201 Ne mogu ga ubiti. Nisam sigurna volim li ga; nisam sigurna je li to razlog zašto ga ne mogu ubiti. No sigurna sam da znam što bi uĉinio kada bi nam se uloge preokrenule. Sigurna sam da ništa nije toliko vrijedno da ga ubijem. Već sam ovo radila — u svom krajoliku straha, s pištoljem u ruci i glasom koji mi je vikao neka ubijem one koje volim. Tada sam odluĉila umrijeti umjesto njih, no ne vidim kako bi mi to sada pomoglo. Ali znam. jednostavno znam što mi je ĉiniti. Moj otac kaţe — nekoć je govorio — kako samopoţrtvornost u sebi ima moć. Okrećem pištolj u ruci i polaţem ga na Tobiasov dlan. Pritišće mi cijev pištolja uz ĉelo. Suze su mi presušile i zrak je hladan dok mi dodiruje obraze. Pruţam ruku i dlan mu polaţem na prsa kako bih osjetila otkucaje njegova srca. Ti su otkucaji barem još uvijek njegovi. Metak glasno ulazi u cijev. Moţda će mi dopustiti mu da me ubije biti jednako lako kao i u krajoliku straha, kao u mojim snovima. Moţda će to biti samo eksplozija nakon koje će nestati svjetla, a ja se naći u drugome svijetu. Mirno stojim i ĉekam. Hoće li mi biti oprošteno sve što sam uĉinila kako bih dospjela ovamo? Ne znam. Ne znam. Molim te.
202 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE NEMA PUCNJA. Jednako okrutno i dalje zuri u mene, ali se ne pomiĉe. Zašto ne puca? Srce mu kuca ispod moga dlana, a i moje vlastito tuĉe sve jaĉe. Razliĉit je. Moţe se oduprijeti ovoj simulaciji. Svakoj simulaciji. — Tobiase — kaţem. — Ja sam. Pristupam mu i obavijam ruke oko njega. Tijelo mu je ukoĉeno. Srce mu brţe kuca. Osjećam ga na obrazu. Potmuli udarci na mome obrazu. Glasan tresak dok pištolj pada na pod. Hvata me za ramena — prejako, prsti mu se zabijaju u moju koţu na mjestu gdje me pogodio metak. Viĉem dok me odmiĉe od sebe. Moţda me ţeli ubiti na neki okrutniji naĉin. — Tris — kaţe. I ponovno je to on. Usne mu se sudaraju s mojima. Obavija me rukama i podiţe, privija uza se, rukama me ĉvrsto drţi zaleĊa. Lice i zatiljak klizavi su mu od znoja, tijelo mu drhti. Rame mi probija ţestoka bol, no nije me briga, nije me briga, nije me briga. Spušta me i zuri u mene, prstima mi prelazi preko ĉela, obrva, obraza, usana. Preko usana mu prelazi nešto nalik na jecaj ili uzdah, a zatim me ponovno ljubi. Oĉi mu se cakle od suza. Nisam mislila da ću ikada vidjeti Tobiasa kako plaĉe. Boli me to. Privijam se uz njegove grudi i plaĉem. Vraća se bol u mojoj glavi, ţestoko probadanje u ramenu, imam dojam da mi je tijelo dvostruko teţe. Naslanjam se na njega i on me podupire. — Kako si uspio to uĉiniti? — pitam. — Ne znam — odgovara. — Samo sam ĉuo tvoj glas. * * * Nekoliko sekundi kasnije shvaćam zašto sam ovdje. Odmiĉem se od njega, rukama otirem lice i ponovno se okrećem prema zaslonima. Vidim zaslon koji nadzire fontanu s vodom za piće. Tobias je bio tako paranoiĉan kada sam ondje prosvjedovala protiv Neustrašivih. Neprestano je pogledavao zid iznad fontane. Sada znam i zašto. Tobias i ja jedno vrijeme tako stojimo, mislim da znam o ĉemu razmišlja, jer i ja razmišljam o istome: kako nešto tako maleno moţe nadzirati tako velik broj ljudi? — jesam li ja upravljao simulacijom? — pita me. — Ne znam koliko si njom upravljao, koliko si je nadgledao — kaţem. — Već je dovršena. Ne znam kako, no Jeanine je osmislila tako da nastavi djelovati bez upletanja. On vrti glavom. — To je... nevjerojatno. Uţasno, zlo... ali nevjerojatno. Uoĉavam pokret najednom od zastora i vidim svoga brata, Marcusa i Petera koji stoje na prvome katu zgrade. Oko njih su vojnici Neustrašivih, svi odjeveni u crno i naoruţani. — Tobiase — odsjeĉno kaţem. — Sada! On trĉi do zaslona raĉunala i prstom po njemu kucka nekoliko puta. Ne mogu gledati kako radi to što radi. Vidim samo svoga brata. Ispred sebe drţi pištolj koji sam mu dala kao da je spreman upotrijebiti ga. Grizem usnicu. Ne pucaj. Tobias još nekoliko puta pritišće zaslon, ukucava slova koja za mene nemaju nikakva smisla. Ne pucaj.
203 Vidim bljesak svjetla — iskra iz jednog od pištolja — i uzdišem. Moj brat, Marcus i Peter ĉuĉe na podu s rukama iznad glava. Nakon nekoliko trenutaka dolazi do komešanja, tako da znam da su ţivi, a vojnici Neustrašivih napreduju prema njima. Gomila u crno odjevenih ljudi oko moga brata. — Tobiase — kaţem. Ponovno je pritisnuo zaslon i svi su se na prvom katu ukoĉili. Ruke im se opuštaju uz bokove. Neustrašivi se zatim pomiĉu. Glave im se okreću lijevo — desno, ispuštaju pištolje iz ruku, a usne im se pomiĉu kao da viĉu, guraju jedni druge. Neki od njih ĉak padaju na koljena, hvataju se za glave u ljuljaju naprijed–natrag, naprijed–natrag. Sva napetost u mojim grudima konaĉno popušta, pa sjedam i ispuštam dubok uzdah. Tobias ĉuĉi ispred raĉunala i pritišće tipku kojom ga iskljuĉuje. — Moram doći do podataka — kaţe — jer mogli bi inaĉe jednostavno ponovno pokrenuti simulaciju. Promatram mahnitanje na zaslonu. Ista se mahnitost sigurno odvija i na ulicama. Pogledom prelazim preko zaslona, gledam jedan koji prikazuje podruĉje grada pod nadzorom frakcije Nijekanja. Samo jedan zaslon prikazuje to podruĉje — na suprotnome kraju prostorije, na samome dnu. Neustrašivi na tom zaslonu pucaju jedni na druge, guraju se, vrište — kaos. U crno odjeveni muškarci i ţene padaju na tlo. Ljudi trĉe u svim smjerovima. — Imam ih — kaţe Tobias koji u ruci drţi tvrdi disk raĉunala. Rijeĉ je o komadu metala veliĉine dlana. Pruţa mi ga, a ja ga odlaţem u svoj straţnji dţep. — Moramo otići — kaţem i ustajem. Prstom upirem u zaslon s desne strane. — Da, moramo — prebacuje mi ruku preko ramena. — DoĊi. Zajedno hodamo hodnikom i zalazimo iza ugla. Dizalo me podsjeća na moga oca. Ne mogu se obuzdati i ne pogledati prema njegovu tijelu. Leţi na podu pokraj dizala, okruţeno tijelima nekoliko straţara. Ispuštam prigušeni vrisak. Odvraćam pogled. Osjećam ţuĉ koja mi se uspinje u usta, pa povraćam pokraj zida. Nakratko se osjećam kao da se sve u meni raspada, spuštam se u ĉuĉanj pokraj tijela, dišem na usta da ne bih osjetila miris krvi. Polaţem si dlan preko usta kako bih obuzdala jecaje. Još pet sekundi. Još samo pet sekundi slabosti, a zatim ću ustati. Jedan, dva. Tri, ĉetiri. Pet. * * * Nisam zapravo svjesna svega što me okruţuje. Tu je dizalo i staklena prostorija i nalet hladnoga zraka. Tu je gomila u crno odjevenih vojnika Neustrašivih koji viĉu. Pogledom traţim Calebovo lice, no nigdje ga nema, nema ga sve dok nismo napustili staklenu zgradu i izašli na svjetlost dana. Caleb prema meni trĉi u trenutku kada prolazim kroz vrata, a ja mu padam u naruĉje. Ĉvrsto me drţi u zagrljaju. — Tata? — pita me on. Samo tresem glavom. — Eh, pa — kaţe on, rijeĉ mu gotovo zapinje u grlu — i sam bi tako poţelio.
204 Preko Calebova ramena vidim Tobiasa koji zastaje usred koraka. Cijelo mu se tijelo koĉi dok pogled usmjerava prema Marcusu. U ţurbi da uništimo simulaciju, zaboravila sam upozoriti na njega. Marcus prilazi Tobiasu i grli ga. Tobias stoji kao zaleĊen, ruku opuštenih niz tijelo, bezizraţajna lica. Gledam kako mu se Adamova jabuĉica penje i spušta, a oĉi podiţu prema stropu. — Sine — uzdiše Marcus. Tobiasu se lice grĉi. — Hej — kaţem odmiĉući se od Caleba. Sjećam se bolnog udarca remenom preko moga zapešća u Tobiasovu krajoliku straha, pa se uguravam izmeĊu njih, odgurujem Marcusa. — Hej. Maknite se od njega. Na zatiljku osjećam Tobiasovo disanje; njegove brze i kratke udisaje i izdisaje. — Odmaknite se — sikćem. — Beatrice, što radiš? — pita me Caleb. — Tris — kaţe Tobias. Marcus me zaprepašteno gleda, no njegov mi pogled djeluje laţno — oĉi su mu previše razrogaĉene, a usta previše otvorena. Kada bih znala naĉin kako izbrisati taj izraz s njegova lica, uĉinila bih to. — Nisu svi oni ĉlanci Uĉenih bili krcati laţima — kaţem, skupljam oĉi prema Marcusu. — O ĉemu to govoriš? — tiho pita Marcus. — Ne znam što su ti rekli, Beatrice, ali... — Jedini razlog zašto vas do sada već nisam ubila jest taj što bi on trebao imati tu ĉast — kaţem. — Klonite ga se ili ću odluĉiti da me više nije briga. Tobias me hvata za ruke i stišće. Nekoliko trenutaka Marcus me gleda ravno u oĉi, a njegove mi oĉi nalikuju na tamne rupe, izgledaju jednako kao i onda kad sam ga vidjela u Tobiasovu krajoliku straha. Zatim odvraća pogled. — Moramo ići — kaţe Tobias nesigurnim glasom. — Vlak bi svakoga trena trebao stići. Do ţeljezniĉke pruge hodamo preko nepristupaĉnog terena. Tobiasove su ĉeljusti ĉvrsto stisnute i zuri ravno ispred sebe. Osjećam ţalac ţaljenja. Moţda nisam smjela dopustiti da se sam obraĉuna sa svojim ocem. — Oprosti — mrmljam. — Nema razloga da se ispriĉavaš — odgovara, hvata me za ruku. Prsti mu se još uvijek tresu. — Uskoĉimo li u vlak koji ide u suprotnome smjeru, pa umjesto u grad odemo izvan njega, mogli bismo otići do sjedišta Dobrohotnih — kaţem. — Tamo su ostali otišli. — A što je s pripadnicima Iskrenosti? — pita moj brat. — Što misliš, kako će oni postupiti? Ne znam kako će frakcija Iskrenosti reagirati na ovaj napad. Ne bi stali na stranu uĉenih — nikada ne bi uĉinili nešto tako nepošteno. No moţda se neće ni okrenuti protiv Uĉenih. Nekoliko minuta prije dolaska vlaka stojimo pokraj traĉnica. Tobias me u jednom trenutku podiţe budući da jedva stojim na nogama, a ja mu glavu naslanjam na rame i udišem miris njegove koţe. Budući da me spasio od napada, njegov sam miris povezala s osjećajem sigurnosti, pa dokle god se budem usredotoĉila na njega, osjećat ću se sigurno, ĉak i sada. Zapravo se neću osjećati sigurno dokle god su s nama Marcus i Peter. Trudim se ne gledati ih, no ipak njihovu prisutnost osjećam poput plahte preko lica. Okrutnost sudbine je htjela da moram putovati s ljudima koje mrzim, dok sam one koje volim ostavila mrtve.
205 Mrtvi ili budni ubojice. Gdje su sada Christina i Tori? Tumaraju li sada ulicama shrvane osjećajem krivnje zbog onog što su uĉinile? Ili okreću pištolje prema ljudima koji su ih nagnali da to uĉine? Ili su i one već mrtve? Voljela bih znati. Istodobno se nadam da nikada neću doznati. Ako je još ţiva, Christina će pronaći Willovo tijelo. A ako me ponovno vidi, njezine u frakciji Iskrenosti istrenirane oĉi odmah će vidjeti da sam ja ta koja ga je ubila. Znam to. Znam i guši me, tišti me osjećaj krivnje, zato moram zaboraviti. Prisiljavam se na zaborav. Dolazi vlak i Tobias me spušta na tlo kako bih mogla uskoĉiti u vagon. Trĉim nekoliko koraka uz vagon, pa se boĉno bacam, doĉekujem na lijevu ruku. Kotrljam se u unutrašnjost vagona i sjedam uza zid. Caleb sjeda meni suĉelice, dok Tobias sjeda pokraj mene, stvara ogradu izmeĊu moga tijela i Marcusa i Petera. Mojih neprijatelja. Njegovih neprijatelja. Vlak zaokreće i vidim grad iza nas. Postajat će sve manji i manji, sve dok ne doĊemo do podruĉja gdje završavaju svi putovi, pojave se šume i polja koje sam posljednji put vidjela kada sam bila premalena da bih im se divila. Dobrota Dobrohotnih jedno će nam vrijeme pruţiti utjehu, no ne moţemo ondje zauvijek ostati. Uskoro će nas Uĉeni i korumpirani voĊe Neustrašivih poĉeti traţiti, pa ćemo morati nastaviti dalje. Tobias me privija uza se. Savijamo koljena i povijamo glave kako bismo se zbliţili u vlastitome prostoru u kojem nećemo vidjeti one koji nas uznemiravaju, dah nam se miješa dok dišemo, izdišemo i udišemo. — Moji roditelji — kaţem. — Danas su poginuli. Premda sam to glasno izgovorila, premda znam da je istina, ne doima mi se stvarno — Umrli su za mene — kaţem. To me se doima vaţnim. — Voljeli su te — odgovara on. — Za njih nije bilo boljeg naĉina da ti to i pokaţu. Kimam glavom, pogledom pratim liniju njegove donje ĉeljusti. — I ti si danas gotovo poginula — kaţe. — Gotovo sam te upucao. Zašto me nisi upucala, Tris? — Nisam to mogla uĉiniti — kaţem. — Bilo bi to kao da sam pucala u samu sebe. Izgleda tronuto, privija se bliţe meni, tako da mi usnama dodiruje usnice dok govori. — Moram ti nešto reći — kaţe. Prstima prelazim preko mišića njegove ruke i gledam ga. — Moţda sam se zaljubio u tebe. — Blago se smiješi. — Ĉekam da budem siguran, pa ću ti reći. — Kako obazrivo od tebe — kaţem, takoĊer se smiješim. — Trebali bismo pronaći kakav komad papira, tako da moţeš sastaviti popis, povelju ili nešto u tom stilu. Osjećam njegov smijeh na boĉnoj strani svoga lica dok mi nosom prelazi preko ĉeljusti, pritišće mi usne uz uho. — Moţda sam već sasvim siguran — kaţe — samo te ne ţelim preplašiti. Kratko se smijem. — Onda bi me trebao bolje poznavati. — Dobro — kaţe. — Onda, volim te. Ljubim ga dok vlak klizi u neosvijetljeno, nesigurno podruĉje. Ljubim ga koliko me volja, predugo s obzirom na to da moj brat sjedi samo metar od mene.
206 Zavlaĉim ruku u dţep i uzimam tvrdi disk s podacima vezanim uz simulaciju. Okrećem ga u rukama dok se na njemu zrcali svjetlost sunca na zalasku. Marcusove oĉi pohlepno prate moje kretnje. Nije sigurno, razmišljam, uopće nije. Ĉvrsto tvrdi disk privijam uz grudi, naslanjam glavu na Tobiasovo rame i pokušavam zaspati. Frakcija Nijekanja i Neustrašivi su uništeni, njihovi pripadnici raštrkani. Sada smo poput ljudi bez frakcije. Ne znam kakav će biti ţivot bez frakcije — kao išĉupan iz korijena, poput lista odvojenog od stabla koje mu je pruţalo ţivot. Mi smo stvorenja gubitka; ostavili smo sve iza sebe. Nemam ni doma, ni puta, ni sigurnosti. Nisam više nesebiĉna Tris, ni hrabra Tris. Pretpostavljam da sada moram biti više i jedna i druga.