Arthur Conan Doyle - Skandal u Ceskoj

Arthur Conan Doyle SKANDAL U ČEŠKOJ

Za Sherlocka Holmesa je ona zauvijek ostala ONA ŽENA. Rijetko kada sam čuo da je spominje pod bilo kojim drugim imenom. U njegovim očima zasjenila je i premašila sve osobe svoga spola. Ne zato što bi on prema Ireni Adler gajio osjećanja slična ljubavi. Sva osjećanja, a posebno ovakva, bila su strana njegovu hladnom, preciznom i savršeno uravnoteženom razumu. Smatram da je on bio najsavršeniji stroj za rasuñivanje i zapažanje koji je svijet igda stvorio. Ali kao ljubavnik postavio bi sebe na krivo mjesto. O njenim osjećajima govorio je s podsmijehom i ruganjem. Za promatrača bile su to divne stvari — izvrsne da bi čovjek smaknuo veo s ljudskih pobuda i postupaka. No kada bi uvježbani promatrač dopustio takvo prodiranje u svoju tankoćutno podešenu i osjetljivu prirodu, značilo bi da uvodi činioca koji odvraća i može baciti sumnju na sva njegova postignuća. Sitni pijesak u nekom osjetljivom instrumentu ili naprslina na jednoj od njegovih jakih leća kod prirode kao što je njegova ne bi predstavljala manju smetnju od jakog uzbuñenja. Pa ipak, za njega je postojala samo jedna žena, a ta žena je bila prijašnja Irena Adler, osoba sumnjiva ugleda. U posljednje vrijeme slabo sam viñao Sherlocka Holmesa. Moja nas je ženidba udaljila. Bio sam potpuno obuzet svojom ličnom srećom kao i interesima usredsreñenim na vlastiti dom, što se dogaña kod čovjeka koji prvi put kući kuću. Holmes koji je iz dubine svoje boemske duše mrzio takvu vrstu društva ostao je i dalje u našem stanu u Baker Streetu, zatrpan svojim starim knjižurinama, prepuštajući se naizmjenično omamljenosti od nerada i divljoj energiji svoje nemirne prirode. Kao i uvijek bio je duboko zainteresiran proučavanjem zločina, pa je svoju izuzetnu moć i neizmjerne sposobnosti upotrebljavao da razjasni tajne koje je zvanična policija napustila kao beznadne. S

vremena na vrijeme čuo bih neodreñene prikaze njegovih slučajeva: o njegovu pozivu na sud u Odesi povodom slučaja ubistva Trepoffa, o razjašnjavanju čudne tragedije braće Atkinson u Trincomaleeu, i na kraju, o misiji koju je tako delikatno i uspješno obavio za vladajuću kuću u Holandiji. Zapravo osim tih znakova njegove djelatnosti, koje sam dijelio sa svim čitaocima dnevnih listova, znao sam veoma malo o svom negdašnjem prijatelju i sustanaru. Jedne noći — bilo je to 20. marta 1888. godine — vraćajući se s obilaska svog pacijenta (bio sam se ponovo vratio privatnoj praksi), put me navede kroz Baker Street. Dok sam prolazio kraj dobro poznatih vrata uhvati me silna želja da ponovo vidim Holmesa i doznam na što troši izuzetne sposobnosti. Sobe su mu bile sjajno rasvijetljene. Kad pogledah gore, vidjeh njegovu visoku mršavu siluetu na roletni. Koračao je po sobi žustro glave spuštene na grudi, s rukama na leñima. Poznavao sam svaku njegovu naviku i raspoloženje. Takvo držanje govorilo je samo za sebe. Opet je bio na poslu. Digao se, znači, iz svojih snova, iz svoje nepokretnosti, i ustremio na trag novog problema. Pozvonio sam, nakon čega me uvedoše u sobu koja je nekada bila i moja. Njegovo ponašanje nikad nije odavalo razdraganost. Rijetko se dogañalo da je ispoljavao radost, ali meni se učinilo da se ovaj put obradovao što me vidi. Premda je jedva progovorio koju riječ, ipak me ljubazno pogledao i dao mi rukom znak da sjednem u naslonjač, dobacivši mi svoju kutiju s cigarama i pokazujući na ormarić s alkoholnim pićima i sifonom koji je stajao u kutu. Tada odjednom stade pred vatrom i dobro me osmotri na svoj čudan, ispitivački način. — Brak vam prija — reče. — Čini mi se, Watsone, da ste se ugojili sedam i pol funti otkada se nismo vidjeli. — Sedam — odgovorim.

— Zar? Učinilo mi se da je malko više, Watsone. I, kao što vidim ponovo prakticirate. Ništa mi niste govorili o svojoj namjeri da se opet upregnete u taj posao. — Pa, otkuda onda znate? — Vidim, izvodim zaključak. Isto onako kao što znam da ste, nedavno, bili skroz mokri, i da imate veoma nezgrapnu i nepažljivu služavku. — Dragi moj Holmese — rekoh — to je previše! Da ste živjeli prije nekoliko stoljeća vas bi spalili. U četvrtak sam se vratio kući u strašnom stanju s jednog obilaska na selu, ali ne razumijem kako ste došli do tog zaključka kad sam promijenio odijelo. Što se Mary tiče, ona je nepopravljiva pa joj je moje žena dala otkaz. Ne shvaćam kako ste to dokučili. Nasmijao se prigušeno i protrljao svoje duge, nervozne ruke. — To je bar jednostavno — reče. — Vidim vlastitim očima da vam je na lijevoj cipeli, na unutrašnjoj strani, ondje gdje je osvjetljava vatra, koža zagrebana s ništa manje nego šest usporednih ogrebotina. Njih je očigledno načinila osoba koja je veoma nepažljivo strugala okorjelo blato s ruba potplata. Iz toga povlačim dvostruki zaključak: da ste bili vani po lošem vremenu i da imate izuzetno zlonamjeran primjerak londonske služinčadi koja siječe obuću. A što se pak vaše prakse tiče, ako u moju sobu ulazi gospodin koji miriši na jedoform, na desnom kažiprstu ima crnu mrlju od srebrnog nitrata, a ispupčenje s jedne strane njegova cilindra pokazuje na mjesto gdje je sakrio stetoskop, morao bih doista biti tupan kada ga ne bih proglasio aktivnim članom liječničkog zanimanja. Nisam mogao da se ne nasmijem lakoći kojom je objasnio svoj postupak izvoñenja zaključaka. — Kad vas slušam kako iznosite svoje razloge — rekao sam — stvar mi uvijek izgleda tako smiješno jednostavna kao da bih i ja to mogao učiniti, premda se

u svakoj narednoj fazi vašeg zaključivanja zaprepastim, sve dok ne objasnite svoj postupak. A smatram da imam isto tako dobre oči kao i vi. — Sasvim točno — odgovori paleći cigaretu i uvaljujući se u naslonjač. — Vi vidite, ali ne zapažate. Razlika je jasna. Na primjer: često ste prelazili preko stepenica koje iz hola vode u ovu sobu. — Često. — Koliko često? — Pa, nekoliko stotina puta. — E, onda, koliko ima stepenica? — Koliko? Ne znam. — Eto. Niste ih zapazili iako ste ih vidjeli. Baš to hoću da kažem. Ja znam da ima sedamnaest stepenica, jer sam ih vidio i zapazio. Uzgred budi rečeno, vas zanimaju takvi mali problemi, pa, kako ste bili tako dobri da opišete nekoliko mojih beznačajnih doživljaja, možda će vas zanimati i ovo. — Dobaci mi podebeli list ružičastog pisaćeg papira koji je raširen ležao na stolu. — Prispjelo je zadnjom poštom — reče. — Pročitajte glasno. Na listu nije bilo ni datuma, ni potpisa, ni adrese. »Večeras u sedam i četvrt imat ćete posjetu« pisalo je. »Jedan gospodin želi se posavjetovati s vama o jednom vrlo važnom problemu. Vaše nedavne usluge jednoj od evropskih kraljevskih kuća pokazale su da ste osoba kojoj se mirno možemo povjeriti. Ovakav vaš opis dobili smo sa svih strana. Budite, dakle, u svojoj sobi u to vrijeme i nemojte uzeti za zlo ako posjetilac bude nosio masku.« — Zaista tajanstveno — rekoh. — Što vi mislite? — Za sada još nemam podataka. Osnovna je pogreška teoretizirati prije no što čovjek raspolaže podacima, čovjek nesvjesno počne izvrtati činjenice da bi ih saobrazio teorijama, umjesto da to čini s teorijama s

obzirom na činjenice. Ali što zaključujete iz same bilješke? Pažljivo ispitam rukopis i papir. — Čovjek koji je to pisao po svoj je prilici imućan — pokušam podržati način razmatranja mog prijatelja. — Takav papir ne može se kupiti ispod pol krune paket. Čudnovato je jak i krut. — Čudnovato, to je prava riječ — reče Holmes. — To uopće nije engleski papir. Dignite ga prema svjetlu. Podignem ga i opazim da je u samom papiru otisnuto veliko »E« s malim »g«, veliko »P« i veliko »G« s malim »t«. — Kakav je vaš zaključak? — upita Holmes. — Ime proizvoñača, ili njegov monogram. — Nikako. Veliko »G« s malim »t« stoji umjesto »Gesselchaft«, što na njemačkom znači »društvo«. To je uobičajena skraćenica kao naše »Comp«. »P« naravno, označava papir. Sad ovo »Eg«. Pogledajmo u Kontinentalni rječnik zemljopisnih imena. — Skine s police tešku knjigu smeñe boje. — Eglow, Eglonitz, evo ga, Egrija. To je pokrajina u Češkoj, nedaleko od Karlovih Vari, u kojoj se govori njemački. Poznata je po tome što se tu nalazi mjesto gdje je ubijen Walletein, kao i po svojim mnogobrojnim tvornicama stakla i papira. Ha, ha, mladiću moj, što velite na to? — Oči mu se zrijese, a iz cigarete posla u zrak velik kolut plavog dima. — Papir je načinjen u Češkoj — rekoh. — Točno. A čovjek koji je napisao ovu bilješku je Nijemac. Vidite li posebnu konstrukciju rečenice: »Ovakav opis od vas smo sa svih strana dobili.« Francuz ili Rus ne bi mogao tako što napisati. Samo je Nijemac tako nepažljiv prema svojim glagolima. Stoga nam još samo preostaje da otkrijemo što želi taj Nijemac koji piše na češkom papiru i radije nosi masku nego što pokazuje svoje lice. Evo ga, ako se ne varam, dolazi da nas liši svih naših nagañanja.

Začuje se oštar konjski topot i struganje kotača uz rub ivičnjaka, zatim uslijedi oštro povlačenje zvona. Holmes zazviždi. — Sudeći po zvuku, par konja — reče. — Da — produži gledajući kroz prozor — lijepe male kočije i par ljepotana. Po sto pedeset gvineja komad. U ovom slučaju, Watsone, ako nema ničega drugog, ima novaca. — čini mi se, Holmes, da bi bilo bolje do odem. — Ni govora, doktore! Ostanite! Bez svog Boswela sam izgubljen. A to obećava da bude veoma zanimljivo. Šteta da propustite tako nešto. — Ali vaš klijent... — Ne osvrćite se na njega. Možda će mi biti potrebna vaša pomoć, a možda i njemu. Evo ga dolazi. Doktore, sjednite u ovaj naslonjač i posvetite nam svu svoju pažnju. Teško i sporo koračanje koje se čulo na stepenicama i po hodniku, pred samim vratima utihnu. Zatim se začu glasno i autoritativno kucanje. — Naprijed! — oglasi se Holmes. Ušao je čovjek s herkulskim grudnim košem. Rukavi i obje prednjice njegova dvoredna kaputa bili su obrubljeni širokim astrahanskim trakama, dok mu je preko ramena bio prebačen plašt, postavljen plamenocrvenom svilom, zakopčan na vratu jednom kopčom, koja se sastojala od jednoga jedinog plamtećeg berila. Čizme, što su mu dopirale do polovice cjevanica i bile pri vrhu isto tako ukrašene bogatim smeñim krznom, dopunjavale su utisak barbarskog izobilja koje je odavala cijela njegova ličnost. U ruci je nosio šešir sa širokim obodom, a na gornjem dijelu lica crnu krinku, koja mu je dopirala do ispod jagodica, čini se da ju je upravo bio stavio jer ju je pri ulasku u sobu još pridržavao. Sudeći po donjem dijelu lica, bio je čovjek jake volje, s debelim opuštenim usnama i čvrstom

bradom, što je značilo da mu je odlučnost graničila s tvrdoglavošću. — Primili ste pisamce? — zapita dubokim, hrapavim glasom s jakim njemačkim naglaskom. — Poručio sam da ću vas potražiti. — Zatim baci pogled na Holmesa pa na mene, kao da nije siguran kome treba da se obrati. — Sjedite, molim vas — reče Sherlock Holmes. — To je moj prijatelj i kolega, doktor Watson, koji je tako ljubazan da mi s vremena na vrijeme pomogne u mojim slučajevima. Kome imam čast da se obratim? — Možete me oslovljavati: grof von Kramrn, češki plemić. Pretpostavljam da je ovaj džentlmen, vaš prijatelj, častan i diskretan čovjek kome mogu povjeriti stvar najveće važnosti. Ako nije, više bih volio da se obratim samo vama. Ja ustanem, ali Holmes me uhvati za ruku i gurnu natrag u naslonjač. — Ili obojica, ili nijedan! — reče. — Pred ovim džentlmenom možete reći sve ono što možete reći i preda mnom. Grof slegne širokim ramenima i reče: — Tada moram početi s time da vas obojicu obavezujem na čuvanje tajne u vremenu od dvije godine. Poslije cijela stvar neće više biti toliko važna da bi mogla utjecati na evropsku historiju. — Obećavam — reče Holmes. — I ja. — Izvinite zbog ove maske — produži naš čudni posjetilac. — Uzvišena ličnost kojoj služim želi da vam njezin agent ostane nepoznat. Istovremeno moram priznati da titula kojom sam se nazvao nije moja. — To sam znao — suho će Holmes. — Posrijedi su veoma škakljive okolnosti, pa se moraju primijeniti sve mjere opreza da se u korijenu onemogući izbijanje velikog skandala koji bi mogao ozbiljno ugroziti ugled jedne evropske vladajuće kuće.

Razgovarajmo otvoreno, to se odnosi na veliku kuću Ormstein, na nasljedne kraljeve Češke. —I to sam znao — pomrmlja Holmes, smještajući se u svoj naslonjač i sklapajući oči. Naš posjetilac, očigledno iznenañen, pogleda na opuštenu i opruženu priliku čovjeka kog su mu opisali kao najpronijivijeg i najenergičnijeg agenta u Evropi. Holmes polako ponovo otvori oči i nestrpljivo pogleda na svog klijenta. — Ako vaše veličanstvo blagoizvoli iznijeti svoj slučaj — reče — lakše ću ga moći posavjetovati! Čovjek skoči sa svog sjedala i počne hodati neobično uzbuñen. Zatim pokretom očajanja razdera krinku s lica i tresne je o pod. — U pravu ste — vikne. — Ja sam kralj. Zašto bih se trudio da to prikrivam. — Stvarno zašto? — pomrmlja Holmes. — Još prije nego što je vaše veličanstvo i progovorilo već sam znao da se obraćam Wilhelmu Gottsreichu Sigismondu von Ormsteinu velikom vojvodi od Cassel Felsteina i nasljednom kralju Češke. — Ali možete me razumijeti — reče naš čudnovati posjetilac, sjedajući ponovo i prelazeći rukom preko visokoga blijedog čela — da nisam navikao takve stvari raditi sam. Ali slučaj je tako škakljiv da ga nisam mogao povjeriti nijednom agentu a da ne budem u njegovim rukama. Došao sam inkognito iz Praga da vas zamolim savjet. — Molim, pitajte — reče Holmes ponovo sklapajući oči. — Ukratko, prije pet godina, prilikom poduže posjete Varšavi, dobro sam upoznao poznatu avanturistkinju Irenu Adler. Ime vam je bez sumnje poznato. — Budite ljubazni pa je potražite u mom indeksu, doktore—promrmlja Holmes ne otvarajući oči. Već godinama imao je običaj da prikuplja isječke koji se

odnose na ljude i stvari, tako da je bilo teško spomenuti čovjeka ili stvar a da on ne bi odmah pružio obavještenje. Našao sam njenu biografiju izmeñu biografija židovoskog rabina i generalštabnog komandanta koji je napisao jednu monografiju o dubinskim ribarima. — Dajte da vidim — reče Holmes. — Hm, roñena u New Jersevu 1858. Alt, hm. Skala. Primadona carske opere u Vaavi, da! Povukla se s operske scene. Hm, živi u Londonu, baš tu! Koliko razumijem, vaše veličanstvo se spetljalo s tom mladom osobom, napisalo joj kompromitirajuća pisma, i sada želi da ta pisma dobije natrag. — Da. Ali kako? — Je li postojao tajni bračni ugovor? — Nije. — Nikakvih pravnih dokaza ili uvjerenja nema? — Nikakvih. — Onda ne shvaćam, vaše veličanstvo. Ako bi ova mlada dama objavila ta pisma u svrhu ucjenjivanja, ili iz bilo kakvih drugih pobuda, kako može dokazati njihov identitet? — Postoji rukopis. Pih! Falsifikat! — Moj lični pisaći papir. — Ukraden. — Moj lični pečat. — Imitacija. — Moja fotografija. — Kupljena. — Oboje smo na fotografiji. — Ajoj, dragi! To je loše. Vaše je veličanstvo postupilo sasvim indiskretno. — Bio sam lud, pošašavio. — Ozbiljno ste se kompromitirali. — Tada sam bio još prijestolonasljednik. Bio sam mlad. Tek sad imam trideset.

— Toga se moramo dokopati. — Pokušali smo ali nismo uspjeli. — Vaše veličanstvo morat će platiti. To se mora kupiti. — Ona neće prodati. — Onda ćemo ukrasti. — Učinjeno je pet pokušaja. Dvaput su joj provalnici, koje sam platio, opljačkali kuću, jednom kad je putovala pozabavili smo se njenim kovčezima. Dvaput smo je napali iz zasjede. Sve bez rezultata. Holmes se nasmije. — To je sasvim zgodan mali problem — reče. — Ali za mene veoma ozbiljan — kralj će prijekorno. — Zaista! A što ona namjerava da učini s tom fotografijom? — Da me upropasti. — Kako? — Nalazim se pred ženidbom. — Čuo sam. — S Clotildom Lothmann von Saxe — Meiningen, drugom kćerkom kralja Skandinavije. Možda poznajete staro načelo njene porodice. "Ona je oličenje tankoćutnosti. I sjenka sumnje u moje ponašanje sasvim bi me upropastila. — A Irena Adler? — Prijeti da će im poslati fotografiju. A ona će to učiniti. Znam da će učiniti. Vi je ne poznajete. Ima dušu od čelika, lice najljepše žene i duh najsmionijega muškarca. Sve će poduzeti samo da se ne oženim drugom ženom. — Jeste li sigurni da fotografiju još uvijek nije poslala? — Siguran sam. — Zašto?

— Zato što je rekla da će je poslati onog dana kad se vjeridba bude objavila u javnosti. To će biti idućeg ponedjeljka. — Oh, pa imamo tri dana — reče Holmes zijevajući. — — To je veoma sretna okolnost. Vaše veličanstvo, naravno, ostaje u Londonu? — Svakako. Naći ćete me kod Langhama pod imenom grofa od Kramma. — Onda ću vam dostaviti koji redak, da vam javim kakapredujemo. — Molim vas, veoma ću biti zabrinut. — A što se novca tiče? — Imate bjanko - ček. — Cijeli? — Velim vam, dao bih jednu pokrajinu svog kraljevstva samo da dobijem tu fotografiju. — A za sadašnje izdatke? Ispod ogrtača kralj izvadi debelu torbu i stavi je na sto. — Ovdje ima tri stotine zlatnih funti i sedam stotina papirnatih — reče. Holmes nažvrlja priznanicu i predade mu je. — A adresa gospoñice? — Briony Lodge, Serpentine Avenue, St. John's Wood. Holmes zabilježi. — Još jedno pitanje — reče. — Da li je slika umjetnički rad? — Bila je. — Onda, laku noć, vaše veličanstvo. Vjerujem da ćemo za vas uskoro imati dobrih vijesti... Laku noć Watsone — obrati se meni dok se kraljevska kočija kotrljala niz ulicu. — Budite tako dobri pa navratite do mene sutra u tri sata po podne, rado bih proeaskao s vama. U tri sata bio sam u Baker Streetu, ali Holmes se još nije vratio. Gazdarica me obavijestila da je još jutros,

nešto prije osam, otišao od kuće. Sjeo sam kraj vatre u namjeri da ga sačekam pa ma koliko dugo bio odsutan. Već me prilično kopkala istraga. Iako nije sadržavao čudna svojstva kao ona dva zločina koja sam već naveo, ovaj slučaj, po svojoj prirodi i visokom položaju klijenta, ipak je bio na poseban način interesantan. Bez obzira na prirodu istrage, koju je sada vodio moj prijatelj, u njegovu zahvatu situacije, u oštrom, prodornom rasuñivanju bilo je nečega majstorskog. Zadovoljstvo je proučavati njegov sistem rada i pratiti utančane metode kojima bi raspetljavao i najzamršenije tajne. Toliko sam se bio navikao na njegove uspjehe da nisam mogao ni pretpostaviti mogućnost neuspjeha. Bilo je gotovo četiri sata kad su se otvorila vrata i u sobu uñe pijan, neuredan konjušar sa zaliscima, crven u licu. Ma koliko da sam bio navikao na iznenañujuće sposobnosti preravanje mog prijatelja, triput sam ga morao dobro zagledati prije no što sam se uvjerio da je to zaista on. Klimnuvši mi glavom iščezne u spavaću sobu, odakle se za pet minuta vrati odjeven u odijelo od tvida, ponovo pristojan, kao i obično. Gurnuvši ruke u džepove, sjedne, ispruži duge noge pred vatru pa se od srca nasmije. — Što vam je, zaboga? — Suviše je smiješno. Siguran sam da nikad ne biste pogodili kako sam se jutros proveo i što sam na kraju učinio. — Pretpostavljam da ste ispitivali način života, a možda i kuću gospoñice Irene Adler. — Upravo tako, ali redoslijed kojim sam to izvršio bio je zaista nesvakidašnji. Ispričat ću vam. Jutros sam otišao od kuće nešto poslije osam prerušen u konjušara. Meñu ljudima koji se bave konjima postoji izvanredna bliskost i neko instinktivno razumijevanje. Postanite jedan od njih, pa ćete doznati sve što vam treba. Briony Lodge pronašao sam veoma brzo. To je pravi dragulj od

vile grañene na dva kata, s vrtom u pozadini, licem okrenutim prema ulici. Nemoguće joj je prići s bilo koje strane. Na desnoj strani nalazi se lijepo namještena dnevna soba s visokim prozorima koji počinju od poda i onim pretencioznim engleskim zatvaračima koje bi i dijete moglo otvoriti. Iza kuće nije bilo ničega naročitog, osim što se s krova od šupe za kola mogao dosegnuti prozor u hodniku. Prošetao sam se oko nje i pažljivo je promotrio. Ništa zanimljivog. Tad sam se uputio niz ulicu. Kao što sam očekivao, kod prolaza pored vrata bila je staja. Priñem i pomognem kjušarskim momcima da istimare konje. U zamjenu za to dobijem čašu mješavine piva, duhana za dvije lule i sva moguća obavještenja o gospoñici Adler da ne spominjem obavještenja o još pola tuceta drugih ljudi iz susjedstva, koji me nisu nimalo zanimali, ali čije sam biografije morao pažljivo saslušati. — A što je s Irenom Adler? — zapitam. — Oh, ona je u tom kraju svim muškarcima zavrtjela mozgom. Najljupkiji stvor u šeširiću na planeti! Tako tvrde svi do jednog u konjušnici Serpentine. Živi povučeno, pjeva na koncertima, svaki dan se izvozi kolima u pet sati i vraća se u sedam na večeru. Izlazi rijetko u neko drugo vrijeme, osim kad pjeva. Od muškaraca imao sam jednog posjetioca, ali zato je čest gost. Tamne je puti, zgodan i žustar čovjek, dolazi jedanput dnevno, često i više puta. Čuo sam da se zove Godfrev Norton i da je iz Inner Templa*( Jedna od četiri londonske pravničke korporacije koja uživa privilegiju da šalje pravozastupnike pred sud). Vidite, to su prednosti obavještajca kočijaša. Desetak puta vozili su ga iz konjuice kući i saznali o njemu sve. Kad sam čuo sve što su znali, počeo sam se ponovo šetati pred kućom gorolje i smišljati svoj plan. Taj Godfrev Norton očigledno je bio važan činilac. On je pravnik. To zvuči zlokobno. Kakav li je to odnos meñu njima i što je razlog njegovih učestalih posjeta? Da

li mu je ona klijent, ili ljubavnica? Ako je ono prvo, onda mu je najvjerojatnije predala fotografiju na čuvanje. Ako je ovo potonje, onda je to već manje vjerojatno. Od ishoda ovog pitanja zavisit će da li produžavam da radim u Briony Lodgeu, ili svoju pažnju skrećem na prostorije tog gospodina u Templu. Plašim se da vam dosañujem s pojedinostima, ali moram vas upoznati s tim malim teškoćama na koje sam naišao da biste shvatili cijelu situaciju. Dok sam razglabao stvar pred Briony Lodge dovezu se lake dvokolice iz kojih iskoči neki gospodin. Bio je upadljivo zgodan, taman, brkat, orlovskog izgleda, očigledno čovjek o kome sam slušao. Kao da je bio u velikoj žurbi. Vikne kočiju neka ga sačeka i pojuri pored djevojke kraj otvorenih vrata s izgledom čovjeka koji se osjećao kao kod svoje kuće. U kući se zadržao pola sata. Kroz prozore dnevne sobe mogao sam nazreti kako govori i uzbuñeno maše rukama hodajući gorolje. Nju nisam mogao vidjeti. Odjednom se pojavi napolju, još užurbaniji nego prije. Kad se popeo u kola, izvadi iz džepa zlatan sat i zabrinuto pogleda u njega. »Tjerajte kao oluja«, vikne, »pravo do Grossa i Hankeva u Regent Street, potom do crkve Sv. Monike u Edgware Road. Pol gveje, ako preñete za dvadeset minuta.« Dok sam se pitao ne bi li bilo dobro da krenem za njim, u prolazu se pojavi lijepi mali landau, a na njemu kočijaš s napola zakopčanim kaputom i mašnom namaknutom ispod uha. Kajiševi konjske opreme štrcali su na sve strane. Još se nisam čestito ni pribrao, kad se otvore vrata od hola, kroz njih izleti ona i uskoči u kola. U taj mah ugrabim priliku i bacim na nju samo letimičan pogled, koji je bio dovoljan da me uvjeri kako je to krasna žena. Ima lice za koje bi čovjek dao i sam život. »U crkvu Sv. Monike, John« poviče, »Pol gveje, ako stignete za dvadeset minuta!«

Watsone, zar to nije bilo zabavno! Upravo sam se dvoumio da li da potrčim onamo, ili da se uspem straga na njen landau, kad naiñe fijaker. Vozač me pogleda dva puta od glave do pete misleći da li da poveze tako dronjavu mušteriju. »U crkvu Sv. Monike«, rekoh i ja. »Pol gvineje ako stignete za dvadeset minuta!« Bilo je dvadeset pet do dvanaest. Moj kočijaš vozio je veoma dobro. Ne pamtim da sam se ikad brže vozio, ali oni drugi bili su ispred nas. Kad sam stigao pred vrata crkve, tamo su već stajale dvokolice i landau sa zapjenjenim konjima. Isplatim čovjeka i požurim u crkvu. U njoj ni žive duše, izuzev one dvije osobe koje sam pratio i svećenika u ornatu koji se nešto s njima objašnjavao. Stajali su ispred oltara. Peh šetati kao neki besposličar koji je slučajno naišao. Odjednom se ono troje ispred oltara okrenu prema meni. Godfrev Norton dotrči do mene što je brže mogao. »Hvala bogu«, vikne »vi ste sasvim dovoljni. Doñite!« »A zašto?« zapitao sam. »Doñite, čovječe, samo na tri minute, inače neće biti zakonito.« I tako ja prije nego što sam zapravo shvatio o čemu je riječ, budem napola dovučen pred oltar, gdje se nañoh u položaju da mrmljam odgovore koje su mi šaptali na uho, da tvrdim stvari o kojima nisam znao ništa i, uglavnom, da prisustvujem stvaranju čvrste veze izmeñu Irene Adler, starije djevojke, i Godfreva Nortona, neženje. Sve se to zbilo za tren oka, pa mi je sad s jedne strane zahvaljivao on, a s druge strane ona, dok je svećenik preda mnom sjajio od sreće. Pomisao na položaj u kojem sam se našao natjerala me u grohotan smijeh. Po svemu sudeći u dozvoli za vjenčanje postojala je neka nepravilnost i svećenik je odlučno odbijao da ih vjenča bez svjedoka. Moje prisustvo spriječilo je mladoženju da poleti na ulicu i traži kuma.

Mlada mi čak dade i jedan zlatnik koji namjeravam nositi o lancu sata kao uspomenu. — To je zaista neočekivan obrt — rekoh. — I što sad? — Moji planovi ozbiljno su ugroženi. Bilo je lako moguće da odmah nekuda krenu, što bi zahtijevalo veoma brze i energične mjere. Meñutim, oni se pred crkvenim vratima rastanu, on se vrati u Temple, a ona svojoj kući. »Izvest ću se u pet sati u park kao obično«, reče mu ona na rastanku. Ništa više nisam čuo. Oni su se odvezli, a ja odoh da posvršavam svoje obaveze. — Kakve obaveze? — Da pojedem malo hladne govedine i popijem čašu piva — odgovori. — Bio sam suviše zaposlen da mislim na jelo, a večeras ću, po svemu sudeći, biti još zaposleniji. Doktore, bit će mi potrebna vaša suradnja. — To bi me veoma radovalo. — Ne smeta vam da prekršite zakon? — Ni najmanje. — Ni da se izložite opasnosti da budete uhapšeni? — Ne, ako se radi o ispravnoj stvari. — Oh, stvar je više nego ispravna. — Tada računajte na mene. — Bio sam siguran da se mogu pouzdati u vas. — A što vi to zapravo želite? — Objasnit ću vam kada gospoña Turner unese poslužaik. Evo — reče prihvaćajući se jela koje mu je pripremila naša domaćica — moram razgovarati dok jedem jer nemam mnogo vremena. Sada je već pet sati. Gospoñica Irena, zapravo madam, vraća se s vožnje u sedam. U to vrijeme moramo biti u Briony Lodgeu kako bismo je sreli. — A zatim? — Već sam predvidio što će se dogoditi. Postoji samo jedna pojedinost na kojoj želim ustrajati. Vi se ne smijete umiješati. Razumijete li? Bit će malih

neugodnosti. Nemojte se dati uvući u njih. Završit će se time što će me pozvati u kuću. Četiret minuta nakon toga otvorit će se prozor dnevne sobe. Vi treba da se smjestite u blizini toga prozora. — Da. — Treba da motrite na mene. Kada dignem ruku, evo ovako, bacit ćete u sobu ono što ću vam dati da bacite, i u isto vrijeme povikat ćete: vatra! Jeste li me razumijeli? — Potpuno. — Nije to ništa naročito — reče vadeći iz džepa smotjak u obliku cigare. — To je jednostavna vodoinstalaterska raketa koja na svakom kraju ima kapsulu da bi se sama zapalila. Vaš zadatak se svodi na ovo: kad stanete vikati: vatra! to će prihvatiti priličan broj ljudi. Poslije toga mirno otiñite do kraja ulice, gdje ću vam se ja za desetak minuta pridružiti. Nadam se da sam bio jasan? — Treba da ostanem po strani, da se približim prozoru, da gledam u vas, da na dati znak ubacim ovaj predmet i da viknem: vatra! Poslije čekam vas na uglu. — Tako je! Holmes uñe u svoju spavaću sobu i za nekoliko se minuta vrati prerušen u ljubaznoga svećenika. Njegov široki crni šešir, vrećaste hlače, bijela kravata, sućutan smiješak i opći izgled dobronamjerne znatiželjnosti bili su takvi da bi mu na njima mogao pozavidjeti i sam John Hare. Holmes nije samo mijenjao svoje odijelo. Njegov izraz, njegovo ponašanje, pa i sama duša kao da su se mijenjali pri svakoj novoj ulozi. Pozornica je izgubila izvrsna glumca, a nauka pronicljiva analitičara! Bilo je šest i četvrt kad smo napustili Baker Street, a manjkalo je deset minuta do vremena kad smo trebali stići u Aveniju Serpentine. Padao je sumrak. Dok smo se šetali ispred Briony Lodgea očekujući dolazak njegove stranke, upravo su se počele paliti svjetiljke. Kuća je bila

onakva kakvu sam zamislio prema sažetom opisu Sherlocka Holmesa. Ali mjesto je bilo manje mirno nego što sam pretpostavljao. Na uglu je stajala, pušila i smijala se grupa odrpanaca, tu su bili i brusači škara sa svojim točkom, kao i dva čuvara koja su se zabavljala s nekom dadiljom. Bilo je i nekoliko dobro odjevenih mladića s cigarom u ustima. — Vidite — reče Holmes dok smo šetkali tammo pred kućom —vjenčanje pojednostavnjuje stvar. Fotografija postaje dvosjekli mač. Može se pretpostaviti da je ona sad isto toliko malo sklona da fotografiju vidi Godfrev Norton, kao što i naš klijent ne bi bio oduševljen da slika doñe u ruke princezi. Pitanje je sada gdje da pronañemo tu fotografiju. — Zaista, gdje? Sasvim je nevjerojatno da je nosi sa sobom. — Ona je veličine fotografije za sto. Suviše je velika da bi se sakrila u ženskoj haljini. Dobro joj je poznato da kralj može organizirati i prepad i lični pretres. Dva su takva pokušaja već izvršena. Prema tome, možemo smatrati da je ne nosi sa sobom. — Pa gdje je onda? — Kod njezina bankara ili pravnika? Više sam sklon pretpostavci da nije ni kod jednog ni kod drugoga. Žene su po prirodi pune tajni i vole uživati u vlastitoj tajanstvenosti. Zašto bi je ona predavala nekom drugom? Šta ona zna kakvom sve neposrednom ili posrednom političkom utjecaju može biti izložen poslovan čovjeka. Sjetite se da ih je već htjela upotrijebiti. Fotografija mora biti na dohvatu ruke, u njenoj kući. — Ali kuća je bila dva puta pretražena. — Pih! Nisu znali gdje treba tražiti. — A gdje ćete je vi tražiti? — Ja je neću ni tražiti. — Nego? — Natjerat ću je da mi je pokaže.

— Odbit će vas! — Neće moći. Čujem kloparanje kotača. To su njezina kola. Sada na posao! Dok je izgovarao posljednje tri riječi, na zaokretu ulice pojavio se bočni fenjer jednih kola. Bio je to mali landau koji se približio vratima Briony Lodgea. Kad se zaustavio, pritrča jedan od besposličara s ugla da otvori vrata u nadi da će zaraditi bakreni novčić. Njega odgurne drugi besposličar koji je dojurio s istom namjerom. Nastane bučna svaña izmeñu čuvara, besposličara i brusača škara. Pao je prvi udarac. Gospoña koja je sišla s kola za tili se čas našla pored zavañenih ljudi koji su se divljački tukli štapovima i pesnicama. Holmes pritrča gomili da zaštiti gospoñu, no baš kad stiže do nje krikne i pade na tle, a krv mu se poče slivati niz lice. Čuvari i besposličari uhvate maglu, promatrači pritrče u pomoć. Irena Adler, kako ću je nadalje zvati, pohita uza stepenice. Popevši se do gore, zastane i pogleda dolje niz ulicu. — Je li siromah gospodin jako ozlijeñen? — upita. — Mrtav je — začuje se nekoliko glasova. — Još pokazuje znakove života — povika netko — ali će umrijeti prije nego što će stići do bolnice. — To je hrabar čovjek — reče neka žena. — Gospoñi bi oteli torbicu i sat da nije bilo njega. Ah, opet diše! — Smijemo li ga unijeti u kuću, gospoño? — Svakako unesite ga u dnevnu sobu. Ovuda, molim. Ostao sam da promatram razvoj situacije sa svog mjesta kraj prozora. Soba je bila osvijetljena, a kako nisu bile spuštene roletne, mogao sam vidjeti Holmesa na ležaju. Ne znam da li je on toga časa trpio od grižnje savjesti zbog uloge koju je igrao, ali ja se nikada u životu nisam više stidio samog sebe, nego toga časa. Pa ipak, sada se povući iz povjerene mi uloge bilo bi najgore izdajstvo prema Holmesu. Ispod kišnog kaputa izvadim

dimnu raketu. Na kraju krajeva, pomislim, mi joj ne nanosimo nikakvo zlo. Sprečavamo je da učini zlo drugome, Holmes se uspravio na sofi. Vidio sam ga kako pravi pokrete čovjeka kome nedostaje zraka. Neka djevojka pohita prema prozoru i otvori ga. U tom času spazim da diže ruku, i, na taj signal, ja ubacim u sobu svoju raketu vičući iz svega glasa: »Vatra!« Gusti oblaci dima izlazili su kroz otvoren prozor. Po sobi su trčale neke prilike, a onda začujem Holmesov glas kako uvjerava da se radi o lažnoj uzbuni. Provukavši se kroz gomilu koja je dizala graju odem do ugla ulice poslije deset minuta. Radostan što sam ponovo mogao uhvatiti svog prijatelja pod ruku, napustim poprište. Nekoliko trenutaka Holmes je išao brzo i šutke, sve dok ne skrenusmo niz jednu od onih mirnih ulica koje vode u pravcu Edgware Road. — Vrlo dobro ste to izveli, doktore — reče. — Bolje nije moglo biti. Sve je u redu. — Imate li fotografiju? — Znam gdje je. — Kako ste to otkrili? — Pa, pokazala mi je, kao što sam vam rekao. — Još uvijek ne razumijem. — Ne želim da ispredam tajne — smijući se reče Holmes. — Stvar je savršeno prosta. Shvatili ste da su svi oni na ulici bili suučesnici. Svi su bili plaćeni da naprave gužvu. — Toliko sam razumio. — Dakle, kad je nastala gužva, ja sam imao u šaci malo crvene boje. Jurnuo sam naprijed, pao na zemlju, tresnuo se rukama po licu i postao jad i bijeda. Stari trik! — Naslućivao sam i to. — Potom su me unijeli. Ona je zapravo bila prinuñena dozvoliti da me unesu, i to upravo u njenu

dnevnu sobu koja mi je bila sumnjiva. Što je drugo mogla učiniti! Položili su me na ležaj, ja sam počeo vapiti za zrakom, bili su prinuñeni otvoriti prozor, a tada ste došli do izražaja. — U čemu sam vam ja pomogao? — O, pa to je bilo veoma važno. Kad neka žena misli da joj gori kuća, ona instinktivno poleti prema onome što najviše cijeni. Taj je poriv nesavladiv. Time sam se koristio u darlinonskom skandalu oko zamjene i u slučaju zbog zamka Arnvorth. Udata žena zgrabi svoje djetešce, neudata se maši svoje kutije s nakitom. Dakle, meni je bilo jasno da gospoña o kojoj govorimo nema u kući ničeg što bi za nju predstavljalo veću vrijednost od onoga što mi tražimo. Stoga je jurnula da skloni taj predmet na sigurno mjesto. Dim i povici pokolebali bi i čelične živce. Prekrasno je reagirala. Fotografija se nalazi u skrovištu na zidu iza pomične drvene ploče iznad desne vrpce za zvono. Zaključio sam to jer se za tren oka stvorila ondje. A kad je sliku već dopola izvadila, čak sam tigrabio priliku da bacim na nju jedan pogled. Na moj uzvik da je riječ o lažnoj uzbuni, ona je vrati na staro mjesto, baci pogled na raketu i izjuri iz sobe. Pobjegoh iz kuće. Bio sam se pokolebao da li da se odmah pokušam domoći te slike. No odjednom se pojavio njen kočijaš koji me pomno promatrao. Učini mi se sigurnije da pričekam. Prenagljenost bi mogla sve upropastiti. — A sada? — upitam. — Naša je istraga završena. Sutra ću s kraljem i s vama, ako želite da nam se pridružite, otići onamo. Uvest će nas u dnevnu sobu da je pričekamo. A kad uñe, neće naći nas ni slike. Njegovom veličanstvu bit će posebno zadovoljstvo da do slike doñe vlastitim rukama. — Kada polazite? — U osam ujutro. Ona ne ustaje tako rano, imat ćemo dosta slobodnog vremena. Moramo raditi brzo, jer

vjenčanje donosi potpunu promjenu njenih navika. Moram telegrafiri kralju. Stigli smo do Baker Streeta i zaustavili se pred vratima. Moj prijatelj je upravo preturao po džepovima tražeći ključ, kad netko reče u prolazu: »Laku noć, gospodine Sherlock Holmes!« Pozdravio je vitak mladić u kišnoj kabanici koji je projurio kraj nas. — Čuo sam negdje taj glas — reče Holmes zureći niz slabo osvijetljenu ulicu. — Kopka me tko bi to mogao biti. Te noći prespavao sam u Baker Streetu. Ujutro, još dok smo bili zaokupljeni kavom i prženim kruhom u sobu uleti češki kralj. — Jeste li je dobili? — poviče i pograbi Sherlocka Hoesa za oba ramena. — Još ne. — A ima li nade? — Ima. — Onda hajdemo. Gorim od nestrpljenja. — Moramo imati kočije. — Ne moramo, tu su moje dvokolice. Krenusmo još jednom prema Briony Lodgeu. — Irena Adler je udata — reče Holmes. — Udata! Otkada? — Od jučer. — Za koga? — Za engleskog pravnika Nortona. — Zar je moguće da ga voli? — Ja se nadam da je moguće. — Zašto se nadate? — Zato što bi to lišilo vaše veličanstvo svih bojazni od "budućih nezgoda. Ako gospoña voli svog muža, onda ne voli vaše veličanstvo. Ako ne voli vaše veličanstvo, onda nema razloga ni da se protivi planovima vašeg veličanstva.

— To je točno. Ali ipak šteta! — Veličanstvo zapadne u mračnu šutnju, koja potraja sve dok se ne počesmo penjati po Aveniji Serpentine. Vrata Briony Lodgea bila su otvorena. Na stepenicama je stajala neka žena. Podsmješljivo nas je promatrala dok smo izlazili iz dvokolice. — Gospodin Sherlock Holmes, zar ne? — reče. — Ja sam — odgovori moj suputnik gledajući je upitno, zapravo zaprepašteno. — Zaista! Moja gazdarica je rekla da ćete doći. Ona je jutros u 5,15 otišla sa svojim mužem sa stanice Charing Cross na kontinent. — Šta! — Sherlock Holmes ustukne blijed od muke i iznenañenja. — Hoćete reći da je napustila Englesku? — Napustila ju je da se nikada ne vrati. — A papiri? — zapita kralj. — Sve je izgubljeno. — Vidjet ćemo. — Odgurne služavku i pojuri prema dnevnoj sobi, kralj i ja poñosmo za njim. Namještaj je bio rasturen u svim pravcima, ladice su bile otvorene i ispreturane. Holmes pojuri prema vrpci za zvono, odmakne pokretni kapak pa gurnuvši ruku izvuče fotografiju i pismo. Fotografija je predstavljala Irenu Adler u večernjoj haljini, a pismo je bilo adresirano: »Gospodin Sherlock Holmes. Lično!« Bilo je datirano u ponoć prošle noći i glasilo je: «Dragi moj gospodine Sherlock Holmes, zaista ste to veoma dobro izveli. Potpuno ste me obmanuli. Sve do uzbune nisam ništa posumnjala. Ali kad sam shvatila da sam se prevarila, počela sam razmišljati. Prije nekoliko mjeseci netko me upozorio na vas. Rekao mi je: ako kralj upotrijebi agenta, to će biti Sherlock Holmes. Dali su mi vašu adresu. Pa ipak, ste me natjerali da vam otkrijem ono što ste željeli saznati. Čak i kad sam počela

naslućivati istinu, bilo mi je teško da mislim loše o tako dragom i ljubaznom svećeniku. Ali, kao što znate, ja sam glumica. Meni muško odijelo ne predstavlja ništa novo pa sam često koristila slobodu koju ono pruža. Poslala sam Johna, kočijaša, da pripazi na vas, a ja sam potrčala po svoje pohabano odijelo, kako ga nazivam, a kad ste vi otišli, ja sam sišla. Tako sam vas pratila do ulaznih vrata vaše kuće uvjerii se da sam zaista predmet interesiranja slavnoga Sherlocka Holmesa. Tada sam vam, zapravo neoprezno, poželjela laku noć i pošla u Temple da vidim svog muža. Ovdje smo zaključili da je bijeg najbolji lijek kada nas proganja tako opasan protivnik! Zato ćete sutra, kada budete došli, ovo gnijezdo naći prazno. Što se fotografije tiče, vaš klijent može sasvim mirno spavati. Ja volim i voljena sam od mnogo boljeg čovjeka nego što je on, kralj. Fotografiju sam sačuvala da bih se zaštitila njegovih eventualnih pokušaja u budućnosti. Ostavljam mu fotografiju koju bi možda rado imao, i ostajem, dragi gospodine Holmes, vaša veoma odana Irena Norton, roñena Adler.« — Kakva žena, oh, kakva žena! — usklikne kralj kad smo pročitali ovu poslanicu. — Nisam li vam govorio koliko je brza i odlučna? Zar ne bi bila savršena kraljica? Zar nije šteta što nije na mojoj razini? — Sudeći po onome što sam vidio, doista se nalazi na sasvim drugoj razini od vašeg veličanstva — Holmes će hladno. — Žao mi je što slučaj vašeg veličanstva nisam uspješnije priveo kraju. — Naprotiv, dragi moj gospodine — uzvikne kralj — ništa ne bi moglo biti uspješnije. Vjerujem u ono što ona kaže. Fotografija je sigurna kao da je spaljena. — Drago mi je što to čujem od vašeg veličanstva.

— Mnogo ste me zadužili! Recite mi, molim vas, na koji vam se način mogu odužiti? Ovaj prsten! — Skine s prsta jedan smaragd u obliku zmije i stavi ga na dlan. — Vaše veličanstvo posjeduje nešto što bih ja još više cijenio — reče Holmes. — Recite! — Ovu fotografiju! — Kralj se zaprepašteno zagleda u Holmesa. — Ireninu fotografiju? — poviče. — Pa naravno ako je, želite! — Zahvaljujem, vaše veličanstvo. U ovoj stvari nema više što da se učini. Čast mi je što vam mogu poželjeti jedno veoma dobro jutro. — Nakloni mu se i okrene, ne opazivši ruku koju mu je kralj pružio. Eto tako je češkoj kraljevini prijetio veliki skandal, i tako je najbolje planove gospodina Sherlocka Holmesa nadmudrila ženska glava. Holmes je inače imao običaj da se podsmijeva ženskoj pameti, ali u posljednje vrijeme nisam čuo da to čini. I tako, kad govori o Ireni Adler, ili kada spominje njenu sliku, onda to uvijek čini s časnom titulom, ONA ŽENA. LIGA RIðOKOSIH Jednog dana prošle jeseni posjetio sam svog prijatelja Sherlocka Holmesa i zatekao ga u ozbiljnom razgovoru s veoma snažnim, starijim gospodinom živahna lica i kose crvene kao vatra. Izvinjavajući se što sam tako upao, htio sam se povući, kad me Holmes iznenada ugura u sobu i zatvori za mnom vrata. — U pogodnijem trenutku niste mogli doći, dragi moj Watsone — reče mi srdačno. — Bojao sam se da ste zauzeti. — Jesam, i te kako! — Onda bih mogao sačekati u drugoj sobi.

— Nikako. Ovaj gospodin, gospodine Wilsone, bio mi je suradnik i pomoćnik u mnogim vrlo uspjelim slučajevima, zato ne sumnjam da će mi pomoći i u vašem slučaju. Gospodin se napola pridiže sa stolice, pa poklonivši se, trepnu svojim sitnim u salo obraslim očicama u znak pozdrava. — Sjednite na sofu — reče Holmes zavalivši se u svoj naslonjač, sastavljajući vrhove svojih prstiju kao što je uvijek činio kada bi razmišljao. — Poznato mi je, dragi moj Waone, da dijelite moju ljubav prema svemu onome što je čudno i nije uobičajeno, jednolično i svakidašnje. Svoju naklonost prema meni pokazali ste s oduševljenjem koje vas je podstaklo da zabilježite i uljepšate toliko mojih malih pothvata. — Vaši slučajevi doista su bili veoma zanimljivi — primjetih. — Sjetit ćete se da sam neki dan rekao, prije nego što smo se veoma pozabavili problemom gospoñice Mary Sutheand, da čudne dogañaje i neobične zaplete moramo tražiti u samom životu. Život je mnogo smjeliji od mašte. — Tvrdnja u koju sam posumnjao. — Jeste, doktore, ali ipak ćete morati prihvatiti moje gledište. U protivnom ćete nastaviti gomilanjem činjenica sve dok vaš razum ne popusti pod njihovim pritiskom. Dakle, gospodin Jabez Wilson bio je tako ljubazan da me jutros posjeti i ispriča pripovijest koja obećava da bude jedna od najinteresantnijih koju sam čuo. Čuli ste moju opasku kako su najčudnije stvari češće u vezi s manjim nego velikim zločinima. Koliko sam do sada čuo, uopće ne mogu reći da li je ovaj slučaj zločin. Možda biste bili tako ljubazni, gospodine Wilsone, da ponovo otpočnete svojom pripoviješću. Ne tražim to samo zato što moj prijatelj, doktor Watson, nije čuo početak, već i zato što me neobična priroda priče navodi da iscijedim i najsitniju pojedinost iz vaših usta. Po

pravilu, kad mi se natukne kakav tok dogañaja, u stanju sam rukovoditi se hiljadama sličnih slučajeva koji mi se pojave u sjećanju. Ovom prilikom primoran sam priznati da su činjenice jedinstvene. Klijent se ponosno isprsi pa iz unutarnjeg džepa zimskog kaputa izvadi prljave i izgužvane novine. Dok je pregledao oglase u novinama raširenim preko koljena, pažljivo sam ga promatrao da bih poput svog prijatelja naslutio podatke koje su mogli da pruže njegova odjeća i pojava. Meñutim, nisam mnogo uspio. Naš posjetilac odavao je prosječnoga, običnog britanskog trgovca, gojaznoga, razmetljivog i tromog. Nosio je sive iznošene kockaste hlače od grube vune, ne baš mnogo čist crni redengot, sprijeda otkopčan, i bezbojan prsnik s teškim Albertovim bakrenim lancem na kojem se klatio kao ukras komadić metala izrezan u obliku kvadrata. Izlizani cilinder i izblijedjeli smeñi ogrtač s izgužvanom kragnom od baršuna, ležali su kraj njega, na stolici. Ma koliko da sam ga gledao, na njemu nije bilo ničega značajnog, izuzev njegove plamenocrvene kose i izraza bola i nezadovoljstva na licu. Brzo oko Sherlocka Holmesa opazi da sam se zainteresirao. Kad je vidio moje upitne poglede, zavrti smiješeći se glavom. — Pored očiglednih znakova da je nekada radio fizičke poslove, da šmrče burmut, da je slobodni zidar, da je bio u Kini i da je nedavno mnogo pisao, ne mogu zaključiti ništa više. Jabez Wilson trže se u stolici. Kažiprst mu je ležao na novinama, dok je oči upro u mog prijatelja. — Pobogu kako ste saznali sve to, gospodine Holmes? Kako znate da sam obavljao fizičke poslove? Istina je, počeo sam kao stolar na brodu. — Vaše ruke, moj gospodine! Desna je znatno veća od lijeve. Radili ste njome pa su vam mišići razvijeniji.

— Dobro, a burmut i slobodno zidarstvo? ― Neću vas povrijediti, ako kažem kako sam došao do toga, a pogotovu što unatoč strogim pravilima reda nosite iglu za kravatu s lukom i kompasom. — Ah, pa naravno, na to sam zaboravio. Ali o pisanju? — Na što bi dugo mogao uputiti izlizani kraj vašega desnog rukava, glatka zakrpa na laktu kraj mjesta gdje se naslanjate na stol lijevom rukom. — Dobro, a Kina? — Riba odmah iznad desnog zaglavka mogla vam je biti tetovirana samo u Kini. Tetoviranje sam malo proučavao, čak sam i pisao. Trik bojenja ribljih krljušti finom ružičastom bojom naročito je svojstven Kini. Uz to, o lancu sata visi vam kineski novčić. Jabez Wilson grohotom nasmija se. — Zaista! Najprije sam mislio da je posrijedi vaša čudesna moć, ali sada vidim da tu nema ničega naročitog. — Počinjem vjerovati, Watsone — reče Holmes — da griješim kad objašnjavam. »Omne ingnotum pro magnifico«* (Sve što je nepoznato smatra se veličanstvenim (citat iz Tacita) znate, i moj jadni mali ugled, onakav kakav je, pretrpjet će brodolom ako budem tako iskren. Možete li naći oglas, gospodine Wilsone? — Da, sad sam ga našao — odgovori usadivši svoj debeli, crveni prst posred stupca. — Evo ga! Tako je sve to počelo. Pročitajte ga gospodine. Pročitam slijedeće: »Liga riñokosih — Na osnovi zavještaja pokojnog Ezekiah Hopkinsa iz Lebenona, država Pensilvanija, SAD, postoji jedno slobodno mjesto koje daje pravo članu lige na plaću od četiri funte tjedno za čisto nominalnu službu. Dolazi u obzir svaki riñokosi čovjek zdrava tijela i duha stariji od 21. godine. Prijaviti se lično u ponedjeljak uli sati Duncan Rossu u uredu lige, Pap's Court 7 — Fleet Street.« — Što to znači? — uzviknem.

Holmes se smijuckao i ljuljuškao u stolici kao kad je bio dobrog raspoloženja. — Malo neobično, zar ne — reče. — A sad gospodine Wilsone, vratite se na polaznu točku i recite nam sve o sebi, o svojoj porodici, posljedicama koje je oglas imao na vašu sudbinu. Doktore, najprije ćete zabilježiti novine i datum. — To je »Morning Chronicle« od 27. aprila 1890. godine. Točno prije dva mjeseca. — Vrlo dobro. Dakle, gospodine Wilsone? — Dakle, baš onako kao što sam vam pričao, gospodine Holmes — reče Jabez Wilson otirući lice — imam zalagaonicu na Caburg Squareu blizu Citvja. To nije veliki posao, donosio mi je tek toliko da mogu živjeti. Ranije sam bio u mogućnosti da držim dva pomoćnika, sada držim samo jednog, dajem mu samo pol plaće. — A kako se zove taj predusretljivi mladić? — upita Sherlock Holmes. — Zove se Vincent Spolding, i nije baš tako mlad. Teško mu je odrediti godine. Okretnijeg pomoćnika od njega ne bih mogao poželjeti, gospodine Holmes, a znam da bi on mogao poboljšati svoje prilike i zarañivati dvaput više od onog što mu ja dajem. Ali, ako je on zadovoljan, zašto bih ja bio nezadovoljan. — Pa zaista, zašto? Vi ste veoma sretni što imate namještenika koji radi ispod pune tržišne cijene. Danas to nije uobičajena pojava meñu poslodavcima. Ne znam da li je vaš pomoćnik isto tako neobičan kao i vaš oglas. — Ima on i svojih mana — reče Wilson. — Nisam vidio čovjeka tako zagrijanog za fotografiranje kao što je on. Neprestano škljoca kamerom, a zatim se zavlači u podrum, kao zec u rupu, i razvija slike. Ali kao radnik je dobar, bez mane! — Pretpostavljam da je još uvijek kod vas? —Da gospodine. On i jedna djevojčica od četrnaest godina koja nešto malo kuha i održava čistoću, to su ukućani. Ja sam udovac i nikada nisam imao porodice.

Živimo veoma mirno, održavamo krov nad glavom, i ako ništa drugo, bar plaćamo svoje dugove. Prva stvar koja nas je poremetila, to je oglas. Spolding je prije osam tjedana, točno na današnji dan, sišao u ured s ovim istim novinama u ruci i rekao: »Za ime božje, gospodine Wilsone, što bih ja želio da sam riñokos.« »Zašto?« upitao sam ga. »Zato«, reče on, »što ima još jedno upražnjeno mjesto u ligi riñokosih. To predstavlja čitavo malo bogatstvo za svakog tko ga dobije, a čuo sam da ima više slobodnih mjesta nego što ima ljudi, pa su staratelji van sebe jer ne znaju što će s novcem. Samo kad bi moja kosa promijenila boju bila bi to sasvim zgodna kolibica u kojoj bi se mogao skrasiti.« »Pa što je to?« zapitah. — Znate gospodine Holmes, ja sam čovjek koji uglavnom radi kod kuće, budući da posao dolazi k meni umjesto da ja idem po njega, tjednima nisam prekoračio kućni prag. Tako nisam mogao znati što se vani dogaña, a uvijek mi je bilo drago da čujem novosti. »Zar niste čuli za Ligu riñokosih?« — upitao me razrogačih očiju. »Nikada«. »Oh, pa to me čudi, jer vi i sami dolazite u obzir za jedno od slobodnih mjesta.« »A koliko ona vrijede?« »Samo nekoliko stotina godišnje, a posao je neznatan i ne ometa čovjeka u njegovim ostalim poslovima.« — To me podstaklo da naćulim uši. Posao več nekoliko godina nije išao baš najbolje, pa bi nekoliko stotki viška dobro došlo. »Ispričajte mi sve o tome«, rekoh. »Pa«, reče on, pokazajući mi oglas, »vidite i sami da Liga ima jedno slobodno mjesto, a tu je i adresa gdje

treba tražiti obavještenja. Koliko razumijem, Ligu je osnovao američki milijunaš Ezekiah Hopkins koji je bio veoma čudan. I sam je bio riñokos i gajio je velike simpatije prema riñokosim ljudima. Kad je umro, ispostavi se da je svoje golemo bogatstvo predao starateljima s uputstvom da kamate upotrijebe za davanje lakih zaposlenja ljudima čija je kosa riñe boje. Prema svemu što sam čuo, plaća je odlična, a posla ima malo.« »Ali«, rekoh, »sigurno ima više milijuna riñokosnih ljudi koji bi se javili.« »Ne toliko koliko vi mislite«, odgovori. »Vidite, to je namijenjeno Londoncima, i to odraslim ljudima. Taj je Amerikanac još u mladosti otišao iz Londona, pa je htio učiniti dobro djelo svome starom gradu. Zatim sam čuo da vrijedi podnositi molbu ako vam je kosa svijetlo ili tamnorida, ako nije prava, sjajna, žarka i vatrena kosa. Ako biste se htjeli prijaviti, gospodine Wilsone, vi biste odmah bili primljeni. Ali možda se nećete uznemiravati zbog nekoliko stotina funti godišnje.« — E pa sad, činjenica je, gospodo, kao što se i sami možete uvjeriti, da je moja kosa vrlo sjajne i bogate boje. Ako se u tome treba nadmetati, moji su izgledi najveći. Učinilo mi se da Vincent Spolding zna mnogo šta o tome te pomislih da bi mi i on mogao biti koristan. Stoga sam mu naredio da zatvori kapke i odmah poñe sa mnom. Odosmo na mjesto označeno u oglasu. — Gospodine Holmes, tako nešto više nikada neću vidjeti. Sa sjevera, juga, istoka i zapada svaki čovjek koji je imao iole crvenkastu kosu, pohitao je u City da se javi na oglas. Fleet je bio zakrčen riñokosim ljudima, a trg Pope'x Court izgledao je kao da se na njemu prodaju narandže. Mislio sam da u cijeloj zemlji nema toliko riñih koliko se tog dana sakupilo na taj jedan oglas. Tu ih je bilo sa svim mogućim preljevima: kao slama, kao limun, kao narandža, kao cigla, kao irski seter, kao jetra, kao

crvena zemlja, ali, kao što je Spolding rekao, veoma je malo bilo onih s pravom, živom kosom plamene boje. Kad ugledah koliko njih čeka, u očajanju htjedoh napustiti cijelu stvar. A Spolding ne htjede ni čuti o tome. Ne mogu shvatiti kako je to izveo, ali on se gurao, muvao i vikao, sve dok me nije sproveo kroz gužvu ravno do stubišta koje je vodilo u spomenuti ured. Na stubištu su bile dvije struje: jedni, puni nade, peli su se gore, a drugi, odbijeni, vraćali su se. No mi smo se probijali što smo bolje mogli. Ubrzo se nañosmo u uredu. —Vaš je doživljaj zanimljiv — reče Holmes, kada je njegov klijent zastao da bi osvježio pamćenje većom količinom burmuta. — Molim vas, nastavite! — U uredu je bilo svega nekoliko drvenih stolica i jedan pisaći stol za kojim je sjedio mali čovjek čija je kosa bila još crvenija od moje. Svakom kandidatu rekao bi nekoliko riječi, a zatim je uvijek uspijevao da pronañe grešku koja bi ga diskvalificirala. Nije bilo tako lako dobiti to mjesto. Meñutim, kada je red došao na nas, mali se čovjek pokazao više sklon meni nego ostalima. Čim smo ušli, on zatvori vrata. »Ovo je gospodin Jabez Wilson«, reče moj pomoćnik »i on bi želio da popuni slobodno mjesto u Ligi.« »Čini mi se da je za to pogodan«, odgovori mali čovjek. »Ispunjava sve uvjete. Ne sjećam se da sam vidio nešto tako divno.« — On učini korak unazad, nakrivi glavu na jednu stranu i stade piljiti u moju kosu, dok mi ne postade neprijatno. Zatim mi naglo priñe, stisne mi ruku i toplo čestita na uspjehu. »Ne bi bilo pravo da oklijevam«, reče. »Siguran sam da ćete mi oprostiti što ću poduzeti jednu mjeru predostrožnti.« — Na to me objema rukama uhvati za kosu i stade vući sve dok nisam jauknuo od bola. »Zasuzile su vam oči« — reče mi kad me pustio. »Vidim da je sve u redu.

Znate, moramo biti oprezni, jer su nas već dva puta prevarili vlasuljama, jednom čak i obojenom kosom. A o obućarskom vosku mogao bih vam pričati čitave priče.« Zatim poñe do prozora, pa iz sveg glasa vikne da je mjesto popunjeno. Odozdo dopre uzdah razočaranja i gomila se raziñe u raznim pravcima. Više se nije vidjela nijedna riña glava osim moje i njegove. »Zovem se«, reče, »Duncan Ross i sam primam pomoć iz fonda koji je ostavio naš plemeniti dobročinitelj. Jeste li oženjeni gospodine Wilsone? Imtae li porodicu?« — Odgovorio sam da nemam. Lice mu se odjednom smrači. »Ah«, reče, »to je veoma ozbiljno! Žao mi je što to čujem. Fond, naime, postoji isto toliko za razmnožavanje crvenokosih ljudi koliko i za njihovo izdržavanje. Neizmjerno je nezgodno što ste momak. — Lice mi se snuždilo, gospodine Holmes, pri pomisli kako neću dobiti to slobodno mjesto. Ali pošto je nekoliko trenutaka razmišljao, on izjavi da će sve biti u redu. »Da je u pitanju netko drugi«, reče, »zamjerka bi bila definitivna. Ali moramo dati jedan bod više u korist čovjeka s takvom kosom kao što je vaša. Kada ćete moći stupiti na dužnost?« »Pa malo je nezgodno to što već imam radnju«, rekoh. »Ah, to ništa ne mari, gospodine Wilsone«, reče Vincent Spolding. »Mogu se ja starati o njoj.« »Koje je radno vrijeme?« upitah. »Od deset do dva.« — Posao u zalagaonici obavlja se uglavnom uveče, gospodine Holmes, naročito četvrtkom i petkom uveče, jer ti dani padaju uoči dana isplate pa bi dobro došlo kada bih nešto mogao zaraditi izjutra. Znao sam da mi je pomoćnik dobar čovjek i da će se o svemu postarati.

»To bi mi veoma odgovaralo«, rekoh. »Kakva je plaća?« »Četiri funte tjedno.« »A posao?« »Čisto nominalan.« »Šta to znači nominalan?« »Pa, eto, morate biti u uredu, ili barem u zgradi, cijelo radno vrijeme. Ako izañete, gubite službu zauvijek. Oporuka je veoma jasna. Ako se maknete iz ureda u to vrijeme više ne odgovarate uvjetima.« »To je svega četiri sata dnevno. Neće mi pasti na pamet da izlazim«, rekoh. »Nikakva isprika ne pomaže«, reče Duncan Ross, »ni bolest, ni posao, ni išta drugo. Morate biti tu, ili gubite namjtenje.« »A posao?« »Posao se sastoji od prepisivanja Enciklopedije Britanike. Njezin prvi svezak nalazi se u ovoj presi. Morate nabaviti tintu, pera i upijače, a mi dajemo stol i stolice. Hoćete li biti spremni za sutra?« »Svakako«, odgovorih. »Onda zbogom, gospodine VVilsone, i dopustite da vam još jednom čestitam na važnom položaju.« — On mi se pokloni, i isprati me iz sobe, a ja, razdragan od sreće, odoh kući sa svojim pomoćnikom. Cijelog sam dana razmišljao o tome, a uveče ponovo postadoh malodušan, jer sam samog sebe uvjeravao da cijela stvar mora biti neka velika šala ili smicalica, premda nisam mogao zamisliti kakav bi cilj mogla imati. Bilo je posve nevjerojatno da je itko mogao ostaviti takvu oporuku, ili da se plaćala tolika svota za jedan tako običan posao kao što je prepisivanje Enciklopedije Britanike. Vincent Spolding je učinio sve što je mogao da me oraspoloži, ali kada sam počeo spavati, ja sam samog sebe razuvjeravao. Meñutim, izjutra ipak odlučim poći u taj ured, kupim bočicu tinte, pa se s guščjim perom i sedam araka uredskog papira uputim u Pope's Court. I tako, na moje iznenañenje i zadovoljstvo, sve je bilo u najboljem redu. Stol mi je bio pripremljen, Duncan

se već nalazio tamo da vidi jesam li došao na posao. Dade mi da počnem slovom »A«, pa me ostavi samoga. S vremena na vrijeme dolazilo bi da vidi je li sa mnom sve u redu. U dva sata se oprosti, čestita mi na količini koju sam prepisao i zaključa za mnom uredska vrata. Tako je to teklo iz dana u dan, gospodine Holmes. U subotu doñe upravnik i položi na moj stol četiri zlatnika za moj trud. To isto dogodilo se i slijedećeg tjedna, a zatim još jednom. Svakog jutra dolazio sam u deset sati, a odlazio s posla u dva. Duncan Ross počeo je navraćati samo jednom u toku jutra, poslije izvjesnog vremena više uopće nije dolazio. Naravno, nikad se nisam usudio napustiti sobu jer nisam bio siguran kada će naići. Mjesto je bilo izvanredno i tako mi je dobro došlo da se nisam htio izlagati opasnosti da ga izgubim. Prošlo je osam tjedana i ja sam pisao o Abesiniji, abdomenu, arhitekturi, Africi, svesrdno se nadajući kako ću uskoro preći na slovo »B«. Već sam ispunio čitavu policu s onim što sam napisao, a tada, iznenada, cio se posao završio. — Završio? — Da. I to baš jutros. Otišao sam na posao, kao i obično, u deset sati, ali vrata su bila zatvorena, na njima je u sredini ploče čavlićem bio prikucan komad kartona veličine listića iz bilježnice. Na njemu je pisalo: »Liga riñokosih je raspuštena 9. oktobra 1890. godine.« Sherlock Holmes i ja promatrali smo kratku objavu I tužno lice iza nje, sve dok smiješna strana nije nadvladala druge obzire, pa prasnusmo u smijeh. — Šta je tu smiješno — poviče klijent crven kao njegova plamena kosa. — Ako ne znate ništa drugo nego da mi se smijete, onda ja mogu otići na drugo mjesto. — Ne, ne — uzviknu Holmes, gurajući ga natrag na stolicu s koje se već upola bio digao. — sve je neobično. Ali ima tu nečega pomalo smiješnog. Molim vas, što ste poduzeli kad ste na vratima našli taj karton?

— Zaprepastio sam se, gospodo. Nisam znao što da učinim. Zatim sam se obratio okolnim uredima, ali nitko ništa nije znao o tome. Najzad odem do kućevlasnika, koji je po zanimanju računovoña i živi u prizemlju, i upitam ga zna li on što se dogodilo s Ligom riñokosih. Odgovorio mi je da nikad nije čuo za takvu Ligu. Tada ga zapitam tko je gospodin Duncan Ross. Odgovorio mi je kako za to ime nikada nije čuo. »Pa«, rekoh, »gospodin iz broja 4.« »Šta, riñokosi gospodin?« »Da.« »Oh«, reče, »on se zove William Morris, advokat je i samo je privremeno u mojoj sobi dok mu ne budu gotove nove prostorije. Juče se iselio.« »Gdje bih ga mogao naći?« »U njegovu uredu. Rekao mi je adresu. Da, ulica King Edvarda broj 17, u blizini crkve Saint Paula. — Odmah sam pošao onamo, gospodine Holmes, ali kad stigoh na tu adresu, ondje se nalazila tvornica umjetnih čašica za koljena, a tamo nitko nikad nije čuo ni za gospodina Williama Morisa niz a gospodina Duncan Rossa. — I što ste učinili? — Otišao sam kući na Saxe Squareu i posavjetovao se sa svojim pomoćnikom. Ali on mi nije mogao pomoći. Rekao mi je da će me obavijestiti poštom. No to vjerojatno nije bilo dovoljno, gospodine Holmes. Nisam htio izgubiti takvo mjesto bez borbe. Kako sam čuo da ste veoma predusretljivi i dijelite savjete siromašnim ljudima, došao sam pravo k vama. — To ste veoma pametno učinili — reče Holmes.— Vaš slučaj je izvanredno neobičan, sa zadovoljstvom ću se u nj udubiti. Prema onome što ste mi rekli moguće je da se radi o ozbiljnijim stvarima nego što je izgledalo na prvi pogled.

— Prilično ozbiljnim — reče Jabez Wilson. — Odoše moje četiri funte tjedno. — Što se vas tiče — reče Holmes — smatram da ništa ne možete zamjeriti toj neobičnoj ligi. Naprotiv! Postali ste bogatiji za trideset funti, a da i ne govorimo o enciklopedijskom znanju koje ste stekli o pojmovima pod slovom »A«. Vi ništa niste izgubili. — Nisam, ali hoću da doznam tko su oni i što im je bio cilj prilikom izvoñenja ove šale sa mnom, ako je to uopće i bila šala. Za njih je to prilično skupa šala jer ih stoji trideset dvije funte. — Potrudit ćemo se da to razjasnimo umjesto vas. A sada nekoliko pitanja, gospodine Wilson. Vaš pomoćnik, koji vam je prvi obratio pažnju na oglas, od kada je radio kod vas? — Oko mjesec dana. — Kako je došao k vama? — Na oglas. — Da li je on jedini koji se javio? — Ne, bilo ih je desetak. — Zašto ste baš njega odabrali? — Okretan je i pristao je da radi za malo novaca! — Zapravo za pola plaće? — Da. — Kako izgleda Vincent Spolding? — Malen, snažno grañen, veoma hitar, bez ijedne dlake na glavi, premda nije daleko odmakao od tridesete. Na čelu ima mrlju od kiseline. Holmes se uzbuñeno digne sa stolice. — Tako sam i mislio — reče. — Jeste li ikada opazili da su mu uši probušene za naušnice? ― Jesam. Rekao mi je kako mu je to, još kao djetetu, uradio neki Ciganin. — Hm! — reče Holmes i duboko se zamisli. — Je li on još uvijek kod vas. — Baš sada sam se rastao s njim.

— A da li se u vašem odsustvu vodilo računa o vašoj radnji? — Ne mogu ni na što da se požalim. Ujutro nikada nema mnogo posla. — To je dovoljno, gospodine Wilsone. Bit ću sretan da vam za dan—dva dam svoje mišljenje. Danas je subota, nadam se da ćemo do ponedeljka naći rješenje. — Watsone — reče Holmes kada nas je posjetilac napustio — šta zaključujete iz svega ovoga? — Ništa — odgovorim iskreno. — Sve je veoma zagonetno. — Po pravilu — reče Holmes — što je stvar neobičnija, to je manje zagonetna. Stvarno su zamršeni obični, svakodnevni zločini, isto onako kao što je najteže identificirati baš jedno obično lice. Ali moram biti brz. — Šta ćete uraditi? — upitam. — Pušit ću — odgovori. — To je problem za čitave tri lule, pa vas molim da mi se u toku pedeset minuta ničim ne obraćate. Sklupčao se u svom naslonjaču i, dignuvši tanka koljena sve do orlovskog nosa, ostao tako sjedeći, zatvorenih očiju, dok mu je njegova crna, glinena lula štrcala kao kljun neke neobične ptice. Zaključio sam da je zaspao, a kada je i mene počeo hvatati san, Holmes je naglo skočio iz svog naslonjača i spustio lulu na ploču od kamina. — Danas popodne u Saint James Hallu svira Sarsate — reče. — Što mislite, Watsone, da li bi vaši pacijenti mogli pričekati nekoliko sati? — Danas nemam posla. — Onda stavite šešir na glavu. Najprije ću proći kroz Cy, a usput možemo nešto ručati. Na programu ima dosta njemačke muzike koja više odgovara mom ukusu od talijanske ili francuske. Ona je introspektivna, a ja želim izvršiti introspekciju. Hajdemo!

Odvezli smo se podzemnom željeznicom do Aldergatea, zatim smo odšetali do Saxe Cobourg Squarea, do poprišta neobične priče koju smo jutros čuli. To je mrtvo, malo i nimalo otmjeno mjesto sa četiri niza prljavih, dvokatnih kuća od cigle na malenom ograñenom prostoru, s korenom uvelog lovora koji je vodio očajničku borbu s atmosferom punom dima. Tri pozlaćene lopte i mrka tabla s naslovom »Jabez Wion«, ispisanim bijelim slovima na kući na uglu, označavali su mjesto gdje je naš riñokosi klijent imao radnju. Sheock Holmes stane, nagnu glavu na jednu stranu i zažmurii dobro je odmjeri. Zatim polako krene niz ulicu, pa se ponovo vrati do ugla pomno posmatrajući kuće. Najzad se vrati pred zalagaonicu, tri puta snažno lupi štapom po pločniku, priñe vratima i zakuca. Vrata se odmah otvoriše, a obrijani mladić inteligentna izgleda zamoli nas da uñemo. — Hvala — reče Holmes — htio sam vas samo upitati kako se odavde može doći do Stranda? — Treća desno, četvrta lijevo — spremno odgovori pomoćnik i zatvori vrata. — Bistar čovjek — reče Holmes dok smo odlazili. — četvrti čovjek u Londonu po inteligenciji, a po smjelosti nisam siguran da nije i treći. Znao sam o njemu i ranije. — Uvjeren sam da ste ga zapitali za put samo zato da biste ga mogli vidjeti — rekoh. — Ne njega. — Nego? — Koljena njegovih pantalona. — Pa šta ste vidjeli? — Ono što sam i očekivao. —A zašto ste lupali po pločniku? — Dragi moj doktore, sada je vrijeme za promatranje, a ne za razgovor. Uhode smo u neprijateljskoj

zemlji. O Saxe Cobourg Squareu nešto znamo. Ispitajmo sada putove što leže iza njega. Put na kome smo se našli pošto smo skrenuli iza ugla do malo uvučenog Saxe Cobourg Squarea bio je sušta suprotnost onom prvom: kao lice naličju. Bila je to jedna od glavnih arterija koje prenose saobraćaj Cityja na sjever i zapad. Sredina ulice bila je pretrpana gomilom vozila koja su se kretala u dva pravca, dok su se pločnici crnjeli od užurbanih pješaka. Dok smo gledali niz lijepih trgovina i veličanstvenih poslovnih zgrada, teško je bilo shvatiti da je s one druge strane oronuli mrtvi trg koji smo upravo bili napustili. — Čekajte da vidim — reče Holmes stojeći na uglu i razgledajući ulicu — ovdje bih želio zapamtiti red kuća. Moja je omiljena zabava da točno upoznajem London. Ovdje je Moimer, prodavač duhana, mala prodavaonica novina, Koburški odjel City and Suburban banke, vegetarijanski restoran i McFarlane's radionica fijakera. A sada, doktore, svršili smo posao pa je vrijeme da se i zabavimo. Poslije sendviča i šalice kave hajdmo u zemlju violina, gdje je prijatno i nema riñokih klijenata koji bi nas uznemirivali svojim rebusima. Moj prijatelj bio je oduševljeni muzičar, ne samo vrlo sposoban izvoñač nego i natprosječan kompozitor. Cijelo popodne sjedio je u parteru zanesen najtananijim osjećajem blaženstva, nježno prateći muziku kretnjama svojih dugih, tankih prstiju, dok su mu sjetne i sanjalačke oči bile sasvim drugačije od onih koje je imao Holmes istraživač, Holmes uporan, oštrouman, uvijek spreman i nedostižan lovac kriminalaca. U njegovu osebujnom karakteru naizmjenično se isticala njegova dvojna priroda, a njegova točnost i dovitljivost predstavljale su reakciju na pjesničko i misaono raspoloženje koje bi ga povremeno obuzimalo. Mijene njegove prirode vodile su ga od krajnje sustalosti do pomamne energije. Nikad nije bio tako strahovito

djelotvoran kao kada bi danima lješkario u svom naslonjaču, sred svojih improvizacija i izdanja napisanih staroengleskim pismom. Tad bi ga iznenada spopala strast za lovom pa bi se njegova blistava snaga rasuñivanja uzdigla na stupanj intuicije, dok bi oni koji nisu upoznati s njegovim načinom rada podozrivo gledali na njega kao na čovjeka čije znanje nije jednako znanju ostalih smrtnika. Kad sam ga to popodne vidio tako obuzeta muzikom u Saint James Hallu, osjetio sam da se približavaju teški trenuci onima koje je progonio. — Vi ćete kući, doktore? — upita me dok smo izlazili. — Da, mogao bih. — Ja imam neki posao koji će trajati nekoliko sati. Ova stvar na Cobourg Squareu je ozbiljna. — Zašto ozbiljna? — Priprema se značajan zločin. Imam razloga vjerovati da ćemo stići na vrijeme da ga spriječimo. Ali s obzirom da je danas subota, to prilično otežava stvari. Noćas će mi biti potrebna vaša pomoć. — U koje vrijeme? — Deset sati bit će dovoljno rano. — U deset ću biti u Baker Streetu. — Vrlo dobro. Možda će biti i opasno, doktore, zato stavite u džep vojni revolver. — Zatim odmahne rukom, okrene se na peti i za tren oka nestane u gomili. Vjerujem da nisam veća budala od svojih susjeda, ali u radu sa Sherlock Holmesom uvijek sam bio pritisnut osjećajem vlastite gluposti. Ovdje sam čuo ono što je čuo i on, vidio ono što je i on vidio, a ipak je očigledno proizlazilo iz njegovih riječi da on jasno vidi ne samo ono što se dogodilo nego i ono što treba da se dogodi, dok je meni cijela stvar još uvijek izgledala zbrkana i nejasna. Dok sam se vozio kući u Kensington ponovo sam u mislima prešao čitavu neobičnu priču riñokosog prepisivača Enciklopedije Britanike pa do

posjete Saxe Cobourg Squareu i zloslutnih riječi kojima se Holmes oprostio od mene. Kakva li je to noćna ekspedicija i zašto bi trebalo da poñem naoružan? Kamo ćemo ići i što treba da uradimo? Holmes mi je nagovijestio da je pomoćnik vlasnika zalagaonice s glatkim licem užasan, čovjek ,koji može zaigrati vještu igru. Pokušao sam naći rješenje, ali sam s očajanjem odustao. Bilo je devet i četvrt kada sam pošao od kuće i prošao kroz park i kroz Oxford do Baker Streeta. Dvije dvokolice stajale su pred vratima. Kad sam ušao u hodnik odozgo sam začuo žagor glasova. U jednom sam prepoznao Peter Johna, zvaničnoga policijskog agenta, dok je drugi bio visok, suh čovjek turobna lica s vrlo blistavim šeširom i u dostojanstvenom redengotu. — Ha, naše je društvo potpuno — reče Holmes zakopčavajući jahaći kaput i s police uzme teški lovački štap. — Watsone, vi poznajete gospodina Johna iz Scotland Yarda? Da vas predstavim gospodinu Merryweatheru koji će nam biti suradnik u noćašnjoj avanturi. — Vidite, doktore, opet idemo zajedno u lov. — reče John na svoj važan način. — Naš prijatelj je izvrstan čovjek za lov. Potreban mu je samo jedan stari pas da mu pomogne u hvatanju. — Nadam se da se naša hajka neće završiti hvatanjem divlje guske — tmurno će Merryweather. — Holmesu možemo pokloniti prilično povjerenja —'dostojanstveno će policijski agent. — On ima neke svojstvene metode koje su, ako mi ne bude zamjerio što ću tako reći, nešto malo suviše teoretske i fantastične, ali odličan je detektiv. Nije pretjerano reći da je jednom ili dvaput, kao u onom slučaju ubistva Sholtoa i blaga iz Agre, bio nešto točniji od zvaničnih organa. — Oh, ako vi tako kažete, gospodine Johne, onda je u redu! — reče stranac s poštovanjem. — Ipak

priznajem da mi nedostaje partija bridža. To je prva subota za dvadeset i sedam godina da ne igram svoju partiju karata. — Smatram da ćete uvidjeti — reče Sherlock Holmes — da noćas igrate na zamašniju svotu nego što ste ikada igrali i da će igra biti uzbudljiva. Za vas je, gospodine Merryweaeru, svota iznositi nekih trideset hiljada funti, a za vas, gospodine Johne, bit će to čovjek koga želite imati u rukama. — John Clay je ubica, lupež i falsifikator. To je mlad čovjek, gospodine Merryweatheru, i nalazi se na vrhuncu svog zanimanja. Više bih volio staviti lisice njemu na ruke nego ikojem drugom okorjelom zločincu u Londonu. Čovjek vrijedan pažnje. Djed mu je bio kraljev vojvoda, a on sam polazio je škole u Etonu i Oxfordu. U glavi ima isto toliko vještine kao i u prstima, pa iako na svakom koraku nailazimo na njegove tragove, nikako ga ne možemo uloviti. Jednog tjedna izvrši provalu u Škotskoj, a drugog već sakuplja novac za sirotinju u Cornwallu. Godinama tragam za njim, ali moje ga oči još nisu vidjele. — Nadam se da ću noćas imati zadovoljstvo da vam ga predstavim. I ja sam imao jedanpuvaput posla s gospodinom Johnom Clavom i slažem se s vama da je na vrhuncu svoje vještine. Ali prošlo je deset sati i krajnje je vrijeme za polazak. Ako vas dvojica krenete prvim dvokolicama, Watson i ja pratit ćemo vas drugim. Za duge vožnje Sherlock Holmes nije mnogo razgovarao. Sjedio je zavaljen u kolima i pjevušio melodije koje je to popodne čuo. Truckali smo se po beskrajnom labirintu ulica osvijetljenih plinom, dok ne stigosmo u Faringdon Street. — Sad smo blizu — reče moj prijatelj. — Taj Merryweaer je direktor banke i osobno je zainteresiran za stvar. Htio sam da i John bude s nama. Nije loš čovjek, premda je u svom zanimanju potpuna neznalica, ali ima

dobru osobinu, hrabar je kao buldog, a uporan kao rak kada nekoga stegne u kliješta. Tu smo, a i oni nas čekaju. Stigli smo na isti onaj pločnik na kome smo bili jutros. Otpustili smo kola i pod vodstvom Merryweathera prošli smo kroz uzak prolaz i sporedna vrata koja nam je otključao. Odande je vodio veoma kratak hodnik što se završavao jakim željeznim vratnicama. Odatle su polazile vijugave, kamenite stepenice koje su završavale pred drugim golemim vratnicama. Merryweather zastane da zapali fenjer, potom nas sprovede tamnim memljivim hodnikom. Pošto otvori vrata, uñoo u zasvoñen podrum u kome su bili složeni sanduci i masivni kovčezi. — Neće li vam biti teško da lupnete odozgo — upita Holmes podižući fenjer i promatrajući oko sebe. —Kao ni odozdo — odgovori Merryweather, kucajući štapom po pločama kojima je bio pokriven pod. Zvuči kao da je šuplje! — reče dižući zaprepašteno pogled. — Moram vas najozbiljnije zamoliti da budete mirniji — strogo reče Holmes. -— Već ste ugrozili uspjeh pothvata. Smijem li vas zamoliti da sjednete na jedan od onih sanduka i da se ne miješate? Dostojanstveni Merryweather sjedne na sanduk uvrijeñena lica, dok se Holmes spusti na koljena i pomoću fenjera i leće počne veoma pažljivo ispitivati pukotine izmeñu kamenih ploča. Bilo mu je dovoljno nekoliko sekundi da sagleda stvar i vrati leću u džep. — Imamo pred sobom barem još sat čekanja — reče. Teško da će poduzeti bilo kakve korake prije nego što dobri Wilson legne u krevet. A onda ni minuta neće dangubiti. Što brže svrše poslom, to će im više vremena ostati za bijeg. Sada se, doktore, kao što ste naslutili, nalazimo u podrumu podružnice City banke, jedne od glavnih londonskih banaka. Merryweather je generalni direktor i on će vam objasniti da postoje razlozi zbog

kojih bi svi drskiji londonski provalnici ovog časa mogli biti i te kako zainteresirani za ovaj podrum. —Radi se o našem francuskom zlatu — prošapta direktor. — Nekoliko puta su nas upozoravali da bi moglo doći do krañe tog zlata. — Vašeg francuskog zlata? — Da. Prije nekoliko mjeseci imali smo priliku da pojačamo novčana sredstva te smo od Francuske banke posudili trideset hiljada napoleona. Saznali su da još nismo raspakali novac i da leži u podrumu. Sanduk na kome sjedim sadrži dvije hiljade napoleona. Naša zaliha nekovanog zlata trenutno je mnogo veća od one što se obično drži po filijalama. Zbog toga direktori ne spavaju mirno. —Što je svakako opravdano —reče Holmes. — Vrijeme je da sprovedemo male planove. Očekujem da će kroz jedan sat napetost dostići vrhunac. U meñuvremenu, gospodine Merryweather, moramo zastrti ovaj tmurni fenjer. — Pa da sjedimo u mraku? —Nemojte mi zamjeriti, ali to će biti potrebno. Ponio sam karte jer sam mislio da ćemo, pošto imamo četvrtog, ipak moći odigrati partiju, ali vidim da su neprijateljske pripreme otišle toliko daleko da se zbog svjetla ne smijemo izložiti opasnosti. Prije svega moramo izabrati svoje položaje. To su odlučni ljudi. Premda ćemo ih zateći u nepovoljnijem položaju, mogu nas raniti ako ne budemo oprezni. Ja ću stajati iza ovog sanduka, a vi se zaklonite iza onih. Watsone, ako budu pucali ubijte ih bez predomišljanja. Na vrh drvena sanduka, iza koga sam čučao, postavio sam svoj otkočeni revolver, Holmes spusti zastor na prednji dio fenjera i ostavi nas u potpunom mraku. Još smo samo po mirisu vrućeg metala znali da je svjetlo još tu i da će nam u dom trenutku zasvijetliti.

Osjećao sam se obeshrabren, živaca napregnutih do krajnosti u tom vlažnom podrumskom zraku. — Imaju samo jednu odstupnicu — prošapta Holmes — i ona vodi kroz kuću na Saxe Cobourg Squareu. Nadam se da ste učinili ono što sam vas zatražio, Johne. — Uredio sam da jedan narednik i dva policajca čekaju kod prednjih vrata. — Onda smo im zatvorili sve rupe. Sada moramo biti nečujni i čekati. Ala nam se dugo činilo to vrijeme! Tek kasnije, pregledavajući svoje bilješke, shvatio sam da je prošlo svega sat i četvrt, a meni se tada činilo kao da je noć prošla i da nad nama sviće zora. Udovi su mi bili ukočeni jer sam se plašio da promijenim položaj. Sluh mi se toliko napregao da sam čuo ne samo pravilno disanje svojih drugova nego sam mogao razlikovati dublji i teži dah glomaznog Johna od nježnog disanja direktora banke. Sa svog mjesta mogao sam vidjeti preko sanduka jedan dio poda. Iznenada se pojavi na podu tračak svjetla. U početku samo blijeda iskrica na kamenom podu, svjetlo se izduži u žutu prugu, a zatim bez ikakvog šuma kao da je zinula pukotina iz koje se pojavi jedna bijela gotovo ženska ruka. čitav minut, pa i više, savijeni prsti te ruke pipkali su po podu. Zatim se ruka povuče isto onako naglo kao što se bila i pojavila. Ponovo zavlada mrak. Ostane još samo tanka, blijeda traka po kojoj se nazirala pukotina meñu pločama. To je potrajalo samo trenutak. Odmah zatim začu se tresak i lomljava, a jedna od velikih, bijelih, kamenih ploča svali se na stranu ostavivši četvorokutnu rupu iz koje se pojavi svjetlo jednog fenjera. Nad rubom se pojavi glatko, gotovo dječačko lice koje oštro razmotri sve oko sebe, zatim se čovjek izdiže do pasa, da bi već slijedećeg

trenutka stajao kraj otvora i izvlačio svog ortaka, isto tako vitkoga i mladog. — Sve je čisto — prošapta. — Imaš li dlijeto i vreće? Do ñavola! Kidaj, Archie, kidaj, nek' visim samo ja! Sherlock Holmes priskoči i zgrabi uljeza za vrat. Onaj drugi utonu u rupu, čulo se cijepanje odjeće kad ga je John ščepao. S jednog revolvera odrazi se odbljesak svjetlosti od fenjera, ali je Holmesov lovački štap bio brži te lupi čovjeka po zglavku. Revolver tresnu na kameni pod. — Nikakva vajda od toga, Clay — reče Holmes. — Stvar je beznadna. — Vidim — odgovori Clay s najvećom mirnoćom. — Pretpostavljam da je mom drugu dobro, premda ste mu razderi kaput. — Trojica ga čekaju na vratima — reče Holmes. — Zaista! Savršeni ste. Moram vam čestitati. — I ja vama — odgovori Holmes. ―Vaša ideja o riñoj kosi je nova i veoma dobra. — Sad ćeš odmah vidjeti svog druga — reče John. — Brži je od mene u puzanju kroz rupe. Pruži ruke da pričvrstim lisice. —Ne želim da me dodirujete svojim prljavim rukama — reče zarobljenik kad su škljocnule lisice. — Možda vam nije poznato, ali mojim žilama teče kraljevska krv. Budite ljubazni pa mi se obraćajte sa »gospodine« i »molim«. — U redu — reče John cerekajući se. — Pa, hoćete li, molim vas, gospodine, da krenete gore gdje nas čekaju kola kako bismo vašu milost odveli u policijsku stanicu? — Tako je bolje — mirno reče Clay. Duboko se pokloni nama trojici i iziñe u pratnji detektiva. — Zaista, Holmes — reče Merryweather dok smo izlazili iz podruma — ne znam na koji vam se način banka može odužiti. Vi ste potpuno osujetili jedan od

najopasnijih pokušaja provale u banke za koji sam ikad čuo. —Ja sam morao srediti neke male račune s gospodinom Clavom — reče Holmes. — Zbog toga sam imao nešto malo izdataka pa očekujem da će mi ih banka nadoknaditi. — Vidite Watsone — razlagao je Holmes u ranim jutarnjim satima, dok sam sjedio uz čašu viskija u Baker Streetu — od početka je bilo savršeno očigledno da jedini mogući cilj fantastičnog oglasa Lige, kao i prepisivanje enciklopedije mora biti u tome da se onaj ne baš pronicljiv čovjek, vlasnik zalagaonice, ukloni s puta nekoliko sati dnevno. To je bio veoma čudan način, ali zaista bi bilo teško pronaći bolji. To je palo na pamet oštroumnom Clayu. četiri funte tjedno predstavljale su mamac koji ga je morao privući, a za njih koji su igrali na milijune to nije značilo ništa. Oni daju oglas, i dok jedan lupež ima privremeni ured, drugi navodi čovjeka da se javi na oglas i zajedničkim snagama uspijevaju da ga tjednima uklanjaju iz trgovine svakog dana prijepodne. Od trenutka kada sam čuo da je pomoćnik došao da radi za pol plaće bilo mi je jasno da je imao jak razlog da dobije to zaposlenje. — Ali kako ste mogli naslutiti koji je to razlog? — Da je u kući bilo žena posumnjao bih u običnu spletku. Meñutim, radnja tog čovjeka bila je malena i u njegovoj kući nije bilo ničega zbog čega bi se poduzimale tako razrañene pripreme. Šta bi onda moglo biti? Razmišljao sam o poćnikovoj sklonosti da fotografira i o njegovu triku odlaženja u podrum. Podrum! To je bio kraj zamršenog klueta. Zatim sam poduzeo istragu o tajanstvenom pomoćniku i otkrio da imam posla s jednim od najhladnokrvnijih i najdrskijih zločinaca Londona. Nešto je radio u podrumu, nešto što je iziskivalo mjesecima svakog dana po nekoliko sati rada,

šta bi to moglo biti? Ništa drugo nisam uspio smisliti nego da kopa tunel u pravcu neke druge zgrade. Onog časa kad smo pošli na lice mjesta došao sam dotle. Iznenadio sam vas time što sam štapom udarao po pločniku. Htio sam otkriti da li se podrum nalazi ispred ili iza radnje. Ispred se nije nalazio. Zatim sam zazvonio, i, kao što sam očekivao, javio se pomoćnik. Mi smo imali neke čarke, ali vidjeli se nismo nikad. Nisam mu ni pogledao lice. Htio sam vidjeti koljena od hlača. Mora da ste i sami opazili koliko su bila pohadana i izgužvana. Jasno su govorila o satima kopanja. Još je preostalo pitanje zbog čega su kopali? Otišao sam iza ugla i vidio da City i Suburban banka graniče s radnjom našeg poznanika. Tako sam riješio zagonetku. Kada ste se poslije koncerta odvezli kući otišao sam u Scotland Yard i do generalnog direktora banke. Posljedice ste vidjeli sami. — Ali kako ste znali da će provaliti baš noćas? — zapitam. — Ako su zatvorili ured Lige riñokosih, znači da im prisustvo Jabez Wilsona više nije smetalo, drugim riječima, da su dovršili tunel. Sada je važno da se njime što prije posluže. Subota im je odgovarala bolje nego ikoji drugi dan jer je pružala dva dana za bijeg. Iz svih tih razloga očekivao sam da će doći noćas. — Krasno ste to smislili — iskreno sam se divio. — To je dug lanac, ali je svaka karika na svom mjestu. — To me spasilo od dosade — Holmes reče zijevajući. — Ah, već osjećam kako me ponovo obuzima. Moj život se iscrpljuje u neprestanom naporu da pobjegnem od običnog životarenja. Takvi mali problemi mi u tome pomažu. — Pa vi ste dobrotvor ljudskog roda — opet ću. Holmes sliježe ramenima. — Pa, možda sam malo i koristan — reče. L'homme c'est rien — l'oeuvre c'est