Arthur Conan Doyle - Skandal u Ceskoj

tout*( Čovjek nije ništa, djelo je sve (franc. — Flaubert)) , kako je to Sandovoj pisao Flaubert. PROBLEM IDENTITETA — Dragi moj prijatelju — govorio je Sherlock Holmes, dok smo se okupili kraj vatre svaki na svojoj strani kamina u njegovu stanu u Baker Streetu — život je čudesniji nego što ga može shvatiti ljudski razum. I ne usuñujemo se razumjeti stvari koje su zapravo obične pojave bivstvovanja. Svako književno djelo, sa svojim prefinjenim zaključcima, postalo bi jalovo i beskorisno kad bismo mogli da se vinemo s prozora držeći se za ruke i lebdeći prokrstarimo nad ovim velikim gradom, da malčice pomaknemo krovore i zavirimo u čudovišne stvari koje se odigravaju pod njima, u neobične sticaje okolnosti, u namjere, nesporazume, u lance dogañaja koji zapanjuju, koji djeluju kroz generacije. — Pa ipak nisam baš sasvim uvjeren u to — odgovorim. — Slučajevi koji se objelodanjuju u novinama u pravilu su veoma nezanimljivi i prilično jednostavni. U policijskim izvještajima je do krajnjih granica ispoljen realizam, pa ipak rezultat nije ni umjetnički ni opčinjavajući. — Da bismo postigli realistički dojam moramo primijeniti izvjestan stil i metod — reče Holmes. — U policijskim izvještajima gdje se više polaže na vanjsku službenu formu nego na pojedinosti toga nema i forma čini glavnu bit cijele stvari. Ako se pak primijeni izvjestan stil, ničeg neobičnijeg nema od svakidašnjice. Nasmijem se i klimnem glavom. — Potpuno vas razumijem što tako mislite. Naravno, u svojstvu neslužbenog savjetnika i pomagača svakome, širom tri kontinenta, jer stupili ste u dodir sa svim i svačim što je čudnovato i neobično. Ali ovom prilikom — podigoh s poda jutarnje novine — stavimo to na probu u praksi.

Eto prvog naslova na koji sam naišao: »Okrutnost muža prema ženi.« Tu je polovica štampanog stupca i ne pročitavši ga sve mi je savršeno dobro poznato: druga žena, piće, nasrtaji, udarci, modrice, suosjećanja sestara, gazdarica. Nešto okrutnije ne bi mogao izmisliti ni najokrutniji pisac. — Vaš primjer nije baš najsretniji — odgovori Holmes uzimajući novine. — To je rastava u kojoj sam i ja učestvovao u rasvjetljavan/u izvjesnih sitnih činjenica. Muž je bio trezvenjak, nikakve druge žene nije bilo, a povod za žalbu bila je njegova navika da objed završava vadeći svoje umjetno zubalo da bi ga hitnuo na svoju ženu, što, dopustit ćete, ne predstavlja radnju koja bi mogla pasti na pamet jednom prosječnom pripovjedaču. Doktore, uzmite jedan štipalj duhana i priznajte da sam vas nadlicitirao u vašem primjeru. Pružio mi je svoju burmuticu od starog zlata s velikim ametistom nasred poklopca. Njena raskoš toliko je odskakala od njegova jednostavna i obična života, da nisam mogao a da ga ne zapitam odakle mu to. — Ah — reče — zaboravio sam da vas nisam vidio već nekoliko tjedana. To je mala uspomena od kralja češke za pomoć u slučaju Irene Adler. — A prsten? — zapitam gledajući briljant koji mu je blistao na prstu. — Taj je od holandske vladajuće kuće. Slučaj u kojem sam joj poslužio toliko je osjetljiv da ga, čak ni vama, koji ste bili tako dobri da zabilježite nekoliko mojih sitnijih problema, ne mogu povjeriti. — Raspolažete li sada kakvim slučajem? — upitam. — Sa jedno desetak, ali nijedan nije naročito karakterističan. Eto vidite, svi su oni značajni, ali nisu zanimljivi. Došao sam do zaključka da je polje rada za promatranje i brzu analizu uzroka i posljedica, što daje

draž istrazi, najčešće u beznačajnim stvarima. Velika zlodjela sklona su ka običnom, jer ukoliko je zlodjelo dublje, utoliko je u pravilu očiglednija pobuda. U tim slučajevima, izuzev jednoga zamršenijeg koji je dospio do mene iz Marseillesa, nema ničega zanimljivog. Meñutim, možda ću kroz nekoliko trenutaka raspolagati s nečim boljim, jer evo jednoga mog klijenta! Ustao je iz naslonjača te ostane stojeći izmeñu razdvojenih zavjesa motreći na tmurnu londonsku ulicu. Promatrajući preko njegova ramena opazim da s druge strane na pločniku stoji krupna žena s teškim krznenim ovratnikom i crvenom izvijenom perjanicom zadjenutom za široko obrubljeni šešir, koketno nakrivljen na način vojvotkinje od Devenshirea. Nervozno je bacila pogled prema našem prozoru, pri čemu joj se tijelo klatilo naprijed—natrag, a prsti su se nervozno poigravali s dugmetima na rukavici. Odjednom, otisnuvši se kao plivač koji skače s obale, pretrči preko ceste, nakon čega začusmo oštro zvonce. — Takve simptome već poznajem — reče Holmes, bacii cigaru u vatru. — Klaćenje na pločniku znači uvijek ime affaire de coeur*( Ljubavna priča, afera (franc.)) . Voljela bi doći do savjeta, ali nije sigurna da stvar nije odveć tankoćutna da bi se mogla nekome povjeriti. Pa i tu može biti razlike. Žena koja je ozbiljno prevarena od muškarca, ta se ne koleba. U tom je slučaju uobičajeni vanjski znak isprekidao zveckanje. Ovdje, pak možemo pretpostaviti da je posrijedi ljubavna stvar, ali naša cura nije toliko ljuta koliko je u nedoumici ojañena. No, evo je da nam naše pretpostavke osobno razjasni. Livrirani dječak najavi gospoñicu Mary Sutherland, pri čemu se iza njegove malene prilike pomoli dama kao trgovački brod s napetim jedrima iza sićušnog pilotskog čamca. Sherlock Holmes poželi joj svojom karakterističnom učtošću dobrodošlicu. Pošto je zatvorio

vrata i posadio je u naslonjač, pogleda je na njemu svojstven način. —Ne smatrate li — reče —da je s vašom kratkovidnou prilično naporno tako mnogo tipkati na pisaćem stroju? — Najprije sam smatrala da jeste — odgovori ona — ali sada nalazim slova i bez gledanja. — Potom, odjednom shvativši puni smisao njegovih riječi, razrogači oči dok joj se na širokom, prostosrdačnom licu odražavalo zaprepaštenje. — Gospodine Holmes, vi ste za mene čuli! — poviče — otkud biste inače mogli to znati? — Ne osvrćite se na to — Holmes se nasmije. — Bit će da sam se uvježbao zapažati ono što drugi previñaju. Da nije tako, zašto biste dolazili k meni po savjet? — Došla sam, gospodine, jer sam slušala o vama od gospoñe Etherege, čijeg ste muža onako lako pronašli kad ga je i policija otpisala kao mrtvaca. Oh, gospodine. Holmes, željela bih da i za mene učinite nešto slično. Nisam bogata, ali na vlastitom raspolaganju imam sto funti godišnje. K tome i onu malenkost koju zarañujem tipkanjem na stroju. Sve bih žrtvovala samo da saznam što se to zbilo s Hosmerom Angelom. — Zašto ste u tolikoj žurbi došli k meni? — upita Sheock Holmes, dodirujući vrhove svojih prstiju i gledajući u strop. Na pomalo bezizraznom licu gospoñice Mary Sutherland ponovo se odrazi zaprepašten pogled. — Da, otišla sam od kuće tresnuvši za sobom vrata — reče — jer me naljutilo što je Windibank, to jest moj otac, sve to primio olako. Nije htio otići ni na policiju ni k vama, te me na kraju razjarilo što ništa ne poduzima i neprestano govori da tu nema ničega lošeg. — Vaš otac? — reče Holmes. — Vaš očuh, jer su vam prezimena različita.

— Da, moj očuh. Nazivam ga ocem premda je to prilično smiješno, jer on je od mene stariji svega pet godina i dva mjeseca. — A mati je živa? — Ah da, mati mi je živa i dobro je. Nisam baš bila naročito oduševljena, gospodine Holmes, kad se preudala tako brzo nakon smrti mog oca, i to za čovjeka petnaest godina mlañeg od sebe. Otac je bio instalater cijevi u ulici Tottenham Court Road i ostavio je za sobom uvedenu radnju koju je mati nastavila s poslovoñom Hardijem. No, kad je naišao Windibank, nagovorio ju je da radnju proda, smatrajući da je on kao trgovački putnik za prodaju vina nešto mnogo više. Dobili su četiri hiljade sedam stotina funti za otkupninu i kamate, što nije ni približno onoliko koliko bi dobio otac da je ostao živ. Tokom rasplinutoga i nepovezanog izlaganja, Sherlock Holmes je protivno mom očekivanju slušao s najvećom pažnjom. — Je li vaš vlastiti mali dohodak proizlazio iz te radnje? — zapita. — Ah He, on je sasvim odvojen, ostavio mi ga je moj stric Ned iz Aucklanda. Uložen je u novozelandske vrijednosne papire koji donose četiri i po posto kamata. Glavnica je iznosila dvije hiljade pet stotina funti, ali ja smijem da raspažem samo s rentom. — Vi me neizmjerno zanimate — reče Holmes. — Budući da dolazite do tako zamašne svote kao što su stotinu funti godišnje, s onim što još zarañujete, vi nesumnjivo putujete i puštate u svakom pogledu sebi na volju. Jedna žena s dohotkom od šezdeset funti može sasvim lijepo da izañe nakraj. — Mogu ja proći i s mnogo manje, gospodine Holmes, ali vi ćete me razumjeti, dokle god živim kod kuće, ne želim da im budem na teretu pa se tako oni koriste ovim novcem. Naravno, to važi samo za vrijeme

dok stanujem kod njih. Windibank podiže moj interes svakog tromjesečja i daje ga mojoj majci, a ja nalazim da sasvim lijepo mogu izlaziti nakraj s onim što zarañujem tipkanjem na stroju. To mi donosi dva penija po kartici i često mogu otipkati petnaest do dvadeset kartica dnevno. — Svoj položaj prikazali ste potpuno jasno — reče Holmes. — Ovo je moj prijatelj, doktor Watson, pred kojim možete govoriti isto tako slobodno kao i preda mnom. Budite tako ljubazni pa nam ispričajte sve o tome kakve ste veze imali s Hosmerom Angelom. Preko lica gospoñice Sutherland preleti rumen i ona počne nervozno cupkati porub svog kaputa. — Prvi put sam ga srela na zabavi instalatera cijevi — odgovori. — Obično su slali ulaznice mom ocu, dok je još bio živ, no poslije bi se i nas sjetili pa bi ih slali majci. Windibank nije volio da idem tamo. On uopće nije volio da nekuda idem. Pomahnitao bi kad bih izrazila i najskromniju želju da nedjeljom odem na školsku igranku. No ovoga puta bila sam čevrsto naumila da poñem, jer, uostalom, kakvo je on pravo imao da me sprečava. Govorio je kako nam ne dolikuje da se upoznajemo s tim svijetom, premda su ondje bili samo očevi prijatelji. Zatim je govorio kako nemam što pristojno obući, dok sam ja imala purpurnu haljinu od baršuna koju sam držala u ormaru. Najzad, kad ništa drugo nije pomoglo, otišao je u Francusku po poslu poduzeća u kojem je radio, a mati i ja odosmo s gospodinom Hardvjem, našim bivšim poslodavcem, te ondje naiñoh na Hosmera Angela. — Pretpostavljam — reče Holmes — da je Windibanku, kad se vratio iz Francuske, bilo krivo što ste otišle na zabavu? — Oh, ne, bio je veoma dobre volje. Sjećam se da se smijao, slegnuo ramenima i govorio kako ženi ništa ne

vrijedi zabranjivati jer će ona ipak naći puta i načina da učini što je naumila. — Shvaćam. Dakle, koliko sma razumio, na zabavi instalatera cijevi sreli ste jednog gospodina po imenu Hosmera Angela. — Da, gospodine. Te noći sam naišla na njega, a idućeg dana posjetio nas je da upita jesmo li sretno stigle kući. Poslije toga sreli smo ga, to jest ja sam se s njim srela, još dva puta radi odlaska u šetnju. Poslije se vratio otac i Hosmer Angel nije više mogao navraćati u kuću. — Zašto nije mogao? — Pa znate, otac to nije volio. Nije trpio da itko dolazi u posjet, obično je govorio kako žena treba da bude sretna u porodičnom krugu. Ali, kako sam obično govorila majci, žena želi da stvori vlastiti porodični krug, a ja to dosad još nisam postigla. — A što je bilo s Hosmerom Angelom? Zar on nije pokušavao da vas vidi? — Pa tako, kroz tjedan trebalo je da otac ponovo krene za Francusku, a Hosmer je pisao da je bolje i sigurnije ako se ne vidimo dok on ne ode. U meñuvremenu smo se mogli dopisivati, pa mi je pisao svakog dana. Pisma bih primala izjutra, tako da otac nije morao ništa znati o tome. — Jeste li se vi u to vrijeme zaručili s tim gospodinom? — Oh da, gospodine Holmes. Zaručili smo se nakon prve zajedničke šetnje. Hosmer, hoću reći gospodin Angel, bio je blagajnik u nekom uredu u Leadenhall Streetu. — U kojem uredu? — Zlo je u tome, gospodine Holmes, što ja to ne znam. — Pa onda gdje je živio? — Spavao je na imanju. — I njegova adresa vam nije poznata?

— Ne, izuzev naziva Leadenhall Streeta. — Pa kamo ste onda adresirali svoja pisma? — Na poštanski ured u Leadenhall Streetu, s time da pismo čeka dok stranka ne doñe po njega. Kad bi mu se slalo u ured, govorio je, bio bi izložen zadirkivan ju službenika što prima pismo od jedne dame. Ja sam mu predlagala da pišem na pisaćem stroju, ali on ni to nije htio. Govorio je: »Kad pišeš rukom imam osjećaj da dolazi dio tebe, a kad bi pisala pisaćim strojem imao bih utisak kao da se stroj ispriječio izmeñu nas.« To vam najbolje pokazuje, gospodine Holmes, koliko sam mu bila draga i o kakvim je sitnicama razmišljao. — To me i potaklo na razmišljanje. Sitnice su najvažnije. Možete li se sjetiti još koje sitnice u vezi s gospodinom Hoerom Angelom? — Veoma je sramežljiv, gospodine Holmes. Radije bi se šetao sa mnom pred veče nego danju, jer, govorio je, ne voli da upada u oči. Bio je veoma tih i ponosan, i glas mu je bio tih. Govorio mi je da je u djetinjstvu imao gušobolju i natečene krajnike pa je zbog toga imao slab i drhtav glas. Uvijek je bio dobro obučen, veoma čist i jednostavan. Kako je imao slab vid, upravo kao i ja, nosio je obojene naočale protiv bljeska. — Dobro, a šta se dogodilo kad je vaš očuh Hindibank otišao za Francusku? — Hosmer Angel opet je došao k nama i predložio da se vjenčamo prije nego što se otac vrati. Bio je strahovito ozbiljan. Držeći mi ruku na svetom pismu, zakleo me da ću mu biti vjerna bilo što bilo. Mati mi je govorila da je sasvim u pravu što me zakleo i da je to dokaz njegove velike ljubavi. Od prvog trenutka moja mati bila je za njega, mogu reći još draži joj je bio negoli meni. Zatim, kad počeše razgovori da bismo se trebali vjenčati već za tjedan dana, ja se stadoh raspitivati za oca. Oboje mi rekoše da se ne osvrćem na njega, nego da mu samo

ispričam kad sve bude prošlo. Majka će već s njim srediti stvar. To mi se nije baš sasvim svidjelo, gospodine Holmes. Smiješno mi je bilo da tražim od njega privolu kad je od mene bio stariji svega nekoliko godina, ali krišom nisam htjela ništa činiti. I tako sam napisala jedno pismo na Bordeaux, gdje se nalazio francuski ured njegove kompanije, ali pismo mi se vratilo, i to izjutra na sam dan vjenčanja. — Znači, nije ga zateklo? — Da, gospodine, jer je već krenuo za Englesku. — Ah, to je nesreća. Vaše vjenčanje je, dakle, bilo pripremljeno u petak. Je li trebalo da bude u crkvi? — Da, gospodine, ali veoma skromno, u crkvi Sv. Spasitelja blizu trga Kings Cross, a poslije objed u hotelu Sv. Paras. Hosmer je došao po nas u dvokolicama, a on je uskočio u fijaker koji se zadesio u našoj ulici. Nas dvije stigle smo prve. Kad je naišao fijaker čekale smo da Hosmer izañe, meñutim iz fijakera nitko nije izašao. Kad je kočijaš sišao sa sjedišta i vidio da je fijaker prazan izjavio je da mu ne ide u glavu šta se s putnikom dogodilo, jer ga je vidio vlastitim očima kad je ušao. BiJo je to prošlog petka, gospodine, a od tad se nije dogodilo ništa, što bi rasvijetlilo nestanak. — Ponio se prema vama na besraman način — reče Holmes. — Ali ne, gospodine! Odviše je on bio dobar i ljubazan da bi me tek tako napustio. Zašto bi mi cijelog jutra govorio kako treba da mu ostanem vjerna i da uvijek imam na umu kako sam mu se obećala, pa čak i u slučaju da se sasvim neočekivano nešto dogodi, jer će on, čak i u tom slučaju, kaad zatražiti od mene da ispunim svoje obećanje, čudan je to bio razgovor uoči vjenčanja, ali ono što se poslije dogodilo sasvim ga objašnjava. — Objašnjava, svakako. Prema tome, po vašem mišljenju njega je zadesila nepredviñena katastrofa?

— Da. Predosjećao je neku opasnost, inače mi ne bi tako govorio. — Ali vi nemate pojma što mu se dogodilo? — Nemam pojma. — Još jedno pitanje. Kako je to primila vaša mati? — Bila je ljuta i govorila mi je kako o tome ne treba da progovorim ni riječi. — A vaš otac? Jeste li mu ispričali? — Da, on je mislio isto što i ja, da mu se nešto dogodilo i da ću već nešto čuti o Hosmeru. Govorio je, kakve bi koristi imao netko da me odvede pred crkvena vrata i ondje ostavi. Da je, pak, od mene posudio novaca, ili se vjenčao pa potom primio novac koji bi mu donijela, tada bi se mogao naći razlog. Ali Hosmer je u novčanim pitanjima bio sasvim nezavisan i nije mario ni za jedan moj šiling. Pa ipak, što se moglo dogoditi? Zašto mi ne piše? Oh, izludit ću. Noću ne mogu oka sklopiti. — Iz mufa izvuče rubac i počne gorko jecati. — Preuzimam slučaj — Holmes reče i ustane — Prepustite slučaj meni i nemojte jadikovati. Najprije se potrudite da iz svog sjećanja izbrišete svaki trag o Hosmeru Angelu, isto onako kao što je i on bez ikakvog traga nestao iz vašeg života. — Znači vi ne vjerujete da ću ga ponovo vidjeti? — Plašim se da nećete. — Pa što mu se dogodilo? — To pitanje prepustite meni. Bilo bi mi drago da mi ga što podrobnije opišete i da mi date njegova pisma. — Stavila sam oglas u subotnji »Chronicle« — reče. — Evo izreska, a tu su i četiri njegova pisma. — Hvala vam. Vašu adresu, molim? — Lyon Square 31, Camberwell. — Koliko sam razumio, nikad niste imali Angelovu adresu! Gdje radi vaš otac? — Putuje za veliku uvoznu firmu Westhouse i Marbank u Fenchurch Street.

―Hvala vam. Iskaz koji ste mi dali bio je veoma jasan. Papire ćete ostaviti ovdje. Sjećate se savjeta koje sam vam dao. Dogañaj smatrajte zapečaćenom knjigom i nemojte dopustiti da ima ikakva utjecaja na vaš život. — Veoma ste ljubazni, gospodine Holmes, ali ja to ne mogu. Hosmeru ću ostati vjerna. Kad se bude vratio zateći će me spremnu. I pored neizrazitog lica, u prostodušnosti naše posjetitele bilo je nečeg otmjenog što je izazivalo poštovanje. Ostavi svežnjić pisama na stolu te izañe obećavši da će doći čim bude pozvana. Holmes je ispruženih nogu sjedio i šutio nekoliko minuta, dodirujući vrhove svojih prstiju, pogleda uperena prema stropu. Potom skine sa police staru i oguljenu glinenu lulu, koja mu je bila kao neki savjetnik. Zapalivši je, potpuno se zavali u svoj naslonjač i s izrazom potpune odsutnosti počne ispuštati plave kolutove dima. — Veoma zanimljiv slučaj, ova cura — reče. — Nalazim da je mnogo zanimljivija nego njen sitni problem koji je, uzgred budi rečeno, sasvim otrcan. Iste slučajeve naći ćete ako pogledate moj podsjetnik, u Andeveru 1877. godine, a nešto slično dogodilo se i prošle godine u Hagu. Meñutim, ova zamisao ma koliko da je stara, ima nekoliko novih pojedinosti. — Pročitali ste je, što ja nisam koješta što je za mene uspio — dodam. — Watsone, niste znali promatrati, tako vam je izbjeglo sve što je značajno. Nikad vas neću naučiti da shvatite značenje rukava, ono što nagovještavaju nokti na palcima, ili krupne posljedice koje mogu zavisiti od vrpce za cipele. Što ste zaključili na temelju izgleda ove žene? — Pa imala je plavkastosivi slamnati šešir s velikim obodom i perom crvenim kao cigla. Kaputić je bio crn i posut crnim perlicama i s roj tom sitnih, crnih

sahatnih ukrasa. Haljina je bila smeñe boje, nešto zagasitija od kave, s malo purpurnog baršuna oko vrata i rukava, a iz sivkastih rukavica provirivao je desni kažiprst. Cipele nisam promatrao. Nosila je okrugle zlatne naušnice. Ostavljala je utisak da je dosta imućna, toliko da bez teškoća podmiruje svoje potrebe. Sherloch Holmes slegnu ramenima i blago Se nasmiješi. — Na časnu riječ, Watsone, to ste krasno objasnili. Istina, prepustili ste sve ono što je značajno. Ne uzdajte se u prve dojmove, nego se usredsredite na sitne pojedinosti. Kod žene prvi moj pogled pada uvijek na rukav. Kod muškarca je možda bolje uzeti na nišan koljena od hlača. Kao što ste zapazili, žena je imala baršun oko rukava. Materijal na kome divno ostaju tragovi. Nad samim zglavkom, ondje gdje se tipkačica oslanja na stol, lijepo se ocrtava dvostruka crta. Takve slične tragove ostavlja i ručni tip šivaćeg stroja, ali samo na lijevoj ruci, i to po strani, malo dalje od palca. Tada sam uperio pogled na lice i spazio s obe strane nosa ugne od cvikera. Usudio sam se staviti primjedbu o kratkovidnosti i tipkanju na stroju, što ju je iznenadilo. — Iznenadilo je i mene. — Meñutim, to je bilo sasvim očigledno. Zatim, kad sam joj pogledao u noge, vidio sam da cipele nisu bile par, što me veoma iznenadilo i zainteresiralo. Cipele su zaista bile neobične: na jednoj je kapica bila malo ukrašena, a druga je bila bez ikakva ukrasa. Na jednoj su od pet dugmadi bila zakopčana svega tri donja, a na drugoj, prvo, treće i peto. E pa lijepo, kad vidite mladu ženu, inače prikladno odjevenu, da dolazi od kuće u rasparanim, napola zakopčanim cipelama, nije teško zaključiti da je krenula u žurbi. — I što još? — zapitam živo zainteresiran oštrim rasuñivanjem svog prijatelja.

—Uzgred sam vidio i to da je zapisala neku bilješku prije no što je napustila svoj dom. Uočili šte da joj je desna rukavica kod kažiprsta bila poderana, ali vjerojatno niste vidjeli kako su joj rukavica i prst zamrljani ljubičastom tintom. Pisala je u žurbi, pa je preduboko umočila pero. To se moralo dogoditi jutros jer joj se mrlja na prstu ne bi tako jasno ocrtavala. Sve to izgleda zabavno, iako je sasvim obično. Ali sad se moram prihvatiti posla, Watsone. Pročitajte mi iz oglasa opis Hosmera Angela? Glasio je ovako: »Izjutra 14. ovog mjeseca nestao je gospodin Hosmer Angel, visok oko 5 stopa i 7 inča, snažno grañen, blijeda lica, crne kose, malo ćelav na tjemenu, gustih crnih zalisaka i brkova, nosi obojene naočale, malo se napreže kad govori. Posljednji je put viñen u crnom dugom kaputu sa svilenim crnim prslukom i sa zlatnim Albertovim lancem, u sivim hlačama od harivida i smeñim gamašnama preko dubokih cipela. Zna se da je bio zaposlen u nekom uredu u Leenhall Streetu. Tko god donese itd. itd«. — To je dovoljno — reče Holmes. — Što se pisama tiče — nastavi preletjevši preko njih pogledom — ona su veoma obična. U njima ne postoji baš nikakav putokaz do Angela, osim što jedanput spominje Balzaka. Meñutim, ima jedna pojedinost koja će vam pasti u oči. — Otipkana su na stroju. — Ne samo to, već je i potpis otipkan na stroju. Pogledajte na ovo uredno, sitno »Hosmer Angel« na dnu. Vidite, tu se nalazi datum, ali nema potpisa izuzev Leadenhall Street, što je veoma neodreñeno. Pojedinost o potpisu daje štošta naslutiti, mogli bismo reći da dovodi do zaključka. — O čemu?

— Druškane moj, zar je moguće da ne vidite kako se to nedvosmisleno odnosi na ovaj slučaj? — Ne mogu reći da vidim, jedino ako Angel želi time steći mogućnost da poreče svoj potpis, ako se protiv njega podigne tužba zbog kršenja datog obećanja. — Ne, nije stvar u tome. Napisat ću dva pisma koja će riješiti problem. Prvo ću uputiti jednoj firmi u Citvju, a drugo VVindibanku, očuhu mlade žene, i zatražit ću od njega da se sastanemo sutra u šest sati uveče. Pravo je i pošteno da imamo posla s nekim muškim članom obitelji. A sad, doktore,, više ništa nismo u stanju učiniti, sve dok na ta pisma ne stignu odgovori. Prefinjena moć rasuñivanja i izvanredna energija za pothvate mog prijatelja ulivala mi je toliko mnogo povjerenja da sam odmah osjetio kako ima jakih razloga da riješi čudnovatu zagonetku koju je istjerivao na čistac na tako jasan način. Znam da je samo jednom podbacio, i to u slučaju kralja Češke i fotografije Irene Adler, ali ako se osvrnem na tajanstvenu rabotu u »Znaku četvorice« i izuzetne okolnosti u vezi sa »Grimiznom studijom«, osjetio sam da bi klupko, koje on ne hi bio u stanju razmrsiti, moralo biti zaista nešto vrlo čudno. Ostavio sam ga da uvlači dim iz svoje duge lule. Bio sam uvjeren da će iduće večeri kad se budem vratio, držati u ruci sve konce pomoću kojih će doći do identiteta nestalog zaručnika Mary Sutherland. U to vrijeme imao sam težak medicinski slučaj pa sam cijelog narednog dana bio zauzet bolesnikom. Tek oko šest sati bio sam slobodan i u stanju da uskočim u dvokolice, strahujući da ću zakasniti na rasplet ove misterije. Sherlocka Holmesa zatekoh samoga i dremovnog, kako se onako vitak sklupčao u svom naslonjaču. Red boca i epruveta i nagrizajući pročišćeni miris klorovodične kiseline bili su dokaz da je cijeli dan proveo u radu koji mu je bio toliko drag. — Dakle, jeste li što odgonetnuli?— upitam.

— Jesam. Bio je baritov bisulfat. — Ne to, već misteriju! — Ah to! Mislio sam na sol na kojoj sam radio. U toj stvari nije bilo nikakve tajne, premda ostajem pri tome, kao što sam vam juče rekao, da su neke pojedinosti zanimljive. Bojim se da je jedina nezgodna strana slučaja što ne postoji zakon koji bi pogodio tog dripca. — Ama tko je on i na što smjera time što je napustio gospoñicu Sutherland? Jedva sam izgovorio to pitanje, i tek što je Holmes otvorio usta da mi odgovori, začusmo teško koračanje u hodniku i kucanje na vrata. — To je James Windibank, djevojčin očuh — reče Holmes. — Napisao mi je poruku da će doći u šest sati. — Uñite! Čovjek koji je ušao bio je snažan, srednjeg rasta, od tridesetak godina, glatko izbrijan, blijede puti, uglañenih kretnji sa dva izvanredno oštra i prodorna siva oka. Najprije baci ispitivački pogled na nas obojicu, zatim stavi sjajni cilindar na pomoćni stolić, pa sjedne na najbližu stolicu. — Dobro veče, gospodine James Windibank — reče Holmes. — Otipkano pismo u kome mi je zakazan sastanak u šest sati je vaše? — Da, gospodine. Malo sam zakasnio jer nisam potpuni gospodar svoga vremena. Žao mi je što vas je gospoñica Sutherland uznemirivala zbog sitnice. Čemu prati prljavo rublje pred svijetom. Došla je k vama protiv moje volje. Ona je veoma razdražljiva i neobuzdana djevojka, kao što ste mogli vidjeti i s njom se ne može lako izaći nakraj ako se na nekoga ustremi. Naravno, ja vam ne zamjeravam jer niste u vezi sa zvaničnom policijom, no kakvo je to zadovoljstvo svugdje naokolo raspredati jednu porodičnu nevolju. Osim toga, tratite

vrijeme, jer kako uopće možete pronaći toga Hosmera Angela. — Naprotiv — Holmes će mirno — ozbiljno vjerujem da ću pronaći toga gospodina Hosmera Angela! Windibank ga oštro pogleda i spusti rukavice. — Veoma mi je drago što to čujem — reče. — Čudno je — Holmes će mirno — da jedan pisaći stroj ima isto toliko individualnosti kao rukopis. Ako baš nisu sasvim nova, dva pisaća stroja nikada ne pišu potpuno jednako. Neka se slova iskrzaju više od ostalih, a neka udaraju s jedne strane jače nego s druge. Primjećujete li u ovoj svojoj bilješci da preko »e« pri svakom otkucaju stoji mala mrlja, i da »r« na repicu ima nedostatak? Ima još četrnaest svojstvenih oznaka ali ovo su najočiglednije. — U redu svi obavljamo prepisku na stroju pa su se iskrzala — odgovori posjetilac oštro promatrajući Holmesa sjajnim sitnim očima. — A sada, gospodine Windibank, pokazat ću vam nešto što je zaista dostojno da bude proučeno kao zanimljivo — nastavi Holmes. — Ovih dana napisat ću malu monografiju o pisaćim strojevima i njihovu odnosu sa zločinom. Ovdje imam četiri pisma koja sadržinom navode na pomisao da dolaze od čovjeka koji je iščezao. Sva četiri napisana su pisaćim strojem. U svakom od njih ne samo što je »e« zamrljano i »r« bez repica nego, ako se potrudite i upotrijebite moje povećalo, vidjet ćete i svih onih četrnaest svojstvenih oznaka koje sam vam već spomenuo. Windibank skoči sa stolice i pograbi šešir. — Ne mogu da tratim vrijeme zbog takvih fantazija, gospodine Holmes ― reče. — Ako možete uhvatiti tog čovjeka, vi ga uhvatite, a mene obavijestite kad to budete uspjeli! — Svakako — reče Holmes okrećući ključ u bravi. — Obavještavam vas da sam ga uhvatio!

— Šta! Gdje? — poviče VVindibank blijedih usana, promatrajući nas kao štakor u stupici. — Oh, to vam neće pomoći, zaista neće — reče Holmes. — Nećete se moći iskobeljati, gospodine Windibank. Nije baš kompliment reći da neću moći riješiti jedno tako obično pitanje. Sjednite! Hajde da o sveme porazgovaramo! Naš se posjetilac, posut grašcima znoja, svali na stolicu. — Z-zbog oga se ne može podići tužba — promuca. — Bojim se da se ne može. Ali, Windibank, meñu nama, to je bio na svoj način okrutniji, sebičniji i bezdušniji trik od svega što znam. E pa lijepo, sad me pustite da izložim tok dogañaja, a vi me ispravite ako nešto ne bude točno. Čovjek je sjedio, glave pognute na grudi i potpuno slomljen. Holmes namjesti svoje stopalo u kut okvira oko kamina, pa s rukama u džepovima otpočne razgovarati više sa samim sobom nego s nama. — Taj se čovjek ženio ženom mnogo starijom od sebe radi njena novca — rekao je — pri čemu je koristio i kćein novac dok je ona živjela s njima. Za ljude njihova društvenog shvaćanja radilo se o značajnijoj svoti. Gubitka te svote doveo bi do ozbiljne razlike u prihodima. Isplatilo se uložiti truda da se to sačuva. Kći je bila dobra i prijazne naravi, ali zaljubljiva i na svoj način topla srca, koja uz svoja zgodna lična preimućstva i pristojan mali dohodak neće dugo ostati usamljena. Njena bi udaja značila gubitak od sto funti godišnje. Što je njen očuh učinio da je spriječi? Preduzima ozbiljne korake da je zadrži u kući i zabranjuje joj da zalazi u društvo njene dobi. Ubrzo, meñutim, on dolazi do zaključka da to neće ići lako. Ona postaje uporna, ukazuje na svoja prava i izjavljuje čvrstu namjeru da ide na izvjesnu igranku. A što čini njen pametni očuh?

Dolazi na jednu zamisao koja služi više na čast njegovoj glavi nego njegovu srcu. U dosluhu i uz pomoć svoje žene prerušava se i zaklanja iza obojenih naočala, lice maskira brcima i zaliscima, svoj gromki glas ušuava umiljatim šaptanjem i tako se, zahvaljujući djevojčinoj kratkovidnosti, pojavljuje kao gospodin Hosmer Angel i drži na odstojanju sve druge udvarače, udvarajući se on sam. — U početku bila je to samo šala — procijedi posjetilac. — Nismo ni slutili da će je to tako ponijeti. — Vjerojatno niste. Bilo kako mu drago, mlada žena je u pravom smislu bila ponesena i vjerujući da se njen očuh nalazi u Francuskoj, nijednog trenutka nije posumnjala. Laskala joj je njegova pažnja, čije je djelovanje bilo pojačano divljenjem njene majke. Angel počeo navraćati u kuću, stvar je trebalo gurati što se dalje moglo. Sastanci se nižu i dolazi do zaruka, koje će spriječiti da se djevojčina privrženost okrene drugome. Meñutim, zavaravati se nije moglo u beskonačnost. Navodna putovanja u Francusku bila su veoma neugodna. Kratko i jasno, ono što se imalo učiniti bilo je da se stvar privede kraju na tako dramatičan način kako bi to na mladu djevojku ostavilo trajan dojam i priječilo je da pogleda na drugog prosca. Otuda na Svetom pismu iznuñeni zavjeti vjernosti, otuda ono nagovještavanje mogućnosti da se izjutra, na sam dan vjenčanja, nešto dogodi. Windibank je htio da gospoñica Sutherland bude toliko vezana za Hosmera Angela i tako neizvjesna o tome kakva ga je sudbina zadesila da ni za što na svijetu za narednih deset godina ne pogleda nijednog drugog muškarca. On ju je doveo do samih crkvenih vrata, tada je, jer dalje nije mogao, iščezao u pogodnom trenutku pomoću starog trika da se uskoći na jedna vrata fijakera, a a iskoči na druga. Tako se stvar razvijala, gospodine Windank.

Dok je Holmes govorio naš se posjetilac malo sabrao i ustao s ledenim osmjehom na blijedom licu. — Možda je tako, a možda i nije, gospodine Holmes — napokon izusti. — Ali ako tako dobro uočavate, morali biste uočiti i to da ste sada vi taj koji krši zakon, a ne ja. Ja od samog početka nisam učinio ništa zbog čega bih mogao biti formalno optužen, a vi stojite pod udarom optužbe zbog nasilja i protuzakonite prinude dokle god ova vrata držite zaključana. — Zakon, kao što velite, ne može vas pogoditi reče Hoes otključavajući i otvarajući vrata — pa ipak nikad nije bilo čovjeka koji bi više od vas zaslužio da bude kažnjen. Kad bi ona mlada žena imala brata ili prijatelja... trebalo bi vas bičem po leñima. Tako mi boga — nastavi kad je opazio zajedljiv osmijeh na Angelovu licu — to ne ulazi u dužnost prema mom klijentu, ali tu imam lovački korbač i čini mi se da ću pravilno postupiti ako... — Holmes hitro skoči prema biču, ali prije no što ga se dohvatio začuje se bjesomučna lupa koraka niza stepenice. U predvorju se zatresu teške vratnice, a zatim ugledasmo gospodina Windibanka kako leti niz ulicu kao na krilima. — Hulja hladnokrvna — reče Holmes smijući se, dok se ponovo namještao u svoj naslonjač. — Taj će ići iz jednog zločina u drugi, dok jedanput ne prekrdaši i ne zaglavi na vješalima. — Ne mogu potpuno shvatiti sve nijanse vašeg rasuñivanja — rekao sam. — Od prvoga trenutka, naravno, bilo je očevidno da taj Hosmer Angel mora imati neki ozbiljan cilj kao opravdanje za svoje čudno držanje, a isto toliko je bilo jasno da je jedini čovjek koji je izvukao stvarnu korist iz te dogodovštine bio očuh. Zatim, veoma je upadljiva bila činjenica da ta dva čovjeka nikad nisu bila zajedno i da se jedan pojavljivao samo onda kada je drugi bio odsutan. Isto tako upadljive bile su i obojene naočale,

čudan glas i gusti zalisci. Sve me to podstao na misao o prerušavanju, a te moje sumnje potvrdila je činjenica da je i vlastiti potpis bio otipkan na stroju. Iz ovoga se morao roditi logičan zaključak da je rukopis potpisnika djevojci toliko poznat da bi ga ona mogla prepoznati i u jednom sasvim malom odlomku. — A kako ste to sve provjerili? — Kad sam jednom identificirao toga čovjeka, nije bilo teško doći do istine. Poznavao sam firmu za koju je radio. Pošao sam od ličnog opisa iz štampe i iz nje izdvojio sve što bi moglo da bude posljedica prerušavanja: zaliske, glas, zatim sam taj opis poslao firmi s molbom da me izvijeste odgovara li opis u nekoga njihovog trgovačkog putnika. Kako sam već bio zapazio osobitosti pisaćeg stroja, poslao sam mu pismo na njegovu poslovnu adresu, zamolivši ga da doñe ovamo. Kao što sam i očekivao, njegov odgovor bio je otipkan na om pisaćem stroju čije sam mane već bio otkrio. Istom poštom stiglo mi je i pismo od Westhouse i Marbank iz Fehureh Streeta kojim me izvještavaju da lični opis odgovara u svakom pogledu opisu njihovoga službenika Jamesa Windanka. V o i 1 a t o u t! — A gospoñica Sutherland? — Ako joj budem ispričao, neće mi vjerovati. Treba da se sjetite stare perzijske poslovice: »Opasnost vreba onoga tko ugrabi u tigrice mladunče, a vreba i onoga tko rasprši u ženi zabludu.« U Hafiza ima isto toliko zdravoga razuma kao i u Horaci ja, i isto toliko životne mudrosti. TAJNA BOSKOMSKE DOLINE Jednoga jutra sjedili smo moja žena i ja za doručkom, kad nam djevojka unese telegram. Bio je od Sherlocka Hoaesa i glasio je: »Imate li nekoliko slobodnih dana? Upravo primih telegram iz zapadne Engleske povodom tragedije u

Boskomskoj dolini. Radovat će me ako poñete sa mnom. Zrak i predjeli izvanredni. Polazak — stanica Paddington 11.15.« — Što kažeš, dragi — reče moja žena promatrajući me. — ideš li? — Stvarno ne znam što da kažem. Baš sada imam dosta pacijenata. — Oh, pa Anstruther će te zamijeniti na poslu. Izgledao si pomalo blijed u posljednje vrijeme. Promjena zraka činila bi ti dobro, a slučajevi gospodina Sherlocka Holmesa uvijek te toliko zanimaju. — Ako uzmem u obzir što sam sve od njih dobio, bio bih nezahvalan kad me ne bi zanimali — odgovorim. — No ako treba da krenem, moram se smjesta spremiti jer imam još samo pola sata. Iskustvo iz logorskog života u Afganistanu poslužilo mi je da budem uvijek spreman za put. Bio sam skromnih i jednostavnih potreba, tako da sam se za manje od pol sata već nalazio sa svojom ručnom torbom u fijakeru koji je klarao na stanicu Paddington. Sherlock Holmes šetkao se peronom. U dugom sivom putničkom ogrtaču i čvrsto nabijenom štofanom kačketu njegova visoka pojava postala je još viša. —- Vrlo dobro da ste došli, Watsone — reče. — Velika mi je pomoć ako se netko nalazi kraj mene u koga se mogu potpuno pouzdati. Pomoć koja mi dolazi iz samog kraja ili nema vrijednosti ili je izvitoperena na neki drugi način. Ako pričuvate dva mjesta u kutu otići ću da uzmem vozne karte. Osim čitave gomile papira koju je Holmes ponio sa sobom, u kolima smo bili samo mi. Sav utonuo u papire, prevrtao ih je i čitao prekidajući se jedino da nešto pribilježi i da razmisli, sve dok ne preñosmo Reading. Tada ih sve smota u jedan golem svitak i tutnu na policu. — Jeste li čuli nešto o tom slučaju? — zapita.

— Ni riječi. Nekoliko dana novine nisam ni vidio. — Londonska štampa nije se osvrnula u potpunosti. Pregledao sam sve novine da bih ovladao svim pojedinostima. Iz onoga što razabirem čini se kao da je posrijedi jedan od onih prostih slučajeva koji znaju biti krajnje složeni. — Zvuči pomalo paradoksalno. — Ali je duboka istina. Neobičnost je gotovo redovno dobar putokaz. Zločin, ukoliko je bezizrazitiji i običniji, utoliko ga možete teže proniknuti. Slučaj koji je uperen protiv sina tog ubijenog čovjeka veoma je složen. —- Znači, riječ je o ubistvu? — Da, to se pretpostavlja. Ali ja ne primam ništa zdravo za gotovo. U nekoliko riječi izložit ću vam činjenično stanje onako kako sam ga shvatio: Boskomska dolina područje je nedaleko od Rossa u Herefordshireu. Najveći zemljoposjednik u tom kraju je John Turner koji se obogatio u Australiji i prije nekoliko godina vratio u staru postojbinu. Jedno od dobara koje je imao bilo je izdato pod zakup Charlesu McCartyju, koji je takoñer bivši Australijanac. Oba čovjeka upoznala su se u kolonijama, te nije neprirodno što su se naselili jedan do drugoga. Turner kao da je bio bogatiji, te je McCarty postao njegov zakupac, ali kako su često bili zajedno, čini se da se s njim ophodio potpuno na ravnoj nozi. McCarty je imao sina, mladića od osamnaest godina, a Turner jedinicu kćer iste dobi. Nijedan od njih nije imao žive žene. Čini se da su izbjegavali društvo susjednih engleskih obitelji i živjeli povučeno, premda su dva McCartyja voljeli sport i češće su viñani na trkama u okolici, McCarty je držao kao poslugu dvije osobe, jednog muškarea i jednu djevojku, dok je Turner držao petorestoro. Toliko sam prikupio o porodicama. E, sad se osvrnimo na činjenice. Trećeg juna, to jest prošlog ponedjeljka, McCarty je oko tri sata poslije podne napustio kuću u Hatherleyu i

pošao dolje na Boskomsku lokvu, malo jezero nastalo izlijevanjem potoka koji teče niz Boskomsku dolinu. Toga jutra otišao je u Ross sa svojim slugom kojem je rekao da mu se žuri jer u tri sata treba da ode na važan sastanak. S tog sastanka živ se nikad više nije vratio. Od kuće na poljskom dobru u Hatherleyu do Boskomske lokve ima četvrt milje i dvije osobe su ga vidjele kako prelazi preko tog zemljišta: jedna starica, čije ime nije spomenuto, i VVilliam Crowder, čuvar lovišta u službi Turnera. Oba ta svjedoka tvrde da je McCarty išao sam. čuvar lovišta dodaje da je za samo nekoliko minuta nakon toga što je vidio McCartyja opazio njegova sina, Jamesa McCartyja, kako ide istim putem s puškom ispod miške. Po njegovu najdubljem uvjerenju otac se tog trenutka nalazio na vidiku, a sin ga je pratio. Nije više mislio o tome dok god navečer nije čuo što se dogodilo. Obojica McCartyja bili su viñeni i nakon toga što su izmakli iz vida čuvaru lovišta Williamu Crowderu. Botskomska lokva je okružena gustom šumom i obrubljena travom i trstikom. Patience Moran, četrnaestogodišnja djevojčica, kći vratara imanja Boskomske doline, nalazila se u šumi i brala je cvijeće. Ona tvrdi da je vidjela McCartyja i njegova sina na rubu šume, blizu jezera, i da je izgledalo da se žestoko svañaju. Čula je kako McCarty stariji upućuje svome sinu veoma oštre riječi i vidjela je ovog drugog kako diže ruku kao da hoće udariti svoga oca. Zbog njihove žestine toliko se prestrašila da je pobjegla. Kad se vratila kući rekla je svojoj majci da je ostavila u svañi dva McCartyja blizu Boskomske lokve i da se prepala misleći da će se potući. Tek što je izgovorila te riječi, trkom banu u vratarevu kućicu mlañi McCarty da kaže kako je našao svog oca mrtva u šumi i zatraži pomoć od vratara. Veoma je bio uzrujan, bez puške i šešira, a desna ruka i rukav bili su umrljani svježom krvlju. Idući za njim našli su

mrtvo tijelo njegova oca opruženo na travi kraj jezera., Glava mu je bila izudarana udarcima teškoga i tupog oruña. Ozljede su bile takve da se mogu sasvim lijepo pripisati kundaku na pušci njegova sina koja je nañena u travi, nekoliko koraka od tijela. Pod tim okolnostima mladić je smjesta uhapšen i, pošto je u utorak pred istražni sud bilo upućeno mišljenje »ubistvo s predumišljajem«, priveden je pred suca istražitelja u Ross koji je uputio slučaj pred slijedeće zasjedanje porote. To su glavne činjenice, onakve kakve su izišle na vidjelo u policiji i pred istražiteljem. — Jedva mogu zamisliti slučaj koji bi više teretio. Ako je sticaj okolnosti ikad ukazivao na zločinca, onda je to ovaj. — Sticaj okolnosti veoma je nepouzdan —¦ Holmes će zamišljeno. — Može izgledati da veoma jasno ukazuje na neku stvar, ali ako svoju vlastitu točku gledišta samo malčice pomjerite, pronašli biste da isto tako kompromitirajući ukazuje na nešto sasvim drugo. Mora se priznati da slučaj suviše govori'protiv mladog čovjeka, pa je moguće da je on doista i krivac. No neki iz susjedstva, a meñu njima i gospoñica Turner, kći susjeda zemljoposjednika, vjeruje u njegovu nevinost, te su pridobili Lestradea, kog se vjerojatno sjećate iz Skrlee studije, da preuzme slučaj. Lestrade, u velikoj nedoumici, izložio je slučaj meni. Eto, sada dva džentlmena jure na zapad pedeset milja na sat, umjesto da mirno preživaju svoj doručak. —Bojim se — rekoh — da uz tako očevidne činjenice izvučete neke olakotne okolnosti. — Ništa nije varljivije od jedne očevidne činjenice — odgovori Holmes smijući se. — Na stranu što možemo nabasati i na nekakve druge očevidne činjenice koje Lestradeu možda nisu bile očevidne. Odveć me dobro poznajete da biste pomislili da se hvališem ako kažem da ću ili potvrditi ili odbaciti njegovu pretpostavku, i to

sredstvima koja ne može ni primijeniti ni shvatiti. Uzmimo prvi primjer koji mi je pri ruci. Sasvim jasno uočavam da vam je prozor u spavaćoj sobi s desne strane, pa ipak postavljam pitanje da li bi Lestrade uopće opazio jednu takvu činjenicu koja se sama po sebi razumije. — Ama, kako ste zaboga ... — Dragi moj prijatelju, znam ja vas dobro. Poznato mi je vaše vojničko čistunstvo. Vi se svakog jutra brijete, a u ovo godišnje doba brijete se pri sunčanom svjetlu. Ali brijanje vam sve manje ide od ruke što više idete prema lijevoj strani obraza, da bi na koncu, preko izbočine od vilice u pravom smislu riječi ostalo zanemareno. Naravno, iz toga sasvim jasno proizlazi da vam je slabije osvijetljena. Ne mogu zamisliti čovjeka vaših navika da bude zadovoljan takvim rezultatom. Navodim to samo kao prost primjer promatranja i zaključivanja. U tome leži moj metier*( Metier = zanat, struka (iranc.)) i lako je moguće da će nam se dobro naći u istrazi koja predstoji. Ima nekoliko sićušnih pojedinosti koje su u toku istrage izašle na vidjelo i koje vrijedi uzeti u razmatranje. — Koje su to? — Hapšenje sina nije uslijedilo odmah, već nakon povratka na dobro Hatherley. Policijskom inspektoru koji mu je saopćio da je postao uhapšenik, rekao je da ga ne iznenañuje što to čuje i da bolje nije ni zaslužio. Ta njegova opaska otklonila je i najmanju sumnju koja bi možda ostala u glavama porotnika istražnog suda. — Pa to je priznanje. — Ne, jer se poslije toga pozivao na svoju nevinost. — Po ishodu čitavog dogañaja koji ga tereti, opaska je bila veoma podozriva. — Baš naprotiv — reče Holmes — to i jeste najsvjetliji tračak koji za sada mogu sagledati meñu tim

oblacima. Ma kako nevin bio, baš takav luñak nije mogao biti a da ne vidi kako su se okolnosti urotile protiv njega. Da je pri svom hapšenju izgledao iznenañen ili se barem pravio ogorčen, to bih smatrao krajnje sumnjivim, jer pod tim okolnostima takvo iznenañenje ili ljutnja ne bi bili prirodni, premda bi umišljenom čovjeku baš to moglo izgledati najprobitačnije. Njegovo prihvaćanje situacije bez ikakvog prigovaranja ili ga označava kao nevina, ili pak kao čovjeka velikog samosvladavanja i čvrstine. Što se tiče njegove izjave da bolje nije ni zaslužio, ni ona nije bila neprirodna, ako imate u vidu da je stajao kraj mrtva tijela svoga oca i da se, u to nije bilo sumnje, toga istog dana dotle bio zaboravio te se s njim posvañao, pa čak, kako kaže djevojčica čije je svjedočenje tako značajno, i digao ruku kao da će ga udariti. Sarnoprijekor i kajanje koje je ispoljio svojom izjavom prije mi izgledaju kao znaci čiste nego nečiste savjesti. Klimnuh glavom. — Mnogi su bili obješeni na temelju znatno slabijih dokaza. — Jesu, dakako. Ali su i mnogi nepravedno obješeni. — A što izjavljuje sam mladić? — Plašim se da ne daje mnogo ohrabrenja onima koji mu daju povoda za razmišljanje. Naći ćete ih ovdje i možete ih pročitati. Iz svog svitka izvuče primjerak mjesnih novina iz Hiforhirea, pa, okrenuvši list, pokaza na članak u kome je nesretni mladić dao svoj iskaz o onome što se dogodilo. Smjestih se u kut i počeh veoma pažljivo čitati. Glasio je ovako: »Tada je bio pozvan gospodin James McCarty, jedinac sin pokojnika, te je dao izjavu kao što slijedi: Nalazio sam se tri dana u Bristolu, i upravo sam se vratio prošlog ponedjeljka izjutra. U vrijeme mog dolaska otac nije bio kod kuće, te me djevojka obavijestila da se odvezao sa slugom Johnom Cobbom u Ross. Malo poslije

mog dolaska začuh iz dvorišta kloparanje njegovih čeza. Pogledavši kroz prozor vidio sam da žurno izlazi iz dvorišta, no nisam obratio pažnju u kom je pravcu otišao. Uzeo sam svoju pušku i odšetao se u pravcu Boskomske lokve s namjerom da obiñem zečaru koja se nalazila s druge strane. Uz put sam vidio Williama Crowdera, nadzornika lovišta, kao što je on izjavio. No, on je krivo mislio da slijedim svog oca. Nisam imao ni na kraj pameti da se otac nalazi ispred mene. Tad, na oko stotinjak jardi od jezera, začuh uzvik »hj!«, što je bio naš uobičajeni zov. Jurnuh naprijed i zatekoh ga kako stoji kraj jezera, činilo mi se da se veoma iznenadio kad me ugledao, pa me grubo upita što ja tu radim. Uslijedio je razgovor koji je doveo do povišenog tona i gotovo do udarca, jer moj otac je bio čovjek veoma preke naravi. Kad sam vidio da neće moći savladati naprasitost, napustio sam ga i pošao prema Hatheevskom dobru. Nisam odmakao ni dvjesta jardi, kad iza sebe začuh grozan krik koji me prisili da potrčim natrag. Svog oca našao sam na zemlji strahovito ozlijeñene glave. Odbacio sam pušku i podigao ga, ali on tog trenutka izdahnu. Nekoliko trenutaka klečao sam pored njega, a zatim se uputili po pomoć do vratara gospodina Turnera, jer je njegova kuća bila najbliža. Kad sam se vratio prema ocu nakon krika, u blizini nikoga nisam vidio i pojma nemam kako je došlo do ozljeda. On nije bio naročito obljubljen čovjek, ali znam da nije imao ni nekoga izrazitog neprijatelja. To je sve što znam. Još nešto: na samrti otac je promrmljao nekoliko rijeci, no mogao sam razabrati da je riječ o nekakvom mišu. Istražitelj: što pod tim razumijevate? Svjedok: To mi se činilo besmislenim. Mislio sam da se nalazi u delirijumu. Istražitelj: Povodom čega ste vi i vaš otac imali posljednju razmiricu?

Svjedok: Na to radije ne bih odgovorio. Istražitelj: Bojim se da ću na ovome morati insistirati. Svjedok: Stvarno mi je nemoguće išta reći. Mogu vas samo uvjeriti da nema ničega zajedničkog s tragedijom koja je uslijedila. Istražitelj: 0 tome će odlučiti sud. Nije nužno da vam ukazem da će vaše uskraćivanje odgovora u znatnoj mjeri prejudicirati vaš slučaj u bilo kakvom postupku koji se bude protiv vas pokrenuo. Svjedok: Ipak moram uskratiti odgovor. Istražitelj: Rekli ste da je uzvik »hj« izmeñu vas i vašeg oca bio uobičajen znak? Svjedok: Da. Istražitelj: Pa kako se to zbilo da vas je tako zovnuo prije nego što vas je uopće ugledao, pa čak i prije nego što je saznao da ste se vratili iz Bristola? Svjedok (prilično zbunjeno): Ne znam. Jedan porotnik: Zar ništa niste vidjeli što bi pobudilo u vama sumnju kad ste se, začuvši krik, vratili i zatekli oca sa smrtonosnim ozljedama? Svjedok: Ništa odreñeno. Istražitelj: što time podrazumijevate? Svjedok: Toliko sam bio potresen i uzrujan, želeći da što prije doñem na brisani prostor, da nisam mislio ni na što drugo osim na oca. Pa ipak, dok sam jurio naprijed i kleknuo pred oca imao sam nekakav neodreñen dojam kao da na zemlji s moje lijeve strane nešto leži. Činilo mi se kao da je bilo sivkaste boje, neka vrsta kaputa ili možda ćebeta. Kad sam se podigao osvrnuo sam se, ali toga je bilo nestalo. Istražitelj: Mislite li da je to nestalo prije nego što ste mu pritekli u pomoć? Svjedok: Da, prije. Istražitelj: Možete li reći što je to bilo?

Svjedok: Ne, imao sam osjećaj da je ondje nešto bilo. Istražitelj: A na kom odstojanju od ruba šume? Svjedok: Na desetak jardi, ili tako nešto. Istražitelj: Prema tome, ako se pomaklo dogodilo se to dok ste se nalazili na rastojanju od desetak jardi? Svjedok: Da, ali dok sam bio okrenut leñima. Time je zaključeno ispitivanje svjedoka.« —Vidim — rekoh, dok sam preletio očima do dna stupca — da je istražitelj u svojoj zaključnoj opasci veoma strog prema mladom McCartyju. On skreće pažnju, i to s pravom, na nedosljednosti: otac mu daje znak još prije nego što ga je ugledao, on odbija da pruži pojedinosti o svom razgovoru s ocem, i napokon čudno objašnjenje očevih riječi u samrtnom hropcu. Sve to veoma tereti sina. Holmes se blago nasmija pa se ispruži na svom sjedištu. — Obojica, i vi i istražni sudac, potrudili ste se da izdvojite okolnosti koje mladiću idu najviše u prilog. Ne uviñate li kako mu naizmjenično pridajete suviše mnogo i suviše malo mašte? Suviše malo ako nije u stanju da iznañe ikakav razlog za razmiricu kojim bi došao do naklonosti porote; suviše mnogo ako je iz svoje vlastite unutarnje spoznaje izvukao nešto tako outre* ( Pretjerano (franc.)) kao što je povezivanje dogañaja s mišem koji krepava i s odjećom koja je nestala. Ne, dragi moj, slučaju ću pristupiti s one točke gledišta za koju mladić tvrdi da je istina, pa ćemo vidjeti kamo će nas takva hipoteza odvesti. A sad, evo moga džepnog izdanja Petrarke, i više ni riječi neću izustiti o tom slučaju dok god ne stignemo na lice mjesta. Ručat ćemo u Swindonu, gdje smo po svoj prilici za dvadesetak minuta. Bilo je gotovo četiri sata po podne kada proñosmo kroz lijepu dolinu Stroud pa preko široke rijeke Severn stigosmo u dražesni provincijski gradić Ross. Suhonjav čovjek, nalik na lasicu, tajnovita i prepredena izgleda,

čekao nas je na peronu. Unatoč lakom smeñem putničkom ogrtaču i kožnim dokoljenicama koje je nosio iz obzira prema svojoj okolini, nije mi bilo teško prepoznati Lestradea iz Scotland Yarda. Odvezosmo se s njime do »Bitke kod Hirforda«, gdje nam je bila osigurana soba. — Naručio sam kola — reče Lestrade dok smo sjedili uz šalicu čaja. — Poznavajući vašu energičnu narav, znam da nećete imati mira sve dok ne budete na mjestu zločina. — Veoma lijepo s vaše strane — odgovori Holmes. — Ali to u punom smislu riječi zavisi od pritiska na barometru. Lestrade pogleda iznenañeno. — Ne razumijem vas najbolje — reče. — Koliko stepeni pokazuje? Vidim da je dvadeset devet. Vjetra nema, a nema ni oblaka. Imam punu tabakeru cigareta, koje treba da popušim, a sofa je mnogo bolja nego kreveti po provincijskim hotelima. Čini mi se da mi kola ove noći neće trebati. Lestrade se nasmiješi. — Nesumnjivo ste već došli do svojih zaključaka — reče —¦ Slučaj je jasan kao dan i što se god duže čovjek zadubljuje u njega postaje sve jednostavniji. Ali ipak, jedna dama se ne odbija tek tako, i još kakva savršena. Čula je za vas i htjela je vaše mišljenje, mada sam joj ponavljao kako nema ničega što biste vi mogli učiniti, a da ja već nisam poduzeo. Gle, evo njenih kola na kapiji! Tek što je izgovorio te riječi, uñe u sobu jedna od najupkijih žena koje sam ikad vidio u svom životu. Sjajnih ljubičastih očiju, poluotvorenih usana, zajapurenih obraza, lišena i trunke samosavlañivanja zbog briga koje su je obuzimale. — Ah, gospodine Sherlock Holmes — uzvikne preletivši pogledom od jednoga do drugog, da bi na koncu hitro prišla mom prijatelju. — Toliko sam sretna

da ste došli. Dovezla sam se ovamo da vam to saopćim. Znam da to James nije učinio. Znam to, i želim da i vi krenete na posao s takvim uvjerenjem. Ne sumnjajte nimalo. Poznavali smo se još kao djeca i njegove mane poznajem bolje nego itko drugi, ali u jedno sam sigurna: on je tako nježna srca da ni muhu ne bi ubio. Svakome tko ga stvarno poznaje takva optužba izgleda apsurdna. — Nadam se da ćemo moći oprati tu ljagu, gospoñice Turner — reče Sherlock Holmes. — Možete biti sigurni da ću učiniti sve što mogu. — Pročitali ste izjave svjedoka? Jeste li došli do nekih zaključaka? Vidite li neku pukotinu, neku prazninu? Zar i vi sami ne mislite da je nevin? — Mislim da je to veoma vjerojatno. — Eto! — povika ona, zabacivši glavu i gledajući izazivački na Lestradea. — čujete li! On mi daje nade. Lestrade sliježe ramenima. — Bojim se da je moj kolega bio malo prebrz u donošenju zaključaka — reče. — Ali je u pravu, znam da je u pravu! James nikad ne bi mogao to učiniti. A što se tiče raspre s njegovim ocem, sigurna sam da razlog zbog koga o tome nije htio govoriti istražitelju, treba tražiti u nečemu što je u vezi sa mnom. — Kako to? — upita Holmes. — Nije vrijeme da prikrivam. James i njegov otac imali su zbog mene mnogo nesuglasica. Gospodin McCarty veoma je brinuo brigu da se nas dvoje vjenčamo. James i ja smo se oduvijek voljeli kao brat i sestra, no naravno, on je mlad i malo je dosad vidio od života, pa dabome, nije htio da već sada učini tako nešto. Zbog toga je izmeñu njih dolazilo do razmirica pa je i ova bila jedna od takvih. — A vaš otac? — upita Holmes. — Je li on bio sklon takvoj vezi? — Ne, nije bio. Nitko osim gospodina McCartyja nije bio sklon tome.

Preko njezina svježa, mlada lica preleti rumen kad Holmes ustremi na nju svoj dobro poznati oštar i ispitivački pogled. — Hvala vam za ovu obavijest — reče. — Mogu li vidjeti vašeg oca ako vas sutra posjetim? — Bojim se da liječnik to neće odobriti. — Liječnik? — Da, zar niste čuli? Siromah otac već godinama nije bio krepak, ali ovo ga je sasvim dotuklo. Stalno se drži kreveta, a doktor Willows tvrdi da je ruševina i da mu je poremećen nervni sistem. Gospodin McCarty bio je jedini živi čovjek koji je poznavao tatu još iz starih dana u Victoriji. — Aha! U Victoriji. To je značajno. — Da, u rudnicima. —Baš tamo, u zlatnim rudnicima gdje je, koliko znam, gospodin Turner stvorio kvasac svom novcu. — Da, upravo tako. — Hvala vam, gospoñice Turner. Stvarno ste mi pomogli. —Reći ćete mi ako sutra bude nekih novosti? Otići ćete u zatvor Jamesu. Ah, ako otiñete, gospodine Holmes, recite mu da ja znam da je nevin. — Reći ću mu, gospoñice Turner. — Sad moram kući jer tata je veoma bolan, a ja mu toliko manjkam kad ga napustim. Zbogom! Ona isto tako naglo izjuri iz sobe kao što je i ušla, pa čas zatim začusmo kako njena kola kreću niz ulicu. — Stidim se zbog vas, Holmes — Lestrade će dostojanstveno nakon nekoliko minuta šutnje. — Zašto potpirujete nade koje ste dužni da gasite. Nisam odveć meka srca, ali to nazivam svirepim. — Pronašao sam svoj put i način kako ću rasvijetliti slučaj Jamesa McCartyja — reče Holmes. — Imate li propusnicu za zatvor? — Da, ali samo za vas i za sebe.

— U tom slučaju mijenjam odluku da ne izlazim. Imamo li vremena da uhvatimo vlak za Hereford i da ga noćas vidimo? — Imamo.— Onda poñimo. Watsone, bojim se da će vam biti dosadno, ali bit ću odsutan samo nekoliko sati. Otpratio sam Holmesa do stanice, a potom sam lunjao ulicama gradića, da bih se na kraju vratio u hotel, legao na sofu i pokušao se pozabaviti s jednim jeftinim romanom. Meñutim, zaplet pripovijetke toliko je bio mršav u poreñenju s dubokom misterijom kroz koju smo se probijali, da sam ustanovio kako mi pažnja skreće s izmišljenoga na stvarne činjenice. Hitnuo sam knjigu u kut i potpuno se predao razmišljanju o dogañajima toga dana. Pod pretpostavkom da je nesretna pripovijest tog mladića čista istina, kakva li se paklena, nepredviñena i izuzetna nevolja mogla dogoditi u meñuvremenu od trenutka kad se oprostio od svog oca i kad je potrčao na čistinu privučen njegovim kricima. Bilo je to nešto strašno, i smrtonosno. Što je moglo biti? Ne bi li se možda mojim liječničkim instinktima mogla otkriti priroda ozljeda? Zazvonim i naručim da mi donesu nedjeljni list u kome se nalazio izvještaj o istrazi. U vještačkom nalazu kirurga bilo je ustanovljeno da su zadnja trećina lijeve parijalne kosti, kao i lijeva polovica okcipitalne kosti smrskane jednim teškim udarcem tupim oruñem. Opipah to mjesto na vlastitoj glavi. Jasno, takav udarac morao je biti zadat odostrag. To je u izvjesnoj mjeri govorilo u prilog optuženog, jer je za vrijeme svañe bio viñen kako stoji lice u lice sa svojim ocem. Pa ipak, nije govorilo mnogo jer je žrtva mogla okrenuti leña i prije nego što je zadat udarac. Unatoč tome, vrijedi i na to skrenuti Holmesovu pažnju. Potom na samrti to čudno pozivanje na miša. Što to može značiti. Delirijum nije mogao biti. čovjek koji umire zbog iznenadna udarca obično ne pada u

delirijum. Ne, prije mu je to bilo da pokuša objasniti kako ga je ovaj udes pogodio. Na što je to ukazivao? Lupao sam glavu ne bih li našao moguće objašnjenje. Pa potom slučaj sa sivom odjećom, koju je mladi McCarty opazio. Ako je to točno, ubica je morao u bijegu ispustiti dio svog odijela, vjerojatno gornji kaput, ali je imao smjelosti da se vrati i da ga odnese U' trenutku dok je sin, okrenut leñima, klečao pored oca. Cijeli slučaj je skup tajanstvenosti i nevjojatnosti! Lestradeovo mišljenje nije mi izgledalo nimalo čudno, pa ipak sam imao tako mnogo povjerenja u Holmesovo sagledavanje stvari, da se nisam mogao okaniti nade da će njegovo uvjerenje u nevinost mladog McCartyja biti potkrijepljeno nekom novom činjenicom. Sherlock Holmes pojavio se kasno uveče. Vratio se sam, jer je Lestrade odsjeo u gradu. — Barometar je još uvijek veoma visok — reče dok je sjedao. — Važno je da kiša ne padne prije nego što izañemo na lice mjesta. Vidio sam mladog McCartyja. — I što ste doznali od njega? — Ništa. — Zar ne može nimalo rasvijetliti ubistvo? —Nimalo. Neko vrijeme bio sam sklon povjerovati da zna tko je počinilac, pa hoće njega, ili nju, prikriti, no sad sam uvjeren da se i on nalazi u isto takvoj nedoumici kao i mi. On nije tip svirepa mladića, zgodne je vanjštine i čini mi se, u suštini, da je duševan čovjek. — Ako je zaista točno da se protivio vjenčanju s jednom tako dražesnom mladom damom kao što je gospoñica Tuer, ne bih mu se mogao diviti. — Ah, u tome leži veoma mučna pripovijest. Taj deran je do ušiju zaljubljen u nju, ali prije dvije godine, još kao dječak, i prije nego što ju je stvarno upoznao, jer je ona pet godina bila u internatu, ovaj magarac zapao je u kandže neke kavanske žene u Bristolu koju je vjenčao. O tome nitko nema pojma. I sad možete misliti da je htio

izluditi, zbog prekoravanja što ne može učiniti nešto za što bi dao i svoje roñene oči, a vrlo dobro zna da je to nemoguće. Eto, iz puke razjarenosti digao je ruku u zrak kad ga je prilikom njihova posljednjeg susreta, njegov otac stao nagovarati da zaprosi gospoñicu Turner. S druge strane, on nema sredstava da se izdržava sam, a njegov otac, koji je bio krut čovjek, potpuno bi ga se odrekao da je saznao istinu. Posljednja tri dana proveo je sa svojom kavanskom ženom u Bristolu, što njegov otac nije znao. Obratite pažnju na tu okolnost. Značajna je. Meñutim, iz zla izrodilo se dobro, jer ga je kavanska žena, razabravši iz novina kako se nalazi u ozbiljnoj neprilici i kako je vjerojatno da će biti obješen, potpuno odbacila i napisala mu da ona već ima jednog muža u brodogradilištu na Bermudama. Ta malena novost, čini mi se, pružila je utjehu mladom McCartyju za sve ono što je propatio. — Ali, ako je on nevin, tko je počinilac? — Ah! Tko? Na dvije pojedinosti posebno bih vam skrenuo pažnju. Prva, da je ubijeni imao nekakav sastanak s nekim kod jezera, i da taj netko nije mogao biti njegov sin, jer mu je sin bio odsutan, a otac nije znao da se vratio. Druga, da se čulo »hu—uj!« prije nego što je ubijeni saznao da mu se sin vratio. To su čvorne pojedinosti od kojih zavisi cijeli slučaj. A sad, molim vas, porazgovarajmo malo o George Meredithu*( Engleski književnik (1828—1909)) , a sve ostalo, sad manje važno, ostavimo za sutra. Kao što je Holmes predskazao, kiše nije bilo. Granulo je sjajno jutro bez ijednog oblačka. U devet sati došao je kolima Lestrade, te krenusmo na imanje Hatherley i Boskomsku lokvu. — Jutros ima ozbiljnih vijesti — reče Lestrade. — Govori se da je Turner tako bolestan da nema nade da će preživjeti.

— Postariji čovjek, pretpostavljam? — reče Holmes. — Oko šezdesete, ali je fizički dosta oronuo pa mu se zdravlje od nekog vremena pogoršavalo iz dana u dan. I ovaj slučaj veoma se loše odrazio na njemu. Bio je stari prijatelj McCartyja, i mogu dodati, njegov veliki dobročinitelj. Saznao sam da mu je dobro Hatherley izdao pod zakup bez ikakve zakupnine. — Zaista! E pa to je zanimljivo — reče Holmes. — Da, da, pomogao mu je on na stotinu drugih načina. Svi pričaju o njegovoj predusretljivosti prema McCartyju. — Stvarno! Nije li vam palo u oči kao malo čudno da taj McCarty govori o vjenčanju svog sina s Turnerovom kćeri, koja je, vjerojatno, nasljednica imanja, na tako samouvjeren način kao da je riječ samo o prijedlogu, a da će sve drugo slijediti samo od sebe? To je utoliko čudnije kad znamo dda se Turner usprotivio toj zamisli. Kći nam je mnogo rekla. Zar iz toga ne izvlačite nikakav zaključak? — Došli smo na dedukcije — reče Lestrade, namignuvši na mene. — Smatram, Holmes, da je prilično teško uhvatiti se ukoštac s činjenicama, ako se ne odbace teorije i fantazije. — U pravu ste — Holmes će ozbiljno — veoma vam je teško da se uhvatite ukoštac s činjenicama. — U svakom slučaju, ja sam se prihvatio jedne činjenice koju vi, čini se, smatrate teško prihvatljivom — odgovori Lestrade. — A ta je? — Da je McCarty stariji našao smrt od ruke McCartha mlañeg i da su sve teorije o suprotnom jalovo nagvaždje po mjesečini. — Pa lijepo, mjesečina je svjetlija od magluštine — smijući se reče Holmes. — Ali grdno sam se prevario ako ono s lijeve strane nije dobro Hatherley.

— Da, to je Hatherley. Bila je to prostrana komforna zgrada na dva kata, s krovom od škriljca i velikim žutim izraslinama od lišaja po sivim zidovima. Meñutim, navučeni zastori i dimnjaci bez dima davali su joj izgled kao da ju je nešto pogodilo, kao da ju je još uvijek pritiskivala sva težina groznog slučaja. Stigosmo na vrata i djevojka nam, na Holmesov zahtjev, pokaza čizme koje je njezin gospodar nosio na dan svoje smrti, i par sinovljevih, premda nisu bile baš onaj par koji je on tada imao na nogama. Promotrivši ih veoma pomno sa svih strana, Holmes izrazi želju da ga odvedu u dvorište, odakle smo pogledom pratili krivudavu stazu koja je vodila na Boskomsku lokvu. Kad bi zagrizao u slučaj kao što je bio ovaj, Sherlock Holmes bi se preobrazio. Oni koji su poznavali jedino mirnog mislioca i logičara iz Baker Streeta, sada ga ne bi mogli prepoznati. Lice bi mu se naizmjenično razvedravalo i tuštilo. Obrve su mu se narogušile u dvije čvrste, crne crte, a oči bi mu se zacaklile čeličnim odbljeskom. Licem je bio nagnut naprijed, stisnutih usana, a po njegovu dugom, snažnom vratu iskočile su krvne žile. Nozdrve su se širile kao u lovačkog psa, a pažnja mu je bila u potpunosti usredsreñena na stvar koju je promatrao, tako da bi mu svako pitanje proletjelo kraj ušiju, ili bi mu se, u najboljem slučaju, otelo nestrpljivo gunñanje u znak odgovora. Hitro i bezumno išao je tragom puteljka, koji se izdužio kroz livade, a zatim putem kroz šumu, do Boskomske lokve. Tlo je bilo vlažno i močvarno kao što je u cijelom tom okrugu, pa je bilo otisaka od mnogo nogu po stazi i kratkoj travi koja se rasprostirala s obe strane staze. Holmes bi sad potrčao, sad zastao kao ukopan, Lestrade i ja koračali smo za njim. Detektiv je bio ravnodušan i prezriv, dok sam ja promatrao svog prijatelja sa znatiželjom koja je proizlazila iz uvjerenja da je svaki njegov pokret upravljen u pravcu odreñenog cilja.

Boskomska lokva širine pedeset jardi, obrubljena trskom, nalazi se na meñi izmeñu dobra Hatherley i privatnog parka bogatog Turnera. Nad šumom, koja ju je zatvarala s druge strane, mogli smo vidjeti kako strše crvene vitke kugle koje su označavale položaj obitavališta bogata zemljoposjednika. Lokva prema Hatherleyu nastavila se u veoma gustu šumu s tankim pojasom raskvašene trave u širini od dvadeset koraka izmeñu ruba drveća i trske koja je okružavala jezero. Lestrade nam pokaza mjesto gdje je pronañeno tijelo. I zaista, tlo je bilo toliko vlažno da sam jasno mogao vidjeti tragove koji su ostali od pada oborena čovjeka. Koliko sam mu mogao pročitati na licu, Holmes je na izgaženoj travi čitao i mnoge druge stvari. Trčkarao je unaokolo kao pas koji je nanjušio miris, zatim se okrenuo mom pratiocu. — Zašto ste vi išli u jezero? — upita. — Pokušao sam da grabljama nešto upecam. Mislio sam da će se tu možda naći nekakvo oružje ili neki drugi trag. Ali kako zaboga ...? — Pst, pst! Nemam vremena. To vaše stopalo sa zaokretom prema unutra nalazi se svuda unaokolo. Krtica bi ga mogla slijediti, a eno ondje u trstiku nestaje. Kako bi sve to bilo jednostavno da sam bio ovdje prije nego što su se tu našli neki drugi, kao krdo bizona, i svud se unaokolo rashodali. Eto, tu je prošlo društvo s vratarom koje je na šest do osam stopa svuda oko tijela uništilo sve tragove. Ali tu su i tri posebna traga nekih nogu? — On izvadi leću pa se u svom kišnom ogrtaču pruži na zemlju gunñajući pri tom više za sebe negoli za nas. — To su stope mladog McCartyja. Dva puta je išao hodom, a jedanput je brzo potrčao, donovi su duboko utisnuti, a potpetice jedva vidljive. To potvrñuje njegovu izjavu. Kad je vidio da mu otac leži na zemlji, on je potrčao. Zatim, tu su i očeva stopala, koračao je gorolje. Što je to? Aha, to je otisak kundaka na pušci na koju se sin oslonio dok je stajao i slušao. A ovo? Ha! Vršak od

čizme! Dolaze, odlaze, ponovo dolaze, naravno to je bilo za kaput. Ali odakle dolaze? — Počne trčati tammo, čas ponovo otkrivajući trag, sve dok se ne nañe nadohvat ruba šume i pod sjenom velike bukve, najvećeg drveta u cijelom susjedstvu. Holmes nastavi tragati, pa se jednim uzvikom zadovoljstva još jednom pruži licem prema zemlji. Prevrtao je lišće i sasušeno pruće, skupljao u koverat nešto što je meni izgledalo kao prašina i lećom ispitivao ne samo tlo već i koru drveća, dokle god je mogao doprijeti. U mahovini je ležao nekakav reckav kamen. I njega je pažljivo pregledao i spremio. Zatim je slijedio stazu kroz šumu, sve dok nije došao do glavne ceste, gdje se izgubio svaki dalji trag. — To je naročito zanimljiv slučaj — reče. — Pretpostavljam da je ona siva kuća zdesna vratarnica. Idem tamo da progovorim koju riječ s Moranom, a možda i da napišem neku malu bilješku. Kad završim možemo se odvesti na ručak. Ako hoćete, odšetajte do fijakera, ja ću vam se za koji trenutak pridružiti. Za desetak minuta stigli smo do fijakera i vozili se u pravcu Rossa. Holmes je nosio kamen koji je pokupio u šumi. — To bi vas moglo zanimati, Lestrade — reče pružajući mu kamen. — Zločin je bio učinjen ovim kamenom. — Ne primjećujem nikakvih znakova. — Nema ih. — Pa otkuda onda znate? — Vidi se da je pod njim rasla trava, meñutim, ondje gdje sam ga ja našao ležao je svega tri dana. Kad sam ga digao, pod njim nije bilo trave. Osim toga, odgovara nanijetim ozlijedama. Nema tragova ni od kakvog drugog oruña. — A zločinac? — On je visok čovjek, ljevak, hramlje na desnu nogu, nosi lovačke čizme s debelim ñonom i sivi kaput,

puši indijske cigare, upotrebljava cigarluk i u džepu ima tup perorez. Postoji i nekoliko drugih indicija, ali u našem traganju bit će dovoljne i ove. Lestrade se nasmije. — Bojim se da sam još uvijek ostao skeptik — reče. — Teorije su lijepa stvar, ali mi imamo posla s tvrdokornom britanskom porotom. — Nous verrons*( Vidjet ćemo (franc.)) — mirno odgovori Holmes. — Vi radite svojim metodom, a ja ću svojim. Poslijepodne bit ću veoma zaposlen i vjerojatno je da ću se večernjim vlakom vratiti u London. — Zar ostavljajući svoj slučaj nedovršen? — Ne, dovršen! — A tajna? — Odgonetnuta je! — Pa tko je onda zločinac? — Osoba koju sam opisao. — Ali tko je to? — Neće ga biti teško pronaći. Susjedstvo nije tako gusto naseljeno. Lestrade slegne ramenima. — Ja sam praktičan čovjek — reče — i ne bih krenuo unaokolo tražiti jednu osobu koja je ljevak i s hromom nogom. Postao bih meta podsmijeha u cijelom Scotland Yardu. — U redu — mirno reče Holmes. — Ja sam vam pružio priliku. Evo vašeg stana. Zbogom! Prije nego što odavde krenem, ostavit ću vam nekoliko redaka. Pošto smo napustili Lestradea odvezli smo se u hotel. Ručak je bio na stolu. Holmes je šutio utonuvši u misli, s izrazom mučnine na licu, kao netko tko se nalazi u zapetljanoj situaciji. — Watsone — reče kad je sto bio raspremljen — sjednite na ovu stolicu da malo popričamo. Ne znam što da radim i cijenim vaš savjet. Zapalite cigaretu, izložit ću vam slučaj. —Izvolite.

— Razmatrajući slučaj naišli smo na dvije pojedinosti u iskazu mladog McCartyja koje su nam smjesta pale u oči. Za mene su bile njemu u prilog, za vas protiv njega. Prva je činjenica da je, navodno prema njegovoj izjavi, njegov otac uzviknuo »hj« prije no što ga je ugledao. Druga je njegovo čudnovato pozivanje na miša kad je bio na samrti. Zna da mu je otac promrmljao nekoliko riječi, ali to je bilo sve što je razabrao svojim uhom. Naša istraga mora započeti od te polazne točke. Otvorit ćemo je s pretpostavkom da je ono što je mladić izjavio potpuna istina. — A što je onda s onim »hj«? — To nije bilo namijenjeno sinu. Sin mu se nalazio, koliko je meni poznato, u Bristolu. Samo se pukim slučajem zatekao u blizini i mogao je čuti oca. To »hj« izričito je australijanski povik, veoma čest meñu Australijancima. Postoji ozbiljna pretpostavka da je osoba koju je McCarty očekivao kod Boskomske lokve netko tko je bio u Australiji. — A što je s onim mišem? Sherlock Holmes izvuče iz džepa presavijen papir te ga rasprostre po stolu. — To je mapa kolonije Victorija — reče. — Telegrafirao sam po nju prošle noći. — Stavi ruku na jedan dio mape. — Što tu možete pročitati? — zapita. — Miš — pročitam. — A sad? — Podiže svoju ruku. — BELERMIŠ*( Neprevodiva igra riječi — u tekstu Ballarat, važno nalazište zlata sjeverozapadno od Melbournea) — Upravo tako. To je bila riječ koju je čovjek izgovorio, a od koje je sin čuo samo zadnji slog. Pokušavao je izgovoriti ime svog ubice. Ta-taj iz Belermiša. — Pa to je divno! — uzviknem. — Nema dvojbe. Vidite, sad sam znatno suzio polje rada. Sivi komad odijela bio je treća točka koja je

izvjesna, ako je sinovljeva izjava točna. Iz svih detalja stvorili smo predodžbu o Australijancu iz Belermiša u sivom kaputu. — Naravno. — I to o Australijancu koji je u ovom kraju kod kuće jer se Lokvi može pristupiti samo preko poljskog dobra ili imanja kuda bi se teško mogao probiti stranac. — Sasvim tako. — Zatim dolazi naš današnji zahvat. Ispitivanjem tla došao sam do sitnih pojedinosti u pogledu ličnosti zločinca koje: sam dao onom bedastom Lestradeu. — Kako ste došli do njih? — Moj metod vam je poznat. Zasniva se na promatranju: sitnica. — Znam da nečiju visinu možete grubo ocijeniti prema, dužini koraka. A i čizme bi se mogle opisati po tragovima. — Da, bile su to veoma čudnovate čizme. — A hromost? — Otisak njegova desnog stopala bio je uvijek manje izrazit od onog koje je ostavljalo lijevo. Težište je više prebacivao na njega. Zašto? Zato što je hramao, bio je ćopav. — A to što je ljevak? — I sami ste se iznenadili prirodi ozljede kako je opisana u kirurškom nalazu. Udarac je uslijedio neposredno odostraga, pa ipak je ozljeda bila na lijevoj strani. E pa sad, kako se moglo dogoditi drugačije ako udarac nije potekao od čovjeka koji je ljevak? Za vrijeme susreta izmeñu oca i sina, on je stajao iza onog drveta. Čak je ondje i pušio. Pronašao sam pepeo od cigare za koju smijem reći da je indijska s obzirom na moje poznavanje duhanskih pepela. Kao što vam je poznato, tome sam bio posvetio nešto vremena i napisao malu monografiju o vrstama pepela iz 140 raznih vrsta duhana za lulu, cigare i cigarete. Zatim, kad sam

pronašao pepeo, osmotrio sam unaokolo i našao opušak koji je bacio u mahovinu. Bila je to indijska cigara i to od one vrste koje se zavijaju u Rotterdamu. — A cigarluk? Mogao sam zaključiti da mu vršak cigare nije bio u ustima. Prema tome, upotrebljavao je cigarluk. Vršak je bio odsječen, a ne odgrižen, ali rez nije bio ravan. Po tome sam zaključio da je perorez bio tup. — Holmes — rekoh — bacili ste mrežu na tog čovjeka iz koje se neće moći izmigoljiti, a spasili jedan nevini ljudski život. Prerezali ste uže koje ga je trebalo objesiti. Sagledavam pravac na koji ukazujete. Ubica je ... — Gospodin John Turner — poviče hotelski momak otvorivši vrata naše sobe i uvodeći jednog posjetioca. Čovjek koji je ušao bio je čudna spodoba. Njegovi tromi, hramajući korak i povijena leña odavali su izgled iznemoglosti, dok se po njegovim oštrim, dubokim, kao kamen urezim crtama na licu i velikim udovima vidjelo da krije u sebi neobičnu tjelesnu i duhovnu snagu. Njegova razbarušena brada, prosjeda kosa i nakostriješene obrve, davali su izgled dostojanstvenosti i snage. Lice mu je bilo pepeljastijelo, a usne i kutovi nozdrva osjenčam plavetnilom. Bilo mi je odmah jasno da ga je obrvala neka kronična smrtonosna boljka. — Molim vas, sjednite na sofu — blago reče Holmes. — — Primili ste moju poruku? — Da, donio mi ju je vratar. Rekoste kako biste željeli da doñem ovamo da bi se izbjegao skandal. — Mislio sam da će svijet prepričavati ako ja budem otišao u Hali. — A zašto ste željeli da me vidite? — upita i baci u pravcu Holmesa pogled pun očajanja u umornim očima, kao da mu je već odgovoreno na pitanje.

— Da — reče Holmes, više odgovarajući na pogled negoli na riječi — znam sve o McCartyju. Starac zagnjuri lice u ruke. — Bog neka mi pomogne! ―zavapi, — Ali ja ne bih dopustio da se mladom čovjeku dogodi išta loše. Svoju časnu riječ vam dajem da bih progovorio kad bi stvar pred porotom krenula naopako po njega. — Drago mi je što vas čujem da tako govorite — reče Holmes. ―Progovorio bih ja i sada, samo da se to nije ticalo moje kćeri. Ona bi presvisnula kad bi čula da sam uhapšen. — Moglo bi se to izbjeći — reče Holmes. — Šta! —Ja nisam nikakvo službeno lice. Moje prisustvo zahtijevala je vaša kći, ja sam pozvan da radim za njen interes. Ali mladi McCarty mora biti osloboñen. — Ja sam čovjek na umoru — reče stari Turner. — Godinama sam bolovao od šećerne bolesti. Moj liječnik mi tvrdi da mi preostaje od života mjesec dana. Radije bih umro pod vlastitim krovom nego u zatvoru. Holmes sjedne za sto držeći u ruci pero. — Recite nam istinu — reče. — Ja bilježim činjenice, vi ćete to potpisati, a Watson će biti svjedok. Tako ću u najpresudnijem trenutku biti u stanju predočiti vaše priznanje da spasim mladog McCarthyja. Obećavam vam da ću se ovim koristiti samo u slučaju krajnje nužde. — U redu — reče starac. — Pitanje je hoću li do porote još biti živ, tako da to za mene ne znači mnogo. Htio bih poštedjeti Alice od udarca. A sad da vam objasnim. Vi niste poznavali McCartyja. Bio je satana. To vam ja kažem. Sačuvao vas bog kandži takvog čovjeka. Svih ovih dvadeset godina nije popuštao njegov zahvat i sav je život u meni utrnuo. Ispričat ću vam kako sam zapao pod njegovu moć.

Bilo je to na zlatonosnim poljima u ranim osamstošeesetim godinama. Bio sam tada mlad deran neumoran i vatren, oran da se latim bilo čega. Zapao sam u loše društvo, odao se piću, nisam imao sreće, odmetnuo se u šumu i, jednom riječju, postao ono što vi ovdje nazivate drumskim razbojnikom. Bilo nas je šestoro. Vodili smo divlji, razuzdan život s vremena na vrijeme orobivši neku stanicu ili zaustavljajući kola na putu sa zlatonosnih polja radi pljačke. Bio sam poznat pod imenom Crni Jack iz Belermiša, a naše se družine u koloniji još uvijek sjećaju kao Belermiške bande. Jednog dana spuštao se konvoj iz Belermiša za Melboue, a mi ga dočekasmo iz zasjede i napadnemo. Njih je bilo šest; konjanika, a nas šestorica, tako da su nam snage bile podjednake. Prvim plotunom izbacismo četvoricu iz sedla. Ali padnu i naša trojica dok stigosmo do blaga. Tad uperim pištolj vazaču kola u potiljak. Vozač je bio McCarthy. žalim što ga tada nisam ustrijelio. Dobro sam vidio kako mi u lice netremice pilje njegove male zle oči, kao da hoće da ureze u pamet svaku moju crtu. Klisnuli smo sa zlatom, postali bogati ljudi i prešli u Englesku, a da nitko na nas nije ni posumnjao. Tu se rastanem od svojih starih drugova i odlučim se povući u miran i častan život. Kupio sam ovo imanje i odlučio da od svog novca učinim nešto dobro, kako bih popravio zlo kojim sam došao do njega. Bio sam se i oženio, ali žena je umrla mlada i ostavila kćer Alice. Iako još djetešce, njezina majušna ruka kao da me vodila na pravi put, bolje nego išta drugo. Jednom riječju, prevrnuo sam list, te sam se trudio da ispravim prošlost. Sve je išlo dobro, dok me nisu dograbile McCartyjeve kandže. Otišao sam u grad zbog imovinskih problema i u Regent Streetu naiñem na njega. Bio je pohaban. »Evo nas, Jack«, reče uhvativši me za ruku. »Bit ćemo ti dobri kao roñeni. Nas smo dvojica, ja i moj sin, i ti ćeš nas izdržavati. Ako nećeš, ova Engleska je fina

zemlja, poštuje zakonitost, i u njoj se uvijek nañe neki policajac koji se rado odazove pozivu.« I tako su došli u zapadnu Englesku, nisu se više morali seljakati i od tada su živjeli bez plaćanja zakupnine na mojoj najboljoj zemlji. Za mene nije više bilo ni mira, ni počinka, ni zaborava, ma kud se okrenuo, nailazio sam uz svoje skute njegovo prepredeno lice. Kad je Alice porasla postalo je još gore. Ubrzo je shvatio da se ja više bojim da ona ne sazna nešto o mojoj prošlosti nego policija. I tako, ma što da je poželio, davao sam mu bez pogovora: zemlju, novac, kuće, dok na kraju nije od mene zatražio nešto što mu nisam mogao dati. Zatražio je Alice. Sin mu je narastao, a isto tako i moja djevojka, pa kako je bilo poznato da sam bolestan, činilo mu se da bi to bio dobar potez ako njegov deran uñe u cijeli posjed. Ali tu sam bio čvrst. Njegovu prokletu krv s mojom nisam htio miješati, ne zato što bih imao nešto protiv dječaka, ali dovoljno je da u njemu teče očeva krv. Ostao sam uporan. McCarty je prijetio. Ja sam mu skresao u brk da može učiniti najgore. Trebalo je da se sretnemo na pol puta izmeñu naših kuća, kod Lokve, radi dogovora. Kad sam sišao, zatekao sam ga u razgovoru s njegovim sinom. Popušio sam cigaru i sačekao iza drveta da ostane sam. Meñutim, dok sam osluškivao njihov razgovor, kao da je sve proključalo u meni, jer je navaljivao na svog sina da vjenča moju kćer. Govorio je o tome s tako malo obzira šta ona o tome misli kao da se radilo o uličarki. U meni uskipi na pomisao da i ja i sve ono što mi je bilo najdraže treba da budemo u vlasti takva čovjeka. Kako da raskinem te okove? Pa već sam čovjek na umoru. Iako sam još pri čistoj svijesti i čvrsto se držim na nogama, znao sam da mi je sudbina zapečaćena. A uspomena na mene i moja kći? To mogu spasiti samo ako ušutkam taj pogani jezik. To sam i

uradio, gospodine Holmes, i još jedanput bih uradio. Ma kako da sam se teško ogriješio, mučenički sam provodio život da bih ispaštao. Ali, da i moja kći bude upetljana u iste zamke koje su držale mene, bilo je više nego što sam mogao podnijeti. Udario sam ga i oborio s manje žaljenja nego bih to učinio s nekom otrovnom zvijeri. Njegov krik potakao je sina da se vrati, a ja se tada bržolje domognem zaklona u šumi. Meñutim, morao sam se vratiti da pokupim kaput koji sam ispustio u bijegu. Eto, gospodo, to je prava istina o svemu što se dogodilo. — Pa sad, nisam ja taj koji će o vama donijeti sud — reče Holmes, dok je starac potpisivao svoj iskaz. — Što da uradim? — U pogledu zdravlja, ništa. Svjesni ste i sami kako je s vama. Vaše ću priznanje zadržati i ako McCarty bude osuñen, tada ću ga koristiti. Ako pak ne bude, onda ono nikad neće izaći pred oči smrtnika, a vaša će tajna, bili vi živi ili mrtvi, ostati pohranjena na sigurnom mjestu. — E pa onda, sretan put — reče starac. — Vaš vlastiti samrtni čas, kad za njega doñe vrijeme, bit će vam lakši za ovu misao spokoj stva koju ste dodali mome. Hodajući nesigurno svojim divovskim tijelom, on se zastajkujući udalji iz sobe. Jamesa McCartyja porota je oslobodila na temelju uvjerljivo snažnih, mnogrojnih prigovora koje je pismeno izožio Holmes i dostavio braniocu okrivljenog. Stari Turner poživio je još sedam mjeseci. A sada je mrtav. Svi su izgledi da će oboje mladih zajedno sretno proživjeti svoj vijek, nemajući pojma o crnom oblaku koji leži nad prošlošću njihovih otaca.

PLAVI GRANAT Drugog dana Božića posjetio sam izjutra svog prijatelja Sherlocka Holmesa s namjerom da mu čestitam blagdan. Ležao je op ražen na divanu u kućnom ogrtaču tamnocrvene boje. S desne strane, nadohvat ruke, nalazila se lula, a pored nje gomila tek pročitanih i zgužvanih jutarnjih novina. Pored divana nalazila se stolica, a u desnom kutu njezina naslona visio je otrcan pusten šešir, iznošen i oštećen na nekoliko mjesta. Leća i mala kliješta ukazivala su na to da je šešir bio tako obješen u svrhu ispitivanja. — Zauzeti ste — rekoh — možda vam smetam. — Ni najmanje. Milo mi je što imam prijatelja s kojim, mogu raspravljati o svojim zaključcima. Stvar je savršena prosta (pri tom pokaza palcem u pravcu starog šešira), ali postoje izvjesni znaci koji nisu sasvim beznačajni, a mogli bi biti čak i poučni. Sjedoh u njegov naslonjač da zagrijem ruke uz pucketavu vatru, jer je napolju bio pritisnuo mraz pa su prozori bili išarani ledenim kristalima. — Pretpostavljam da je stvar, ma koliko izgledala prosta, povezana s nekom užasnom pričom pa predstavlja trag koji će nas dovesti do rješenja nerazjašnjene misterije i do kažnjavanja zločinca. — Ne, ne. Nije riječ o nikakvom zločinu — reče Holmes, smijući se. — Samo o jednom od onih čudnih slučajeva koji se dogañaju kad se četiri milijuna ljudskih bića tiskaju na prostoru od nekoliko kvadratnih milja. Zbog akcije i reakcije tako gustog roja ljudi može se očekivati da će doći do sticaia raznovrsnih dogañaja pa će iskrsnuti mnogo sitnih problema, možda čudnih i upadljivih, koji ipak neće izazvati zločin. To> smo često iskusili.

— Toga ima toliko — rekao sam — da su od šest osrednjih slučajeva, koje sam dodao svojim bilješkama, tri bila bez kažnjiva djela. — Točno. Vi imate u vidu moj pokušaj da pronañem papire Irene Adler, neobičan slučaj gospoñice Mary Sutherland i doživljaj čovjeka s izvijenom usnom. Pa lijepo, ni najmanje ne sumnjam da će i ova stvarčica pasti u tu istu nevinu vrstu. Poznajete li nosača Petersona? — Da. — Ovaj trofej pripada njemu. — Da li je to njegov šešir? — Ne, on ga je našao. Vlasnik je nepoznat. Molim vas, ne gledajte na njega kao na otrcan šešir, već kao na izdvojen intelektualan problem. A sada, najprije, kako je stigao ovamo? Pojavio se na Božić izjutra zajedno s jednom dobro nakljukanom guskom koja se, u to ne sumnjam, u ovom trenutku peče u Petersonovoj pećnici. Evo činjenice: na Božić, oko četiri sata izjutra, Peterson koji je, kao što znate, veoma pošten čovjek, vraćao se s male veselice i išao kući niz Tottenham Court Road. Pod svjetlom plinske svjetiljke vidio je visoka čovjeka kako teturajući korača polagano za njim i preko ramena nosi bijelu gusku. Kad je stigao do ugla Godge Streeta, doñe do tuče izmeñu stranca i grupe dripaca. Jedan od dripa zbaci starcu s glave šešir, a starac podiže u obranu svoj štap i zavitlavši njime oko glave razbi staklo na izlogu pred sobom. Peterson pritrča da zaštiti stranca od napadača, ali čovjek, uzbuñen zbog razbijena izloga, videći da mu je prišla uniformirana osoba zvanična izgleda, ispusti gusku, nagne bježati i nestane u spletu uličica iza ulice Tottenham Court Road. Ugledavši Petersona, i napadači pobjegoše, pa Peterson zagospodari poprištem i kao pobjednik dočepa se plijena u vidu ovog otrcanog šešira i jedne božične guske. — Koju je vratio vlasniku!

— Dragi moj prijatelju, u tome i jeste pitanje. Istina je da je na jednom komadiću kartona, koji je bio privezan guski za lijevu nogu, stajalo: »Za gospoñu Henry Bakera«, a istina je i to da se na podstavi šešira mogu vidjeti početna slova H. B. Ali kako u našem gradu postoji nekoliko hiljada Bakera i nekoliko stotina Henry Bakera, nije lako pogoditi kome da se vrati izgubljeno vlasništvo. — Pa što je Peterson učinio? — Na sam Božić, izjutra, donio mi je gusku i šešir jer zna da mene takva pitanja zanimaju. Zadržali smo gusku sve do jutros, kad su se pojavili znaci da bi, unatoč mrazu, dobro bilo da se bez odlaganja pojede. Stoga ju je njen nalaznik odnio kući da ostvari njen krajnji udes, a ja sam zadržao šešir nepoznata gospodina koji je izgubio svoj božični ručak. — Zar nije oglasio gubitak u novinama? — Nije. — Kako ćete otkriti njegov identitet? — Po onome što mogu zaključiti. — Na osnovu njegova šešira? — Točno. —Ali vi se šalite. Što možete zaključiti na osnovu jednoga starog otrcanog šešira? —Evo moje leće. Poznajete moj način rada. Što možete vi zaključiti o osobinama čovjeka s takvim šeširom? Uzeh u ruke otrcan predmet i počeh ga okretati s izrazom sažaljenja. Bio je to običan crni šešir okrugla oblika, tvrd i sasvim iznošen. Podstava je bila od crvene svile, ali izblijedjela. Na njemu nije bilo imena proizvoñača, ali su, kao što je Holmes opazio, na jednoj strani bila naškrabana početna slova H. B. Na obodu, ondje gdje se inače nalazi guma kojom se šešir pričvršćuje, bio je probušen, ali gume nije bilo. Šešir je