeno čudotvorno prisustvo, a jednom, dok su negdje u planinama stajali nad nekom suncem okupanom dolinom, stariji je Holt kazao mlađem: „Dvanaestog dana prošlog mjeseca bilo je tačno dvadeset i sedam godina kako sam s mamom prošao tom dolinom, Alan. Vidiš onu malu okuku na rijeci, gdje je ona velika stijena na suncu? Tamo smo se odmarali — bilo je to prije nego što si se ti rodio!" Govorio je stari o tom danu kao da je bio jučer. Alan se sjećao kako je neobična sreća zračila s lica ocu dok je gledao nizdol u nešto što je mogao vidjeti samo on. I ta je ista sreća, čudnovata, od koje te boli duša, stala sebi graditi dom odmah kraj tuge u Alanovom srcu. Ta kuća neće nikad biti prazna. Niti će on više ikada biti sam. Shvatio je Alan da je ta sreća neumrli dio njega, baš kakav je bio u oca njegovog, i da će se ona držati njega u slatkom bolu i utisnuti mu jednu vjeru, jednu veliku vjeru da se ljudi ponovo sreću negdje iza života. Za mnogih slijedećih dana to je čuvstvo raslo u njemu, no bijaše to rast što ga ne bi moglo zamijetiti nikakvo oko ni muško ni žensko. Bila to tajna koju je on opasao zidom, ogradio je onim svojim prirodnim stoičkim spokojstvom što su ga neki nazivali ravnodušnošću. Na njemu je jedini Olaf mogao vidjeti ono što drugi ne vide, jer je oca njegovog Olaf poznavao kao brata rođenoga. I stariji je Holt uvijek bio takav u časovima bola — uspravan, crta kao isklesanih, udišući iz punih pluća, s osmijehom

94 na usnama. Olaf ga je gledao takvog i kad se nalazio oči u oči sa smrću. Za tih dana dok je s Alanom prevaljivao put uz aljaščansku obalu, Olaf je u očima sina zapažao nešto od onoga što je negda gledao u očima oca. Alan je ime Mary Standish izgovarao samo za se, upravo kako je njegov otac u srcu čuvao sveto ime Elizabeth Holt. Prepun živih uspomena, Olaf je nenametljivim blagim pogledom motrio Alana i gledao sličnost njegovu s ocem, ali je obzirno šutio i ništa nije govorio o svemu onome što mu je prela misao. Međutim, govorio je Olaf o Sibiru — stalno o Sibiru i nije se žurio na putu za Seward. Ni sam Alan nije osjećao neku potrebu za hitnjom. Dani su bili blagi, odisali su preranim dahom ljeta, a noći hladne, vedre, zvjezdane. Dan za danom oko njih su lebdjele planine nalik moćnim utvrdama čiji tornjevi dosežu do čipkastih oblaka. Plovili su među otocima, nisu se mnogo udaljavali od kopna. Logor su udarali rano predveče. Nailazilo je na tisuće ptica, na putu prema sjeveru. Obnoć se s Olafove logorske vatre dizao predivan miris pečenja. Najzad su stigli u Seward, te se Olafu valjalo vratiti. Nekako je čudno treptalo Šveđaninovo oko na oproštaju, Alan mu utjehe radi još jednom ponovi kako će doći dan kad će s njim poći u Sibir. Potom je Alan gledao za Nordenom sve dok se čamac nije izgubio na morskom prostranstvu. Čim se našao sam, u Alanu se pojačala želja da što prije stigne domu. I bio je sretne ruke. Dva dana kasnije primili su ga na brod koji je nosio poštu i preko potrebnu robu jednom nizu naselja na tisuću milja dužine niz Poluotok Aljaska. I tako su za Alanom promicali bezbrojni otoci Sjevernog Pacifika, dok su se na sjeveru svejednako dizale sure litice, za njima gorski bedemi s kojih su se caklili ledenjaci, gdjegdje dimili krateri, a ponegdje im se snježni vrhovi gubili među oblake. Brod je najprije pristao kod mrestilišta u Karluku, pa kod tvornica konzervi u Uyaku i Chigniku, potom kod naselja na otoku Unga, pa je brzo prevalio tri stotine milja do Dutch Harbora i Unalaske. Alan je opet imao sreću. Tjedan dana

95 kasnije našao se u kabini na jednom trgovačkom brodu, a dvanaestog dana lipnja stupio je na tlo Nomea. Njegov je dolazak bio nenajavljen, no dok se u čamcu primicao obali, u grlu mu se stislo od radosti pri samom pogledu na maleno, suro naselje, na njegove neobične, crne sjenke, njegovu šumu cilindara s peći i dva osamljena ciglena dimnjaka. Jedan od tih dvaju jedinih ciglenih dimnjaka u cijeloj sjevernoj Aljasci sad se caklio na suncu; iza njega, pedeset milja dalje, dizali se krševiti vrhovi gorja Sawtooth, činilo se kao da bi čovjek do njih došao za pola sata hoda, a nad cijelim krajem pred njima lebdjela je nekakva tamna maglica. No, bio je to kraj gdje je Alan živio, gdje je doživio i sreću i nesreću i nezaboravne časove, i sad ga toplina žmarnula gledajući ono naselje s drvenim zgradama i krivim uličicama, gledajući ono što bi drugi držao rugobom. Jer je tu on među svojima. Tu žive muškarci i žene što čuvaju sjeverna vrata svijeta, junačan je to kraj, pun srčanih ljudi što zemlju vole ljubavlju koja je neizbrisiva poput ljubavi prema životu. Iz toga zabitnog i neuglednog mjesta, koje je šest mjeseci godišnje odvojeno od svijeta, mladi muškarci i žene odilaze na jug, u sveučilišta, u velegradove, u čar i zamamu onoga što leži ,,vani“. Ali se uvijek vraćaju. Doziva ih Nome, njegova zimska čamotinja, njegova proljetna sura turobnost, njegova ljetna i jesenja veličajna ljepota. Tu se odgaja nov soj ljudi i svi vole svoj kraj kao što ga voli Alan. Njemu crni toranj radiostanice znači više nego Kip slobode, vremenom ruinirani tornjići triju crkava, više nego građevinski kolosi New Yorka i Washingtona. Kraj jedne od tih crkava igrao se kao dijete, rođenim je očima gledao kako su na njoj dizali tornjić. Pomagao je u izgradnji krivudavih ulica. Tu je i njegova majka živjela i radovala se, tu je ona i okončala život, a na obali, na njezinom bijelom pijesku sad pretrpanom šatorima kao galebovima, bili su otisnuti tragovi stopala njegovog oca. Kad se iskrcao, ljudi su najprije zazjali u njega, potom ga stali pozdravljati. Nisu ga očekivali. U takvom iznenadnom susretu, stisak šake onih što mu zaželješe dobrodošlicu bio je jači nego inače. U Sjedinjenim Državama nije imao prilike da čuje ovakve glasove u kojima se radost penje do uzbuđenja. K njemu su trčala

96 djeca, uz bijelce prilazili su mu Eskimci, cerili se i rukovali se s njim. Očas je pukao glas da se Alan Holt vratio iz Sjedinjenih Država. Još prije mraka, glas o njegovom povratku već je putovao za Shelton, Candle, Keewalik i Kotzebue Sound. U samom Nomeu, Alan je sam objavio svoj dolazak time što se prošetao Front Streetom, svratio u Bahlkeov restoran gdje je popio šalicu kave i posjetio Lomena u njegovom uredu u Tin Bank Buildingu. Ostao je u Nomeu tjedan dana. Nekoliko dana prije njega bio je stigao Carl Lomen, a i Lomenova su braća bila tu, navratila su s prostranih pašnjaka na poluotoku Choris. Zima je bila povoljna, a izgledalo je da će i ljeto biti nadasve dobro. Lomenova će stada premašiti broj od četrdeset tisuća grla. I druga su stada lijepo napredovala. Eskimci i Lapond dobro su uhranjeni, napredni i dobrostojeći. U Aljasci je bilo preko trista tisuća grla irvasa u stadima, a vlasnici su im bili oduševljeni. Lijep napredak kad se uzme u obzir da je 1902. godine bilo manje od pet tisuća grla! Za slijedećih dvadeset godina broj će im narasti do deset milijuna. Međutim, usprkos napretku i lijepim izgledima za budućnost, Alan je u Nomeu osjećao neizrečen nemir i sumnju. Pošto su ljudi još jednu dugu zimu čekali i nadali se, dok su se najbolji među njima borili u Washingtonu za spas Aljaske, sad je od usta do usta, od naselja do naselja išla riječ da birokracija koja njima vlada s udaljenosti od tisuća milja, i to naopako, nije ni prstom maknula da im pomogne. Vladini službenici odbili su da predaju svoju smrtonosnu vlast, svoje će ubitačne mjere i metode primjenjivati i dalje. Ugalj, koji bi stajao svega deset dolara kad bi ga kopali na tlu Aljaske, i dalje će ostati na četrdeset dolara po toni; prijevoz hladnjačama iz Nomea stajat će i dalje pedeset i dva dolara po toni, dok bi morao biti svega dvadeset dolara. Banditizam u trgovini imat će i dalje odriješene ruke. Nadleštva su se međusobno tukla oko što veće vlasti i u tom je metežu Aljaska bila nalik čovjeku okovanom nadohvat prekrasne zemlje gdje teče med i mlijeko. Osiromašavanjem, ponižavanjem, čak i ubijanjem doslovce, naopaka je uprava već otjerala dvadeset i pet posto Aljaščana iz njihovih domova, a njezina će se vladavina nastaviti

97 u nedogled. Doduše, predsjednik Sjedinjenih Država obećao je da će posjetiti bogatu zemlju sjevera i razgledati je vlastitim očima ali — hoće li on doći? Mnogo je obećanja bilo ali je dosad uvijek bila ista pjesma — obećanje ludom radovanje. Svejedno je u Aljasci živio tračak nade koja je na djelo nadahnjivala ljude neuništive hrabrosti. Oni su bili uvjereni da im je ipak sloboda na putu, samo se sporo kreće. Pravda mora pobijediti na kraju, kako je oduvijek pobjeđivala. Na kraju će se zarđali ključevi okrenuti u bravama što od Aljaščana kriju sva bogatstva i izvore njihove vlastite zemlje. Stoga su hrabri sinovi njeni bili riješeni da nastave svoje djelo gradnje eda bi bili spremniji za slobodu ljudskog djelovanja kad ona već dođe. Za tih dana, kad je trebalo poticati a ne zapretati žar djela, ni Alan ni Carl Lomen nisu naročito naglašavali opasnost što je prijetila od financijskih giganata poput Johna Grahama — od giganata što su se borili da savladaju jedine prijatelje koje je Aljaska imala, Biološku kontrolnu službu, i što su svom svojom moči podupirali uništavajuću upravu kako bi se grupi od petorice ljudi dala vlast da što lakše uguše Aljasku jednim programom razvoja koji bi bio smrtonosniji od same politike konzervacije. Međutim, Alan i Carl Lomen širili su optimizam svojstven ljudima neuništive vjere. Crni su dani minuli. Deru se oblaci, kroz njih sipi razbor poput sunčevih zraka. Za Aljasku bliži se kraj robovanja. Tako su oni propovijedali, a znali su da propovijedaju istinu jer su muškarci koji su Aljaski preostali nakon godina nevolja i beznađa bili sami borci. A žene što su s njima ostale bile su majke i žene graditelja jedne nove nacije. Te je majke i žene Alan sretao za vrijeme onog tjedna što ga je proveo u Nomeu. Život bi svoj dao kad bi nekoliko milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama poznavalo te žene. Onda bi se nešto moralo desiti, sestrinstvo jednog kontinenta — naoružano svojim glasačkim pravom — raskriljenih bi ruku pošlo u susret tim ženama. Nestalo bi ljudi kova Johna Grahama. Aljaska bi dobila svoja osnovna prava. Jer su te aljaščanske žene svakim danom srcem u kojem je živjelo nešto jače od same nade pozdravljale ljeti sunčev rođaj a zimi zimsku turobnost. I one su bile graditelji. U

98 njihovim je dušama duboko bila usađena ljubav prema zemlji te su rame uz rame s muškarcima vodile junačan boj za stvaranje nacije na kraju svijeta. Mnogo je puta, tokom toga tjedna, srce nukalo Alana da progovori o Mary Standish. Ali na kraju ni riječ o njoj nije mu se omakla s usana, čak ni pred Carlom Lomenom. Kako su dani prolazili, ona je sve više postajala intimnija tajnim dijelom njega. Naprosto nije mogao da s ljudima govori o njoj. Cak je izbjegavao da odgovori na pitanja — šta je radio i čime se bavio u Cordovi i kako je putovao uz obalu. Činilo mu se da mu je Mary Standish bliža kad u njegovoj blizini nema ljudi. Sjetio se da mu je takav bio i otac — najsretniji je bivao kad se nalazio daleko u planinama ili u beskrajnim tundrama. Stoga se Alan naročito obradovao kad je završio posao te je došao dan odlaska iz Nomea. S njim je krenuo i Carl Lomen, do velikog krda irvasa na poluotoku Choris. Uza Shelton putovali su stotinu milja uskotračnom željeznicom, na ručnoj terezini koju je vukla pseća zaprega. Od vremena do vremena činilo se Alanu da s njim putuje i Mary Standish, da se i ona vozi takvim neobičnim sredstvom kroz divljinu. Prosto ju je gledao i sve je više padao pod uticaj toga priviđenja. Bilo je trenutaka kad je blag sjaj s njenog oka počivao na njemu, usne su joj se smiješile njemu, a lik joj je bio toliko stvaran, da bi je on zazvao kad tu ne bi bilo Carla Lomena. Od takvih priviđenja nije bježao. Uživao je u toj svojoj sanjariji — da nju zamišlja kako s njim putuje u srce Aljaske, kako ih vuče pseća zaprega, ona se divi njegovim planinama i tundrama, pred njom malo-pomalo sviće novi svijet u svoj svojoj veličanoj ljepoti i čudesnosti, nalik otkriću kakve divotne tajne. Jer je u onim beskrajnim miljama što su ostajale za njim i ležale naprijed zaista bilo i ljepote i čudesnosti života Dalekog sjevera. Dani su bili dugi. Noći, onakve kakve je upoznala Mary Standish, bile su nestale. Dvadesetog lipnja dan je trajao dvadeset sati, a između jedanaest i jedan vladalo je nekakvo blijedo i prekrasno polusvjetlo. Čovjek nije više mogao lijegati i ustajati sa suncem, nego se morao ravnati po satu. Svijet što je sedam mjeseci ležao smrznut do srži sad se rastvarao i pucao poput golema pupoljka.

99 Nakon Sheltona, Alan i njegov suputnik posjetiše Candle, naselje od svojih osamdeset do devedeset stanovnika, a odatle nastaviše put niz rijeku Keewalik do mjesta Keewalik na Kotzebue Soundu. Onda su se na poluotok Choris prebacili Lomenovom motornom brodicom koju su vozili Laponci. Tjedan dana je Alan ostao na poluotoku gdje je Lomen držao svoje najveće stado od petnaest tisuća irvasa. Alanu se žurilo da nastavi put, ali je krio svoje nestrpljenje. Nešto ga je guralo, tjeralo ga da žurno krene dalje. Prvi put nakon mnogih mjeseci čuo je prasak i tutanj krda irvasa u pokretu i taj mu zvuk bio kao kakav poziv njegovog krda da što prije stigne domu. Obradovao se času polaska. Motornom brodicom prebacio se do naselja Kotzebue. Prema njegovom satu bila je noć kad ga je Pavle Davidović uzeo u čamac prevozničkog društva i krenuo uz deltu rijeke Kobuk, ali nije bilo tmice. Popodne četvrtog dana stigli su do Redstonea, dvije stotine milja iznad ušća krivudave rijeke. Zajedno su večerali na obali. Onda je Pavle Davidović krenuo natrag niz polaganu maticu, Alanu je mahao sve dok nije nestao iz vida. Tek kad se zuj motora Rusovog čamca izgubio u daljini, Alana je u punoj mjeri zahvatilo čuvstvo neizmjerne slobode. Najzad, nakon toliko mjeseci što su mu se učinili godinama, našao se sam. Prema sjeveru i istoku prostirao se kraj preko kojeg je išao neoznačen ali njemu dobro znan put, stotinu i pedeset milja u pravoj crti, bio je to kraj gotovo neoznačen na karti, nenastanjen, a dosezao je do samih pašnjaka njegovih na padinama Endicottplanine. Sitan uzvik otrže mu se s usana i prenu ga. Kao da je naglas dozvao Tautuka i Amuka Toolika, Keok i Nawadlook, kako bi im najavio svoj skori dolazak. Još se nikad nije toliko zaželio toga zabitnog kraja što ga je on otkrio za se. U tom je kraju bilo nekakve materinski dobre, i nježne utjehe u odnosu na ono čuvstvo koje je sad postalo dijelom njegovog bića. U razumijevanju i dobrodošlici taj je kraj pružao ruke put njega, nukao ga da hitro i žustro prevali preostalu udaljenost.