Veronica Roth - Razlicita

1

2 VERONICA ROTH RAZLIĈITA

3 Ona se okreće kako bi se suočila s budućnošću u svijetu koji se raspada.

4 Mojoj majci, koja mi je podarila trenutak kada Beatrice shvaća koliko joj je majka zapravo jaka, te se pita kako toliko dugo toga nije ni bila svjesna.

5 PRVO POGLAVLJE U MOJOJ KUĆI postoji zrcalo. Nalazi se iza klizne ploĉe u hodniku na katu. Naša frakcija dopušta mi da ispred njega stojim drugoga dana svakog trećeg mjeseca, kad me mama šiša. Sjedim na stolcu, dok moja majka iza mene stoji i šiša. Uvojci na pod padaju u plavi prsten bez sjaja. Ĉim obavi posao, kosu mi uklanja s lica i uvrće je u ĉvor. Zamjećujem koliko se doima smirenom i koliko je usredotoĉena. Dobro je uvjeţbala umijeće gubitka same sebe. Ne mogu to reći i za sebe. Dok ne obraća pozornost, kradom pogledavam vlastiti odraz — ne iz taštine, nego iz znatiţelje. U tri se mjeseca mnogo toga moţe dogoditi s neĉijim izgledom. U svom odrazu vidim usko lice, široke, oble oĉi i dug, uzak nos — još uvijek izgledam poput malene djevojĉice, premda sam prije nekoliko mjeseci navršila šesnaest godina. Druge frakcije slave roĊendane, ali mi ne. Bilo bi to preveliko udovoljavanje samome sebi. — Evo — kaţe majka priĉvrstivši kosu svezanu u ĉvor. Njezin se pogled u zrcalu susreće s mojim. Prekasno je da odvratim pogled, no umjesto da me ukori, ona se smiješi našem odrazu. Malo se mrštim. Zašto me nije ukorila zato što sam zurila u sebe? — Danas je, dakle, taj dan — kaţe. — Da — odgovaram. — Jesi li nervozna? Kratko zurim u vlastite oĉi. Danas je dan testiranja sposobnosti zahvaljujući kojemu ću doznati kojoj od pet frakcija pripadam. A sutra ću, na Ceremoniji izbora, odluĉiti kojoj frakciji pristupam; odluĉit ću kako ću provesti ostatak ţivota; hoću li ostati sa svojom obitelji ili je napustiti. — Ne — kaţem. — Ti testovi ne moraju utjecati na naš izbor. — Toĉno — smiješi se. — PoĊimo na doruĉak. — Hvala ti. Što si me ošišala. Ljubi me u obraz i povlaĉi ploĉu preko zrcala. Mislim da bi moja majka mogla biti lijepa, u drukĉijem svijetu. Tijelo joj je tanano ispod sive halje. Ima visoke liĉne kosti i duge trepavice, a kad je naveĉer raspusti, kosa joj u valovima pada preko ramena. No svoju ljepotu mora skrivati u Nijekanju. Zajedno idemo do kuhinje. U jutra kad moj brat priprema doruĉak, kad me otac dok ĉita novine pogladi po glavi, a majka pjevuši dok ĉisti stol — tih jutara osjećam najveću krivnju zbog ţelje da ih napustim. * * * Autobus zaudara na ispušne plinove. Kada god naiĊe na rupu na neravnome kolniku, baca me lijevo–desno, premda se ĉvrsto drţim za sjedalo kako bih ostala na mjestu. Moj stariji brat Caleb stoji u prolazu izmeĊu sjedala i drţi se za šipku iznad svoje glave kako bi zadrţao ravnoteţu. Ne nalikujemo jedno drugom. Od oca je naslijedio tamnu kosu i kukast nos, a od majke zelene oĉi i jamice na obrazima. Zbog toga je kao mlaĊi izgledao ĉudno, no sada mu to pristaje. Da nije Nijekanje, sigurna sam da bi djevojke iz škole neprestano zurile u njega.

6 Od majke je naslijedio i nesebiĉnost. U autobusu je bez razmišljanja svoje sjedalo prepustio mrzovoljnom pripadniku Iskrenosti. Pripadnik Iskrenosti na sebi nosi crno odijelo i bijelu kravatu — to im je uobiĉajena odora. Njihova frakcija cijeni iskrenost i istinu doţivljava kao crno–bijelu, zato se tako odijevaju. Kako se pribliţavamo središtu grada, prostori izmeĊu zgrada postaju sve uţi, a ceste sve ravnije. Zgrada koju su nekoć nazivali Sears Tower — mi je zovemo Ţarište — izvire iz magle kao crni stup na nebu. Autobus prolazi ispod pruţnog nadvoţnjaka. Nikad se nisam vozila vlakom, premda vlakovi neprestano voze i pruge su posvuda. Njima se voze samo Neustrašivi. Prije pet godina dobrovoljni graĊevinski radnici iz Nijekanja ponovno su poploĉali neke kolnike. Zapoĉeli su u središtu grada i radili sve dok im nije ponestalo materijala. Ceste na podruĉju gdje ţivim još uvijek su pune pukotina i rupa, te voţnja na njima nije sigurna. Ionako nemamo automobil. Izraz Calebova lica miran je dok se njišemo i poskakujemo cestom. Siva halja pada mu niz ruke dok se drţi za šipku kako bi odrţao ravnoteţu. Zahvaljujući neprestanom pomicanju njegovih oĉiju znam da stalno promatra ljude oko sebe — upinje se vidjeti samo njih i zaboraviti samoga sebe. Pripadnici Iskrenosti cijene iskrenost, no naša frakcija Nijekanja cijeni nesebiĉnost. Autobus se zaustavlja ispred škole i ustajem, prolazim pokraj pripadnika Iskrenosti. Hvatam Caleba za ruku dok se spotiĉem preko ĉovjekovih cipela. Nespretna sam, nikada nisam bila graciozna. Zgrada Više razine najstarija je od triju škola u gradu: Niţe razine, Srednje razine i Više razine. Poput svih ostalih zgrada koje ju okruţuju, i ona je sazdana od stakla i ĉelika. Ispred nje je velika metalna skulptura po kojoj se Neustrašivi penju nakon nastave, izazivaju jedan drugog da se uspinju sve više i više. Prošle sam godine vidjela jednog koji je pao i slomio nogu. Otišla sam po medicinsku sestru da mu pomogne. — Danas je testiranje sposobnosti — kaţem. Caleb nije ni godinu dana stariji od mene, pa smo na istoj godini. Kima glavom dok prolazimo kroz ulazna vrata. Mišići su mi se ukoĉili ĉim smo ušli. Vlada gladno ozraĉje, kao da svaki šesnaestogodišnjak pokušava proţdrijeti što je moguće veći dio svog posljednjeg dana. Vrlo je vjerojatno kako nakon Ceremonije izbora više nećemo hodati ovim hodnicima — odmah nakon izbora nove će se frakcije morati pobrinuti za ostatak našeg obrazovanja. Školski sati danas su nam upola skraćeni, tako da ćemo imati sve predviĊene predmete prije testiranja koje je odmah nakon objeda. Srce mi već ubrzano kuca. — Uopće te ne brine što će ti reći? — pitam Caleba. Zastajemo na mjestu gdje se hodnik raĉva; on će se zaputiti prema kabinetu Napredne matematike, a ja u suprotnom smjeru, prema Frakcijskoj povijesti. Podiţe obrvu i gleda me. — A tebe? Mogla bih mu reći da me već tjednima brine što će mi test sposobnosti reći — Nijekanje, Iskrenost, Uĉenost, Dobrohotnost ili Neustrašivost? Umjesto toga, smiješim se i kaţem: — Baš i ne. Uzvraća mi osmijehom.

7 — Pa... ţelim ti ugodan dan. Koraĉam prema kabinetu Frakcijske povijesti, grizem si donju usnu. Uopće mi nije odgovorio na pitanje. Hodnici su bili skuĉeni, premda je svjetlost koja je dopirala kroz prozore stvarala iluziju prostora; oni su jedini prostor gdje se u našoj dobi susreću pripadnici razliĉitih frakcija. Danas, u maniĉnome raspoloţenju posljednjega dana, gomila je zraĉila novom vrstom energije. Djevojka duge kovrĉave kose viĉe mi »Hej!« pokraj uha i maše dalekoj prijateljici. Rukav njezine jakne pljeska me po obrazu. Zatim me mladić pripadnik Uĉenih u modroj jakni okrzne i gubim ravnoteţu, padam na tlo. — Skloni mi se s puta, Ukoĉena — dovikuje i odlazi dalje. Obrazi mi se ţare. Ustajem i otirem sa sebe prašinu. Nekoliko je ljudi zastalo kada sam pala, no nitko mi nije ponudio pomoć. Njihovi me pogledi slijede do kraja hodnika. I drugima se iz moje frakcije već mjesecima dogaĊa isto — Uĉeni su objavljivali negativna izviješća o frakciji Nijekanja, što je poĉelo utjecati na naš poloţaj u školi. Siva odjeća, neupadljiva frizura i nenametljivo ponašanje moje frakcije trebali su mi olakšati pokušaje da zaboravim samu sebe, olakšati svima drugima da uĉine isto. No sada su me pretvorili u metu. Zastala sam pokraj prozora u krilu E i ĉekala da pristignu Neustrašivi. Toĉno u 7 sati i 25 minuta Neustrašivi su vlastitu hrabrost dokazivali iskakanjem iz vlaka u pokretu. Moj otac Neustrašive naziva »Ċavolima«. Oni nose piercinge, tetovaţe i odjeveni su u crno. Primarna im je zadaća ĉuvati ogradu koja okruţuje grad. Od ĉega je ĉuvaju, to ne znam. Trebali bi me zbunjivati. Trebala bih se pitati kakve veze ima hrabrost — vrlina koju najviše cijene — s metalnom rinĉicom provuĉenom kroz nosnice. Umjesto toga, ne mogu oĉi odvojiti od njih kamo god da poĊu. Vlak zviţdi, ispušta zvuk od kojeg mi podrhtavaju prsa. Svjetlo na prednjem dijelu vlaka pali se i gasi dok vlak tutnji pokraj škole, škripi na ĉeliĉnim traĉnicama. Dok posljednjih nekoliko vagona prolazi pokraj škole, dolazi do masovnog egzodusa mladića i djevojaka u crnoj odjeći koji se bacaju s vagona u pokretu, neki padaju i kotrljaju se, drugi nekoliko koraka posrću, a zatim uspostavljaju ravnoteţu. Jedan mladić prebacuje ruku preko ramena neke djevojke, smije se. Promatrati ih doista je glupo. Okrećem se od prozora i kroz gomilu se probijam do uĉionice Frakcijske povijesti.

8 DRUGO POGLAVLJE TESTIRANJE ZAPOĈINJE nakon objeda. Sjedimo za dugim stolovima u kantini, a voditelji testiranja prozivaju po deset imena odjednom, po jedno za svaku prostoriju za testiranje. Sjedim pokraj Caleba, preko puta naše susjede Susan. Susanin otac vozi se na posao kroz grad, posjeduje automobil, pa Susan svakoga dana vozi u školu i vraća kući. Ponudio se da vozi i nas, no Caleb veli kako mu je draţe kasnije poći od kuće, te da mu ne ţeli stvarati komplikacije. Dakako da ne ţeli. Voditelji testiranja uglavnom su dragovoljci iz frakcije Nijekanja, premda je u jednoj od prostorija za testiranje predstavnik Uĉenih, a u drugoj Neustrašivih koji trebaju testirati nas iz frakcije Nijekanja, jer pravila nalaţu da nas ne moţe testirati netko iz iste frakcije. Pravila nalaţu i da se ni na koji naĉin ne moţemo pripremiti za testiranje, tako da ne znam što oĉekivati. Pogled mi sa Susan prelazi na stolove za kojima Neustrašivi sjede na suprotnome kraju prostorije. Smiju se, viĉu i kartaju. Za drugom skupinom stolova Uĉeni u neprestanoj potrazi za znanjem raspravljaju o knjigama i novinama. Skupina Dobrohotnih djevojaka odjevenih u ţuto i crveno u krugu sjedi na podu kantine, igra nekakvu brojalicu koja ukljuĉuje pljeskanje dlanovima i ritmiĉko pjevanje. Svakih nekoliko minuta do ušiju mi dopire njihov zborni smijeh, kada god je neka od njih eliminirana iz igre pa mora sjesti u središte kruga. Na stolu do njih, momci pripadnosti Iskrenih široko gestikuliraju rukama. Ĉini se da se oko neĉega prepiru, no to sigurno nije ništa ozbiljno budući da se neki od njih još uvijek smiješe. Za stolom pripadnika Nijekanja svi tiho sjedimo i ĉekamo. Obiĉaji frakcije nalaţu oblike ponašanja ĉak i u dokolici, te nadilaze osobne sklonosti. Sumnjam da svi Uĉeni ţele neprestano uĉiti, ili svi Iskreni neprestano voditi debate, no ništa se više od mene ne mogu usprotiviti normama vlastitih frakcija. U sljedećoj je skupini prozvano Calebovo ime. Pun povjerenja, on kreće prema izlazu. Ne moram mu poţeljeti sreću, ni uvjeravati ga da ne treba biti nervozan. Zna kamo pripada, oduvijek je to znao. Kao takvog pamtim ga još od najranijeg djetinjstva, kada su mi bile samo ĉetiri godine. Ukorio me što na igralištu svoje uţe za preskakanje nisam dala djevojĉici koja nije imala ništa ĉime bi se igrala. Ne kori me više ĉesto, no u sjećanje mi se urezao njegov pogled pun negodovanja. Pokušala sam mu objasniti da moji instinkti nisu poput njegovih — nije mi uopće doprlo do mozga da svoje sjedalo u autobusu prepustim Iskrenome — no on to jednostavno ne shvaća. — Samo ĉini ono što bi trebala ĉiniti — uvijek mi kaţe. Njemu je to tako jednostavno. I meni bi trebalo biti. Ţeludac mi se grĉi. Sklapam oĉi i sjedim tako sve dok se Caleb ponovno nije vratio za stol. Blijed je kao kreĉ. Dlanovima prelazi preko nogu, onako kako ja to ĉinim kad ţelim otrti znoj, a kada ih ponovno podiţe, prsti mu se tresu. Otvaram usta kako bih ga nešto pitala, no rijeĉi ne ţele van. Zabranjeno mi je da ga pitam za rezultate, a njemu je zabranjeno da mi o njima govori.

9 Dobrovoljac iz frakcije Nijekanja proziva imena sljedeće skupine. Dvoje iz Neustrašivih, dvoje Uĉenih, dvoje Dobrohotnih, dvoje iz frakcije Iskrenih, a zatim: »Iz frakcije Nijekanja: Susan Black i Beatrice Prior.« Ustajem zato što se to od mene oĉekuje, no da se mene pita, zauvijek bih ostala sjediti. Osjećam se kao da mi je u prsima mjehur koji se neprestano širi, prijeti da će se u meni rasprsnuti. Slijedim Susan do izlaza. Ljudi pokraj kojih prolazimo vjerojatno ne mogu razaznati koja je koja. Na sebi imamo jednaku sivu odjeću i plava nam je kosa poĉešljana na isti naĉin. Jedini je razlog moţda taj što se Susan ne osjeća kao da će povratiti, a ruke joj se ne tresu toliko da se mora uhvatiti za porub rukava svoje košulje. Ispred kantine ĉeka nas niz od deset prostorija. Koriste se jedino za testiranje sposobnosti, tako da do sada nisam imala prilike vidjeti nijednu od njih. Za razliku od ostalih prostorija u školi, ove nisu odijeljene staklima, nego ogledalima. Gledala sam se kako blijeda i uţasnuta prilazim vratima. Susan se nervozno ceri dok ulazi u prostoriju broj 5, a ja u broj 6, u kojoj me ĉeka ţena iz frakcije Neustrašivih. Ne izgleda strogo kao mladi Neustrašivi koje sam viĊala. Niska je, tamna, uglatih oĉiju, na sebi ima crnu jaknu — poput muškog sakoa — i traperice. Tek kada se okrenula da bi zatvorila vrata, na straţnjem dijelu njezina vrata vidjela sam tetovaţu, crno–bijelog sokola s crvenim okom. Da se nisam osjećala kao da mi se srce uspinje uz grlo, mogla sam pitati što predstavlja ta tetovaţa. Nešto sigurno predstavlja. Ogledala prekrivaju unutrašnje zidove prostorije. Mogu vidjeti svoj odraz iz svih kutova: sivu tkaninu koja zaklanja oblik mojih leĊa, dugi vrat, kvrgave ruke, rumenilo na licu. Strop blješti bijelim svjetlom. Nasred prostorije je naslonjaĉ s postoljem za stopala, kao kod zubara, pokraj njega je nekakav stroj. Izgleda poput mjesta gdje se dogaĊaju strašne stvari. — Ne brini — kaţe ţena. — Ne nanosi bol. Kosa joj je crna i ravna, no na svjetlu se vidi da je prošarana sjedinama. — Sjedni i udobno se smjesti — kaţe. — Zovem se Tori. Nespretno, sjedam u naslonjaĉ i zalijeţem, glavu polaţem na oslonac za glavu. Oĉi me bole od svjetla. Tori prtlja po stroju meni s desne strane. Pokušavam se usredotoĉiti na nju, a ne na ţice u njezinim rukama. — Zašto sokol? — izlijeće mi dok mi ona na ĉelo lijepi elektrode. — Nikada još nisam srela znatiţeljnog predstavnika frakcije Nijekanja — izjavljuje podiţući obrvu. Drhtim i koţa mi se jeţi na rukama. Moja znatiţelja je pogreška, izdaja vrijednosti frakcije Nijekanja. Tiho pjevušeći, na ĉelo mi lijepi još jednu elektrodu i objašnjava. — U nekim dijelovima drevnoga svijeta sokol je simbolizirao Sunce. Kada sam dala naĉiniti ovu tetovaţu, mislila sam da ću na sebi uvijek imati Sunce, da se neću plašiti mraka. Pokušavam se obuzdati i ne postaviti novo pitanje, no ne mogu si pomoći. — Bojite se mraka? — Bojala sam se mraka — ispravlja me. Sljedeću elektrodu lijepi na vlastito ĉelo, priĉvršćuje ţicu na nju. Slijeţe ramenima. — Sada me podsjeća na strah koji sam prevladala. Stoji iza mene. Toliko ĉvrsto stišćem naslone za ruke, da mi prsti gube boju i postaju bijeli. Povlaĉi ţice prema sebi, priĉvršćuje ih za mene, za sebe, za stroj iza sebe. Pruţa mi zatim boĉicu prozirne tekućine. — Popij ovo — kaţe.

10 — Što je to? — Grlo mi je nateĉeno. Teško gutam. — Što će se dogoditi? — Ne mogu ti reći. Samo imaj povjerenja u mene. Ispuštam zrak iz pluća i izlijevam sadrţaj boĉice u usta. Oĉi mi se sklapaju. * * * Ubrzo zatim ponovno ih otvaram, no negdje sam drugdje. Ponovno stojim u školskoj kantini, no svi dugi stolovi su prazni, a kroz staklene zidove vidim da pada snijeg. Na stolu ispred mene su dvije košare. U jednoj je komad sira, a u drugoj noţ duţine moje podlaktice. Iza sebe ĉujem ţenski glas koji kaţe: — Odaberi. — Zašto? — pitam. — Odaberi — ponavlja. Pogledavam preko ramena, no nikoga nema. Ponovno se okrećem prema košarama. — Što ću s njima? — Odaberi! — viĉe ţenski glas. Kada je viknula na mene, moj strah je išĉeznuo, zamijenila ga je tvrdoglavost. Namrgodila sam se i prekriţila ruke preko prsa. — Neka ti bude — kaţe glas. Košare nestaju. Ĉujem kako vrata škripe, pa se okrećem da bih vidjela tko je. Vidim da nije »tko«, nego »što«: pas šiljasta nosa stoji nekoliko metara dalje od mene. Šulja se prema meni, crne mu se usne razmiĉu i vidim mu bijele zube. Potmulo reţi, pa shvaćam da bi mi sir dobro došao. Ili noţ. No sada je prekasno. Razmišljam o bijegu, no pas bi bio brţi od mene. Ne mogu ga golim rukama oboriti na tlo. U glavi mi tutnji. Moram donijeti odluku. Uspijem li skoĉiti preko jednog od stolova, mogla bih ga iskoristi kao štit — ne, preniska sam da bih uspjela preskoĉiti neki od ovih stolova, a nisam ni dovoljno snaţna da ga prevrnem. Pas reţi, gotovo osjećam kako mi lubanja vibrira od tog zvuka. U mom udţbeniku iz biologije piše kako psi mogu nanjušiti strah zbog kemijskih spojeva koje ljudske ţlijezde luĉe u opasnim situacijama, iste kemijske spojeve kao i ţivotinje koje psi love. Miris straha vodi do napada. Pas mi se primiĉe, kandţama grebe po tlu. Ne mogu pobjeći. Ne mogu se boriti. Umjesto toga, udišem miris psećeg daha, trudim se ne razmišljati o onome što je nedavno pojeo. Oĉi mu nemaju bjelooĉnica, samo se crno ljeskaju. Što još znam o psima? Ne bih mu trebala gledati u oĉi. To je znak agresije. Sjećam se kako sam, dok sam još bila malena, oca molila da dobijem psića, a sada se, dok zurim u tlo ispred psećih šapa, više ne mogu sjetiti zašto. Primiĉe mi se, još uvijek reţi. Ako je zurenje u oĉi znak agresije, koji je onda znak pokornosti? Disanje mi je glasno, ali ujednaĉeno. Spuštam se na koljena. Ni najmanje ne ţelim leći na tlo ispred psa — lice spustiti na razinu njegovih zuba — no to je jedino rješenje kojim raspolaţem. Pruţam noge iza sebe i oslanjam se na laktove. Pas mi se primiĉe sve bliţe i bliţe, sve dok na licu ne osjećam toplinu njegova daha. Ruke mi drhte. Laje mi u lice, a ja stišćem zube da ne vrištim.

11 Nešto hrapavo i mokro dodiruje mi obraz. Pseće reţanje je utihnulo, a kada podiţem pogled i ponovno ga gledam, on sopće. Liznuo mi je lice. Mrštim se i sjedam na pete. Pas mi podiţe šape na koljena i liţe mi bradu. Povlaĉim se, brišem slinu s lica i smijem se. — Nisi ti baš tako podla zvijer, zar ne? Ustajem polako kako ga ne bih prestrašila, no ĉini se da ispred mene stoji sasvim druga ţivotinja, a ne ona koja mi se prije nekoliko sekundi primicala. Paţljivo pruţam ruku, kako bih je mogla povući bude li potrebno. Pas mi glavom gurka ruku. Iznenada mi je drago što nisam odabrala noţ. Trepćem, a kada otvorim oĉi, na suprotnome kraju prostorije vidim djevojĉicu u bijeloj haljini. Ona pruţa obje ruke i piskutavim glasom uzvikuje: — Psiću! Dok trĉi prema psu koji pokraj mene stoji, otvaram usta da bih je upozorila, no već je prekasno. Pas se okreće. Laje, reţi i škljoca ĉeljustima, a mišići mu se grĉe poput zapletene ţice. Sprema se nasrnuti. Ne razmišljam, samo skaĉem; bacam se na psa, rukama mu obavijam vrat. Glava mi udara o tlo. Psa više nema, nema ni djevojĉice. Sama sam — u prostoriji za testiranje koja je sada prazna. Polako se osvrćem oko sebe i ne mogu se vidjeti ni u jednom ogledalu. Otvaram vrata i izlazim na hodnik, ali to nije hodnik, nego autobus i sva su sjedala zauzeta. Stojim u prolazu izmeĊu sjedala i drţim se za šipku. Blizu mene sjedi ĉovjek s novinama. Preko novina mu ne mogu vidjeti lice, no vidim njegove ruke. Pune su oţiljaka, kao da je bio opeĉen, a novine drţe ĉvrsto kao da ih ţele iskidati. — Poznaješ li ovog momka? — pita me. Prstom lupka po slici na naslovnici. U naslovu piše: »Brutalni ubojica konaĉno uhićen!« Zurim u rijeĉ »ubojica«. Dugo već nisam proĉitala tu rijeĉ, no već me i njezin oblik ispunjava uţasom. Fotografija ispod naslova prikazuje mladića neupadljiva lica s bradom. Imam dojam da ga poznajem, premda se ne sjećam kako. Istodobno imam dojam da ne bi bilo pametno podijeliti to s tim ĉovjekom. — Dakle? — osjećam bijes u njegovu glasu. — Poznaješ li ga? Loša zamisao — ne, jako loša zamisao. Srce mi divljaĉki tuĉe i ĉvrsto hvatam šipku da mi se ruke ne bi tresle, da se ne bih odala. Kaţem li mu da poznajem ĉovjeka iz ĉlanka, dogodit će mi se nešto strašno. No, mogu ga uvjeriti da ga ne poznajem. Mogu se nakašljati i slegnuti ramenima — no to bi bila laţ. Nakašljavam se. — Poznaješ li ga? — ponavlja. Slijeţem ramenima. — Dakle? Obuzima me jeza. Moj strah je iracionalan; ovo je samo test, nije stvarno. — Ne — kaţem, glas mi je opušten. — Nemam pojma tko je to. Ĉovjek ustaje i konaĉno mu vidim lice. Nosi tamne sunĉane naoĉale i usta su mu povijena u ciniĉan osmijeh. Poput ruku, i lice mu je prošarano oţiljcima. Naginje se bliţe mome licu. Dah mu zaudara na cigarete. Nije stvarno, podsjećam se. Nije stvarno. — Laţeš, — kaţe on. — Laţeš! — Ne laţem. — Vidim ti u oĉima. Uspravljam se.

12 — Ne moţeš mi to vidjeti u oĉima. — Da ga poznaješ, — kaţe on tihim glasom — mogla bi me spasiti. Mogla bi me spasiti! Skupljam oĉi. — Pa eto — kaţem. Stišćem ĉeljusti. — Ne poznajem ga.

13 TREĆE POGLAVLJE BUDIM SE oznojenih dlanova i s probadanjem osjećaja krivnje u grudima. Leţim u naslonjaĉu u prostoriji sa zrcalima. Zabacujem glavu unatrag i iza sebe vidim Tori. Stisnula je usne i uklanja elektrode s naših glava. Ĉekam da mi kaţe nešto o testiranju — da je gotovo ili da sam ga uspješno prošla, premda ni sama ne znam kako bih mogla ne uspjeti na testiranju kao što je ovo? — no ona samo šuti, povlaĉi ţice s moga ĉela. Pridiţem se i otirem dlanove o rukave. Sigurno sam uĉinila nešto loše, premda je sve bilo u mojoj glavi. Ima li Tori tako ĉudan izraz lica samo zato što ne zna kako da mi kaţe koliko sam uţasna osoba? Voljela bih da mi samo kaţe, pa kud puklo da puklo. — Bilo je — kaţe — zbunjujuće. Oprosti, odmah se vraćam. — Zbunjujuće? Primiĉem koljena grudima i polaţem lice na njih. Voljela bih da mi se plaĉe, jer suze bi mi moţda donijele osjećaj olakšanja, no ne plaĉe mi se. Kako moţeš ne proći na testu za koji se nisi smio pripremati? Kako prolazi vrijeme, postajem sve nervoznija. Svakih nekoliko sekundi moram otirati dlanove, jer znoj se na njima nakuplja — ili moţda to ĉinim samo zato što me smiruje. Što ako mi kaţu da nisam prikladna ni za jednu frakciju? Morat ću ţivjeti na ulicama s ljudima koji ne pripadaju nijednoj frakciji. Ne mogu to. Ţivjeti izvan svih frakcija nije samo ţivjeti u siromaštvu i neudobnosti; to znaĉi ţivjeti odvojeno od društva, odvojeno od najvaţnijeg u ţivotu: zajedništva. Majka mi je jednom rekla da sami ne moţemo opstati, a ĉak i da moţemo, to nipošto ne bismo ţeljeli. Bez frakcije nemamo smisao, ni razlog da ţivimo. Tresem glavom. Ne mogu tako razmišljati. Moram ostati smirena. Vrata se napokon otvaraju i Tori ulazi. Rukama se ĉvrsto drţim za naslone za ruke. — Ţao mi je što si se zabrinula — kaţe Tori. Stoji mi do nogu s rukama u dţepovima. Izgleda napeto i blijedo. — Beatrice, tvoji rezultati nisu doveli ni do kakvog konaĉnog zakljuĉka — kaţe. — U normalnim okolnostima svaki stadij simulacije eliminira jednu ili više frakcija, no u tvom su sluĉaju izbaĉene samo dvije. Zurim u nju. — Dvije? — pitam. Grlo mi se tako stegnulo, da jedva govorim. — Da si automatski pokazala nesklonost prema noţu i odabrala sir, simulacija bi dovela do drugog scenarija, koji bi potvrdio tvoju sklonost prema Dobrohotnosti. To se nije dogodilo, zato je Dobrohotnost eliminirana. — Tori se ĉeše po zatiljku. — U normalnim se okolnostima simulacija odvija linearno, jednu frakciju izolira tako da iskljuĉuje sve ostale. Tvoji izbori ĉak nisu dopustili da se eliminira sljedeći izbor, Iskrenost, pa sam morala izmijeniti simulaciju i postaviti te u autobus. Ondje je tvoja ustrajnost na neiskrenosti izbacila Iskrenost. — Napola se smiješi. — Ne brini se zbog toga. U toj simulaciji samo Iskreni govore istinu. Pada mi jedan kamen sa srca. Moţda i nisam baš tako grozna osoba. — Pretpostavljam kako to nije baš cijela istina. Ljudi koji govore istinu pripadnici su Iskrenosti... i Nijekanja — kaţe. — Što nas dovodi do problema. Usta mi se širom otvaraju.

14 — S jedne si se strane bacila na psa kako ne bi nasrnuo na djevojĉicu... no s druge strane, kad ti je onaj ĉovjek rekao da bi ga istina spasila, odbila si reći mu istinu. Pripadnik Nijekanja ne bi tako postupio. — Ona uzdiše. — To što nisi bjeţala od psa upućuje na Neustrašive, ali isto vrijedi i za noţ koji ti nisi odabrala. Nakašljava se i nastavlja: — Tvoja inteligentna reakcija na psa upućuje na snaţno podudaranje s frakcijom Uĉenih. Nemam pojma kako protumaĉiti tvoju neodluĉnost u prvoj fazi, ali... — Ĉekajte — prekidam je. — Nemate, znaĉi, pojma koje su moje sklonosti? — I da i ne. Moj zakljuĉak je — objašnjava — da imaš jednake sklonosti za frakciju Nijekanja, Neustrašivih i Uĉenih. Ljudi koji postiţu takve rezultate su... — Pogledava preko ramena kao da oĉekuje da će joj se netko pojaviti iza leĊa. — ... zovemo ih... Različitima. — Ovu posljednju rijeĉ izgovara tako tihim glasom da je jedva ĉujem. Ponovno izgleda zabrinuto i napeto. Hoda oko naslonjaĉa i primiĉe mi se. — Beatrice — kaţe — ni pod kojim uvjetima ne smiješ ovaj podatak ni s kim podijeliti. To je veoma vaţno. — Ne smijemo s drugima dijeliti rezultate — kimam glavom. — Znam to. — Ne — Tori se sada spušta na koljena pokraj naslonjaĉa i polaţe ruke na naslon. Lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara. — Ovo je drukĉije. Pod tim ne mislim da ih ne smiješ sada ni s kim podijeliti; hoću reći da ih nikada ne smiješ nikome reći, nikada, što god da se dogodi. Razliĉitost je krajnje opasna. Shvaćaš li? Ne shvaćam — kako test s rezultatima bez jasnog zakljuĉka moţe biti opasan? — ali svejedno kimam glavom. Ionako ni sa kim ne ţelim podijeliti rezultate svoga testiranja. — Dobro — podiţem dlanove s naslona za ruke i ustajem. Osjećam se nestabilno. — Predlaţem — kaţe Tori — da odeš kući. — Moraš mnogo razmišljati, a ĉekanje s drugima moţda ti neće biti od neke koristi. — Moram bratu reći kamo idem. — Ja ću mu reći. Dodirujem si ĉelo i zurim u tlo dok izlazim iz prostorije. Ne usuĊujem se pogledati joj u oĉi. Ne usuĊujem se misliti na sutrašnju ceremoniju Izbora. Izbor je sada na meni, bez obzira na rezultate testa. Nijekanje. Neustrašivi. Uĉeni. Razliĉita. * * * Odluĉujem da neću ići autobusom. DoĊem li ranije kući, otac će to primijetiti kada na kraju dana bude provjeravao kućni dnevnik, pa ću morati objašnjavati što se dogodilo. Idem pješice. Morat ću preduhitriti Caleba prije nego što išta kaţe roditeljima, no on zna ĉuvati tajne. Hodam posred ceste. Autobusi se drţe rubnjaka, pa je ovdje sigurnije. Na ulicama blizu naše kuće ponekad vidim mjesta na kojima su nekoć bile izvuĉene ţute linije. Sada ima tako malo automobila da od njih nemamo nikakve koristi. Ne trebaju nam ni semafori, no na nekim se mjestima i dalje nesigurno iznad ceste njišu kao da će svakoga trena pasti. Obnova polako napreduje kroz grad koji je šarolika mješavina novih, ĉistih graĊevina i onih starih, ruševnih. Glavnina novih zgrada nalazi se uz moĉvaru koja je nekoć davno bila

15 jezero. Volonterska agencija frakcije Nijekanja u kojoj radi moja majka zasluţna je za većinu tih obnova. Kad izvana promatram ţivotni stil pripadnika frakcije Nijekanja, doima me se predivno. Kad promatram harmoniju svoje obitelji; kad odlazimo na veĉere nakon kojih svi zajedno pospremaju a da ih nitko ne zamoli; kad vidim Caleba koji neznancima pomaţe nositi namirnice, uvijek se iznova zaljubljujem u takav ţivot. Problemi se pojavljuju samo kada osobno pokušam ţivjeti tako. Nikada se ne osjećam nepatvoreno. No odabrati drugu frakciju znaĉi napustiti svoju obitelj. Zauvijek. Odmah iza sektora frakcije Nijekanja nalazi se niz kostura zgrada i uništenih nogostupa kojim sada prolazim. Cesta se mjestimiĉno potpuno urušila, razotkrila kanalizacijski sustav i prazne hodnike podzemne ţeljeznice koje moram paţljivo izbjegavati, kao i mjesta koja toliko zaudaraju na kanalizaciju i otpad da moram zaĉepiti nos. Ovdje ţive oni koji ne pripadaju nijednoj frakciji. Zato što nisu uspjeli do kraja provesti postupak inicijacije u frakciju koju su odabrali, ţive u siromaštvu i obavljaju poslove kojima se nitko drugi ne ţeli baviti. Oni su vratari, graĊevinski radnici, sakupljaĉi otpada; izraĊuju tkanine, upravljaju vlakovima, voze autobuse. Za obavljeni posao dobivaju hranu i odjeću, ali, kako moja majka veli, nikada dovoljno. Vidim jednog od tih otpadnika kako stoji na uglu ispred mene. Na sebi ima otrcanu smeĊu odjeću, koţa na ĉeljustima mu je opuštena i visi. Zuri u mene i ja zurim u njega, ne mogu odvratiti pogled. — Oprostite — kaţe. Glas mu je hrapav. — Imate li nešto što bih mogao pojesti? Osjećam gvalju u grudima. Strog glas u glavi mi govori; Pogni glavu i nastavi hodati. Ne. Tresem glavom. Ne trebam se bojati tog ĉovjeka. Potrebna mu je pomoć i ja bih mu trebala pomoći. — Hm... da — kaţem. Poseţem u svoju torbu. Otac mi govori da u torbi uvijek trebam imati nekakvu hranu baš zbog ovakvih situacija. Pruţam mu vrećicu s kriškama osušene jabuke. On pruţa ruku, no umjesto vrećice hvata mi zapešće. Smiješi mi se. Ima razmak izmeĊu prednjih zuba. — Boţe, imaš tako lijepe oĉi — kaţe. — Šteta što je sve ostalo tako neugledno. Srce mi lupa. Povlaĉim ruku, no njegov stisak postaje još jaĉi. U dahu mu njušim nešto oporo i neugodno. — Izgledaš premlado da okolo šećeš sama, draga — kaţe. Prestajem povlaĉiti ruku i uspravljam se. Znam da izgledam mlado, ne mora me podsjećati. — Starija sam nego što izgledam — odgovaram. — Šesnaest mi je godina. Usne mu se rasteţu, razotkrivaju sivi kutnjak s crnom rupom sa strane. Ne mogu razabrati smije li se ili krevelji. — Nije li ti onda danas poseban dan? Dan prije izbora? — Pustite me — kaţem. Glas mi zvoni u ušima. Zvuĉi jasno i oštro — nisam to oĉekivala ĉuti. Osjećam se kao da mi vlastiti glas ne pripada. Spremna sam. Znam što mi je ĉiniti. Zamišljam kako povlaĉim lakat i udaram ga. Vidim vrećicu s jabukama kako leti u zrak. Ĉujem svoje korake u trku. Spremna sam djelovati. No, on mi tada pušta zapešće, uzima jabuke i kaţe: — Mudro odaberi, djevojĉice.

16 ĈETVRTO POGLAVLJE DOŠLA SAM pet minuta ranije nego inaĉe, tako mi je govorio moj ruĉni sat — jedini ukras što ga frakcija Nijekanja dopušta, samo zato što je praktiĉan. Priĉvršćen je sivom narukvicom i ima stakalce. Ako ga namjestim kako treba, preko kazaljki gotovo vidim vlastiti odraz. Kuće u mojoj ulici sve su iste veliĉine i oblika. IzgraĊene su od sivog betona, s nekoliko prozora, ekonomiĉnih, razumnih pravokutnika. Travnjaci su im obrasli svraĉicom, dok su poštanski sanduĉići od najobiĉnijeg metala. Nekima to moţda djeluje sumorno, no njihova je jednostavnost utješna. Razlog toj jednostavnosti nije prezir prema jedinstvenosti, kako to neke frakcije ponekad tumaĉe. Sve nam to — naše kuće, odjeća, frizure — pomaţe da zaboravimo sami sebe i zaštitimo se od taštine, pohlepe i zavisti koji su zapravo samo vidovi sebiĉnosti. Posjedujemo li malo, tada ni za ĉim i ne ţudimo, i svi smo jednaki, nikome ne zavidimo. Pokušavam voljeti to. Sjedam na stubu ispred ulaznih vrata i ĉekam Caleba. Ne ĉekam dugo. Minutu kasnije, vidim u sivo odjevene likove kako se pribliţavaju ulicom. Ĉujem smijeh. U školi pokušavamo ne privlaĉiti pozornost na sebe, no ĉim doĊemo kući, zapoĉinju igre i šale. Moje prirodno nagnuće prema sarkazmu ovdje nije baš cijenjeno. Sarkazam je uvijek na neĉiju štetu. Moţda je i dobro to što frakcija Nijekanja ţeli da ga obuzdani. Moţda ne moram napuštati svoju obitelj. Moţda ću uspjeti budem li se upinjala djelovati sukladno Nijekanju. — Beatrice! — kaţe Caleb. — Što se dogodilo? Jesi li dobro? — Dobro sam. — Došao je sa Susan i njezinim bratom Robertom. Robert i Susan ĉudno me gledaju, kao da više nisam ista ona osoba koju su vidjeli jutros. Slijeţem ramenima. — Pozlilo mi je nakon testiranja. Sigurno od one tekućine koju smo popili. Ali sada mi je bolje. Pokušavam se nasmiješiti, djelovati uvjerljivo. Izgleda da sam Robertu i Susan bila dovoljno uvjerljiva, jer njih, kako se ĉini, više ne brine moja mentalna stabilnost, no Caleb skuplja oĉi, onako kako to uvijek ĉini kada sumnja da je netko dvoliĉan. — Jeste li se danas vas dvoje vratili autobusom? — pitam. Nije me briga kako su se Robert i Susan iz škole vratili kući, no moram promijeniti temu. — Naš otac se morao duţe zadrţati na poslu — kaţe Susan — a rekao nam je i da bismo neko vrijeme trebali provesti u razmišljanju prije sutrašnje ceremonije. Srce mi tuĉe pri samom spomenu ceremonije. — Ako ţelite, moţete kasnije svratiti k nama — pristojno izjavljuje Caleb. — Hvala. — Susan se smiješi Calebu. Robert me pogledava i podiţe obrvu. On i ja razmjenjivali smo poglede tijekom posljednjih godinu dana, dok su Susan i Caleb nesigurno flertovali na naĉin tipiĉan za frakciju Nijekanja. Caleb pogledom prati Susan koja se udaljava nogostupom. Moram ga šĉepati za ruku i prestrašiti kako bi odvratio pogled. Vodim ga u kuću i zatvaram vrata. Okreće se prema meni. Njegove tamne, ravne obrve primaknule su se jedna drugoj tako da mu se na ĉelu stvorila bora. Kad se mršti, više nalikuje na majku nego na oca. Na trenutak mogu vidjeti kako ţivi ţivot istovjetan onome što ga vodi naš otac: ostaje u frakciji Nijekanja, uĉi umijeće trgovanja, ţeni se sa Susan, ima obitelj. Bit će to predivno. Moţda to neću vidjeti. — Hoćeš li mi sada reći istinu? — njeţno me pita.

17 — Istina je — kaţem — da o tome ne smijem raspravljati. A ti me ne bi trebao pitati. — Tolika pravila kršiš, a ovo ne ţeliš prekršiti? Ĉak ni kada je rijeĉ o neĉemu ovako vaţnom? — obrve su mu se sasvim pribliţile i grize kut donje usnice. Premda su mu rijeĉi zapravo optuţujuće, zvuĉi kao da samo ţeli doći do informacija — kao da doista ţeli ĉuti moj odgovor. Skupljam oĉi. — Hoćeš li ti meni reći istinu? Što se dogodilo na tvom testiranju, Calebe? Pogledi nam se susreću, ĉujem sirenu vlaka, njezin je zvuk tako slabašan, da bi to mogao biti i vjetar u nekom od prolaza izmeĊu kuća. No svejedno je prepoznajem. Zvuĉi kao da me Neustrašivi dozivaju k sebi. — Samo... nemoj našim roditeljima reći što se dogodilo, dobro? — kaţem. Nekoliko mi još trenutaka zuri u oĉi, a zatim kima glavom. Ţelim otići na kat i leći. Iscrpilo me testiranje, pješaĉenje i susret s ĉovjekom koji ne pripada nijednoj frakciji. No, moj je brat jutros pripremio doruĉak, majka nam je pripremila hranu za školu, dok je otac sinoć pripremio veĉeru, tako da je moj red da pripremim obrok. Duboko udišem i odlazim u kuhinju da kuham. Trenutak kasnije, pridruţuje mi se Caleb. Škrgućem zubima. Pomaţe mi u svemu. Ono što me ţivcira više od njegove uroĊene dobrote jest njegova uroĊena nesebiĉnost. Caleb i ja zajedno smo radili bez rijeĉi. Kuhala sam grašak na štednjaku. On je odledio ĉetiri komada piletine. Uglavnom jedemo konzerviranu ili zaleĊenu hranu, jer farme su sada daleko. Majka mi je jednom rekla da je nekoć davno bilo ljudi koji nisu htjeli jesti genetski modificiranu hranu zato što su je smatrali neprirodnom. Mi danas nemamo izbora. U vrijeme kada se moji roditelji kući vraćaju s posla, veĉera je gotova i stol postavljen. Moj otac odlaţe torbu pokraj vrata i ljubi me u lice. Drugi ljudi ga doţivljavaju kao nepopustljivog u svojim nazorima — moţda i previše nepopustljivog — ali je i pun ljubavi. Pokušavam vidjeti samo njegove dobre strane; pokušavam. — Kako je prošlo testiranje? — pita me. Izlijevam grašak u zdjelu za posluţivanje. — Dobro — kaţem. Ne bih mogla biti pripadnik Iskrenosti. Laţem s prevelikom lakoćom. — Ĉujem da su se uznemirili rezultatima jednog testiranja — kaţe majka. Poput oca, i ona radi za vladu, no ona upravlja projektima za obnovu grada. Ona je novaĉila dobrovoljce za provoĊenje testova sposobnosti. Glavninu vremena, meĊutim, organizira radnike koji onima koji ne pripadaju nijednoj frakciji pomaţu pribavljajući im hranu, skloništa i radna mjesta. — Doista? — kaţe otac. — Problemi vezani uz testiranje sposobnosti doista su rijetki. — Ne znam previše o tome, no moja mi je prijateljica Erin rekla da je jedan od testova pošao loše, tako da su rezultati morali biti verbalno priopćeni. — Majka postavlja ubrus pokraj svakog tanjura na stolu. — Uĉeniku je navodno pozlilo, pa su ga poslali ranije kući. — Majka slijeţe ramenima. — Nadam se da je sve u redu. Jeste li vas dvoje ĉuli štogod o tome? — Ne — odgovara Caleb. Smiješi se majci. Ni moj brat ne bi mogao biti pripadnik Iskrenih. Sjedamo za stol. Hranu uvijek oko stola pronosimo zdesna nalijevo i nitko ne jede dok se svi ne posluţe. Moj otac pruţa ruke prema majci i bratu, a oni ruke pruţaju prema njemu i meni. Otac zatim Bogu zahvaljuje za hranu, posao, prijatelje i obitelj. Nisu sve obitelji iz frakcije Nijekanja poboţne, no otac kaţe da ne bismo trebali obraćati pozornost na te razlike, jer one će nas naposljetku podijeliti. Nisam sigurna kako to shvatiti.

18 — Onda — kaţe moja majka ocu. — Reci mi. Hvata oca za ruku i palcem mu u malenim krugovima prelazi preko zglobova prstiju. Zurim u njihove spojene ruke. Moji se roditelji vole, no pred nama rijetko iskazuju njeţnost. Uĉili su nas da je fiziĉki kontakt nešto moćno, pa sam otada oprezna u tom pogledu. — Reci mi što te brine — pridodaje ona. Zurim u svoj tanjur. Ponekad me iznenaĊuju majĉini izoštreni osjeti, no sada su me posramili. Zašto sam bila toliko usredotoĉena na samu sebe da nisam ni primijetila njegovo zabrinuto lice, njegovo pogureno drţanje? — Imao sam teţak dan na poslu — kaţe. — Zapravo je Marcus imao teţak dan. Nisam si to trebao pripisati. Marcus je oĉev suradnik; obojica su politiĉki voĊe. Gradom upravlja vijeće pedesetorice sastavljeno iskljuĉivo od predstavnika frakcije Nijekanja, zato što našu frakciju zbog nesebiĉnosti njezinih pripadnika smatraju nepotkupljivom. Naše voĊe sugraĊani biraju zbog njihova besprijekorna karaktera, moralne ĉvrstoće i umijeća u upravljanju. Predstavnici svih drugih frakcija na sastancima mogu govoriti o bilo kojem izdvojenom problemu, no vijeće uvijek donosi konaĉnu odluku. A premda vijeće tehniĉki gledano zajedniĉki donosi odluke, Marcus je osobito utjecajan. Tako je još od poĉetka velikog mira, kada su frakcije i utemeljene. Mislim da sustav odolijeva zato što nas je strah onoga do ĉega bi došlo kada bi se raspao: rata. — Je li to zbog izvješća što ga je objavila Jeanine Matthews? — pita majka. Jeanine Matthews jedina je predstavnica Uĉenih, a izabrana je zahvaljujući svom kvocijentu inteligencije. Moj se otac ĉesto ţali na nju. Podiţem pogled. — Izvješće? Caleb me prijekorno pogledava. Za stolom moţemo govoriti samo ako nam roditelji upute izravno pitanje, što obiĉno ne ĉine. Naše uši kojima slušamo njima su dar, veli moj otac. Oni nas slušaju nakon veĉere, u dnevnome boravku. — Da — kaţe otac. Oĉi mu se skupljaju. — Te arogantne, samodopadne... — zastaje i nakašljava se. — Oprosti. Ali, objavila je izvješće kojim napada Marcusov karakter. Podiţem obrve. — Što je u njemu pisalo? — pitam. — Beatrice — tiho kaţe Caleb. Spuštam glavu i okrećem vilicu sve dok mi toplina nije sasvim napustila obraze. Ne volim kada me opominju. Osobito ne volim kada to ĉini moj brat. — Pisalo je — kaţe otac — da su Marcusova okrutnost i nasilje prema njegovu sinu razlog zašto je njegov sin umjesto frakcije Nijekanja odabrao Neustrašive. Rijetki su oni koji se rode u frakciji Nijekanja i koji je naposljetku napuste. Dobro pamtimo one koji su to uĉinili. Prije dvije godine Marcusov sin Tobias napustio je frakciju Nijekanja i prešao Neustrašivima, a Marcus je bio shrvan. Tobias mu je bio jedino dijete — i jedina obitelj koju je imao, budući da mu je supruga umrla raĊajući njihovo drugo dijete. Ono je umrlo nekoliko minuta nakon nje. Nikad nisam upoznala Tobiasa. Rijetko se pojavljivao na društvenim dogaĊanjima i nikada s ocem k nama nije dolazio na veĉeru. Moj otac ĉesto je govorio kako je to ĉudno, no sada to više i nije bilo vaţno. — Okrutan? Marcus? — majka je zatresla glavom. — Jadnik. Kao da ga moraju podsjećati na gubitak što ga je pretrpio.

19 — Hoćeš reći na izdaju svoga sina? — izjavljuje moj otac ledenim glasom. — To me ne bi trebalo iznenaditi. Uĉeni nas već mjesecima napadaju svojim izvješćima. A ovo nije kraj. Bit će još toga, jamĉim. Ne bih trebala ponovno govoriti, no ne mogu se obuzdati. Izlijeće mi: — Zašto to ĉine? — Zašto ovu priliku ne iskoristiš da slušaš svoga oca, Beatrice? — blago mi govori majka. Izgovara to kao prijedlog, a ne naredbu. Pogledavam Caleba preko stola. Pogled mu je pun negodovanja. Zurim u svoj grašak. Nisam sigurna mogu li još ţivjeti ovakvim ţivotom ispunjenim duţnostima. Nisam dovoljno dobra u tome. — Znaš zašto — kaţe otac. — Zato što imamo nešto što oni ţele. Postavljanje znanja iznad svega dovodi do ţudnje za moći, a to ĉovjeka odvodi do mraĉnih i pustih predjela. Moramo biti zahvalni što smo izvan toga. Kimam glavom. Znam da neću odabrati Uĉene, premda mi rezultati testiranja kazuju da bih mogla. Moji roditelji rašĉišćavaju stol nakon veĉere. Ni Calebu ne dopuštaju da im pomogne, zato što bismo se umjesto okupljanja u dnevnome boravku trebali posvetiti sebi, da bismo mogli promišljati o rezultatima testiranja. Moja bi mi obitelj moţda mogla pomoći oko izbora, ali samo kada bih im smjela govoriti o rezultatima. Ali ne smijem. U glavi ĉujem tiha Torina upozorenja kada god oslabi moja odluĉnost da drţim jezik za zubima. Caleb i ja penjemo se uza stube, a kada smo došli do vrha, do mjesta kada se razdvajamo i svatko odlazi u svoju sobu, on mi polaţe ruku na rame i zaustavlja me. — Beatrice — kaţe i ozbiljno mi zuri u oĉi. — Trebali bismo misliti na svoju obitelj. — Glas mu je ĉudan. — Ali. Ali moramo misliti i na sebe. Kratko zurim u njega. Nikada ga još nisam vidjela da misli na sebe, nikada još nisam ĉula da ustraje i na ĉemu drugome osim na nesebiĉnosti. Toliko sam zaprepaštena njegovim komentarom, da samo kaţem ono što se od mene i oĉekuje da kaţem: — Testiranje ne mora mijenjati naš izbor. Blago se smiješi. — Ne mora, zar ne? Stišće mi rame i odlazi u svoju sobu. Pogledavam prema njegovoj sobi i vidim krevet koji nije pospremljen, gomilu knjiga na njegovu radnom stolu. Voljela bih da mu mogu reći da prolazimo kroz isto. Voljela bih s njim razgovarati onako kako ţelim, a ne onako kako se od mene oĉekuje. No i sama pomisao na priznanje da mi je potrebna pomoć preteška mi je, pa se okrećem. Odlazim u svoju sobu, a kada sam iza sebe zatvorila vrata, iznenada mi na pamet pada kako je odluka moţda jednostavna. Bit će potrebna velika koliĉina nesebiĉnosti da odaberem frakciju Nijekanja, ili velika hrabrost da pristupim Neustrašivima, a moţda će već sam odabir jedne frakcije umjesto one druge biti dokaz da pripadam. Sutra će se te dvije odlike boriti sa mnom, a samo jedna moţe pobijediti.

20 PETO POGLAVLJE AUTOBUS KOJIM IDEMO na ceremoniju izbora prepun je ljudi u sivim košuljama i hlaĉama. Blijedi prsten sunca u oblacima ţari se poput vrška cigarete. Nikada neću zapaliti nijednu cigaretu — one su blisko vezane uz taštinu — no okupljeni pripadnici frakcije Iskrenih puše ispred zgrade u ĉasu kad izlazimo iz autobusa. Moram zabaciti glavu unatrag kako bih vidjela vrh Ţarišta, a ĉak i tada jedan njegov dio zastrt je oblacima. Najviša je to zgrada u gradu. S prozora svoje sobe mogu vidjeti svjetla s dva njegova šiljka. Slijedim roditelje nakon izlaska iz autobusa. Caleb se doima smirenim, no i ja bih bila takva kada bih znala što ću uĉiniti. Umjesto toga, obuzima me sasvim jasan osjećaj da će mi srce svakoga trena prsnuti u grudima pa se ĉvrsto hvatam za njegovu ruku da se smirim dok se uspinjemo stubama prema ulazu. Dizalo je krcato pa otac naše mjesto dragovoljno prepušta skupini Dobrohotnih. Umjesto dizalom uspinjemo se stubištem, bez pitanja ga slijedimo. Time dajemo primjer ostalim pripadnicima naše frakcije, tako da smo uskoro okruţeni masom sivih odora koje se u polusvjetlu uspinju betonskim stubama. PrilagoĊavam se njihovu ritmu. Ujednaĉeni ritam koraka u mojim ušima i homogenost ljudi oko mene uljuljkuju me u uvjerenju da bih mogla ovo odabrati. No, noge me zatim poĉinju boljeti, borim se za dah, ponovo privlaĉim pozornost. Moramo se uspeti uz dvadeset nizova stuba kako bismo došli do dvorane za Ceremoniju izbora. Moj otac na dvadesetome katu drţi vrata otvorenima i stoji kao straţar dok pokraj njega prolaze svi predstavnici Nijekanja. Ţelim ga ĉekati, no gomila me gura naprijed, dalje od stubišta, prema odaji u kojoj ću donijeti odluku koja će odrediti ostatak moga ţivota. Unutarnji raspored prostorije organiziran je u koncentriĉnim krugovima. Na rubovima stoje šesnaestogodišnjaci iz svih frakcija. Još nas ne nazivaju ĉlanovima; svojim ćemo odlukama biti inicirani, a ĉlanovima ćemo postati proĊemo li inicijaciju. Slaţemo se abecedno, sukladno s prezimenima koja nosimo, a kojih ćemo se danas moţda odreći. Stojim izmeĊu Caleba i Danielle Pohler, djevojke iz Dobrohotnih, ruţiĉastih obraza, u ţutoj haljini. Naše obitelji ĉine sljedeći krug. Podijeljeni su u pet sekcija, sukladno frakcijskoj pripadnosti. Na Ceremoniju izbora ne dolaze svi predstavnici frakcija, no ima ih toliko da je ispred nas velika gomila. Odgovornost voĊenja ceremonije svake godine zapada drugu frakciju, a ove je godine red na frakciji Nijekanja. Marcus će odrţati uvodni govor i imena prozivati obrnutim abecednim redom. Caleb će birati prije mene. U posljednjem se krugu nalazi pet metalnih zdjela koje su dovoljno velike da cijela u njih stanem ako se sklupĉam. U svakoj se od njih nalazi tvar koja predstavlja pojedinu frakciju: sivo kamenje za Nijekanje, voda za Uĉenost, zemlja za Dobrohotnost, uţareno ugljevlje za Neustrašivost, staklo za Istinoljubivost. Kada me Marcus prozove, otići ću do središta triju krugova. Neću govoriti. Ponudit će mi noţ. Njime ću si zasjeći dlan i krvlju poškropiti zdjelu frakcije koju sam odabrala. Moja krv na kamenju, moja krv na usijanom ugljevlju.

21 Prije nego što će sjesti, moji roditelji stoje ispred Caleba i mene. Moj otac ljubi mi ĉelo, a Caleba plješće po ramenu, ceri se. — Vidimo se uskoro — kaţe. Bez traga sumnje. Majka me grli, a ono malo odluĉnosti koju sam imala gotovo me napušta. Grĉim ĉeljusti i zurim u strop, u okrugle svjetiljke koje na njemu vise i prostor ispunjavaju modrom svjetlošću. Ĉini mi se kako me cijelu vjeĉnost drţi u zagrljaju, dugo nakon što sam spustila ruke. Prije nego što će se od mene odmaknuti, u uho mi šapuće: — Volim te. Bez obzira na sve. Mrštim joj se u leĊa dok se udaljava. Ona zna što bih mogla uĉiniti. Sigurno je tako; inaĉe ne bi osjetila potrebu da mi kaţe ono što je rekla. Caleb me hvata za ruku, stišće je tako snaţno da boli, no svejedno ne ispuštam njegov dlan. Posljednji puta smo se za ruke drţali na striĉevu pogrebu, kada je otac plakao. I sada, baš kao i onda, moramo jedno drugome pruţiti snagu. U dvorani svi polako zauzimaju svoja mjesta. Trebala bih promatrati Neustrašive; trebala bih prikupiti što više podataka, no samo zurim u svjetiljke rasporeĊene iznad dvorane. Pokušavam se izgubiti u modroj svjetlosti. Marcus stoji na podiju izmeĊu Uĉenog i Neustrašivog, nakašljava se u mikrofon. — Dobrodošli — kaţe. — Dobrodošli na Ceremoniju izbora. Dobrodošli na dan kada odajemo poĉast demokratskoj filozofiji naših predaka koja nam govori da svaki ĉovjek ima pravo odabrati vlastito mjesto u svijetu. Ili, dopire mi do mozga, jedno od pet ponuĊenih. Stišćem Calebovu ruku onoliko ĉvrsto koliko i on gnjeĉi moje prste. — Našim štićenicima sada je šesnaest godina. Stoje na rubu odrasle dobi, a sada je na njima da odluĉe kakvi će ljudi biti. — Marcusov glas je sveĉan i svakoj rijeĉi daje jednaku teţinu. — Prije mnogo desetljeća naši su preci zakljuĉili da za ratove u svijetu ne moţemo optuţiti politiĉku ideologiju, vjerske stavove, rasu ili nacionalizam. Umjesto toga, zakljuĉili su da odgovornost poĉiva u ĉovjekovoj osobnosti, u ĉovjekovoj sklonosti prema zlu, u kojem god se obliku ono pojavilo. Podijelili su se u frakcije koje su stremile ukloniti osobine za koje su bili uvjereni da dovode do rasula u svijetu. Pogledom sam prelazila preko zdjela u središtu prostorije. U što vjerujem? Ne znam; ne znam; ne znam. — Oni koji su agresivnost smatrali odgovornom za sve, utemeljili su Dobrohotnost. Predstavnici Dobrohotnosti razmjenjivali su osmijehe. Odjeveni su u udobnu, ţutu ili crvenu odjeću. Kada god ih vidim, doimaju se ljubaznima, dragima, slobodnima. No nikada nisam poţeljela pristupiti im. — Oni kojima je za sve bilo krivo neznanje odabrali su Uĉenost. Izbaciti Uĉene iz svoga izbora bilo mi je najlakše. — Oni koji su krivili dvoliĉnost stvorili su frakciju Iskrenosti. Iskrenost mi nikad nije bila draga. — Oni koji su za sve optuţivali sebiĉnost utemeljili su Nijekanje. I ja optuţujem sebiĉnost; doista. — A oni koji su kukaviĉluk smatrali odgovornim za sve bili su Neustrašivi. No, nisam bila dovoljno nesebiĉna. Šesnaest sam se godina trudila, no ni to nije bilo dovoljno. Noge su mi se umrtvile, kao da ih je napustio sav ţivot, pa sam se zapitala kako ću hodati kada me prozovu.

22 — Djelujući zajedno, tih je pet frakcija u miru ţivjelo godinama, tijekom kojih je svaka doprinosila razliĉitim segmentima društva. Frakcija Nijekanja zadovoljila je našu potrebu za nesebiĉnim voĊama u vladi; Iskrenost nam je priskrbila istinoljubive i valjane voĊe u pravu; Uĉeni su nam podali inteligentne uĉitelje i istraţivaĉe; Dobrohotni su nam darovali savjetnike i njegovatelje pune razumijevanja; Neustrašivi nam priskrbljuju zaštitu od svih prijetnji, kako vanjskih, tako i unutrašnjih. No utjecaj frakcija nije ograniĉen navedenim podruĉjima. Jedni drugima dajemo daleko više od onog što se moţe procijeniti. U našim frakcijama pronalazimo smisao, svrhu, ţivot. Na pamet mi pada moto što sam ga proĉitala u udţbeniku Frakcijske povijesti; Frakcija prije krvi. Frakcijama pripadamo više nego obitelji. Moţe li to doista biti tako? Marcus pridodaje: — Da nije njih, ne bismo opstali. Tišina koja je uslijedila nakon njegovih rijeĉi teţa je od svih ostalih tišina. Opterećena je našim najgorim strahom, većim od straha od smrti: da ne pripadamo nijednoj frakciji. Marcus nastavlja: — Zato je ovaj dan sretna prigoda: dan kada primamo nove pripadnike koji će s nama raditi u izgradnji boljeg društva i boljeg svijeta. Slijedi pljesak. Zvuĉi prigušeno. Trudim se stajati sasvim mirno zato što su mi se i koljena i ĉitavo tijelo ukoĉili, ne drhtim. Marcus ĉita prva imena, no ja ne razaznajem slogove. Kako ću znati da me prozvao? Jedan po jedan, svaki šesnaestogodišnjak napušta vrstu i odlazi do središta prostorije. Prva prozvana djevojka bira Dobrohotnost, frakciju iz koje je i došla. Kapljice njezine krvi padaju na zemlju, dok ona stoji sama. Prostorija je u neprestanom pokretu, novo ime i nova osoba koja bira, novi noţ i novi izbor. Većinu ih prepoznajem, no sumnjam da oni poznaju mene. — James Tucker — proziva Marcus. James Tucker iz frakcije Neustrašivih prva je osoba koja se spotiĉe na putu prema zdjelama. Pruţa ruke ispred sebe i uspijeva zadrţati ravnoteţu, ne pasti na tlo. Lice mu se zarumenjelo i brzo koraĉa do sredine dvorane. Zastaje na sredini i pogled mu sa zdjele Neustrašivih prelazi na zdjelu Istinoljubivih — s naranĉastih plamenova koji postaju sve viši, na staklo koje zrcali modru svjetlost. Marcus mu pruţa noţ. On duboko udiše — gledam kako mu se prsa podiţu — te izdišući uzima noţ. Kratkim trzajem povlaĉi noţ preko dlana i pruţa ruku. Krv mu pada na staklo i on je prvi koji je promijenio frakciju. Prvi prelazak iz jedne frakcije u drugu. MeĊu Neustrašivima nastaje ţamor, a ja zurim u tlo. Sada će ga smatrati izdajnikom. Njegova Neustrašiva obitelj imat će priliku posjetiti ga za tjedan i pol, na Dan posjeta, no oni to neće uĉiniti zato što ih je napustio. Njegova odsutnost proganjat će njihove hodnike, a on će se pretvoriti u prostor koji više neće moći ispuniti. No, vrijeme će zatim proći i praznina će išĉeznuti. Kao kada se ukloni organ, pa tjelesne tekućine ispune prostor što ga je iza sebe ostavio. Ljudi ne mogu dugo podnijeti prazninu. — Caleb Prior — proziva Marcus. Caleb mi posljednji put ĉvrsto stišće ruku, a dok odlazi, preko ramena baca dug pogled. Promatram njegova stopala koja koraĉaju prema središtu dvorane, njegove ruke koje smireno prihvaćaju noţ koji im Marcus pruţa, ruku koja vješto zasijeca dlan druge ruke. Stoji zatim s krvlju koja mu se prelijeva preko dlana, s usnama koje mu se grĉe.

23 Izdiše. Pa udiše. Pruţa zatim ruku iznad zdjele Uĉenih i krv mu kaplje u vodu, boji je u crveno. Ĉujem kako ţamor prerasta u uţasnute povike. Jedva mogu razmišljati. Moj brat, moj nesebiĉni brat, promjena frakcije? Moj brat roĊen u frakciji Nijekanja sada je Učeni? Sklapam oĉi i vidim gomile knjiga na Calebovu radnom stolu, drhtave dlanove koje je otirao o noge nakon testa sposobnosti. Kako nisam shvatila da je juĉer kad mi je savjetovao da prilikom izbora mislim i na samu sebe, istodobno udijelio savjet i sebi samome? Pogledom prelazim preko skupine Uĉenih — samozadovoljno se osmjehuju i kimaju jedni drugima. Pripadnici frakcije Nijekanja, koji su inaĉe tako smireni, meĊusobno razgovaraju nervoznim šapatom i preko dvorane gnjevno zure prema frakciji koja nam je postala neprijatelj. — Oprostite — kaţe Marcus, no gomila ga ne ĉuje. Zato viĉe: — Tišina, molim! Prostorija je utihnula. Ĉuje se samo zvuk nalik zvonjavi. Ĉujem svoje ime i drhtavica me gura naprijed. Na pola puta do zdjela, sigurna sam da ću odabrati Nijekanje. Sada znam. Vidim sebe kako izrastam u ţenu u haljama frakcije Nijekanja, udajem se za Susanina brata, vikendima se posvećujem dobrovoljnom radu, uţivam u miru rutine, tihim noćima provedenim ispred kamina, izvjesnosti da sam sigurna, a ako to nije dovoljno dobro, ipak je bolje nego što je sada. Zvonjava. Postaje mi jasno da je u mojim ušima. Pogledavam Caleba koji sada stoji iza Uĉenih. On zuri u mene i blago mi kima glavom kao da zna o ĉemu razmišljam i slaţe se sa mnom. Oklijevam u hodu. Ako Caleb nije bio dovoljno dobar da se uklopi u Nijekanje, kako bih ja onda mogla biti dovoljno dobra? No imam li ikakva izbora sada kada nas je on napustio, kada sam ja jedina preostala? Nije mi ostavio izbora. Grĉim ĉeljusti. Bit ću dijete koje ostaje; moram to uĉiniti za svoje roditelje. Moram. Marcus mi pruţa noţ. Zurim mu u oĉi — oĉi su mu tamnoplave, ĉudne boje — i uzimam noţ. Kima mi glavom, a ja se okrećem prema zdjelama. I vatra Neustrašivih i kamenje Nijekanja su mi s lijeve strane, jedno ispred ramena, drugo iza. Drţim noţ u desnoj ruci, prinosim oštricu dlanu lijeve. Škrgućući zubima, povlaĉim noţ. Peĉe me, no jedva zamjećujem. Prinosim obje ruke grudima i dah mi drhti pri izdisaju. Otvaram oĉi i pruţam ruku. Krv mi kaplje na sag izmeĊu zdjela. A zatim, uz bijesan uzdah koji nisam mogla obuzdati, pomiĉem ruku naprijed i krv mi pršti na ugljevlju. Sebiĉna sam. Hrabra sam.

24 ŠESTO POGLAVLJE VUĈEM POGLED po tlu i zastajem iza iniciranih Neustrašivih roĊenih u frakciji kojoj su se odluĉili vratiti. Svi su viši od mene, tako da ĉak i kada podignem glavu vidim samo crnom tkaninom zaogrnuta ramena. Nakon što je posljednja djevojka objavila svoj izbor — Dobrohotnost — vrijeme je za polazak. Neustrašivi izlaze prvi. Prolazim pokraj u sivo odjevenih ţena i muškaraca koji su nekoć bili moja frakcija, odluĉno zureći u neĉiji zatiljak. Moram, meĊutim, još jednom pogledati svoje roditelje. Pogledavam preko ramena u posljednji tren prije nego što ću pokraj njih proći, i istoga trena zaţalim. Oĉi moga oca prţe me pogledom punim optuţivanja. Dok osjećam kako mi oĉi gore, u prvi mah mi na pamet pada kako je pronašao naĉin da me zapali, da me kazni zbog onog što sam uĉinila, ali ne — neću zaplakati. Pokraj njega, moja se majka smiješka. Ljudi iza mene guraju me naprijed, daleko od moje obitelji koja će otići posljednja. Moţda će ĉak i ostati da bi posloţili stolce i oĉistili zdjele. Okrećem glavu da pogledom pronaĊem Caleba u skupini Uĉenih iza nas. Stoji meĊu ostalim iniciranima, rukuje se s još jednim mladićem koji je promijenio frakciju, prešao iz Istinoljubivih. Opušteni osmijeh na njegovu licu ĉin je izdaje. Ţeludac mi se grĉi i opušta. Ako je njemu tako lako, neka bude i meni. Pogledavam mladića s moje lijeve strane koji je došao iz frakcije Uĉenih, a sada je blijed i nervozan koliko bih i sama trebala biti. Cijelo sam se vrijeme brinula oko samoga izbora frakcije, a nikada mi na pamet nije palo da bih trebala razmotriti što će se dogoditi odaberem li Neustrašive. Što me ĉeka u njihovoj središnjici? Skupina Neustrašivih ne vodi nas prema dizalima, nego prema stubištu. Mislila sam da se samo frakcija Nijekanja koristi stubištem. Svi zatim poĉinju trĉati. Posvuda oko sebe ĉujem povike, klicanje i smijeh, a deseci se buĉnih stopala kreću razliĉitim ritmovima. Silazak niza stube za Neustrašive nije ĉin nesebiĉnosti; to je divljanje. — Što se, dovraga, dogaĊa? — viĉe mladić pokraj mene. Samo tresem glavom i nastavljam trĉati. Do prvoga sam kata ostala bez daha, no Neustrašivi srljaju kroz izlaz. Zrak je vani oštar i hladan, a nebo naranĉasto od sunca na zalasku. Zrcali se na crnim staklima Ţarišta. Neustrašivi su se raspršili preko ulice, blokirali prolaz autobusu, a ja trĉim kako bih ih sustigla. Dok trĉim, išĉezava moja zbunjenost. Dugo već nisam nikamo trĉala. Nijekanje se protivi svemu što se ĉini iskljuĉivo za vlastitu ugodu, a ovo je upravo to: pluća mi gore, mišići me bole, gorljivo zadovoljstvo bezumnog trĉanja. Slijedim Neustrašive niz ulicu, iza ugla i ĉujem poznati zvuk: sirena vlaka. — Oh, ne — mrmlja mladić iz Uĉenih. — Zar bismo na to trebali uskoĉiti? — Da — odgovaram bez daha. Dobro je što sam toliko vremena provela promatrajući kako Neustrašivi dolaze u školu. Skupina se širi u dugu vrstu. Preko ĉeliĉnih traĉnica vlak nam se pribliţava, svjetla mu blješte, truba se oglašava. Vrata vagona su otvorena, ĉekaju da Neustrašivi uskoĉe kroz njih, što i ĉine, skupina po skupina, sve dok nisu preostali samo netom unovaĉeni. RoĊeni u Neustrašivima odavno su nauĉili ĉiniti to, tako da su ubrzo preostali samo oni koji su promijenili frakcije. Poĉinjem trĉati s nekolicinom preostalih. Neko vrijeme trĉimo uz vlak, a

25 zatim se bacamo u stranu. Nisam ni jaka, ni visoka kao neki, pa se ne uspijevam podignuti u vagon. Drţim se za ruĉku pokraj vrata i ramenom udaram o stranicu vagona. Ruke mi drhte kad me djevojka iz Iskrenosti konaĉno šĉepala i uvukla unutra. Zadihana, zahvaljujem joj. Ĉujem povike i pogledavam preko ramena. RiĊokosi, niski mladić iz Uĉenih pruţa ruke i pokušava sustići vlak. Djevojka iz frakcije Uĉenih koja stoji pokraj vrata pruţa ruke kako bi mu pomogla, upinje se, no on je previše zaostao. Pada na koljena uz traĉnice, rukama si prekriva lice. Osjećam nelagodu. Upravo je pao na inicijaciji za Neustrašive. Više ne pripada nijednoj frakciji. To se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku. — Jesi li dobro? — ţustro me pita djevojka iz Iskrenosti koja mi je ranije pomogla. Visoka je, tamne koţe i kratke kose. Lijepa. Kimam glavom. — Ja sam Christina — kaţe i pruţa mi ruku. Dugo se već nisam ni s kim rukovala. Pripadnici frakcije Nijekanja meĊusobno se pozdravljaju naklonima, što je znak poštovanja. Nesigurno prihvaćam njezinu ruku i dvaput je protresam, nadam se da je nisam stisnula ni prejako, ni preslabo. — Beatrice — kaţem. — Znaš li kamo idemo? — mora vikati da bi nadglasala vjetar koji sve silovitije puše kroz otvorena vrata. Vlak vozi sve brţe. Sjedam. Bit će mi lakše odrţati ravnoteţu sjedim li bliţe tlu. Ona me gleda i podiţe obrvu. — Brz vlak znaĉi vjetar — kaţem. — Vjetar znaĉi da moţeš ispasti. Spusti se. Christina sjeda pokraj mene, primiĉe se bliţe zidu kako bi se naslonila. — Pretpostavljam da idemo u središnjicu Neustrašivih — kaţem — ali ne znam gdje je to. — Zna li itko? — Trese glavom, ceri se. — Izgleda kao da su iskoĉili iz nekakve rupe u zemlji ili tako nešto. Kroz vagon se tada pronosi silovit zapuh vjetra, pa ostali predstavnici drugih frakcija koji su prešli u ovu padaju na pod jedni preko drugih. Promatram Christinu kako se smije, premda je ne ĉujem, te joj uspijevam uzvratiti osmijehom. Preko mog lijevog ramena vidim naranĉastu svjetlost zalazećeg sunca koja se zrcali na staklima zgrada, dok u daljini nejasno vidim nizove sivih kuća koje su mi nekoć bile dom. Veĉeras bi bio Calebov red da pripremi veĉeru. Tko će preuzeti njegovo mjesto — majka ili otac? Što će otkriti kada budu rašĉišćavali njegovu sobu? Zamišljam knjige ugurane izmeĊu noćnog ormarića i zida, knjige ispod njegova madraca. ŢeĊ za znanjem ispunila je sva skrovita mjesta u njegovoj sobi. Je li oduvijek znao da će odabrati Uĉene? A ako jest, kako to da nisam primijetila? Kako li je samo dobar glumac bio. Muka mi je od same pomisli na to, jer premda sam i ja napustila frakciju, barem nikada nisam bila dobra u pretvaranju. Barem su svi znali da nisam nesebiĉna. Sklapam oĉi i zamišljam majku i oca kako u tišini sjede za stolom u blagovaonici. Je li zaostala trunka nesebiĉnosti razlog zašto mi se grlo steţe pri pomisli na njih, ili je to sebiĉnost, zato što im nikada više neću biti kći? * * * — Iskaĉu iz vlaka!

26 Podiţem glavu. Vrat me boli. Najmanje sam pola sata bila skutrena uza zid i slušala huĉanje vjetra, promatrala grad koji je letio ispred naših oĉiju. Pridiţem se. U posljednjih nekoliko minuta vlak je usporio i vidim da je mladić koji je vikao bio u pravu: Neustrašivi iz vagona ispred nas iskaĉu iz vlaka koji prolazi pokraj krovova. Pruga je sedam katova iznad tla. Povraća mi se pri pomisli na iskakanje iz vlaka u pokretu na krov, pri pomisli na procjep izmeĊu krovova i ruba traĉnica. Ustajem i nesigurno koraĉam prema drugom kraju vagona gdje su se nanizali drugi predstavnici drugih frakcija koji su prešli u ovu. — Moramo onda i mi iskoĉiti iz vlaka — kaţe djevojka iz Iskrenih. Ima velik nos i krive zube. — Super — odgovara mladić iz Iskrenih — to ima smisla, Molly. Iz vlaka skoĉiti na krov. — To je ono za što smo se odluĉili, Peter — naglašava djevojka. — E, pa ja to neću uĉiniti — izjavljuje mladić iz Dobrohotnih koji stoji iza mene. Ima maslinastu koţu i odjeven je u smeĊu košulju — on je jedini Dobrohotni koji je prešao ovamo. Obrazi mu se cakle od suza. — Moraš — kaţe mu Christina — inaĉe ćeš pasti inicijaciju. Hajde, sve će biti u redu. — Ne, neću! Radije ću biti bez frakcije nego mrtav! — mladić iz Dobrohotnih trese glavom. Zvuĉi uspaniĉeno. Neprestano trese glavom i zuri u krovove koji nam se sve više pribliţavaju. Ne slaţem se s njim. Radije bih bila mrtva nego prazna poput ljudi koji ne pripadaju nijednoj frakciji. — Ne moţeš ga prisiliti — kaţem pogledavajući Christinu. Njezine smeĊe oĉi su razrogaĉene, a toliko ĉvrsto stišće usnice da su izgubile boju. Pruţa mi ruku. — Daj — kaţe. Zurim u njezinu ruku i podiţem obrvu, hoću joj reći da ne trebam pomoć, no ona pridodaje: — Jednostavno... ne mogu to ako me netko ne povuĉe. Hvatam je za ruku i zajedno stojimo uz rub vagona. Dok prolazimo ispred krova, ja brojim: — Jedan... dva... tri! Na tri iskaĉemo iz vlaka. Besteţinski trenutak, a zatim moja stopala udaraju o ĉvrstu podlogu i ţestoka bol mi probada goljeniĉne kosti. Nespretan doskok kotrlja me preko krova, osjećam šljunak ispod obraza. Puštam Christininu ruku. Ona se smije. — Ovo je zabavno — kaţe. Christina će se dobro uklopiti u Neustrašive, koji ţude za uzbuĊenjima. Otirem kamenĉiće sa svoga obraza. Svi su inicirani, osim mladića iz Dobrohotnosti, uspjeli na krov skoĉiti više ili manje uspješno. Djevojka iz Iskrenosti, Molly, ona s krivim zubima, drţi se za gleţanj i krivi lice, dok se Peter, momak blistave kose, onaj iz Iskrenosti, ponosno ceri — sigurno je doskoĉio na noge. Ĉujem zatim jauk. Okrećem glavu i pogledom traţim izvor zvuka. Djevojka iz Neustrašivih stoji uz rub krova, zuri u tlo ispod sebe i vrišti. Iza nje stoji mladić iz Neustrašivih, drţi je oko pojasa da ne bi pala. — Rita — kaţe on. — Rita, smiri se. Rita... Ustajem i pogledavam preko ruba. Na ploĉniku ispod leţi tijelo; djevojka ĉije su ruke i noge povijene pod ĉudnim kutovima, kosa joj je poput lepeze raširena oko glave. Ţeludac mi se grĉi, zurim u traĉnice. Ĉak ni Neustrašivi nisu zaštićeni.

27 Rita pada na koljena i jeca. Odvraćam pogled. Što je duţe gledam, vjerojatnije je da ću zaplakati, a ne smijem plakati pred tim ljudima. Samoj sebi, što je moguće stroţe, kaţem: ovako to ovdje ide. Ĉinimo opasne stvari i ljudi pogibaju. Ljudi poginu, a mi prelazimo na druge opasne stvari. Što prije prihvatim tu lekciju, veće su šanse da ću preţivjeti inicijaciju. Više nisam sigurna da ću preţivjeti inicijaciju. Kaţem sebi da ću brojati do tri, a kad izbrojim, krenut ću dalje. Jedan. Zamišljam djevojĉino tijelo na ploĉniku i obuzima me jeza. Dva. Ĉujem Ritino jecanje i mrmljanje mladića koji je tješi. Tri. Stisnutih usana, odlazim od Rite i ruba krova. Peĉe me lakat. Povlaĉim rukav da bih ga pogledala, ruke mi se tresu. Koţa se malo ogulila, ali ne krvarim. — Ooh, pa to je skandalozno! Ukoĉena si je ogulila malo koţe! Podiţem glavu. »Ukoĉeni« je posprdni naziv za pripadnike Nijekanja, a ja sam ovdje jedina iz te frakcije. Peter upire u mene prst smijući se. Ĉujem smijeh. Obrazi mi se ţare, puštam rukav da mi padne preko ruke. — Slušajte! Ja sam Max! Jedan sam od voĊa vaše nove frakcije! — viĉe ĉovjek koji stoji na drugom kraju krova. Stariji je od ostalih, ima duboke bore na tamnoj koţi lica i sjedine na sljepooĉnicama, a na izbojku krova stoji kao na ploĉniku. Kao da netko s tog istog izbojka upravo nije pao i ubio se. — Nekoliko katova ispod nas nalazi se ulaz za ĉlanove naše središnjice. Ako nemate hrabrosti da skoĉite, onda ovamo i ne pripadate. Oni koji prolaze inicijaciju imaju ĉast skoĉiti prvi. — Ţelite da skoĉimo s izbojka? — pita djevojka iz Uĉenih. Nekoliko je centimetara viša od mene, mišje smeĊe kose i debelih usana. Usta su joj širom otvorena. Ne znam zašto je to toliko šokira. — Da — kaţe Max. Izgleda kao da ga to zabavlja. — Je li dolje voda ili nešto? — Tko zna? — podiţe obrve. Gomila ispred novih ĉlanova se razdvojila, otvorila nam širok prolaz. Osvrćem se. Nitko ne izgleda kao da jedva ĉeka skoĉiti sa zgrade — pogledi im lutaju, nitko ne ţeli pogledati Maxa. Neki pregledavaju zadobivene, sitne ozljede, drugi otiru šljunak s odjeće. Kratko pogledavam Petera. Ĉupka zanokticu na jednom od prstiju. Pokušava izgledati opušteno. Ponosna sam. Jednoga ću dana zbog toga zapasti u nevolje, no danas mi to daje hrabrost. Koraĉam prema izbojku, iza sebe ĉujem smijuljenje. Max se izmiĉe ustranu, propušta me. Hodam sve do samoga ruba i gledam dolje. Vjetar mi se probija kroz odjeću, paluca tkaninom. Zgrada na kojoj stojim, s još tri druge, oblikuje trg. Nasred trga velika je betonska rupa. Ne vidim što je na njezinu dnu. Ovo je taktika straha. Ĉeka me sigurno prizemljenje. Samo mi ta spoznaja pomaţe da zakoraĉim na izbojak. Zubi mi škljocaju. Ne mogu više ustuknuti. Ne sa svim tim ljudima koji iza mene stoje i klade se da neću uspjeti. Rukama prtljam po ovratniku svoje košulje i pronalazim sigurnosni gumb na poĉetku smiĉka. Nakon nekoliko pokušaja otkopĉavam ga, povlaĉim smiĉak i svlaĉim košulju. Ispod nje imam sivu majicu. Uţa je od sve druge odjeće koju imam, nitko me još u njoj nije vidio. Podiţem okrajke suknje i motam ih u gvalju, preko ramena pogledavam Petera.

28 Stisnutih zuba loptu tkanine prema njemu bacam što jaĉe mogu. PogaĊa ga u prsa. On zaprepašteno zuri u mene. Iza sebe ĉujem zviţdanje i povike. Ponovno promatram rupu. Jeţi mi se blijeda koţa na rukama, ţeludac se grĉi. Ne uĉinim li to sada, neću nikada. Gutam knedlu. Vjetar mi huĉe u ušima dok tlo nadire prema meni, postaje sve veće, širi se, ili moţda ja nasrćem na tlo, srce mi toliko ţestoko tuĉe da boli, svaki mišić moga tijela se napinje dok mi osjećaj pada grĉi ţeludac. Rupa me okruţuje i propadam u tamu. Udaram u nešto tvrdo. To me propušta i prima me u naruĉje. Od udarca ispuštam sav zrak iz pluća, pa sopćem, borim se za dah. Bole me ruke i noge. Mreţa. Na dnu rupe je mreţa. Gledam gore prema zgradi i smijem se, napola ispunjena osjećajem olakšanja, napola histeriĉna. Tijelo mi drhti, pokrivam rukama lice. Upravo sam skoĉila s krova. Moram ponovno stati na ĉvrsto tlo. Vidim nekoliko ruku koje se prema meni pruţaju s ruba mreţe, pa hvatam najbliţu i odvlaĉim se do ruba. Kotrljam se, licem bih udarila ravno o drveni pod da me on nije dohvatio. »On« je mladić ĉiju sam ruku šĉepala. Ima tanku gornju i deblju donju usnu. Oĉi su mu tako duboko usaĊene da mu trepavice dodiruju koţu ispod obrva, tamnoplave su, sanjarske, pospane, neobiĉne boje. Hvata me za ruke, no pušta ĉim sam ustala. — Hvala — kaţem. Stojimo na platformi tri metra iznad zemlje. Oko nas je krater. — Ne mogu vjerovati — govori glas iza njega. Glas pripada tamnokosoj djevojci kojoj su kroz desnu obrvu provuĉena tri srebrna prstena. Smijulji mi se. — Ukoĉena je skoĉila prva? NeviĊeno. — Postoji razlog zašto ih je napustila, Lauren — kaţe on, a glas mu je dubok, moćan. — Kako se zoveš? — Hm... — Ne znam zašto oklijevam. Ali »Beatrice« više jednostavno ne zvuĉi kako treba. — Razmisli — kaţe, a usne mu se šire u osmijeh. — Nećeš moći poslije ponovno birati. Novo mjesto, novo ime. Ovdje mogu biti ponovno stvorena. — Tris — odluĉno kaţem. — Tris — ponavlja Lauren cereći se. — Objavi to, Four. Mladić Four pogledava preko ramena i viĉe: — Prvi skakaĉ je Tris. Oĉi su mi se privikle promjeni svjetla, pa se okupljeni materijaliziraju u tami. Bodre i zamahuju šakama, a zatim nova osoba upada u mreţu. Vrišti dok pada. Christina. Svi se smiju, no smijeh im je popraćen bodrenjem. Four mi polaţe ruku na leĊa i kaţe: — Dobrodošla meĊu Neustrašive.

29 SEDMO POGLAVLJE KAD SU SE SVI inicirani ponovno našli na ĉvrstome tlu, Lauren i Four poveli su nas kroz uzak tunel. Zidovi su kameni, a stropovi kosi pa imam dojam da silazimo u srce Zemlje. Svjetiljke su postavljene u širokom intervalima, tako da u tami izmeĊu dviju svjetiljki imam dojam da sam se izgubila sve dok nisam udarila u neĉije rame. Sigurnost osjećam kada se naĊem u osvijetljenom krugu ispod svjetiljke. Mladić iz Uĉenih ispred mene iznenada zastaje, pa nalijećem na njega, nosom udaram o njegovo rame. Posrćem unatrag i trljam nos dok se oporavljam od šoka. Ĉitava se skupina zaustavila, a naših troje voĊa ispred nas stoje s rukama prekriţenim ispred prsa. — Ovdje ćemo se podijeliti — kaţe Lauren. — Inicirani roĊeni kao Neustrašivi idu sa mnom. Pretpostavljam da vam obilazak nije potreban. Smiješi se i rukom daje znak iniciranima roĊenima meĊu Neustrašivima. Odvajaju se od skupine i nestaju u sjeni. Gledam kako i posljednje noge zamiĉu iz svjetla i pogledavam nas koji smo preostali. Većina je iniciranih došla iz Neustrašivih, tako da nas je ostalo samo devetero. Od tih devetero ja sam jedina iz frakcije Nijekanja, a nema nikog iz Dobrohotnosti. Ostatak je iz Uĉenih i, zaĉuĊujuće, Iskrenosti. Ĉovjeku je vjerojatno potrebna hrabrost kako bi neprestano bio iskren. Nisam sigurna. Obraća nam se zatim Four. — Glavninu vremena radim u kontrolnoj prostoriji, no sljedećih ću nekoliko tjedana biti vaš instruktor — kaţe. — Zovem se Four. Christina pita: — Four (Ĉetiri)? Kao broj? — Da — odgovara Four. — Je li to nekakav problem? — Ne. — Dobro. Uskoro ćemo zaći u Jamu koju ćete s vremenom nauĉiti voljeti. To... Christina se smijulji. — Jama? Baš pametno. Four prilazi Christini i unosi joj se u lice. Oĉi mu se suţavaju i jedno vrijeme samo zuri u nju. — Kako se zoveš? — tiho je pita. — Christina — piskutavo odgovara ona. — E pa, Christina, da sam se htio natezati s pametnjakovićima iz Iskrenosti, pridruţio bih se njihovoj frakciji — psiĉe. — Prva lekcija koju ću ti dati jest ta da drţiš jezik za zubima. Jesi shvatila? Ona kima glavom. Four koraĉa prema sjeni u dnu tunela. Skupina iniciranih kreće u tišini. — Koji kreten — mrmlja ona. — Pretpostavljam da ne voli kad ga netko ismijava — odgovaram. Shvaćam kako bi vjerojatno bilo pametno biti obazriv kad je Four posrijedi. Na platformi je prema meni bio blag, no sada me zabrinjava nešto skriveno iza njegove šutnje. Four otvara dvostruka vrata i ulazimo u prostor koji se zove Jama. — Oh — šapuće Christina — shvaćam.

30 »Jama« je najbolji naziv za to. Rijeĉ je o podzemnoj špilji koja je tako velika da s mjesta gdje stojim ne vidim suprotni kraj. Neravni kameni zidovi uzdiţu mi se nekoliko katova iznad glave. UgraĊeni u kamene zidove, nalaze se prostori s odjećom, hranom, zalihama, prostori za slobodne aktivnosti. MeĊusobno ih povezuju uske staze i stube uklesane u kamenu. Nema ograda koje bi sprijeĉile da ljudi prolazeći padnu. Kosa naranĉasta svjetlost pada preko kamenih zidova. Krov Jame ĉine staklene ploĉe iznad kojih je zgrada koja propušta sunĉevu svjetlost. Dok smo pokraj nje prolazili vlakom, ta je zgrada sigurno izgledala poput bilo koje druge gradske graĊevine. Iznad staza, u nejednakim razmacima vise modre svjetiljke poput onih iz dvorane za Ceremoniju izbora. Što je sunĉeva svjetlost koja dopire izvana slabija, to svjetlost svjetiljki postaje intenzivnija. Posvuda su ljudi odjeveni u crno, koji viĉu, ekspresivno razgovaraju, gestikuliraju. U gomili ne vidim nijednu stariju osobu. Ima li meĊu Neustrašivima uopće starijih? Zar ne poţive dugo ili ih jednostavno nekamo pošalju kada više nisu u stanju iskakati s vlaka u pokretu? Skupina djece se niz usku stazu bez zaštitne ograde spušta tako brzo da mi srce zastaje, pa ţelim viknuti, reći im neka uspore prije nego što netko strada. U misli mi se vraća red s ulica frakcije Nijekanja: povorka ljudi koji hodaju desnom stranom nogostupa mimoilazi se s povorkom ljudi koji hodaju lijevom stranom, blagi osmijesi, nakloni glavama i tišina. Ţeludac mi se grĉi. No, ima neĉeg predivnog u kaosu Neustrašivih. — Budete li me slijedili — kaţe Four — pokazat ću vam ponor. Domahuje nam da mu pristupimo. Four se prema standardima Neustrašivih sprijeda doima pitomo, no kada se okrenuo, uoĉila sam tetovaţu koja se nazirala ispod ovratnika njegove majice. Vodi nas do desne strane Jame koja je upadljivo mraĉna. Škiljim i vidim da se tlo na kojem stojim završava ţeljeznom barijerom. Ĉujem grmljavinu dok se pribliţavamo ogradi — voda, ţustra voda koja zapljuskuje stijenu. Gledam preko ruba. Tlo se spušta pod oštrim kutom, a nekoliko katova ispod je rijeka. Voda u mlazovima šiklja u zid ispod mene i prska. S lijeve je strane voda mirnija, no s desne se pjeni i bijela je dok udara o stijenu. — Ponor nas podsjeća koliko je tanka granica koja hrabrost dijeli od gluposti! — viĉe Four. — Drznik koji se usudi skoĉiti s ovoga ruba sigurno će poginuti. To se dogaĊalo i prije, a sigurno će se ponoviti. Upozorio sam vas. — Ovo je nevjerojatno — izjavljuje Christina dok se odmiĉemo od ograde. — Nevjerojatno je prava rijeĉ — kaţem kimajući glavom. Four vodi skupinu iniciranih preko Jame do širokog otvora u zidu. Prostorija onkraj otvora dovoljno je dobro osvijetljena da vidim kamo idemo: blagovaonica prepuna ljudi koji zveckaju jedaćim priborom. Kada smo ušli, svi su Neustrašivi ustali. Plješću nam. Udaraju nogama o pod. Viĉu. Buka me okruţuje i ispunjava. Christina se smiješi, a trenutak kasnije i ja. Traţimo prazna sjedala. Christina i ja u boĉnom dijelu prostorije pronalazimo gotovo prazan stol za koji sjedam izmeĊu nje i Foura. Nasred stola je pladanj s hranom koju ne prepoznajem: okrugli komadi mesa ugurani izmeĊu kriški kruha. Rukom uzimam jedan, nisam sigurna što mi je ĉiniti. Four me podbada laktom. — To je govedina — kaţe. — Stavi ovo preko mesa. — Pruţa mi maleni vrĉ pun crvenog umaka. — Zar nikad nisi jela hamburger? — pita me Christina.

31 — Ne — kaţem. — To se tako zove? — Ukoĉeni jedu bezliĉnu hranu — objašnjava Four Christini. — Zašto? — pita. Slijeţem ramenima. — Ekstravagancija se smatra samodopadnom i izlišnom. Smijulji se. — Nije ĉudo što si otišla. — Aha — laţem kolutajući oĉima. — Uĉinila sam to samo zbog hrane. Kutovi Four ovih usta se krive. Otvaraju se vrata blagovaonice, tišina preplavljuje cijelu prostoriju. Ulazi mladić, vlada tolika tišina da se jasno ĉuju njegovi koraci. Na licu ima toliko piercinga da ih ne mogu ni prebrojati, a kosa mu je duga, tamna i masna. Ne daje mu to, meĊutim, prijeteći izgled. Prijeteća je hladnoća njegova pogleda kojim prelazi preko prostorije. — Tko je to? — pita Christina. — Zove se Eric — kaţe Four. — On je voĊa Neustrašivih. — Stvarno? Ali, tako je mlad. Four je ozbiljno gleda. — Dob ovdje nije vaţna. Jasno vidim kako ga kani pitati: A što je onda važno? No, Eric prestaje pogledom prelaziti preko prostorije i kreće prema stolu. Kreće prema našem stolu i sjeda na mjesto pokraj Foura. Ne pozdravlja nas, pa ni mi ne pozdravljamo njega. — Nećeš li nas upoznati? — pita on kimajući prema Christini i meni. Four odgovara: — Ovo su Tris i Christina. — Ooh, Ukoĉena — kaţe Eric. Smijulji mi se. Osmijeh mu povlaĉi piercinge na ustima, a rupe oko njih ĉini širima, no zatim se trza. — Vidjet ćemo koliko ćeš dugo trajati. Ţelim mu nešto reći — uvjeriti ga da ću potrajati, moţda — no ne uspijevam izustiti ni rijeĉ. Ne shvaćam zašto, no ne ţelim da me Eric promatra ni sekundu više. Ne ţelim da me ikad više pogleda. Prstima lupka po stolu. Zglobovi prstiju prekriveni su krastama koje se mogu rasprsnuti udari li nešto. — Ĉime se u posljednje vrijeme baviš, Four? — pita Four podiţe ramena. — Niĉim posebno — kaţe. Jesu li prijatelji? Pogled mi skakuće s Foura na Erica i natrag. Sudeći prema svemu što Eric ĉini — sjeo je za naš stol, raspituje se o Fouru — upućuje na to da jesu, no sudeći prema tome kako Four sjedi kao napeta struna, daje naslutiti da su nešto drugo. Suparnici, moţda, no kako je to moguće ako je Eric voĊa, a Four nije? — Max mi kaţe da se pokušava susresti s tobom, no da se ti ne pojavljuješ na dogovorenim sastancima — kaţe Eric. — Zatraţio je da otkrijem o ĉemu se radi. Four nekoliko trenutaka promatra Erica, a zatim kaţe: — Reci mu da sam zadovoljan svojim trenutaĉnim poloţajem. — Ţeli ti, dakle, dati posao.

32 Svjetlucaju alke na Ericovoj obrvi. Moţda Eric Foura doţivljava kao potencijalnu prijetnju. Moj otac kaţe da oni koji ţele moć i domognu je se ţive u neprestanom strahu da će je izgubiti. Zato moć moramo davati onima koji je ne priţeljkuju. — Tako se ĉini — kaţe Four. — A tebe to ne zanima. — Ne zanima me već dvije godine. — Pa — izjavljuje Eric. — Nadajmo se da je onda shvatio poruku. Lupka Foura po ramenu, malo prejako, i ustaje. Ĉim je otišao, opuštam se na sjedalu. Nisam ni shvatila koliko sam bila napeta. — Jeste li vas dvojica... prijatelji? — pitam u nemogućnosti da obuzdam vlastitu znatiţelju. — Bili smo u istoj skupini iniciranih — kaţe. — On je ovamo prešao iz Uĉenih. Napušta me svaka pomisao da budem obazriva kad je o Fouru rijeĉ. — I ti si ovamo prešao iz druge frakcije? — Mislio sam da ću najviše problema imati s Iskrenima zbog silnih pitanja koja postavljaju — ledeno mi odgovara. — Zar su i Ukoĉeni sada takvi? — Sigurno je to zašto što si tako pristupaĉan — laskavo kaţem. — Znaš već. Kao krevet posut ĉavlima. Zuri u mene, no ja ne odvraćam pogled. On nije pas, no isto se pravilo moţe primijeniti i na njega. Odvratiti pogled znaĉi da se podĉinjavaš. Zuriti mu u oĉi pravi je izazov. Tako sam odabrala. Toplina mi se razlijeva obrazima. Što će se dogoditi kada napetost dosegne vrhunac? No, on samo kaţe: — Pripazi, Tris. Ţeludac mi se grĉi kao da sam progutala kamen. Pripadnik Neustrašivih s drugog stola doziva Foura imenom, a ja se okrećem prema Christini. Ona podiţe obrvu. — Što je? — pitam. — Razvijam teoriju. — A ona glasi? Ona podiţe svoj hamburger, ceri se i kaţe: — Da već imaš posljednju ţelju. * * * Nakon veĉere, Four nestaje bez rijeĉi. Eric nas, ne govoreći nam kamo nas vodi, provodi kroz cijeli niz hodnika. Ne znam kako to da voĊa Neustrašivih na sebe preuzima brigu o skupini iniciranih, no moţda je tako samo veĉeras. Na kraju svakog hodnika je modra svjetiljka, no izmeĊu je mrak pa moram paziti da se ne spotaknem preko neravnog poda. Christina u tišini hoda pokraj mene. Nitko nam nije rekao da moramo šutjeti, no nitko ne progovara ni rijeĉ. Eric je zastao ispred drvenih vrata i prekriţio ruke na prsima. Okupljamo se oko njega. — Za one koji ne znaju, zovem se Eric — kaţe. — Jedan sam od pet voĊa Neustrašivih. Proces inicijacije ovdje doţivljavamo veoma ozbiljno, tako da sam se dragovoljno javio da osobno pratim glavninu vaše obuke.

33 Obuzima me muĉnina pri pomisli na to. Ĉinjenica da će voĊa Neustrašivih nadgledati našu inicijaciju sama je po sebi nešto loše, no stvar je još gora budući da je Eric voĊa o kojem je rijeĉ. — Neka osnovna pravila — kaţe on. — Svakoga dana u osam sati morate biti u vjeţbaonici. Treninzi su, sa stankom za ruĉak, od osam do šest svakoga dana. Imat ćete i nešto slobodnog vremena izmeĊu svakog stupnja inicijacije. Na pamet mi pada reĉenica »da ĉinite što vas volja«. Kod kuće nikada nisam mogla raditi što me volja, ĉak ni tijekom barem jednog poslijepodneva. Morala sam uvijek prvo misliti na potrebe drugih ljudi. Ne znam ĉak ni što bih voljela raditi. — Sjedište moţete napustiti samo u pratnji drugih Neustrašivih — pridodaje Eric. — Iza ovih vrata je prostorija u kojoj ćete spavati sljedećih nekoliko tjedana. Primijetit ćete da je unutra deset kreveta, a vas je devet. Pretpostavili smo da će vas više dogurati ovako daleko. — Ali, na poĉetku nas je bilo dvanaest — prosvjeduje Christina. Sklapam oĉi i ĉekam prodiku koja će uslijediti. Mora nauĉiti šutjeti. — Uvijek barem jedan od transfera ne uspije doći do našeg sjedišta — izjavljuje Eric i ĉupka si zanoktice. Slijeţe ramenima. — Bilo kako bilo, u prvoj fazi inicijacije transfere i roĊene u frakciji Neustrašivih drţimo odvojeno, no to ne znaĉi da ćemo vas odvojeno i procjenjivati. Na kraju inicijacije vaši će dosezi biti procijenjeni u odnosu na roĊene u frakciji. A oni su već sada bolji od vas. Tako da oĉekujem... — Procijenjeni? — pita djevojka mišje kose iz Uĉenih koja stoji desno od mene. — Zašto nas se procjenjuje i rangira? Eric se smiješi, a pod onim modrim svjetlom njegov osmjeh djeluje podlo, kao da mu ga je netko noţem urezao ulice. — Rangiranje ima dvije svrhe — kaţe. — Prva je odreĊivanje redoslijeda kojim ćete birati svoje poslove. Raspoloţivo je samo nekoliko poželjnih mjesta. Ţeludac mi se grĉi. Pri pogledu na njegov osmijeh, baš kao i onda kada sam ušla u prostoriju za utvrĊivanje sposobnosti, znam da će se dogoditi nešto loše. — Druga svrha je ta što će samo prvih deset iniciranih moći postati dijelom naše frakcije. Boli me ţeludac. Svi stojimo mirno kao statue. A zatim Christina kaţe: — Što? — Imamo jedanaestero roĊenih Neustrašivih i vas devetero — nastavlja Eric. — Ĉetvero iniciranih bit će izbaĉeno nakon prve faze. Ostatak će biti izbaĉen nakon konaĉnog ispita.. To znaĉi da ĉak i ako proĊemo sve faze inicijacije, šestero nas nikada neće postati dijelom frakcije. Krajiĉkom oka vidim da me Christina promatra, no ne mogu joj uzvratiti pogledom. Oĉi su mi prikovane za Erica i ne mogu ih pomaknuti. Budući da sam najsitnija i da dolazim iz frakcije Nijekanja, moje šanse i nisu baš najbolje. — Što radimo ako nas izbacite? — pita Peter. — Napuštate sjedište Neustrašivih — ravnodušno odgovara Eric — i ţivite izvan frakcija. Djevojka mišje kose rukama prekriva usta kako bi prigušila jecaj. Sjećam se onog ĉovjeka bez frakcije sa sivim zubima koji mi je iz ruku uzeo vrećicu s jabukama. Njegovih

34 tupih oĉiju i pogleda. No, umjesto da se rasplaĉem poput djevojke iz Uĉenih, mene obuzima hladna jeza. Grĉim se. Postat ću dijelom frakcije, hoću. — Ali to... nije pošteno! — izjavljuje Molly, djevojka širokih ramena iz Iskrenosti. Zvuĉi bijesno, no izgleda prestravljeno. — Da smo znali... — Hoćeš reći da ne bi odabrala Neustrašive da si to znala prije Ceremonije izbora? — uzvraća joj Eric. — Jer ako je tako, onda bi odmah trebala otići. Ako si jedna od nas, onda ti neće biti vaţno ako ne uspiješ. A ako ti je to vaţno, onda si kukavica. Eric otvara vrata spavaonice. — Odabrali ste nas — kaţe — a sada ćemo mi odabrati vas. * * * Leţim u krevetu i slušam disanje devetero ljudi. Nikada još nisam spavala u prostoriji u kojoj spavaju mladići, no nemam izbora, osim ako ţelim spavati na hodniku. Svi su se preodjenuli u odjeću koju su nam donijeli Neustrašivi, no ja spavam u odjeći Nijekanja koja još miriše na sapun i svjeţ zrak, koja još miriše na moj dom. Nekoć sam imala vlastitu sobu. Kroz svoj sam prozor mogla vidjeti travnjak ispred kuće i onkraj njega maglovito nebo. Nauĉila sam spavati u tišini. Ţare mi se oĉi dok razmišljam o domu, a kada god trepnem, izmeĊu trepavica mi klize suze. Rukom prekrivam usta kako bih prigušila jecaj. Ne smijem plakati, ne ovdje. Moram se smiriti. Bit će mi ovdje dobro. Sada mogu promatrati vlastiti odraz kada god poţelim. Mogu se sprijateljiti s Christinom i ošišati kosu sasvim kratko, drugima prepustiti neka ĉiste vlastiti nered. Ruke mi se tresu i suze se sve brţe cijede, magle mi pogled. Nije vaţno što me roditelji, kada ih sljedeći put budem vidjela, na Dan posjeta, moţda neće prepoznati — ako uopće doĊu. Nije vaţno što me srce boli kada god se sjetim njihovih lica. Ĉak i Calebova lica, usprkos tajnama kojima me je povrijedio. UsklaĊujem svoje udisaje s udisajima ostalih iniciranih, a zatim i izdisaje. Nije vaţno. Prigušeni zvuk prekida disanje, slijedi teţak uzdah. Škripe opruge kreveta na kojemu se tijelo okreće, jastuk koji prigušuje jecanje, ali ne dovoljno. Zvukovi dopiru s kreveta pokraj mog — s kreveta na kojem leţi Al, mladić iz Iskrenosti, najveći i najkrupniji od svih iniciranih, posljednji od kojeg sam oĉekivala da bi mogao puknuti. Noge su mu samo desetak centimetara od moje glave. Trebala bih ga utješiti — trebala bih osjetiti potrebu da ga utješim, zato što sam tako odgajana. Umjesto toga, osjećam gaĊenje. Netko tko izgleda tako snaţno ne bi smio biti tako slab. Zašto ne moţe obuzdati plaĉ poput svih nas ostalih? Gutam knedlu. Kad bi moja majka znala što osjećam, znam što bi uslijedilo. Kutovi usana spustili bi joj se. Obrve bi joj se spustile sve do oĉiju — ne bi izgledala kao da mi dijeli lekciju, nego prije kao da je umorna. Prinosim ruku obrazima. Al ponovno jeca. Zvuk njegovih jecaja osjećam gotovo kao struganje u vlastitu grlu. Samo je desetak centimetara udaljen od mene, trebala bih ga dodirnuti.

35 Ne. Spuštam ruku i okrećem se na bok, prema zidu. Nitko ne mora znati da mu ne ţelim pomoći. Znam ĉuvati tajnu. Oĉi mi se sklapaju i polako tonem u san, no kada god sam blizu konaĉnom potonuću, iznova ĉujem Ala. Moţda moj problem nije u tome što ne mogu ići kući. Nedostajat će mi moja majka i otac, Caleb, veĉernja vatra u kaminu, lupkanje majĉinih igala za pletenje, no nije to jedini razlog zašto u trbuhu osjećam prazninu. Moj problem moţda je u tome da se ĉak i da sam otišla kući ni ondje ne bih osjećala kao da tamo pripadam, kao da sam dio ljudi koji daju bez razmišljanja, koji skrbe bez imalo napora. Škrgućem zubima pri samoj pomisli na to. Obavijam jastuk oko glave, preko ušiju, da ne bih ĉula Alovo jecanje i tonem u san s vlaţnom jastuĉnicom pripijenom uz obraze.

36 OSMO POGLAVLJE — PRVO ŠTO ĆETE danas nauĉiti jest kako pucati iz pištolja. A drugo, kako pobijediti u borbi. — Four mi u ruku ugurava pištolj i ne pogledavši me i nastavlja hodati. — Na svu sreću, to što ste ovdje znaĉi da ste nauĉili kako iskoĉiti iz vlaka u pokretu, tako da vas tome ne moram uĉiti. Ne bi me trebalo iznenaditi to što Neustrašivi od nas oĉekuju da dan zapoĉnemo trĉanjem, no prije novog trĉanja oĉekivala sam barem šest sati sna. Tijelo mi je još oteţalo od sna. — Inicijacija je podijeljena u tri faze. Mjerit ćemo vaš napredak i rangirati vas prema vašim rezultatima u svakoj fazi. Prije odreĊivanja vašeg konaĉnog statusa, ţelim vam reći da sve faze nemaju jednaku teţinu tako da je moguće, premda iznimno teško, da svoj poloţaj s vremenom bitno poboljšate. Zurim u oruţje u svojoj ruci. Nikada u ţivotu nisam ni pomislila da ću u ruci drţati pištolj, još manje da ću pucati iz njega. Doima me se opasno već sam po sebi, mogla bih ozlijediti koga. — Uvjereni smo da priprema zatire kukaviĉluk, koji definiramo kao izostanak akcije zbog straha — kaţe Four. — Zato vas svaka faza inicijacije priprema na razliĉit naĉin. Prva faza je prvenstveno fiziĉka; druga emotivna; a treća mentalna. — Ali, što... — prekida ga Peter. — Kakve veze ima pucanje iz pištolja ... s hrabrošću? Four okreće pištolj u svojoj ruci, prislanja cijev uz Peterovo ĉelo, ubacuje metak u cijev. Peterova usta su otvorena, zaledio se, umuknuo. — Probudi se — viĉe Four. — U rukama imaš napunjen pištolj, idiote. Ponašaj se sukladno tome. Spušta pištolj. Ĉim je prijetnja minula, Peterove zelene oĉi su se uozbiljile. IznenaĊena sam što se moţe obuzdati i ne komentirati nakon što je cijelog ţivota u Iskrenima uvijek govorio što misli, ali uspijeva, obrazi mu se ţare. — I da ti odgovorim na pitanje... manje je vjerojatno da ćeš se usrati u gaće i traţiti mamu budeš li spreman braniti se. — Na kraju vrste Four prestaje hodati i okreće se na petama. — To je informacija koja će ti moţda biti potrebna u prvoj fazi inicijacije. Zato pazi. Okreće se prema zidu s metama — ĉetverokutima od pluta na kojima su po tri crvena kruga za svakog od nas. Razmiĉe noge, objema rukama drţi pištolj i puca. Pucanj je toliko glasan da me bole uši. Metak prolazi kroz središnji krug. Okrećem se prema svojoj meti. Kada je o pucanju rijeĉ, moja me obitelj nikada ne bi podrţala. Rekli bi da su pištolji za samoobranu, ako ne i za nasilje, to znaĉi da povlaĊuju pojedincu. Izbacujem svoju obitelj iz glave, postavljam noge u širinu ramena, paţljivo dlanove obavijam oko drške pištolja. Teţak je i teško ga je odmaknuti od tijela, no ţelim da mi bude što je moguće dalje od lica. Isprva neodluĉno, a zatim energiĉno povlaĉim okidaĉ, izmiĉem se dalje od pištolja. Bole me uši od pucnja, a povratni udarac potiskuje mi ruke prema nosu. Posrćem, rukom se hvatam za zid iza sebe kako bih odrţala ravnoteţu. Ne znam kamo je metak odletio, ali znam da nije pogodio metu. Pucam ponovno, i ponovno, pa opet, i nijedan metak ne pada ni blizu mete. — Statistiĉki gledano — progovara mladić iz Uĉenih, Will, koji pokraj mene stoji i ceri se — do sada si trebala barem jednom pogoditi metu, pa makar i sluĉajno.

37 Plavokos je, ima duboku boru izmeĊu obrva. — Je li tako — kaţem bez sustezanja. — Aha — odgovara on. — Zapravo se opireš prirodnim zakonima. Škrgućem zubima i okrećem se prema meti, odluĉna u namjeri da barem ĉvrsto stojim. Ne uspijem li svladati prvi zadatak koji mi postavljaju, kako ću onda uopće proći prvu fazu? Povlaĉim okidaĉ, energiĉno, sada spremna na povratni udarac. Ruke mi poskakuju, no barem ĉvrsto stojim na mjestu. Uz rub mete pojavljuje se rupa od metka, pa pogledavam Willa i podiţem obrvu. — Vidiš, bio sam u pravu. Statistika ne laţe — kaţe. Blago se smiješim. Tek iz petog pokušaja pogaĊam središte mete i tad me preplavljuje bujica energije. Budna sam, oĉi su mi širom otvorene, ruke su mi tople. Spuštam pištolj. Moćno je kada moţeš nadzirati nešto što moţe uĉiniti tako veliku štetu — već je nadzor nad neĉim moćan sam po sebi. Moţda i pripadam ovamo. * * * Do stanke za objed, ruke mi već bride od drţanja pištolja i prsti mi se grĉe tako da ih je teško ispraviti. Masiram ih na putu do blagovaonice. Christina poziva Ala neka sjedne s nama. Kad god ga pogledam, ĉujem njegovo jecanje, pa se trudim ne gledati ga. Vilicom kotrljam grašak po tanjuru, u mislima se vraćam na testiranje sposobnosti. Kada me je Tori upozorila kako je opasno biti Razliĉit, imala sam dojam da mi se to vidi na licu, te da će netko to odmah vidjeti ĉak i ako se samo zaputim u pogrešnom smjeru. Do sada mi to nije bio problem, no zbog toga se ne osjećam sigurnom. Što ako se opustim i nešto se uţasno dogodi? — Oh, ma daj. Zar me se ne sjećaš — pita Christina Ala dok si radi sendviĉ. — Prije samo nekoliko dana zajedno smo išli na sate matematike. A ja i nisam baš tiha osoba. — Na matematici sam uglavnom spavao — odgovara Al. — Bila je uvijek prvi sat! Što ako me opasnost ne zaskoĉi brzo — ako me zaskoĉi tek za cijeli niz godina, pa je doĉekam nespremna? — Tris — kaţe Christina. Pucketa mi prstima ispred lica. — Jesi li tu? — Što? Što je bilo? — Pitala sam sjećaš li se jesi li sa mnom išla na neke predmete — kaţe. — Mislim, nemoj se uvrijediti, ali vjerojatno se ne sjećam ĉak i ako jesi. Meni su svi iz frakcije Nijekanja izgledali jednako. Mislim, i dalje mi izgledaju jednako, samo ti više nisi jedna od njih. Zurim u nju. Kao da me treba podsjećati. — Oprosti, jesam li nepristojna? — pita. — Nauĉila sam da kaţem sve što mi padne na pamet. Moja majka obiĉavala je govoriti kako je pristojnost prijevara u lijepom pakiranju. — Mislim da je to razlog zašto se naše frakcije obiĉno rijetko povezuju — kaţem uz kratak smijeh. Iskreni i Nijekanje ne mrze se onoliko koliko se mrze Uĉeni i Nijekanje, ali se izbjegavaju. Iskrenima su najveći problem Dobrohotni. Oni koji iznad svega zagovaraju mir, kaţu Iskreni, uvijek će lagati kako ne bi uskomešali mirnu površinu vode. — Mogu li ovdje sjesti? — pita Will lupkajući prstom po stolu.

38 — Što, zar se ne ţeliš druţiti sa svojim Uĉenim kolegama? — izjavljuje Christina. — Nisu mi oni kolege — odgovara Will odlaţući svoj tanjur na stol. — To što smo bili u istoj frakciji ne znaĉi da se dobro slaţemo. Osim toga, Edward i Myra su par, a ne bih htio biti treći kotaĉ. Edward i Myra dva stola dalje jedno do drugog sjede tako blizu da im se ramena sudaraju dok reţu hranu. Myra zastaje kako bi poljubila Edwarda. Paţljivo ih promatram. U ţivotu sam vidjela samo nekoliko poljubaca. Edward okreće glavu i priljubljuje usne uz Myrina usta. Zrak mi psiĉe izmeĊu zuba i odvraćam pogled. Dio mene ĉeka da ih ukore. Drugi dio se s prizvukom oĉaja pita kako je to osjetiti neĉije usne na svojima. — Moraju li to ĉiniti baš tako javno? — izjavljujem. — Samo ga je poljubila — Al me gleda i mršti se. Kada se mršti, gustim si obrvama dodiruje trepavice. — Nisu se svukli do gola. — Poljubac je nešto što se ne radi u javnosti. Al, Will i Christina znaĉajno mi se osmjehuju. — Što je? — pitam. — Na vidjelo izlazi tvoja nijekaĉka priroda — odgovara Christina. — Nama ostalima ne smeta malo pokazivanja osjećaja u javnosti. — Oh — slijeţem ramenima. — Dobro... pretpostavljam da ću morati preko toga prijeći. — Ili moţeš ostati frigidna — kaţe Will, a zelene mu se oĉi zloĉesto sjaje. — Znaš. Ako ţeliš. Christina ga gaĊa rolicom. Hvata je i zagriza. — Ne budi zao prema njoj — kaţe ona. — Frigidnost je dio njezine prirode. Kao što je što–ja–znam–sve dio tvoje. — Nisam frigidna! — uzvikujem. — Ne brini — kaţe Will. — To je slatko. Vidi kako si se zarumenjela. Od njegova mi se komentara lice još više ţari. Svi ostali hihoću. I ja se prisiljavam na smijeh koji nekoliko trenutaka dolazi sam po sebi. Dobar je to osjećaj. * * * Nakon objeda Four nas odvodi u novu prostoriju. Ogromna je to prostorija s drvenim podom, napuklim i škripavim, s velikim krugom iscrtanim u sredini. Na lijevome je zidu zelena ploĉa — školska ploĉa. Moj uĉitelj u osnovnoj školi sluţio se takvom, no od tada je nisam vidjela. Moţda to ima nekakve veze s prioritetima Neustrašivih: uvjeţbanost na prvom, a tehnologija na drugom mjestu. Na ploĉi su naša imena ispisana abecednim redom. U razmacima od jednoga metra uzduţ jednog su kraja prostorije izblijedjele crne vreće za udaranje. Poredali smo se ispred njih, dok Four staje tako da ga svi moţemo vidjeti. — Kao što sam vam jutros rekao — kaţe Four — sljedeće što ćete nauĉiti jest kako se boriti. Svrha ovoga jest pripremiti vas za akciju; pripremiti vaša tijela da reagiraju na prijetnje i izazove, a to će vam biti potrebno ţelite li preţivjeti kao Neustrašivi.

39 Ne mogu ni zamisliti ţivot kao Neustrašiva. Trenutaĉno mogu razmišljati iskljuĉivo o tome da proĊem inicijaciju. — Danas ćemo uĉiti tehniku, a sutra ćete se meĊusobno boriti — kaţe Four. — Zato vam savjetujem da budete paţljivi. Oni koji ne budu brzo uĉili, ozlijedit će se. Four nam imenuje pojedine udarce, pokazuje kako se svaki od njih izvodi, prvo u prazno, a zatim udarajući vreću za udaranje. Snalazim se tijekom vjeţbe. Kao i s pištoljem, potrebno mi je nekoliko pokušaja da shvatim kako odrţati ravnoteţu i kako se kretati da bi moji udarci nalikovali njegovima. Udarci su teţi nego rukovanje pištoljem, premda je rijeĉ o osnovama. Bole me ruke i noge od udaranja u vreću, koţa mi se crveni, a vreća se jedva pomiĉe bez obzira na to koliko je snaţno udarala. Posvuda oko mene ĉuje se zvuk udaraca golom koţom po vrećama za udaranje. Four hoda kroz skupinu iniciranih i promatra nas dok ponavljamo udarce. Zastaje ispred mene i utroba mi se okreće kao da ju netko prevrće vilicom. Zuri u mene, pogledom mi prelazi od glave do stopala, ni na trenutak se ne zaustavlja — rijeĉ je o praktiĉnom, znanstvenom pogledu. — Nisi baš mišićava — kaţe. — To znaĉi da bi najbolje bilo da se sluţiš laktovima i koljenima. To ti moţe dati veću snagu. Polaţe mi dlan na trbuh. Prsti su mu tako dugi da dlanom dodiruje donji dio rebara s jedne strane, a vrhovima prstiju drugu stranu. Srce mi tako ţestoko tuĉe da me bole prsa, a ja u njega zurim razrogaĉenih oĉiju. — Ne zaboravi uvijek ovdje zadrţati napetost — kaţe mi tihim glasom. Four podiţe dlan i odlazi dalje. Osjećam pritisak njegova dlana i nakon što je otišao. Ĉudno je to, no moram zastati i nekoliko se minuta usredotoĉiti na disanje prije nego što nastavim s vjeţbom. Kada nas je Four pustio na stanku za veĉeru, Christina me gurka laktom. — Ĉudim se da te nije prepolovio udarcem — kaţe. Mršti nos. — Bojim ga se kao vraga. Taj njegov tihi glas. — Aha. On je... — Pogledavam ga preko ramena. Tih je i dojmljivo pribran. Nisam, meĊutim, strahovala da bi me mogao povrijediti. — ... definitivno djeluje zastrašujuće — izjavljujem naposljetku. Al koji je ispred nas, okreće se u trenutku kad smo došli do Jame i izjavljuje: — Ţelim se tetovirati Will koji stoji iza nas pita ga: — Kakvu tetovaţu ţeliš? — Ne znam — smije se Al. — Samo ţelim imati osjećaj da sam uistinu napustio staru frakciju. Prestati cmizdriti zbog toga. — Budući da nismo reagirali na njegovu izjavu, pridodaje: — Znam da ste me ĉuli. — Aha, nauĉi biti tiši, hoćeš? — Christina laktom gurka Alovu snaţnu ruku. — Mislim da si u pravu. Sada smo napola unutra, napola vani. Ţelimo li sasvim ući, moramo tako i izgledati. Pogledava me. — Ne, neću se ošišati — kaţem. — Ni obojiti kosu nekom ĉudnom bojom. Ni staviti piercinge na lice. — A na pupak? — pita me ona. — Ili bradavicu? — pridodaje Will cerekajući se. Reţim na njega.

40 Budući da su treninzi za danas okonĉani, do odlaska na spavanje moţemo raditi što nas je volja. Pri samoj pomisli na to vrti mi se u glavi, premda je to moţda od umora. Jama je prepuna ljudi. Christina izjavljuje da ćemo se ona i ja s Alom i Willom naći u odjeljku za tetoviranje, te me odvlaĉi prema prostoru s odjećom. Koraĉamo stazicom, uspinjemo se iznad razine Jame, cipelama zapinjemo za kamenje. — Što ne valja s mojom odjećom? — pitam je. — Ne nosim više sivo. — Ruţna je i ogromna — uzdiše. — Hoćeš li mi barem dopustiti da ti pomognem? Ako ti se ne bude sviĊalo ono što ti odaberem, obećavam da to nećeš morati odjenuti. Deset minuta kasnije ispred zrcala, u crnoj haljini do koljena stojim u prostoru s odjećom. Suknja nije duga, no barem mi prekriva straţnjicu, za razliku od one prve koju nisam htjela ni odjenuti. Jeţi mi se koţa na golim rukama. Christina razvezuje vezicu kojom mi je kosa povezana, tako da mi sada umorno pada preko ramena. Podiţe zatim crnu olovku. — Olovka za oĉi — kaţe. — Nećeš me moći pretvoriti u ljepoticu, znaš. — Sklapam oĉi i mirno stojim. Vrhom olovke prelazi mi uz rub trepavica. Zamišljam kako u ovoj odjeći stojim ispred svoje obitelji i ţeludac mi se grĉi kao da ću povraćati. — Tko još mari za ljepotu. Vaţno je da te primijete. Otvaram oĉi i prvi put otvoreno zurim u vlastiti odraz u ogledalu. Dok to ĉinim, srce mi sve brţe kuca, kao da kršim neko pravilo te ću zbog toga biti ukorena. Bit će teško prijeći preko navika i obiĉaja frakcije Nijekanja koji su u mene usaĊeni, jer bit će to poput povlaĉenja niti iz kompleksnoga veziva. No, steći ću nove navike, nove misli, nova pravila. Postat ću nešto drugo. Oĉi su mi prije bile modre, ali nekako mutne, sivo–modre — od olovke za oĉi postale su prodorne. S kosom koja mi sada uokviruje lice, crte lica postale su mekše, punije. Nisam lijepa — oĉi su mi prevelike, nos predug — ali vidim da je Christina bila u pravu. Lice mi privlaĉi pozornost. Gledati samu sebe ne doţivljavam kao da se prvi put vidim, to je kao da prvi put vidim nekog drugog. Beatrice je bila djevojka koju bih ponekad kradom viĊala u ogledalu, djevojka koja je šutjela za stolom tijekom objeda. Ovo je netko tko prisvaja moje oĉi i ne popušta; ovo je Tris. — Vidiš? — kaţe ona. — Sada si... dojmljiva. U danim okolnostima, ovo je najbolji kompliment koji mi je mogla dati. Smiješim joj se iz zrcala. — SviĊa ti se? — pita. — Aha — kimam glavom. — Izgledam kao... druga osoba. Ona se smije. — Je li to dobro ili loše? Ponovno se promatram. Prvi me put pomisao na ĉinjenicu da sam napustila frakciju Nijekanja ne ĉini nervoznom; ulijeva mi nadu. — To je dobro. — Tresem glavom. — Oprosti, nikada mi još nije bilo dopušteno tako dugo zuriti u vlastiti odraz. — Stvarno? — Christina trese glavom. — Nijekanje je ĉudna frakcija, moram ti to reći. — Hajdemo gledati Ala kako se tetovira — kaţem. Usprkos ĉinjenici da sam napustila svoju prvobitnu frakciju, još uvijek je ne ţelim kritizirati.

41 Kod kuće bismo majka i ja pribliţno svakih šest mjeseci odabirale gotovo istu novu odjeću. Lako je obnavljati zalihe kada svi uzimaju isto, no u sjedištu Neustrašivih sve je znatno raznolikije. Svaki Neustrašivi mjeseĉno dobiva odreĊeni broj kupona i jedan dio potroši na odijevanje. Christina i ja trĉimo niz usku stazu do odjeljka za tetoviranje. Kada smo došle, Al je već sjedio na stolcu, dok mu je nizak, mršav ĉovjek koji je na sebi imao više tinte nego gole koţe na ruci već crtao pauka. Will i Christina prelistavaju knjige s fotografijama, podbadaju jedno drugo laktom kada god pronaĊu neku koja im se sviĊa. Dok tako sjede jedno pokraj drugog, zamjećujem koliko su razliĉiti: Christina je tamna i mršava, Will blijed i jak, no osmijesi su im jednako opušteni. Koraĉam prostorijom, promatram umjetniĉka djela na zidovima. U današnje vrijeme, jedini umjetnici koje imamo jesu iz Dobrohotnosti. Frakcija Nijekanja umjetnost drţi nepraktiĉnom te smatra da se vrijeme posvećeno njoj moţe pokloniti drugima, tako da mi je ovo prvi put da izravno uţivam u prostoriji ukrašenoj dekoracijama, premda sam slike već viĊala u udţbenicima. UgoĊaj zbog toga zraĉi bliskošću i toplinom, tako da bih se ovdje mogla satima izgubiti a da to i ne primijetim. Prstima prelazim preko zidova. Slika sokola na zidu podsjeća me na Torinu tetovaţu. Ispod sokola je skica ptice u letu. — Gavran — kaţe glas iza mojih leĊa. — Lijep je, zar ne? Okrećem se i ispred sebe vidim Tori. Osjećam se kao da sam ponovno u prostoriji za testiranje sposobnosti, okruţena zrcalima, sa ţicama priĉvršćenim uz ĉelo. Nisam se nadala da ću je ponovno vidjeti. — Eh, pa zdravo — smiješi se. — Nisam se nadala da ću te ponovno vidjeti. Beatrice, zar ne? — Tris, zapravo — kaţem. — Radiš li ovdje? — Radim. Imala sam samo stanku zbog provoĊenja testiranja. Glavninu vremena sam ovdje. — Lupka se prstom po bradi. — Poznato mi je to ime. Bila si prvi skakaĉ, zar ne? — Da, bila sam. — Bravo. — Hvala. — Dodirujem skicu one ptice. — Slušaj, moram s tobom razgovarati o... — Pogledavam prema Willu i Christini. Ne mogu sada nasamo razgovarati s Tori; postavljat će mi pitanja. — ... o neĉemu. Nekada. — Nisam sigurna bi li to bilo pametno — tiho mi odgovara. — Pomogla sam ti koliko sam mogla, a sada ćeš morati sama. Krivim usta. Ona zna odgovore; znam da je tako. Ako mi ih ne ţeli dati sada, morat ću pronaći naĉin kako je nagnati da mi ih jednom ipak kaţe. — Ţeliš se tetovirati? — pita me. Skica ptice privlaĉi mi pozornost. Kada sam došla ovamo, nije mi padalo na pamet tetovirati se ili ugraditi piercinge. Uĉinim li to, znam da ću izmeĊu sebe i svoje obitelji postaviti još jednu ogradu koju nikada neću moći ukloniti. No, sada mi je jasno što je Tori mislila kada mi je rekla da njezina tetovaţa predstavlja strah što ga je prevladala — ona je podsjetnik na stanje u kojem se nekoć nalazila, ali i podsjetnik na ovo gdje je sada. Moţda je to naĉin da se oda poĉast prijašnjem ţivotu i prigrli novi ţivot. — Da — kaţem. — Tri ovakve ptice u letu. Dodirujem si kljuĉnu kost i prstom slijedim smjer njihova leta prema mome srce. Po jedna ptica za svakog ĉlana moje obitelji koju sam napustila.

42 DEVETO POGLAVLJE — BUDUĆI DA VAS je neparan broj, jedno od vas danas se neće boriti — izjavljuje Four udaljavajući se od ploĉe u sobi za treninge. Pogledava me. Prostor pokraj mojega imena je prazan. Ĉvor u mome trbuhu popušta. Predah. — To nije dobro — kaţe mi i gurka me laktom. Njezin lakat zabija mi se u bolne mišiće, a jutros je više mišića koji me bole nego onih koji me ne bole, pa se trzam. — Uh. — Oprosti — kaţe ona — ali pogledaj, ja sam protiv Tenka. Christina i ja zajedno doruĉkujemo, a nešto ranije, zakrilila me od ostatka spavaonice kako bih se preodjenula. Nikada nisam imala prijateljicu kao što je ona. Susan je bila bolja prijateljica s Calebom nego sa mnom, a Robert je trĉao za Susan. Pretpostavljam da zapravo nikada nisam ni imala prijatelja, i toĉka. Teško je odrţavati istinsko prijateljstvo u uvjetima kada nitko ne ţeli prihvatiti pomoć, pa ĉak ni razgovarati o sebi. To se ovdje neće dogoditi. O Christini već sada znam daleko više no što sam ikada znala o Susan, a prošla su samo dva dana. — Tenka? — pronalazim Christinino ime na ploĉi. Pokraj njezina imena stoji »Molly«. — Aha, Peterova mrvicu ţenstvenija draga — kaţe ona kimajući prema skupini okupljenoj na suprotnom kraju prostorije. Molly je visoka poput Christine, no tu prestaje svaka sliĉnost. Ima široka ramena, osunĉanu koţu i krumpirast nos. — Njih troje... — Christina pokazuje Petera, Drewa i Molly — nerazdvojini su doslovno otkako su izašli iz majĉine utrobe. Mrzim ih. Al i Will u areni stoje jedan nasuprot drugome. Prinose ruke ispred lica kako bi se zaštitili, onako kako nas je Four uĉio, te kruţe jedan oko drugoga. Al je desetak centimetara viši od Willa i dvostruko je krupniji. Dok zurim u njega, shvaćam da su mu krupne ĉak i crte lica: velik nos, velike usnice, velike oĉi. Ova borba neće dugo trajati. Pogledavam Petera i njegove prijatelje. Drew je niţi i od Petera i od Molly, no graĊen je poput kamene gromade, a ramena su mu uvijek povijena. Kosa mu je naranĉasto–crvena, poput stare mrkve. — Koji je njihov problem? — pitam. — Peter je ĉisto zlo. Dok smo još bili djeca, izazvao bi tuĉnjavu s pripadnicima drugih frakcija, a onda, kad bi se umiješali odrasli, poĉeo bi plakati i izmišljati priĉe o tome kako je neko drugo dijete zapoĉelo sve. A njemu su, dakako, vjerovali, budući da je bio iz frakcije Iskrenih, a mi ne moţemo lagati. Ha–ha! Christina nabire nos i pridodaje: — Drew je samo poboĉnik. Sumnjam da moţe neovisno razmišljati. A Molly... ona je vrsta osobe koja mrave prţi povećalom samo kako bi ih gledala dok paniĉno bjeţe. Al u areni Willa ţestoko šakom udara u vilicu. Trzam se. Na drugoj strani prostorije, Eric se smijulji Willu i vrti jedan od svojih piercinga u obrvi. Will posrĉe u stranu, pritišće ruku uz lice, a drugom, slobodnom rukom blokira sljedeći Alov udarac. Sudeći prema grimasi na njegovu licu, blokiranje udarca bolno je koliko i sam udarac. Al je usporen, ali moćan. Peter, Drew i Molly kradom nas pogledavaju, hvataju se za ruke i nešto si šapuću.

43 — Mislim da znaju da o njima razgovaramo — kaţem. — I? Ionako već znaju da ih mrzim. — Znaju? Kako? Christina hini smijeh i maše im. Zurim u tlo, obrazi mi se ţare. Ne bih trebala ogovarati. Ogovaranje je samodopadno. Will obavija nogu kao kuku oko Alove noge i povlaĉi, baca Ala na tlo. Al mu pada do nogu. — Zato što sam im rekla — izjavljuje ona kroza zube kojima škrguće dok se smije. Gornji zubi su joj ravni, a oni donji iskrivljeni. Gleda me. — U Iskrenima se trudimo biti iskreni jedni prema drugima. Gomila mi je ljudi rekla da im nisam draga. A gomila ljudi nije. Koga briga? — Mi... jednostavno ne bismo drugima trebali nanositi bol — kaţem. — Volim si govoriti da im pomaţem tako što ih mrzim — kaţe. — Podsjećam ih da nisu boţji dar ĉovjeĉanstvu. Kratko se smijem, a zatim ponovno pozorno promatram borilište. Will i Al suoĉavaju se još nekoliko sekundi, oklijevaju znatno više nego na samome poĉetku. Will si s lica razmiĉe svoju svijetlu kosu. Pogledavaju Foura kao da oĉekuju da će uskoro prekinuti borbu, no on samo stoji prekriţenih ruku i ne reagira. Nešto dalje od njega, Eric pogledava svoj ruĉni sat. Nakon nekoliko sekundi kruţenja, Eric dovikuje: — Zar mislite da je ovo dokoliĉarenje? Trebamo li objaviti stanku za poslijepodnevni odmor? Borite se! — Ali... — Al se uspravlja, spušta ruke i kaţe: — Jesmo li izjednaĉeni ili nešto u tom stilu? Kad će se borba okonĉati? — Okonĉava se kada jedan od vas dvojice nije u stanju nastaviti boriti se — odgovara Eric. — Sukladno pravilima Neustrašivih — kaţe Four — jedan od vas dvojice moţe se i predati. Eric suţava oĉi i gleda Foura. — Tako je prema starim pravilima — kaţe. — Nova pravila ne dopuštaju predaju. — Hrabar ĉovjek priznaje snagu drugih — odgovara Four. — Hrabar ĉovjek nikad se ne predaje. Four i Eric nekoliko sekundi zure jedan u drugog. Imam dojam da promatram dvije razliĉite vrste Neustrašivih — predstavnika ĉasnih i predstavnika nemilosrdnih. No ĉak i ja znam da je u ovoj prostoriji Eric, najmlaĊi voĊa Neustrašivih, taj koji ima veći autoritet. Na Alovu se ĉelu gomilaju graške znoja; otire ih naliĉjem ruke. — Ovo je smiješno — izjavljuje Al i trese glavom. — Kakav je smisao u tome da ga prebijem? Iz iste smo frakcije! — Oh, misliš li da će biti baš tako jednostavno? — pita ga Will i cereka se. — Hajde, udari me, usporeni. Will ponovno podiţe ruke. U njegovim oĉima vidim odluĉnost koju prije nisam uoĉila. Zar doista vjeruje da moţe pobijediti? Jedan silovit udarac u glavu i Al će ga nokautirati. Tako bi i bilo kada bi uspio udariti Willa. Al zamahuje, a Will se saginje, straţnji dio vrata cakli mu se od znoja. Izbjegava zatim još jedan udarac, obilazi Ala i ţestoko ga udara u leĊa. Al skaĉe naprijed i okreće se.

44 Kad sam bila mlaĊa, proĉitala sam knjigu o grizlijima. U knjizi je bila slika medvjeda propetog na straţnje noge, s prednjim šapama podignutim u zrak, koji riĉe. Tako sada izgleda Al. Nasrće na Willa, hvata ga za ruke kako ne bi mogao pobjeći i energiĉno mu udara ĉeljust. Vidim kako svjetlost napušta Willove svijetlozelene oĉi. Koluta oĉima i tijelo mu postaje mlitavo. Ispada iz Alova zagrljaja kao vreća i pada na tlo. Jeza mi se spušta niz leĊa, ispunjava mi grudi. Alove se oĉi šire i on se spušta u ĉuĉanj pokraj Willa, dlanom ga pljeska po obrazu. U prostoriji vlada potpuna tišina dok ĉekamo da Will reagira. Nekoliko trenutaka uopće ne reagira, samo leţi s rukama podvijenim ispod sebe. A zatim, oĉigledno ošamućen, poĉinje treptati oĉima. — Podignite ga — kaţe Eric. Pohlepnim oĉima zuri u Willovo nemoćno tijelo, kao da zuri u obrok, kao da tjednima nije jeo. Usne mu djeluju okrutno. Four se okreće prema ploĉi i zaokruţuje Alovo ime. Pobjednik. — Sljedeće su Molly i Christina! — viĉe Eric. Al prebacuje Willovu ruku preko svog ramena i odvlaĉi ga s borilišta. Christina pucketa zglobovima svojih prstiju. Poţeljela sam joj sreću, no ne znam koliko će joj to pomoći. Christina nije slaba, no znatno je tananija od Molly. Nadam se da će joj visina biti od neke pomoći. Na drugoj strani prostorije, Four Willa hvata oko pojasa i izvodi ga van. Al kratko stoji na vratima i gleda ih kako odlaze. Fourov odlazak ĉini me nervoznom. Ostaviti nas same s Ericom isto je kao unajmiti dadilju koja vrijeme provodi oštreći noţeve. Christina je kosu zataknula iza ušiju. Kosa joj doseţe do brade, crna je, priĉvršćena srebrnim ukosnicama. Ponovno pucketa zglobovima. Doima se nervozno, no tko ne bi bio nervozan nakon što je vidio kako Will poput krpene lutke pada na tlo? Ako sukobi kod Neustrašivih završavaju tako da samo jedna osoba ostaje stajati, onda nisam sigurna što će mi ova faza inicijacije donijeti. Hoću li biti Al koji iznad tijela svoga suparnika stoji sa spoznajom da ga je baš on oborio, ili Will koji bespomoćno leţi? Jesam li sebiĉna zato što ţudim za pobjedom, ili hrabra? Otirem znojne dlanove o hlaĉe. Vraćam se u stvarnost u trenutku kada Christina Molly šuta u bok. Molly ispušta uzdah i škrguće zubima kao da će kroz njih zarikati. Uvojak kao ţica ĉvrste, crne kose pada joj preko lica, no ona ga ne uklanja. Pokraj mene stoji Al, no previše sam usredotoĉena na ovu novu borbu da bih ga pogledala, ĉestitala mu na pobjedi, a pretpostavljam da to oĉekuje. Nisam sigurna. Molly se ceri Christini, a zatim se bez prethodnog upozorenja baca i nasrće joj na trbuh. Ţestoko udara, obara je, prikiva uz tlo. Christina se otima, no Molly je teška i ne popušta. Udara, a Christina izmiĉe glavu, no Molly udara ponovno, pa opet, sve dok šakom ne pogodi Christininu ĉeljust, nos, usta. Bez razmišljanja, hvatam Ala za ruku i stišćem što jaĉe mogu. Potrebno mi je nešto za što se mogu uhvatiti. Krv se slijeva niz Christinino lice, kaplje na tlo do njezina obraza. Prvi put u ţivotu molim da netko izgubi svijest. Ali ne pomaţe. Christina vrišti i oslobaĊa jednu ruku. Šakom Molly udara u uho, izbacuje je iz ravnoteţe i uspijeva se izmigoljiti. Pridiţe se na koljena, rukom prekriva lice. Gusta i crna joj se krv slijeva iz nosa, u nekoliko joj trenutaka prekriva prste. Ponovno vrišti i puţe dalje od Molly. Po pokretima njezinih ramena vidim da jeca, no od bubnjanja u ušima ne mogu ĉuti. Onesvijesti se, molim te.

45 Molly šutira Christinu u rebra i ona pada na leĊa. Al izvlaĉi ruku iz moga stiska i privlaĉi me uza se. Stišćem zube da ne bih vikala. Prve noći prema Alu nisam imala nimalo suosjećanja, no još nisam postala okrutna; dok gledam kako se Christina drţi za rebra, hvata me poriv da stanem izmeĊu nje i Molly. — Stani! — jauĉe Christina dok Molly nogom hvata zamah da je ponovno šutne. — Stani! Ja sam... — Kašlje. — Gotova sam. Molly se smiješi, a ja ispuštam uzdah olakšanja. I Al uzdiše, prsni mu koš, dok se podiţe i skuplja, dodiruje moje rame. Eric prilazi središtu borilišta, pokreti su mu usporeni, te prekriţenih ruku staje iznad Christine. Tiho zatim kaţe: — Oprosti, što si rekla? Gotova si? Christina se pridiţe na koljena. Kada je podigla ruku s tla, iza sebe je ostavila crveni otisak dlana. Prstima stišće nos kako bi zaustavila krvarenje i kima glavom. — Ustani — kaţe on. Da je viknuo, moţda ne bih imala osjećaj kao da će mi se ţeludac preokrenuti. Da je viknuo, moţda bih pomislila kako je to najgore što moţe uĉiniti. No, glas mu je bio tih, a rijeĉi kao rezane noţem. Uhvatio je Christininu ruku, povukao je neka ustane, i odvukao kroz vrata. — Slijedite me — dovikuje nama ostalima. A mi to ĉinimo. * * * U grudima osjećam huk rijeke. Stojimo uz zaštitnu ogradu. Jama je gotovo pusta; sredina je poslijepodneva, premda ĉovjek ima dojam daje već danima noć. Da je u blizini i bilo drugih ljudi, ĉisto sumnjam da bi itko Christini priskoĉio u pomoć. Prvo, ovdje smo s Ericom, a drugo: Neustrašivi imaju drukĉija pravila — pravila koja brutalnost ne krši. Eric gura Christinu uz ogradu. — Penji se prijeko — kaţe. — Što? — pita ga kao da oĉekuje da će se smilovati, no na njezinim se razrogaĉenim oĉima i sivo–blijedom licu vidi da tako neće biti. Eric neće ustuknuti. — Penji se preko ograde — ponavlja, polako izgovara svaku rijeĉ. — Budeš li u stanju iznad ponora visjeti pet minuta, zaboravit ću tvoj kukaviĉluk. A ako ne moţeš, neću ti dopustiti da nastaviš s inicijacijom. Ograda je uska, naĉinjena od metala. Prekrivaju je sitne kapljice rijeke koja dolje pršti, pa je skliska i hladna. Ĉak i ako je Christina dovoljno hrabra da visi s ograde, moţda neće biti u stanju izdrţati punih pet minuta. Ili će odluĉiti nastaviti ţivot izvan frakcija, ili će se izloţiti smrtnoj opasnosti. Sklapam oĉi i zamišljam je kako pada na oštre stijene na dnu i drhtim od jeze. — Dobro — kaţe ona drhtavim glasom. Dovoljno je visoka da moţe prebaciti nogu preko ograde. Noga joj drhti. Noţnim se prstima oslanja o izbojak dok preko ograde prebacuje drugu nogu. Okrenuta prema nama, dlanove otire o hlaĉe dok se za ogradu drţi tako ĉvrsto da su joj zglobovi pobijeljeli. Izmiĉe jedno stopalo s izbojka. A zatim i drugo. Vidim joj lice izmeĊu preĉki ograde, odluĉno je, usne su joj ĉvrsto stisnute.

46 Pokraj mene Al podešava svoj ruĉni sat. Prvih minutu i pol Christina se dobro drţi. Šakama se ĉvrsto drţi za ogradu i ruke joj ne drhte. Poĉinjem misliti da će moţda uspjeti i Ericu pokazati koliko je bio glup što je sumnjao u nju. No, rijeka zatim zapljuskuje zid, i bijela voda prska Christinu po leĊima. Licem udara o pritke i viĉe. Ruke joj klize, tako da se drţi još samo vrhovima prstiju. Pokušava se bolje uhvatiti, no dlanovi su joj sada mokri. Priskoĉim li joj upomoć, Eric će mi namijeniti sudbinu jednaku njezinoj. Hoću li je pustiti da padne u sigurnu smrt ili prihvatiti sudbinu ţivota izvan svih frakcija? Što je gore: hladnokrvno gledati kako netko umire ili biti prognan i lišen svega? Mojim roditeljima odgovor na to pitanje ne bi bio baš nikakav problem. Ali ja nisam oni. Koliko znam, Christina nije zaplakala otkako smo ovamo došli, no sada joj se lice grĉi, te ispušta jecaj glasniji od huka rijeke. Još jedan val zapljuskuje zid i vodena joj prašina obavija tijelo. Jedna od kapljica pada mi na obraz. Ruke joj ponovno klize, a ovoga joj se puta jedna od ruku odvaja od ograde, tako da sada visi na samo ĉetiri prsta. — Hajde, Christina, — kaţe Al zaĉuĊujuće glasno. Ona ga gleda. On plješće. — Hajde, ponovno se uhvati. Moţeš ti to. Uhvati. Bih li uopće imala dovoljno snage da je zadrţim? Bi li uopće bilo vrijedno truda pokušati pomoći joj ako znam da sam preslaba da išta promijenim? Znam što su ta pitanja: izlike. Ljudski razum može izbrisati svako zlo; zato je toliko važno ne oslanjati se na razum. Rijeĉi moga oca. Christina zamahuje rukom, pokušava uhvatiti ogradu. Nitko je drugi ne bodri, no Al plješće svojim velikim rukama i viĉe, ne ispušta je iz vida. Voljela bih da i ja to mogu; voljela bih da se mogu pomaknuti, no samo zurim i pitam se koliko sam već dugo tako odurno sebiĉna. Zurim u Alov sat. Prošle su ĉetiri minute. Laktom me ţestoko udara u rame. — Hajde — kaţem. Glas mi je samo šapat. Nakašljavam se. — Još minutu — kaţem, sada glasnije. Christinina druga ruka ponovno se domogla ograde. Ruke joj se tako ţestoko tresu, da se pitam ne podrhtava li mi moţda tlo pod nogama i muti mi vid, a da to nisam ni primijetila. — Hajde, Christina, — kaţemo Ali ja, a naši udruţeni glasovi vraćaju mi vjeru da bih joj moţda mogla pomoći. Pomoći ću joj. Hoću, ako joj ruka ponovno klizne s ograde. Još jedan val zapljuskuje Christinina leĊa, a ona vrišti dok joj obje ruke klize s ograde. Vrisak mi nasrće preko usana. Zvuĉi kao da pripada nekom drugom. Ne pada, meĊutim. Grĉevito se hvata za pritke ograde. Prsti joj niz metal klize sve dok joj više uopće ne vidim glavu; ruke su jedino što vidim. Na Alovu je satu 5:00. — Pet minuta je prošlo — kaţe on kao da pljuje rijeĉi na Erica. Eric pogledava vlastiti sat. Ĉini to polako, usporeno prema sebi okreće zapešće, dok se meni ţeludac grĉi i ne mogu disati. Dok trepćem, na trenutak vidim Ritinu sestru koja leţi na ploĉniku ispod traĉnica, s udovima povijenim pod ĉudnim kutovima; vidim Ritu koja vrišti i jeca; vidim sebe kako joj okrećem leĊa. — Dobro — kaţe Eric. — Moţeš se popeti natrag, Christina. Al prilazi ogradi.

47 — Ne — kaţe Eric. — Mora to uĉiniti sama. — Ne, ne mora — reţi Al. — Uĉinila je što si rekao. Nije kukavica. Uĉinila je što si joj rekao. Eric ne odgovara. Al pruţa ruke preko ograde. Toliko je visok, da moţe dosegnuti Christinina zapešća. Al je povlaĉi gore, lice mu je crveno od bijesa, a ja im u trku prilazim kako bih pomogla. Kao što sam i mislila, preniska sam da bih bila i od kakve koristi, no hvatam Christinu ispod pazuha da je poduprem ĉim se našla na mojoj visini, te je Al i ja zajedno podiţemo preko ograde. Pada na tlo, lice joj je od tuĉnjave umrljano krvlju, leĊa su joj natopljena vodom, tijelo joj se grĉi. Spuštam se pokraj nje na koljena. Podiţe pogled prema meni, zatim gleda Ala, zajedno dolazimo do daha.

48 DESETO POGLAVLJE TE NOĆI sanjam da Christina ponovno visi s ograde, ovoga puta obješena o noţne prste, a netko viĉe da je spasiti moţe samo netko tko je Razliĉit. Zato trĉim prema njoj kako bih je povukla gore, no netko me baca preko ruba, a budim se prije pada na kamenje na dnu. Preznojena, potresena snom, odlazim do ţenske kupaonice da se tuširam i preodjenem. Kad sam se vratila, preko moga madraca sprejom je crvenom bojom bilo napisano: »Ukoĉena«. Uz rub kreveta i na jastuku ista je rijeĉ ispisana nešto sitnijim slovima. Osvrćem se, u glavi mi tutnji bijes. Iza mene stoji Peter koji zviţduĉe dok u rukama okreće svoj jastuk. Teško je povjerovati da bih mogla mrziti nekoga tko izgleda tako ljubazno — obrve su mu prirodno podignute, a osmijeh širok, zubi bijeli. — Lijepa dekoracija — kaţe on. — Jesam li uĉinila nešto ĉega nisam svjesna? — pitam. Hvatam ugao plahte i trgam je s madraca. — Ne znam jesi li primijetio, no sada smo u istoj frakciji. — Ne znam kako to misliš — kaţe on nehajno. Zatim me pogledava. — Ali ti i ja nikada nećemo biti u istoj frakciji. Tresem glavom dok s jastuka svlaĉim jastuĉnicu. Nemoj se razbjesniti. Ţeli me izazvati; neće uspjeti. No, kada god dlanovima namješta jastuk, obuzima me ţelja da ga udarim u trbuh. Al ulazi u prostoriju, ne moram ga ni moliti da mi pomogne; bez rijeĉi prilazi i pomaţe mi ukloniti posteljinu. Poslije ću morati ribati okvir kreveta. Al posteljinu odnosi do koša za otpad te zajedno odlazimo do dvorane za vjeţbu. — Ne obaziri se na njega — kaţe Al. — On je idiot, a ako budeš obuzdala bijes, naposljetku će prestati. — Aha. — Dodirujem obraze. Topli su od rumenila koje mi je u bijesu oblilo obraze. Pokušavam odvratiti misli. — Jesi li razgovarao s Willom? — tiho pitam. — Nakon... znaš već ĉega. — Jesam. Dobro je. Nije bijesan. — Al uzdiše. — Sada će me pamtiti kao prvog koji je nekog nokautirao. — Postoje i gori naĉini da te pamte. Barem te nitko neće izazivati. — Postoje i bolji naĉini. — Gurka me laktom i smije se. — Prvi skakaĉ. Moţda i jesam bila prvi skakaĉ, no bojim se da tu zapoĉinje i završava sva moja slava meĊu Neustrašivima. Nakašljavam se. — Jedan je od vas dvojice morao biti nokautiran, znaš. Da nije bio on, bio biti. — Svejedno, ne ţelim to ponoviti. — Al trese glavom, previše, prebrzo. Otpuhuje. — Stvarno ne ţelim. Dolazimo do vrata vjeţbaonice, pa kaţem: — Ali moraš. Lice mu je dobroćudno. Moţda i previše za Neustrašive. Dok ulazim, pogledavam ploĉu. Juĉer se nisam morala boriti, no danas sigurno hoću. Pronalazim svoje ime i naprasno zastajem.

49 Moj protivnik je Peter. — Oh, ne — kaţe Christina koja se iza nas vuĉe. Lice joj je prekriveno modricama, a izgleda kao da se trudi ne šepati. Ugledavši ploĉu, neozlijeĊenom rukom grĉevito hvata elastiĉni zavoj obavijen oko zapešća druge ruke. — Jesu li normalni? Stvarno ţele da se ti boriš protiv njega? Peter je gotovo trideset centimetara viši od mene, a juĉer je Drewa pobijedio u manje od pet minuta. Drewovo je lice danas gotovo sasvim prekriveno modricama. — Moţda bi mogla primiti samo nekoliko udaraca, a zatim odglumiti pad u nesvijest. — predlaţe Al. — Nitko ti neće zamjeriti. — Aha — kaţem. — Moţda. Zurim u svoje ime na ploĉi. Obrazi mi se ţare. Al i Christina mi samo ţele pomoći, no smeta mi što uopće nemaju povjerenja u mene, što ne misle da imam barem nekakve šanse u borbi protiv Petera. Drţim se postrani, napola slušam razgovor Ala i Christine i gledam borbu Molly i Edwarda. Znatno je brţi od nje, tako da sam sigurna da Molly danas neće pobijediti. Dok se borba nastavlja, a bijes me popušta, postajem nervozna. Four nam je juĉer rekao da iskoristimo slabosti svoga protivnika. Izuzme li se posvemašnji izostanak bilo kakve ljubaznosti, Peter nema nijednu slabu toĉku. Dovoljno je visok da bi bio snaţan, ali ne i previše krupan da bi bio spor; dobro uoĉava slabe toĉke ljudi oko sebe; podmukao je i prema meni neće biti milostiv. Voljela bih ustvrditi da me podcjenjuje, no to bi bila laţ. Neiskusna sam koliko i sumnja. Moţda je Al u pravu, moţda bih trebala primiti nekoliko udaraca i odglumiti padanje u nesvijest. Ali ne mogu si dopustiti da ne pokušam. Ne mogu biti posljednja na rang–ljestvici. U trenutku kada Molly uspijeva ustati s tla, te onako napola svjesna zahvaljuje Edwardu, srce mi tako ţestoko tuĉe, da osjećam puls u vrhovima prstiju. Ne mogu se sjetiti kakav stav zauzeti. Ne mogu se sjetiti kako udariti. Hodam do sredine borilišta i utroba mi se grĉi dok gledam Petera kako mi prilazi viši nego što sam si predoĉila, s mišićavim rukama koje me spremno ĉekaju. Smiješi mi se. Pitam se bi li mi bilo i od kakve pomoći kada bih se jednostavno bacila na njega. Sumnjam. — Jesi li dobro, Ukoĉena? — kaţe. — Izgledaš kao da ćeš zaplakati. Moţda ću ti se smilovati ako zaplaĉeš. Preko Peterova ramena vidim Foura koji prekriţenih ruku stoji pokraj vrata. Usta mu se krive kao da je netom progutao nešto kiselo. Pokraj njega je Eric koji nogom o pod udara brţe od otkucaja moga srca. Na trenutak Peter i ja ondje samo stojimo i zurimo jedno u drugo, a zatim Peter šake podiţe do lica, povija ruke u laktima, noge u koljenima, kao da se sprema jurnuti. — Hajde, Ukoĉena, — kaţe, oĉi mu se cakle. — Samo jednu suzicu. Moţda malo preklinjanja. Pri pomisli na to da bih Petera mogla i za što preklinjati osjećam okus ţuĉi u ustima, pa ga impulzivno šutam u bok. Ili bih ga, bolje reĉeno, udarila u bok da mi nije šĉepao nogu i povukao je, izbacio me iz ravnoteţe. LeĊima padam na pod, oslobaĊam nogu i pridiţem se. Moram ustati kako me ne bi šutnuo u glavu. Samo na to još mogu misliti. — Prestani se poigravati s njom — dobacuje Eric. — Nemam cijeli dan.

50 Išĉezava vragolast izraz s Peterova lica. Ruka mu se trza, a meni se bol od ĉeljusti širi cijelim licem, vid mi se muti i zvoni mi u ušima. Trepćem i izmiĉem se ustranu, dok prostorija oko mene mijenja oblik i leluja. Ne sjećam se da je njegova šaka uopće krenula prema meni. Previše sam izbaĉena iz ravnoteţe da bih ĉinila išta drugo osim da se odmaknem od njega onoliko koliko mi to borilište dopušta. Nasrće na mene i udara me nogom u trbuh. Njegovo stopalo mi izbacuje zrak iz pluća i boli, boli toliko da ne mogu disati, pa padam. Ustaj, to mi je jedina misao. Uspijevam se pridignuti, no Peter je već tu. Jednom me rukom hvata za kosu, a drugom udara u nos. Bol je drukĉija, nije toliko probadajuća, više nekako pucketava, pucketanje u mome mozgu od kojeg mi se vidno polje posipa plavim, zelenim i crvenim toĉkama. Pokušavam odgurnuti ga, pljuskam ga po rukama, a on ponovno udara, ovoga puta u rebra. Lice mi je mokro. Raskrvavljeni nos. Još crvene boje, pretpostavljam, no previše sam ošamućena da pogledam dolje. Gura me, pa ponovno padam, grebem rukama po tlu, trepćem, troma sam, usporena i usijana. Kašljem i s mukom se pridiţem. Stvarno bih trebala leţati dolje ako se prostorija tako brzo okreće. I Peter se okreće oko mene; ja sam središte planeta koji se okreće, jedino što stoji u mjestu. Nešto me udara s boka i ponovno gotovo padam. Na noge, na noge. Ispred sebe vidim ĉvrstu masu, tijelo. Zamahujem što jaĉe mogu i šakom udaram u nešto mekano. Peter jedva da je zareţao, dlanom me udara po uhu, smije se ispod daha. Zvoni mi u ušima, pokušavam treptanjem iz oĉiju izbaciti crne trunĉice; kako mi je nešto uspjelo upasti u oko? U perifernom vidnom polju vidim Foura kako otvara vrata i odlazi. Ova mu borba, oĉigledno, nije dovoljno zanimljiva. Ili moţda ţeli doznati zašto se sve tako luĊaĉki vrti, ne krivim ga; i ja ţelim znati zašto. Koljena mi popuštaju i hladan mi je pod ponovno ispod obraza. Nešto mi udara o bok i vrištim prvi put, taj piskutavi vrisak pripada nekom drugom, ponovno udarac o bok, i više ništa ne vidim, ĉak ni ono što mi je pred oĉima, svjetla se gase. Netko viĉe: — Dosta! — a ja mislim previše i ništa to nije. * * * Budim se, ne osjećam gotovo ništa, samo mi u glavi vlada osjećaj kao da mi je netko unutra nagurao gomilu vate. Znam da sam izgubila, a jedino što uklanja bol jest ĉinjenica da ne mogu racionalno razmišljati. — Je li joj oko već pocrnjelo? — pita netko. Otvaram jedno oko — drugo ostaje zatvoreno kao da je zalijepljeno. Meni zdesna sjede Will i Al; na lijevoj strani moga kreveta sjedi Christina s vrećicom leda na ĉeljusti. — Što ti se dogodilo s licem? — pitam. Usta su mi nespretna, kao prevelika. Ona se smije. — Tko mi se javlja. Da ti donesemo flaster? — Eh, pa već znam što se dogodilo s mojim licem — kaţem. — Bila sam tamo. Na neki naĉin. — Je li to bila šala, Tris? — kaţe Will cerekajući se. — Trebali bismo ti ĉešće davati analgetike ako nas kaniš obasipati šalama. Oh, i da ti odgovorim na pitanje: prebio sam je. — Ne mogu vjerovati da nisi mogla pobijediti Willa — izjavljuje Al tresući glavom.