Arthur Conan Doyle - Skandal u Ceskoj

bio sav zaprašen i na nekoliko mjesta umrljan, unatoč pokušajima da se izblijedjela mjesta pokriju mastilom. — Ja ništa ne vidim — rekoh vraćajući šešir. — Naprotiv, Watsone, vi možete vidjeti sve. Samo što vi iz onog što vidite ne izvlačite nikakve zaključke. Suviše ste bojažljivi. — Recite mi onda, molim vas, na kakve vas zaključke navodi taj šešir? Holmes uzme šešir i stane ga pažljivo promatrati. — Možda nagovještava manje nego što bi zapravo mogao nagovijestiti — reče — ali navodi ipak na nekoliko zaključaka koji su logični i na nekoliko drugih koji se ističu visokim stepenom vjerojatnosti. Da je taj čovjek intelektualac, to se vidi po izgledu njegova šešira koji nas navodi na misao da je njegov vlasnik poslije tri godine bio prilično imućan mada sam proživljava teške dane. Bio je i oprezan, ali sad je manje oprezan, što ukazuje na njegovo nazadovanje u moralnom pogledu. To nazadovanje, ako ga povežemo s opadanjem njegova imovna stanja, ukazuje na loš utjecaj, vjerojatno na piće kojem je podlegao, i na to da ga je žena prestala voljeti. — Dragi moj Holmes! — Meñutim, ipak je sačuvao nešto ponosa — produži Holmes ne obazirući se na moju upadicu. — To je čovjek koji voli miran život, malo izlazi, potpuno se zapustio, ima sijedu kosu, koju je posljednjih dana podšišao i sad je maže limunovom kremom. Na takve nas zaključke navodi taj šešir. Osim toga vrlo je malo vjerojatno da je u njegovoj kući sproveden plin. — Vi se šalite, Holmes! — Ni najmanje. Zar je moguće da ni sada, kad su moji zaključci jasni kao na dlanu, ne shvaćate kako se do njih dolazi? — Ne smatram sebe glupim, ali moram priznati: ne razumijem vaša izlaganja. Po čemu ste, na primjer, zaključili da je taj čovjek intelektualac?

Umjesto odgovora Holmes natače šešir na glavu. Pao mu je preko čela i zaustavio se na nosu. — To je pitanje zapremnine — reče — čovjek s tako velikom glavom mora imati nešto mozga. — A opadanje njegova imovnog stanja? — Čovjek nosi taj šešir već tri godine. Prije tri godine bili su u modi takvi ravni obodi s uvijenim rubovima. Šešir je najboljeg kvaliteta. Pogledajte traku od rebraste svile i odličnu podstavu. Ako je taj čovjek prije tri godine mogao kupiti tako skup šešir, a otada nije došao do novoga, znači da je osiromašio. — To je jasno. Ali kako ste došli do zaključka da je taj čovjek manje oprezan i da je u moralnom pogledu nazadovao. Sherlock Holmes se nasmije. — Tu je mjera opreza — reče stavljajući prst na mali kolut i na rupicu u koju se stavlja guma za šešir. — Guma i kolut nikada se ne prodaju zajedno sa šeširom. Ako je čovjek uzeo i gumu, to je znak opreza jer se potrudio da nabavi ovu obranu od vjetra. Ali, kao što vidimo, gumu je pokidao, a kako se nije potrudio da je zamijeni, očito je sada manje spreman nego što je bio prije, a to opet ukazuje da popušta. S druge strane, potrudio se da prikrije neke mrlje time što ih je premazao mastilom, a to je znak da nije potpuno izgubio ponos. — Vaše je zaključivanje uvjerljivo. — Dalje pojedinosti, da je srednjih godina, da je nedavno podšišao sijedu kosu, da upotrebljava ulje za kosu, rezultat su pažljiva ispitivanja donjeg dijela podstave. Leća otkriva velik broj vrhova vlasi ravno odrezanih brijačkim škarama. Sve su nekako ljepljive, a mirišu na ulje za kosu. Prašina na šeširu, kao što vidite, nije siva ulična prašina, već pahuljasta i smeña kućna prašina, što ukazuje na to da je šešir visio u kući. Tragovi vlage unutar šešira jasan su dokaz da se njegov

vlasnik prilično znojio, a to znači da nije u najboljem zdravstvenom stanju. — Ali njegova žena — rekoste — prestala ga je voljeti! — Šešir nije čišćen više tjedana. Ako vas, dragi moj Waone, budem vidio s prašinom od tjedan dana na šeširu, a žena vam dopusti da u takvom stanju izañete, bit će to znak da ste u nesretnom položaju čovjeka koji je izgubio ljubav svoje žene. — Ne bi li on mogao biti neženja? — Ne, jer je nosio kući svojoj ženi gusku kao poklon izmirenja. Imajte u vidu karton na guskinoj nozi. — Na sva pitanja imate spreman odgovor. Ali po čemu, zaboga, zaključujete da u kući tog čovjeka nije uveden plin. — Jedna ili dvije masne mrlje mogu se načiniti slučajno. Ali kad ih vidim ni manje ni više nego pet, znači da je ta ličnost u uskom dodiru s nekom otopljenom mašću i vjerojatno se noću penje na kat sa šeširom u jednoj ruci, a svijećom koja kaplje u drugoj. Masne mrlje nisu mogle izbiti na šeširu od plinskog plamena. Jeste li zadovoljni? — Da — nasmijem se — sve je to vrlo oštroumno, ali kako rekoste da nije u pitanju nikakav zločin niti je nanesena ikakva šteta, osim što je prouzročen gubitak jedne guske, ne liči li to na rasipanje energije? Sherlock Holmes upravo je zaustio da odgovori, kad se vrata naglo otvore i u sobu uleti nosač Peterson zajapurenih obraza i ošamućen od iznenañenja. — Guska, gospodine Holmes! Guska, gospodine — reče prekidajući se u govoru. — Što je? Da se nije vratila u život i odletjela kroz kuhinjski prozor? — upita ga Holmes nagnuvši se preko divana da bi ga bolje vidio. Nosač je bio uzbuñen. — Pogledajte, gospodine što je moja žena našla u njenoj guši. — Ispruži ruku i pokaže na dlanu sjajan

plavi kamen, manji od zrna boba, ali tako čist i blistav da je u tamnom udubljenju njegove šake blistao poput električne iskre. Sherlock Holmes se ispravi i pri tom mu se ote zvižduk: — Petersone — reče — to je pravo skriveno blago. Pretpostavljam da znate što ste našli. — Dijamant, gospodine, dijamant! To je onaj dragi kamen o kojem sam čitao u »Timesu«. — Da nije to možda plavi granat grofice od Morcara? — uzviknem. — Tako je! Znam koliki je i kako izgleda, jer sam u posljednje vrijeme u »Timesu« svakodnevno čitao o njemu. To je jedinstven kamen o čijoj se vrijednosti može samo nagañati. Ponuñena nagrada od hiljadu funti sigurno nije ni dvadeseti dio njegove tržišne vrijednosti. — Hiljadu funti! Milostivi bože — usklikne nosač i u isti čas svali se na stolicu. Neko je vrijeme zurio čas u Holmesa, a čas u mene. — To je samo nagrada, a imam razloga da tvrdim da su u pitanju i sentimentalni obziri koji bi mogli navesti groficu da se liši čak polovice svog imetka samo da ponovo doñe do svog dragulja. — Izgubljen je ako se dobro sjećam, u hotelu »Cosmopolan« — javim se. — Točno, i to dvadeset drugog decembra, prije pet dana. Instalater John Horner optužen je da ga je izvukao iz kutije u kojoj je grofica držala svoj nakit. Dokazi protiv njega bili su tako jaki da je predan poroti. Čini mi se da ovdje imam neke podatke o toj stvari. — Holmes stane preturati po novinama, gledajući datume, dok ne naiñe na jedne iz kojih pročita ovaj izvještaj: »Kraña dragulja u hotelu Cosmopolitan — John Horner, kome je sada dvadeset šest godina, instalater, optužen je da je dvadeset drugog ovog mjeseca uzeo iz kutije za nakit grofice od Morcara dragocjen dragulj

poznat pod imenom »plavi granat«. James Ryder, službenik hotela, izjavio je prilikom svjedočenja da je na dan krañe odveo Hornera u sobu grofice od Morcara da na prozorskoj rešetki pričvrsti jednu šipku koja je popustila. Kako su ga zatim pozvali drugamo, s Homerom je ostao kratko vrijeme. Kad se vratio, vidio je da je pisaći stol obijen i da mali kovčežić od safijana, u kojem je grofica imala običaj da čuva svoj nakit, leži prazan na toaletnom stoliću. Ryder je odmah poduzeo potrebne korake, i Horner je uhapšen još iste večeri, ali dragulj nije pronañen ni kod njega ni u njegovom stanu. Catherine Cusack, grofičina služavka, izjavila je da je čula Ryderov prestravljen krik kad je otkrio krañu pa je odmah potrčala u sobu i u njoj našla stanje kakvo je opisao prvi svjedok. Inspektor Breadstreet iz odjeljenja B dao je iskaz o hapšenju Hornera, koji se uporno branio i najenergičnije tvrdio da je nevin. Pošto je ustanovljeno da je pritvorenik već bio osuñivan zbog krañe, upravna vlast odbila je da razmatra optužbu po kratkom postupku pa je slučaj predala u nadležnost poroti. Horner, koji je za vrijeme istrage pokazivao znake najdubljeg uzbuñenja, pao je na kraju istrage u nesvijest pa je iznijet iz ureda.« — Hm! Toliko o istrazi u policiji — reče Holmes zamišljeno i odloži novine. — Pitanje koje bismo sada morali riješiti je tok dogañaja što vodi od opljačkanog kovčežića za nakit do guskine guše u ulici Tottenham Court. Vidite, Watsone, naši prividno beznačajni zaključci odjednom su postali mnogo važniji. U pitanju je dragulj. Dragulj potječe iz guske, a guska potječe od gospodina Henry Bakera, gospodina koji ima ružan šešir i sve ostale osobenosti kojima sam vam maločas dosañivao. Zbog toga se moramo ozbiljnije potruditi da nañemo toga gospodina i da ustvrdimo kakvu je ulogu odigrao u toj maloj misteriji. Da to postignemo, treba,

prvo, da upotrijebimo najpogodnije sredstvo, a to je oglas u svim večernjim listovima. Ako s tim oglasom ne uspijemo, pokušat ćemo nešto drugo. — Što ćete oglasiti? — Dajte mi olovku i komadić papira. Objavit ćemo ovaj kratki oglas: »Guska i crni pusteni šešir nañeni su na uglu Goodge Streeta. Gospodin Henry Baker, koji ih je izgubio, neka se javi večeras u 6,30 sati u Baker Streetu 221B«. — Jasno i sažeto, zar ne? — Sasvim. Nego, hoće li on pročitati oglas? — Pa, sigurno će pregledati sve novine, jer to je težak gubitak za siromašna čovjeka. On se toliko uzbudio nedaćom koja ga je snašla i Petersonovim dolaskom, da je razbio izlog pa je u tome času mislio samo na bijeg. Ali sada već gorko žali što je pod trenutnim porivom straha ostavio svoju ptičicu. I objavljivanje njegova imena u novinama potaknut će ga da pročita oglas, jer će mu svatko tko ga poznaje obratiti na nj pažnju. Evo vam, Petersone, tekst oglasa. Požurite u oglasni zavod. — Za koje novine, gospodine? — Oh, za »Globe«, »Star«, »Pali Mali«, »St James«, »Eving News«, »Standard«, »Echo«, ukratko, da uñe u sve kojih se sjetite. — Vrlo dobro, gospodine. A što će biti s draguljem? — Ah, da, zadržat ću ga. Hvala vam. Da ne zaboravim, Petersone, kupite jednu gusku pa mi je donesite ovamo, moramo imati jednu da je damo tom gospodinu umjesto one koju sada jede vaša porodica. Kad je nosač otišao, Holmes uzme dragulj pa ga okrene prema svjetlu. — Lijepa stvar — reče. — Gledajte ga kako se sjaji i blista. To je jezgro i žarište zločina, naravno, kao svaki lijepi dragulj. Uvijek najmiliji mamac!

Kod krupnijih i starijih dragulja svaka njihova površinica podsjeća možda na kakav krvavi dogañaj. Ovaj dragulj, meñutim, nema ni dvadeset godina. Nañem je na obali rijeke Amoy u južnoj Kini, a odlikuje se time što ima sva svojstva granata, samo što je plave umjesto crvene boje. Unatoč svojoj mladosti već ima mračnu historiju. Do sada je tih deset karata kristaliziranoga ugljika prouzročilo već dva ubojstva, jedno posipanje sumpornom kiselinom, jedno samoubojstvo i više kraña. Tko bi mogao pomisliti da takva lijepa igračka može odvesti na vješala i u zatvor. Sad ću ga zaključati u kasu i obavijestiti groficu da se nalazi kod nas. — Mislite li da je Horner nedužan? — To ne bih mogao reći. — Pa dobro, mislite li, onda, da Henry Baker ima neke veze s tom stvari? — Mnogo je vjerojatnije da je Henry Baker sasvim nedužan i da nije imao pojma da guska, koju je nosio preko ramena, ima basnoslovnu vrijednost. To ću ustvrditi prostim pokusom, samo treba da se Henry Baker odazove našem oglasu. — Zar dotle ništa ne možete učiniti? — Ništa. — Onda ću nastaviti da obilazim svoje bolesnike, a večeras ću se vratiti jer želim vidjeti rješenje. — Bit će mi veoma drago da vas vidim. Večerat ću u sedam sati šljuku. Uzgred rečeno, možda bih u vezi s nedavnim dogañajima trebalo da kažem gospoñi Hudson da i šljuki pregleda gušu. Već je bilo pet i po sati kad se ponovo nañoh u Baker Streetu. Približavajući se kući, spazim čovjeka u kaputu zakopčanom do grla, sa škotskom kapom na glavi: u polukrugu svjetlosti što je padala s prozora na vrata, čekao je pred kućom da uñe. Upravo sam stigao pred kuću, kad se vrata otvore pa nas zajedno uvedu u Holmesovu sobu.

— Gospodin Baker zar ne? — reče Holmes ustajući iz naslonjača i pozdravljajući svog gosta neposrednošću koju je tako lako umio primijeniti — Molim vas, sjednite na ovu stolicu kraj vatre, gospodine Bakeru. Noć je hladna, a vidim da vam je odjeća prikladnija za ljeto nego za zimu. Ah, Watsone, stigli ste u pravi čas. Da li je to vaš šešir, gospodine Bakeru? — Da, gospodine, to je nesumnjivo moj šešir. Bio je visok čovjek, okruglih ramena, velike glave i inteligentna lica, koje se završavalo prosijedom i smeñom, šiljatom bradom. Crvenilo na nosu i obrazima, kao i lako drhtanje ispružene ruke, govorili su u prilog Holmesovoj pretpostavci o njegovim navikama. Stari crni redengot imao je podignut ovratnik, a mršavi zglavci na rukama izvirivali su iz rukava ispod kojih nije bilo ni manžeta ni košulje. Govorio je tihim, isprekidanim glasom, pažljivo birajući izraze i stvarao utisak obrazovana čovjeka kojemu sudbina nije bila sklona. — Zadržali smo ove stvari nekoliko dana — reče Holmes — jer smo očekivali da vidimo oglas iz kojega bismo doznali vašu adresu. Ja znam zašto niste dali oglas. Posjetilac se postiñeno nasmija. — Šilinzi se kod mene više ne slijevaju kao nekada — reče. — Smatrao sam da je banda dripaca, koja me napala, odnijela i šešir i gusku. Nisam htio uzalud trošiti. — Posve prirodno. Uostalom, što se tiče guske, bili smo primorani da je pojedemo. — Da je pojedete! — Posjetilac se od uzbuñenja napola diže sa svoje stolice. — Da, nitko ne bi imao koristi od nje da nismo tako učinili. Ali pretpostavljam da će ona druga guska, tamo na stolu, koja je otprilike podjednake težine i potpuno svježa, isto tako dobro poslužiti vašem cilju. — Oh, svakako — odgovori Baker s olakšanjem.

— Naravno, mi još uvijek imamo perje, noge, gušu i tako dalje, od vaše guske, pa ako želite... Čovjek se srdačno nasmija. — To bi moglo poslužiti kao uspomena na moj doživljaj — reče —ali nikako ne vidim kakve bih koristi mogao imati od tih disjecta membra*( Rastavljeni dijelovi (lat.)) moje znanice. Ne, gospodine, s vašom dozvolom svu svoju pažnju usmjerit ću na onu divnu gusku koju vidim tamo na stolu. Sherlock Holmes mi dobaci oštar pogled i slegnu ramenima. — E pa onda, tamo vam je šešir, a ondje guska — reče. — Uostalom, da li bi vam bilo teško reći gdje ste kupili tu gusku? Ja sam ljubitelj živine i rijetko sam kad vidio bolje nakljukanu gusku. — Vrlo rado, gospodine — reče Baker, koji je ustao i stavio pod mišku novu gusku. — Ima nas nekoliko koji posjećujemo krčmu »Alfa« blizu Muzeja. Preko dana možete nas naći u Muzeju. Ove je godine naš dobri gostioničar, koji se zove Windigate, osnovao »Klub prijatelja gusaka«, pa će svatko od nas, uz ulog od nekoliko pensa tjedno, dobiti po gusku za Božić. Ja sam svoje pense marljivo uplaćivao, a ostalo vam je poznato. Veoma sam vam zahvalan, gospodine, jer škotska kapa više ne odgovara ni mojim godinama ni mojoj ozbiljnosti. — Potom nam se obojici nakloni s izrazom smiješne ozbiljnosti i ode svojim putem. — Eto, toliko što se tiče gospodina Henryja Bakera — reče Holmes kad su se za Bakerom zatvorila vrata. — Sasvim je sigurno da on o čitavoj toj stvari ne zna ništa. Jeste li gladni, Watsone? — Nisam naročito. — Onda predlažem da večeru pretvorimo u užinu i da slijedimo trag dok je još topao. — Svakako.

Kako je noć bila veoma hladna, obukli smo tople kapute i umotali se šalovima oko vrata. Na vedrom nebu sijale su zvijezde, a para od daha prolaznika podsjećala je na dim iz ispaljenih revolvera. Najprije smo koračali liječničkim kvaom, ulicama Wimpole i Harlev, a zatim krenusmo ulicom' Wigmore do Oxford Streeta. Nakon četvrt sata obresmo se u gostionici »Alfa« u Bloomsburyju. Holmes otvori vrata koja su vodila u bar i od rumenog gostioničara s bijelom keceljom naruči dvije čaše piva. — Mora da vam je pivo odlično ako je kao što su vaše guske — reče Holmes. — Moje guske! — Čovjek se iznenadi. — Da, nema ni pola sata kako sam razgovarao s gospodinom Henryjem Bakerom, članom vašeg »Kluba prijatelja gusaka«. —Ah, razumijem. Ali znate, gospodine, to nisu naše guske. — Čije su onda? — Nabavio sam ih dva tuceta kod nekog trgovca u Covent Gardenu. — Zaista? Neke od njih poznajem. Koji je to? — Breckinridge. — Njega ne znam. Dobro, u vaše zdravlje, gostioničaru, i za uspjeh vaše gostionice. Laku noć! — A sad da vidimo gospodina Breckinridgea — nastavi Holmes zakopčavajući kaput dok smo izlazili na hladan zrak. — Ne zaboravite, Watsone, da unatoč tome što na jednom kraju lanca imamo tako običnu stvar kao što je jedna guska, na drugom kraju imamo čovjeka koji će dobiti sedam godina robije, ako ne dokažemo njegovu nevinost. Možda će naša istraga samo potvrditi optužbu. Ali, imamo još jedan pravac istrage koji je policija previdjela, a koji nam je neka posebna sreća stavila u ruke. Slijedimo ga do mračnog kraja. Poñimo prema jugu i požurimo!

Krenusmo kroz Holborn, Endell Streetom, a zatim krivudavim ulicama kraja u kojemu stanuje sirotinja, pa stigosmo do tržnice Covent Garden. Jedna od najvećih prodavaonica imala je ploču s imenom Breckinridge. Vlasnik, čovjek konjskog profila i potkresanih zalisaka, pomagao je jednom dječaku da spusti kapke. — Dobro veče! Hladno je noćas — reče Holmes. Trgovac klimnu glavom i baci upitan pogled na mog pratioca. — Vidim da ste rasprodali guske — nastavi Holmes pokazujući na prazne mramorne tezge. — Dat ću vam sutra ujutru pet stotina. — To mi ne odgovara. — Eno tamo, u onoj prodavaonici s plinskim svjetlom, ima ih još. ― Ali meni su preporučili vas. ― Tko? — Gostioničar »Alfe«. — Da, njemu sam poslao nekoliko tuceta. — To su zaista bile veoma fine guske. A gdje ih nabavljate? Na moje iznenañenje, pitanje izazva izliv gnjeva. — Čujte vi, gospodine — reče nakrivivši glavu i podbočivši se rukama. — Što vi hoćete? Kažite to otvoreno? — Pa rekao sam vam dovoljno otvoreno. Želio bih da znam tko vam je prodao guske kojima ste snabdjeli »Alfu«. — E pa neću da vam kažem. I što sad? — Ah, to nije toliko važno, ne znam samo zašto padate u vatru zbog takve sitnice. — U vatru! Padali biste i vi u nju da su i vama toliko dosañivali koliko meni. Kad dobro platim dobru robu, onda bi to morao biti kraj posla, a ne: »gdje su guske?« i »kome ste prodali guske?« i »što tražite za

guske?« Prosto da čovjek pomisli da su to jedine guske na svijetu kad se tolika halabuka diže oko njih. — Pa ja nemam baš nikakve veze s tim ljudima koji su se kod vas raspitivali za guske — reče Holmes. — Ako nećete da nam kažete, oklada ne važi, to je sve. Ali ja sam uvijek spreman da se založim za svoje mišljenje kad je riječ o živini i okladio bih se u pet funti da je ptica koju sam pojeo uzgojena na selu. — E, onda ste novac izgubili, uzgojena je u gradu — odreže prodavač. — To nije točno. — Kažem vam da jeste. — Ne vjerujem. — Mislite li vi da o živini znate više od mene koji sam još kao klinac imao posla s njom. Kažem vam, sve ptice koje su otišle u »Alfu« uzgojene su u gradu. — U to me nećete uvjeriti. — Hoćete li da se kladimo. — To bi značilo oteti vam novac jer znam da sam ja u pravu. Ali okladit ću se s vama u zlatnik da vas odviknem od tvrdoglavosti. Prodavač se grubo nasmija. — Bili, donesi knjige — reče. Dječak donese jednu omanju i jednu oveću, masnu bilježnicu pa ih stavi pod viseću svjetiljku. — A sad, gospodine »uobraženko« — reče prodavač — mislio sam da sam ostao bez gusaka, ali, prije nego što završim posao vidjet ćete da je u mojoj radnji preostala još jedna. Vidite li ovu malu bilježnicu? — Da. — Tu je spisak ljudi kod kojih kupujem. Vidite li? Dakle, na ovoj strani se nalaze imena seljaka, a brojevi iza tih imena označavaju gdje se u velikoj knjizi računa nalaze njihovi računi. A sad pogledajte ovu drugu stranu ispisanu crvenim mastilom. To je spisak mojih gradskih snabdjevača. Pročitajte treće ime.

»Gospoña Oakshott, 117 Brixton Road broj 249«, pročita Holmes. — A sad okrenite tu stranu u računskoj knjizi. Holmes okrene označenu stranu. — Tu smo: gospoña Oakshott, 117 Brixton Road, snabdjevač jajima i živinom. — A sad, koja je posljednja pošiljka? — Od dvadeset i drugog decembra. Dvadeset i četiri guske po sedam šilinga i šest penija. — Tako je. Tu ste. A ispod toga? —Prodano gospodinu Windigateu iz »Alfe« po dvanaest šilinga komad. — Što sada kažete? Sherlock Holmes je izgledao duboko ožalošćen. Izvadi iz džepa zlatnik i baci ga na tezgu. Zatim se okrene i izañe s izgledom čovjeka čije je gnušanje suviše duboko da bi se moglo izraziti riječima. Poslije nekoliko metara zastane ispod ulične svjetiljke pa se poče smijati njemu svojstvenim tihim smijehom. — Kad vidite čovjeka s tako podrezanim zaliscima i ružičastom maramicom koja viri iz džepa, uvijek ga možete primamiti okladom — reče Holmes. — Da sam pred njega stavio stotinu funti, mislim da mi taj čovjek ne bi dao tako iscrpna obavještenja kao što sam ih od njega izvukao kad mu se učinilo da se kladim s njim. Dakle, Watsone, vjerujem da se približavamo kraju istrage: sad nam još samo preoaje da se odlučimo hoćemo li večeras ili sutra otići toj gospoñi Oakshott. Po onome što nam je rekao onaj naduveo jasno je da osim nas ima još i drugih koji se zanimaju za stvar, i ja bih ... Glasna graja koja nastane u radnji iz koje smo upravo bili izašli prekine njegove primjedbe. Kada se okrenusmo, vidjesmo malog čovjeka, čija je njuška ličila na štakorsku, kako stoji usred kruga žutog svjetla koje je padalo s viseće svjetiljke, i prodavača Breckinridgea kako

stoji na vratima svoje radnje i bijesno mlatara pesnicama prema čovjeku. — Dosta mi je i vas i vaših gusaka — grmio je prodavač. — Idite svi do ñavola. Ako mi budete još dosañivali svojom glupom pričom, nahuškat ću pseto na vas. Dovedite ovamo gospoñu Oakshott pa ću njoj odgovoriti, ali što vi imate s tim? Jesam li možda od vas kupio guske? — Ne, ali je jedna od njih bila moja — cvilio je čovječuljak. — E pa, o tome pitajte gospoñu Oakshott. — A ona mi je rekla da pitam vas. — Što se mene tiče, možete pitati i pruskog kralja. Dosta mi je svega. Napolje! — viknu bijesno prodavač gusaka i potrča za čovječuljkom koji nestane u mraku. — Ha, to nas može osloboditi posjete u Brbrton Road — prošapta Holmes. — Hajde da vidimo šta će da ispadne s tim čovjekom. — Pošto proñe dugim koracima kroz raštrkane gomile ljudi, moj prijatelj sustiže čovjeka i potapša ga po ramenu. Čovjek se naglo trže. Pri svjetlu plinske svjetiljke vidjelo se da je pobijelio kao krpa. — Tko ste vi? Što hoćete od mene? — Izvinite — blago će Holmes — slučajno sam čuo pitanje koje ste maločas postavili prodavaču. — čini mi se da bih vam mogao pomoći — Vi? Tko ste vi? što vi znate o toj stvari? — Ime mi je Sherlock Holmes. Posao mi je da pronalazim što drugi ljudi ne znaju. — Ali o tome ne možete znati ništa. — Izvinite, ali ja o tome znam sve. Vi pokušavate prć^ naći neke guske koje je gospoña Oakshott, koja stanuje U Brixton Roadu prodala trgovcu »Alfe«, koji ih je opet prodao svom »Klubu prijatelja gusaka«, čiji je član gospodin Henry Baker.

— O, gospodine, vi ste taj čovjek kojega ja toliko tražim — uzviknu čovječuljak raširenih ruku. — Teško mi je da vam objasnim koliko sam zainteresiran. Sherlock Holmes zaustavi fijaker koji je upravo prolazio. —U tom slučaju bit će bolje da o tome porazgovaramo u prijatnoj sobi negoli na vjetru — reče. — Ali, molim vas, prije nego što nastavimo, recite mi kome to imam čast da pomažem. Čovjek zastane trenutak. — Ime mi je John Robinson — odgovori skrećući pogled u stranu. — Ne, ne, recite mi svoje pravo ime — Holmes će ljubazno. — Nikad nije zgodno imati posla s čovjekom inkognito. Bijelo lice stranca naglo porumeni. — E pa — reče — pravo mi je ime James Ryder. — Točno. Šef posluge hotela »Cosmopolitan«. Molim vas, uñite u kola, uskoro ću vam reći sve što želim da znate. Čovječuljak zastade. Promatrao je sad Holmesa, sad mene, očima punim i straha i nade, kao da nije siguran nalazi li se na rubu sreće ili propasti. Zatim uñe u kola. Poslije pola sata nañosmo se ponovo u salonu našeg stana u Baker Strtu. Za vrijeme vožnje nismo izmijenili ni jedne jedine riječi, ali ubrzano disanje našeg saputnika, koji je stalno sastavljao i rastavljao prste govorilo je o živčanoj napetosti u kojoj se nalazio. — Evo nas! — veselo reče Holmes ušavši u sobu. — Vatra je veoma prijatna. Kao da ste prehlañeni, gospodine Reru. Sjednite, molim vas, u naslonjač. Ja ću samo navući papuče prije nego što uredimo tu vašu stvar. Tako! Vi biste že1 ljeli saznati što se dogodilo s tim guskama? — Da.

— Ili, točnije, s onom guskom, pretpostavljam. Vas zanima jedna bijela ptica s bijelom prugom na repu. Ryder zadrhta od uzbuñenja. — Oh — uzvikne — možete li mi reći gdje je? — Ovdje je! — Ovdje? — Da. I pokazala se kao veoma čudna ptica. Ne čudim se što vas toliko zanima. Poslije smrti snijela je jedno jaje: lijepo, sjajno, malo, plavo jaje kakvo se još nije vidjelo. Imam ga ovdje, u svom muzeju. Naš posjetilac zatetura, pa se uhvati desnom rukom za ploču iznad kamina. Holmes otključa kadu i izvadi plavi granat koji se sijao hladnim, jasnim i blještavim sjajem poput zvijezde. Ryder je zurio u Holmesa s izrazom neodlučnosti u licu, ne znajući da li da zaište dragulj, ili da ga se odre. — Igra je završena, Ryderu — mirno reče Holmes. — Naslonite se, čovječe, ili ćete pasti u vatru. Watsone, pomognite mu da sjedne u naslonjač. On nema dosta srčanosti da snosi kaznu za izvršeno nedjelo. Dajte mu malo rakije. Tako! Sad liči nešto više na čovjeka. Ala je to patuljak! Čovječuljak ponovo zatetura. Bio bi pao, ali mu se od rakije obrazi malo zarumene, i on sjede. Zurio je prestravljeno u svog tužioca. — U svojim rukama imam gotovo sve niti kao i sve dokaze koji su mi bili potrebni, pa mi mnogo ne možete reći. Ipak da bismo slučaj mogli potpuno razjasniti kažite mi ono malo što ja još ne znam. Vi ste, Ryderu, čuli nešto o tom plavom kamenu grofice od Morcara? — O njemu mi je govorila Catherine Cusack — odgovori čovječuljak isprekidanim glasom. — Aha, grofičina sobarica! Dakle iskušenje da se iznenadno na lak način domognete bogatstva bilo'je za vas suviše veliko. Sličnom su iskušenju podlegli prije vas mnogi, čak i bolji ljudi nego što ste vi, ali mi vi niste bili

naročito obzirni u izboru sredstava. Vi ste, Ryderu, priličan nitkov. Znali ste da je instalater Horner već bio umiješan u sličan slučaj i da bi stoga na njega mogla pasti sumnja. I što ste učinili? Vi i vaša suučesnica Cusack načinili ste u grofičinoj sobi mali kvar, pa ste poslali Henryja da ga popravi. Kad je on otišao, opljačkali ste grofičinu kutiju za nakit, digli uzbunu i udili stvar tako da je onaj nesretnik dospio u zatvor. Zatim ste... Ryder se odjednom baci na ćilim i obuhvati Holmesova koljena. — Imajte milosti, zaboga! — krikne. — Zamislite što bi bilo od mog oca i od moje majke da saznaju za moj zločin. To bi im slomilo srce. Nikada još nisam skrenuo s pravoga puta! Kunem vam se da to neću ni ubuduće učiniti! Zaklet ću vam se na Sveto pismo, samo me nemojte predati sudu! Tako vam Krista, nemojte! — Sjednite u naslonjač — Holmes će strogo. — Sad je lako puzati i gmizati, a na jednog Homera koji se nalazi u zatvoru zbog zločina o kome nema pojma malo ste dosad mislili. — Pobjeći ću, gospodine Holmes. Napustit ću zemlju. Onda će otpasti optužba protiv njega. — Hm! 0 tome ćemo još razgovarati. A sad mi odgovorite na ova pitanja: kako je dragulj dospio u gusku i kako je guska dospjela na tržište? Recite nam istinu, samo se tako možemo spasiti. Ryder preñe jezikom preko sasušenih usana. — Reći ću vam točno kako se zbilo — odgovori. — Kad je Horner bio uhapšen, pomislio sam da će za mene biti najbolje ako odmah sakrijem kamen, jer nisam znao kada policiji može pasti na pamet da pretrese moju sobu i mene. U hotelu nije bilo sigurnog mjesta. Izašao sam u grad, kao da idem u kupovinu, i krenuo kući svoje sestre. Ona je udata za nekog čovjeka koji se zove Oakshott, a živi na Brixton Roadu gdje kljuka guske za tržište. Uz put mi je svaki čovjek kojega bih sreo izgledao

kao policajac ili detektiv. Mada je noć bila hladna, znoj mi je curio s lica dok nisam stigao do Brixton Roada. Sestra me upita što mi se dogodilo i zašto sam tako blijed, a ja sam joj odgovorio da sam uznemiren zbog krañe nakita u hotelu. Zatim sam otišao u dvorište i tamo pušio i razmišljao kako bih najbolje mogao riješiti taj problem. Imao sam prijatelja koji je bio krenuo lošim putem pa je upravo bio odležao robiju u Pentonvilleu. Zvao se Modslev. Jednom sam ga sreo, pa smo tom prilikom porazgovarali o lupežima i o tome gdje sakrivaju pokradene stvari. Bio sam uvjeren da će sa mnom biti iskren, jer su mi o njemu bile poznate neke stvari, pa se tako odlučim da odmah krenem za Kilbern gdje je živio i da mu se povjerim. On mi može pomoći, pomislim, kako da dragulj pretvorim u novac. Ali kako da doñem do njega, a da se ne izložim opasnosti? Mislio sam na muke kroz koje sam prošao na svom putu iz hotela. Svakog su me trenutka mogli uhapsiti i pretresti i u džepu od prsluka pronaći dragulj. Naslonio sam se na zid i spazio guske koje su se gegale preda mnom. Odjednom mi padne na pamet kako bih mogao podvaliti i najvećem detektivu. Nekoliko nedjelja prije toga sestra mi je rekla da za Božić mogu odabrati kao poklon najljepšu od njenih gusaka, a ja sam znao da ona uvijek drži riječ. Odabrat ću, dakle, odmah jednu gusku i u njoj ću u Kilburn ponijeti dragulj. U dvorištu se nalazila mala šupa u koju satjeram veliku bijelu gusku s prugastim repom. Uhvativši je, otvorim joj kljun i gurnem u gušu dragulj. Ptica ga proguta. Guska se borila i lepetala krilima, a moja sestra u isti čas izañe iz kuće da vidi što se dogaña. Bio sam se upravo okrenuo da joj kažem u čemu je stvar, kad se ptica otrgne i otprhne meñu druge. »Što si učinio toj ptici, James«, upita me sestra.

»Pa«, rekoh, »rekla si da ćeš mi dati jednu za Božić, pa sam ih redom pipao da vidim koja je najdeblja.« »On«, reče »tvoju smo odvojili. Zovemo je Jamesova ptica. Veća je i bjelja od one. Imamo ih dvadeset šest: Jedna je za tebe, jedna za nas, a dva tuceta su za tržište.« »Hvala Maggie«, rekoh »ali, ako ti je svejedno, ja bih volio onu koju sam upravo opipao.« »Ona druga je dobre tri funte teža«, reče, »i mi smo je posebno za tebe kljukali.« »Ne mari. Ja bih htio baš onu pa da je odmah ponesem.« »Kako hoćeš«, reče malo uvrijeñena. »Koju, dakle, hoćeš?« »Onu bijelu s prugastim repom, koja se sad nalazi u sredini jata.« »U redu. Ponesi je.« Učinio sam što mi je rekla, gospodine Holmes, i odnio pticu u Kilburn. Tamo sam svom prijatelju ispričao cijelu stvar, jer sam znao da mu se mogu povjeriti. Iskidao se čovjek od smijeha. Uzeli smo nož i rasporili gusku. Ali srce mi ode u pete, dragulju nije bilo ni traga. Shvatio sam da se dogodila strašna greška. Ostavim pticu, odjurim natrag do serine kuće i pojurim u dvorište. Meñutim guske su nestale. »Gdje su ti guske, Maggie«, zaurlam. »Kod trgovca Brackinridgea, u Covent Gardenu.« »Da li je meñu njima bila još koja s prugastim repom?« »Da, James, bile su dvije s prugastim repom. Nikad ih nisam mogla razlikovati.« Sad mi je bilo sve jasno. Otrčao sam koliko su me noge nosile do Brackinridgea, ali on je već prodao sve guske i nije htio reći kome ih je prodao. Čuli ste ga večeras. Sestra smatra da sam poludio. Ponekad pomislim to i sam. A sada, sada sam žigosan kao lupež,

a nisam se ni dotakao bogatstva zbog kojega sam prodao svoje poštenje. Neka mi bog pomogne! — I on poče grčevito jecati pokrivši rukama lice. Nastane duža stanka prekidana njegovim teškim disanjem i odmjerenim bubnjanjem Holmesovih prstiju po stolu. Najzad moj prijatelj ustane i otvori vrata. — Napolje! — reče. — Što? O, bog vas blagoslovio! — Napolje! Ni riječi više. Napolje! Nijedna riječ više nije bila potrebna. Začuje se kako Rer trči, kako trupka nogama po stubištu, kako je tresnuo vratima i izašao na ulicu. — Na kraju krajeva, Watsone — reče Holmes digavši ruku da dohvati glinenu lulu — policija me ne plaća da ispravljam njene greške. Da je Horner u opasnosti, bila bi to druga stvar, ali on se neće pojaviti da svjedoči protiv Rvdera, i zlodjelo ovog čovjeka neće izaći na vidjelo. Čini mi se da idem na ruku jednom ugursuzu, ali možda spašavam jednu dušu. Ovaj čovjek više neće ići lošim putem: suviše je uplašen. Ako bi sad dopao tamnice, ostao bi cijeloga svog života tamnička ptica. Osim toga ovo su dani opraštanja. Slučaj nam je donio veoma'neobičan i čudan problem, a njegovo rješenje predstavlja samo po sebi nagradu. Budite tako ljubazni pa pozvonite, doktore, otpočet ćemo novu istragu u kojoj glavna uloga takoñer pripada jednoj ptici! PJEGASTA TRAKA Pregledavajući svoje bilješke o sedamdeset neobičnih slučajeva u kojima sam u toku posljednjih osam godina proučavao metod rada moga prijatelja Sherlocka Holmesa, naišao sam na priličan broj žalosnih, nekoliko veselih, mnogo veoma čudnih, ali ni na jedan nezanimljiv, jer je on radio više iz ljubavi prema svom poslu nego radi sticanja bogatstva, pa je obično

odbijao da učestvuje u istrazi za koju je slutio da ne vodi ničem neobičnom i fantastičnom. Meñutim, meñu svim tim raznim slučajevima ne mogu se sjetiti nijednoga koji bi bio neobičniji od slučaja s dobro poznatom porodicom Rovlott od Stoke Morana iz grofovije Surreva. Dogodilo se to prvih dana mog druženja s Holmesom, kad smo kao neženje stanovali zajedno u Baker Streetu. Mogao sam ga objaviti i ranije, ali u to sam vrijeme zadao riječ da ću čuvati tajnu, od čega sam osloboñen tek prošlog mjeseca preranom smrću dame kojoj sam to obećao. Možda je dobro što činjenice mogu sad izaći na vidjelo, jer znam da o smrti doktora Grimesbvja Rovlotta postoje uvelike raširene glasine koje u tom slučaju stvar čine još strasnijom od same istine. Bio je početak aprila 1883. godine, kad sam se jednog jutra probudio i našao Sherlocka Holmesa kako stoji potpuno obučen pored moje postelje. Obično je ustajao kasno, a kako je sat na ploči od kamina pokazivao tek sedam i petnaest, nekako sam iznenañeno, a možda i pomalo nezadovoljno žmirkao u njega, jer sam se držao svojih navika. — Veoma mi je žao što sam vas probudio, Watsone — reče mi — ali od jutros to je sudbina svih nas. Probudili su gospoñu Hudson, ona mene, ja vas. — Što se dogodilo? Da nije buknuo požar? — Ne, u pitanju je klijent. Stigla je mlada žena koja je veoma uzbuñena i uporno zahtijeva da me vidi. Sada čeka u salonu. E, kad mlade žene počnu lutati već u rano jutro velegradom i dizati snene ljude iz njihovih postelja, smatram da dolaze s vrlo hitnim saopćenjem. Ako se ustvrdi da je slučaj zanimljiv, uvjeren sam da ćete zažaliti što ga niste pratili od samog početka. Smatrao sam da vas moram pozvati da učestvujete. — Dragi prijatelju, nipošto ne bih htio propustiti priliku.

S najvećim sam zadovoljstvom pratio Holmesa pri ispitivanju jer sam se divio njegovu brzom, intuitivnom izvoñenju zaključaka, uvijek zasnovanom na logici kojom je rješavao zadatke. Nakon nekoliko minuta već sam bio spreman da sa svojim prijateljem siñem u salon gdje je, pored prozora, sjedila žena obučena u crno s gustim velom na licu. — Dobro jutro, gospoño — reče moj prijatelj ženi koja je već ustala — ja sam Sherlock Holmes. To je moj suradnik doktor Watson. Pred njim možete govoriti slobodno kao i preda mnom. Drago mi je što vidim da se gospoña Hudson sjetila da napali vatru u kaminu. Priñite, molim vas, bliže kaminu, a ja ću odmah naručiti šalicu kave, vidim da drete. —Ja ne dršćem od hladnoće — tiho odvrati žena, prjestivši se kao što joj je Holmes predložio. — Od čega onda? — Od straha, gospodine Holmes, od užasa. — Rekavši to, podiže veo, pa smo jasno mogli da vidimo kako se zaista nalazi u uzbuñenom stanju, izdužena i mršava lica, umornih i prestravljenih očiju, kao u gonjene zvijeri. Licem i stasom imala je izgled tridesetogodišnje žene, ali kosa joj je bila sijeda prije vremena, pa je izgledala iznureno i iscrpljeno. Sherlock Holmes baci jedan od svojih brzih pogleda koji zapažaju sve. —Ne plašite se — reče umirujući je pa joj priñe i potapša po ruci. — Uskoro ćemo urediti stvar. Vidim da ste jutros stigli vlakom. — Zar me poznajete? — Ne, ali u vašoj lijepoj rukavici vidim drugu polovicu vozne karte. Mora da ste rano krenuli, ali prije nego što ste stigli do stanice vozili ste se prilično dugo dvokolica, i to po veoma lošem putu. Žena se naglo trgne i začuñeno pogleda u mog prijatelja.

— Nema tu nikakve tajne, draga moja gospoño — reče joj Holmes smiješeći se. — Lijevi rukav vašeg kaputa uprljan je blatom na najmanje sedam mjesta. Mrlje su sasvim svježe. Osim dvokolica nijedno drugo vozilo ne baca blato na taj način, a i to samo onda ako sjedite s lijeve sirane vozača. — Vi ste u pravu — reče žena. — Pošla sam od kuće prije šest, dovezla se u Leatherhead u šest i dvadeset i prvim vlakom stigla na stanicu VVaterloo. Gospodine, ne mogu više izdržati ako se to produži, poludjet ću, nemam kome da se obratim, jedini koji mari za mene može mi, jadnik, sasvim malo pomoći. Čula sam za vas, gospodine Holmes, čula sam od gospoñe Farintosh, kojoj ste pomogli u času teške nevolje. Od nje sam dobila vašu adresu. Oh, gospodine, pomognite i meni, bacite bar malo svjetla u gustu tminu kojom sam okružena. Za sada nije u mojoj moći da vas nagradim, ali za mjeseva udajem se, pa ću raspolagati svojim prihodima, onda nećete moći reći da sam nezahvalna. Hoimes priñe svom nezaključanom pisaćem stolu pa izvadi malu ukoričenu knjižicu i poče da je pregledava. — Farintosh — reče. — Ah, sjećam se tog slučaja, u pitanju je bila jedna tijara urešena opalima, čini mi se da je to bilo prije nego što smo se upoznali, Watsone. Gospoño, mogu vam reći da ću vašem slučaju posvetiti punu pažnju, upravo kao što sam to učinio u slučaju vaše prijateljice. A što se nagrade tiče, meni je nagrada moje zanimanje. Troškove ćete mi nadoknaditi prema svojim mogućnostima, kad budete mogli. A sad vas molim da nam iznesete sve što bi nam moglo koristiti pri stvaranju zaključaka. — Jao — odgovori žena — strahota moga položaja i jest u tome što su mi strepnje tako neodreñene, a sumnje zasnovane na sitnicama, svakome na izgled

toliko beznačajnima, da i onaj, od kojega više nego od svih ostalim imam prava da tražim pomoć i savjet, gleda na sve što mu o tome pričam kao na uobražavanje nervozne žene. On to ne kaže, ali ja to zaključujem po njegovim odgovorima kojima me nastoji umiriti i po njegovu oborenom pogledu. Ali ja sam čula, gospodine Holmes, da vi umijete duboko sagledati slabosti ljudskog srca, pa vas molim da me savjetujete kako da se krećem meñu opasnostima kojima sam izložena. —¦ Slušam vas, gospoño. — Zovem se Helena Stoner i živim sa svojim očuhom, koji je posljednji izdanak jedne od najstarijih saksonskih porodica u Engleskoj. Možda vam je poznata porodica Roylott od Stoke Morana. Dom te porodice nalazi se na zapadnoj granici Surreva. Holmes klimnu glavom. — To mi je ime poznato — reče. — Nekada je pripadala najbogatijim porodicama u Engleskoj, a imanja su se prostirala na sjeveru preko granice Berkshirea, a na zapadu sve do Hampshirea. U prošlom stoljeću, meñutim, četiri uzastopna nasljednika bila su razvratnici i rasipnici, a porodičnu propast dokrajčio je kockar iz doba Namjesništva. Nekoliko jutara zemlje i kuća stara dvije stotine godina, koja je opterećena hipotekama, to je sve što je ostalo od nekadašnjeg bogatstva porodice čiji je posljednji izdanak živio životom osiromašena plemića. Ali njegov jedinac, moj očuh, uvidjevši da se mora prilagoditi novim prilikama, obrati se jednom roñaku s molbom da mu pozajmi nešto novaca kako bi mogao završiti medicinske studije. Po završenim studijama ode u Calcuttu, gdje je stručnom sposobnošću i snagom karaktera stekao veliku liječničku praksu. Meñutim, zbog krañe u njegovu kućanstvu, on u nastupu bijesa ubije nadstojnika svoje kuće, jednog uroñenika, pa jedva

izbjegne smrtnoj kazni. Nakon izdržavanja dugogodišnje robije, vrati se mrzovoljan i razočaran u Englesku. U Indiji se oženio mojom majkom, gospoñom Stoner, mladom udovicom generaajora bengalske artiljerije Stera. Moja sestra Julija i ja bile smo blizanke. U doba kad nam se mati preudala, bile su nam dvije godine. Majka je imala veliko imanje, hiljadu funti godišnje prihoda, i to je sve povjerila doktoru Rovlottu za sve vrijeme dok budemo živjele s njim, s time da se u slučaju udaje svakoj od nas ima doznačiti izvjestan godišnji iznos. Uskoro nakon našeg povratka u Englesku umre nam mati, poginula je prije osam godina u željezničkoj nesreći kod Crewe. Doktor Rovlott napusti London, gdje je mislio da će otpočeti praksom, pa nas povede u Stoke Moran da živimo s njim u domu njegovih predaka. Novcem koji je moja mati ostavila mogli su se pokriti svi troškovi, pa se činilo da ništa ne može pomutiti našu sreću. U to vrjeme naš se očuh strašno promijenio. Umjesto da se sprijatelji s našim susjedima, pa da se meñusobno posjećujemo, a oni su u početku bili sretni i presretni što se jedan Rovlott od Stoke Morana vratio u staro porodično gnijezdo, on se zatvorio u kuću iz koje je rijetko kada izlazio, osim kad bi ulučio priliku da se žestoko posvaña sa svakim koga bi sreo. Nagla priroda, bliska maniji, nasljedna u porodici mog očuha, pojačala se dugim boravkom u tropskim krajevima. Došlo je do teških sukoba, od kojih su se dva završila na policiji. Najzad, očuh je postao strah i trepet čitavog sela, tako da ga se svatko klonio čim bi ga ugledao. Bio je čovjek goleme snage i u svom bijesu nije se mogao savladati. Prošlog tjedna bacio je preko zida u potok seoskog kovača, i samo smo novcem, koji sam uspjela skupiti, izbjegli još jedan javni skandal. On uopće nema prijatelja, osim Cigana lutalica, a tim skitnicama

dozvoljava da se ulogore na ono nekoliko jutara zemljišta obraslog u trnje koje danas predstavlja porodično imanje. Cigani mu to dobročinstvo uzvraćaju gostoprimstvom, pa on po nekoliko tjedana luta s njima po njihovim čergama. Strasno voli indijske životinje koje mu šalje poslovni prijatelj, pa sad ima jednog geparda i jednog pavijana koji se slobodno kreću po imanju, a mještani ih se boje koliko i njihova gospodara. Iz ovoga što sam vam ispričala možete zaključiti da moja jadna sestra Julija i ja nismo imale mnogO' zadovoljstva u životu. Posluga nije htjela ostati kod nas pa smo dugo sav kućni posao morale obavljati same. Sestri je bilo trideset godinas kad je umrla, a kosa joj je već bila sijeda, upravo kao i meni. — Znači sestra je mrtva? — Umrla je prije dvije godine. I o njenoj smrti htjela bih s vama porazgovarati. Kako smo živjele životom koji sam vam opisala, možete zamisliti da smo se malo kretale u društvu koje bi nam po godinama i društvenom položaju odgovaralo. Imamo tetku, neudatu sestru moje majke, gospoñicu Honoriju Westphail, koja živi u blizini, pa nam je očuh dopuštao da s vremena na vrijeme odemo k njoj u kratku posjetu. Na Božić, prije dvije godine, Julija se ondje upoznala s umirovljenim pomorskim majorom, s kojim se i vjerila. Očuh je to saznao tek kada se sestra vratila kući i nije se protivio njenom vjenčanju, ali dva tjedna prije dana odreñenog za vjenčanje dogodilo se nešto užasno. Sherlock Holmes, koji je sjedio duboko zavaljen u svomi naslonjaču, zatvorenih očiju, glave utonule u jastuk, sada je upola otvorio oči i bacio pogled na posjetiteljicu. — Molim vas, ispričajte mi potanko svaku pojedinost — reče joj. — To mi neće biti teško jer mi je svaka pojedinost iz toga strašnog vremena duboko urezana u pamćenje.

Kao što sam vam već rekla, zamak je veoma star i samo je jedno njegovo krilo nastanjeno. Spavaće sobe nalaze se u prizemlju, a saloni u srednjem dijelu zgrade. Od spavaćih soba prva je pripadala doktoru Rovlottu, druga mojoj sestri, a treća je moja. Izmeñu tih soba ne postoje vrata, nego sve imaju izlaz na isti hodnik. Jesam li bila jasna? — Savršeno. — Prozori triju soba gledaju na travnjak. One kobne noći kad se desio strašan dogañaj, doktor Rovlott rano se povukao na počinak, ali mi smo znale da nije otišao da legne, jer je mojoj sestri smetao jak miris indijskih cigara koje je očuh običavao pušiti. Sestra je stoga došla k meni, sjedila neko vrijeme i pričala o svom skorom vjenčanju. U jedanaest sati ustane da poñe, ali na vratima zastade i osvrnu se.. »Heleno«, reče, »čuješ li ti noću neko zviždanje?« »Ne čujem«, odgovorim. »Pretpostavljam da ti u snu ne zviždiš.« »Sigurno ne. Zašto me to pitaš?« »Zato što u posljednje vrijeme, oko tri sata izjutra, čujem tiho i jasno zviždanje. Kako imam lak san zviždanje me budi. Ne znam otkuda dolazi, možda iz susjedne sobe, a možda i s livade. Zato sam te htjela pitati da li ga i ti čuješ.« »Ne, ne čujem. Bit će to Cigani s livade.« »Vrlo vjerojatno. Ali ipak, ako dolazi s livade, čudim se da ga i ti ne čuješ.« »Znači da je moj san čvršći od tvog.« »Da. Uostalom, to i nije toliko važno«, odgovori mi ona smijući se i zatvori vrata. Nekoliko trenutaka zatim čula sam je kako okreće ključ u bravi. — Jeste li se noću uvijek zaključavale — upita Holmes. — Uvijek. — Zašto?

— Spomenula sam vam da doktor ima geparda i pavijana. Nismo bile sigurne kad vrata nisu bila zaključana. — Jasno. Molim, nastavite. — Te noći nisam mogla usnuti. Kao da sam predosjećala nesreću. Imajte u vidu da smo moja sestra i ja bile blizanke, a vi znate kako su nježne veze koje vežu dvije tako bliske duše. Noć je bila burna. Vjetar je zavijao a kiša udarala o prozore. Odjednom se prolomi vrisak izbezumljene, užasnute žene. Bio je to glas moje sestre, to mi je odmah bilo jasno. Skočim iz postelje, ogrnem se maramom i potrčim niz hodnik. Kad sam otvorila vrata, učini mi se da čujem tiho zviždanje, upravo- kakvo mi je opisala sestra, a nekoliko trenutaka zatim kao zveket palog metala. Kad sam pretrčala hodnik, sestrina vrata bila su otključana i polako se otvarala. Sva užasnuta zurila sam u njih, ne znajući tko će se pojaviti. Odjednom, pri svjetlu koje je gorjelo u hodniku, ugledam svoju sestru. Bila je sva blijeda u licu, užasnuta i mahala je rukama, zovući u pomoć i teturajući kao pijana. Pritrčala sam joj i zagrlila je, ali mi se u tom trenutku učini kao da je koljena izdaju, i ona se sruši. Previjala se kao da je muče strašni bolovi, pri tom su joj se ruke i noge strahovito grčile. U prvi mah pomislim da me nije prepoznala, ali kad sam se nadnijela nad nju, ona odjednom krikne glasom koji nikada neću zaboraviti: »Helen! Bila je to jedna traka. Pjegasta traka!« Još je nešto htjela izustiti i prstom je pokazala u pravcu doktorove sobe, ali onda je ponovo uhvati grč, pa joj riječi ostanu u grlu. Pojurim da dozovem očuha i sretnem ga kako u kućnoj haljini žuri iz svoje sobe. Kad je stigao do sestre, ona je već bila u nesvijesti. Usuo joj je u grlo rakije i poslao po liječnika u selo, ali svi napori bili su uzaludni: polako se gasila i izdahnula ne došavši k svijesti. I tako je užasno završila svoj život moja ljubljena sestra.

— Samo trenutak — reče Holmes — jeste li sigurni da ste čuli ono zviždanje i onaj metalni zvuk? Biste li se mogli zakleti na to? — To me pitao i okružni istražni sudac u istrazi. Imam osjećaj da sam čula i zviždanje i zveket, ali je ipak moguće da sam se prevarila pod utiskom huke vjetra i škripanja stare zgrade. — Da li je vaša sestra bila odjevena? — Ne, bila je u spavaćici. U desnoj ruci držala je jednu sagorjelu šibicu, a u lijevoj čitavu kutiju šibica. — To navodi na misao da je jednu šibicu zapalila i da se osvrtala oko sebe kad je došlo do uzbune. To je važno. A do kakvih je zaključaka došao istražni sudac? — Veoma je pažljivo istražio čitav slučaj, jer je u okrugu bik> poznato čudno ponašanje doktora Rovlotta. Ali nije mogao pronaći nijedan dokaz koji bi ukazivao na uzrok sestre smrti, bar ne takav koji bi ga zadovoljio. Moje je svjedočenje dokazalo da su vrata iznutra bila zaključana, a prozori zaštićeni starinskim kapcima koji se preko noći osiguravaju željeznim šipkama. Zidovi su pažljivo pregledani, bili su čvrsti, a ispitivanje poda dalo je iste rezultate. Dimnjak je širok, ali je pregrañen na otvoru sa četiri debele šipke. Prema tome, moja je sestra bila potpuno sama u posljednjim trenucima svog života. Osim toga, na njoj nije bilo nikakvih znakova nasilja. — A otrova? — Liječnici su je pregledali, ali nisu našli otrova. — Od čega je umrla nesretna žena? — Uvjerena sam da je umrla od straha, u živčanom slomu, ali ne mogu zamisliti čega se tako^ prepala. — Jesu li se Cigani u to vrijeme nalazili na imanju? — Da, gotovo je uvijek netko od njih prisutan. — Što ste zaključili na osnovu njenog spominjanja one pjegave trake?

— Ponekad mislim da je to bilo besmisleno samrtničko buncanje, koje se odnosilo na neku grupu ljudi, možda baš na Cigane na imanju. Ne znam nisu li je možda njihove šarene marame kojima pokrivaju glavu navele na to da upotrijebi tu čudnu riječ. Holmes zavrti glavom kao čovjek koji je daleko od toga da bude zadovoljan. — To su veoma duboke, neispitane vode — reče. — Nastavite, molim vas. — Otada su prošle dvije godine, i moj život je sve donedavna bio usamljeniji nego ikada prije. Meñutim, prije mjesec dana, jedan dragi prijatelj, s kojim sam se davno upoznala, počastio me time što me zaprosio. Zove se Armitage, Percy Armitage, to je drugi sin gospodina Armitagea iz Crane Matera blizu Readinga. Moj očuh nije se protivio pa je trebalo da se vjenčamo u proljeće. Prije dva dana započete su oprae u zapadnom krilu zgrade, zid u mojoj spavaćoj sobi je probijen, pa sam se morala preseliti u sobu u kojoj je umrla sestra i spavati u krevetu u kojemu je ona spavala. I sad zamislite moj strah kad sam prošle noći, dok sam ležala budna i razmišljala o njenoj užasnoj sudbini, odjednom začula tiho zviždanje koje je bilo vjesnik njene smrti. Odmah sam skočila i upalila svjetiljku, ali u sobi nije bilo nikoga. Meñutim, suviše sam bila uzbuñena da bih mogla ponovo legnuti u krevet. Obukla sam se i, čim je svanulo, iznajmila dvokolicu u krčmi kod »Krune« i odande jutros stigla ovamo da se posjetujem s vama. — Pametno ste učinili — reče Holmes. — Nego, jeste li mi ispričali sve? — Da, sve. — Gospoñice Roylott, niste ispričali sve. Vi štedite svog očuha. — Na što mislite? Umjesto odgovora Holmes podignu crnu čipku koja je prekrivala ruku naše posjetiteljice što je počivala na

njenom koljenu. Na bijeloj šaci vidio se trag pet malih modrica i pet otisaka nečijih prstiju. — S vama su postupali surovo — reče. Ona pokri ruku. — On je jak čovjek — reče — možda nije ni svjestan koliko je jak. Nastane dubok tajac. Holmes nasloni bradu na ruke pa se ukočeno upilji u vatru koja je pucketala. — Veoma vješta rabota — reče. — Ima hiljadu pojedinosti koje moram doznati prije nego što se opredijelim za način rada koji treba da primijenim. Ne smijemo gubiti ni časak vremena. Ako danas doñemo u Stoke Moran, možemo li pregledati sobe bez znanja vašeg očuha? — Došli biste u pravi čas, jer je danas govorio o tome kako treba da ide u grad po veoma važnom poslu. Vjerojatno će cijelog dana biti odsutan pa nam neće smetati. Imamo domaćicu, ali to je stara i priglupa žena, pa je lako mogu udaljiti. — Odlično. Nemate ništa protiv tog putovanja, Watsone? — Ništa. — Onda idemo. A što ćete vi još raditi? — Imam još dva posla da svršim u gradu. Vratit ću se kući vlakom koji polazi u dvanaest sati pa ću stići na vrijeme da vas dočekam. — Možete nas očekivati u ranim popodnevnim satima. I ja moram svršiti neke sitnije poslove. Biste li ostali još časak da doručkujete s nama? — Ne mogu, hvala, moram ići. Otkada sam vam otkrila svoje nevolje, već osjećam olakšanje. Nadam se da ćemo se popodne vidjeti — odgovori, spustivšj preko lica gust crn veo, i izañe iz sobe. — Što mislite o svemu tome, Watsone? — upita Sherlock Holmes. — Sve je to veoma mračno i tamno. — Da, veoma mračno.

— Ipak, aka je ona u pravu kad tvrdi da su zidovi i pod bili neoštećeni i da se kroz vrata, prozor i dimnjak nije moglo ući u sobu, onda je njena sestra bila sama kada ju je snašla tajanstvena smrt. — A što ćemo s noćnim zviždanjem i s onim zagonetnim riječima? — Ne znam. — Kada povezete meñusobno ono noćno zviždanje s prisustvom Cigana, koji održavaju prisne odnose sa starim liječnikom, pa činjenicu što imamo mnogo razloga da povjeremo kako očuh ima interese da spriječi vjenčanje svoje pastorke, a k tome sestrino pominjanje trake prije nego što je izdahnula, i najzad činjenicu da je gospoñica Helena Ster čula zveket metala koji je možda izazvan time što je netko postavio opet jednu od prozorskih sipki na mjesto s kojeg ju je bio skinuo, čini mi se da ima dovoljno osnova za mišljenje da se tajna može razjasniti na osnovu tih podataka. — A što su radili Cigani? — To mi nije jasno. — Mnogo što bih mogao zamjeriti vašim pretpostavkama. — Slažem se. Zato i idemo u Stoke Moran. Hoću vidjeti jesu li vaše zamjerke osnovane. Ali što je to, do ñavola? — Uzvikne Holmes. Vrata se odjednom otvore i na njima se pojavi golem čovjek. Odjeća mu je predstavljala čudnu mješavinu zanatlikog i seljačkog načina odijevanja, imao je crni cilindar na glavi, dugi redengot, visoke dokoljenice i lovačku palicu koja mu se klatila u ruci. Bio je toliko visok da mu je šešir doticao nadvratnik, a krupno tijelo ispunilo je prostor otvorenih vrata. Široko, suncem opaljeno lice, izbrazdano hiljadama bora i obilježeno svim mogućim porocima, okretalo se čas prema meni, čas prema Holmesu, a po duboko usañenim žućkastim

očima i dugom mršavom nosu ličio je na pticu grabljivicu. — Koji je od vas dvojice Holmes? — uzvikne. — Ja se tako zovem, gospodine. Ali zar nije na vama red da prvi kažete svoje ime — mirno odgovori moj prijatelj. — Ja sam doktor Grimesby Roylott od Stoke Morana. — Lijepo, doktore! — reče Holmes. — Molim vas, sjedite. — Neću. Ovdje je bila moja pastorka. Što vam je rekla? Ja sam je pratio. — Prilično je hladno za ovo doba godine — reče Holmes. — Što vam je rekla — bijesno će starac. — Čuo sam da će biti šafrana — mirno nastavi moj prijatelj. — Ha! To vi mene zavitlavate? — zaurla posjetilac, kaknuvši prema Holmesu i zaprijetivši mu lovačkom palicom. — Vi ste onaj Holmes koji se miješa u tuñe poslove. Moj prijatelj se nasmiješi. — Onaj Holmes koji svuda zabada svoj nos. Holmesov osmijeh poprimi izraz zadovoljstva. — Holmes, njuškalo Scotland Yarda. Holmes se srdačno nasmije. — Baš ste zabavni — reče. — Kad izañete, zatvorite vrata, tu je prilična promaja. — Otići ću kad budem rekao sve što hoću da kažem. Da se niste petljali u moje stvari! Gospoñica Stoner bila je ovdje. Opasno je svañati se sa mnom. Vidite li ovo! — Rovlott krene prema Holmesu, zgrabi žarač i savi ga snažnim mrkim rukama. — Pazite da mi ne padnete šaka — progunña i, bivši iskrivljeni žarač u kamin, izañe iz sobe.

— Vrlo prijatan čovjek — reče Holmes smijući se. — Ne zapremam toliko mjesta koliko on, ali, da je ostao možda bih mu pokazao da ni moj stisak ruke nije slabiji od njegova. Rekavši to, podiže čelični žarač i začas ga ispravi. — Zamislite tu drskost! Hoće da me stavi pod istu kapu sa zvaničnim policijskim detektivima. Ovaj će incident začiniti našu istragu. Nadam se da naša mala prijateljica neće stradati zbog toga što je dopustila da je ovaj grubijan slijedi. A sada, VVatsone, poručit ćemo doručak, zatim ću otići u bilježničku arhivu, po neke korisne podatke. Sherlock Holmes vrati se u jedan sat. U ruci je imao list plavog papira načrčkan bilješkama i brojkama. — Vidio sam oporuku Rovlottove preminule žene — reče. — Da bih mogao točno odrediti njeno značenje morao sam izračunati sadašnju vrijednost uloga o kojima je u oporuci riječ. Cjelokupan prihod, koji je u doba njene smrti iznosio nešto manje od 1100 funti, sada zbog pada cijena poljoprivrednih artikala ne iznosi više od 750 funti. Svaka kći ima pravo na prihod od 250 funti u slučaju udaje. Da su se obje djevojke udale, ovaj ljepotan spao bi ne bijedan prihod, a i samo jedna udaja ozbiljno bi ga pogodila. Moj jutrošnji rad nije bio uzaludan jer je pokazao da Rovlott ima vrlo jakih razloga da me spriječi. A sada, Watsone, riječ je o ozbiljnoj stvari pa ne smijemo gubiti vrijeme, naročito zato što starac zna da se zanimamo za njegove poslove. Pozvat ćemo fijaker i odvesti se na stanicu Waterloo. Bit ću vam vrlo zahvalan ako u svoj džep stavite revolver marke Eley broj 2 koji predstavlja odličan argument za gospodu koja umiju savijati žarače. Uzmite uz to i četkicu za zube, to je sve što nam u ovoj prilici može zatrebati. Na stanici Waterloo uhvatimo vlak za Leatherhead, a tamo u staničnoj gostionici, unajmimo kola. Vozili smo se četiri-pet milja po ljupkim putovima Surreva. Dan je

bio divan: na nebu, pokrivenom tu i tamo bijelim oblačićima, sijalo je sunce, prelistalo drveće, zelene živice, zrak pun prijatnih mirisa vlažne zemlje. Neobičan kontrast izmeñu čarobnog nagovještaja proljeća i mračne istrage. Moj prijatelj je sjedio na prednjem sjedištu skrštenih ruku, šešira navučenog na oči, glave spuštene na grudi, utonuo u najdublje misli. Odjednom se trgne, potapša me po ramenu i pokaže prstom preko livada, u daljinu. ― Pogledajte onamo — reče. Uz blagu padinu pružao se park pun drveća koji je na svojoj najvišoj točki prelazio u gaj. Izmeñu granja pomaljali su se sivi zabati i strm krov drvenog zamka. — Stoke Moran? — upita Holmes. — Da, gospodine, to je kuća doktora Rovlotta — odgovori kočijaš. — Eno tamo sela — nastavi kočijaš, pokazavši u daljini, na lijevoj strani, krovove seoskih kuća. — Ako želite da brže stignete do doktorove kuće, siñite ovdje, preskočite ovu ogradu i produžite stazom kroz polja. Vidite, pred kućom se seta jedna gospoña. — To je gospoñica Stoner — reče Holmes, zaklonivši rukom oči od sunca. — Da, poslušat ćemo vas. Siñemo i platimo. Kočijaš osinu konje i uputi kola prema Leatherheadu, otkud nas je bio dovezao. — Dobro smo učinili — reče Holmes — što smo preskočili ogradu, čovjek će pomisliti da smo došli ovamo kao arhitekti ili po nekom drugom poslu. — Dobar dan, gospoñice Stoner. Održali smo riječ. Naša jutrošnja klijentica već nam je pohitala u susret. Na licu joj se ocrtavala radost. — Tako sam vas željno očekivala — uzviknu stežući nam ruke. — Sve je ispalo sjajno. Doktor Rovlott je otišao u grad i vjerojatno se neće vratiti do večere.

— Imali smo zadovoljstvo da se s doktorom upoznamo — reče Holmes i s nekoliko riječi opiše susret s njenim očuhom. Gospoñica Stoner problijedi kao krpa. — Zaboga! — uzvikne — pa to znači da me pratio. — Da, pratio vas je. — On je toliko lukav da nikada ne znam mogu li biti sigurna. Što će reći kad se vrati? — Mora se dobro čuvati da ne naleti na većeg lukavca. Noćas zaključajte sobu. Ako bude bjesnio, odvest ćemo vas tetki u Harrow. A sad ne smijemo gubiti vrijeme. Odvedite nas u prostorije koje moramo pregledati. Siva kamena zgrada, zarasla u lišaj, sastojala se od visokoga srednjeg dijela i od dva izbočena krila. Na jednom su krilu prozori bili porazbijani i zatvoreni daskama, a krov djelomice spušten, pa je ličio na ruševinu. Srednji dio nalazio se u nešto boljem stanju. Samo je desno krilo izgledalo relativno novo: po zastorima na prozorima i plavom dimu što je izlazio iz dimnjaka, moglo se zaključiti da porodica stanuje u njemu. Uz krajnji su zid bile podignute skele, kao da se na njemu izvode popravci. Meñutim, radnike nismo vidjeli. Holmes je polako koračao po zapuštenom travnjaku i s mnogo pažnje ispitivao spoljašnost prozora. — Tu je, pretpostavljam, soba u kojoj ste prije spavali, do nje je soba u kojoj je spavala vaša sestra, a ona tamo, do glavnog dijela zgrade, mora da je soba doktora Rovlotta. — Točno. Ali ja sad spavam u srednjoj sobi. — Zbog opravki, vjerojatno. Uzgred budi rečeno, ne čini mi se da postoji hitna potreba za opravkom na tom krajnjem zidu. — Takva potreba nije postojala. Uvjerena sam da je to bio izgovor da bi me mogli iseliti iz moje sobe.

— Ah! To mora nešto značiti. Na drugoj strani ovoga uskog krila pruža se hodnik na koji izlaze ove tri sobe. Hodnik ima više prozora, zar ne? — Da, ali su vrlo mali, suviše uski da bi se netko mogao kroz njih uvući. — Dok ste se noću obje zaključavale, s te strane nije se moglo ući u vaše sobe. Hoćete li biti tako ljubazni da uñete u svoju sobu i zatvorite prozorske kapke? Gospoñica Stoner to učini, pa Holmes pokuša silom otvoriti kapke, ali nije uspio. Na njima nije bilo ni najmanje pukotine kroz koju bi mogao da proturi nož i podigne bar jednu od prečaga. Zatim lećom ispita šarke pa ustvrdi da su od jakog željeza i čvrsto ugrañene u masivni zid. —Hm — reče, češući bradu u nedoumici — moja pretpostavka nailazi na izvjesne teškoće. Kad su kapci zatvoreni, nitko ne može ući u zaključanu sobu. A sad ćemo pogledati što se može s unutrašnje strane. Na mala sporedna vrata ulazilo se u bijelo oličen hodnik na koji su imale izlaz spavaće sobe. Holmes odbi da ispita treću spavaću sobu, pa preñemo odmah u drugu, u kojoj je sada spavala gospoñica Stoner, a i u kojoj je njenu sestru snašao tragičan udes. Bila je to niska prijatna sobica s otvorenim kaminom starih kuća. U jednom kutu stajala je smeña komoda, u drugom uska prekrivena postelja, a lijevo od prozora nalazio se toaletni stolić. Te su stvari, s još dvije male, pletene stolice, sačinjavale cjelokupni namještaj. Pod je bio zastrt četverokutnim wiltonskim ćilimom. Daske i drvena obloga bile su od smeñe crvotočne hrastovine, tako stare i izblijedjele da su možda potjecale još od vremena kad je kuća zidana. Holmes odnese jednu stolicu u kut i sjedne na nju pažljivo promatrajući svaku pojedinost. — Kamo vodi ono zvonce — upita pokazujući debeli gajtan koji je visio pored postelje, dok mu je resa ležala na jastuku.

— U sobu domaćice. — Čini se da nije odavna tu. — Uvedeno je tek pred dvijri godine. — Pretpostavljam da je vaša sestra zahtijevala da se uvede. — Ne, ona ga uopće nije upotrebljavala. Mi smo uvijek same sebi donosile sve što nam je trebalo. — Zapravo gajtan je ovdje nepotreban. Moram načas ispitati pod — reče i legne prislonivši lice na daske pa s lećom u ruci počne puzati amamo pažljivo ispitujući pukotine. To isto učini i s daskama kojma su bili obloženi zidovi. Najzad priñe postelji i provede neko vrijeme pored nje, razgledavajući je i promatrajući zid na koji je bila prislonjena. Najzad uzme u ruku gajtan od zvonca pa ga jako povuče. — Gle, pa to je lažno zvonce — reče. — Zar ne zvoni? — Ne, nije čak ni vezano za žicu. Vrlo zanimljivo! Gledajte, pričvršćeno je za kuku iznad malog ventilatora. — Čudno, zaista. To nikad nisam opazila. — Vrlo čudno — promrmlja vukući gajtan. — Postoje jedna ili dvije neobične stvari u vezi s ovom sobom. Na primjer, kolika je budala morao biti graditelj koji je sproveo ventilator u drugu sobu, kad ga je s isto toliko truda mogao sprovesti napolje iz ove sobe. — I to je nešto novo — reče ona. — To je učinjeno otprilike u isto vrijeme kad je postavljen i ovaj gajtan za zvonce? — opet će Holmes. — Da, te male preinake učinjene su u isto vrijeme. — Znači da su taj lažni gajtan za zvonce i ventilator koji ne provjetrava imali vrlo odreñenu namjenu. Ako dopustite gospoñice Stoner, pogledat ćemo i drugu sobu. Soba doktora Roylotta bila je veća od sobe njegove pastorke, ali isto tako jednostavno namještena. Poljski krevet, mala polica puna knjiga, većinom tehničkog

sadržaja, naslonjač pored postelje, obična drvena stolica do zida, okrugao stol i velika željezna kasa to je bilo uglavnom sve što se moglo vidjeti. Holmes se zaustavljao pri svakom dijelu namještaja, ispitujući svaki najvećom pažnjom. — Što se nalazi ovdje unutra? — upita kuckajući po kasi. — Tu su poslovni papiri moga očuha. — Zavirili ste, dakle, i u unutrašnjost kase. — Da, ali samo jednom, prije nekoliko godina. Sjećam se da je bila puna papira. — Ne nalazi li se u njoj i neka mačka? — Ne. Kakva čudna misao! — Pogledajte ovo! — reče i podiže zdjelicu mlijeka koja je stajala na kasi. — Ne držimo mačku. Ali imamo geparda i pavijana. — Ah, da, razumije se. Pa gepard je samo velika mačka. Ipak se usuñujem reći da zdjelica mlijeka ne može zadovoljiti njegov apetit. Postoji još nešto što bih želio vidjeti — reče i pri tom čučne pored drvene stolice i najvećom pažnjom ispita njeno sjedište. — Hvala! — reče, dižući se i stavljajući u džep leću. — Oho! Evo još nešto zanimljivo. Predmet koji je ugledao bio je mali korbač za pse koji je visio na jednom kraju postelje. Bio je uvijen i vezan, ličio je na omču. — Što mislite o tome, Watsone? — To je običan korbač, samo ne znam zašto je tako vezan. — Da, neobično je to, zar ne? Svijet je pokvaren, a najgore je što ima pametnih ljudi koji se koriste svojim mozgom da bi postali zločinci, čini mi se da sam dosta vidio, gospoñice Stoner. Sada ćemo, ako dopustite, poći na livadu.

Nikada nisam, vidio svog prijatelja tako namrštena i mračna lica kao kad smo napustili poprište istrage. Prošetali smo nekoliko puta gorolje travnjakom, ali ni gospoñica Stoner ni ja nismo htjeli prekidati tok njegovih misli. Sve dok se sam nije prenuo iz razmišljanja. — Veoma je važno, gospoñice Stoner — reče Holmes — da se u svakom pogledu pridržavate mojih uputstava. — Poslušat ću vas, gopodiine. — Stvar je suviše ozbiljna da biste smijeli oklijevati. Od potpune poslušnosti zavisi sam vaš život. — Uvjeravam vas da ću vas slušati. — Prvo, ja i moj prijatelj moramo provesti noć u vašoj sobi. Gospoñica Stoner me pogleda. — Da, tako mora biti. Dopustite mi da vam objasnim. Nije li ono tamo seoska krčma? — Da, to je »Kruna«. — Vrlo dobro. Vide li se odanle vaši prozori? — Svakako. — Kad se vaš očuh vrati morate se zatvoriti u svoju sobu pod izgovorom da vas muči glavobolja. Potom, kad budete čuli da je legao, otvorite kapke na svom prozoru, otkačite rezu i na prozorsku dasku stavite svjetiljku kao znak za nas, a zatim se sa svim što vam može zatrebati povucite u sobu u kojoj ste prije spavali. Ne sumnjam da ćete unatoč neredu moći provesti jednu noć. — Oh, da, to mi neće biti teško. — Ostalo prepustite nama. — A vi? Gdje ćete vi spavati? — U vašoj sobi. Ispitat ćemo uzrok buci koja vas uznirava. — Uvjerena sam, gospodine Holmes, da ste već došli do nekog zaključka — reče gospoñica Stoner, stavivši ruku na rukav mog prijatelja.

— Možda jesam. — Onda mi, zaboga, recite šta je uzrok smrti moje sestre. — Volio bih imati sigurnije dokaze prije nego što vam to kažem. — Možete li mi bar reći da li je umrla od iznenadnog straha, kao što ja mislim. — Ne, to ne mislim. Smatrani da je postojao očitiji uzrok. A sad vas, gospoñice Stoner, moramo napustiti, jer ako se doktor Rovlott, vrati i nañe nas ovdje, onda smo uzalud došli. Do viñenja, budite hrabri! Ako učinite ono što sam vam rekao, uskoro ćemo otkloniti opasnosti koje vam prijete. Sherlock Holmes i ja nismo imali teškoća sa spavaćom sobom u »Kruni«. Prostorije su se nalazile na katu, pa smo sa svoga prozora mogli obuhvatiti pogledom vrata i naseljeno krilo zamka Stoke Moran. U sumrak smo vidjeli doktora Rovlotta kako se provezao: njegov stas isticao se pored sitne prilike dječaka koji ga je vozio. Dječak je imao teškoća da otvori teška željezna vrata, čuli smo doktora kako grmi i vidjeli ga kako stisnutim pesnicama prijeti dječaku. Dvokole produže put zamka, zatim smo opazili kako se izmeñu drveća pomalja svjetlo, jer je u jednom od salona upaljena svjetiljka. — Znate li, Watsone — obrati mi se Holmes dok smo tuli u sve dublji mrak — pomalo se ustručavam da vas noćas povedem sa sobom. Postaje opasno. — Mogu li vam pomoći? — Vaše bi mi prisustvo' bilo neprocjenjivo važno. — Onda ću vam se pridružiti. — To je veoma ljubazno od vas. — Govorite o opasnosti. Sigurno ste u onim sobama vidjeli nešto što sam i ja vidio!

— Da. Ali smatram da sam došao do zaključka do kojih vi niste došli. Pretpostavljam da ste vidjeli sve ono što sam i ja vidio. — Nisam vidio ništa značajno, izuzev gajtana za zvonce, ali priznajem da se ne mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti. — Vidjeli ste i ventilator, zar ne? — Da, ali smatram da tako mali otvor izmeñu dvije sobe nije ništa neobično. Tako je malen da ni štakor ne bi mogao kroza nj da proñe. — Prije nego što smo došli u Stoke Moran znao sam da ćemo u sobi naći ventilator. — Dragi moj Holmes! — Da, znao sam. Sjećate li se kako je gospoñica Stoner izjavila da je njena sestra osjećala miris cigara doktora Rovlotta. To navodi na zaključak da mora postojati nekakva veza izmeñu te dvije sobe. Tu vezu nije bilo lako opaziti, inače bi je sudac istražitelj vidio. Izjava gospoñice Stoner navela me da zaključim da tu vezu predstavlja upravo ventilator. — Zar u tome može biti zla? — Čudno je što se neke stvari vremenski podudaraju. U toj je sobi postavljen gajtan gotovo u isto vrijeme kad osoba koja spava u toj sobi umire. Zar vam to nije upalo u oči? — Još uvijek ne mogu razumijeti. — Jeste li vidjeli nešto neobično u vezi s posteljom? — Nisam. — Postelja je pričvršćena jednom sponom za pod. Jeste li ikada vidjeli da se postelje tako pričvršćuju. — To ne mogu reći. — Žena nije mogla pokrenuti svoju postelju. Njena se postelja morala nalaziti uvijek u istom položaju prema ventilatoru i uzici, tako, naime, moramo nazvati onaj

konopčić, jer on nije nikada poslužio kao gajtan za zvonce. — Holmes! — uzviknem — čini mi se da nazirem na što smjerate. Stigli smo na vrijeme da spriječimo lukav i užasan zločin. — U pravom smislu riječi lukav i užasan. Kad liječnik skrene stranputicom, postaje zločinac najgore vrste. Pored živaca, on ima i znanja. Palmer i Prichard pripadali su prvacima svoje profesije. Ovaj ih je nadmašio. Ali nas, nadam se, neće nadmudriti. Ali prije nego što proñe noć mi ćemo doživjeti još dosta užasa. A sada popušimo još koju lulu i skrenimo misli na nešto veselije. Oko devet sati svjetlo izmeñu drveća se ugasi. Zamak utrne u potpuni mrak. Proñu dva duga sata. Odjednom, upravo kad je otkucavalo jedanaest, zasja jedno svjetlo. —To je znak za nas — reče Holmes skočivši na noge. Dolazi s prednjeg prozora. Izlazeći, izmijeni nekoliko riječi s našim domaćinom, objasnivši mu da idemo u posjetu jednom našem poznaniku, pa ćemo kod njega provesti možda čitavu noć. Ledeni vjetar duvao nam je u lice, a žuto svjetlo što je ispred nas treperilo vodilo nas je sve bliže izvršenju opasnog zadatka. Nismo imali teškoća da stanemo na tlo imanja jer su u staroj ogradi oko parka zjapile otvorene rupe. Stigli smo do travnjaka, odjednom iz gustog lovorova šipraga iskoči nešto nalik na strašno iznakaženo dijete iskrivljenih nogu, pa se baci na travu, a zatim pretrčavši preko travnjaka nestane u mraku. — Bože moj, jeste li ga vidjeli? I Holmes se zaprepastio. Stisnuo mi ruku kao kliješta. Zatim se tiho nasmije i prisloni mi usne na uho.

— Krasno domaćinstvo — promrmlja — u zajednici s majmunom. Zaboravio sam da to neobično mezimče čuva doktora. Meñutim, bio je tu i gepard kojega smo svakog trenutka mogli osjetiti na svojoj grbači. Priznajem da sam osjetio izvjesno olakšanje kad sam, ugledavši se u Holmesa, skinuo cipele i našao se u spavaćoj sobi. Holmes tiho zatvori prozorske kapke, premjesti svjetiljku na sto i baci pogled po sobi. Ništa se u njoj nije izmijenilo otkad smo je danju razgledali. Pošto duzi do mene i od ruke napravi trubu, šapnu mi tako tiho na uho da sam morao napregnuti sve snage da bih razaznao riječi. — I najmanji šum mogao bi biti sudbonosan. Klimnem glavom u znak da sam čuo. — Morat ćemo sjediti u mraku, jer bi se kroz ventilator moglo opaziti svjetlo. Ponovno klimnem glavom. — Nemojte zaspati, u pitanju vam je život. Pripremite revolver. Ja ću sjesti na rub postelje, a vi sjednite na ovu stolicu. Izvadim revolver pa ga položim na ugao stola. Holmes pronañe dugi, tanki štap pa ga stavi na postelju da mu bude pri ruci. Pošto uzme kutiju šibica i komad svijeće, ugasi svjetlo. Ostadosmo u mraku. Nikad neću zaboraviti to užasno bdjenje. Nikakav šum nije dopirao do mene, ni samo uvlačenje daha, a ipak sam znao da moj prijatelj sjedi otvorenih očiju, nekoliko koraka od mene, u istom stanju nervne napetosti. Kroz prozorske kapke nije mogao proći ni zračak svjetlosti. Izvana bi ponekad dopro krik noćne ptice, a jednom se na samom prozoru začuo dug, jeziv jecaj sličan mačjem, koji nam je kazivao da je gepard pušten. Iz daljine je dopirao dubok zvuk crkvenog zvona koje je izbijalo četvrt sata. Koliko su izgledale duge te četvrti! Odzvonilo je jedanaest sati, odzvonio je jedan sat,

odzvonila su dva i tri sata, a mi smo još uvijek sjedili u tišini, u iščekivanju onog što nas je moglo snaći. Odjednom se u visini, u pravcu ventilatora, pojavi i odmah nestade bljesak svjetla, praćen jakim mirisom gorućeg ulja i zagrijanog metala. Netko je u drugoj sobi upalio slijep fenjer. Čuo se potmuli šum kretanja, a zatim se opet sve stišalo, samo je miris postajao jači. Pola sata sjedio sam načjenih ušiju. Odjednom se začuje piskutljiv i prigušen šum, kao kad tanak mlaz pare izlazi iz lonca. Holmes skoči s kreveta, zapali šibicu i poče bijesno udarati po gajtanu zvonca. — Vidite li je, Watsone? — vikao je. — Vidite li je? Uzalud sam se napinjao da nešto vidim. Kad Holmes kresnu svjetlo, začujem tiho i jasno siktanje, ali iznenadni bljesak koji mi zablješti umorne oči ne dade mi da raspoznam što je to po čemu moj prijatelj tako divljački udara. Lice mu je bilo samrtnički blijedo, puno užasa i gnušanja. Odjednom prestane udarati. Zurio je u ventilator, kad se noćnom tišinom prolomi strašan krik kakav ne pamtim. Bie to promukli i sve glasniji krik, upravo vrisak bola, strave i gnjeva. Pričalo se da je dolje u selu probudio ljude i digao ih iz postelja, a čuo se i u udaljenom župnom domu. Od tog nas krika obuze jeza, pa smo obojica buljili jedan u drugoga, sve dok u tišini ne zamriješe i posljednji njegovi odjeci. — Što to znači — prošaputam sav zadihan. — To znači da je sve svršeno — odgovori Holmes. — Možda je, uostalom, tako i bolje. Uzmite revolver, ući ćemo u sobu doktora Rovlotta. Zabrinuta lica upali svjetiljku, krene hodnikom i zakuca dva puta na vrata sobe, ali mu se nitko ne odazva. Onda pritisne kvaku i uñe, a za njim uñem i ja s uperenim revolverom u ruci. Ukaza nam se neobičan prizor. Na stolu je stajao slijep fenjer s poluotvorenim zaklopcem i bacao sjajne

zrake svjetla na odškrinutu željeznu kasu. Za stolom je sjedio doktor Rovlott, odjeven u sivu kućnu haljinu, ispod koje su mu provirivali goli nožni članci, s crvenim turskim papučama bez peta na nogama. U krilu mu je ležao dugi korbač s kratkom drškom, onaj koji smo vidjeli prethodnog dana. Brada mu je stršila uvis, a oči ukočene i pune užasa, upro je u strop, u jedan kut. Oko obrva imao je neobičnu žutu traku sa smeñim točkicama: činilo se kao da mu je čvrsto stegnuta oko glave. Kad smo ušli nije se pokrenuo niti je dao bilo kakav znak života. — Traka! Pjegasta traka! — šapne Holmes. Koraknern bliže prijatelju. U istom trenutku čudan ukras oko doktorove glave počne se kretati i iz kose se pojavi spljoštena glavica, u obliku dijamanta, i nabrekli vrat odvratne zmije. — Zmija iz močvare! — krikne Holmes — najsmrtonoiji indijski gmaz. Desetak sekundi poslije ujeda bio je mrtav. Nasilnik je žrtva svog nasila. Tko drugome jamu kopa sam u nju pada. Bacimo tu beštiju u njenu jazbinu. Gospoñicu Stoner odvedite na neko sigurno mjesto i obavijestite okružnu policiju o svemu što se ovdje odigralo. To su stvarne činjenice koje su uzrokovale smrt doktora Rovlotta od Stoke Morana. Nije potrebno da dužim i opisujem kako smo zaplašenoj djevojci javili strašnu vijest, kako smo je potom jutarnjim vlakom odveli dobroj, staroj tetki u Harrow, prepustivši je njenoj brizi, i kako je spori tok zvične istrage došao do zaključka da je doktor našao smrt ii nesmotrenoj igri sa svojom opasnom mezimicom. Ono malo što je još trebalo da saznam o tom slučaju Sherlock Holmes ispričao mi je kada smo se sutradan vraćali kući. — Došao sam — reče mi — do potpuno krivog zaključka, što pokazuje, dragi moj Watsone, koliko je

opasno rasuñivati na osnovu nedovoljnih podataka. Prisustvo Cigana i riječ »trake« što ju je jadna djevojka izustila čas prije smrti, nesumnjivi znaci da je djevojka u posljednji čas, kad je svjetlo šibica obasjalo sobu, postala svjesna uzroka svoje smrti, naveli su me na potpuno pogrešan put. Mogu sebi upisati u zaslugu što sam odmah ponovo razmotrio svoje stanovište, pa mi je tek onda postalo jasno da opasnost koja je prijetila gospoñici Stoner nije mogla doći ni kroz prozor ni kroz vrata sobe. Pažnju mi privuče, kao što sam već rekao, onaj ventilator i gajtan za zvonce koji se spuštao do same postelje. Otkriće da je to bio lažan gajtan za zvonce i da je postelja bila pričvršćena za pod, pobudilo je sumnju da je gajtan služio kao most za nešto što prolazi kroz otvor ventilatora i silazi na postelju. Odmah mi se javila pomisao o zmiji. Kad sam tu pomisao doveo u vezu sa saznanjem da se doktor snabdio zvijerima iz Indije, znao sam da sam na pravom putu. Misao da se upotrijebi otrov koji se vjerojatno neće moći otkriti kemijskim pokusom, mogla je pasti na pamet samo oštroumnom i bezobzirnom čovjeku. Brzina kojom takav otrov djeluje predstavlja izvjesnu prednost. Bio bi to istražitelj zaista oštra oka koji bi mogao opaziti dva tamna uboda na mjestu gdje su se zaboli otrovni zubi. Razmišljao sam i o zviždanju. Zločinac je morao, dakako, dozvati zmiju natrag prije nego što jutarnja svjetlost otkrije žrtvu. Vjerojatno ju je vježbao hraneći je mlijekom koje smo vidjeli, da bi mu se vratila kad je pozove. Stavljao^ bi je na otvor ventilatora u vrijeme koje je smatrao najpogodnijim, sa sigurnošću da će se zmija spustiti niz gajtan do postelje. Možda će ujesti djevojku, a možda je neće ujesti; možda će djevojka svake noći u toku jednog tjedna izbjeći ujed zmije, ali prije ili kasnije morat će pasti kao njena žrtva. Došao sam do tih zaključaka prije nego što sam uopće ušao u doktorovu sobu. Ispitivanje njegove stolice

pokazalo je da običava stati na nju, što je, razumije se, bilo potrebno da bi mogao doseći ventilator. Jedan pogled na kasu, na zdjelicu s mlijekom i na omču na vrpci biča, rastjerao mi je sve preostale sumnje. Metalni zvuk što ga je gospoñica Ster čula izazvao bi njen očuh kad je naglo zatvorio vrata od kase u kojoj je držao strašnu zmiju, čuo sam zmiju kako sikće, čuli ste je sigurno i vi, pa sam odmah upalio svjetlo i napao je. — Tako ste je otjerali kroz ventilator. — A ona je u drugoj sobi napala svog gospodara. Moji su je udarci razdražili pa je ona nasrnula na prvo ljudsko biće na koje je naišla. Zato sam posredno odgovoran za smrt doktora Rovlotta. Ali ne bih mogao reći da će to suviše opteretiti moju savjest. INŽENJEROV PALAC Za vrijeme prisnih odnosa koji su me godinama vezivali za mog prijatelja Sherlocka Holmesa bilo je mnogo problema koji su ga zanimali, ali ja sam mu samo na dva skrenuo pažnju: na slučaj s palcem Hatherleya i na slučaj s ludilom pukovnika Warburtona. Ovaj potonji mogao je pružiti svakom pronicljivom čovjeku i promatračtvaraocu priliku za rafiniraniji rad, ali je onaj prvi bio toliko neobičan po svom početku, a toliko dramatičan po svojim posljedicama, da njega više vrijedi istaknuti, mada je mom prijatelju pružio manje mogućnosti da primijeni svoje poznate metode dedukcije putem razmišljanja pomoću kojih je postizavao značajne rezultate. Uvjeren sam da je ova moja priča iznijeta više puta u novinama, ali kao što biva sa svim pripovijestima takve vrste, ona se čovjeka ne doima tako snažno u običnom novinskom prikazu dogañaja kao što ga se doima kad mu se činjenice polagano raspredaju pred očima, pa mu se tajna na taj način postepeno polako rasvjetljava i svako ga novo otkriće dovodi korak bliže

potpunoj istini. Utisak što su ga u to vrijeme razne okolnosti učinile na mene bio je toliko snažan da ga dvije godine, koje su otada protekle, nisu mogle gotovo nimalo oslabiti. U ljeto 1889. godine, kratko vrijeme nakon mog vjenčanja, dogodilo se ovo što sad želim ukratko ispričati. Ponovo sam preuzeo privatnu praksu pa sam ostavio Holmesa u njegovim prostorijama u Baker Streetu, ali sam stalno navraćao k njemu i nagovarao ga da se okani svojih boemskih navika i da nas jednom posjeti. Praksa se neprestano granala i, kako se desilo da sam se nastanio blizu stanice Paddington, dobio sam nekoliko pacijenata meñu njenim službenicima. Jedan od njih, kojega sam izliječio od teške i dugotrajne bolesti, stalno me kovao u zvijezde i nastojao mi poslati svakog bolesnika na koga je mogao utjecati. Jednoga jutra, nešto prije sedam sati, probudi me djevojka kucanjem na vrata i saopći da su došla dva čovjeka sa stanice Paddington u ordinaciju. Obučem se, znajući iz iskustva da su željeznički slučajevi rijetko kada svakidašnje prirode, pa pohitam niz stepenice. Kad sam sišao, stari moj saveznik, stražar, iziñe iz sobe i zatvori za sobom vrata. — Doveo sam ga ovamo — prošapta pokazavši palcem iza sebe — sad mu je dobro. — Ama što je? — upitam ga jer se po njegovim kretnjama moglo naslutiti da je zatvorio u sobu neko čudno stvorenje. — Novi pacijent — prošapta. — Mislio sam da ću ga morati na rukama donijeti ovamo, tamo se nije mogao ni pomaći. Eto ga tu, živa i zdrava. A sada moram otići, doktore, čeka me posao upravo kao i vas. Moj vjerni Cardesh izañe, a ja nisam dospio ni da mu se zahvalim. Uñem u svoju ordinaciju i zateknem nekog čovjeka za stolom. Bio je obučen jednolično, u odijelo od tvida

boje vrijesa, čohanu kapu bio je stavio na moje knjige. Jednu je šaku ovio maramicom natopljenom mrljama krvi. Mlad, moglo mu je biti najviše dvadeset pet godina, krepak, muževan, ali pretjerano blijeda lica, doimao se kao čovjek koji pati od čudne uzrujanosti, nastojeći iz petih žila da je obuzda. — Žao mi je, doktore, što vas tako rano dižem iz postelje — reče. — Noćas sam imao veoma ozbiljnu nezgodu. Jutros sam stigao vlakom i, kad sam se raspitao na stanici Paddington gdje bih mogao naći liječnika, ovaj valjani momak dopratio me ovamo. Predao sam djevojci svoju posjetnicu, ali vidim da ju je ostavila na stočiću. Uzmem posjetnicu: G. Cictor Hatherley, inženjer hidrauličkog smjera, 16 A Victoria Street (III kat). Tako sam saznao ime, titulu i stan svoga jutarnjeg posjetioca. — Žao mi je što ste morali čekati — rekao sam sjedajući u svoju radnu stolicu. — Kao što vidim, dolazite s noćnog putovanja. Proveli ste, dakle, prilično jednolično ovu noć. — Ah, što se mene tiče, ne bih baš mogao tu noć nazvati jednoličnom. — reče i poče se smijati. Smijao se gromko,, oslanjajući se na stolicu i tresući se čitavim tijelom. Svi moji liječnički instinkti pobune se protiv ovog smijeha. — Prestanite! — viknem. — Priberite se! — Natočim mu vode iz stolne boce. Meñutim, od toga nije bilo nikakve koristi. Pao je u jedan od onih histeričnih nastupa koji zahtijevaju snažne prirode kad prebrode jaku krizu. Uskoro se smiri iznuren i postiñen. — Načinio sam ludu od sebe — reče. — Ni najmanje. Popijte ovo! -— Dolijem malo rakije u vodu i njegovi blijedi beskrvni obrazi ponovo poprime zdravu boju.