Veronica Roth - Razlicita

51 — Što? Pa on je dobar — izjavljuje ona slijeţući ramenima. — Osim toga, mislim da sam konaĉno nauĉila kako prestati gubiti. Samo trebam ljude onemogućiti da me udaraju u ĉeljust. — Znaš, ĉovjek bi pomislio da si to do sada već trebala shvatiti — odmahuje joj Will. — Sad mi je jasno zašto nisi Uĉena. Nisi baš jako bistra, zar ne? — Jesi li dobro, Tris? — pita me Al. Oĉi su mu tamnosmeĊe, gotovo jednake nijanse kao i Christinina koţa. Obrazi mu djeluju hrapavo, kao da se nije obrijao. Imat će gustu bradu. Teško je povjerovati da mu je samo šesnaest godina. — Jesam — kaţem. — Voljela bih da ovdje zauvijek ostanem, tako da više nikada ne moram vidjeti Petera. Ne znam, meĊutim, gdje je to »ovdje«. U velikoj sam, uskoj prostoriji s redom kreveta s obje strane. IzmeĊu nekih kreveta su zastori. Na desnoj je strani prostorije odjeljak za medicinske sestre. Neustrašivi ovamo sigurno dolaze kada su ozlijeĊeni ili bolesni. Ondje je ţena koja nas promatra preko fascikla sa spisima. Nikada još nisam vidjela medicinsku sestru s toliko piersinga u uhu. Neki se Neustrašivi sigurno dobrovoljno javljaju kako bi obavljali poslove kojima se inaĉe bave predstavnici drugih frakcija. Naposljetku, ne bi imalo smisla da Neustrašivi u gradsku bolnicu trĉe kad god se ozlijede. U bolnicu sam prvi put otišla kad mi je bilo šest godina. Majka je pala na nogostupu ispred kuće i slomila ruku. Rasplakala sam se kada sam je ĉula kako jauĉe, no Caleb je samo bez rijeĉi otišao po oca. U bolnici je jedna pripadnica Dobrohotnosti s ĉistim noktima, u ţutoj majici, sa smiješkom majci izmjerila tlak i namjestila joj slomljenu kost. Sjećam se da je Caleb rekao kako će joj kost zarasti za samo mjesec dana, budući da puknuće nije veliko. Mislila sam tada da je tješi, jer upravo to ĉine nesebiĉni ljudi, no sada se pitam nije li samo iznosio ĉinjenice koje je nauĉio; sva njegova nagnuća prema frakciji Nijekanja bile su samo prikrivene odlike Uĉenih. — Ne brini za Petera — kaţe Will. — Edward će ga na kraju dobro namlatiti, a on je od desete godine vjeţbao borbu prsa o prsa. Iz puke zabave. — Dobro — kaţe Christina. Pogledava svoj ruĉni sat. — Mislim da propuštamo veĉeru. Ţeliš da ostanemo s tobom, Tris? Tresem glavom. — Dobro sam. Christina i Will ustaju, Al im odmahuje neka poĊu bez njega. Miriši na sebi svojstven naĉin — slatkasto i svjeţe, miris koji podsjeća na kadulju i limunovu travu. Kada se noću prevrće i stenje, zapuhne me taj njegov miris i znam da ima noćne more. — Samo sam ti htio reći da si propustila Ericovu obavijest. Sutra idemo na radni izlet, do ograde, da nauĉimo nešto o poslovima koje Neustrašivi obavljaju — kaţe. — U osam i petnaest moramo biti na vlaku. — Dobro — kaţem. — Hvala. — I ne obaziri se na Christinu. Lice ti uopće ne izgleda baš tako loše. — Blago se smiješi. — Mislim, izgleda dobro. Uvijek izgleda dobro. Mislim: izgledaš hrabro. Neustrašivo. Pogledi nam se nakratko susreću, a on ĉeše zatiljak. Nastupa tišina. Lijepo od njega što je to rekao, no ponaša se kao da tu ima nešto više, ne samo rijeĉi. Nadam se da griješim. Al me ne moţe privući, ne moţe me privući netko tako krhak. Smiješim se koliko mi to moji obrazi prekriveni modricama dopuštaju, nadajući se da ću time ublaţiti napetost. — Trebao bih te pustiti da se odmaraš — kaţe. Ustaje zatim, no prije nego je stigao otići, hvatam ga za zapešće.

52 — Jesi li u redu, Al? — pitam. Tupo zuri u mene, pa pridodajem: — Mislim, postaje li ti iole lakše? Izvlaĉi ruku iz moga stiska i ugurava je u dţep. Moje ga je pitanje sigurno dovelo u nepriliku, jer nikada ga još nisam vidjela tako zajapurenog. Da sam cijele noći provela jecajući u jastuk, i meni bi bilo malo neugodno. Ja barem znam kako plakati a da to drugi ne vide. — Izgubio sam u borbi protiv Drewa. Nakon tvoje borbe s Peterom. — Gleda me. — Primio sam nekoliko udaraca, pao i ostao leţati. Iako nisam morao. Nekako si kaţem... mislim, pobijedio sam Willa, pa ako izgubim sve druge borbe ipak neću biti posljednji na rang–ljestvici. Ali barem neću više nikog povrijediti. — Je li to doista ono što ţeliš? On zuri u tlo. — Jednostavno ne mogu. Moţda to znaĉi da sam kukavica. — Nisi kukavica samo zato što ne ţeliš povrijediti druge — kaţem zato što znam da je to ono što bih trebala reći, premda nisam sigurna u to što govorim. Jedno se vrijeme samo promatramo. Moţda i mislim ono što sam rekla. Ako Al i jest kukavica, to nije zato što ne voli nanositi bol. Nego zato što odbija djelovati. Bolno me pogledava i kaţe: — Misliš li da će nas naše obitelji posjetiti? Kaţu da obitelji onih koji su promijenili frakciju nikada ne dolaze na Dan posjeta. — Ne znam — kaţem. — Ne znam hoće li biti dobro ili loše ako doĊu. — Mislim da bi to bilo loše. — Kima glavom. — Da, već je i ovako dovoljno teško. — Ponovno kima glavom kao da potvrĊuje ono što je upravo rekao, a zatim odlazi. Za manje od tjedan dana, inicirani u frakciju Nijekanja prvi će put nakon Ceremonije izbora moći posjetiti svoje obitelji. Otići će kući, sjesti u dnevni boravak i prvi se put kao odrasli ljudi druţiti sa svojim roditeljima. Nekoć sam se radovala tom danu. Nekoć sam razmišljala o tome što ću svojoj majci i ocu reći kada mi bude dopušteno da im postavljam pitanja za stolom u blagovaonici. Za manje od tjedan dana, inicirani roĊeni u frakciji Neustrašivih susrest će svoje obitelji u Jami ili staklenoj zgradi iznad sjedišta, te će s njima moći raditi što god Neustrašivi ĉine kada su zajedno. Moţda će jedni na druge bacati noţeve — ne bi me ĉudilo. Inicirani koji su promijenili frakciju, a koji imaju roditelje koji im praštaju, takoĊer će vidjeti svoje roditelje. Bojim se da moji neće biti meĊu njima. Ne nakon što je moj otac na Ceremoniji onako bijesno viknuo. Ne nakon što ih je oboje djece napustilo. Moţda sam im trebala reći da sam Razliĉita, da ne znam što bih odabrala, tada bi shvatili. Moţda bi mi pomogli da shvatim što znaĉi biti Razliĉit, zašto je to toliko opasno. No nisam im htjela povjeriti tu tajnu, pa nikada neću doznati. Grĉim ĉeljusti dok suze naviru. Dosta mi je svega. Dosta mi je suza i slabosti. No nema naĉina da ih zaustavim. Moţda ću potonuti u san, moţda neću. Kasnije tijekom noći iskrast ću se, meĊutim, i vratiti u spavaonicu. Gore od toga što sam Peteru dopustila da me otpremi u bolnicu jest dopustiti mu da zbog njega ovdje provedem cijelu noć.

53 JEDANAESTO POGLAVLJE SLJEDEĆEGA JUTRA nisam ĉula ni budilicu, ni šum koraka, ni razgovor drugih iniciranih koji su se pripremali za polazak. Budi me Christina koja mi jednom rukom protresa rame, a drugom me pljeska po obrazu. Na sebi već ima crnu, do grla zakopĉanu jaknu. Ĉak i ako su joj nakon juĉerašnje borbe na licu ostale modrice, teško ih je vidjeti na njezinoj tamnoj koţi. — Hajde — kaţe — brzo ustaj. Sanjala sam da me Peter privezao za stolac i pitao jesam li Razliĉita. Rekla sam da nisam, a on me udarao sve dok nisam rekla da jesam. Probudila sam se mokrih obraza. Pokušavam nešto reći, ali samo stenjem. Tijelo me toliko boli da je ĉak i disanje bolno. Da stvar bude gora, oĉi su mi nateĉene od noćašnjeg plakanja. Christina mi pruţa ruku. Osam je sati. Za petnaest minuta trebali bismo biti na traĉnicama. — Otrĉat ću i donijeti nam doruĉak. Ti samo... spremi se. Ĉini se da će ti trebati vremena — kaţe mi ona. GunĊam. Trudim se ne saviti u pojasu dok ladicu ispod svog kreveta prekopavam u potrazi za ĉistom košuljom. Na svu sreću, Peter nije ovdje i ne moţe me vidjeti kako se borim. Nakon Christinina odlaska spavaonica je prazna. Raskopĉavam košulju i zurim u obnaţeni bok koji je prekriven modricama. Kratko sam opĉinjena njihovim bojama, svijetlozelenom, smeĊom i tamnoplavom. Preodijevam se što brţe mogu, dok kosu ostavljam raspuštenom budući da ne mogu podignuti ruke kako bih je svezala. Promatram vlastiti odraz u zrcalu na straţnjem zidu i vidim neznanku. Plavokosa je kao i ja, ima moje usko lice, no tu prestaje svaka sliĉnost. Ja nemam šljivu na oku, ni raspuknutu usnicu, ni ĉeljust prekrivenu modricama. Nisam blijeda kao kreĉ. Ona ne moţe biti ja premda se kreće kad god se pomaknem. Kad se Christina pojavila s kolaĉima, sjedila sam uz rub kreveta i zurila u svoje cipele razvezanih vezica. Morat ću se sagnuti da ih sveţem. Boljet će me kad se sagnem. Christina mi, meĊutim, pruţa kolaĉić te se spušta u ĉuĉanj i veţe mi cipele. Grudi mi ispunjava osjećaj zadovoljstva, topao, pomalo nalik na bol. Moţda u svakom od nas ima malo Nijekanja, premda toga nismo ni svjesni. Dobro, u svima osim u Peteru. — Hvala ti — kaţem. — Pa ne bismo nikada stigle na vrijeme da ih moraš sama svezati — kaţe ona. — Hajde, moţeš istodobno jesti i hodati, zar ne? Brzim korakom odlazimo do Jame. Kolaĉić je nadjeven bananom i orasima. Moja majka je jednom za one koji ne pripadaju nijednoj frakciji ispekla kruh istog okusa, no nisam ga kušala. Bila sam tada već prevelika za maţenje. Ne obazirem se na ĉinjenicu da mi se ţeludac steţe kada god pomislim na majku, te napola hodam, a napola trĉkaram za Christinom koja zaboravlja da ima noge duţe od mojih. Uspinjemo se stubama koje od Jame vode do staklene zgrade iznad nje, te trĉimo prema izlazu. Pri svakom me dodiru stopala s tlom probada bol u rebrima, no ne obazirem se na to. Do traĉnica dolazimo u trenutku kada pristiţe i vlak, jeĉi njegova truba. — Zašto ste se toliko zadrţale? — Will nadglasava trubu. — Kratkonoga se preko noći pretvorila u staricu — odgovara Christina.

54 — Oh, zaĉepi — samo se napola šalim. Four stoji na ĉelu skupine, toliko je blizu traĉnicama da bi mu vlak otrgnuo nos kad bi prišao samo nekoliko centimetara bliţe. Izmiĉe se kako bi propustio neke da se ukrcaju prije njega. Uz manje poteškoće, Will se uspinje u vagon, doĉekuje se na trbuh, a zatim uvlaĉi noge. Four hvata ruĉku na boĉnoj strani vagona i s lakoćom uskaĉe, kao da mu tijelo nije više od sto osamdeset centimetara. Lagano trĉim uz vlak, lice mi se grĉi, škrgućem zubima i hvatam ruĉku. Boljet će. Al me hvata ispod obaju pazuha i s lakoćom me podiţe u vagon. Bol mi probada bok, no to traje samo sekundu. Iza njega vidim Petera i obrazi mi se poĉinu ţariti. Al se trudio biti ljubazan, pa mu se smiješim, no bilo bi mi draţe kada ljudi ne bi bili baš tako ljubazni. Kao da Peter već ne raspolaţe dovoljnom koliĉinom municije. — Je li tamo sve u redu? — pita Peter i izruguje se dok glumi suosjećajnost — usta su mu povijena prema dolje, a obrve podignute u visokim lukovima. — Ili si malo... Ukočena? Napadno se smije vlastitoj doskoĉici, a pridruţuju mu se i Molly i Drew. Molly se ruţno smije, rokće i trese ramenima, dok je Drew tih, izgleda gotovo kao da ga nešto boli. — Svi smo zadivljeni tvojom nevjerojatnom duhovitošću — izjavljuje Will. — Aha, jesi siguran da ne pripadaš Uĉenima, Peter? — nadovezuje se Christina. — Ĉula sam da nemaju ništa protiv mekušaca. Four koji stoji na vratima progovara prije nego što je Peter uspio išta reći. — Zar ću vas cijelim putem do ograde morati slušati kako se prepirete? Svi tada ušute, a Four se ponovno okreće prema vratima vagona. Drţi se za obje ruĉke, ruke su mu širom raširene, a nagnut je tako da mu je glavnina tijela izvan vagona, a samo stopala ĉvrsto na tlu. Vjetar mu pripija majicu uz prsa. Pokušavam gledati pokraj njega, u ono pokraj ĉega prolazimo — more ruševnih, napuštenih zgrada koje postaju sve manje i manje kako se udaljavamo. No, svakih se nekoliko sekundi moj pogled vraća na Foura. Ne znam što oĉekujem da ću na njemu vidjeti, ni što ţelim vidjeti. No, ĉinim to bez razmišljanja. Pitam Christinu: — Što misliš da je ondje? — pokazujem glavom prema vratima vagona. — Mislim, iza ograde. Ona slijeţe ramenima. — Farme, pretpostavljam. — Da, ali... iza farmi. Od ĉega to ĉuvamo grad? Migolji prstima prema meni. — Ĉudovišta! Kolutam oĉima. — Sve do prije pet godina uopće nismo imali ĉuvare na ogradi — kaţe Will. — Ne sjećate li se kada su patrole Neustrašivih patrolirale podruĉjima na kojima borave oni bez frakcija? — Sjećam se — kaţem. A sjećam se i da je moj otac bio jedan od onih koji su glasali da se Neustrašivi uklone s podruĉja na kojima borave oni bez frakcija. Rekao je da tim nesretnicima nije potreban policijski nadzor; potrebna im je pomoć koju im moţemo pruţiti. No sada to radije ne bih spominjala, ni ovdje. To je samo jedna od brojnih stvari koje Uĉeni navode kao dokaz nekompetentnosti frakcije Nijekanja. — Oh, pa da — kaţe on. — Kladim se da si ih neprestano viĊala.

55 — Zašto to kaţeš? — pitam pomalo oštro. Ne ţelim da me se baš toliko blisko povezuje s ljudima bez frakcija. — Zato što si na putu do škole morala prolaziti kroz sektor nastanjen onima koji su bez frakcije, zar ne? — Zar si iz puke zabave zapamtio cijelu mapu grada? — pita ga Christina. — Da — odgovara Will, izgleda zaĉuĊeno. Koĉnice vlaka škripe i svi teturamo naprijed dok vagon usporava. Zahvalna sam za ovaj trenutak; ovako je lakše stajati. Nema više ruševnih zgrada: zamijenila su ih ţuta polja i traĉnice. Vlak se zaustavlja ispod nadstrešnice. Pridrţavajući se za ruĉku, spuštam se na travu. Ispred mene je ţiĉana ograda s bodljikavom ţicom na vrhu. Dok prema njoj hodam, vidim da se, okomita u odnosu na obzor, proteţe dalje no što mi pogled seţe. Onkraj ograde je skupina stabala. Većina njih je mrtva, neka su zelena. S druge strane ograde vrpolje se straţari Neustrašivih naoruţani puškama. — Slijedite me — kaţe Four. Drţim se blizu Christine. Ĉak ni samoj sebi ne ţelim priznati da samu njezinoj blizini nekako smirenija. Bude li me Peter pokušao podbadati, ona će stati u moju obranu. U tišini samu sebe korim zato što sam takva kukavica. Peterove uvrede ne bi mi trebale smetati, trebala bih se usredotoĉiti na to kako da postanem bolja u borbi, zaboraviti koliko sam juĉer bila loša. A trebala bih biti spremna, ako već ne u stanju, braniti se sama, a ne oslanjati se na druge. Four nas dovodi do kapije koja je široka poput kuće i vodi do ispucale ceste, koja pak ide prema gradu. Kada sam kao dijete ovamo došla sa svojom obitelji, tom smo cestom doputovali autobusom, otišli do farmi Dobrohotnih, gdje smo cijeli dan brali rajĉice i znojili se u košuljama. Ponovno mi se steţe ţeludac. — Ne budete li na kraju inicijacije meĊu prvih pet na rang–ljestvici, vjerojatno ćete završiti ovdje — govori Four dok prilazi kapiji. — Postanete li ĉuvar na kapiji, postoji mogućnost da poslije napredujete, no ona je mala. Moţda ćete biti sposobni patrolirati onkraj farmi Dobrohotnih, ali... — Koja je svrha patroliranja? — pita Will. Four podiţe rame. — Pretpostavljam da ćeš to osobno otkriti naĊeš li se meĊu njima. Kao što sam rekao: oni koji kao mladi postanu ĉuvari ograde uglavnom to ĉine do kraja. A ako vas to tješi, neki od njih tvrde da nije baš tako loše kako se ĉini. — Aha. Barem nećemo voziti autobuse i ĉistiti tuĊi nered poput onih koji su bez frakcije — šapuće mi Christina u uho. — Koji si ti bio na rang–ljestvici? — pita Peter Foura. Ne oĉekujem da će mu odgovoriti, no Four izravno pogledava Petera i kaţe: — Bio sam prvi. — I odluĉio raditi ovo? — Peterove su oĉi velike, razrogaĉene i tamnozelene. Izgledale bi mi neduţno da ne znam koliko je on zapravo strašna osoba. — Zašto nisi dobio posao u vladi? — Nisam ga htio — odgovara glatko Four. Sjećam se što je rekao prvoga dana, o radu u kontrolnoj prostoriji, gdje Neustrašivi nadziru sigurnost grada. Teško mi je zamisliti ga ondje okruţenog raĉunalima. Smatram da bi mu bolje pristajala dvorana za vjeţbu.

56 U školi smo uĉili o poslovima kojima se pojedine frakcije bave. Neustrašivi imaju ograniĉen djelokrug. Moţemo ĉuvati ogradu ili brinuti se za sigurnost grada. Moţemo raditi u sjedištu Neustrašivih, crtati tetovaţe, izraĊivati oruţje ili se ĉak meĊusobno boriti iz zabave. Ili moţemo raditi za voĊe Neustrašivih. Ĉini mi se da je to najbolji izbor. Jedini je problem taj što uţasno stojim na rang–ljestvici. A do kraja prve faze mogla bih ĉak ostati i bez frakcije. Zaustavljamo se pokraj kapije. Nekoliko ĉuvara iz frakcije Neustrašivih pogledava prema nama, ali ne odviše. Previše su zaokupljeni otvaranjem kapije — koja je od njih dvaput viša i nekoliko puta šira — kako bi propustili kamion. Ĉovjek za upravljaĉem kamiona nosi šešir, bradu i osmijeh na licu. Zaustavlja vozilo s unutrašnje strane kapije i izlazi. Straţnji dio kamiona je otvoren, nekoliko pripadnika Dobrohotnih sjedi meĊu gomilama sanduka. Zurim u sanduke — u njima su jabuke. — Beatrice? — kaţe jedan od mladića iz Dobrohotnih. Glava mi se trza na spomen moga imena. Jedan od Dobrohotnih u straţnjem dijelu kamiona ustaje. Plavokos je, kosa mu je kovrĉava, a njegov na vrhu širok a u korijenu uzak nos djeluje mi poznato. Robert. Pokušavam ga se sjetiti s Ceremonije izbora, ali ne uspijevam, samo mi zvuk otkucaja vlastita srca jeĉi u ušima. Tko je još napustio frakciju? Je li i Susan? Je li ove godine itko ostao u Nijekanju? Ako se Nijekanje raspadne, to je naša pogreška — Robertova, Calebova i moja. Moja. Izbacujem tu misao iz glave. Robert iskaĉe iz kamiona. Na sebi ima sivu majicu i traperice. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, prilazi mi i prima me u zagrljaj. Ukoĉila sam se. Samo se Dobrohotni grle kad se pozdravljaju. Ne pomiĉem se sve dok me ne ispusti iz zagrljaja. Osmijeh mu je izblijedio kad me ponovno pogledao. — Beatrice, što ti se dogodilo? Što ti se dogodilo s licem? — Ništa — kaţem. — Samo sam vjeţbala. Ništa. — Beatrice? — pita nazalni glas pokraj mene. Molly je prekriţila ruke i smije se. — To ti je pravo ime, Ukoĉena? Kratko je pogledavam. — A za što si mislila da je Tris skraćenica? — Oh, ne znam, za... slabića? — dodiruje si bradu. Da joj je brada barem malo veća, bila bi u ravnoteţi s njezinim nosom, no brada joj je toliko malena i uvuĉena, da se gotovo stapa s vratom. — Oh, ĉekaj, pa to ne poĉinje s Tris. Moja greška. — Nema potrebe da je napadaš — kaţe blago Robert. — Ja sam Robert, a ti si? — Netko koga ne zanima kako se zoveš — odgovara ona. — Zašto se ne vratiš u svoj kamion? Ne bismo se trebali zbliţavati s predstavnicima drugih frakcija. — A zašto ti ne odeš dalje od nas? — drsko joj odgovaram. — Dobro. Ne bih htjela stajati izmeĊu tebe i tvog momka — odgovara ona. Smiješi se i odlazi. Robert me tuţno pogledava. — Ne izgledaju mi baš ljubazno. — Neki nisu. — Znaš, mogla bi se vratiti kući. Uvjeren sam da bi Nijekanje za tebe uĉinilo iznimku. — Zašto misliš da bih se htjela vratiti kući? — pitam, obrazi mi se ţare. — Misliš da ne mogu ovo izdrţati ili što?

57 — Nisam to mislio — trese glavom. — Nije da ne moţeš, nego ne bi trebala. Trebala bi biti sretna. — Ovo sam odabrala. To je to. — Pogledavam preko Robertova ramena. Ĉini se da su straţari Neustrašivih pregledali kamion. Bradati ĉovjek sjeda za upravljaĉ i zatvara vrata. — Osim toga, Roberte, svrha mog ţivota nije da... budem sretna. — Ne bi li bilo lakše da je tako? — pita on. Prije no što sam uspjela odgovoriti, dodiruje mi rame i okreće se prema kamionu. Djevojka straga ima bendţo u krilu. Dok se Robert uspinje na kamion, ona poĉinje svirati. Kamion zatim odlazi, odnosi od nas zvuk bendţa i njezin cvrkutav glas. Robert mi maše, a meni se u mislima ukazuje prizor još jednog mogućeg ţivota. Vidim samu sebe kako u straţnjem dijelu kamiona sjedim s onom djevojkom i pjevam, premda nikada prije nisam pjevala, smijem se kada god otpjevam pogrešan ton, penjem se na stabla i berem jabuke, uvijek u miru, uvijek sigurna. Ĉuvari zatvaraju kapiju i zakljuĉavaju ju je. Brava je s vanjske strane. Grizem si usnicu. Zašto zakljuĉavaju kapiju s vanjske, a ne s nutarnje strane? Ovo gotovo izgleda kao da nas ţele zadrţati unutra, a ne zaštititi od onog izvana. Izbacujem tu misao iz glave. To nema smisla. Four se udaljava od ograde gdje je trenutak prije razgovarao s ĉuvaricom koja je pušku prebacila preko ramena. — Brine me što po svoj prilici imaš dar donošenja nimalo pametnih odluka — kaţe mi kad se našao korak od mene. Prekriţila sam ruke. — Razgovarali smo samo dvije minute. — Manji vremenski okvir to ne ĉini ništa razboritijim. — Mršti se i vrhovima prstiju dodiruje rub mog ozlijeĊenog oka. Trzam glavom unatrag, no on ne miĉe ruku. Umjesto toga, zabacuje glavu i uzdiše. — Znaš, kad bi samo shvatila da trebaš napasti prva, moţda bi ti bolje išlo. — Da napadnem prva? — pitam. — Kako mi to moţe pomoći? — Brza si. Zadaš li nekoliko dobrih udaraca prije nego što uopće shvate što se dogaĊa, mogla bi pobijediti. — Slijeţe ramenima i spušta ruku. — IznenaĊena sam što znaš da sam brza — kaţem mu tiho — jer otišao si usred moje prve i jedine borbe. — Nisam to htio gledati — kaţe. Što bi to trebalo značiti? Nakašljava se. — Ĉini se da dolazi sljedeći vlak. Vrijeme za polazak, Tris.

58 DVANAESTO POGLAVLJE PUŢEM PREKO svog madraca i ispuštam uzdah. Prošla su dva dana od moje borbe s Peterom, a modrice su mi sada poprimile grimizno–plavu boju. Privikla sam se na to da me sve boli kada se pomaknem, tako da se sada bolje krećem, no još daleko od toga da sam ozdravila. Premda sam još ozlijeĊena, danas se ponovno moram boriti. Na svu sreću, ovoga se puta borim protiv Myre koja ne bi bila u stanju zadati pošten udarac ĉak ni kada bi netko drugi upravljao njezinom šakom. U prve dvije minute zadala sam joj dobar udarac. Pala je i bila je previše ošamućena da ponovno ustane. Trebala sam se osjećati trijumfalno, no nije nikakav trijumf udarati djevojku kao što je Myra. Tek što sam glavu poloţila na jastuk, vrata spavaonice se otvaraju i unutra ulaze ljudi s dţepnim svjetiljkama. Sjedam, glavom gotovo udaram o krevet iznad sebe, napreţem oĉi kako bih u mraku vidjela što se dogaĊa. — Svi ustajte! — grmi netko. Iza glave mu blješti dţepna svjetiljka od ĉije svjetlosti iskre naušnice na njegovu uhu. Eric. Okruţuju ga drugi Neustrašivi. Neke od njih već sam vidjela u Jami, neke još nikada nisam vidjela. Four je meĊu njima. Njegov pogled pronalazi moje oĉi i više se ne miĉe. Zurim u njega, potpuno zaboravljam da svi ostali prelasci iz drugih frakcija oko mene ustaju iz kreveta. — Jesi li oglušila, Ukoĉena? — pita Eric. Budim se iz ošamućenosti i klizim ispod prostirki. Drago mi je što spavam sasvim odjevena, jer Christina pokraj našeg kreveta na kat stoji samo u dugoj majici, dok su joj njezine duge noge sasvim gole. Prekriţila je ruke i zuri u Erica. Iznenada mi na pamet pada koliko bih voljela da mogu tako odvaţno u nekog zuriti, a biti gotovo obnaţena, no nikada neću biti u stanju uĉiniti to. — Imate pet minuta da se odjenete i naĊete se s nama kod pruge — kaţe Eric. — Idemo na još jedan radni izlet. Uguravam noge u cipele i kriveći lice od bola trĉim za Christinom do vlaka. Znoj mi niz vrat curi dok trĉimo niz puteljke koji se proteţu uz zidove Jame, guramo se kroz ostale pripadnike Neustrašivih. Ĉini se da nisu iznenaĊeni što nas vide. Pitam se koliko frenetiĉnih ljudi u trku vide svakoga tjedna. Do pruge stiţemo netom nakon iniciranih roĊenih u Neustrašivima. Pokraj traĉnica je crna gomila. Razaznajem cijevi pušaka i okvire za streljivo. — Hoćemo li pucati u nešto? — psiĉe mi Christina u uho. Pokraj gomile su sanduci koji nalikuju onima u kojima se skladišti streljivo. Prilazim bliţe da proĉitam što piše na jednom od sanduka. Piše: PAINTBALLS. Nikada nisam ĉula za to, no sam je naziv dovoljno slikovit. Smijem se. — Neka svatko uzme pušku! — viĉe Eric. Hitamo prema onoj gomili. Ja sam joj najbliţa, pa hvatam prvu pušku koja mi dolazi pod ruku. Teška je, ali ne preteška za mene, a uzimam i kutiju s kuglicama s bojom. Uguravam kutiju u dţep, a pušku zabacujem preko leĊa tako da mi remen prelazi preko prsa. — Procijenjeno vrijeme? — pita Eric Foura. Four pogledava svoj ruĉni sat. — Svakog trena. Koliko će ti još vremena trebati da zapamtiš vozni red vlakova?

59 — Zašto bih ga pamtio kad imam tebe da me podsjetiš? — kaţe Eric lupkajući Foura po ramenu. U daljini, s moje lijeve strane, pojavljuje se krug svjetla. Dok nam prilazi, postaje sve veći, obasjava Fourovo lice, stvara sjenu na blagoj udubini ispod njegove jagodiĉne kosti. On prvi uskaĉe u vlak, a ja ga slijedim ne ĉekajući ni Christinu, ni Willa ili Ala. Four se okreće dok ja trĉeći pokraj vlaka padam i pruţa ruku. Hvatam ga za ruku, a on me povlaĉi u vagon. Ĉak su mu i mišići na podlaktici jasno definirani i vidljivi. Brzo ispuštam njegovu ruku, te ni ne pogledavši ga sjedam na pod na suprotnome kraju vagona. Ĉim su se svi ukrcali, Four progovara. — Podijelit ćemo se u dvije skupine kako bismo se borili za zastavu. Svaka skupina imat će pravilno rasporeĊenu mješavinu iniciranih roĊenih u Neustrašivima i transfera. Jedna će se skupina iskrcati prva kako bi pronašla mjesto gdje će sakriti svoju zastavu. Zatim će se iskrcati i druga skupina koja će uĉiniti isto. — Vlak se njiše i Four se hvata za rub vrata da zadrţi ravnoteţu. — Neustrašivima je ovo tradicija, pa vam savjetujem da je shvatite ozbiljno. — Što dobivamo ako pobijedimo? — viĉe netko. — Zvuĉi kao pitanje koje nitko iz Neustrašivih nikada ne bi postavio — odgovara Four i podiţe obrvu. — Dobivate pobjedu, dakako. — Four i ja bit ćemo voĊe vaših skupina — kaţe Eric. Pogledava Foura. — Podijelimo prvo transfere izmeĊu skupina, hoćemo li? Zabacujem glavu. Ako sada budu odluĉivali tko od nas ide u koju skupinu, mene će izabrati posljednju; osjećam to. — Biraš prvi — kaţe Four. Eric slijeţe ramenima: — Edward. Four se naslanja na okvir vrata i kima glavom. Oĉi mu se ljeskaju na mjeseĉini. Pogledom kratko prelazi preko skupine iniciranih transfera, bez ikakve proraĉunatosti, te kaţe: — Ţelim Ukoĉenu. Prigušeni smijeh pronosi se vagonom. Obrazi mi se ţare. Ne znam trebam li osjećati bijes prema onima koji se smiju ili biti polaskana ĉinjenicom da sam odabrana prva. — Ţeliš nešto dokazati? — pita Eric kojem lice krasi njemu svojstven podrugljiv osmijeh — ili samo odabireš slabe da bi nekog mogao optuţiti ako izgubiš? Four slijeţe ramenima: — Tako nekako. Bijesna. Doista bih trebala biti bijesna. Mrgodim se. Kakva god bila Fourova strategija, temelji se na pretpostavci da sam slabija od svih ostalih iniciranih. Zbog toga osjećam gorĉinu u ustima. Moram dokazati da je u krivu — moram. — A sada ti — kaţe Four. — Peter. — Christina. To opovrgava njegovu strategiju. Christina nije jedna od slabih. Na što zapravo cilja? — Molly. — Will — kaţe Four i gricka nokat palca. — Al.

60 — Drew. — Preostala je Myra. Ona, znaĉi, ide sa mnom, kaţe Eric. — Na redu su inicirani roĊeni u Neustrašivima. U trenutku kada su nas prestali prozivati, prestajem slušati. Ako Four odabirom najslabijih ne pokušava nešto dokazati, što onda radi? Pogledavam sve koje je odabrao. Što nam je zajedniĉko? Usred prozivke iniciranih roĊenih u Neustrašivima, na pamet mi pada o ĉemu je rijeĉ. Izuzmemo li Willa i još dvojicu, svi mi ostali smo iste tjelesne graĊe: uskih ramena i sitni. Svi u Ericovoj skupini su krupni i snaţni. Four mi je juĉer rekao da sam brza. Svi ćemo odreda biti brţi od Ericove skupine, što je vjerojatno dobro kada je rijeĉ o preotimanju zastave — nikada još nisam igrala tu igru, no znam da je u njoj vaţnija brzine nego ĉista snaga. Postavljam ruku preko usta kako bih sakrila osmijeh. Eric je nemilosrdniji od Foura, no Four je pametniji. Odabrali su ljude za svoje skupine, a Eric se podmuklo cereka i gleda Foura. — Tvoja skupina moţe se iskrcati druga — kaţe Eric. — Ne moraš mi ĉiniti nikakve ustupke — odgovara Four. Blago se smiješi. — Znaš da mi oni nisu ni potrebni da pobijedim. — Ne, znam da ćeš izgubiti bez obzira na to kada se iskrcaš iz vlaka — odgovara Eric i kratko zagriza jednu od alki na svojoj donjoj usni. — Povedi onda svoju krţljavu skupinu i iskrcaj se prvi. Svi ustajemo. Al me oĉajno pogledava, a ja mu uzvraćam osmijehom za koji se nadam da djeluje ohrabrujuće. Ako je itko od nas ĉetvero trebao završiti u skupini s Ericom, Peterom i Molly, to je bio on. Njega obiĉno ostavljaju na miru. Vlak samo što nije potonuo pod zemlju. Odluĉna sam u nakani da doskoĉim na noge. Prije no što ću skoĉiti, netko mi gura rame, pa gotovo ispadam iz vagona. Ne moram ni pogledati kako bih doznala tko je — Molly, Drew ili Peter, sigurno je netko od njih. Skaĉem prije što uspijevaju to ponoviti. Ovoga sam puta spremna na potisak koji će mi vlak dati, trĉim nekoliko metara kako bih ublaţila silu, no odrţavam ravnoteţu. Obuzima me ţestoko zadovoljstvo, smiješim se. Malen je to uspjeh, no zahvaljujući njemu osjećam se Neustrašivom. Jedna od iniciranih roĊenih u Neustrašivima Fouru dodiruje rame i pita ga: — Gdje si sakrio zastavu kada je tvoja skupina posljednji put pobijedila? — Kad bih ti rekao, to ne bi bilo u duhu vjeţbe, Marlene, — hladno joj odgovara. — Ma daj, Four, — cvili ona. Zavodniĉki mu se osmjehuje. Odmiĉe njezinu ruku sa svoga ramena, a ja se iz nekog razloga cerim. — U pristaništu — dovikuje drugi inicirani roĊen u Neustrašivima. Visok je, smeĊe koţe i tamnih oĉiju. Zgodan. — Moj brat je bio u pobjedniĉkoj skupini. Sakrili su zastavu na vrtuljku. — Idemo, onda, tamo — predlaţe Will. Nitko na to nema nikakvih primjedbi, pa brzo hodamo prema moĉvari koja je nekoć bila jezero. Kada sam bila mlaĊa, pokušavala sam zamisliti kako bi to izgledalo da je jezero, bez ograde podignute u blatu koja štiti grad. No, teško je zamisliti toliko vode na jednome mjestu. — Blizu smo sjedišta Uĉenih, zar ne? — pita Christina koja ramenom udara o Willovo rame. — Da, juţno od nas — odgovara on. Pogledava preko ramena i izraz lica mu je na trenutak pun ĉeţnje. Zatim se mijenja.

61 Manje sam od kilometra udaljena od svoga brata. Prošlo je tjedan dana otkako smo posljednji put bili blizu jedno drugome. Blago tresem glavom kako bih tu misao izbacila iz uma. Ne mogu danas misliti na njega, jer se moram usredotoĉiti na uspješno okonĉanje prve faze inicijacije. Uopće ne mogu na njega misliti. Hodamo preko mosta. Mostovi su nam i dalje potrebni, budući da je blato ispod njih odveć mekano da bi se po njemu hodalo. Pitam se koliko je vremena prošlo otkako je rijeka presušila. Odmah nakon prelaska mosta grad se mijenja. Zgrade koje su ostale iza nas izgledaju odrţavano ĉak i ako se ne koriste. Ispred nas je more urušenog betona i razbijenog stakla. Tišina koja vlada u ovom dijelu grada jezovita je; kao u noćnoj mori. Teško je razabrati kamo hodam, jer prošla je ponoć i sva javna rasvjeta je ugašena. Marlene iz dţepa vadi svjetiljku i osvjetljava ulicu ispred nas. — Bojiš se mraka, Mar? — zadirkuje ju tamnooki roĊenu Neustrašivima. — Ţeliš li stati na razbijeno staklo, Uriah, samo izvoli — uzvraća mu ona. No, ipak gasi svjetiljku. Shvaćam kako je sastavni dio prirode Neustrašivih samome sebi oteţati stvari da bi bili nezavisni. Nema niĉeg osobito hrabrog u hodanju ulicama bez svjetiljke, no pomoć nam ne bi trebala biti potrebna, ĉak i ako je rijeĉ o svjetlu. Trebali bismo biti u stanju uĉiniti bilo što. SviĊa mi se to. Zato što će moţda doći dan kada više neće biti dţepnih svjetiljki, ni pušaka, ni nekog tko će nas voditi. A ţelim biti spremna na to. Zgrade nestaju toĉno ispred moĉvare. Iz moĉvare se izdvaja potez ĉvrste zemlje na kojoj se uzdiţe divovski bijeli kotaĉ s tucet crvenih sjedala koja se klate u pravilnim razmacima. Kotaĉ–vidikovac. — Zamislite samo. Ljudi su se nekoć vozili u tome. Iz zabave — kaţe Will i trese glavom. — Sigurno su bili Neustrašivi — kaţem. — Aha, samo bljutava verzija Neustrašivih — smije se Christina. — Kotaĉ–vidikovac kod pravih Neustrašivih ne bi imao kabine sa sjedalicama. Drţali bi se rukama za krakove i: sretno. Prolazimo uz pristanište. Sve zgrade s moje lijeve strane su prazne, natpisi na njima su iskidani, prozori zatvoreni, no to je ĉista inaĉica praznine. Tko god da je napustio ove zgrade, otišao je voĊen vlastitim izborom i bez ţurbe. Neka mjesta u gradu nisu ovakva. — Usudi se skoĉiti u moĉvaru — kaţe Christina Willu. — Ti prva. Dolazimo do vrtuljka. Neki konji su izgrebeni i izlizani, repovi su im otkinuti, a sedla iskidana. Four iz dţepa vadi zastavu. — Za deset minuta druga će skupina odabrati svoju lokaciju — kaţe on. — Predlaţem da to vrijeme iskoristimo za osmišljavanje strategije. Nismo Uĉeni, no mentalna je spremnost sastavni dio izobrazbe Neustrašivih. Moţda i jedan od njezinih najvaţnijih aspekata. U pravu je. Kakve koristi od uvjeţbanoga tijela uz slabašan um? Will preuzima zastavu od Foura. — Jedni bi od nas trebali ostati ovdje na straţi, a drugi otići u izviĊanje lokacije koju je pronašla druga skupina — kaţe Will. — Da? Misliš? — Marlene otima zastavu iz Willovih ruku. — Tko te postavio za voĊu, transferu? — Nitko — odgovara Will. — Ali netko to mora uĉiniti.

62 — Moţda bismo trebali razviti defenzivniju strategiju. Ĉekati da nam priĊu, a onda ih pokositi — predlaţe Christina. — Takav stav imaju mekušci — kaţe Uriah. — Predlaţem da svi odemo. Prije toga dobro sakrijmo zastavu tako da je ne mogu pronaći. Svi poĉinju istodobno govoriti, iz trena u tren sve glasnije. Christina brani Willov plan; inicirani roĊeni u Neustrašivima glasaju za ofenzivnu strategiju; svi se svaĊaju oko toga tko bi trebao osmisliti plan. Four sjeda uz rub vrtuljka, naslanja se na konjsku nogu. Podiţe pogled prema nebu na kojem nema zvijezda, samo obli mjesec koji škilji kroz tanak sloj oblaka. Mišići njegovih ruku su opušteni; poloţio je dlan na zatiljak. Izgleda gotovo kao da mu je udobno s puškom na ramenu. Kratko sklapam oĉi. Zašto me tako lako zbunjuje? Moram se usredotoĉiti. Što bih rekla kada bih mogla nadglasati buku iza sebe? Ne moţemo djelovati sve dok ne doznamo gdje je druga skupina. Mogu biti bilo gdje u radijusu od tri kilometra, premda pustu moĉvaru odmah mogu prekriţiti kao mogući izbor. Najbolji naĉin da ih pronaĊemo nije prepirati se oko toga kako da ih pronaĊemo, ni koliko bi nas trebalo poći u potragu. Potrebno je pronaći najvišu toĉku i popeti se tamo. Pogledavam preko ramena kako bih bila sigurna da me nitko ne promatra. Nitko me ne gleda, pa tiho hodajući odlazim do kotaĉa–vidikovca, pritišćući pritom pušku uz leĊa da ne stvaram buku. Grlo mi se steţe dok s tla promatram kotaĉ. Viši je nego što sam mislila, tako visok da jedva nazirem kabine koje su obješene na njegovu vrhu. Jedino dobro vezano uz njegovu visinu jest to da je sagraĊen tako da podnosi teţinu. Budem li se uz njega penjala, neće se skršiti pod mojom teţinom. Srce mi brţe kuca. Hoću li stvarno zbog ovoga riskirati ţivot — da bismo pobijedili u igri koju Neustrašivi danas igraju? Toliko je mraĉno da ih jedva vidim, no kada sam se bolje zagledala u potpornje na kojima kotaĉ poĉiva, ugledala sam preĉke ljestvi. Svaki je potporanj širok samo koliko i moja ramena i nema ograde koja bi me osiguravala, no uspinjati se ljestvama znatno je bolje od uspinjanja po ţbicama kotaĉa. Hvatam prvu preĉku. ZahrĊala je, tanka i u ruci mi se okreće kao da bi svakoga trena mogla puknuti. Stajem na najniţu preĉku da je iskušam, skaĉem po njoj kako bih se uvjerila da me moţe izdrţati. Od tih me pokreta bole rebra pa mi se lice grĉi. — Tris — kaţe tihi glas iza mojih leĊa. Ne znam zašto me nije prestrašio. Moţda zato što postajem Neustrašiva, zato što je mentalna spremnost nešto što bih trebala razviti. Moţda zato što mu je glas tih i njeţan, gotovo umirujući. Što god bilo razlog, pogledavam preko ramena. Four iza mene stoji s puškom prebaĉenom preko leĊa, onako kako sam i ja prebacila svoju. — Da? — kaţem. — Došao sam vidjeti što kaniš ĉiniti. — Traţim najvišu toĉku za promatranje — kaţem. — Ne mislim da išta ĉinim. U mraku vidim njegov osmijeh. — Dobro. Dolazim. Kratko zastajem. On me ne gleda onako kako to ponekad ĉine Christina, Al i Will — kao da sam presitna i preslaba da bih bila i od kakve koristi, kao da me saţalijevaju. No ako je odluĉan u namjeri da poĊe sa mnom, to vjerojatno ĉini zato što sumnja u mene. — Mogu i sama — kaţem.

63 — Nesumnjivo — odgovara on. Nema sarkazma u njegovu glasu, no znam da je prisutan. Mora biti. Penjem se, a nakon nekoliko metara on mi se pridruţuje. Kreće se brţe od mene, tako da se ubrzo rukama hvata za preĉku s koje sam upravo podigla stopalo. — Reci mi, onda... — kaţe on tiho dok se penjemo. Zvuĉi kao da je bez daha. — Što misliš da je smisao ove vjeţbe? Mislim na igru, ne na penjanje. Zurim u podnoţje. Sada se već doima daleko dolje, a nisam prešla ni trećinu uspona. Iznad mene je platforma koja se nalazi nešto ispod samog središta kotaĉa. To je toĉka do koje idem. I ne razmišljam kako ću se spustiti natrag. Povjetarac koji mi je prije škakljao obraze sada mi nasrće u bokove. Što se više penjemo, to je jaĉi. Moram biti spremna. — Uĉiti strategiju — kaţem. — Moţda i rad u grupi. — Rad u grupi — ponavlja on. Smijeh mu se kotrlja u grlu. Zvuĉi poput paniĉna disanja. — Moţda i ne — kaţem. — Ĉini se kako timski rad i nije jedan od prioriteta Neustrašivih. Vjetar je sada još jaĉi. Privijam se bliţe bijelim pritkama, no to oteţava penjanje. Vrtuljak ispod mene djeluje maleno. Jedva nazirem svoju skupinu ispod platnenog krova. Neki su otišli — skupina za izviĊanje vjerojatno je otišla. Four kaţe: — To bi trebao biti jedan od prioriteta. Nekoć je bio. No zapravo ga i ne slušam, od visine mi se vrti u glavi. Ruke me bole od drţanja za pritke, noge mi se tresu, nisam sigurna zašto. Ne plaši me visina — visina me ispunjava energijom i ţivotom, svi ograni, krvne ţile i mišići moga tijela osjećaju se kao jedno. Tada shvaćamo ĉemu je rijeĉ. On je posrijedi. Zbog njega se osjećam kao da ću pasti. Ili se pretvoriti u tekućinu. Ili planuti. Rukom gotovo promašujem sljedeću pritku. — A sad mi reci... — kaţe on kroz silovit izdisaj — što misliš, kakve veze uĉenje strategije ima ... s hrabrošću? To me pitanje podsjeća da mi je on instruktor i da bih iz ovoga trebala nešto nauĉiti. Preko mjeseca prelazi oblak i svjetlost mi putuje preko ruku. — Priprema... nas za djelovanje — konaĉno kaţem. — Strategiju uĉiš kako bi se njome mogao koristiti. — Ĉujem ga kako glasno i ubrzano diše iza mene. — Jesi li dobro, Four? — Jesi li ti ljudsko biće, Tris? Biti tako visoko... — grĉevito se bori za zrak. — Zar te to nimalo ne plaši? Preko ramena pogledavam dolje. Padnem li sada, sigurno ću poginuti. No, o padu i ne razmišljam. Udar zraka nasrće mi na lijevi bok, te mi svu teţinu tijela prebacuje udesno. Uzdišem i ĉvrsto se hvatam za preĉku, gubim ravnoteţu. Fourova hladna ruka hvata me za bok, jednim od prstiju dodiruje mi golu koţu tik ispod ruba majice. Stišće me, umiruje mi tijelo i vraća ulijevo, tako da ponovno uspostavljam ravnoteţu. Sada sam ja ta koja ne moţe disati. Zastajem, zurim si u ruke, usta su mi suha. Još osjećam dodir njegove ruke, njegovih dugih, tananih prstiju. — Jesi li dobro? — tiho me pita. — Jesam — kaţem prigušenim glasom. U tišini se nastavljam penjati do platforme. Sudeći prema tupim krajevima metalnih pritki, na platformi je nekoć postojala ograda, no više je nema. Sjedam na nju i povlaĉim se

64 do ruba kako bi Four imao mjesta da sjedne. Bez razmišljanja, prebacujem noge preko ruba. Four, meĊutim, ĉuĉi i naslanja se o metalni potporanj, teško diše. — Bojiš se visine — kaţem. — Kako onda preţivljavaš u sjedištu Neustrašivih? — Ne obazirem se na strah — odgovara. — Kada donosim odluke, pretvaram se da ga nema. Kratko u njega zurim. Ne mogu si pomoći. Za mene postoji razlika izmeĊu onoga kad netko ne osjeća strah i postupanja strahu usprkos, onog kako se on ponaša. Predugo sam u njega zurila. — Što? — pita on tiho. — Ništa. Odvraćam pogled od njega i gledam grad. Moram se usredotoĉiti. Ovamo sam se popela s razlogom. Grad je u potpunom mraku, no ĉak i da nije, ne bih vidjela bogznašto. Zgrade mi prijeĉe pogled. — Nismo dovoljno visoko — kaţem. Podiţem pogled prema spletu bijelih pritki, strukturi kotaĉa. Budem li se paţljivo penjala, mogla bih noge provući izmeĊu potpornja i popreĉnih preĉki i sigurno nastaviti dalje. Ili barem onoliko sigurno koliko je to moguće. — Penjat ću se dalje — kaţem i ustajem. Hvatam pritku iznad svoje glave i podiţem se gore. Bol mi probada rebra, no ne obazirem se. — Za Boga miloga, Ukoĉena, — kaţe on. — Ne moraš me slijediti — odgovaram zureći u splet pritki iznad svoje glave. Uguravam stopalo na mjesto gdje se dvije pritke kriţaju i penjem se hvatajući rukom sljedeću pritku. Kratko se zanosim, srce mi udara tako ţestoko da ne osjećam ništa drugo. Svaka se moja misao saţima u otkucajima srca, a pokreti mi slijede taj ritam. — Da, moram — kaţe on. Ovo je ludost, dobro to znam. Dovoljna je sasvim malena pogreška, sekunda oklijevanja i mogu se pozdraviti sa ţivotom. Toplina mi izbija na prsa, a ja se smiješim dok hvatam sljedeću pritku. Podiţem se, uguravam stopalo ispod sebe, tako da stojim na drugoj pritki. Kada sam osjetila da sam uspostavila ravnoteţu, pogledavam dolje, prema Fouru. Ne vidim ga, meĊutim, umjesto njega vidim tlo. Ne mogu disati. Zamišljam svoje tijelo kako okomito pada, udara o pritke dok pada, zamišljam svoje polomljene udove kako pod ĉudnim kutovima leţe na ploĉniku, sebe kako leţim poput Ritine sestre koja nije uspjela doskoĉiti na krov. Four objema rukama hvata pritku i uspinje se s lakoćom, kao da ustaje iz kreveta. No, nije mu ovdje udobno, niti se osjeća prirodno — svaki mišić njegove ruke je napet. Glupo je od mene o tome razmišljati trideset metara iznad tla. Hvatam sljedeću pritku, pronalazim potporanj za stopalo. Zgrade mi više ne zaklanjaju pogled kad sljedeći put pogledavam grad. Dovoljno sam visoko da vidim obzor. Većina zgrada svedena je na crne obrise na pozadini neba, no upaljena su crvena svjetla na vrhu Ţarišta. Ţmirkaju upola sporije od ritma moga srca. Ulice ispod zgrada nalikuju na tunele. Nakratko ispred sebe vidi samo tamu koja se preko tla prostire poput prostirke, tek neznatne razlike u nijansama izmeĊu zgrada, neba i tla. A zatim vidim slabašno, pulsirajuće svjetlo na tlu. — Vidiš li ono? — pitam upirući prstom.

65 Four se prestao penjati kada se našao toĉno iza mene, te mi pogledava preko ramena, brada mu je pokraj moje glave. U uhu mi šumi njegov dah, pa ponovno osjećam drhtavicu kao kada sam se penjala uz ljestve. — Aha — kaţe i osmijeh mu se širi preko lica. — Dolazi iz parka na kraju pristaništa — kaţe. — Igraĉi. Okruţeni su praznim prostorom, no stabla im pruţaju odreĊenu kamuflaţu. Oĉigledno ne dovoljnu. — Dobro — kaţem. Pogledavam ga preko ramena. Tako smo blizu jedno drugome da zaboravljam gdje sam; primjećujem da su mu kutovi usana spušteni kao i moji, te da ima oţiljak na bradi. — Hm — kaţem. Nakašljavam se. — Poĉni se spuštati. Poći ću za tobom. Four kima glavom i spušta se. Noge su mu tako duge da s lakoćom pronalazi uporište za svoje stopalo i provlaĉi se izmeĊu pritki. Ĉak i u mraku vidim da su mu ruke jarko crvene i da se tresu. Spuštam stopalo, prebacujem teţinu na jednu od popreĉnih preĉki. Preĉka puca pod mojom teţinom, putem se odbija o tucet niţih preĉki i pada na pod, odskakuje. Visim s konstrukcije, noge mi se klate u zraku. Ispuštam glasan uzdah. — Four! Pokušavam pronaći novo uporište, no najbliţa je preĉka od mene udaljena nekoliko desetaka centimetara, dalje no što se mogu istegnuti. Dlanovi su mi znojni. Sjećam se da sam ih na dan Ceremonije izbora otirala o rubove rukava, baš kao i prije testiranja sposobnosti, prije svakog vaţnog trenutka, trudim se ne vrištati. Kliznut ću. Kliznut ću. — Drţi se! — viĉe on. — Samo se drţi. Imam ideju. Nastavlja spuštati se. Ide u pogrešnom smjeru; trebao bi ići prema meni, a ne udaljavati se od mene. Zurim u svoje šake koje su oko tanane pritke omotane tako ĉvrsto da su mi zglobovi bijeli. Prsti su mi tamnocrveni, gotovo grimizni. Neće dugo izdrţati. Neću još dugo. Ĉvrsto ţmirim. Bolje da ne gledam. Bolje da se pretvaram da sve ovo nije stvarno. Ĉujem kako Fourove tenisice škripe na metalu, kako njegovi brzi koraci odzvanjaju na ljestvama. — Four! — viĉem. Moţda je otišao. Moţda me ostavio na cjedilu. Moţda je ovo testiranje moje snage, moje hrabrosti. Udišem na nos, izdišem na usta. Brojim udisaje kako bih se smirila, jedan, dva. Udisaj. Izdisaj. Ma daj. Four je jedino na što mogu misliti. Ma daj, učini nešto. Ĉujem kako nešto škripi i pucketa. Šipka za koju se drţim podrhtava, a ja vrištim kroz stisnute zube i upinjem se ĉvrsto drţati za nju. Kotaĉ se okreće. Zrak mi se kovitla oko gleţnjeva i zapešća dok vjetar navire poput gejzira. Otvaram oĉi. Krećem se — prema tlu. Smijem se, dok se pribliţavam tlu, obuzima me sve veća histerija. No, krećem se sve brţe. Ne iskoĉim li na vrijeme, kabine u pokretu i metalna konstrukcija povući će mi tijelo i ponijeti me sa sobom, a tada ću stvarno poginuti. Svi mišići moga tijela su napeti dok se bacam prema tlu. Padam u trenutku kada već mogu vidjeti pukotine na ploĉniku, i tijelo mi udara o tlo, noge prve. Noge mi popuštaju pod teţinom tijela, pa privijam ruke uza se i boĉno se kotrljam što brţe mogu. Beton mi grebe lice, a okrećem se baš na vrijeme da vidim kabinu koja srlja na mene poput divovske cipele koja me ţeli zgnjeĉiti. Ponovno se kotrljam, i dno kabine mi okrzne rame.

66 Spašena sam. Polaţem dlanove preko lica. I ne pokušavam ustati. Kad bih i pokušala, znam da bih ponovno pala. Ĉujem korake i Fourove se ruke obavijaju oko mojih zapešća. Dopuštam mu da mi podigne ruke s oĉiju. Moja ruka savršeno pristaje izmeĊu njegovih dlanova. Toplina njegove koţe poništava bol u prstima koji su dugo grĉevito drţali preĉku. — Jesi li dobro? — pita me dok me drţi za ruke. — Jesam. Poĉinje se smijati. Trenutak kasnije, i ja se smijem. Oslanjam se o slobodnu ruku i podiţem u sjedeći poloţaj. Svjesna sam malene udaljenosti koja nas razdvaja — samo desetak centimetara. Taj prostor kao da je nabijen elektricitetom. Imam dojam da bih trebala biti još sitnija. On ustaje i povlaĉi me za sobom. Kotaĉ se i dalje okreće, stvara vjetar koji mi zabacuje kosu. — Mogao si mi reći da kotaĉ–vidikovac još uvijek radi — kaţem. Trudim se djelovati opušteno. — Uopće se nismo trebali penjati. — Da sam znao, sigurno bih ti rekao — kaţe. — Nisam mogao dopustiti da ondje visiš, morao sam riskirati. Hajde, vrijeme je da se domognemo njihove zastave. Four kratko oklijeva, a zatim me hvata za ruku, prstima pritišće unutarnju stranu moga lakta. U drugim frakcijama dali bi mi vremena da se oporavim, no on je Neustrašivi, pa mi se samo smiješi i vodi me prema vrtuljku gdje pripadnici naše skupine ĉuvaju zastavu. A ja napola trĉim, napola šepam pokraj njega. Još osjećam slabost, no um mi je savršeno bistar, osobito sada kada me drţi za ruku. Christina je propeta na jednom od konja, duge noge su joj prekriţene i rukama se drţi za motku za koju je plastiĉna ţivotinja priĉvršćena. Iza nje je naša zastava, blistavi trokut u mraku. Troje iniciranih roĊenih Neustrašivih stoji meĊu istrošenim i prljavim plastiĉnim ţivotinjama. Jedan od njih poloţio je dlan na konjsku glavu, pa izmeĊu njegovih prstiju u mene zuri izgrebeno konjsko oko. Uz rub vrtuljka stoji nešto starija pripadnica Neustrašivih koja palcem ĉeše obrvu na kojoj ima ĉetiri piercinga. — Kamo su otišli ostali? — pita Four. Doima se jednako uzbuĊeno kao i ja, oĉi su mu širom otvorene, prepune energije. — Jeste li to vi pokrenuli kotaĉ? — pita starija djevojka. — Gdje vam je, dovraga, bila pamet? Jednako ste im tako mogli doviknuti: ovdje smo! DoĊite po nas! — Trese glavom. — Ako i ove godine izgubim, sramota će biti nepodnošljiva. Tri godine zaredom? — Kotaĉ nije vaţan — kaţe Four. — Znamo gdje su. — Mi? — Da, dok ste se vi ostali dosaĊivali, Tris se popela na kotaĉ–vidikovac kako bi otkrila gdje je druga skupina — kaţe on. — I što ćemo sada? — zijevajući pita drugi inicirani roĊen kao Neustrašivi. Four me gleda. Polako, pogledi ostalih iniciranih, ukljuĉujući i Christinine, s njega prelaze na mene. Napinjem ramena u namjeri da njima slegnem i kaţem kako ne znam, a zatim mi se pred oĉima ukazuje prizor pristaništa koje se prostire ispred mene. Sinulo mi je. — Podijelimo se na dvije skupine — kaţem. — Ĉetvero nas neka poĊe na desnu stranu pristaništa, troje na lijevu. Druga skupina je u parku na suprotnome kraju pristaništa, zato će naša ĉetveroĉlana skupina izvršiti napad, dok će im ona troĉlana neprimjetno prići s leĊa i doći do njihove zastave.

67 Christina me gleda kao da me više ne prepoznaje. Ne mogu joj zamjeriti. — Zvuĉi dobro — izjavljuje starija djevojka i plješće dlanovima. — Privedimo ovu noć kraju, hoćemo li? Christina mi se pridruţuje u skupini koja kreće ulijevo, zajedno s Uriahom ĉiji je osmijeh blještavo bijel u usporedbi s njegovom tamnom koţom. Nisam to prije primijetila, no iza uha ima tetovaţu zmije. Kratko zurim u zmijin rep koji mu se uvija oko uške, no Christina se tada baca u trk i moram je slijediti. Moram trĉati dvostruko brţe kako bih sustigla njezine duge korake. Dok trĉim, shvaćam da će samo jedno od nas dodirnuti zastavu, da tada neće biti vaţno što nas je moj plan i informacije koje sam dala doveli do toga ako je se osobno ne domognem. Premda već teško dišem, poĉinjem trĉati još brţe, tako da sam Christini za petama. Prebacujem pušku ispred sebe, polaţem prst na okidaĉ. Dolazimo do kraja pristaništa, zatvaram usta da bih utišala disanje. Usporavamo kako bi nam koraci bili što tiši, a ja ponovno pogledom traţim treperavo svjetlo. Sada kada sam na tlu, svjetlo je veće i lakše ga je uoĉiti. Upirem u njega prstom, a Christina kima glavom, vodi nas prema njemu. Ĉujem tada zborne povike, toliko glasne da poskakujem. Ĉujem udare zraka dok loptice s bojom izlijeću iz pušaka i rasprskavaju se dok udaraju u mete. Naša skupina je izvela napad, druga skupina im se suprotstavlja, tako da je zastava gotovo neĉuvana. Uriah cilja i posljednjeg straţara pogaĊa u bedro. Straţar, niska djevojka grimizne kose, u napadu bijesa svoju pušku baca na tlo. Energiĉno trĉim kako bih sustigla Christinu. Zastava visi s grane stabla iznad moje glave. Pruţam prema njoj ruku, a isto ĉini i Christina. — Ma daj, Tris, — kaţe ona. — Pa ti si već junakinja dana. A znaš da je ionako ne moţeš dosegnuti. Gleda me s visoka, onako kako odrasli ponekad promatraju djecu koja se ponašaju kao da su odrasla, i trga zastavu s grane. I ne pogledavši me, okreće se zatim i ispušta pobjedniĉki pokliĉ. Pridruţuje joj se i Uriahov glas, a zatim u daljini ĉujem zborne povike. Uriah me plješće po ramenu, dok se trudim zaboraviti Christinin pogled. Moţda je u pravu; danas sam se već dokazala. Ne ţelim biti pohlepna, ne ţelim biti kao Eric, biti uţasnuta snagom drugih ljudi. Pobjedniĉki pokliĉi prenose se poput zaraze, pa i ja podiţem glas, pridruţujem se ostalim pripadnicima svoje skupine. Christina podiţe zastavu visoko u zrak i svi se oko nje okupljaju, hvataju je za ruku kako bi je podignuli još više. Ne mogu do nje, pa stojim postrani, cerim se. Neĉija ruka mi dodiruje rame. — Bravo — izjavljuje tiho Four. * * * — Ne mogu vjerovati da sam to propustio! — ponavlja Will i trese glavom. Vjetar koji puše kroz vrata vagona kosu mu razbacuje na sve strane. — Izveo si odliĉan posao tako što nam nisi stajao na putu — izjavljuje Christina koja blista. Al se mrgodi. — Zašto sam morao biti u protivniĉkoj skupini?

68 — Zato što ţivot nije pravedan, Alberte. I svijet se urotio protiv tebe — kaţe Will. — Hej, mogu li ponovno vidjeti zastavu? Peter, Molly i Drew sjede u kutu, nasuprot ostalim pripadnicima svoje skupine. Prsa i leĊa umrljana su im plavom i ruţiĉastom bojom, izgledaju pokunjeno. Tiho razgovaraju, kradom nas pogledavaju, osobito Christinu. Budući da trenutaĉno ne drţim zastavu, imam tu prednost da nisam niĉija meta. Ili barem ne u tolikoj mjeri kao inaĉe. — Popela si se znaĉi na kotaĉ–vidikovac, ha? — kaţe Uriah. Dogegao se kroz vagon i sjeo pokraj mene. Za njim dolazi i Marlene, djevojka sa zavodniĉkim osmijehom. — Da — kaţem. — Priliĉno pametno. Kao... Uĉeno pametno — kaţe Marlene. — Ja sam Marlene. — Tris — kaţem. Ako bi me netko kod kuće usporedio s Uĉenima, to bi bila uvreda, no ona to izgovara kao kompliment. — Da, znam tko si — kaţe ona. — Prvi skakaĉ se ĉovjeku ureţe u pamćenje. Godine su prošle otkako sam sa zgrade skoĉila u odori frakcije Nijekanja; desetljeća. Uriah iz svoje puške vadi jednu od kuglica s bojom i stišće je izmeĊu palca i kaţiprsta. Vlak se naginje ulijevo, pa Uriah pada na mene, dok mu prsti kuglicu gnjeĉe sve dok iz nje nije suknula ruţiĉasta boja jaka mirisa i uprskala mi lice. Marlene se guši od smijeha. Polako otirem boju s lica i razmazujem mu preko obraza. Vonj ribljeg ulja širi se vagonom. — Bljak! — Ponovno prema meni okreće kuglicu koju stišće, no drţi otvor pod pogrešnim kutom, tako da mu boja štrca ravno u usta. On kašlje i ispušta prenaglašene zvukove gušenja. Otirem lice rukavom i smijem se toliko da me boli trbuh. Bit ću zadovoljna bude li mi cijeli ţivot ovakav, ispunjen glasnim smijehom, hrabrim podvizima i ushitima što ih ĉovjek osjeća nakon napornog, ali i uspješnog dana. Dok si Uriah vrhovima prstiju struţe jezik, shvaćam da samo moram uspješno okonĉati inicijaciju i takav će ţivot biti moj.

69 TRINAESTO POGLAVLJE SLJEDEĆEGA JUTRA, dok jedva se vukući i zijevajući ulazim u dvoranu za vjeţbanje, vidim veliku metu na suprotnome zidu dvorane, te stol prekriven noţevima pokraj vrata. Ponovno vjeţba gaĊanja. Barem neće boljeti. Nasred dvorane stoji Eric ĉije je drţanje tako ukoĉeno, kao da mu je netko kraljeţnicu zamijenio metalnom šipkom. Pri samom pogledu na njega imam dojam da je zrak u prostoriji postao teţi i da me pritišće. Dok se drţao uza zid, barem sam se mogla pretvarati da ga nema. Danas to ne mogu. — Sutra je posljednji dan prve faze — kaţe Eric. — Tada ćete nastaviti s borbama. Danas ćete uĉiti kako ciljati. Neka svatko uzme po tri noţa. — Glas mu je dublji nego inaĉe. — I dobro pazite dok vam Four bude pokazivao ispravan naĉin kako se bacaju. Nitko se u prvi mah ne miĉe. — Smjesta! Jagmimo se za bodeţe. Nisu teški kao puške, no ĉudan je osjećaj drţati ih u rukama, kao da to ne bih trebala ĉiniti. — Danas je zlovoljan — mrmlja Christina. — Zar je on ikada dobro raspoloţen? — mrmljam joj. Znam, meĊutim, što time ţeli reći. Sudeći prema otrovnome pogledu što ga Eric kradom upućuje Fouru, sinoćnji ga je poraz pogodio više nego što ţeli pokazati. Pobijediti u igri preotimanja zastave pitanje je ponosa, a ponos je Neustrašivima iznimno vaţan. Vaţniji od zdravog razuma ili pameti. Promatram Fourovu ruku dok baca bodeţ. Pri sljedećem bacanju promatram njegovo drţanje. Svaki put pogaĊa metu, izdiše dok ispušta noţ. Eric izdaje naredbu: — U vrstu! Hitnja, razmišljam, neće biti ni od kakve pomoći. Moja me majka tome pouĉila kada sam uĉila plesti. Moram ovo shvatiti kao mentalnu, a ne fiziĉku vjeţbu. Zato prvih nekoliko minuta vjeţbam bez noţa, traţim ispravan stav, uĉim pravi pokret rukom. Eric prebrzo koraĉa iza nas. — Mislim da je Ukoĉena primila previše udaraca u glavu! — zakljuĉuje Peter koji je od mene udaljen nekoliko mjesta. — Hej, Ukoĉena! Znaš li što je to nož? Ne obazirući se na njega, ponovno vjeţbam bacanje, ovoga puta s noţem u ruci, premda ga ne bacam. Ne obazirem se na Ericovo hodanje amo–tamo, na Peterovo ruganje i uznemiravajući osjećaj da Four u mene zuri, te bacam noţ. Okreće se u zraku i pogaĊa ploĉu. Oštrica ne ostaje zabodena i ispada, no svejedno sam prva koja je pogodila metu. Smijuljim se u trenutku kada Peter ponovno promašuje. Ne mogu si pomoći. — Hej, Peter — kaţem. — A znaš li ti što je to meta? Christina se pokraj mene smijulji, a njezin sljedeći noţ pogaĊa metu. Pola sata kasnije, Al je jedini inicirani koji još nije uspio pogoditi metu. Svi njegovi noţevi uz zveket padaju na pod ili se odbijaju o zid. Dok svi mi ostali prilazimo meti da iz nje izvuĉemo svoja oruţja, on svoje noţeve skuplja s tla. Nakon što je još jednom pokušao i promašio, Eric mu srdito prilazi i pita ga: — Koliko si glup, Iskreni? Trebaš li naoĉale? Da ti pribliţim metu?

70 Alovo lice se ţari. Ponovno baca, a noţ leti nekoliko desetaka centimetara udesno od mete. Noţ se okreće u zraku i pogaĊa zid. — A što je to bilo, inicirani? — pita tiho Eric, primiĉe se bliţe Alu. Grizem usnicu. Ovo nije dobro. — Iskliznuo mi je iz ruke — kaţe Al. — Mislim da bi trebao otići po njega–izjavljuje Eric. Pogledom zatim prelazi preko lica ostalih iniciranih — svi su prestali bacati noţeve — te kaţe: — Jesam li vam rekao da prestanete? Noţevi poĉinju pogaĊati ploĉu. Svi smo već imali prilike vidjeti Erica obuzetog bijesom, no ovo je drukĉije. Oĉi mu izgledaju kao da je obolio od bjesnoće. — Da odem po njega? — Alove su oĉi razrogaĉene. — Ali, svi i dalje bacaju noţeve. — I? — Ne ţelim da me pogode. — Mislim da svojim kolegama iniciranima moţeš vjerovati da gaĊaju bolje od tebe. — Eric se blago smiješi, no pogled njegovih oĉiju još uvijek je okrutan. — Idi po svoj noţ. Al inaĉe ne prosvjeduje oko bilo ĉega što mu Neustrašivi naloţe da uĉini. Ne mislim da ga je strah prosvjedovati; jednostavno zna da su prosvjedi bespredmetni. No, ovoga puta Alova su usta razjapljena. Dosegnuo je krajnje granice popustljivosti. — Ne — kaţe on. — Zašto ne? — Ericove razrogaĉene oĉi pozorno motre Alovo lice. — Bojiš li se? — Da će me probosti neki od letećih noţeva? — pita Al. — Da, bojim se! Iskrenost mu je mana. A ne odbijanje zapovijedi koje bi Eric moţda i prihvatio. — Svi smjesta prestanite! — viĉe Eric. Noţevi prestaju letjeti, svi razgovori su utihnuli. Ĉvrsto drţim svoj maleni bodeţ. — Rašĉistite borilište. — Eric promatra Ala. — Svi osim tebe. Ispuštam bodeţ i on buĉno pada na prašnjavi pod. Ostale inicirane slijedim do suprotnog kraja prostorije, a oni se zatim ispred mene znatiţeljno primiĉu da vide ono zbog ĉega mi se ţeludac okreće: Ala koji se suoĉava s Ericovim gnjevom. — Stani ispred mete — kaţe Eric. Velike Alove ruke se tresu. Prilazi meti i okreće joj se leĊima. — Hej, Four. — Eric pogledava preko ramena. — Pomozi mi ovdje, hoćeš li? Four vrhom noţa ĉeše obrvu i prilazi Ericu. Ima podoĉnjake ispod oĉiju i usta su mu napeta — umoran je koliko i mi. — Stajat ćeš tako dok on bude bacao noţeve — kaţe Eric Alu — sve dok ne nauĉiš da se ne smiješ trzati. — Je li to stvarno nuţno? — pita Four. Zvuĉi kao da mu je dosadno, no ne izgleda tako. Lice i tijelo su mu napeti, u pripravnosti. Stišćem šake. Koliko god Four zvuĉao nehajno, pitanje je izazov. A Four ne izaziva Erica baš tako ĉesto. U prvi mah Eric samo bez rijeĉi zuri u Foura. Four zuri u njega. Prolaze sekunde, a nokti mi se zabijaju u dlanove. — Ovdje sam ja autoritet, sjećaš se? — kaţe Eric tako tiho da ga jedva ĉujem. — Ovdje, i posvuda.

71 Premda se izraz Fourova lica ne mijenja, oblijeva ga rumenilo. Ĉvršće stišće noţeve koje drţi u ruci i zglobovi prstiju postaju mu sasvim bijeli dok se okreće prema Alu. Pogled s Alovih širom otvorenih, tamnih oĉiju i drhtavih ruku prebacujem na odluĉan izraz Fourova lica. U grudima mi kljuĉa bijes i nahrupljuje mi na usta: — Prekinite to. Four okreće noţ u ruci, paţljivo prstima prelazi preko metalne oštrice. Pogledava me tako da imam dojam da sam se okamenila. Znam i zašto. Napravila sam glupost što sam progovorila pred Ericom; glupa sam što sam uopće otvorila usta. — Svaka budala moţe stati ispred mete — kaţem. To ništa ne dokazuje, samo da se iţivljavaš na nama. A to je, ako se dobro sjećam, znak kukavičluka. — Onda bi tebi trebalo biti lako — kaţe Eric. — Ako si spremna preuzeti njegovo mjesto. Posljednje što priţeljkujem jest stati ispred mete, no sad više nema uzmicanja. Nemam drugog izbora. Provlaĉim se kroz okupljene inicirane i netko me udara po ramenu. — Ode ti tvoje lijepo lice — psiĉe Peter. — Oh, ma ĉekaj. Pa i nemaš ga. Ponovno uspostavljam ravnoteţu i hodam prema Alu. On mi kima glavom. Pokušavam udijeliti mu osmijeh pun ohrabrenja, ali ne uspijevam. Zastajem ispred mete, glava mi ne doseţe ni njezino središte, ali nema veze. Gledam Fourove noţeve: jedan mu je u desnoj, a dva u lijevoj ruci. Grlo mi je suho. Pokušavam progutati slinu, a zatim pogledavam Foura. On nikada nije nespretan. Neće me pogoditi. Sve će biti u redu. Podiţem bradu. Neću se trzati. Budem li se trzala, Ericu ću dokazati da to nije baš tako jednostavno kao što sam rekla; dokazat ću da sam kukavica. — Trzneš li se — kaţe Four polagano, paţljivo — Al će preuzeti tvoje mjesto. Jesi li shvatila? Kimam glavom. Four me i dalje gleda u oĉi kada podiţe ruku, zabacuje lakat unatrag i baca noţ. Ĉuje se samo kratko fijukanje, a zatim tup udarac. Noţ se zabio u metu, petnaestak centimetara od mog obraza. Sklapam oĉi. Hvala Bogu. — Jesi li gotova, Ukoĉena? — pita Four. U misli mi se vraćaju Alove razrogaĉene oĉi i tiho jecanje u noći, pa tresem glavom. — Nisam. — Otvori onda oĉi. — Prstom si lupka toĉku izmeĊu obrva. Zurim u njega, privijam ruke uza se kako nitko ne bi vidio da se tresu. Prebacuje noţ iz lijeve u desnu ruku, a ja vidim samo njegove oĉi dok drugi noţ pogaĊa metu iznad moje glave. Ovaj mi se zabio bliţe od prethodnoga — osjećam vibriranje iznad glave. — Hajde, Ukoĉena, — kaţe. — Neka netko drugi stane umjesto tebe i izdrţi. Zašto pokušava nagnati me da odustanem? Zar ţeli da ne uspijem u nakani? — Zaĉepi, Four! Zadrţavam dah dok u ruci okreće posljednji noţ. Vidim iskrenje u njegovim oĉima dok zabacuje ruku i ispušta noţ. Leti ravno u mene, okreće se u zraku. Tijelo mi se ukoĉilo. Noţ pogaĊa ploĉu, uho me ţestoko zaboli i krv mi navre na koţu. Dodirujem uho. Razrezao ga je. Sudeći prema naĉinu kako me gleda, namjerno je to uĉinio. — Volio bih ostati i vidjeti jeste li svi vi drugi jednako odvaţni kao i ona — kaţe Eric mekim glasom — ali mislim da je dosta za danas.

72 Stišće mi ramena. Prsti su mu suhi i hladni, a gleda me kao da me posjeduje, kao da na sebe preuzima ono što sam uĉinila. Ne uzvraćam Ericu osmijehom. Ono što sam uĉinila nije imalo nikakve veze sa mnom. — Trebao bih te drţati na oku — pridodaje. Strah me probada iznutra, u grudima, ali i u glavi i rukama. Osjećam se kao da mi je na ĉelu ispisana rijeĉ RAZLIĈITA te da će je moći proĉitati ako me bude dovoljno dugo promatrao. No on samo podiţe ruke s mojih ramena i odlazi. Four i ja ostajemo. Ĉekam da svi napuste dvoranu i zatvore vrata, tek tada ga pogledavam. Prilazi mi. — Je li tvoje... — zapoĉinje on. — Namjerno si to uĉinio! — viĉem. — Da, jesam — tiho mi odgovara. — I trebala bi mi zahvaliti što sam ti pomogao. Škrgućem zubima. — Zahvaliti? Gotovo si mi probo uho, a cijelo si me vrijeme podbadao. Zašto bih ti trebala zahvaliti? — Znaš, pomalo sam već umoran od ĉekanja da skopĉaš! Bijesno zuri u mene, no ĉak i kada to ĉini, oĉi mu djeluju obzirno, ĉudne su modre boje, tako tamne da djeluju gotovo crno, s malenom toĉkom svjetlije modre boje na šarenici lijevoga oka, u samome njegovu kutu. — Da skopĉam? Što da skopĉam? Da si Ericu htio dokazati koliko si opak? Da si sadist baš kao i on? — Nisam sadist — ne viĉe. Bilo bi mi draţe da viĉe. Manje bi me plašio. Prinosi lice bliţe mome, što me podsjeća na centimetre koji su me dijelili od oĉnjaka onog psa na testiranju sposobnosti. Zatim kaţe: — Da sam te htio povrijediti, ne misliš li da bih to već odavno uĉinio? Hoda preko prostorije i zabada noţ tako ţestoko u stol, da ondje ostaje s drškom okrenutom prema stropu. — Ja... — poĉinjem vikati, no već je otišao. Frustrirana vrištim, otirem krv s uha.

73 ĈETRNAESTO POGLAVLJE DANAS JE DAN prije Dana posjeta. O danu posjeta razmišljam kao o Smaku svijeta: ništa nakon toga više nije vaţno. Sve nadovezujem na to. Moţda ću ponovno vidjeti roditelje. Moţda neću. Što je gore? Ne znam. Pokušavam preko bedra navući nogavicu hlaĉa, no ne prelazi mi dalje od koljena. Mrštim se i zurim u svoju nogu. Izboĉina mišića zaustavlja tkaninu. Ispuštam hlaĉe i preko ramena zurim u straţnji dio bedra. Ondje je još jedan mišić. Izmiĉem se u stranu kako bih stala toĉno ispred zrcala. Na rukama, nogama i trbuhu vidim mišiće kojih prije nije bilo. Štipam bok na mjestu gdje je nekoć bilo sala. Ništa. Inicijacija u Neustrašivima uklonila mi je svu nekadašnju mekoću tijela. Barem sam jaĉa nego što sam bila. Omotavam oko sebe ruĉnik i izlazim iz ţenske kupaonice. Nadam se da u spavaonici nije nitko tko bi me mogao vidjeti kako hodam omotana ruĉnikom, jer one hlaĉe ne mogu navući. Otvaram vrata spavaonice i imam osjećaj kao da me netko šakom udario u trbuh. Peter, Molly, Drew i još nekolicina iniciranih stoje u straţnjem uglu, smiju se. Pogledavaju prema meni dok hodam i smijulje se. Mollyno smijanje nalik na roktanje glasnije je od ostalih. Odlazim do svog kreveta, trudim se ponašati kao da ih nema, pretraţujem ladicu ispod kreveta traţeći haljinu koju mi je Christina odabrala. Drţeći jednom rukom ruĉnik, a drugom haljinu, ustajem i shvaćam da Peter stoji toĉno iza mene. Poskakujem, glavom gotovo udaram u Christinin krevet iznad mene. Pokušavam se provući kraj njega, no on se rukama drţi za okvir Christinina kreveta, prijeĉi mi put. Trebala sam znati da me neće olako pustiti. — Nisam znao da si tako mršava, Ukoĉena. — Pusti me na miru. — Glas mi je nekako odluĉan. — Nije ovo Ţarište, znaš. Nitko ovdje ne mora slušati naredbe Ukoĉenih. — Pogled mu prelazi preko moga tijela, ne poţudno, onako kako muškarci inaĉe gledaju ţene, nego okrutno, u potrazi za slabom toĉkom. Dok mi i ostali prilaze, okupljaju se oko Petera, u ušima ĉujem otkucaje vlastita srca. Ovo će se loše okonĉati. Moram otići odavde. Krajiĉkom oka vidim slobodan prolaz prema vratima. Kada bih se mogla sagnuti, provući ispod Peterove ruke i otrĉati, moţda bih mogla i uspjeti. — Pogledaj je — kaţe Molly koja je prekriţila ruke. Ceri mi se. — Izgleda kao dijete. — Oh, ne znam baš — kaţe Drew. — Moţda nešto skriva ispod tog ruĉnika. Zašto ne bismo zavirili i pogledali? Sad. Saginjem se ispod Peterove ruke i jurišam prema vratima. Jok se udaljavam, nešto hvata moj ruĉnik i energiĉno ga povlaĉi — Peterova ruka drţi ruĉnik i guţva ga u gvalju. Ruĉnik mi klizi iz ruke, osjećam hladan zrak na svojoj goloj koţi, svoju mokru kosu koja mi pada na ramena. Ĉuje se provala smijeha, dok ja što je moguće brţe trĉim prema vratima, privijam haljinu uz tijelo kako bih se zakrilila. Trĉim niz hodnik, u kupaonicu, naslanjam se na vrata s unutarnje strane, teško dišem. Sklapam oĉi. Nije vaţno. Nije me briga.

74 Jecaji mi nahrupljuju na usta, pa preko njih polaţem dlan da ih obuzdam. Nije vaţno što su vidjeli. Tresem glavom kao da ţelim dokazati da je doista tako. Odijevam se dok mi ruke drhte. Haljina je crna, s V— izrezom kroz koji se vidi tetovaţa na mojoj kljuĉnoj kosti, a seţe do koljena. Ĉim sam se odjenula, nestala je potreba da plaĉem, osjećam kako mi nešto silovito i usijano gnjeĉi utrobu. Ţelim ih povrijediti. Zurim u odraz vlastitih oĉiju u zrcalu. Ţelim ih povrijediti, pa ću to i uĉiniti. * * * Ne mogu se boriti u haljini, zato prije odlaska na svoju posljednju borbu u dvoranu za vjeţbu odlazim u Jamu po novu odjeću. Nadam se da ću se boriti protiv Petera. — Hej, pa gdje si jutros? — pita me Christina kada sam ušla. Škiljim prema ploĉi na suprotnome kraju prostorije. Prostor pokraj moga imena je prazan — još nisam dobila protivnika. — Nešto me zadrţalo — kaţem. Ispred ploĉe stoji Four i pokraj moga imena zapisuje ime moga protivnika. Molim te, neka to bude Peter, molim te, molim te... — Jesi li dobro, Tris? Izgledaš malo... — kaţe Al. — Malo kako? Four se odmiĉe od ploĉe. Ime pokraj mojega je Molly. Ne Peter, nije dovoljno dobro. — Kao da si na rubu — kaţe Al. Moja je borba posljednja na popisu, što znaĉi da ću morati ĉekati okonĉanje tri borbe prije nego što se suoĉim s njom. Edward i Peter bore se pretposljednji — dobro. Christina se bori protiv Ala, što znaĉi da će Al brzo izgubiti, onako kako to ĉini već cijeli tjedan. — Hoćeš li biti blaga prema meni? — Al pita Christinu. — Neću ti ništa obećati — odgovara ona. Prvi par — Will i Myra — na borilištu stoje jedno nasuprot drugom. Kratko se kreću amo–tamo, jedno trza rukom i povlaĉi je, drugo zamahuje i promašuje. Na drugom kraju prostorije, Four stoji naslonjen na zid i zijeva. Zurim u ploĉu, pokušavam predvidjeti ishod svake borbe. Ne traje dugo. Grizem zatim nokte i razmišljam o Molly. Christina je od nje izgubila, što znaĉi da je dobra. Ima moćan udarac, no ne kreće se dovoljno brzo. Ako me ne moţe udariti, onda me ne moţe ni ozlijediti. Kao što sam i predviĊala, borba izmeĊu Christine i Ala brzo se i bezbolno okonĉala. Al pada nakon nekoliko ţestokih udaraca u lice i više ne ustaje, zbog ĉega Eric trese glavom. Borba izmeĊu Edwarda i Petera traje duţe. Premda su najbolji borci, uoĉljiv je disparitet. Edward Petera prvo udara u ĉeljust, a meni na pamet pada što je Will za njega rekao — od desete je godine prouĉavao borbe. To je oĉigledno. Brţi je i bistriji ĉak i od Petera. Kad su se sve tri borbe napokon okonĉale, potpuno sam izgrizla nokte i gladna sam. Do borilišta hodam ne gledajući nikoga i ništa, samo središnji prostor dvorane. Bijes mi je malo splasnuo, no nije teško dozvati ga natrag. Dovoljno je prisjetiti se koliko je hladan bio zrak na mojoj goloj koţi, koliko je glasan bio njihov smijeh. Pogledaj je. Kao dijete je. Molly mi stoji preko puta.

75 — Je li to bio madeţ na tvome lijevom guzu? — pita ona, ceri se. — Boţe, kako si blijeda, Ukoĉena. Ona će prva povući potez. Uvijek to ĉini. Molly kreće prema meni, cijelim se tijelom daje u udarac. Dok joj se tijelo pruţa prema naprijed, saginjem se i šakom je udaram u trbuh, toĉno u pupak. Prije nego što me uspijeva dohvatiti, izmiĉem se, podiţem ruke spremna na njezin sljedeći pokušaj. Više se ne ceri. Trĉi prema meni kao da će me pokositi, a ja joj se izmiĉem. U glavi ĉujem Fourov glas koji mi govori kako je najmoćnije oruţje kojim raspolaţem moj lakat. Moram samo pronaći naĉin kako da ga iskoristim. Podlakticom blokiram njezin sljedeći udarac. Udarac je bolan, no jedva ga zamjećujem. Ona škrguće zubima i frustrirano reţi, zvuĉi više kao ţivotinja a manje kao ljudsko biće. Nespretno me pokušava šutnuti u bok, izbjegavam udarac, izbacujem je iz ravnoteţe, te u takvom stanju nasrćem na nju i laktom je udaram u lice. Na vrijeme povlaĉi glavu, tako da sam joj samo okrznula bradu. Udara me u rebra, pa posrćem, pokušavam doći do daha. Znam da i ona mora imati nezaštićenu toĉku, jednostavno znam. Ţelim je udariti u lice, no to moţda nije mudar potez. Kratko je promatram. Previsoko drţi ruke; njima ĉuva nos i obraze, no zato su joj trbuh i rebra izloţeni. Molly i ja imamo jednak pristup borbi. Pogledi nam se kratko susreću. Zadajem joj niski udarac, ispod pupka. Šaka mi uranja u njezino tijelo, na usta joj baca teţak uzdah koji osjećam u uhu. Dok ona uzdiše, nogom joj izbijam tlo pod nogama i ona svom teţinom pada na tlo, podiţe prašinu. Povlaĉim nogu i što je moguće ţešće udaram je u rebra. Majka i otac ne bi bili sretni da me vide kako udaram nekog tko leţi na tlu. Nije me briga. Zgrĉila se kako bi zaštitila bokove, a ja ponovno udaram, ovoga puta pogaĊam je u trbuh. Kao dijete. Ponovno šutiram, sada njezino lice. Krv joj pršti iz nosa, razlijeva joj se preko lica. Pogledaj je. Novi udarac nogom u prsa. Povlaĉim nogu kako bih ponovno udarila, no Four me hvata za ruke i energiĉno me odvlaĉi od nje. Dišem kroza stisnute zube, zurim u Mollyno lice obliveno krvlju, boja njezine krvi duboka je i bogata, na odreĊeni naĉin prelijepa. Ona stenje, ĉujem grgoljenje u njezinu grlu, gledam kako joj se krv cijedi preko usana. — Pobijedila si — mrmlja Four. — Prestani. Otirem znoj s ĉela. On zuri u mene. Oĉi su mu previše razrogaĉene; izgleda izbezumljeno. — Mislim da bi trebala otići — kaţe. — Prošeći malo. — Dobro sam — kaţem. — Sada sam dobro — ponavljam samoj sebi. Voljela bih da mogu reći da osjećam krivnju zbog onog što sam uĉinila. Ne osjećam.

76 PETNAESTO POGLAVLJE DAN POSJETA. Sjetila sam se ĉim sam otvorila oĉi. Srce mi poskakuje, ali i tone ĉim sam vidjela kako Molly kroz spavaonicu šepa s grimiznim nosom prekrivenim flasterima. Ĉim je otišla, provjeravam gdje su Peter i Drew. Nijedan od njih nije u spavaonici, pa se brzo preodijevam. Ĉim njih nema, nije me briga tko bi me mogao vidjeti u rublju, više me nije briga. Svi se odijevaju u tišini. Ĉak se ni Christina više ne smiješi. Svi znamo da bi nam se moglo dogoditi da u Jami pogledom traţimo nama poznata lica i da ih meĊu okupljenima ne pronaĊemo. Uredno spremam postelju onako kako me je moj otac nauĉio. Dok s jastuka uklanjam zaostalu vlas kose, u spavaonicu ulazi Eric. — Paţnja! — obraća nam se uklanjajući s lica pramen tamne kose. — Ţelim vam dati savjet vezan uz današnji dan. Ako vas nekim ĉudom vaše obitelji i doĊu posjetiti... — pogledom prelazi preko naših lica i ceri se — u što sumnjam, najbolje je da ne ostavite dojam da ste uz njih previše vezani. Ovdje ozbiljno shvaćamo izreku »Frakcija prije krvi«. Privrţenost vašoj obitelji dade naslutiti da niste previše zadovoljni svojom frakcijom, a to bi bilo sramotno. Je li vam jasno? Jasno mi je. Osjećam prijetnju u oštru Ericovu glasu. Jedini dio Ericova govora koji je doista u skladu s njegovim stavovima bio je onaj posljednji: Mi smo Neustrašivi i moramo se ponašati sukladno tome. Eric me zaustavlja na putu iz spavaonice. — Moţda sam te podcijenio, Ukoĉena, — kaţe. — Juĉer si bila dobra. Zurim u njega. Prvi put otkako sam prebila Molly, osjećaj krivnje nagriza mi utrobu. Ako Eric misli da sam nešto uĉinila dobro, onda je to sigurno bilo pogrešno. — Hvala — kaţem. Izlazim iz spavaonice. Ĉim su mi se oĉi priviknule na prigušeno svjetlo na hodniku, ispred sebe vidim Christinu i Willa. Will se smije, vjerojatno nekoj Christininoj šali. Ne pokušavam ih sustići. Iz nekog razloga osjećam da bi bilo pogrešno prekidati ih u razgovoru. Nedostaje Al. Nisam ga vidjela u spavaonici, a ni sada ga ne vidim na putu prema Jami. Moţda je već ondje. Prolazim prstima kroz kosu i zaglaĊujem je u punĊu. Provjeravam odjeću — jesam li dobro pokrivena? Hlaĉe su mi uske i vidi mi se kljuĉna kost. Neće im biti drago. Koga je briga hoće li im biti drago? Koĉim ĉeljust. Ovo je sada moja frakcija. Zastajem toĉno prije kraja hodnika. Skupine obitelji stoje u Jami, većinom su to obitelji Neustrašivih s iniciranima iz iste frakcije. I dalje me se doimaju ĉudno — majka s piercingom u obrvi, otac s tetovaţom na ruci, inicirani s grimiznom kosom, ĉitava obitelj. Uoĉavam Drewa i Molly na drugom kraju prostorije i potiskujem osmijeh. Barem njihove obitelji nisu došle. Ali Peterova jest. On stoji pokraj visokoga ĉovjeka bujnih, ĉupavih obrva i niske ţene dobroćudna izgleda i crvene kose. Nijedan od njegovih roditelja ne nalikuje na njega. Oboje na sebi imaju crne hlaĉe i bijelu košulju, odjeću tipiĉnu za Iskrenost, a otac mu govori tako glasno da ga gotovo mogu ĉuti s mjesta gdje stojim. Znaju li kakva je osoba njihov sin?

77 A onda... kakva sam ja osoba? Na drugom kraju prostorije stoji Will sa ţenom u modroj haljini. Ne izgleda dovoljno staro da bi mu bila majka, no izmeĊu obrva ima istu boru kao i on, ima istu zlaćanu kosu. Jednom je spomenuo da ima sestru; moţda je to ona. Pokraj njega, Christina grli tamnoputu ţenu u crno–bijeloj odjeći Iskrenih. Pokraj Christine stoji mlada djevojka u crno–bijeloj odjeći Iskrenih. Njezina mlaĊa sestra. Trebam li se uopće truditi u okupljenoj gomili traţiti svoju obitelj? Trebala bih se okrenuti i vratiti u spavaonicu. I tada je vidim. Moja majka stoji sama pokraj ograde, sklopljenih ruku. Nikada nije u tolikoj mjeri djelovala kao da negdje ne pripada s onim svojim sivim širokim rukavima i sivom, do grla zakopĉanom jaknom, kosom svezanom na jednostavan naĉin i smirenim izrazom lica. Krećem prema njoj, suze mi frcaju na oĉi. Ubrzavam korak. Uoĉava me i na trenutak lice joj je bezizraţajno, kao da ne zna tko sam. No, oĉi joj zatim poĉinju iskriti, pa širi ruke. Miriši na sapun i deterdţent za pranje rublja. — Beatrice — šapuće i rukom mi prelazi po kosi. Ne plači, kaţem si. U zagrljaju je drţim sve dok nisam u stanju treptanjem osušiti suze, a zatim se odmiĉem i ponovno je gledam. Smijem se ne razdvajajući usne, onako kako to i ona ĉini. Dodiruje mi obraz. — Pa, pogledaj se samo — kaţe. — Smršavjela si. — Prebacuje mi ruku preko ramena. — Reci mi kako si. — Ti prva. — Vratile su se stare navike. Trebam je pustiti da govori prva. Ne smijem dopustiti da se razgovor predugo vrti oko mene. Trebala bih provjeriti treba li joj što. — Danas je posebna prigoda — kaţe. — Došla sam te vidjeti, pa razgovarajmo o tebi. To je moj dar tebi. Moja nesebiĉna majka. Ne bi mi trebala ništa darivati, ne nakon što sam napustila nju i oca. Hodam s njom prema ogradi oko ponora, drago mi je što sam u njezinoj blizini. Posljednjih sam tjedan i pol dana bila u većoj mjeri lišena emocija nego što sam bila svjesna. Kod kuće se nismo ĉesto dodirivali, svoje sam roditelje u najboljem sluĉaju znala vidjeti kako se za stolom u blagovaonici drţe za ruke, no i to je bilo više od ovoga, više od ovoga ovdje. — Samo jedno pitanje. — Osjećam kako mi se grlo steţe. — Gdje je tata? Je li otišao Calebu u posjet? — Ah — trese glavom. — Tvoj otac je morao otići na posao. Zurim u tlo. — Moţeš mi reći ako me nije htio posjetiti. Pogledom mi prelazi preko lica. — Tvoj je otac sebiĉan u posljednje vrijeme. To ne znaĉi da te ne voli. Obećavam ti. Zaprepašteno zurim u nju. Moj otac — sebiĉan? Gore od te titule jest ĉinjenica da mu ju je ona dodijelila. Dok je gledam, ne mogu dokuĉiti je li bijesna. Ne mislim da je u stanju biti bijesna. Ali mora biti: ako ga je prozvala sebičnim, onda mora biti bijesna. — A što je s Calebom? — pitam. — Hoćeš li i njega poslije posjetiti? — Voljela bih da mogu — odgovara ona — no Uĉeni su posjetiteljima iz frakcije Nijekanja zabranili ulaz u njihovo sjedište. Kad bih i pokušala, odmah bi me otjerali. — Molim? — pitam. — Pa to je strašno. Zašto bi to uĉinili? — Odnosi izmeĊu frakcija nikada nisu bili napetiji — kaţe. — Voljela bih da nije tako, no osobno malo toga mogu promijeniti.

78 Zamišljam Caleba kako stoji meĊu iniciranim Uĉenima i pogledom pretraţuje okupljenu gomilu u potrazi za našom majkom, osjećam bol u trbuhu. Dio mene bijesan je na njega zbog ĉinjenice što mi je toliko toga tajio, no ne ţelim mu zlo. — To je strašno — ponavljam. Gledam prema ponoru. Four stoji sam pokraj ograde. Premda više nije inicirani, većina Neustrašivih ovaj dan koristi kako bi bili sa svojim obiteljima. Njegova obitelj ili ne voli okupljanja, ili nije bio roĊen kao Neustrašivi. Iz koje je frakcije mogao doći? — Tamo je jedan od mojih instruktora. — Primiĉem joj se bliţe i kaţem: — Djeluje zastrašujuće. — Zgodan je — kaţe ona. I ne razmišljajući, kimam glavom. Ona se smije i spušta ruku s mojih ramena. Ţelim je odvući dalje od njega, no baš kad sam joj htjela predloţiti da odemo negdje drugdje, on pogledava preko ramena. Oĉi mu se šire pri pogledu na moju majku. Ona mu pruţa ruku. — Zdravo. Ja sam Natalie — kaţe ona. — Beatricina majka. Nikad još nisam vidjela da se majka s nekim rukuje. Four joj pruţa ruku, djeluje ukoĉeno, protresa dvaput. Jednostavno, nijednome od njih ta kretnja ne pristaje. Ne, Four sigurno nije roĊen kao Neustrašivi ako mu rukovanje baš toliko ne leţi. — Four — kaţe. — Drago mi je što smo se upoznali. — Four — ponavlja moja majka, smiješi se. — Je li to nadimak? — Da. — Ne objašnjava dalje. Koje mu je pravo ime? — Vaša se kćerka ovdje dobro snašla. Nadzirem njezino treniranje. Otkada »nadziranje« ukljuĉuje bacanje noţeva na mene i korenje kada god mu se ukaţe prilika? — Drago mi je što to ĉujem — kaţe ona. — Znam ponešto o inicijaciji Neustrašivih, pa sam bila zabrinuta za nju. On me gleda, pogled mu prelazi preko moga lica, od nosa, preko usta, do brade. Zatim kaţe: — Ne biste trebali brinuti. Obrazi mi se ţare, ne mogu obuzdati rumenilo. Nadam se da to drugi ne primjećuju. Umiruje li je samo zato što je rijeĉ o mojoj majci ili doista misli da sam u stanju proći inicijaciju? I što je znaĉio taj pogled? Ona kima glavom. — Iz nekog mi razloga djeluješ poznato, Four. — Ne znam zašto — odgovara on, glas mu je iznenada hladan. — Nemam obiĉaj druţiti se s predstavnicima frakcije Nijekanja. Moja majka se smije. Smijeh joj je lepršav, jedva ĉujan. — U posljednje se vrijeme rijetki s nama druţe. Ne shvaćam to osobno. On se doima nešto opuštenije. — Pa, pustit ću vas da se druţite. Majka i ja ga gledamo kako odlazi. Huĉanje rijeke ispunjava mi uši. Moţda je Four nekoć bio jedan od Uĉenih, što bi objasnilo zašto mrzi Nijekanje. Ili moţda vjeruje ĉlancima koje Uĉeni pišu o nama — njima, ispravljam se. No bilo je lijepo od njega što joj je rekao da se dobro snalazim, premda znam da osobno ne vjeruje da je tako.

79 — Je li uvijek takav? — pita me ona. — I gori. — Jesi li stekla prijatelje? — pita me. — Nekoliko njih — kaţem. Preko ramena pogledavam Willa i Christinu s njihovim obiteljima. Kada je Christina vidjela da je gledam, nasmiješila se i mahnula mi neka im priĊemo, pa majka i ja idemo prema njima. No, prije nego što smo uspjele doći do Willa i Christine, ruku mi dodiruje niska, debeljuškasta ţena u crno–bijeloj prugastoj košulji. Trzam se, opirem porivu da joj odgurnem ruku. — Oprosti — kaţe ona. — Poznaš li moga sina? Alberta? — Alberta? — ponavljam. — Oh, mislite: Ala? Da, poznam ga. — Znaš li gdje ga mogu pronaći? — pita ona rukom pokazujući snaţnog i visokog muškarca iza sebe. Oĉigledno, rijeĉ je o Alovu ocu. — Ţao mi je, jutros ga nisam vidjela. Moţda biste ga trebali tamo potraţiti. — Pokazujem stakleni strop iznad nas. — Oh, boţe — kaţe Alova majka koja si rukom lice hladi kao lepezom. — Radije više ne bih pokušavala popeti se tamo. Silazeći ovamo gotovo sam imala napad panike. Zašto uz te staze nema zaštitnih ograda? Jeste li svi poludjeli? Blago se smiješim. Prije nekoliko tjedana to bi mi pitanje zvuĉalo uvredljivo, no do sada sam s transferima iz Iskrenih provela previše vremena a da bi me šokirala njihova netaktiĉnost. — Ludi nismo — kaţem. — Ali Neustrašivi jesmo. Budem li ga vidjela, reći ću mu da ga traţite. Vidim da lice moje majke krasi smiješak poput mog. Ne reagira poput roditelja nekih drugih transfera koji povijena vrata oko sebe zure i promatraju zidove Jame, strop, ponor. Naravno, ona nije znatiţeljna — ona je iz Nijekanja. Njima je znatiţelja stran pojam. Upoznajem Willa i Christinu sa svojom majkom, dok me Christina upoznaje sa svojom majkom i sestrom. Kada me je, meĊutim. Will upoznavao s Carom, svojom starijom sestrom, ona me je gleda pogledom koji ubija i nije mi pruţila ruku. Bijesno zuri u moju majku. — Ne mogu vjerovati da se druţiš s jednom od njih. Will, — kaţe ona. Moja majka nabire usne, ali dakako ne izgovara ni rijeĉ. — Cara, — kaţe Will, mršti se — ne moraš biti nepristojna. — Oh, naravno da ne moram. Znaš li što je ona? — Upire prstom u moju majku. — Ona je supruga ĉlana vijeća, eto što je. Vodi »volontersku agenciju« koja navodno pomaţe onima koji su bez frakcije. Mislite da ne znam da samo zgrćete dobra za svoju frakciju, dok mi po mjesec dana ne dobivamo svjeţu hranu, ha? Hrana za one bez frakcije, malo sutra. — Oprosti — blago joj odgovara moja majka. — Mislim da griješiš. — Griješim? Ha? — drsko će Cara. — Sigurna sam da ste baš onakvi kako izgledate. Frakcija sretnih i veselih dobroĉinitelja bez trunke sebiĉnosti. Da, baš. — Ne razgovaraj tako s mojom majkom — kaţem, lice mi se ţari. Stišćem pesnice. — Da joj više nisi rekla ni rijeĉ, inaĉe ću ti slomiti nos. — Odstupi, Tris, — kaţe mi Will. — Nećeš udariti moju sestru. — Oh? — podiţem obrvu. — Misliš? — Ne, nećeš. — Majka mi dodiruje rame. — Hajde, Beatrice. Ne bismo ţeljele uznemiravati sestru tvoga prijatelja.

80 Glas joj zvuĉi blago, no rukom mi rame gnjeĉi tako ţestoko da gotovo plaĉem od bola dok me odvlaĉi dalje. Brzo sa mnom hoda do blagovaonice. Prije nego što smo, meĊutim, došle do same blagovaonice, naglo skreće ulijevo, niz hodnik koji još nisam stigla istraţiti. — Mama, — kaţem. — Mama, kako znaš kamo ideš? Zastaje tada pokraj zakljuĉanih vrata i propinje se na prste, provjerava plavu svjetiljku koja visi sa stropa. Nekoliko trenutaka kasnije kima glavom i okreće se prema meni. — Rekla sam da nema pitanja o meni. Stvarno tako mislim. Kako si se doista snašla, Beatrice? Kako su prošle borbe? Kako si rangirana? — Rangirana? — pitam. — Znaš da sam se borila? Znaš da sam rangirana? — Postupak inicijacije kod Neustrašivih nije strogo povjerljiva informacija. Ne znam koliko je lako doznati što se dogaĊa tijekom inicijacije u drugim frakcijama, no pretpostavljam da i nije baš jednostavno. Polagano joj kaţem: — Pri dnu sam, mama. — Dobro — kima glavom. — Nitko ne obraća preveliku pozornost na one pri dnu. A sada, ovo je vaţno, Beatrice: kakvi su ti bili rezultati na testiranju sposobnosti? U glavi mi pulsira Torino upozorenje. Nemoj nikome reći. Trebala bih joj reći da sam za rezultat dobila frakciju Nijekanja, zato što je Tori tako zapisala u sustav. Zurim u majĉine blijedozelene oĉi uokvirene tamnim trepavicama. Ima sitne bore oko usana, no inaĉe izgleda znatno mlaĊe nego što jest. Te bore postaju naglašenije kad pjevuši. Obiĉno pjevuši dok pere posuĊe. Ona mi je majka. Mogu joj vjerovati. — Rezultat je bio neodreĊen — odgovaram blagim glasom. — Tako sam i mislila — uzdiše ona. — Mnoga djeca roĊena u frakciji Nijekanja dobiju takav rezultat. Ne znamo zašto. Moraš, meĊutim, biti veoma paţljiva tijekom sljedeće faze inicijacije, Beatrice. Drţi se sredine skupine, bez obzira na sve. Ne privlaĉi pozornost. Jesi li shvatila? — Mama, što se dogaĊa? — Nije me briga koju si frakciju odabrala — izjavljuje ona i dodiruje mi obraze. — Ja sam ti majka i ţelim da si na sigurnom. — To je zato što sam... — progovaram, no ona mi polaţe dlan preko usta. — Ne reci ni rijeĉ — psiĉe. — Nikada. Tori je, dakle, bila u pravu. Opasno je biti razliĉit. Ne znam zašto, ne znam zapravo ni što to znaĉi, pa ipak. — Zašto? Mama trese glavom. — Ne mogu ti reći. Pogledava preko ramena, prema toĉki gdje je svjetlost iz Jame jedva vidljiva. Ĉujem povike i razgovore, smijeh i prigušene korake. U nos mi se zavlaĉe mirisi iz blagovaonice, slatki i bogati: miris kruha koji se peĉe u pećnici. Kada se ponovno prema meni okrenula, ĉeljust joj je ukoĉena. — Ţelim da uĉiniš nešto za mene — kaţe. — Ne mogu posjetiti tvoga brata, ali ti moţeš. Nakon inicijacije. Ţelim da ga posjetiš i kaţeš mu neka malo istraţi serum za simulaciju. U redu? Moţeš li to za mene uĉiniti?

81 — Ne ako mi barem malo ne objasniš, mama! — prekriţila sam ruke na prsima. — Ţeliš da na jedan dan odem do sjedišta Uĉenih, moraš mi dati bolji povod! — Ne mogu. Ţao mi je. — Ljubi mi obraz i rukom mi iza uha zatiĉe pramen kose koji mi je ispao iz punĊe. — Trebala bih otići. Ostavit ćemo bolji dojam ako ne budemo pokazivale preveliku bliskost. — Nije me briga kakav ću dojam ostaviti — kaţem. — Trebalo bi te biti briga — kaţe ona. — Slutim da te već motre. Ona odlazi, a ja sam previše zaprepaštena da bih pošla za njom. Na kraju hodnika okreće se prema meni i kaţe: — Pojedi komad kolaĉa u moje ime, moţe? Ĉokoladnog kolaĉa. Izvrstan je. — Ĉudno se smiješi, nekako iskrivljeno, te pridodaje: — Znaš da te volim. Zatim odlazi. Sama stojim ispod modre svjetlosti svjetiljke i postaje mi jasno: već je bila u ovom sjedištu. Sjeća se ovog hodnika. Zna sve o procesu inicijacije. Moja majka je bila Neustrašiva.

82 ŠESNAESTO POGLAVLJE TOG POSLIJEPODNEVA, dok svi provode vrijeme sa svojim obiteljima, vraćam se u spavaonicu i ondje pronalazim Ala koji sjedi na krevetu i zuri u zid na kojem inaĉe stoji ploĉa. Four ju je juĉer uklonio sa zida kako bi izraĉunao naše pojedinaĉne statuse na rang– ljestvici. — Tu si, dakle! — kaţem. — Tvoji su te roditelji traţili. Jesu li te pronašli? Al trese glavom. Sjedam na krevet pokraj njega. Noge su mi upola tanje od njegovih, premda su sada znatno mišićavije. On na sebi ima kratke crne hlaĉe. Na koljenu ima grimizno–plavu modricu i oţiljak. — Nisi ih htio vidjeti? — Nisam htio da me pitaju kako sam — kaţe. — Morao bih im reći, a oni bi odmah znali laţem li. — Pa... — upinjem se dosjetiti se neĉega što bih rekla. — Što ne valja s tim kako si? Al se neprirodno smije. — Izgubio sam sve borbe od one prve, s Willom. Ne ide mi dobro. — Ali, to je bio tvoj izbor. Zar im to nisi mogao reći? On trese glavom. — Tata je oduvijek htio da doĊem ovamo. Misli, govorili su mi kako ţele da ostanem u Iskrenima, ali samo zato što su tako trebali govoriti. Oduvijek su se divili Neustrašivima, oboje. Ĉak i kada bih im pokušao objasniti, ne bi shvatili. — Oh. — Lupkam prstima po koljenu. Pogledavam ga zatim. — Jesi li zato odabrao Neustrašive? Zbog svojih roditelja? Al trese glavom. — Ne. Pretpostavljam da sam to uĉinio zato što... Mislim da je vaţno štititi ljude. Zaloţiti se za njih. Onako kako si ti uĉinila za mene. — Smiješi mi se. — To bi Neustrašivi trebali ĉiniti, zar ne? To je hrabrost. A ne... ozljeĊivati ljude bez razloga. Prisjećam se onog što mi je Four bio rekao, da je timski rad nekoć bio prioritet Neustrašivih. Kakvi su Neustrašivi tada bili? Što bih nauĉila da sam meĊu njima bila u vrijeme kada je i moja majka bila Neustrašiva? Moţda ne bih Molly razbila nos. Ili prijetila Willovoj sestri. Probada me osjećaj krivnje. — Moţda će biti bolje po završetku inicijacije. — Šteta, jer moţda ću biti posljednji — kaţe Al. — Pretpostavljam da ćemo veĉeras vidjeti kako stvari stoje. Neko vrijeme sjedimo jedno pokraj drugog. Bolje je biti ovdje, u tišini, nego u Jami, slušati kako se ostali smiju sa svojim obiteljima. Moj je otac ponekad znao reći kako je najbolji naĉin da se nekom pomogne biti uz njega. Dobro se osjećam kada ĉinim nešto za što znam da bi bio ponosan, kao da time poništavam sve ono što sam uĉinila za što znam da nije bio ponosan. — Osjećam se hrabrije kad si blizu mene, znaš — kaţe on. — Kao da bih se zapravo mogao ovdje uklopiti onako kako si se i ti uklopila.

83 Baš u trenutku kada sam htjela nešto zaustiti, on mi prebacuje ruku preko ramena. Ledim se iznenada, obrazi mi se ţare. Nisam htjela da se ispostavi kako sam bila u pravu u vezi Alovih osjećaja prema meni. No bila sam. Ne naslanjam se na njega. Umjesto toga naginjem se naprijed, tako da mu ruka pada niz moja leĊa. Ĉvrsto sklapam ruke i drţim ih u krilu. — Tris, ja... — kaţe. Glas mu zvuĉi prigušeno. Kratko ga pogledavam. Lice mu je crveno koliko mislim da je i moje, no on ne plaĉe — samo izgleda zbunjeno. — Hm... oprosti — kaţe. — Nisam pokušavao... hm. Oprosti. Voljela bih da mu mogu reći kako to ne treba shvaćati osobno. Mogla bih mu reći da su se moji roditelji rijetko uopće drţali za ruke, ĉak i u našem domu, tako da sam nauĉila ustuknuti pred svakim iskazivanjem osjećaja, zato što su me uĉili kako su izrazi osjećaja nešto jako ozbiljno. Moţda, kad bih mu to rekla, ne bi bilo povrijeĊenosti ispod površinskog rumenila u nelagodi. Ali ovo, naravno, jest osobno. On mi je prijatelj — i to je sve. Što je osobnije od toga? Udišem, a dok izdišem smiješim se. — Zbog ĉega ti je ţao? — pitam, trudim se izgledati opušteno. Otirem traperice premda nisu niĉim umrljane i ustajem. — Trebala bih ići — kaţem. Kima glavom, ne gleda me. — Hoćeš li biti dobro? — pitam. — Mislim... zbog svojih roditelja. Ne zbog... — Glas mi se gubi. Ne znam što bih rekla. — Oh, da. — Ponovno kima glavom, sada nešto energiĉnije. — Vidimo se kasnije, Tris. Trudim se ne hodati prebrzo dok izlazim. Kada su se vrata spavaonice iza mene zatvorila, polaţem si dlan na ĉelo i cerim se. Izostavimo li nelagodu, lijepo je sviĊati se nekome. * * * Bilo bi previše bolno razgovarati o posjetu naših obitelji, tako da je konaĉna rang– ljestvica po svršetku prve faze inicijacije tema o kojoj svi razgovaraju te veĉeri. Kada god netko u mojoj blizini naĉne tu temu, samo zurim u toĉku na suprotnome kraju prostorije i šutim. Moje mjesto na ljestvici više ne moţe biti onoliko loše kao što je bilo, budući da sam pobijedila Molly, no ne moţe biti ni dovoljno dobro da završim meĊu prvih deset. Osobito budući da su u konaĉne rezultate ukljuĉeni i roĊeni u Neustrašivima. Na veĉeri s Christinom, Willom i Alom sjedim za stolom u kutu. Neugodno smo blizu Petera, Drewa i Molly koji sjede za stolom do nas. Kada je razgovor za našim stolom utihnuo, ĉujem svaku rijeĉ njihova razgovora. NagaĊaju o rang–ljestvici. Kakva li ĉuda. — Niste smjeli imati kućne ljubimce? — pita Christina dok dlanom otire stol. — Zašto ne? — Zato što su nelogiĉni — odgovara Will kao da se to podrazumijeva. — Koji je smisao hranjenja i udomljavanja ţivotinje koja ti prlja kuću, smrdi i na kraju ugiba. Moj i Alov pogled se susreću, što se dogaĊa uvijek kada se Will i Christina poĉnu prepirati. No ovoga puta oboje istoga trena odvraćamo pogled. Nadam se da ova nelagoda izmeĊu nas neće dugo potrajati. Ţelim ponovno imati prijatelja.

84 — Smisao je... — Christinin glas posustaje, a ona zabacuje glavu. — Pa, zabavno je imati ih. Jednom je moja mama na kuhinjskome pultu ostavila ĉitavo peĉeno pile, a dok je otišla u kupaonicu, pas je ukrao pile i pojeo ga cijelog, zajedno s kostima. Smijali smo se kao ludi. — Da, to će me sigurno nagnati da promijenim mišljenje. Naravno da ne ţelim ţivjeti sa ţivotinjom koja mi proţdire svu hranu i uništava kuhinju. — Will trese glavom. — Ako te hvata tolika nostalgija, zašto si nakon inicijacije ne nabaviš psa? — Zato što? — Christinin osmijeh blijedi dok vilicom bocka rajĉicu. — Za mene je nekako gotovo s psima. Nakon... znaš, testa sposobnosti. Izmjenjujemo poglede. Svi znamo da ne bismo smjeli razgovarati o testiranju, ĉak ni sada kada smo izabrali frakciju, no pravilo koje shvaćam tako ozbiljno i za njih bi trebalo biti takvo. Srce mi poskakuje u grudima. Meni je pravilo zaštita. Ne moram prijateljima lagati o rezultatima. Kada god pomislim na pojam »Razliĉita«, u glavi mi odzvanja Torino upozorenje — a sada i majĉino. Nikome to nemoj reći. Opasno je. — Hoćeš reći... nakon što si ubila psa, zar ne? — pita Will. Gotovo sam zaboravila. Oni sa sklonostima za frakciju Neustrašivih u simulaciji su odabrali noţ i njime ubili psa kada ih je napao. Nije ĉudno što Christina više ne ţeli imati psa. Navlaĉim rukave preko zapešća i preplićem prste. — Aha — kaţe ona. — Mislim, i vi ste svi morali to uĉiniti, zar ne? Pogledava prvo Ala, a zatim i mene. Njezine tamne oĉi se skupljaju, pa kaţe: — Ti nisi. — Hm? — Nešto skrivaš — kaţe ona. — Vrpoljiš se. — Molim? — U Iskrenima... — kaţe Al gurkajući me ramenom; evo, to se sad ĉini sasvim normalnim ponašanjem — ...uĉimo ĉitati govor tijela, tako da znamo kad netko laţe ili nešto skriva od nas. — Oh — ĉešem se po zatiljku. — Pa... — Evo je opet! — kaţe ona i prstom mi upire u glavu. Osjećam se kao da mi srce poskakuje u grlu. Kako da laţem o rezultatima testa ako oni znaju kada laţem? Moram nadzirati svoj govor tijela. Spuštam ruku i u krilu je sklapam s drugom rukom. Bi li iskrena osoba uĉinila to? Barem ne moram lagati o psu. — Ne, nisam ubila psa. — Kako si dospjela u Neustrašive ako nisi ubila psa? — pita me Will i nabire oĉi. Zurim mu u oĉi i hladnokrvno odgovaram: — Nisam. Dobila sam frakciju Nijekanja. To je tek dijelom istina. Tori je u sustav upisala da moji rezultati upućuju na frakciju Nijekanja, pa tako u sustavu i piše. To moţe vidjeti svatko tko ima pristup rezultatima testiranja. Gledam ga ravno u oĉi tijekom nekoliko sekundi. Djelovala bih sumnjivo da sam odvratila pogled. Slijeţem zatim ramenima i na vilicu nabijam komad mesa. Nadam se da mi vjeruju. Moraju mi vjerovati. — No, svejedno si odabrala Neustrašive? — pita Christina. — Zašto? — Rekla sam ti — kaţem, smijuljim se. — Zbog hrane. Christina se smije.

85 — Jeste li znali da Tris nikada do sada nije vidjela hamburger? Poĉinje prepriĉavati naš prvi dan, a moje se tijelo poĉinje opuštati, premda još uvijek osjećam teţinu. Ne bih trebala lagati svojim prijateljima. To stvara ograde izmeĊu nas, a već ih imamo i previše, ĉinjenicu da je Christina uzela protivniĉku zastavu. To što sam odbila Ala. Nakon veĉere vraćamo se u spavaonicu. Teško mi je ne trĉati do tamo budući da znam da će nas tamo doĉekati gotova rang–ljestvica. Ţelim da se to napokon okonĉa. Na vratima spavaonice Drew me odguruje u zid kako bi prošao pokraj mene. Ramenom struţem kamen, no nastavljam hodati. Preniska sam da išta vidim preko ramena ispred ploĉe okupljenih iniciranih, no kada konaĉno pronaĊoh prostor izmeĊu njih, vidim da je ploĉa na podu, naslonjena na zid, ispred Foura koji nam je okrenut leĊima. On stoji s kredom u ruci. — Za one koji su tek došli, objašnjavam kako su odreĊeni poloţaji na rang–ljestvici — kaţe. — Nakon prvog kruga borbi, rangirali smo vas prema vašim vještinama. Broj bodova koje ste dobili ovisi o razini vaše vještine, a ona o osobi koju ste pobijedili. Više bodova zaraĊujete poboljšanjem vještine i pobjedom nad osobom visoke razine sposobnosti. Ne nagraĊujem iţivljavanje nad slabijima. To je kukaviĉluk. Mislim da mu se pogled kratko zaustavio na Peteru koji stoji u posljednjem redu, no brzo se zatim pomakne, tako da nisam sigurna. — Ako ste visoko rangirani, gubite bodove ako izgubite u borbi protiv niţe rangiranog protivnika. Molly ispušta neugodan zvuk nalik na roktanje ili reţanje. — Druga faza obuke ima veću teţinu od prve zato što je u većoj mjeri vezana uz prevladavanje kukaviĉluka — kaţe. — To znaĉi da će onima koji su nakon prve faze ostali pri dnu ljestvice biti iznimno teško ostvariti bolji rezultat. Prebacujem se s noge na nogu, trudim se bolje ga vidjeti. Kada konaĉno u tome uspijevam, odvraćam pogled. Gleda me, vjerojatno su ga privukle moje nervozne kretnje. — Konaĉne ćemo rezultate objaviti sutra — kaţe Four. — U obzir se neće uzeti ĉinjenica da ste vi transferi, a roĊeni u Neustrašivima to nisu. Ĉetvero vas moglo bi završiti izvan svih frakcija, što se nikome od njih ne moţe dogoditi. Ili ĉetvero njih i nitko od vas. U obzir se moţe uzeti i svaka druga kombinacija. Rekao sam svoje, a sada evo kako ste rangirani. Vješa ploĉu na kuku na zidu i izmiĉe se da bismo vidjeli rang–ljestvicu: 1. Edward 2. Peter 3. Will 4. Christina 5. Molly 6. Tris Šesta? Ne mogu biti šesta. Pobjeda nad Molly donijela mi je više bodova nego što sam se nadala. A kako se ĉini, to što je izgubila u borbi protiv mene, Molly je znaĉajno unazadilo. Bacam pogled na dno ljestvice. 7. Drew 8. Al 9. Myra

86 Al nije posljednji, no mogao bi ostati bez frakcije ako su svi u Neustrašivima roĊeni inicirani uspješno okonĉali svoju verziju prve faze. Pogledavam Christinu. Zabacuje glavu unatrag i mršti se gledajući ploĉu. Nije jedina. Tišina u prostoriji ispunjena je nelagodom, kao da se ljulja naprijed–natrag na rubu ponora. A zatim pada. — Što? — pita Molly. Prstom upire u Christinu. — Pobijedila sam je! Pobijedila sam je u nekoliko minuta, a rangirana je iznad mene? — Aha — odgovara Christina koja je prekriţila ruke na prsima. Samodopadno se smije. — I? — Ako si ţeliš osigurati visoko mjesto na rang–ljestvici, savjetujem ti da ti ne prijeĊe u naviku gubiti od niţe rangiranih protivnika — kaţe Four. Glas mu se probija kroz ţamor i negodovanje ostalih iniciranih. Odlaţe zatim kredu u dţep i odlazi i ne pogledavši me. Njegove rijeĉi malo me bole, boli to što me podsjetio da sam niţe rangirana protivnica. Njegove su rijeĉi na Molly oĉigledno imale jednak uĉinak. — Ti — kaţe ona nabirući oĉi prema meni. — Platit ćeš mi za ovo. Oĉekujem da će se baciti na mene ili me udariti, no ona se samo okreće i energiĉnim korakom napušta spavaonicu, a to je gore. Da je eksplodirala, njezin bi se bijes brzo raspršio, nakon dva ili tri udarca. To što je otišla znaĉi da nešto planira. To što je otišla znaĉi da ću morati biti na oprezu. Peter nije rekao ništa kad je vidio rang–ljestvicu, što je iznenaĊujuće s obzirom na ĉinjenicu da se uvijek buni zbog svega. Umjesto toga, on jednostavno odlazi do svog kreveta, sjeda i razvezuje vezice na cipelama. Zbog toga osjećam još veću nelagodu. On jednostavno ne moţe biti zadovoljan drugim mjestom. Ne Peter. Will i Christina plješću dlanovima, a Will me zatim po ramenu plješće dlanom koji je veći od moje kljuĉne kosti. — Pogledaj se samo. Šesta po redu — kaţe on, ceri se. — No ni to mi moţda neće biti dovoljno — podsjećam ga. — Ne brini, bit će — kaţe on. — Proslavit ćemo to. — Hajdemo, onda — kaţe Christina koja jednom rukom hvata mene, a drugom Ala. — Daj, Al. Ne znaš kako su prošli roĊeni u Neustrašivima. Ništa sa sigurnošću ne znaš. — Otići ću u krevet — mrmlja on i oslobaĊa si ruku. Na hodniku je lako zaboraviti Ala i Mollynu osvetu, Peterovu sumnjivu smirenost, lako je pretvarati se da ono što nas kao prijatelje dijeli uopće ne postoji. No negdje u podsvijesti ĉuĉi mi misao da su Christina i Will moji protivnici. Morat ću prvo njih pobijediti ţelim li se probiti meĊu prvih deset. Samo se nadam da ih pritom neću izdati i iznevjeriti. * * * Teško mi je zaspati ove noći. Spavaonica koja mi se nekoć ĉinila buĉnom zbog onolikog disanja, sada mi je pretiha. A kada vlada tišina, uvijek razmišljam o svojoj obitelji. Hvala Bogu što u sjedištu Neustrašivih obiĉno vlada buka. Ako je moja majka nekoć bila Neustrašiva, zašto je odabrala Nijekanje? Je li voljela mir, njegovu rutinu, dobrotu — sve ono što mi nedostaje kada o razmišljam o njemu?

87 Pitam se da li je netko od ljudi ovdje poznavao dok je bila mlada, što bi mi mogao reći o njoj iz tog vremena. Ĉak i da je netko poznaje, sumnjam da bi mi o tome htio priĉati. Transferi ne bi trebali razglabati o frakcijama iz kojih su došli kada postanu pripadnici nove frakcije. To bi im trebalo olakšati postupak prebacivanja odanosti s obitelji na frakciju — kako bi prigrlili princip »frakcija prije krvi«. Uranjam lice u jastuk. Zamolila me da Calebu kaţem neka istraţi serum za simulaciju — zašto? Ima li to neke veze s tim što sam Razliĉita, što sam u opasnosti ili je posrijedi nešto drugo? Uzdišem. Tisuću sam joj pitanja htjela postaviti, no ona je otišla prije nego što sam je išta stigla pitati. Sada mi se sva ta pitanja roje u glavi i sumnjam da ću uspjeti zaspati prije nego što na njih odgovorim. Ĉujem šum na suprotnom kraju prostorije i podiţem glavu s jastuka. Oĉi mi se nisu priviknule na mrak, pa zurim u potpunu tminu, kao iza zatvorenih kapaka. Ponovno ĉujem šuštanje i škripanje potplata cipela. Teške korake. Ĉujem zatim jecanje od kojeg mi se koţa jeţi i tijelo trne. Odbacujem prekrivaĉ i bosih nogu ustajem na kameni pod. U mraku još uvijek ne vidim dobro otkuda dopire zvuk, no nekoliko kreveta dalje, na podu vidim tamnu gomilu. Uši mi probada novi vrisak. — Upalite svjetla! — viĉe netko. Hodam prema izvoru zvuka, polako da ne bih na što naletjela i pala. Osjećam se kao da sam u transu. Ne ţelim vidjeti otkuda dolaze vrisci. Takav vrisak moţe znaĉiti samo krv, kosti i bol; jer takav vrisak dolazi iz dubine utrobe, širi se cijelim tijelom. Svjetla se pale. Edward leţi na podu pokraj svog kreveta, rukama se drţi za lice. Oko glave mu je mlaka krvi, dok mu izmeĊu ruku strši srebrna drška noţa. Srce mi bubnji u ušima, prepoznajem noţ, to je noţ za maslac, iz blagovaonice. Oštrica je zabijena u Edwardovo oko. Vrišti Myra koja Edwardu stoji do nogu. Još netko vrišti, još netko doziva upomoć, a Edward još leţi na tlu, trza se i jauĉe. Spuštam se u ĉuĉanj do njegove glave, spuštam koljena u mlaku krvi i ruke mu polaţem na ramena. — Lezi mirno — kaţem. Osjećam se smireno, premda ništa ne ĉujem, kao da sam glavu uronila u vodu. Edward se ponovno trza, pa ponavljam glasnije, ozbiljnijim glasom; — Rekla sam lezi mirno. Diši. — Moje oko! — vrišti on. Osjećam kiseo miris. Netko je povraćao. — Izvuci to van! — viĉe on. — Vadi to van, vadi to van iz mene! Tresem glavom i shvaćam da me on ne moţe vidjeti. Osjećam kako mi se smijeh pjeni u utrobi. Histeriĉni smijeh. Moram obuzdati histeriju i pomoći mu. Moram zaboraviti samu sebe. — Ne — kaţem. — To će morati uĉiniti lijeĉnik. Ĉuješ li me? Neka ti ga lijeĉnik izvadi. I diši. — Boli — jeca on. — Znam da boli. — Umjesto vlastita glasa, u glavi ĉujem glas svoje majke. Vidim ju kako ispred mene ĉuĉi na nogostupu ispred naše kuće, kako mi s lica otire suze nakon što sam razbila koljeno. Bilo mi je tada pet godina. — Sve će biti u redu. — Trudim se da zvuĉim odrješito, ne kao da ga samo tješim, premda upravo to ĉinim. Ne znam hoće li sve biti u redu. Bojim se da neće. Dolazi medicinska sestra, koja mi kaţe da se odmaknem, što i ĉinim. Ruke i koljena natopljeni su mi krvlju. Pogledavam oko sebe i vidim da dvoje ljudi nedostaje.

88 Drew. I Peter. * * * Nakon što su odnijeli Edwarda, odlazim u kupaonicu da se preodjenem i operem ruke. Sa mnom ide i Christina, koja ostaje pokraj vrata i samo šuti. Drago mi je što šuti. Nema se tu što reći. Trljam dlanove i nokte kako bih oprala krv. Odijevam ĉiste hlaĉe koje sam ponijela, a prljave bacam u koš za otpatke. Uzimam što je moguće više papirnatih ubrusa. Netko mora oĉistiti nered u spavaonici, a kako sumnjam da ću uspjeti zaspati, mogu to ja uĉiniti. Dok hvatam kvaku, Christina me pita: — Znaš tko je to uĉinio, zar ne? — Aha. — Trebamo li to nekome reći? — Stvarno misliš da će Neustrašivi išta uĉiniti? — kaţem. — Nakon što su te drţali iznad ponora? Nakon što smo se meĊusobno do besvijesti tukli? Ona mi ne odgovara. Pola sata nakon toga, još kleĉim na podu spavaonice i trljam ga kako bih uklonila Edwardovu krv. Christina u otpad baca prljave ubruse i donosi mi nove. Myra je otišla; vjerojatno je za Edwardom otišla u bolnicu. Nitko te noći nije pretjerano spavao. * * * — Ovo će zvuĉati uvrnuto — kaţe Will — no bilo bi mi draţe da danas nemamo slobodan dan. Kimam glavom. Znam što ţeli reći. Neka bi nam aktivnost odvratila misli, a bilo kakva aktivnost sada bi mi dobro došla. Nisam s Willom provela mnogo vremena nasamo, no Christina i Al odluĉili su se za poslijepodnevni drijemeţ u spavaonici, a nijedno od nas dvoje u toj se prostoriji ne ţeli zadrţati duţe nego što treba. Will mi to nije rekao; jednostavno znam da je tako. Noktom prsta jedne ruke ĉistim nokte na drugoj. Nakon ĉišćenja Edwardove krvi revno sam oprala ruke, no i dalje osjećam da imam krvi na rukama. Will i ja samo besciljno hodamo. Nemamo kamo ići. — Mogli bismo ga posjetiti — predlaţe Will. — Ali, što ćemo mu reći? »Nismo se baš dobro upoznali, no ţao mi je što si dobio noţu oko«? To nije smiješno. Svjesna sam toga ĉim je izgovorio svoju repliku, no smijeh mi svejedno buja u grlu, pa ga ispuštam, jer teško je obuzdati ga. Will kratko u mene zuri, a zatim se i sam poĉinje smijati. Ponekad su smijeh ili suze jedina mogućnost koja nam preostaje, a smijeh je trenutaĉno najprikladniji. — Oprosti — kaţem. — Ali to je samo tako nakaradno. Ne ţelim cmizdriti zbog Edwarda — barem ne na dubok, osoban naĉin, onako kako ljudi plaĉu zbog prijatelja ili voljene osobe. Ţelim plakati zbog neĉeg uţasnog što se

89 dogodilo, neĉeg što sam vidjela, a ne pronalazim naĉin kako da popravim situaciju. Nitko tko bi ţelio kazniti Petera nema autoritet da to i uĉini, a nitko tko ima autoritet nema ţelju da to provede u djelo. Neustrašivi imaju pravila protiv takvih napada na nekog, no s vodstvom na ĉijem je ĉelu osoba kao što je Eric bojim se da ta pravila neće biti poštovana. Ozbiljnijim glasom zatim kaţem: — Najnakaradnije je to što bi u drugim frakcijama reći nekome što se dogodilo bilo znak hrabrosti. Ali ovdje... meĊu Neustrašivima... hrabrost nam neće biti ni od kakve koristi — Jesi li ikada proĉitala manifest frakcije? — pita me Will. Manifesti frakcija napisani su nakon osnivanja postojećih frakcija. Uĉili smo o njima u školi, no osobno nisam nijedan proĉitala. — Ti jesi? — pitam ga i mrštim se. Tada mi na pamet pada da je Will iz puke zabave jednom prilikom napamet nauĉio kartu cijeloga grada, pa kaţem: — Oh. Pa naravno da jesi. Nema veze. — Jedna od reĉenica iz manifesta Neustrašivih koju sam zapamtio glasi: »Vjerujemo u svakodnevne iskaze junaštva, u hrabrost koja jednu osobu navodi da se zaloţi za drugu.« Will uzdiše. Ne mora ništa pridodati. Znam što je htio reći. Moţda je frakcija Neustrašivih utemeljena na najboljim namjerama, s pravim idealima i ispravnim ciljevima. No ovo sada skrenulo je daleko od zacrtanog. A isto vrijedi i za Uĉene, poĉinjem uviĊati. Uĉeni su se nekoć davno znanju posvetili za opće dobro. No sada se znanju i odliĉnosti posvećuju s pohlepom u srcima. Pitam se ne pate li sve frakcije od istog problema. Nisam o tome prije razmišljala. Usprkos izopaĉenosti koju vidim u frakciji Neustrašivih, ipak je ne bih mogla napustiti. Nije to samo zbog straha koji me obuzima kada pomislim na ţivot izvan frakcije, u potpunoj izoliranosti, što nalikuje na sudbinu goru od smrti. Nego zato što sam je u kratkim trenucima u kojima sam uţivala doţivjela kao frakciju vrijednu truda. Moţda ponovno moţemo postati hrabri i ĉasni. — Hajdemo u kantinu — kaţe Will — jesti kolaĉe. Dok hodamo prema Jami, u glavi ponavljam reĉenicu koju mi je Will citirao da je ne bih zaboravila. Vjerujem u svakodnevne iskaze junaštva, u hrabrost koja jednu osobu navodi da se založi za drugu. Lijepa je to misao. * * * Kasnije, po povratku u spavaonicu, vidim da je Edwardov krevet prazan, da je s njega uklonjena sva posteljina, a sve njegove ladice otvorene su i prazne. Myrin krevet na suprotnome kraju prostorije izgleda jednako. Pitam Christinu kamo su otišli, a ona mi odgovara: — Napustili su frakciju. — Ĉak i Myra? — Rekla je da bez njega ne ţeli ostati ovdje. Ionako bi je izbacili. — Slijeţe ramenima kao da je to jedino što joj preostaje. Ako je doista tako, onda znam kako se osjeća. — Barem nisu izbacili Ala.

90 Al je trebao biti izbaĉen, no spasio ga je Edwardov odlazak. Neustrašivi su odluĉili poštedjeti ga do sljedeće faze inicijacije. — Tko je još izbaĉen? — pitam. Christina slijeţe ramenima. — Još dvoje roĊenih u Neustrašivima. Ne sjećam se njihovih imena. Kimam glavom i gledam ploĉu. Netko je povukao crtu preko Edwardova i Myrina imena, promijenio redne brojeve ispred preostalih imena. Peter je sada prvi. Will drugi. Ja sam peta. Prvu fazu inicijacije zapoĉeli smo s devetero iniciranih. Preostalo nas je sedam.

91 SEDAMNAESTO POGLAVLJE PODNE. VRIJEME OBJEDA. Sjedim na meni nepoznatom hodniku. Došetala sam ovamo zato što sam osjećala potrebu da odem što dalje od spavaonice. Budem li ovamo donijela svoju posteljinu, moţda više nikad neću morati spavati u spavaonici. Moţda samo umišljam, no imam dojam da ondje sve još zaudara na krv, premda sam pod ribala sve dok me ruke nisu poĉele peći, a netko ga je jutros zalio i izbjeljivaĉem. Nabirem korijen nosa. Trljanje poda u trenutku kada nitko drugi to ne ţeli uĉiniti nešto je što bi uĉinila moja majka. Ako već ne mogu biti s njom, mogu se barem povremeno ponašati kao ona. Ĉujem ljude koji mi prilaze, koraci im odzvanjaju na kamenom podu, pa spuštam pogled i zurim u svoje cipele. Prije tjedan dana zamijenila sam sive patike crnima, no one sive još uvijek su u jednoj od mojih ladica. Jednostavno ih ne mogu baciti, premda znam da je glupo biti vezan uz patike, kao da bi me one mogle vratiti kući. — Tris? Podiţem pogled. Ispred mene stoji Uriah. Odmahuje iniciranima roĊenima u Neustrašivima s kojima hoda. Pogledavaju ga, no odlaze dalje. — Jesi li dobro? — pita. — Imala sam tešku noć. — Aha, ĉuo sam za tog momka, Edwarda. — Uriah pogledava prema kraju hodnika. RoĊeni u Neustrašivima nestaju iza ugla. Blago se zatim ceri. — Ţeliš otići odavde? — Što? — pitam. — Kamo ideš? — Na mali inicijacijski obred — kaţe. — Hajde. Moramo poţuriti. Kratko razmišljam. Mogu ostati sjediti ovdje. Ili izaći iz sjedišta Neustrašivih. Ustajem i lagano trĉim uz Uriaha kako bismo sustigli roĊene u Neustrašivima. — Jedini inicirani kojima dopuštaju da doĊu inaĉe su oni koji u Neustrašivima imaju stariju braću ili sestre — kaţe. — No moţda neće ni primijetiti. Samo se ponašaj kao da pripadaš tamo. — A što ćemo toĉno raditi? — Nešto opasno — odgovara on. Pogled mu je tipiĉno neustrašivo — manijakalan. Prije nekoliko tjedana pred njim bih ustuknula, no sada je jednostavno zarazan. UzbuĊenje zamjenjuje teţak osjećaj koji me je prije tištao. Usporavamo u trenutku kada smo sustigli inicirane roĊene u Neustrašivima. — Što ova Ukočena radi ovdje? — pita mladić s metalnim prstenom izmeĊu nosnica. — Nedavno je vidjela kako momku noţem probadaju oko, Gabe — odgovara Uriah. — Pusti je malo na miru, moţe? Gabe slijeţe ramenima i odlazi. Nitko više ništa ne govori, premda me je nekoliko njih iskosa dobro odmjerilo pogledom. Inicirani roĊeni u Neustrašivima su poput ĉopora pasa. Budem li se pogrešno ponašala, neće mi dopustiti da budem s njima. No za sada sam sigurna. Zalazimo iza još jednog ugla, a na kraju sljedećeg hodnika stoji skupina predstavnika frakcije. Previše ih je da bi baš svi bili u krvnome srodstvu s iniciranima roĊenim u Neustrašivima, no vidim sliĉnosti meĊu nekim licima.

92 — Idemo — kaţe jedan od pripadnika. Okreće se i juriša kroz tamni prolaz. Ostali ga slijede, a s njima i ja. Drţim se blizu Uriaha dok prolazimo kroz tamu i noţnim prstima udaram o stubu. Uspijevam zadrţati ravnoteţu i poĉinjem se penjati. — Straţnje stubište — kaţe Uriah, gotovo mrmlja. — Obiĉno je zakljuĉano. Kimam glavom premda me ne moţe vidjeti i penjem se do kraja stubišta. Vrata na vrhu stubišta sada su već otvorena i kroz njih dopire dnevna svjetlost. Izlazimo iz podzemlja, nekoliko stotina metara dalje od staklene zgrade koja se uzdiţe iznad Jame, blizu ţeljezniĉkim traĉnicama. Osjećam se kao da sam ovo uĉinila već tisuću puta. Ĉujem trubu vlaka. Osjećam kako tlo vibrira. Vidim svjetla na prednjem vagonu. Pucketam zglobovima prstiju i skakućem na vrhovima noţnih prstiju. U skupini trĉimo pokraj vagona, dok pripadnici frakcije i inicirani u valovima uskaĉu u vagon. Uriah uskaĉe prije mene, iza mene trĉe ostali. Ne smijem pogriješiti; bacam se ustranu, hvatam rukohvat na boku vagona i podiţem se unutra. Uriah me hvata za ruku kako bi mi pomogao. Vlak ubrzava. Uriah i ja sjedamo uza zid i naslanjamo se na njega. Viĉem kako bih nadglasala vjetar: — Kamo idemo? Uriah slijeţe ramenima: — Zeke mi nije rekao. — Zeke? — Moj stariji brat — odgovara mi. Prstom upire prema suprotnome kraju vagona gdje momak sjedi tako da mu se noge klate vani, izvan vagona. Vitak je i nizak, nimalo nalik Uriahu, izuzme li se, dakako, boja njegove koţe. — I ne trebaš znati. To bi uništilo iznenaĊenje! — viĉe djevojka koja sjedi meni slijeva. Pruţa mi ruku. — Ja sam Shauna. Rukujemo se, no nisam joj dovoljno stisnula ruku. A i prebrzo sam ju ispustila. Sumnjam da ću ikada poboljšati svoje rukovanje. Rukovanje s neznancima djeluje mi tako neprirodno. — Ja sam... — poĉinjem se predstavljati. — Znam tko si — kaţe mi ona. — Ti si Ukoĉena. Four mi je priĉao o tebi. Nadam se da se ne vidi da mi se obrazi ţare. — Oh? A što je rekao? Ona se ceri. — Rekao je da si Ukoĉena. Zašto pitaš? — Ako moj instruktor govori o meni — kaţem što odrješitije mogu — onda ţelim znati što govori. — Nadam se da uvjerljivo laţem. — I on će doći, zar ne? — Ne. On nikad ne dolazi na ovo — kaţe ona. — Vjerojatno mu više nije zanimljivo. Nema baš mnogo toga što njega moţe preplašiti, znaš. On neće doći. Nešto se u meni ispuhuje kao probušeni balon. Ne obazirem se na to i kimam glavom. Znam da Four nije kukavica. No, znam barem jednu stvar koje se boji: visine. Što god da ćemo sljedeće raditi, sigurno se dogaĊa visoko gore, ĉim je odluĉio ne pojaviti se. Ona to sigurno ne zna, jer o njemu govori glasom prepunim poštovanja. — Poznaješ li ga dobro? — pitam. Previše sam znatiţeljna; oduvijek sam takva bila.

93 — Foura svi poznaju — odgovara ona. — Zajedno smo bili inicirani. Bila sam loša u borbama, pa me on kasno noću, kada bi svi pozaspali pouĉavao kako se bolje tući. — Ĉeše se po zatiljku, a izraz lica iznenada joj se mijenja, postaje ozbiljan. — Ljubazno od njega. Ustaje zatim i staje iza pripadnika koji sjede na samim vratima vagona. Trenutak kasnije, ozbiljnost je išĉeznula s njezina lica, no i dalje me kopka ono što je rekla. Pomalo sam zbunjena predodţbom da bi Four mogao biti »ljubazan«, napola obuzeta ţeljom da je bez nekog vidljiva razloga udarim šakom u lice. — Idemo! — viĉe Shauna. Vlak ne usporava, no ona svejedno iskaĉe van. Slijede je i ostali pripadnici, rijeka u crno odjevenih ljudi s piercinzima, ne pretjerano starijih od mene. Stojim na vratima, pokraj Uriaha. Vlak juri znatno brţe od vlakova s kojih sam do sada iskakala, no ne mogu sada ustuknuti, ne pred svim tim ljudima. Zato skaĉem, silovito udaram o tlo, srljam nekoliko koraka naprijed, te naposljetku uspostavljam ravnoteţu. Uriah i ja trĉimo kako bismo sustigli ostale, zajedno s ostalim iniciranima koji jedva da me gledaju. Osvrćem se oko sebe dok hodam. Ţarište je iza nas, taman obris na pozadini od oblaka, a zgrade oko nas mraĉne su i tihe. To znaĉi da smo sigurno sa sjeverne strane mosta, na napuštenom podruĉju grada. Zalazimo iza ugla i širimo se dok hodamo Michiganskom avenijom. Juţno od mosta, Michiganska avenija je poslovna ulica prepuna ljudi, no ovdje je pusta. Ĉim sam podigla pogled i promotrila graĊevine oko nas, znala sam kamo idemo: u praznu Hancockovu zgradu, crni stup s traverzama koje se presijecaju, u najvišu zgradu sa sjeverne strane mosta. Ali, što ćemo ondje raditi? Penjati se? Dok joj se pribliţavamo, ostali pripadnici frakcije poĉinju trĉati, a Uriah i ja jurišamo kako bismo ih sustigli. Podbadajući jedni druge laktima, guraju se kroz niz vrata u podnoţju graĊevine. Staklo na jednim vratima je razbijeno, tako da je preostao samo okvir. I ne otvarajući ih, prolazim kroz njih, te ostale ĉlanove slijedim kroz jezovito, mraĉno predvorje, nogama drobim razbijeno staklo. Oĉekujem da ćemo krenuti stubama, no zaustavljamo se ispred prostora s dizalima. — Rade li dizala? — pita Uriah što je moguće tišim glasom. — Kako da ne — odgovara Zeke kolutajući oĉima. — Misliš da sam dovoljno glup da ovamo doĊem ranije i ukljuĉim pomoćni generator? — Aha — odgovara Uriah. — Baš tako. Zeke bijesno zuri u svoga brata, hvata mu zatim glavu i šakom trlja Uriahovo tjeme. Zeke je moţda sitniji od Uriaha, no sigurno je jaĉi. Ili barem brţi. Uriah ga šakom udara u rebra, pa ga ovaj pušta. Cerim se gledajući Uriahovu rašĉupanu kosu. Otvaraju se vrata dizala. Naguravamo se unutra: inicirani u jedno, a stariji pripadnici u drugo dizalo. Djevojka obrijane glave na putu u dizalo staje mi na stopalo i ne ispriĉava se. Hvatam se za stopalo, trzam se od bola, kratko pomišljam da bih je trebala šutnuti u goljenicu. Uriah zuri u vlastiti odraz na vratima dizala i dotjeruje si kosu. — Koji kat? — pita djevojka obrijane glave. — Stoti — kaţem. — A kako bi ti to mogla znati? — Daj, Lynn — kaţe Uriah. — Budi ljubazna.

94 — S nekolicinom Neustrašivih nalazimo se u sto katova visokoj, napuštenoj zgradi — odgovaram. — Kako to da ti to ne znaš? Ne odgovara. Samo prstom pritišće pravi gumb. Dizalo juri tako brzo gore da mi ţeludac tone i zuji mi u ušima. Hvatam se za ogradu uz boĉnu stranu dizala i gledam kako se brojevi penju. Prolazimo dvadeseti, trideseti kat, Uriahova je kosa konaĉno dovedena u red. Pedeseti, šezdeseti, stopalo me više ne boli. Devedeset osam, devedeset devet i dizalo se zaustavlja na stotom katu. Drago mi je što nismo pošli stubama. — Pitam se kako ćemo se na krov popet s... — Uriahov se glas gubi. Zapuhnuo me snaţan vjetar koji mi kosu baca preko lica. Na stropu stotoga kada ogromna je rupa. Zeke podiţe aluminijske ljestve, prislanja ih uz rub otvora i poĉinje se penjati. Ljestve se njišu i škripe pod njegovim nogama, no on se i dalje penje, zviţduĉe pritom. Kada se popeo, okreće se i vrh ljestava pridrţava za sljedećeg penjaĉa. Dio mene se pita nije li ovo samoubilaĉka misija prerušena u igru. Nije mi ovo prvi put od Ceremonije izbora da si postavljam to pitanje. Penjem se uz ljestve nakon Uriaha. To me podsjeća na penjanje uz preĉke kotaĉa– vidikovca s Fourom koji mi je bio za petama. Ponovno se sjećam njegovih prstiju na mome boku, kada me je spasio jer sam gotovo pala, pa gotovo padam s ljestava. Glupo. Grizem si usnicu, penjem se sve do vrha i stojim na krovu zgrade Hancock. Vjetar je tako silovit da ne osjećam i ne ĉujem ništa drugo. Moram se osloniti na Uriaha da ne padnem. Sve što isprva vidim jest moĉvara, široka, smeĊa, koja proţdire cijeli obzor, sasvim beţivotna. Na drugoj strani je grad, po mnogo ĉemu nalik na moĉvaru, beţivotan, s rubnim dijelovima koje ne poznajem. Uriah upire prstom u nešto. Priĉvršćen za jedan od stupova na vrhu tornja je ĉeliĉni kabel debeo kao moje zapešće. Na zemlji je gomila crnog remenja naĉinjenog od ĉvrste tkanine, dovoljno širokog da pridrţi ljudsko biće. Zeke uzima jedan remen i priĉvršćuje ga za vitlo obješeno na ĉeliĉnome kablu. Pogledom pratim kabel koji se proteţe iznad skupine zgrada, uzduţ Lake Shore Drivea. Ne znam gdje završava. Jedno je, meĊutim, jasno: sigurno ću doznati proĊem li ovo do kraja. Priĉvršćeni remenjem, niz kabel ćemo se spustiti s visine od tristo metara. — O, Boţe — kaţe Uriah. Mogu samo kimati glavom. Shauna prva ulazi u nosiljku od remenja. Potrbuške se vrpolji, sve dok joj crna tkanina nije obuhvatila glavninu tijela. Zeke zatim prevlaĉi traku preko njezinih ramena, gornjeg dijela njezinih leĊa, a zatim i trake oko njezinih bedara. U nosiljci je zatim odvlaĉi do ruba zgrade i broji do pet. Shauna podiţe palĉeve, a on je odguruje naprijed, u ništavilo. Lynn uzdiše dok Shauna pod oštrim kutom naglavce juri prema tlu. Proguravam se kraj nje da bolje vidim. Dokle je mogu pratiti pogledom, Shauna sigurno ostaje u nosiljci od remenja, a zatim se predaleko udaljava, pretvara u crnu toĉku na pozadini Lake Shore Drivea. Pripadnici frakcije viĉu i mašu pesnicama, povremeno jedni druge propuštaju naprijed kako bi netko dobio bolje mjesto u vrsti. Nekako uspijevam biti prva inicirana u redu, toĉno ispred Uriaha. Samo sedam ljudi ispred mene stoji u redu za nosiljku od remenja. Pa ipak, dio mene u sebi se buni: zar moram čekati da njih sedmero ode prije mene? Ĉudna je to mješavina uţasa i gorljivosti, meni do sada nepoznata. Sljedeći pripadnik frakcije, mladoliki momak s kosom koja mu pada preko ramena, u nosiljku uskaĉe poleĊuške. Dok ga Zeke gura niz ĉeliĉni kabel, on širi ruke i noge.

95 Ĉini se kako se nitko nimalo ne boji. Ponašaju se kao da su ovo radili već tisuću puta, a moţda i jesu. Kad sam, meĊutim, pogledala preko ramena, vidim da je većina iniciranih blijeda u licu i zabrinuta, premda uzbuĊeno razgovaraju jedni s drugima. Što se to dogaĊa u razdoblju izmeĊu inicijacije i punopravnog ĉlanstva, što to paniku pretvara u oduševljenje? Ili ljudi samo bolje nauĉe skrivati strah? Troje ih je ispred mene. Nova nosiljka: pripadnica frakcije sjeda tako da su joj noge naprijed, a ruke je prekriţila preko prsa. još dvoje. Visok, snaţan momak uzbuĊeno skakuće poput djeteta, a zatim uskaĉe u nosiljku i vrišti dok nestaje u tami. Djevojka ispred mene zbog toga se smije. Još jedna osoba. Ona u nosiljku uskaĉe s licem prema naprijed, drţi ruke ispred sebe dok joj Zeke prikopĉava trake. A zatim je na meni red. Tresem se dok Zeke za kabel vješa moju nosiljku. Pokušavam se uzverati u nju, no imam problema; ruke mi se previše tresu. — Ne brini — govori mi Zeke ravno u uho. Hvata me za ruku i pomaţe mi da uĊem, s licem prema dolje. Nakon što mi je priĉvrstio trake oko tijela, Zeke me gura prema rubu krova. Zurim dolje, promatram ĉeliĉne traverze i prozore zgrade, pukotine na ploĉniku, sasvim dolje. Luda sam što ovo radim. Luda što uţivam u osjećaju što mi ga stvara moje srce koje divlja u grudnome košu, znoj koji mi se nakuplja na dlanovima. — Jesi li spremna, Ukoĉena? — Zeke mi se ceri. — Moram reći da sam zadivljen time što već nisi poĉela vrištati i plakati. — Rekao sam ti — kaţe Uriah. — Ona je Neustrašiva od glave do pete. A sada obavi to. — Pripazi, brate, jer mogao bih nedovoljno priĉvrstiti tvoje trake — kaţe Zeke. Pljeska se po koljenu. — A onda: pljas! — Da, da — odgovara Uriah. — A onda će te naša majka ţivog skuhati. Slušajući ga kako govori o svojoj majci, o svojoj nedirnutoj obitelji, nešto me probada u grudima, kao da mi je netko u srce zabio iglu. — Samo ako dozna što se dogodilo. — Zeke povlaĉi koloturu priĉvršćenu za kabel. Kolotura je ĉvrsta, što je dobro, jer bude li puknula, to će znaĉiti moju brzu i sigurnu smrt. Gleda me i kaţe: — Priprema, pozor, pa... Prije nego što je izgovorio ono »pali«, iz ruke ispušta nosiljku, a ja ga zaboravljam, zaboravljam Uriaha i obitelj, sve što bi moglo poći po zlu i odvesti me u smrt. Ĉujem kako metal klizi preko metala, vjetar koji je toliko silovit dok jurim prema tlu, da mi tjera suze na oĉi. Osjećam se kao da nemam tijela, ni teţine. Moĉvara ispred mene izgleda ogromno, predjeli smeĊeg krajolika ĉak se i s ove visine šire dalje nego što mi pogled seţe. Zrak je tako hladan, tako brzo se pomiĉe da me lice boli. Dobivam na brzini i cijelo mi tijelo ispunjava uzvik ushita koji zaustavlja samo vjetar što mi u usta nasrće ĉim razdvojim usne. Sigurno obavijena trakama, širim ruke i zamišljam da letim. Ponirem prema ulici koja je puna pukotina i zakrpa, koja savršeno prati rub moĉvare. S ove visine mogu zamisliti kako je moĉvara izgledala dok je još bila puna vode, nalik na rastaljeni ĉelik na ĉijoj se površini zrcale boje dana. Srce mi tako ţestoko tuĉe da boli, pa ne mogu vrištati, ni disati, no istodobno osjećam sve, svaku ţilu, svaki djelić svoga tijela, svaku kost i ţivac, osjećam se budnom, a cijelo tijelo kao da mi bruji od elektriciteta. Pretvorila sam se u ĉisti adrenalin.

96 Tlo postaje sve glomaznije i nasrće na mene, vidim sićušne ljude koji okupljeni stoje na ploĉniku ispod mene. Trebala bih vrištati, uĉinilo bi to svako racionalno ljudsko biće, no kada konaĉno otvaram usta, samo klikćem od radosti. Viĉem još glasnije, a likovi na tlu mašu šakama i odgovaraju mi povicima, no toliko su daleko da ih jedva ĉujem. Gledam dolje, a tlo ispod mene nalik je na mrlju, sve je sivo, bijelo i crno, mješavina stakla i ploĉnika. Vitice vjetra, meke u mojoj kosi, obavijaju mi se oko prstiju i guraju mi ruke unatrag. Pokušavam ruke ponovno pritisnuti uz grudi, no nisam dovoljno jaka. Tlo postaje sve veće i veće. Barem još minutu ne usporavam, nego kao ptica letim paralelno s tlom. Kada sam konaĉno usporila, rukama prolazim kroz kosu. Vjetar ju je zamrsio. Visim na oko šest metara iznad zemlje, no ta je visina sada ništavna. Pruţam ruku iza leĊa i otkopĉavam trake koje me pridrţavaju. Skupina pripadnika frakcije staje iznad mene. Hvataju se jedni drugima za ruke i svojim udovima ispod mene stvaraju mreţu. Moram im vjerovati da će me uhvatiti ţelim li se spustiti. Moram prihvatiti ĉinjenicu da su to moji ljudi, da sam ja njihova. To iziskuje veću hrabrost od spuštanja niz kabel. Migoljim se naprijed i padam. Silovito padam na njihove ruke. Kosti zapešća i podlaktica udaraju mi u leĊa, osjetim zatim dlanove koji me hvataju za ruke i pomaţu mi da se osovim na noge. Ne znam ĉije me ruke pridrţavaju; vidim im osmijehe na licima, ĉujem njihov smijeh. — I, što kaţeš? — pita me Shauna koja me plješće po ramenu. — Hm... — U mene zure svi pripadnici frakcije. Izgledaju kao da ih je ispuhao vjetar, baš kako se osjećam, ludi od adrenalina i rašĉupane kose. Znam zašto je moj otac govorio da su Neustrašivi ĉopor luĊaka. Nije, jednostavno nije mogao shvatiti kakvo se prijateljstvo raĊa nakon trenutka kada ste svi zajedno riskirali ţivote. — Kad mogu ponovno? — pitam. Osmijeh mi se preko lica rasteţe tako širok da pokazujem zube, a kada se oni smiju, smijem se i ja. Sjećam se trenutka kada sam se s predstavnicima frakcije Nijekanja uspinjala uza stepenice, naša stopala traţila su zajedniĉki ritam, svi smo jednako koraĉali. Ovo nije ni nalik tome. Mi nismo isti. No nekako smo jedno. Gledam prema zgradi Hancock koja je od nas toliko udaljena da ne vidim ljude koji stoje na krovu. — Pogledajte! Eno ga! — kaţe netko i prstom upire preko moga ramena. Gledam u tom smjeru i vidim malenu crnu toĉku koja klizi uz kabel. Nekoliko sekundi kasnije, ĉujemo vrisak od kojeg se ledi krv u ţilama. — Kladim se da će plakati. — Zekeov brat će plakati? Nema šanse. Brat će ga namlatiti. — Maše rukama! — Zvuĉi kao maĉka koju netko guši — kaţem. Svi se ponovno smiju. Osjećam blagu griţnju savjesti što se Uriahu rugam dok ga nema, no isto bih rekla i da je stajao pokraj mene. Nadam se. Kada se Uriah konaĉno zaustavlja na kabelu, slijedim ostale pripadnike kako bismo ga doĉekali. Okupljamo se ispod njega i pruţamo ruke u prostor izmeĊu nas. Shauna me hvata za lakat. Hvatam neĉiju ruku — ne znam ĉija je, ovdje je previše isprepletenih ruku — i podiţem pogled prema njoj. — Sigurno te više nećemo zvati Ukoĉena — kaţe mi Shauna. Kima glavom. — Tris.

97 * * * Ulazeći te veĉeri u kantinu, još mirišem na vjetar. Trenutak zatim stojim u skupini Neustrašivih i osjećam se dijelom njih. Shauna mi zatim maše i skupina se razdvaja, a ja odlazim do stola za kojim sjede Christina, Al i Will koji me zaprepašteno gledaju. Nisam ni pomislila na njih kada sam prihvatila Uriahov prijedlog. Na odreĊeni mi je naĉin drago što me tako zaprepašteno gledaju. No, ne ţelim ih ni uznemiriti. — Gdje si bila? — pita me Christina. —– Što si radila s njima? — Uriah... znaš, onaj roĊeni u Neustrašivima koji je bio u našoj skupini u igri osvajanja zastave? — kaţem. — Odlazio je s nekolicinom pripadnika frakcije i preklinjao ih neka mi dopuste da poĊem s njima. Nisu me htjeli. Jedna djevojka, Lynn, ĉak me i nagazila. — Moţda onda nisu htjeli da poĊeš s njima — kaţe tiho Will — no sada im se izgleda sviĊaš. — Aha — kaţem. Ne mogu to zanijekati. — No, drago mi je što sam se vratila. Nadam se da me neće optuţiti za laţ, no bojim se da vide da laţem. Na povratku u sjedište, u jednom sam prozoru kratko vidjela vlastiti odraz, oĉi i obrazi su mi se caklili, a kosa mi je bila sva zamršena. Izgledam kao da sam iskusila nešto moćno. — Pa, propustila si trenutak kada je Christina gotovo šakom udarila Uĉenog — kaţe Al. Glas mu zvuĉi uzbuĊeno. Kada je o razbijanju napetosti rijeĉ, na Ala se ne moţe raĉunati. — Došao je ovamo raspitivati se o našem mišljenju o vodstvu s frakcijom Nijekanja na ĉelu, a Christina mu je rekla da bi se mogao baviti neĉim pametnijim. — I bila je savršeno u pravu — nadovezuje se Will. — A on je postao drzak. Velika pogreška. — Ogromna — kaţem, kimam glavom. Budem li se dovoljno smiješila, moţda će zaboraviti ljubomoru koja ih izjeda, ili osjećaj povrijeĊenosti, ili što god bilo to što nazirem u Christininim oĉima. — Aha — kaţe ona. — Dok si se ti vani zabavljala, ja sam obavljala prljavi posao i branila tvoju bivšu frakciju, izbjegavala meĊufrakcijski sukob... — Ma daj, znaš da si uţivala — kaţe Will i podbada je laktom. — Ako ti nećeš sve ispriĉati, onda ću ja. Stajao je... Will se baca u prepriĉavanje dogaĊaja, a ja cijelo vrijeme kimam glavom kao da slušam. Ne mogu, meĊutim, iz glave izbaciti osjećaj koji me je ispunjavao dok sam zurila s krova zgrade Hancock, sliku moĉvare pune vode koja mi se ukazala pred oĉima, moĉvare kojoj se vratila njezina stara slava. Preko Willova ramena pogledavam pripadnike frakcije koji sada vilicama jedni na druge bacaju komadiće hrane. Prvi put doista ţarko ţelim biti jedna od njih. To znaĉi da moram preţivjeti sljedeću fazu inicijacije.

98 OSAMNAESTO POGLAVLJE KOLIKO ZA SADA mogu reći, druga faza inicijacije ukljuĉuje sjedenje u mraĉnome hodniku s ostalim iniciranima i razmišljanje o tome što će se dogoditi iza zatvorenih vrata. Uriah mi sjedi preko puta, Marlene s lijeve, a Lynn s desne strane. Inicirani roĊeni u Neustrašivima i transferi prvu su fazu prošli odvojeno, no od sada pa nadalje zajedno ćemo prolaziti obuku. To nam je rekao Four prije nego što je nestao iza vrata. — Onda — kaţe Lynn koja stopalom struţe po podu — tko je od vas prvi na rang– ljestvici, ha? Njezino se pitanje isprva susreće sa šutnjom, no Peter se zatim nakašljava. — Ja — kaţe on. — Kladim se da te mogu pobijediti — nehajno izjavljuje ona, meĊu prstima okreće alĉicu provuĉenu kroz obrvu. — Ja sam druga, no kladim se da te bilo tko od nas moţe pobijediti, transferu. Gotovo se smijem. Da sam još uvijek u frakciji Nijekanja, njezina bi mi izjava bila nepristojna i neumjesna, no ĉini se da su meĊu Neustrašivima takvi izazovi nešto sasvim uobiĉajeno. Gotovo da mi već postaju nešto oĉekivano. — Na tvome mjestu ne bih bio tako siguran — izjavljuje Peter, oĉi mu se cakle. — Tko će prvi? — Uriah — odgovara ona. — I sigurna sam. Znaš li koliko smo se godina pripremali za ovo? Ako joj je namjera bila preplašiti nas, onda je uspjela. Već osjećam jezu. Prije nego što je Peter uspio odgovoriti, Four otvara vrata i kaţe: — Lynn. — Doziva je, a ona koraĉa niz hodnik dok joj se modra svjetlost cakli na glavi. — Ti si, dakle, prvi — kaţe Will Uriahu. Uriah slijeţe ramenima. — Da. I? — I ne misliš da je pomalo nepravedno to što smo mi na raspolaganju imali samo nekoliko tjedana za ono za što ste se vi pripremali cijeli ţivot? — pita ga Will koji skuplja oĉi. — Ne baš. Prva faza sasvim sigurno poĉiva na umijeću, no nitko se ne moţe pripremiti za drugu fazu — kaţe on. — Tako su mi barem rekli. Svi šute. Dvadeset minuta sjedimo u tišini. Na ruĉnome satu gledam minute kako prolaze. Vrata se zatim ponovno otvaraju i Four proziva novo ime. — Peter — kaţe. Svaka minuta straţe me kao komad brusnog papira. Postupno, naše brojĉano stanje opada, pa preostajemo još samo Uriah, Drew i ja. Drew cupka nogama, Uriah prstima lupka po koljenu, a ja se trudim sjediti savršeno mimo. Ĉujem samo nerazgovijetno mrmljanje iz prostorije na suprotnom kraju hodnika, pa imam neugodan osjećaj kako je to još jedan dio igre koju vole s nama igrati. Izbezumiti nas kad god im se ukaţe prilika. Vrata se otvaraju i Four me doziva: — DoĊi, Tris.

99 Ustajem, leĊa me bole od predugog naslanjanja na zid, prolazim pokraj ostalih iniciranih. Drew podmeće nogu kako bih se spotaknula, no u posljednji tren je preskakujem i izbjegavam. Four mi dodiruje rame, uvodi u prostoriju i zatvara vrata iza nas. Vidjevši što je unutra, istoga trena skaĉem unatrag i ramenima ga udaram u prsa. U prostoriji je podesiv metalni naslonjaĉ nalik onome na kojemu sam sjedila tijekom testiranja sposobnosti. Pokraj njega je meni poznat stroj. U ovoj prostoriji, meĊutim, nema zrcala, a gotovo da i nema svjetla. Na stolu u kutu je zaslon kompjutora. — Sjedni — kaţe mi Four. Ĉvrsto me hvata za ruke i gura naprijed. — Kakva je ovo simulacija? — pitam, pokušavam prikriti da mi glas drhti. — Jesi li ikada ĉula izraz »suoĉiti se s vlastitim strahovima«? — pita me. — Doslovno ga shvaćamo. Ova će te simulacija pouĉiti kako usred zastrašujućih okolnosti kontrolirati vlastite emocije. Drhtavi si dlan prislanjam na ĉelo. Simulacije nisu stvarne: nisu nikakva stvarna prijetnja, pa ih se slijedom logike ne bih trebala bojati, no moja reakcija dolazi iz dubine utrobe. Potrebna mi je sva snaga volje kako bih se dovukla do naslonjaĉa, sjela u njega i glavu poloţila na naslon. Kroz odjeću mi se tijelom razlijeva hladnoća metala. — Provodiš li ikada testove sposobnosti? — pitam. Doima se doraslim tom zadatku. — Ne — odgovara. — Izbjegavam Ukoĉene u širokom luku. Ne shvaćam zašto bi netko izbjegavao pripadnike frakcije Nijekanja. Moţda bih još i mogla shvatiti izbjegavanje Iskrenih ili Neustrašivih, jer iskrenost i hrabrost ljude poĉesto navode da ĉine ĉudne stvari, ali zašto pripadnike Nijekanja? — Zašto? — Pitaš li me zato što stvarno misliš da ću ti odgovoriti? — Zašto daješ neodreĊene izjave ako ne ţeliš da ti ljudi postavljaju pitanja o njima? Njegovi prsti kratko mi prelaze preko vrata. Tijelo mi se napinje. Izljev njeţnosti? Ne, samo mi je uklonio kosu s vrata. Lupka nešto, zabacujem glavu kako bih vidjela o ĉemu je rijeĉ. Four u jednoj ruci drţi špricu s dugaĉkom iglom, dok palcem druge ruke lupka po klipu šprice. Tekućina u šprici naranĉaste je boje. — Injekcija? — Usta mi se suše. Nemam inaĉe problema s iglama, no ova je ogromna. — Ovdje primjenjujemo napredniju inaĉicu simulacije — kaţe — drukĉiji serum, bez ţica ili elektroda za tebe. — Kako to funkcionira bez elektroda i ţica? — Pa, ja imam ţice, tako da mogu vidjeti što se dogaĊa — kaţe. — Što se, pak, tebe tiĉe, u serumu je sićušni predajnik koji odašilje podatke izravno u raĉunalo. Izokreće mi ruku i zabada iglu u meku koţu boĉne strane moga vrata. Prodorna bol širi mi se grlom. Krivim lice od bola i pokušavam se usredotoĉiti na njegovo smireno lice. — Serum će poĉeti djelovati za šezdeset sekundi. Ova simulacija razlikuje se od testa sposobnosti — kaţe. — Usto što u sebi ima odašiljaĉ, serum djeluje na hipotalamus, dio mozga koji je ukljuĉen u procesuiranje negativnih emocija kao što je strah, te ondje potiĉe halucinacije. Elektriĉna aktivnost mozga prenosi se na naše raĉunalo koje zatim tvoje halucinacije pretvara u sliku koju vidim na monitoru. Zapis ću zatim proslijediti administratorima Neustrašivih. Halucinacije imaš sve dok se ne smiriš, odnosno ne usporiš otkucaje srca i poĉneš kontrolirati disanje.

100 Pokušavam pratiti ono što mi govori, no misli mi galopiraju. Osjećam osnovne simptome straha: znojne dlanove, suha usta, puls u grlu, teškoće s disanjem. Dlanove svojih ruku polaţe mi na glavu i naginje se prema meni. — Budi hrabra, Tris — šapuće. — Prvi put je uvijek najteţe. Njegove su oĉi posljednje što vidim. * * * Stojim na polju obraslom suhom travom koja mi seţe do pojasa. Zrak miriši na dim i prţi mi nozdrve. Iznad mene nebo je boje ţuĉi, te me sam pogled na njega ispunjava tjeskobom, tijelo mi se povija. Ĉujem lepršanje, kao da vjetar okreće stranice knjige, ali nema vjetra. Zrak je miran i tih, samo se ĉuje ono lepršanje, nije ni vruće ni hladno — to zapravo uopće ne nalikuje na zrak, no svejedno mogu disati. Iznad glave prolijeće mi sjena. Nešto mi slijeće na rame. Osjećam teţinu i ubod kandţi, zamahujem rukom kako bih to otresla s ramena, udaram rukom u to. Osjećam nešto glatko i krhko. Perje. Grizem si usnicu i pogledavam ustranu. Crna ptica veliĉine moje podlaktice okreće glavu i gleda me svojim oblim okom. Škrgućem zubima i ponovno rukom udaram vranu. Ona mi zabija kandţe u koţu, ne ţeli otići. Viĉem, više me to ţivcira nego boli, objema rukama udaram vranu, no ona odluĉno ostaje, gleda me onim svojim okom, perje joj se ljeska na ţutome svjetlu. Ĉuje se grmljavina i zvuk kiše koja pada na tlo, no nema kiše. Nebo se mraĉi kao da oblak prelazi preko sunca. Odmiĉući se od vrane, pogledavam gore. Jato vrana obrušava se na mene, cijela eskadrila raširenih kandţi i otvorenih kljunova, svaka od njih grakće, sve ori od njihova graktanja. Vrane se spuštaju u skupini, poniru prema tlu, vidim ljeskanje stotinu oblih crnih oĉiju. Pokušavam trĉati, no stopala su mi srasla sa zemljom, ne ţele se ni pomaknuti, baš kao ni vrana na mome ramenu. Vrištim dok me okruţuju, perje mi leprša u ušima, kljunovi mi kljucaju ramena, kandţe mi se hvataju za odjeću. Vrištim sve dok mi suze ne poĉnu frcati na oĉi, dok ne poĉnem mahati rukama. Rukama udaram o ĉvrsta tijela, no to ništa ne mijenja; previše ih je. Sama sam. Kljunovima mi štipaju jagodice na prstima, privijaju mi se uz tijelo, krilima mi mlate po zatiljku, kandţama grebu koţu. Uvijam se i grĉim, padam na tlo, rukama pokrivam glavu. Vrište na mene. Osjećam meškoljenje u travi, vrana mi se probija ispod ruke. Otvaram oĉi, a ona mi kljuca lice, njezin mi kljun pogaĊa nos. Krv kaplje po travi, a ja jecam, udaram je dlanom, no druga mi se vrana probija ispod ruke, kandţama se hvata za prednji dio moje košulje. Vrištim; jecam. — Upomoć! — cvilim. — Upomoć! A vrane još ţešće mašu krilima, grmi mi u ušima. Tijelo mi gori, vrane su posvuda, ne mogu misliti, ne mogu disati. Borim se za zrak, a usta su mi puna perja, perje mi se spušta niz grlo, u pluća, ulazi mi u krvotok. — Upomoć — jecam i vrištim, nerazgovijetno, nelogiĉno. Umirem; umirem; umirem. Koţa mi puca i krvarim, a graktanje je tako glasno da mi zvoni u ušima, ali ja ne umirem sjetila sam se da ovo nije stvarno, premda se doima kao da je stvarno, tako stvarno. Budi hrabra. Fourov mi glas odzvanja u sjećanju. Dozivam ga, udišem perje i izdišem: — Upomoć! — No pomoć mi neće doći; sama sam.