— Sad se osjećam bolje! — reče. — Doktore, pogledajte, molim vas, moj palac ili, bolje rečeno, mjesto gdje se nalazio moj palac. Odmota maramicu i ispruži šaku. Od pogleda na nju zaigraše čak i moji oguglali živci. Na njoj su stršila četiri prsta i neka strašna crvena, spužvasta površina na kojoj se nekad nalazio palac, koji je sad bio u korijenu iščupan ili odsječen.. — Zaboga! — viknem — pa to je strašna ozljeda. Mora da ste strahovito krvarili. — Da. Zbog gubitka krvi bio sam se onesvijestio. Čini mi se da sam dugo ostao bez svijesti. Kad sam došao k sebi vidio sam da još krvarim, pa sam čvrsto omotao prst oko zaglavka maramicom i ukrutio ga jednim prutićem. — Odlično! Postupili ste kao što bi postupio kirurg. — E, pa to je nekako moj posao, sličnim poslom bavi s hidraulik. — Mora da je oruñe bilo teško i oštro. — Bilo je to nešto nalik na sataru — rečo. — Nesretan slučaj, pretpostavljam. — O, ne, nikako. — Pa što onda, napad? — Da, strašan napad. — Je li moguće? Prosto me zaprepaštavate. Operem ranu, očistim je, previjem je i omotam vatom i karboliziranim zavojem. Naslonjen na stolicu, on se čitavo vrijeme nije makao, sve je otrpio a da se nije ni trgnuo, samo bi se s vremena na vrijeme ugrizao za usnu. — Kako se osjećate? — upitam ga kad završim posao. — Vanredno! Zahvaljujući vašoj rakiji i vašim zavojima osjećam se kao proroñen. Bio sam veoma slab.
— Možda bi bilo bolje da o tome ne govorite. Očito vam ide na živce. — Ah ne sada, više ne. Moram još ispričati policiji što mi se desilo. Reći ću vam u povjerenju: da nema uvjerljivog dokaza te rane, ne vjerujem da bi policija mom iskazu povjerovala. U pitanju je neobičan slučaj, a ja, osim te rane nemam drugog dokaza kojim bih mogao potkrijepiti svoje tvrdnje. Da mi policija i povjeruje, moji su podaci tako nesigurni da ne znam da li bih mogao podići optužbu. — Oh! — uzviknem — ako postoji kakav problem koji bi trebalo da riješite prije nego što se prijavite policiji, toplo vam preporučujem da se obratite mom prijatelju Sheocku Holmesu. — Ah, čuo sam za tog momka — odvrati moj posjetilac — i mnogo bih se veselio kad bi se on prihvatio toga posla, iako se, naravno, moram i službeno obratiti policiji. Hoćete li mi dati preporuku? — Učinit ću nešto bolje, osobno ću vas odvesti pravo k njemu. — Odlično! — Pozvat ćemo fijaker i otići ćemo zajedno. Stići ćemo upravo na doručak. Osjećate li se sposobni? — Da, neću imati mira dok mu ne ispričam svoju nevolju. — Moj služitelj pozvat će fijaker, a ja ću vam se za koji trenutak pridružiti. — Pohitam uz stepenice, javim se svojoj ženi i za pet minuta bio sam u dvokolicama, koje su nas vozile u Baker Street. Kao što sam očekivao, Sherlock Holmes bio je pred doručak u domaćem kaputu u svojoj dnevnoj sobi. Čitao je oglase u »Timesu« o nestalim ljudima i pušio lulu, koju je obično nabijao svim mogućim duhanskim čepovima od pušenja preostalim od prethodnog dana. Te ostatke brižljivo je sušio na okvirima kamina. Primo nas je prijazno, kao što to odgovara njegovoj prirodi, naručio
pržene šunke s jajima i zadržao nas na bogatom doručku. Poslije posadi našeg novog znanca na divan, stavi mu jastuče pod glavu i nadohvat ruke čašu rakije s vodom. — Vidi se odmah da ono što ste doživljeli nije obična stvar, gospodine Hatherley — reče. — Molim vas, legnite tu i raskotite se kao da ste u svojoj kući. Pričajte nam što znate, a kad se umorite, okrijepite se. — Hvala vam — reče moj pacijent — ali otkad mi je ñolctor stavio zavoj, osjećam se kao preporoñen. Meñutim, doručak kojim ste me počastili upotpunio je liječenje. Nastojat Ću vam oduzeti što manje vremena koje vam je dragocjeno, pa ću odmah preći na izlaganje svog čudnog doživljaja. Holmes se smjesti u duboki naslonjač, sklopi oči, a licu dade izraz umora, maskirajući na taj način oštroumnost. U tišini smo slušali čudnu priču našega posjetioca. —Treba da znate da sam bez roditelja i neženja i da stanujem sam u najmljenoj sobi u Londonu. Po zanimanju sam inženjer hidrauličkog smjera. Za sedam godina rada u dobro poznatoj firmi Venner & Matheson stekao sam veliko iskustvo. Prije dvije godine, poslije smrti mog jadnog oca, raspolagao sam priličnom svotom novca, pa sam odlučio da se osamostalim, zato sam uzeo pod zakup poslovnu prostoriju u Victorija Streetu. Pretpostavljam da svatko dolazi do spoznaje da prvi neovisni koraci u poslu predstavljaju mučno iskustvo. Ja sam imao izuzetno mučno iskustvo. Čitave dvije godine imao sam svega tri savjeta i jedan mali posao. Moji su se ukupni izdaci uveliko povećali. Danomice, od devet izjutra do četiri po podne, čekao sam u svojoj maloj rupi mušterije, dok nisam počeo -gubiti hrabrost. Meñutim, juče, upravo kad sam htio napustiti ured, službenik mi saopći da me čeka gospodin koji želi
sa mnom poslovno razgovarati. Predao mi je pri tom i posjetnicu na kojoj je bilo odštampano ime posjetioca: »Lvsander Stark, pukovnik«. Za njim je ušao i sam pukovnik, čovjek visok i neobično mršav. Tako mršava čovjeka nikad u životu nisam vidio. Lice mu se sasvim ušiljilo, a koža na izbočenim jagodicama postala mlohava. I pored iscrpljenosti pogled mu je bio spokojan, korak siguran, držanje čvrsto. Skromno, ali prikladno obučen, imao je izgled čovjeka četrdesetih godina. »Gospodine Hatherley«, oslovio me s njemačkim naglaskom »preporučeni ste mi ne samo kao osoba koja vlada dobro svojom strukom već i kao razborit čovjek koji umije čuvati tajnu.« Polaskan njegovim riječima, isti bi osjećaj obuzeo svakog mladog čovjeka na mom mjestu, rekoh mu: »Smijem li vas zapitati tko me tako dobro preporučio?« »Možda će biti bolje da vam to ne kažem. Iz istoga sam izvora doznao da ste bez roditelja i neženja i da stanujete u Londonu kao samac.« »To je točno«, odgovorim mu, »ali vi ćete me izviniti ako vam kažem da ne shvaćam u kakvoj je to vezi s mojom stručnom kvalifikacijom. Koliko sam vas razumio, vi želite razgovarati sa mnom o stručnom problemu?« »Da. Ali odmah ćete se uvjeriti da je sve što govorim umjesno. Imam za vas zadatak iz vaše struke koji zahtijeva najstrožu diskreciju, pa ćete shvatiti da se ona može očekivati prije od čovjeka samca negoli od čovjeka koji živi porodičnim životom.« »Obećavam da ću čuvati tajnu.« — U razgovoru sa mnom oštro me promatrao, pa mi se učini da nikad nisam vidio tako sumnjičave i ispitivačke oči. »Znači obećavate?« upita najzad. »Da, obećavam.«
»Obećavate, dakle, apsolutnu diskreciju prije nego što pristupite povjerenom zadatku za vrijeme njegova izvršenja i po njegovu izvršenju? I da se nećete vraćati na tu stvar, bilo usmeno ili pismeno?« »Dao sam vam svoju riječ.« »Vrlo dobro.« — On odjednom odskoči, sunu kroz sobu i širom otvori vrata. Hodnik je bio prazan,. »To je u redu« — reče i vrati se. »Znam da su službenici ponekad radoznali u pogledu poslova svojih šefova. Sada možemo razgovarati u punoj sigurnosti.« — Potom primače svoju stolicu do moje i počne ponovo piljiti u mene istim onim ispitivačkim pogledom zamišljena čovjeka. Čudnovato kreveljenje toga čovjeka koji je bio sav kost i koža pobudi u meni osjećaj ogavnosti i, gotovo bih rekao, straha. Ni misao da bih mogao izgubiti svoga klijenta nije me mogla obuzdati da ne ispoljim svoje nestrpljenje. »Molim vas, gospodine, recite mi o kakvom je poslu riječ.« rekoh, »moje je vrijeme dragocjeno.« — Neka mi bog oprosti tu posljednju rečenicu, ali riječi mi se same omakoše s usana. »Da li bi vam odgovaralo pedeset gvineja za posao koji se može izvršiti u jednoj noći?« upita me. »Divno!« »Posao se može izvršiti u jednoj noći, ali vi biste ga mogli izvršiti i za jedan sat. Želio bih saznati vaše mišljenje o hidrauličnom nabijaču koji se pokvario. Ako nam pokažete u čumu je stvar, lako ćemo ga sami popraviti. Što mislite o tom zadatku?« »Posao je lak, a plaća obilata.« »Upravo tako. Željeli bismo da noćas doñete posljednjim vlakom.« »Kamo?« »U Eyford u Berkshire. Mjestance se nalazi na granici Oxfordshirea, a udaljeno je sedam milja od
Readinga. Sa stanice Paddington odvest ćete se oko jedanaest i petnaest.« »Vrlo dobro.« »Izaći ću pred vas kolima.« »Znači, donde ima još vožnje?« »Da, naše je mjestance zabačeno. Nalazi se dobrih sedam milja daleko od stanice Evford.« »Onda ću jedva stići onamo prije ponoći. Pretpostavljam da nema povratnom vlaka. Bit ću primoran da tamo provedem cijelu noć.« »Da. S konakom neće biti teškoća.« »To je veoma nezgodno. Ne bih li mogao doći u neko zgodnije vrijeme?« »Najbolje je da doñete kasno. Zato vam i dajemo honorar koji se plaća za mišljenje najboljih stručnjaka i za noćni rad. Meñutim, ako se nećete prihvatiti toga posla, za to još uvijek imate vremena.« — Pomislio sam da će mi pedeset gvineja dobro doći. »Ne mislim to, nikako«, rekao sam. »Rado ću se prilagoditi vašim željama. Meñutim, želio bih doznati nešto više o poslu koji bih morao izvršiti.« »Svakako. Potpuno je prirodno da je diskrecija pobudila vašu radoznalost. Pretpostavljam da nas nitko ne prisluškuje?« »Budite sigurni.« »Vjerojatno znate da je jedna vrsta kiparske gline dragocjen materijal koji je pronañen svega na jednom ili dva mjesta u Engleskoj ?« »Čuo sam.« »Prije kratkog vremena kupio sam sasvim malo imanje deset milja od Readinga. Sreća me poslužila pa sam na jednoj od svojih njiva otkrio nalazište gline. Meñutim, kad sam ispitao tlo otkrio sam da je nalazište srazmjerno maleno i da se nalazi izmeñu dva mnogo prostranija, s desne i s lijeve strane od njega, koja su, meñutim, oba na zemljištu mojih susjeda. Dobričine žive
u blaženom neznanju da im zemlja sadrži nešto što vrijedi koliko i rudnik zlata. Naravno, u mom je interesu bilo da otkupim tu zemlju prije nego što otkriju njenu pravu vrijednost. Ali, na nesreću, nisam imao dovoljno kapitala da to ostvarim. Prijatelji su me savjetovali da otpoem radom potajno na svom malom nalazištu da bih tako zaradio novac koji će nam omogućiti da otkupimo susjedna polja. Tako smo se latili posla uz pomoć jedne hidraulične prese. Kao što sam vam objasnio, ona se pokvarila pa bismo željeli da vidite u čemu je stvar. Znate, mi veoma ljubomorno čuvamo svoju tajnu. Ako bi se jednom pročulo da smo u našu kućicu doveli inženjera hidrauličnog smjera, izazvali bismo radoznalost, što bi onemogućilo naš plan. Eto zašto sam tražio vaše obećanje da nikome nećete ni spomenuti da noćas idete u Eyford. Nadam se da sam sve objasnio.« »Potpuno vas shvaćam«, rekoh. »Samo jedno ne mogu razumjeti! Što će vam hidraulična presa pri kopanju kiparske gline koja se, koliko je meni poznato, kopa kao šljunak.« »Ah«, reče nehajno, »mi imamo naročit proces rada. Sabijamo zemlju u opeke, tako da je možemo pomicati, a da pri tom ne otkrijemo što ona zapravo predstavlja. Ali to je sitnica. Sad sam vam, gospodine Hatherley, otkrio tajnu i pokazao vam koliko se u vas uzdajemo.« Rekavši to, ustane. »Dakle, čekam vas u Evfordu u 11.15.« »Bit ću točan«, odgovorim. »I nikome ni riječi!« reče još jednom, a onda, upravši u mene svoj posljednji dugi, ispitivački pogled i stegavši mi ruku ledenim i neprijatno vlažnim stiskom, žurno izañe iz sobe. — Tako, a sad vas molim da mi vjerujete, kad sam dospio da hladno porazmislim o svemu tome, grdno sam bio iznenañen neočekivanim zadatkom koji mi je bio povjeren. Naravno, bio sam zadovoljan jer je honorar bio desetorostruk prema onome koji bih zatražio da je meni
bilo prepušteno da predložim cijenu za tu uslugu. Uz to postojala je i mogućnost da taj posao povuče za sobom i druge. Ali moj poslodavac nimalo mi se ne sviña. Njegovo lice i držanje učiniše na mene loš utisak. Nisam se mogao pomiriti ni s njegovim objašnjenjem da moram stići u pomoć u mjestance nedaleko Eyforda, kao ni s njegovim strahom da progovorim kome o tom svom poslu. Ipak se otresem zlih slutnji, prihvatim se dobre večere i odvezem se na stanicu Paddington. U Readingu sam promijenio ne samo vagon nego i vlak. Stigao sam na malu slabo osvijetljenu stanicu poslije jedanaest sati. Bio sam jedini putnik koji je sišao. Na peronu se nalazio samo dremljivi nosač sa svjetiljkom u ruci. Meñutim, kad sam izašao kroz vratašca, zatekao sam svoga odskorajeg znanca preko puta, u sjeni. Bez riječi mi stegne ruku, gurne u kola i mi krenusmo što je konj brže mogao. — U kola je bio upregnut samo jedan konj? — upita Hol. — Da, samo jedan. — Jeste li vidjeli kakve je bio boje? — Jesam. Kola su bila osvijetljena s jedne strane pa sam ga dobro vidio. U kola je bio upregnut riñi konj. — Izmoren ili svjež? — Svjež i istimaren. — Hvala. Izvinite što sam vas prekinuo. — Dakle, vozili smo se kolima najmanje jedan sat. Pukovnik Lvsander Stark rekao je da je mjesto daleko od stanice svega sedam milja, ali, po brzini kojom smo se vozili i vremenu koje smo proveli na putu, čini mi se da je moralo biti daleko čitavih dvanaest milja. Cijelo to vrijeme on je sjedio pored mene i šutio. U više navrata, kad god bih ga pogledao, opazio sam da me veoma budno motri. U tom kraju ceste koje vode preko polja nisu naročite, pa smo često i naglo zaokretali i propisno se truckali. Pokušao sam proviriti kroz prozor da
ustanovim gdje se nalazim, ali okna su bila od neprovidnog stakla. S vremena na vrijeme usudio sam izreći poneku opasku, da bih prekinuo jednoličnost vožnje, ali pukovnik bi mi odgovorio samo jednosložnom riječi pa bi razgovor odmah završio. Najzad se nastavi mirnija vožnja po šljunku, a onda kola odjednom stanu. Pukovnik Lvsander Stark iskoči i, kako sam ga slijedio, brzo me gurne u jedan trijem koji se otvorio pred nama. Stupismo pravo iz kola u hol, tako propustih baciti bar letimičan pogled na prednji dio kuće. Čim sam prekoračio prag kuće, vrata se za mnom zalupe, a kola se udalje. Kuća je bila u mraku. Pukovnik je tražio šibice i nešto gunñao kroz zube. Odjednom se na drugoj strani hodnika otvore vrata i duga traka svjetlosti uperi se u nas sve više se šireći. Sa svjetiljkom u ruci, koju je držala nad glavom, pojavi se zgodna žena. Njena tamna haljina morala je biti od skupocjenog materijala, što se vidjelo kad ju je obasjala svjetlost izustivši nekoliko riječi na nekom stranom jeziku, kao da hoće da nas nešto pita, a onda se tako naglo trgne da joj zamalo svjetiljka ne ispadne iz ruke. Moj ju je pratilac grubo prekorio jednosložnom riječi. Pošto joj nešto šapne na uho, pukovnik je odgurnu. »Budite ljubazni pa me pričekajte nekoliko minuta u ovoj sobi«, reče mi otvorivši vrata koja su vodila u drugu sobu. Bila je to tiha, lijepo namještena soba s okruglim stolom u sredini na kojem je bilo razasuto nekoliko njemačkih knjiga. Pukovnik Stark stavi svjetiljku na harmonij pored vrata. »Pričekajte me samo trenutak«, reče i nestane u mraku. Bacim pogled na knjige koje su ležale na stolu i, premda ne znam njemački, razaberem da dvije sadrže naučne rasprave, a ostale poeziju. Nadao sam se da ću ugrabiti priliku da bacim pogled na okolicu, pa priñem
prozoru, ali preko njega bili su navučeni kapci od hrastovine s teškim zasunom. U kući je vladala grobna tišina. Jedino je negdje u hodniku glasno kucao stari sat. Spopade me osjećaj nelagodnosti. Tko su ti Nijemci i što rade u jednoj tako neobičnoj zgradi? Gdje se to mjesto nalazi? Bio sam deset milja daleko od Eorda, to je bilo sve što sam znao, ali da li sam se nalazio sjeverno ili južno, istočno ili zapadno, o tome nisam imao pojma. Na tom području nalazili su se pored Readinga i drugi gradovi, pa se to mjesto nije moglo nalaziti u osami. Jedno je bilo sigurno: sudeći po potpunoj tišini moralo se nalaziti na otvorenom polju. Koračao sam gorolje po sobi, pjevušeći da se ohrabrim, pa sam pri tom sve jasnije uviñao da u toj mrtvoj tišini, u kojoj se ništa ne miče, zaista zaslužujem zaradu od pedeset gvineja. Odjednom se odškrinu vrata moje sobe. Na pragu je stajala ona žena. Iza nje hol u tami. Na prvi pogled spazim da premire od straha. Zatim i mene spopade jeza. Ona podiže uzdrhtali prst u znak opomene da šutim, pa mi šapćući uputi nekoliko riječi na lošem engleskom jeziku, osvrćući se iza sebe. »Ja bih otišla ...«, promuca. »Ja ovdje ne bih ostala. Ovdje vas ne čeka nikakvo dobro.« »Ali, gospoño«, rekoh, »pa još se nisam ni latio posla radi kojeg sam došao. Ne mogu otići prije nego što vidim stroj.« »Ne isplati se čekati«, nastavi ona, »sada možete proći kroz vrata, nitko vas neće vidjeti.« A zatim, videći da se smješkam i klimam glavom, ona se odjednom otrese svakog ustručavanja i sklopljenih ruku kroči prema meni. »Tako vam boga«, šapnu mi, »gubite se odavde prije nego što bude prekasno!« — Ali ja sam po prirodi pomalo tvrdoglav, i kad mi se ispriječe prepreke, još se upornije prihvaćam
poduzetog posla. Pomislim na svoj honorar od pedeset gvineja, na svoje zamorno putovanje i na neprijatnu noć koja mi predstoji. Pa zar da sve to bude uzaludno? Zašto da odem neobavljena posla i bez plaće koja mi pripada. Ta je žena mogla biti i manijak. Zato ostanem uporan i izjavim da sam čvrsto odlučio ostati tu gdje jesam. Ona je htjela da ponovi preklinjanja, kad se gore odjednom zalupe vrata, a potom se začuje oštar bat koraka preko stepenica. Ona oslušnu, očajnički odmahnu rukom i nestane bešumno kao što se i pojavila. Preda mnom se stvoriše pukovnik Lvsander Stark i zdepasti debeljko s bradom koja mu je izbijala iz podvaljka. Pukovnik mi predstavi svog pratioca. »Moj tajnik i poslovoña, gospodin Ferguson«, reče. »Imao sam dojam da sam maločas zatvorio ova vrata. Bojim se da ste izloženi promaji.« »Ja sam otvorio vrata jer sam se osjećao stišnjen u ovoj sobi.« Pukovnik upravi u mene sumnjičav pogled. »Bit će najbolje da odmah krenemo na posao«, reče. »Gospodin Ferguson i ja odvest ćemo vas do stroja.« »Bit će dobro da stavim šešir na glavu«, rekoh. »Ah ne, to je u kući«, odgovori mi pukovnik. »Kako, zar vi u kući kopate kiparsku glinu?« »Ne, ne, tu je samo sabijamo. Ne osvrćite se na to! Ono što zapravo želimo da uradite jeste da ispitate stroj i da nam kažete što nije u redu.« Poñosmo uza stepenice, prvi pukovnik sa svjetiljkom, pa debeli poslovoña, za njima ja. Ta je stara kuća sa svojim hodnicima, prolazima, uskim zavojitim stepenicama i malim, niskim vratima bila pravi labirint. Čitavi su naraštaji ulubili njene pragove prelazeći preko njih. U prizemlju nije bilo čilima, namještaju ni traga, akroz zidove s potklobučenom žbukom, probijala je nezdrava vlaga. Nastojao sam da izgledam što ravnodušnije, ne zaboravljajući pri tom opomene one
žene. Budnim okom motrio sam svoje pratioce. Ferguson je činio utisak mrzovoljna i šutljiva čovjeka, ali iz ono malo riječi što ih je bio izrekao, mogao sam razabrati da nije seljačkog porijekla. Pukovnik se najzad zaustavi pred niskim vratima i otključa ih. Iza njih se nalazila mala, kvadratična soba u kojtt smo jedva mogli stati odjednom. Ferguson ostane pred vratima, a pukovnik uñe zajedno sa mnom. »Sad se nalazimo« reče mi »u samoj hidrauličnoj presi, pa bismo se slabo proveli kad bi je netko stavio u pogon. Strop ove male prostorije predstavlja kraj klipa koji se spušta s mnogotonskim tlakom na ovaj metalni pod. Napolju se nalaze pobočni stupovi vode koji primaju pritisak, prenose ga i povećavaju na način koji vam je poznat. Stroj radi prilično dobro, ali ima neku malu smetnju pa je izgubio pritisak. Biste li bili tako ljubazni da ga pregledate i pokažete nam kako da ga popravimo?« Uzmem svjetiljku i pregledam stroj. Bio je džinovski, sposoban da proizvede golem pritisak. Meñutim, kad sam izašao i pritisnuo upravljačke poluge, po piskavom zvuku shvatim da se u stroju nalazi malo nezušeno mjesto koje izaziva klokotanje vode u jednom od bočnih cilindara. Ispitivanje pokaza da se gumena traka kojom je bila omotana glava jednog pogonskog klipa toliko skupila da nije zatvarala udubinu preko koje se pomicala. Bilo je jasno da je to uzrok gubitka pritiska. Ukazao sam na to svojim pratiocima, koji su moje opaske vrlo pažljivo saslušali. Postavili su mi nekoliko praktičnih pitanja o tome što treba da urade. Pošto sam im objasnio, vratio sam se u glavnu prostoriju da točno osmotrim stroj i tako zadovoljim i svoju radoznalost. Bilo je očito, već na prvi pogled, da je priča o kiparskoj glini bila prosta izmišljotina. Bilo je besmisleno pomisliti da bi tako snažan stroj bio namijenjen svrsi koja mu nikako ne odgovara. Pregrade te prostorije bile su od drva, ali pod je predstavljao široko željezno
ulegnuće, slično onome koje se javlja izmeñu dva vala, a na njemu se mogla razabrati navlaka metalne naslage. Upravo sam se nagnuo i zagrebao po njoj da provjerim od čega je, kad začujem prigušen jizvik na njemačkom jeziku i ugledam pukovnikovo lešinarsko lice koje me odozgo promatralo. »Šta vi to radite« upita me. Bio sam kivan što mi je podvalio tom lukavo smišljenom pričom. »Divim se vašoj glini« odgovorim. »O vašem stroju mogao bih dati bolji savjet kad bih točno znao kojoj svrsi služi.« Istog trenutka kad sam izustio te riječi bio sam zažalio što sam se izbrbljao. Njegovo se lice ukoči, a u svim mu očima zatitra zlokobna svjetlost. »E pa lijepo«, reče, »sad ćete saznati sve što treba o stroju.« Korakne korak unazad, zalupi vratima i zavrne ključ u bravi. Jurnem prema vratima i povučem za kvaku, ali vrata se ne pomaknu. Ne popuste ni kada sam iz sve snage počeo upirati u njih. »Hej, pukovniče, pustite me napolje!« Odjednom začujem zvuk od kojega se zgrozih. Bio je to zveket poluga i pištanje nezapušenog cilindra. Pukovnik je stroj stavio u pogon. Svjetiljka se nalazila na podu, na istom onom mjestu gdje sam je ostavio kad sam ispitivao korito. Spazim da se crni strop nada mnom spušta, doduše polako, trzajući se, ali snagom koja će me smrviti u bezobličnu kašu. Vrišteći bacim se na vrata i stanem čupati bravu prstima. Preklinjao sam pukovnika da me oslobodi, ali smrtonosan zveket poluga gušio je moju viku. Strop se već nalazio nad mojom glavom, tako da sam dignutom rukom mogao da napipam njegovu hrapavu površinu. Tada mi sinu da će moje samrtne muke umnogome zavisiti od položaja u kojem ću dočekati smrt. Ako legnem potrbuške, sva težina naleći će na hrptenjaću, pa me trnci proñu pri pomisli na ono grozno kranje. Možda bi neki drugi način
bio lakši. Ali imam li ja živaca da legnem i gledam gore kada se nada mnom njiše ta crna sjena? Nisam više mogao stajati uspravno. Odjednom mi se oči zaustaviše na nečemu što mi dade tračak nade. Pod i strop, kao što sam spomenuo, bili su od željeza, dok su pregrade bile od drveta. Bacivši posljednji unezvijeren pogled unaokolo spazim izmeñu dviju dasaka tanak tračak žutog svjetla, koje je zbog potiskivanja paneloče unazad, postajalo sve šire. U prvi mah nisam mogao povjerovati da zaista postoji spas od strašne smrti. Ali već narednog trenutka nasrnem svom snagom na taj izlaz koji je još preostajao i srušim se u polusvijesnom stanju na drugu stranu pregrade. Peloča se ponovo zatvori, ali mi smrvljena svjetiljka nekoliko trenutaka nakon toga i zveket od udara dviju metalnih površina pokažu koliko je to tijesan prolaz kroz koji sam se spasio sigurne smrti. Svjest mi se vratila kad sam osjetio trzanje u ručnom zglobu. Vidio sam da ležim na kamenom podu hodnika, a nada mnom se nagnula žena koja me vukla svojom lijevom rukom, dok je u desnoj držala svjetiljku. Bila je to ona ista dobra žena čiju sam opomenu onako glupo odbacio. »Hajde« vikala je sva usplahirena. »Svakog časa mogu naići. Vidjet će da niste tamo. Ne gubite dragocjeno vrijeme. Hajde!« Ovaj put je poslušam. Zateturam se, a onda udarim u bijeg zajedno- s njom, kroz hodnik, pa niz zavojite stepenice. Već smo stigli u širi prolaz, kad čujemo bat nečijih koraka. Dva su čovjeka trčala i vikala jedan drugome, jedan s kata na kojem smo se mi nalazili, a drugi s kata ispod nas. Žena zastane na izmaku snaga i pogleda naokolo, zatim otvori vrata što su vodila u jednu spavaću sobu obasjanu mjesecom. »To je jedini spas«, reče pokazavši mi prozor. »Visok je, ali možda ćete ipak smoći snage da skočite.«
Tada se na drugom kraju hodnika pomoli neko svjetlo i ja ugledam suhonjava pukovnika kako juri prema meni sa svjetiljkom u jednoj i s nekakvim oružjem nalik na mesarsku sataru u drugoj ruci. Svijet ispod mene na mjesečini bio je tih, mirisav i bezopasan, a od prozora do zemlje ispog njega nije moglo biti više od tridesetak stopa. Popnem se na prozorski prag, ali ostanem na njemu da vidim što će se dogoditi izmeñu moje spasiteljice i onoga divljaka koji me gonio. Ako je počne zlostavljati, bio sam odlučio da joj priteknem u pomoć. Ta mi se misao tek rodila u glavi, a on se već bio pojavio na vratima. Da bi prokrčio put, odgurne ženu, ali ona mu se baci oko vrata i pokuša ga zadržati. »Fritz, Fritz«, vikala je na engleskom, »sjeti se obećanja koje si mi dao posljednji put. Rekao si mi da se to više nikad neće ponoviti. On će šutjeti! On će šutjeti!« »Elza, ti si luda«, vikao je on boreći se da je se oslobodi. »Upropastit ćeš nas. Vidio je suviše mnogo. Pusti me da proñem!« Zatim je odbaci u stranu, zaleti se prema prozoru i zavitla prema meni svojim teškim oružjem. Već sam se napola spustio držeći se prstima za žlijeb, kad on zamahne, ja osjetih tup bol, prsti mi popuste i najednom se nañem u vrtu ispod prozora. Pad me nije ozlijedio. Zato jurnem kroz džbunje. Bio sam svjestan da još nisam van opasnosti. Meñutim, u trku me spade vrtoglavica i malaksalost. Bacivši pogled na ruku koja mi je podrhtavala spazim da mi je palac odsječen i da mi iz rane šiklja krv. Pokušam omotati zglob maramicom, ali onda mi zazuji u ušima i čas zatim stropostam se onesvješćen u ružino grmlje. Kako sam dugo tako ležao ne mogu da kažem. Mora da je potrajalo dugo jer je mjesec zašao i već je granulo vedro jutro kad se osvijestih. Odijelo mi je bilo mokro, a rukav natopljen krvlju. Ali ja još uvijek nisam siguran. Gdje su gonci? Skočim na noge. Meñutim, kad se osvrnem oko sebe, ne vidjeh više ni kuće ni vrta.
Ležao sam u živici pored glavne ceste, nedaleko jedne dugačke zgrade. Bila je to ona ista željeznička stanica na koju sam stigao prošle noći. Da nije bUo grdne rane na ruci, pomislio bih da sam doživio stravičan san. Napola ošamućen odem do stanice i raspitam se kad kreće jutarnji vlak. Jedan je kretao za nepun sat za Reading. U službi je bio isti onaj nosač koji se nalazio ondje kad sam dan ranije stigao onamo. Upitam ga da li je ikada čuo za pukovnika Lvsandera Starka i da li je vidio kola koja su me čekala prethodne noći. Za pukovnika nije znao, a kola nije vidio. Zatim ga upitam postoji li negdje u blizini policijska stanica. On mi odgovori da je jedna daleko otprilike tri milje. Nisam mogao pješačiti tako daleko. Odlučim da slučaj prijavim policiji kad se vratim u grad. Prošlo je šest sati kada sam stigao u prijestolnicu. Najprije odoh da mi previju ranu. Doktor je bio toliko ljubazan pa me doveo ovamo. Povjeravam ovaj slučaj vama i uradit ću ono što vi budete kazali. Nekoliko vrijeme sjedili smo obojica bez riječi. Zatim Sherlock Holmes izvuče s police jednu od teških mapa u koje je stavljao isječke iz novina. — Evo jednog oglasa koji će vas zanimati — reče. — Prije godinu dana pojavio se u svim novinama. Slušajte: »9. o. mjeseca nestao je gospodin Jeremiah Havling, 26-godišnji inženjer hidrauličkog smjera. Napustio je svoj stan u deset sati uveče i otada se o njemu ništa više ne zna. Bio je obučen ...« itd. — Ha! To je bilo upravo onda kada je pukovnik zatražio od vas da izvršite pregled njegova stroja. — Pa to — poviče moj pacijent — objašnjava upravo ono što mi je govorila ona. ― Nesumnjivo. Jasno je da je pukovnik bezočan čovjek, spreman na sve, koji je čvrsto odlučio da nikome ne dopusti otkrivanje tajne. Takvi su i okorjeli gusari.
Prije nego što krenemo u Eyford, svaki je trenutak dragocjen. Zato smjesta poñimo u Scotland Yard. Nakon tri sata nalazili smo se u vlaku koji je krenuo iz Readinga u jedno malo selo. Uz Sherlocka Holmsa i mene, skupili su se hidraulički inženjer, inspektor Bradstreet iz Scotland Yarda i čovjek bezizražajna lica. Bradstreet rasprostre generalštabnu kartu kraja i šestarom počne povlačiti krug s Evfordom u središtu. — Nalazite se tu — reče. — Povukao sam šestar oko onog sela s polumjerom od deset milja. Mjesto koje tražimo mora se nalaziti blizu ove linije. Rekoste, čini mi se, deset milja daleko od Evforda, zar ne gospodine? — Dobar sat vožnje. — Vi imate osjećaj da su vas do stanice prenijeli u nyijesnom stanju, zar ne? — Bit će da su tako učinili. Sve mi se čini da su me podigli i nekud prenijeli. — Jedno — rekoh — ne mogu da razumijem: zašto su vas poštedjeli kad su vas našli onesvještena u vrtu. Možda se onaj divljak ganuo kad je čuo kako ga ona žena preklinje? — To ne znam. Nemilosrdnijeg čovjeka nisam vidio otkad sam živ. — Odmah ćemo to razjasniti — reče Bradstreet. — Povukao sam šestarom ovu crtu. Da mi je znati na kojoj su se točki izgubili ti ljudi. — Meni se čini da bih svoj prst mogao staviti na tu točku — mirno reče Holmes. — Zaista? — reče inspektor. — Zar već imate svoje mišljenje o tome? Da vidimo tko se s vama slaže. Ja kažem da je ta točka južno od Evforda, to je najrjeñe naseljen kraj. — A ja kažem da je istočno — reče moj pacijent.
— Ja sam za zapad — reče čovjek bezizražajna lika. — — Tu ima nekoliko mirnih zaselaka. — A ja sam za sjever — rekoh ja — jer tu nema nikakvih brežuljaka. Naš prijatelj tvrdi da kola nisu išla uz brijeg. — Gle — reče inspektor smijući se — pa to je krasna podvojenost u mišljenjima. Potpuna oprečnost. A kome vi dajete svoj odlučujući glas? — inspektor upita Holmesa. — Svi ste pogriješili. — Ta ne možemo valjda svi pogriješiti! — Još kako možete. Moja je točka tu — reče i stavi svoj prst u sredinu kruga. — Ali dvanaest milja vožnje — reče Hatherley, — šest tamo i šest nazad. Ništa nije prostije. Sami ste rekli da je konj, kad ste silazili bio vjež i istimaren. Kako to može biti ako je morao prevaliti dvanaest milja po takvoj cesti? — Zaista, pa to je onda neko lukavstvo — reče Bradstreet. — A što se tiče vrste ove bande, tu nema nikakve sum nje. — Tako je — reče Holmes. — To su falsifikatori velikih srazmjera, a stroj su upotrebljavali za pravljenje legure koja im je služila umjesto srebra. — Nedavno smo saznali da postoji vrlo umješna banda — — reče inspektor. — Jednom smo ih slijedili sve do Readia, a onda smo izgubili trag. Stare su to lije, vješto su prikrili svoje tragove. Ali smo ih najzad ščepali. Ali inspektor se prevario. Kriminalci nisu pali pravdi u. ruke. Kad smo prispjeli do stanice u Evfordu, ugledasmo džinovski stup dima koji se uspinjao iz šumarka nadvisujući krajolik. — Da li to gori kuća? — upita Bradstreet u času kad se vlak udaljavao puštajući paru.
— Da, gospodine — odgovori šef stanice. — A kad je izbio požar? — Kažu da je to bilo noćas, gospodine, a sada je cijela zgrada pretvorena u golemu vatru. — Čija to kuća gori? — Doktora Bechera. — Recite mi — upita inženjer — da li je taj doktor Becher Nijemac, vrlo mršav čovjek s velikim šiljastim nosom? Šef stanice se od srca nasmije. — Ne, gospodinee, doktor Becher je Englez i nema čovjeka u cijelom kraju s boljim prslukom. Ali kod njega stanuje neki gospodin stranac, kolika je meni poznato, njegov pacijent koji izgleda tako da mu ne bi naškodio dobar barkširski goveñi odrezak. Šef stanice nije još ni završio svoje izlaganje, kad nagnuo u pravcu vatre. Put se uspinjao na niski brežuljak. Pred nama se ukaza velika bijela zgrada koja je iz svakog prozora, iz svake pukotine, bljuvala vatru, dok su u vrtu, s čeone strane, uzaludno pokušavali da ugase plamen. — To je! — viknu Hatherley. — Tu je staza sa šljunkom, a tamo je ražino džbunje u kojem sam ležao. S onoga prozora skočio sam u vrt. — Eto — reče Holmes — najzad ste im vratili milo za drago. Nema, naime, ni najmanje sumnje da ste upravo vi svjetiljkom koju ste smrvili u presi izazvali požar meñu drvenim pregradama. Goneći vas oni nisu blagovremeno obratili pažnju na vatru. Sad dobro otvorite oči, možda ćete u ovoj gužvi opaziti nekoga od svojih noćašnjih prijatelja, iako se plašim da su oni sada već nekoliko stotina milja daleko. Holmesova se bojazan obistini. Od toga dana nije bilo* ni traga ni glasa lijepoj ženi, ni mračnom Nijemcu, ni mrzovoljnom Englezu. Toga dana, rano izjutra, neki je seljak sreo kola s nekoliko osoba i s nekoliko glomaznih
kovčega kako žurno voze u pravcu Readinga. Bjeguncima se tu izgubio svaki trag. Vatrogasci su se začudili kada su u zgradi naišli na neobičan ureñaj, a još više kada su na jednom prozorskom pragu na drugom katu pronašli odsječeni ljudski palac. Tek poeče njihovi napori urode plodom i požar bude savladan. Meñutim zgrada se pretvorila u zgarište. Stroju, izuzev nekoliko iskrivljenih cilindara i željeznih cijevi, nije bilo ni traga. U jednoj dvorišnoj zgradi pronañeno je veliko slagalište nikla i cinka. Ali ni novca nije bilo. Glomazni kovčezi na kolima, koje smo maločas spomenuli, više nisu predstavljali zagonetku. Kako je naš inženjer hidraulike prenesen iz vrta do mjesta gdje je došao k svijesti, zauvijek bi ostala tajna da nije bilo neke zemlje crnice koja je pomogla da otkrijemo tajnu. Inženjera su spasile dvije osobe, od kojih je jedna imala upadljivo mala, a druga neobično velika stopala, čiji su se tragovi jasno razabrali na mekom tlu. Šutljivi Englez, koji je bio manje smion, odnosno manje krvoločan od svog partnera, pomogao je ženi da onesviještenog inženjera spasu od smrti. — E, lijepo — reče inženjer tužnim glasom dok smo se smještali u vlak na povratku u London, — baš mi je pao u dio divan posao! Ostao sam bez honorara i bez palca! PLEMENITI NEŽENJA Čudan kraj vjenčanja lorda St. Simona, pa i samo njegovo vjenčanje, već davno nisu zanimali visoke krugove u kojima se kretao nesretni mladoženja. Vjenčanje je bilo potisnuto u zaborav pikantnijim pojedinostima novih skandala koji su bili skrenuli ogovaranje u drugom pravcu. Meñutim, kako imam razloga vjerovati da sve činjenice drame, četiri godine
stare, nisu nikada potpuno otkrivene javnosti i kako je moj prijatelj Sherlock Holmes imao znatnog udjela u razjašnjavanju te tajne, smatram da sjećanja ne bi bila potpuna bez malog osvrta na ovu neobičnu epizodu. — Bilo je to nekoliko tjedana prije mog vjenčanja kad sam još stanovao s Holmesom u Baker Streetu. Holmes se vratio kući s popodnevne šetnje i zatekao na stolu jedno pismo. Tog dana nisam bio izašao jer je vrijeme iznenada okrenulo na kišu s jakim jesenjskim vjetrom, a metak, koji sam donio u svojoj nozi kao uspomenu na afganistansku vojnu, bolio me dosadno i uporno. Sjedeći na lakoj stolici, ispružio sam nogu na drugu stolicu, okružen mnoštvom novina. Prezasićen vijestima toga dana najzad gurnem novine u stranu i legnem na divan, pogleda uprta u glomazan pečat s monogrom na omotnici što je ležala na stolu. Nagañao sam tko bi mogao biti plemeniti dopisnik moga prijatelja. — Pismo je zacijelo od nekoga otmjenog čovjeka — rečem kad se Holmes vrati. — Pisma koja ste jučer primili, ako se dobro sjećam, bila su od jednoga trgovca ribom i od jednoga carinika. — Da, moja prepiska ima čar raznovrsnosti — odvrati Holmes smijući se. — Pisma skromnih ljudi obično su zanimljivija. Ovo izgleda kao nepoželjan društveni poziv koji nagoni čovjeka da se dosañuje ili da laže. Zatim slomi pečat i pročita pismo. — Gle, ipak je zanimljivo. — Onda ne potječe od nekog društva? — Ne, izrazito je poslovno. — Od klijenta, plemića? — Da, od plemića iz najvišega engleskog društva. — čestitam vam, dragi prijatelju. — Uvjeravam vas, Watsone, bez pretjerivanja, da je položaj moga klijenta za mene manje važan od zanimljivosti njegova slučaja. Meñutim, u novoj istrazi
koju sada vodim i to igra neku ulogu. U posljednje ste vrijeme marljivo čitali novine, zar ne? — Da — odgovorim tužno, pokazujući na veliku hrpu novina u kutu. — Nisam imao drugog posla. — To je prava sreća zato što ćete mi moći dati poneko objašnjenje. Ja čitam samo kriminalnu kroniku i čitulje. Smrtni slučajevi naročito me zanimaju. Meñutim, ako ste pažljivo pratili skorašnje dogañaje morali ste pročitati nešto i o lordu St. Simonu u vezi s njegovim vjenčanjem. — O da, pročitao sam to s naročitim zanimanjem. — E, vidite. Pismo koje držim u ruci potječe upravo od lorda St. Simona. Pročitat ću vam ga, a vi ćete još jednom prelistati ove novine i reći mi ima li nešto u njima što bi moglo biti u nekoj vezi s lordovim slučajem. Eto što on kaže: »Dragi gospodinie Holmes, Lord Backwater mi je rekao da se uvijek mogu pouzdati u vaš sud i vašu diskreciju. Stoga sam odlučio da vas posjetim i zatražim savjet u vezi s veoma bolnim dogañajem koji se desio prilikom moga vjenčanja. Gospodin Lestrade iz Scoand Yarda već rješava moj slučaj, ali me uvjerava da nema ništa protiv vaše suradnje pa čak misli da bi mogla biti vrlo korisna. Posjetit ću vas u četiri sata poslije podne. Ako u to vrijeme budete imali drugih obaveza, nadam se da ćete ih odgoditi s obzirom na važnost moje stvari. Vaš odani Robert St. Simon.« — Pismo je datirano u Grosvenor palači, a napisano je guščjim perom. Plemeniti lord imao je nesreću da mastilom zamrlja vanjsku stranu svoga desnog malog prsta — reče Holmes savijajući pismo. — On kaže u četiri sata, a sad su već tri sata. Bit će ovdje za jedan sat.
— Onda imam toliko vremena da se vašom pomoću obavijestim o slučaju. Pregledajte sve novine i sredite izvode kronološki, a ja ću pogledati tko je naš klijent — reče mi, a zatim iz niza priručnika s kamina uzme jednu knjigu u crvenim koricama. — Evo ga — reče, sjedne i stavi knjigu na koljena. »Lord Robert Walsingham de Vere St. Simon, drugi sin vojvode Balmorala. Hm! Grb: ažuran, tri ukrštena koplja iznad plemićkog mača. Roñen 1846. godine. Zreo za ženidbu. Bio je podsekretar za kolonije u bivšoj vladi. Njegov otac bio je neko vrijeme ministar vanjskih poslova. U žilama mu teče krv Plantageneta po muškoj, a krv Tudora po ženskoj liniji.« — U svemu tome nema ništa naročito poučno. Uvjeren sam Watsone, da ćete mi vi dati pouzdanije podatke. — To mi neće biti ni najmanje teško — rekoh — jer su činjenice dosta svježe. Slučaj je bio dosta neobičan, ali sam se bojao da vam na nj skrenem pažnju jer sam znao da vodite drugu istragu, a vi ne volite da se u isto vrijeme uplete u nove zavrzlame. — Imate u vidu mali problem špediterskih kola s Grosvenor Squarea. Taj je sad sasvim razjašnjen premda je od samog početka bio prilično jasan. Molim vas, što kažu novine? — Prva bilješka koju sam pronašao nalazi se u »Moing Postu« u rubrici ličnih vijesti. Osvanula je, kao što vidite, u tom listu prije nekoliko tjedana. Pročitat ću vam je: »Objavljeno je vjenčanje izmeñu lorda Roberta St. Simona, drugog sina vojvode od Balmorala, i gospoñice Hattv Doran, jedinice gospodina Alovsiusa Dorana iz San Franciska, Kalornija, SAD. Ako je vijest točna, vjenčanje će se brzo obaviti.« — To je sve. — Kratko i jasno — reče Holmes pružajući svoje duge, tanke noge prema vatri.
— Istog tjedna, u jednom od društvenih listova, nalazi se ista vijest u proširenom obliku. Evo je: »Uskoro će biti objavljen poziv da se zaštiti naše tržište brakova, jer se čini da sadašnji princip slobodne trgovine suviše teško pogaña naše tržište. Jedna za drugom uprave plemićkih kuća u Velikoj Britaniji prelaze u ruke naših lijepih roñaka s one strane Atlantika. Prošlog tjedna došlo je u spisku nagrada, koje su postigli ti ljupki osvajači, do još jedne važne prinove. Lord St. Simon, koji već više od dvadeset godina odolijeva Amorim strelicama, objavio je, napokon, svoje skoro vjenčanje s gospoñicom Hatty Doran, privlačnom kćerkom kalifornijskog milijunara. Dražesnom pojavom i divnim licem, gospoñica Doran privukla je pažnju mnogih učesnika na svečanosti u palači Westburn. Saznaje se da će miraz te jedinice biti znatno iznad šestocifrenog broja, s izgledom da se ubuduće još i poveća. Kako je javna tajna da je vojvoda od Balmorala bio primoran u toku posljednjih godina prodati svoje slike, a lord St. Simon nema vlastitog imetka osim malog imanja, očito je da kalifornijska nasljednica nije jedini dobitnik u toj vezi koja će joj omogućiti da na lak i već uobičajen način zamijeni svoj položaj republikanske dame položajem u britanskom plemstvu.« — Ništa drugo niste našli? — zapita Holmes zijevajući. — Oh, da, ima još mnogo toga. Ima još jedna bilješka u »Morning Postu« u kojoj se kaže da će se vjenčanje obaviti na veoma jednostavan način u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu, da će biti pozvano samo nekoliko bliskih prijatelja i da će se društvo potom vratiti u namještenu kuću u Lancaster Gate, koju je zakupio gospodin Alovsius Doran. Dva dana zatim, to jest prošlog četvrtka, izašla je kratka bilješka da je vjenčanje obavljeno i da će mladenci provesti medeni mjesec na imanju lorda Backwatera u blizini Petersfielda. To su bilješke koje su se pojavile prije nestanka nevjeste.
— Prije čega? — upita Holmes trgavši se. — Prije nestanka nevjeste. — Pa kada je nestala? — Sa svadbenog ručka. — Zaista? To je zanimljivije nego što sam očekivao, čak sasvim dramatično. — Da, donekle je neuobičajeno. — Nevjeste često nestaju, ponekad i za vrijeme medenog mjeseca, ali takvog slučaja se ne sjećam. Molim vas nove pojedinosti. — Skrećem vam pažnju na činjenicu da su pojedinosti veoma nepotpune. — Možda su ipak potpunije nego što mislite. — Onakve kakve jesu, iznijete su samo u jednoj vijesti jučerašnjih jutarnjih novina. Naslov vijesti glasi: »Neobičan dogañaj na otmjenom vjenčanju.« »Porodica lorda St. Simona zaprepaštena je neobičnim i bolnim dogañajem koji se odigrao u vezi s vjenčanjem jednoga njenog člana. Kao što je u jučerašnjim jutarnjim novinama ukratko javljeno, vjenčanje je obavljeno preključer ujutro, ali se tek sada mogu potvrditi neobični glasovi koji otada tako uporno kruže. Unatoč pokušajima prijatelja da stvar zataškaju, ona je privukla toliku pažnju javnosti, pa se time što bismo pokušali da se osvrnemo na ono što predstavlja opći predmet razgovora, ništa ne bi postiglo. Obred koji je obavljen u crkvi Sv. Georgea na Hanover Squareu bio je veoma tih. Osim nevjestina oca Alovsiusa Dana, vojvotkinje od Balmorala, lorda Backwatera, lorda Etacea u društvu ledi Clare St. Simon (mlañeg brata i sestre mladoženje), i ledi Alicije Whittington, nitko drugi nije prisustvovao obredu. Cijelo je društvo zatim otišlo u kuću gospodina Alovsiusa Dorana u Lancaster Gate, gdje je bio pripremljen zajutrak. Čini se da je neka žena, čije ime još nije ustanovljeno, izazvala malu zabunu prokrčivši sebi put u
kuću, tvrdeći kako na lorda St. Simona ima neka prava. Tek poslije mučne i poduže scene nadstojnik kuće i lakeji uspjeli su je izbaciti. Nevjesta koja je srećom ušla u kuću prije toga neprijatnog ispada, bila je već sjela s uzvanicima za stol, ali se onda odjednom požalila da se slabo osjeća pa se povukla u svoju sobu. Kako je njena duža odsutnost izazvala izvjesne primjedbe, otac je pošao po nju ali je od njene sobarice doznao da je samo načas ušla u sobu, pograbila šešir i ogrtač I naglo izašla iz kuće. Jedan od lakeja izjavio je da je vidio tako odjevenu damu kako izlazi. Bio je uvjeren da je to gošća koja je napustila društvo, pa nije mogao ni pretpostaviti da je to njegova gospodarica. Ustanovivši da mu je kći nestala, gospodin Alovsius Doran, zajedno s mladoženjom, odmah je nazvao policiju. Sad se vodi energična istraga, koja će se vjerojatno završiti brzim razjašnjenjem toga tako neobičnog dogañaja. Meñutim, sinoć do kasno u noć ništa se nije moglo saznati o boravištu nestale ledi. Govori se o zločinu pa se tvrdi da je policija uhapsila ženu koja je izazvala onu zabunu nakon obreda vjenčanja. Na tu ženu pala je sumnja da je iz ljubomore, ili iz nekoga drugoga razloga, upletena u aferu koja je dovela do neobičnog nestanka nevjeste.« — To je sve? — Ima još jedna kratka vijest u drugom jutarnjem listu koja je veoma zanimljiva. — Da je čujemo! — Vijest glasi: »Gospoñica Flora Miller, dama koja je izazvala zabunu, o kojoj smo izvijestili, danas je uhapšena, čini se da je nekada bila 'danseuse', u kazalištu 'Allegro', pa je mladoženju poznavala već mnogo godina.« Drugih pojedinosti nema. Sada imate čitav slučaj kako je objavljen u štampi. — Slučaj je veoma zanimljiv. Ne bih ga htio propustiti ni za što na svijetu. Netko zvoni, VVatsone. Kako su već četiri sata i nekoliko minuta, ne sumnjam
da je to naš plemeniti klijent. Ne pomišljajte ni načas da odete, Watsone. Volim svjedoka, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog kontrole vlastitog pamćenja. — Lord St. Simon — objavi momak otvorivši vrata. U sobu uñe gospodin dopadljiva lica, pomalo nadmen i blijed, možda ponešto ćudljivih crta oko usana, sigurna i otva pogleda čovjeka kojemu kao da je suñeno da drugima nareñuje, a od drugih očekuje da ga slušaju. Držanje mu je bilo kulturno, ali čitavom svojom pojavom doimao se kao čovjek u godinama, ponešto umoran, kojemu pri hodu koljena već pomalo klecaju. I kosa mu je bila prosjeda na sljepoočicama i rijetka na tjemenu, to se jasno vidjelo kad je skinuo šešir s povijenim obodom. Bio je odjeven vrlo brižljivo, pomalo kicoški s visokim ovratnikom, crnim dugim kaputom, bijelim prslukom, sa žutim rukavicama, lakiranim cipelama i dokjenicama svijetle boje. Okrećući glavu lijevo i desno, lagano stupi u sobu, vrteći desnom rukom lanac za koji mu je bio vezan zlatan uokvireni cviker. — Dobar dan, lorde St. Simon — reče Holmes ustavši i poklonivši se. — Molim sjednite u naslonjač. Ovo je moj prijatelj doktor Watson. Priñite bliže vatri da porazgorimo o vašoj stvari. — Stvar je veoma bolna, gospodine Holmes. Dirnut sam u srce. Čuo sam da ste imali uspjeha u nekoliko sličnih delikatnih slučajeva, mada sam uvjeren da nije bio u pitanju društveni sloj kojemu ja pripadam. — Ja umijem da se i niže spustim. — Kako to mislite, molim vas? — Moj posljednji klijent te vrste bio je kralj. — Zaista! Nisam znao! A koji kralj? — Kralj Skandinavije. — Kako? Zar mu je bila nestala žena? — Shvatit ćete — Holmes će uljudno — da slučajeve svojih klijenata držim u istoj tajnosti koju obećavam i vama.
— Svakako, ispravno! Sasvim ispravno! Izvinite, molim vas. Što se mog slučaja tiče, spreman sam na sva obavještenja koja vam mogu pomoći. — Hvala. Već sam upoznat sa svim što je objavljeno u štampi, ali više od toga ne znam. Pretpostavljam da ove izvještaje o nestanku nevjeste mogu smatrati točnima. Lord St. Simon pogleda članak. — Da, izvještaj je prilično točan — reče. — Potrebna su mi još mnoga dopunska objašnjenja da bih mogao stvoriti svoj sud. Čini mi se da ću najlakše doći do potrebnih činjenica ako vam budem postavljao pitanja. — Molim, izvolite. — Kad ste i gdje ste prvi put sreli gospoñicu Hatty Dan? — Prije godinu dana u San Francisku. — Putovali ste, dakle, po Sjedinjenim Državama? — Da. — Da li ste se već onda vjerili? ― Ne. — Bili ste u prijateljskim odnosima? — U njenom sam se društvu osjećao prijatno. — Njen otac je vrlo bogat, zar ne? — Kažu da nema bogatijeg čovjeka na obalama Pacifika. — Čime je stekao toliko bogatstvo? — Kupovinom rudnika. Prije nekoliko godina nije imao gotovo ništa. Onda je otkrio zlatan rudnik, uložio novac i za nekoliko godina došao do golemog bogatstva. — A kakav je vaš sud o mladoj dami, o karakteru vaše supruge? Plemić počne okretati cvikere i upre pogled u vatru. — Vidite, gospodine Holmes — reče — mojoj je ženi bilo dvadeset godina kad joj se otac obogatio. Dotada se
slobodno kretala meñu rudarima i lutala po šumama i planinama, pa se može smatrati više pitomicom prirode nego svoje učiteljice. Prava je muškaraca, žena snažne prirode, divlja i slobodna, osloboñena okova tradicije. Običavao sam govoriti da je vulkanske prirode. Ne bih joj dao svoje časno ime (pri tome se dostojanstveno nakašlja) da nisam bio uvjeren kako sam u njoj našao plemenitu suprugu. Vjerujem da njena požrtvovnost graniči s herojstvom i da joj je odvratno sve što je nečasno. — Imate li njenu fotografiju — upita Holmes. — Ponio sam je sa sobom — odgovori i otvori medaljon da nam pokaže vrlo ljubak lik: Nije to bila fotografija, već minijatura na slonovoj kosti, pravo umjetničko djelo, u kojemu je došla do punog izražaja sva ljepota sjajne crne kose, velikih tamnih očiju i divnih usta mlade žene. Holmes je dugo i ozbiljno promatrao tu lijepu ženu. Zatim zatvori medaljon i vrati ga lordu. — Mlada dama došla je u London, i vi ste s njom obnovili prijateljske veze, zar ne? — Da, otac ju je posljednje glavne sezone doveo u London. Nekoliko sam se puta s njom sastao, onda se vjerio, najzad i vjenčao. — Čuo sam da vam je donijela bogat miraz. — Pa, priličan. Ne veći od miraza koji je uobičajen u mojoj porodici. — Miraz sad, razumije se, ostaje vama, jer je vjenčanje fait accompli*( Svršen čin (franc.)) , zar ne? — Nisam se raspitivao o tome. — Razumije se. Jeste li vidjeli gospoñicu Doran uoči samog dana vjenčanja? — Da. — Da li je toga dana bila dobro raspoložena? — Nikad nije bila bolje raspoložena. Stalno je govorila o tome što ćemo raditi kad se vjenčamo.
— Zaista? veoma zanimljivo! A ujutro, na dan vjenčanja? — Nije mogla biti bolje raspoložena! — Jeste li na njoj opazili kakvu promjenu? — Pa, da vam pravo kažem, tada sam prvi put vidio da je nagle prirode. Riječ je o beznačajnoj stvari koja ne može biti ni u kakvoj vezi s dogañajem koji se zatim desio. — Molim vas, ispričajte mi to. — Riječ je o jednoj djetinjariji. Kad smo krenuli prema sakristiji, ona odjednom ispusti iz ruke svoj buket. Upravo je prolazila pored prednje klupe. Buket padne na tu klupu. Zastadosmo časkom, a gospodin koji je sjedio u toj prednjoj klupi doda joj buket. Učinilo mi se da je bio neoštećen. Pa ipak, kad sam joj u kočiji, na povratku kući, to spomenuo, izgledala je zbog takve sitnice upravo smiješno uzbuñena. — Zaista? Kažete da je neki gospodin sjedio u prednjoj klupi? Znači da je obredu vjenčanja prisustvovala i publika? — Da. Publiku je nemoguće isključiti kad je crkva otvorena. — Da taj gospodin nije bio prijatelj vaše žene? — Ne, ne, nazivam ga gospodinom iz učtivosti, ali bio je to sasvim priprost čovjek. Nego, čini mi se da smo se prilično udaljili od predmeta našeg razgovora. — Ledi St. Simon vratila se, znači, s vjenčanja u manje veselom raspoloženju nego što je bila kad je odlazila na vjenčanje. Što je radila kad se vratila u očevu kuću? — Vidio sam je gdje razgovara sa svojom sobaricom. — A tko je njena sobarica? — Zove se Alica, Amerikanka je, došla je s njom iz Kifornije. — Služavka u koju je imala povjerenja?
— Da, čini se da je imala suviše povjerenja u nju i da joj je dala previše slobode. Dakako, u Americi gledaju na te stvari drukčije. — Da li je dugo razgovarala s Alicom? — Svega nekoliko trenutaka. Ja sam mislio na druge stvari! — Niste čuli o čemu su razgovarale? — Ledi St. Simon rekla je nešto o »uskakanju u posjed«. Ona se često služila takvom vrstom uličnog govora. Nemam pojma na što je mislila. — Američki ulični govor ponekad je veoma izražajan. A što je vaša žena radila kad je završila razgovor sa sobaricom? — Otišla je u blagovaonicu. — S vama? — Ne, sama. Veoma je neovisna u takvim sitnicama. Zatim, pošto smo desetak minuta posjedili, užurbano je ustala, promrmljala nekoliko riječi izvinjenja, izašla iz sobe i više se nije vratila. — Ali sobarica je izjavila, ako sam dobro razumio, da je gospoña otišla u svoju sobu, navukla preko vjenčanice dugi kaput, stavila šešir na glavu i izašla. — Tako je. Poslije su je vidjeli gdje ulazi u Hyde Park zajedno s Florom Miller, ženom koja je sada u pritvoru, a jutros je napravila uzbunu u kući gospodina Dorana. — Ah, da. Htio bih čuti i nekoliko pojedinosti o toj mladoj ženi i o vašim odnosima s njom. Lord St. Simon slegnu ramenima i podiže obrve. — Nekoliko godina bili smo u prijateljskim odnosima, mogu čak reći u vrlo prijateljskim odnosima. Ona je radila u 'Allegru'. Postupao sam s njom velikodušno i ona nema razloga da se na mene požali, ali vi znate kakve su žene, gospodine Holmes. Flora je milo stvorenje, ali usijane glave. Vrlo mi je privržena. Pisala mi je strašna pisma kad je čula da se namjeravam oženiti i, pravo da vam
kažem, proslavio sam tako tiho vjenčanje upravo zbog toga što sam se bojao da u crkvi ne doñe do skandala. Ali ona je, u trenutku kad smo se vratili, došla do vrata gospodina Dorana i pokušala prokrčiti put unutra, izlivajući kišu pogrda i prijetnji na račun moje žene. Ja sam tako nešto i predviñao pa sam izdao potrebne upute posluzi, i ona je izbačena napolje. Kad je uvidjela da joj je ne pomaže što diže galamu, sasvim se smirila. — Da li je vaša žena sve to čula. — Ne, hvala bogu, nije čula. — A poslije su je vidjeli kako ode baš s tom ženom? — Da. Gospodin Lestrade iz Scotland Yarda to smatra vrlo ozbiljnim. Pretpostavlja se da je Flora izmamila moju ženu van i postavila joj neku strašnu zamku. — To je jedina moguća pretpostavka. — I vi tako mislite? — Nisam rekao da je vjerojatno. Ali ni vi sami ne smatrate da je vjerojatno. — Siguran sam da Flora ne bi zgazila ni mrava. — Ipak, ljubomora umije čudno preobraziti karakter. Molim vas, kakva je vaša pretpostavka u vezi sa svim time što se dogodilo? — E pa, ja sam došao po pretpostavku k vama a ne da je sam iznosim. Iznio sam činjenice. No, kad me već pitate, možda je uzbudljiva spoznaja da je učinila tako krupan društveni skok izazvala u mojoj ženi nervni poremećaj. — Ukratko ona se iznenada poremetila? — Pa kad pomislim da je okrenula leña, neću reći meni, nego onom svemu za čime mnoge žene žude, onda to teško mogu objasniti na neki drugi način. — Da, razumije se, to je sasvim shvatljiva pretpostavka — smiješeći se reče Holmes. — A sada, lorde St. Simon, vjerujem da sam došao gotovo do svih
pojedinosti. Smijem li vas još zapitati jeste li za vrijeme objeda sjedili za stolom tako da ste mogli gledati kroz prozor? — Mogli smo vidjeti drugu stranu ceste i park. — Tako je, i to je sve. Bit ću s vama u vezi. — Ako budete imali sreću pa riješite moj problem — reče klijent us taj ući... — Riješio sam ga — prekine ga Holmes. — Što ste rekli? — Kažem vam da sam ga riješio. — Pa gdje je moja žena? — Reći ću vam uskoro. Lord St. Simon zavrti glavom. — Bojim se da su za to potrebne pametnije glave od moje i vaše — reče, pokloni se na starinski dostojanstven način i ode. — Lijepo je od lorda St. Simona što je ukazao čast mojoj pameti time što ju je stavio na razinu svoje — reče Holmes prasnuvši u smijeh. — Čini mi se da će me taj slučaj natjerati da popijem jedan viski sa sodom i zapalim cigaru. Unakrsna ispitivanja ipak su mi pomogla da dokažem pretpostavku. Izvjesne okolnosti ponekad omogućuju da doñete do veoma uvjerljivih dokaza, kao kad, da citiram Toroa, nañete pastrmku u mlijeku. — Ali ja sam čuo sve što ste i vi čuli. — Ali bez poznavanja slučajeva koji su mi već toliko pomogli. Sličan slučaj desio se prije nekoliko godina u Abeeenu, a nešto sasvim slično odigralo se i u Miinchenu godinu dana poslije francuskruskog rata. Nego, evo nam Lestradea. Dobar dan, Lestrade. Čašu ćete naći na stolu, a cigare se nalaze u kutiji. Zvanični detektiv bio je odjeven u debeo mornarski kaput s ovratnikom. Ličio je na mornara. U ruci je nosio torbu od debelog crnog platna. Pozdravi, sjedne i zapali ponuñenu cigaru.
— Što se dogodilo? — upita ga Holmes, a pri tom su mu oči obješenjački sjale. — Reklo bi se da ste nezadovoljni. — Pa jesam. Taj ñavolski slučaj s vjenčanjem St. Simona ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep. — Zaista? Iznenañujete me! — Tko je ikad čuo za tako zamršen slučaj? Svaki trag kliže kroz prste, čitav dan radim, i ništa! — I od toga ste se oznojili — reče Holmes, položivši šaku na rukav od kaputa. — Da, pretražio sam Serpentine. — Što? — Tražio sam leš ledi St. Simon. Sherlock Holmes se zavali u naslonjač i stade se od srca smijati. — Jeste li pretražili i bazen vodoskoka na Trafalgar Squareu — zapita. — Zašto? Što hoćete time reći? — Hoću reći da imate isto toliko mogućnosti da nañete gospoñu u jednom koliko i u drugom bazenu. Lestrade ljutito pogleda mog druga. — Pretpostavljam da znate sve — progunña. — Pa, saznao sam neke činjenice i došao do izvjesnog zaključka. — Zaista! Smatrate da Serpentine ne igra nikakvu ulogu? — Ja smatram nešto drugo. — Onda ćete biti ljubazni da mi objasnite kako smo mogli pronaći ovo što ovdje vidite? — reče, otvori torbu i izvadi jednu okvašenu vjenčanicu, par bijelih satenskih cipela i njestin vijenac i veo. — Evo, — reče, stavivši zatim novu burmu navrh čitave te gomilice — eto vam maloga tvrdog oraha koji treba da razbijete, majstore Holmes. — Oh, zaista — reče moj prijatelj, puštajući plave kolutove dima iz lule — zar ste to izvukli iz Serpentine?
— Čuvar parka je to našao kako pliva pored obale. Budući je to pripadalo nestaloj ženi, smatrao sam da ni leš neće biti daleko. — Po toj sjajnoj logici tijelo svakog čovjeka moralo bi se nalaziti u blizini njegove garderobe. Molim vas, čemu ste se uopće nadali? — Nadao sam se da će tim nalaskom biti dokazano učešće Flore Miller u nestanku ledi St. Simon. — Bojim se da tim nalaskom ništa nećete dokazati. — Ma nemojte — uzvikne Lestrade. — Bojim se, Holmes, da tom svojom dedukcijom niste baš pokazali praktičan duh. U dvije minute učinili ste dvije greške. Ova haljina tereti gospoñicu Floru Miller. — Kako? — Haljina ima džep. U džepu je nañena lisnica, a u lisnici listić papira. Evo ga. — Baci listić na stol ispred sebe. — Čujte što piše: »Vidjet ćeš me kada sve bude spremno. Doñi odmah F.H.M.« Pretpostavljam, dakle, da je Flora Miller izmamila napolje ledi St. Simon i da je uz pomoć saučesnika odgovorna za njen nestanak. Eto listića potpisana njenim početnim slovima, koji je na vratima potajno turnula ledi u ruku, namamivši je da iziñe iz kuće. — Vrlo dobro, Lestrade — izjavi Holmes smijući se. — Dopustite mi, molim vas da vidim taj listić. — Nemarno uzme listić. Odjednom mu se otme uzvik zadovoljstva. — To je zaista važno! — Aha, i vi tako, dakle, mislite? — Da. I iskreno vam čestitam. Lestrade pobjednički ustane i ispruži glavu da vidi. — što — uzvikne — pa vi gledate krivu stranu. — Naprotiv, ovo je prava strana. — Vi ste poludjeli! Na ovoj je strani napisana poruka.
— A na ovoj strani je dio hotelskog računa koji me zanima. — Tu nema ništa. Već sam ga pregledao — reče Lestrade — 4. okt. soba 8 šilinga; doručak 2 šilinga i 6 pensa; koktel 1 šil; ručak 2 šil. 6 p; čaša serija 8 p., ja u tome ne vidim ništa. — To tako samo izgleda. Ja vam ponovo čestitam. — Dosta sam vremena izgubio — reče Lestrade ustajući. — Ja vjerujem u naporan rad, a ne sjedenje kraj vatre i izmišljanje duhovitih pretpostavki. Doviñenja, gospodine Holmes. Vidjet ćemo tko će prije riješiti slučaj. — Zatim skupi stvari, pobaca ih u torbu i uputi se prema vratima. — Samo jedan nagovještaj, Lestrade — zaustavi ga Holmes. — Evo vam pravilnog rješenja slučaja: ledi St. Simon je mit. Ona ne postoji. Ona nikada nije postojala. Lestrade razrogači oči u mog prijatelja. Zatim se okrene prema meni, kucnu se triput po čelu, dostojanstveno klimne glavom i izjuri kroz vrata. Holmes ustane i navuče kaput. — Ima nešto u tom radu kao što tvrdi ova i čovjek, čini mi se, Watsone, da ću vas neko vrijeme morati ostaviti nasamu s novinama. Prošlo je pet sati kad je Holmes izašao. Poslije jednog, sata iz restorana je došao konobar s velikom kutijom. Uz pomoć mladića, kojeg je doveo sa sobom, otvori kutiju, pa obojica počnu postavljati stol za raskošnu večeru. Na našem skromnom stolu od mahagonija odjednom se nañe nekoliko hladnih šljuka, jedan fazan, pita od guščje jetre i nekoliko starih boca obavijenih paučinom. Pošto postave na stol sve te skupocjene poslastice, konobar nestane poput dobrih duhova iz »Hiljadu i jedne noći«, bez ikakova objašnjenja, osim što rekoše da je sve plaćeno i da im je to nareñeno.
Nešto prije devet odlučnim korakom uñe u sobu Sherlock Holmes. Njegovo ozbiljno lice i sjajne oči navedu me da povjerujem kako se razočarao svojim zaključcima. — Postavili su stol za večeru — reče trljajući ruke. — Očekujete društvo? Postavili su stol za pet osoba. —Da, možda će naići neko društvance — odgovori. — Čudim se da lord St. Simon još nije stigao. Ha! Čini mi se da čujem korake na stepenicama. Žurnim korakom uñe naš jutrošnji posjetilac okrećući svoj cviker brže no ikada, s izrazom uzbuñenja na aristokratskom licu. — Moj vas je čovjek, dakle pronašao? — Da. Priznajem da me sadržaj vaše poruke zaprepastio. Da li je točno to što tvrdite? — Sasvim. Lord St. Simon utone u naslonjač i preñe rukom preko čela. — Što će reći vojvoda — promrmlja — kad bude čuo da je jedan član njegove porodice predmet takvog poniženja? — Riječ je o sticanju okolnosti, a nikako o poniženju. — Oh, vi na to gledate s drugog gledišta. — Smatram da nikoga ne treba koriti. Dama nije mogla drukčije postupiti, mada je njena naglost nesumnjivo za žaljenje. Kako nema majke, nije imala s kim da se posavjetuje. — Uvreda je to, gospodine, javna uvreda — reče lord St. Simon bubnjajući prstima po stolu. — Morate oprostiti jadnoj djevojci koja se našla u tako složenom položaju. — Nikad joj to neću oprostiti. Ljut sam što sam sramno iskorišten.
— Čini mi se da je netko zazvonio— reče Holmes. — Da, čuju se koraci. Ako vas ja, lorde St. Simon, ne mogu nagovoriti da zauzmete blaži stav, možda će advokat kojega sam pozvao imati u tome više sreće. Holmes otvori vrata i uvede u sobu jednu gospoñu i jednog gospodina. — Lorde St. Simon, dopustite mi da vam predstavim gospodina i gospoñu Francis Hay Moulton. Gospoñu već, vjerojatno poznajete. Naš klijent odmah ustane. Bio se prosto ukočio. Oborenih očiju, s rukama u prednjem dijelu dugog kaputa, bio je u tom trenutku oličenje uvrijeñenog ponosa. Gospoña brzo poñe prema njemu i pruži mu ruku, ali on ne podiže pogled. — Vi se ljutite, Roberte — reče mu ona. — U pravu ste što se ljutite. — Molim vas, nemojte mi se izvinjavati — ogorčeno će lord St. Simon. — Oh, svjesna sam da sam kriva jer sam prije nego što sam otišla morala s vama razgovarati, ali bila sam nekako zbunjena. A od časa kad sam ponovo ugledala Franka nisam više znala ni što radim ni što govorim. Čudim se da se pred oltarom nisam onesvijestila. — Gospoño Moulton, možda biste željeli da moj prijatelj i ja izañemo iz sobe dok se vi ne objasnite? — Ako smijem reći svoje mišljenje — javi se nepoznati gospodin — u čitavoj toj stvari ima već ionako suviše tajnovitosti. Najmilije bi mi bilo da Evropa i Amerika čuju pravu istinu. — Bio je to malen i suncem opaljen čovjek oštroumnih crta lica i živahna držanja. — Onda ću ja sve ispričati — reče gospoña. — Frank i ja sreli smo se 1884. godine u logoru McQuire, blizu Rockija, gdje je moj stari imao zemljište na kojemu se kopala ruda. Bili smo vjereni. Jednoga dana moj stari nagazi na bogatu žilu. Meñutim, jadni Frank bio je zle
sreće, na zemljištu koje je istraživao ništa nije našao. I tako, koliko se stari bogatio, toliko je Frank siromašio. Najzad stari nije htio ni da čuje za našu vjeridbu, pa me jednog dana odveo u Frisco. Ali Frank nije htio da me izgubi pa je pošao za mnom. Tako smo se viñali, a stari nije znao za te sastanke. Da je znao da se sastajemo, stari bi se ljutio. Zato smo sve sami uredili. Frank mi re- '\ če da će i on poći u potragu za srećom, a po mene će doći tek kad stekne koliko je i stari stekao. Ja mu obećah da ću mu biti vjerna do kraja života i dadoh mu riječ da se neću udati za drugoga dok god on bude živ. »Pa zašto se onda ne bismo odmah vjenčali«, reče mi on, » tako bih ja bio siguran u tebe i ne bih zahtijevao da ti budem muž dok se ne vratim«. Razgovarali smo još o tome, a onda je on sve lijepo uredio: svećenik nas je čekao, pa smo sve svršili. Frank je zatim pošao u potragu za srećom, a ja sam se vratila starome. Prvo što sam čula o Franku bilo je da se nalazi u Monti, zatim sam saznala da je otišao u Arizonu, najzad su stigle vijesti iz Novog Meksika. Jednog dana objavile su novine priču o tome kako su Indijanci napali rudarski logor, a meñu imenima ubijenih nalazilo se i Frankovo ime. Pala sam u nesvijest. Nakon toga mjesecima sam bolovala. Stari je već mislio da ću sasvim propasti pa me stalno vodio liječnicima. Godinu dana, a možda i više, čekala sam uzalud da stigne kakva vijest o Franku. Najzad sam bila uvjerena da je mrtav. Tada je u Frisco došao lord St. Simon. Nakon nekog vremena vratimo se u London, i tu je ugovoreno da ću se vjenčati s lordom. Stari je bio sretan, ali ja sam osjećala da u mom srcu nijedan čovjek na svijetu neće moći zauzeti mjesto koje je zauzimao Frank. Da sam se udala za lorda St. Simona bila bih mu ostala vjerna. Svojom ljubavi nernožemo upravljati, ali svojim djelima možemo. Otišla sam s njim pred oltar s namjerom da mu budem, ako je to moguće, dobra žena.
Možete zamisliti kako sam se zabezeknula kad sam, stigavši pred oltarsku pregradu, u prvoj klupi ugledala Franka kako pilji u mene. Najprije sam pomislila da je to njegov duh, ali kad sam se okrenula, vidjela sam da i dalje stoji na istom mjestu i pita me očima da li mi je milo ili nije što ga vidim, čudim se što se nisam u isti čas srušila. Sjećam se dobro da mi se sve zavrtjelo oko glave i da su mi riječi svećenika brujile u ušima kao zujanje pčela. Nisam znala što da radim! Da prekinem misu i napravim scenu u crkvi? Ponovo bacim pogled na njega. Učini mi se da on čita moje misli jer je stavio prst na usta, dajući mi time znak da ostanem mirna. Zatim sam vidjela da nešto črčka na listiću papira. Bilo mi je jasno da piše poruku. Kad sam, izlazeći, prošla pored njegove klupe, ispustila sam pred njim svoj buket, a on je, vrativši mi cvijeće, tutnuo poruku u ruku. S nekoliko riječi zvao me da na jedan njegov znak doñem k njemu. Razumije se da ni časkom nisam posumnjala u to da me prva moja dužnost vodi k njemu pa sam odlučila da učinim sve što od mene zatraži. Povjerila sam se svojoj sobarici koja ga je poznavala još iz Kalifornije i bila mi je uvijek sklona. Molila sam je da o svemu tome nikome ništa ne priča i da mi spremi nešto stvari i kaput. Svjesna sam da je trebalo da se o tome porazgovim s lordom St. Simonom, ali to nisam mogla učiniti pred njegovom majkom i tolikim gostima. Zato sam riješila da pobjegnem, a poslije da sve objasnim. Nisam sjedila za stolom ni deset minuta, kad sam kroz prozor ugledala Franka na drugoj strani ulice. On mi mahne rukom i ode u park. Ja pobjegoh iz sobe, obukoh se i poñoh za njim. Uto mi priñe neka žena i počne mi nešto pričati o lordu St. Simonu. Ali ja je se otarasim i stignem Franka. Fijakerom odosmo na Gordonov trg gdje je zakupio stan. Tu se s njim vjenčam nakon toliko godina uzaludnog čekanja. S njim sam se istinski vjenčala. Frank je uspio
pobjeći iz indijanskog zarobljeništva pa je došao u Frisco gdje je doznao da ga smatram mrtvim i da sam otišla u Englesku. Onda je došao ovamo za mnom i pronašao me na sam dan vjenčanja s lordom. — U novinama sam pročitao vijest o tvom vjenčanju, bilo je spomenuto i ime crkve ali, nisam znao gdje stanuješ — rekao je Frank. — Potom smo razgovarali o tome što treba da učinimo. Frank je smatrao da treba da budemo iskreni, ali mene je bilo stid. Htjela sam napisati koji redak ocu i javiti mu da sam živa. Strašno mi je bilo i pomisliti da svi oni lordovi i one ledi sjede u gostinjskoj sobi za ručkom i čekaju da se vratim. Onda mi Frank uzme vjenčanicu i ostale stvari, sve zavije u paket i baci negdje gdje to nitko neće moći da nañe, u nadi da mi tako neće ući u trag! Sutra bismo krenuli u Pariz da nas večeras nije posjetio ovaj dobri gospodin Holmes. Ni sad još ne znam kako nas je uspio pronaći. Ljubazno nam je objasnio da je Frank u pravu, a ja nisam, pa bismo pogriješili kad bismo se krili. Predložio nam je da se porazgovaramo s lordom St. Simonom. Tako smo, eto došli. Sad ste sve čuli. Roberte, žalim što sam vam zadala bol, ali se nadam da nećete imati suviše loše mišljenje o meni. Lord St. Simon saslušao je priču stisnutih usana i namrštena čela. — Izvinite — reče — ali ja ne običavam da pred drugima govorim o svojim najintimnijim stvarima. — Onda mi nećete oprostiti? Hoćete li mi pružiti ruku? — Oh, svakako ako vam to čini zadovoljstvo — reče i hladno prihvati ruku mlade žene. — Nadam se — reče Holmes — da ćete se pridružiti našoj prijateljskoj večeri. — Čini mi se da tražite suviše mnogo od mene — odvrati njegovo gospodstvo. — Mogu biti primoran da pristanem na tu promjenu, ali se jedva može očekivati od
mene da se toj promjeni još i radujem. S vašim dopuštenjem zaželjet ću svima veoma prijatno veče. Potom se svima nakloni i dostojanstveno izañe iz sobe. — Nadam se da ćete nas vi počastiti svojim društvom — reče Sherlock Holmes. — Svaki moj sastanak s jednim Amerikancem, gospodine Moultone, znači za mene naročit užitak. Pripadam ljudima koji vjeruju da će doći dan kada ludost vladara i greške ministara neće više moći spriječiti našu djecu da postanu grañani jedne goleme zemlje. — Slučaj je bio zanimljiv — reče Holmes kad posjetioci odoše — jer je jasno pokazao kako objašnjenje neke stvari, koja na prvi pogled izgleda sasvim neobjašnjiva, može biti sasvim jednostavno. Ima li išta prirodnije od toka dogañaja što ih je ispričala ova žena i neobičnije od ishoda tih dogañaja koji predstavlja Lestrade iz Scotland Yarda? — Znači, vi niste bili na pogrešnom putu! — Od samog početka bile su mi sasvim jasne dvije činjenice: jedna, da je žena bila voljna da se vjenča, druga, da se pokajala nekoliko minuta pošto se vratila kući. Bilo je očito da je toga jutra došlo do promjene njenog mišljenja. Ona nije mogla ni skini govoriti dok je bila van kuće, jer je bila u pratnji mladoženje. Da nije nekoga vidjela? Ako se to desilo, to je morao biti netko iz Amerike, jer je u ovoj zemlji provela sasvim kratko vrijeme, pa je jedva mogla dopustiti nekome da izvrši tako jak utjecaj na nju da bi je sama činjenica što ga je ugledala mogla navesti da iz korijena mijenja svoje planove. Vidite, pomoću postupnog isključivanja došli smo do ideje da je vidjela nekog Amerikanca. A tko je mogao biti taj Amerikanac i kako je mogao da izvrši tako jak utjecaj na nju? To je mogao biti ili njen ljubavnik, ili njen muž. Znao sam da je djevojaštvo provela pod neobičnim uvjetima promatrajući grube prizore. Dotle
sam bio stigao prije nego što sam čuo priču lorda St. Simona. Pošto nam je ispričao o čovjeku u crkvenoj klupi, o promjeni držanja svoje supruge, o tako providnoj zamisli da se ispusti buket da bi se na taj način došlo do listića, o sastanku svoje supruge s povjerljivom sobaricom i o njenoj veoma značajnoj primjedbi o »uskakanju u posjed«, što na jeziku rudara znači domoći se vlasništva na koje drugo lice ima pravo prvenstva, cijela situacija postala mi je savršeno jasna. Ona je otišla s jednim čovjekom, a taj je čovjek bio: ili njen ljubavnik, ili njen muž. — Kako ste ih pronašli? — Moglo je biti teškoća, ali prijatelj Lestrade imao je u svojim rukama jedno obavještenje čiju vrijednost nije shvatio. Početna slova, naravno, bila su od najveće važnosti, ali je još važnije bilo saznanje da je Amerikanac tjedan dana ranije podmirio svoj račun u jednom od najotmjenijih londonskih hotela. — Po čemu zaključujete da je to bio jedan od najotmjenih londonskih hotela? — Po visokim cijenama. Osam šilinga za sobu i osam pea za šalicu serija ukazuje na to da je to bio jedan od najskupljih hotela. Nema ih mnogo u Londonu s tako visokim cijenama. U drugom, u Northumberland aveniji, koji sam takoñer posjetio, pročitao sam da ga je Amerikanac Francis H. Moulton napustio dan ranije, a pregledavajući njegove račune došao sam do iznosa koji sam vidio na kopiji računa. Pisma mu je trebalo slati na Gordonov trg 226, pa sam otišao tamo. Imao sam sreće da ljubavni par nañem kod kuće. Usudio sam se da im dam nekoliko očinskih savjeta i da im ukazem na to kako bi u svakom slučaju bilo bolje da svoj stav učine nešto jasnijim s obzirom na javnost, a posebno na lorda St. Simona. Pozvao sam ih da se ovdje s njim sastanu i, kao što vidite, natjerao sam i njega da doñe na sastanak.
— Ali bez naročitog rezultata — prekinem ga. — Njegovo se ponašanje nikako ne može nazvati blagonaklonim. — Ah, Watsone! — reče Holmes smijući se — možda ni vi ne biste bili naročito blagonakloni kad biste se poslije tolikih neprilika, od udvaranja do vjenčanja, odjednom našli lišeni i supruge i bogatstva. Lorda St. Simona možemo smatrati neobično milostivim čovjekom, a svojim zvijezdama zahvalimo što se mi nikada nećemo naći u njegovu položaju. Okrenite svoju stolicu i dodajte mi tu violinu, jer je jedini problem koji još treba da riješimo vjerojatno slijedeći: kako da prekratimo ove turobne jesenje večeri. PET SJEMENKI NARANČE Prelistavajući slučajeve što ih je Sherlock Holmes rješavao izmeñu 1882. i 1890. nailazim na mnoge koji se odlikuju čudnim zanimljivostima. Zbog toga mi nije nimalo lako odlučiti se koje da izdvojim. O nekima je javnost opširno obavijestila dnevna štampa, o drugima se pisalo manje, jer mom prijatelju nisu pružili priliku da razvije čudnovate osobine koje je posjedovao u tako velikoj mjeri. Neki su slučajevi odoljeli njegovoj analitičkoj vještini, a kao pripovijetke, počeci bez ikakva kraja, nisu značili bogzna što, dok su drugi samo djelomično bili razjašnjeni, i to više na temelju nagañanja nego logičnog dokaza koji mu je bio toliko drag. Meñu takvima je jedan tako izvanredan u pojedinostima i iznenañujući u rezultatu da ne mogu odoljeti a da ga ne ispričam, bez obzira na to što u njemu ima pojedinosti koje nisu bile razjašnjene, niti će to vjerojatno ikad biti. Godina 1887. obdarila nas je dugim nizom više ili manje zanimljivih slučajeva. Meñu ostalim sam sačuvao
bilješke o slučaju Paradolova kabineta, društva prosjakmatera, koji su imali luksuzni klub u podrumu skladišta pokućstva, zatim o dogañajima povezanim s nestankom britanske barke 'Sophy Anderson', o čudnovatim pustolovinama Gricea Patersona na otoku Uffa i o trgovačkom slučaju Camberwell. U ovom potonjem, kao. što se mnogi vjerojatno sjećaju, Sherlock Holmes je, navijajući pokojnikov sat, dokazao da je prethodno bio navijen prije dva sata i da je prema tome bolesnik otišao u krevet u tom vremenu — što je bilo odlučujuće da bi se riješio taj slučaj. Možda ću jednom ispričati sve te slučajeve, meñutim, nijedan od njih ne može se mjeriti s čudnim nizom okolnosti koje sam odlučio opisati. Bilo je to potkraj septembra. Bura se razbjesnjela izuzetnom žestinom. Vjetar je cio dan zavijao a kiša je udarala o prozore tako da smo i mi, ovdje u srcu velikoga Londona, bili prisiljeni da na trenutak zaboravimo svakidašnjicu i suočimo se sa strašnim elementarnim silama koje se sručuju na čovječanstvo kroz barijere njegove civilizacije i urliču poput neukroćenih zvijeri u kavezu. Uveče se oluja pojačala, a vjetai u dimnjaku plakao i jecao poput djeteta. Sherlock Holmes sjedio je neraspoložen s jedne strane kamina sreñujući svoje bilješke, dok sam ja na drugom kraju bio zadubljen u interesantnu priču Clarka Russella. Bijes bure izvanredno je odgovarao tekstu koji sam čitao, a mlazovi kiše što su zapljuskivali prozore izazivali su dojam velikih olujnih valova. Žena mi je otišla u posjet tetki i ja sam se na nekoliko dana preselio u svoj bivši stan u Baker Streetu. — Hej! — Podigao sam glavu pogledavši prijatelja. — To je zasigurno zvono! Tko bi noćas mogao doći? Možda neki vaš prijatelj? — Vi ste mi jedini — odgovori on. — A druge posjetioce ničim ne ohrabrujem.
— Možda kakav klijent? — Ako je tako, riječ je o ozbiljnom slučaju. Što bi inače nekog natjeralo da izañe po takvu vremenu, i u to doba! No, vjerojatno je to neka znanica naše gazdarice. Sherlock Holmes nije pogodio jer su se u hodniku čuli koraci, a zatim kucanje. On ispruži dugačku ruku i sjaj svjetiljke sa sebe usmjeri na prazan stolac na koji se došljak sjesti. — Uñite! Čovjek koji je ušao bio je mlad, mogle su mu biti najviše dvadeset dvije godine. Bio je uredno i elegantno odjeven. Držanje mu je odavalo uglañenost i tankoćutnost. Kišobran s kojeg se cijedila kiša i njegov sjajni nepromočivi kaput ukazivali su na nevrijeme kojem se morao izložiti. Obasjan svjetlom, ogledao se zabrinuto, i nije mi promaklo da mu je lice blijedo a oči nemirne kao u čovjeka koji je obuzet velikom brigom. — Dopustite da se ispričam —prozbori došljak skinuvši s nosa zlatan lornjon. — Nadam se da nisam suviše nametljiv. Žao mi je što sam u vašu prijatnu sobu donio tragove oluje i kiše. — Dajte mi ogrtač i kišobran — obrati mu se Holmes. — Na vješalici će se odmah osušiti. Primjećujem da dolazite s jugozapada. — Da, iz Horshama. — Na vršcima vaših cipela jasno se vidi mješavina ilovače i vapnenca. — Došao sam da vas zamolim za savjet. — To je bar lako. — I pomoć. — To je već teže. — Čuo sam o vama, gospodine Holmes. Ispričao mi je major Prendergast kako ste ga izvukli iz onoga skandala u Tankerville Clubu. — Ah, da. Neosnovano su ga optužili da je varao na kartama.
— On kaže da vi možete riješiti svaki slučaj. — Očito pretjeruje. — Da vas nitko nije pobijedio. — Nadigran sam čak četiri puta. Tri puta su me pobije^ dili muškarci, a jedanput žena. — Što je to u usporedbi s tolikim uspjesima! — Istina, obično uspješno rješavam svaki slučaj. — Vjerojatno ćete i moj. — Molim vas, privucite stolac vatri i objasnite mi o čemu je zapravo riječ. — O neobičnom slučaju. — Takvi su obično svi kojih se prihvaćam. Ja predstavljam, u neku ruku, vrhovnu instancu. — Pa ipak sumnjam, gospodine, da ste unatoč svom iskustvu čuli za tako tajanstven i neobjašnjiv niz dogañaja u mojoj obitelji. — Pobudili ste moje zanimanje — reče Holmes. — Molim vas, upoznajte nas s osnovnim činjenicama, od početka. Poslije ću vas upitati za one pojedinosti koje mi se budu činile najvažnijima. Mladić privuče stolac i ispruži prema plamenu mokre noge. — Zovem se John Openshaw, ali ono što ja radim nema s tim slučajem mnogo veze. Posrijedi je naslijeñe, i zato, da bi vam bilo jasnije, započet ću od početka. Moj je djed imao dva sina, strica Eliasa i Josepha, moga oca. Otac mi je imao malu tvornicu u Coventrvju, koju je proširio u vrijeme kad je počela proizvodnja bicikla. Bio je vlasnik patenta »nepoderive gume Openshaw« i u poslu je polučio takav uspjeh da je tvornicu naposljetku dobro prodao i povukao se s popriličnim imetkom. Ujak Elias emigrirao je kao mladić u Ameriku. Nastanio se kao plantažer u Floridi i, kao što smo čuli, ondje mu je posao išao od ruke. U grañanskom ratu
borio se u Jacksonoj armiji, a poslije pod Hoodovim zapovjedništvom. Unaprijeñen je u čin pukovnika. Kad je Lee položio oružje, moj se stric povukao na svoju plantažu, na kojoj je ostao tretiri godine. U 1869. ili 1870. vratio se u Evropu i u Sussexu, blizu Horshama, kupio je malo imanje. U Sjedinjenim Državama prilično se obogatio, a to što je odande otputovao može se objasniti njegovom netrpeljivošću prema Crncima i neslaganju s političarima koji su im htjeli dati pravo glasa. Bio je to osobenjak žestoke, nagle ćudi, pravi prostak kad bi ga spopala srdžba. Živio je krajnje povučeno. Sumnjam da je za sve to vrijeme što ga je proveo u Horshamu nogom stupio u grad. Oko kuće je imao vrt i dvijri njive i onuda bi šetao, premda bi često prolazili i tjedni da nije izlazio iz sobe. Pio je mnogo rakije i pušio, ali uvijek sam, izbjegavajući društvo. Nije mu bilo do prijatelja, pa ni do vlastitog brata. Za mene nije mario sve dok me 1878. godine, već je osam ili devet godina bio u Engleskoj, nije prvi put ugledao. Tada sam bio dječak od nekih dvanaest godina. Zamolio je moga oca da živim s njim. Prema meni je bio ljubazan na svoj osebujan način. Kad je bio trijezan, igrali bismo se triktraka i dame. Postao sam njegova desna ruka i u kućanstvu i u poslovanju s mjesnim trgovcima, tako da sam već sa šesnaest godina bio gospodar kuće. U mene su bili svi ključevi, mogao sam ići kamo sam htio, pod uvjetom da ga ne uznemiravam u njegovu miru. Ipak: jedna je prostorija bila izuzetak: spremište za odbačene stvari u potkrovlju. Ono je uvijek bilo zaključano, i on nikome, pa ni meni, nikad nije dopustio da u njega uñem. Znatiželjan poput većine dječaka, pokadšto sam virio kroz ključanicu, ali sam vidio samo ono što se moglo očekivati: stare kovčege i sanduke.
Jednog dana, bilo je to u martu 1883, na stolu kraj tanjura čekalo ga je pismo sa stranom markom. Rijekto je primao pisma jer je sve račune plaćao gotovim novcem, a prijatelja uopće nije imao. »Iz Indije«, rekao je podigavši ga. »Sa žigom Pondicheyja! Što bi to moglo biti?« Naglo ga je otvorio, a iz njega na tanjur ispade pet malenih osušenih sjemenki naranče. Počeo sam se smijati, ali ugledavši izraz njegova lica odmah se uozbiljim. Donju je usnu objesio a oči raskolačio. Blijed kao krpa, piljio je u omotnicu koju je držao u drhtavoj ruci. »K.K.K.«, triput je promuklo izgovorio isto slovo. Bože moj! Stiže me kazna za grijehe.« »Što to znači, striče?« »Smrt«, reče, ustane se i povuče u svoju sobu ostavljajući me obuzeta užasom. Dohvatim omotnicu i s unutarnje strane preklopa, iznad mjesta gdje se omotnica zaljepljuje, pročitam crveno napisana tri slova K. Samo to, i pet sjemenki naranče. Što je moglo izazvati toliki užas? Strica sam sreo dok sam se penjao stepeništem. U jednoj je ruci imao stari rñavi ključ, odmah sam pretpostavio da je od ostave u potkrovlju, a u drugoj je nosio malu bakrenu kutiju, nalik na kućnu blagajnu. »Mogu oni raditi što ih volja, ali ja ću ih onemogućiti«, reče i opsuje. »Reci Mary da naloži u mojoj sobi, a nekoga pošalji po Fordhama, horshamskog pravnika«. Uradio sam kako mi je naredio. Kada je pravnik stigao, stric je i mene pozvao u sobu. Vatra se razgorjela, a na rešetki je bilo mnogo crnoga, rastresitog pepela, zasigurno od izgorjeloga papira. Otvorena kutija bila je prazna, a kad sam je bolje pogledao, iznenadio sam se što sam na poklopcu zapazio ista ona tri slova K kao toga jutra na omotnici.
»Pozvao sam te, John«, započne moj stric, »da budeš svjedok prilikom sastavljanja moje oporuke. Svoje imanje, sa svime što je u njemu više ili manje dobro, ostavljam svome bratu, tvome ocu, od koga ćeš to ti, bez sumnje, jednoga dana naslijediti. Ako u tome budeš uživao u miru, u redu. U protivnom, dečko moj, poslušaj me i ostavi sve svome najgorem neprijatelju. Žao mi je što ti ostavljam tako »dvosjeklu« ostavštinu, ali ne mogu predvidjeti kako će se dogañaji razvijati. Molim te potpiši na mjestu koje će ti pokazati gospodin Fordham.« Potpisao sam kao što me uputio. Pravnik odnese oporuku. Taj čudni dogañaj, kao što s pravom pretpostavljate, ostavio je na meni najdublji dojam. O stričevim sam riječima dugo i često razmišljao prevrćući ih u glavi na ovaj ili onaj način, ali uzalud. Pa ipak se nisam mogao osloboditi nejasne strepnje. Ona je, istina, idućih tjedana slabila; ništa nije poremivalo svakodnevnu jednoličnost života na imanju. Meñutim, nije mi promaklo da se stric promijenio. Opijao se više nego prije i još više zazirao od društva. Većinu bi vremena provodio u svojoj sobi zaključan iznutra, a ponekad bi pijan i pahnitao izletio iz kuće i s revolverom u ruci teturao vrtom vičući da se nikoga ne boji i da neće dopustiti da ga itko satjera meñu četiri zida, ni čovjek ni ñavo. Kad bi ga mahnitost prošla, bučno bi se vratio u kuću, za sobom zaključao i zračunao vrata, poput čovjeka koji se više ne može oduprijeti stravi koja ga je prožimala do u samu srž. Tada bih i za hladnih dana vidio kako mu se lice sjaji od znoja, kao da ga je bio zamočio u posudu s vodom. Da završim, gospodine Holmes, i da više ne zloupotrebim vašu strpljivost: tako se jedne kobne noći nije vratio sa svoga mahnitog obilaska. Pronašli smo ga lica zaronjena u zelenkastu vodu malog ribnjaka u dnu vrta. Na njemu nije bilo tragova nasilja, a voda je bila duboka samo nešto više od pola metra, tako da je porota,