uzevši u obzir čudne navike u životu moga strica, zaključila da je posrijedi samoubojstvo. Ali ja, koji sam znao kako je zazirao od same riječi — smrt, nikako se nisam mogao pomiriti s mišlju da je samome sebi oduzeo život. Meñutim, sve se stišalo, moj otac je preuzeo imanje i oko četrnaest hiljada funti, koliko mu je stric bio ostavio u banci. — Samo trenutak — prekine ga Holmes. — Vaš je slučaj, čini mi se, jedan od najzanimljivijih koje sam ikada čuo. Recite mi, molim vas, datum kada je vaš stric primio pismo i dan kada se navodno sam ubio? — Pismo je stiglo 10. marta 1883, a umro je poslije sedam tjedana, u noći 2. maja. — Hvala. Nastavite, molim. —- Kad je preuzeo imanje, moj je otac, na moj zahtjev, brižljivo pretražio potkrovlje koje je uvijek bilo zaključano. Ondje smo pronašli bakrenu kutiju. Bila je prazna a njen sadržaj uništen. Na unutrašnjem dijelu poklopca bila je papirnata naljepnica sa slovima K.K.K. i riječima: Pisma, bilješke, priznanice, registri — sve to napisano ispod trostrukog K. To su vjerojatno bili dokumenti koje je pukovnik Openshaw uništio. Na tavanu, inaće, nije bilo ništa osobito osim mnoštva razbacanih papira, novina i bilježnica u kojima je bilo pojedinosti iz života moga strica u Americi. Neke su se odnosile na rat i iz njih je proizlazilo da je valjano obavljao svoju dužnost stekavši ugled hrabra vojnika. Druge su se pak odnosile na godine obnove južnih država, i to uglavnom na politiku, jer se moj stric energično suprotstavljao nastojanjima političara »torbara« sa Sjevera. Otac se preselio u Horsham početkom 1884. godine i sve je bilo u redu do januara 1885. Četvrtoga dana nove godine, dok smo doručkovali za stolom, čuo sam kako je od iznenañenja uzviknuo. U jednoj je ruci držao otvorenu omotnicu, a na dlanu druge pet osušenih
narančinih sjemenki. Dotad se uvijek rugao mojoj »izmišljotini« o pukovniku i zlokobnim sjemenkama, ali sada, kad je i njemu zaprijetila ista opasnost, bio je i te kako zaprepašten i uplašen. »Zaboga, što to znači, John?« promucao je. Srce mi se steglo. »To su tri slova K« Zagledao se u omotnicu. »Doista!« poviče. »Baš ta slova. Ali što to piše ispod njih?« »Stavite papire na sunčani sat«, pročitao sam mu preko ramena. »Kakve papire? Na koji sunčani sat?« »Onaj u vrtu. Drugoga nemamo«, odgovorio sam. »Zacijelo je riječ o onim uništenim papirima.« »Pih!« otpuhao je skupivši svu hrabrost. »U civiliziranoj zemlji takvim lakrdijama ne valja obraćati pažnju. Odakle je pismo?« »Iz Dundeeja«, odgovorio sam pogledavši poštansku marku. »Netko se s nama neumjesno našalio«, reče otac. »što da radim s tim papirima i sunčanim satom? Najbolje da na Sve to ne obraćam pažnju.« »Trebalo bi da obavijestimo policiju.« »Pa da nam se narugaju. Nipošto.« »Dopusti da ja to uradim«. »Ne, zabranjujem ti. Ne smijemo dopustiti da zbog te ludorije postanemo preetom prepričavanja.« Budući da sam ga znao kao vrlo tvrdoglava, odustao sam od daljeg nagovaranja. U srcu mi je ipak ostala strepnja. Otac je nakon tri dana posjetio prijatelja majora Freebodyja, komandanta jedne od utvrda na Portsdown Hillu. Obradovao sam se jer mi se činilo da se, što je dalje od kuće, udaljuje i od opasnosti. U tome sam, meñutim, pogriješio. Već drugoga dana njegove odsutnosti, od majora sam primio brzojav kojim me hitno
zove k sebi. Otac je pao u dubok kamenolom kakvih je u susjedstvu bilo posvuda i sada je ležao onviješten napukle lubanje. Odmah sam se odazvao pozivu, ali on je preminuo a da se prije smrti nije osvijestio. Vjerojatno se vraćao u suton, i kako mu je kraj bio nepoznat, a kamenolom nezaštićen ogradom, porota je njegovu smrt bez oklijevanja proglasila »nesretnim slučajem«. Premda sam pažljivo razmotrio svaku pojedinost povezanu s njegovom smrću, nisam otkrio ništa što bi imalo upućivalo na ubojstvo. Nije bilo tragova nasilja, nikakvih otisaka stopala, niti je itko u okolici vidio ikakve strance. Pa ipak, ne moram vam reći, i dalje sam bio uznemiren. Bilo mi je jasno da je bio žrtva nečije podle zavjere. Tako sam u zlokobnim okolnostima naslijedio imanje. Zacijelo vas zanima zašto ga se nisam otarasio. Zato što sam bio uvjeren da su naše neprilike na neki način povezane s nekim dogañajima iz stričeva života, i da će mi opasnost prijetiti u bilo kojoj kući. Od smrti moga jadnog oca u januaru 1885. proteklo je dvije godine i osam mjeseci. U Horshamu sam živio sretno i već sam se počeo nadati da je prokletstvo s naše obitelji skinuto, završivši na prethodnoj generaciji. Meñutim, nade su bile preuranjene. Jučer me zadesio udarac, isto onako kao što je bio zaprepastio oca. Mladić izvuče iz prsluka izgužvanu omotnicu i nad stolom istrese pet osušenih sjemenki naranče. — Evo omotnice. Poštanski žig upućuje na London, istočni dio. Na njoj su iste riječi kao i na onoj upućenoj ocu: K.K.K. i 'Stavite papire na sunčani sat'. — Što ste uradili? — upita Holmes. — Ništa. — Ništa? — Iskreno govoreći... — lice je prekrio tankim, bijelim prstima —... osjećao sam se bespomoćnim, poput onih jadnih zečeva oko kojih se ovija zmija. Činilo mi se
da me se dočepalo nekakvo neumoljivo zlo kojemu se nikakvim mjerama predostrožnosti ne može oduprijeti. — Zaboga, čovječe! — poviče Holmes. — Nešto morate poduzeti, ili ste izgubljeni. Spasiti vas može samo energična akcija. Sada ne smijete očajavati. — Bio sam na policiji. — I? — Saslušali su me sa smiješkom na usnama. Uvjeren sam da je inspektor o pismima stvorio sud: ona su rezultat neslane šale. A smrt moga strica i oca, uostalom kao i porota, pripisuje slučaju. On ih ne povezuje s prijetnjama iz pisama. — Nevjerojatni glupani! — poviče Holmes zamahnuvši stisnutom pesnicom. — Ipak su poslali policajca da sa mnom bude u kući. — Je li večeras došao s vama? — Nije. Nareñeno mu je da ostane u kući. Holmes se od bijesa ponovo razmahao. — Zašto ste došli k meni? — upita. — Ili, što je još važnije, zašto me niste odmah potražili? — Nisam znao za vas. Tek danas sam s majorom Preergastom razgovarao o svojoj nevolji i on mi je savjetovao da vam se obratim. — Znači, pismo ste primili prije dva dana. Trebalo je da ranije stupimo u akciju. Znate li za još koji podatak ili značajnu pojedinost koja bi nam mogla pomoći? — Sjetio sam se jedne — reče John Openshaw. Malo je prekopavao po džepu i iz njega izvukao komad izblijedjeloga, nekad plavog papira i stavio ga pred nas na stol. — Onoga dana kada je moj stric vatrom uništavao papire opazio sam meñu nagorjelim rubovima u pepelu i ostatke ovakve boje. Ovaj sam papir našao na podu i sklon sam povjerovati da je ispao iz snopa i tako ostao čitav. Osim što se u njemu spominju sjemenke, ne
vidim kako bi se njime mogli okoristiti. Meni se čini da je list dnevnika. Rukopis je nesumnjivo stričev. Holmes pomakne svjetiljku i obojica smo se nagnuli nad papire. Po neravnom rubu moglo se zaključiti da je bio istrgnut iz nekakve knjige. Na vrhu je bio datum: mart 1869, a ispod njega slijedeća zagonetna poruka: 4. Stigao Hudson. Po starom programu. 7. Sjemenke poslane McCaulevu, Paramoreu i Johnu Swainu iz St Augustinea. 9. McCaulevprihvatio. 10. John Swain prihvatio. 11. Posjet Paramoreu. Sve u redu. — Hvala! — reče Holmes preklopivši papir i vrativši ga posjetiocu. — Odsad više ne smijete gubiti ni trenutka. Nemamo vremena čak ni da porazgovaramo o onom što ste nam ispričali. Odmah se morate vratiti kući i nešto učiniti. — Što? — Papir koji ste nam upravo pokazali stavite u bakrenu kutiju koju ste spomenuli. U nju stavite i obavijest da je sve druge papire stric spalio i da je ostao samo ovaj. Uradite to što uvjerljivije. Kada to uradite, kutiju odnesite na sunčani sat, kao što piše u uputi. Razumijete li? — Potpuno. — Ne mislite na osvetu ili nešto slično, barem zasad. To se može postići i zakonskim putem. Ali, i mi moramo isplesti svoju mrežu, dok je njihova već razapeta. Zasad je najvažnije da od vas otklonimo opasnost koja vam prijeti. Zatim valja razjasniti tajnu i kazniti krivce. — Hvala vam! — zahvali se mladić, ustane i obuče ogrtač. — Vratili ste mi nadu i samopouzdanje. Uradit ću sve što ste mi savjetovali.
— Ne gubite ni trenutka. I čuvajte se, jer nimalo ne sumnjam da vam prijeti neposredna opasnost. Kako ćete se vratiti? — Vlakom s Waterlooa. — Još nije devet. Ulice su još pune prolaznika pa vam se do stanice ništa neće dogoditi. Ipak se pričuvajte. — Naoružan sam. — To je dobro. Ja ću se već sutra pozabaviti vašim slučajem. — Znači, vidjet ćemo se u Horshamu? — Ne, vaša je tajna u Londonu. Ovdje je moram otkriti. — U tom slučaju posjetit ću vas za dava i obavijestiti o novostima u vezi s kutijom i papirima. Držat ću se vaših uputa u svakom pogledu. Zatim se rukuje i ode. Vjetar je zavijao a kiša šibala o prozore, činilo se da je i ta čudnovata priča bila dio razbjejelih prirodnih elemenata. Sherlock Holmes je neko vrijeme sjedio pognute glave i očiju uperenih u vatru. Zatim pripali lulu i, naslonivši se na stolac, zagleda se u plave kolutove dima kako se jedan za drugim uzdižu ka stropu. — čini mi se, Watsone — progovori naposletku — da meñu svim našim dosadašnjim slučajevima nijedan nije bio tako fantastičan. — Osim, možda, Znaka četvorice. — Možda. Pa ipak mi se čini da je John Openshaw u većoj opasnosti nego što je onda bio Sholto. — Pretpostavljate li o kakvoj je opasnosti riječ? — Pitanje je suvišno. — Ako je tako, što je posrijedi? Tko se potpisuje sa K.K.K. i zašto progoni tu nesretnu obitelj ? Sherlock Holmes sklopi oči i nalakti se na naslon stola skupivši vrške prstiju. — Idealni logičar, kad jednom sazna odreñenu činjenicu osvijetljenu sa svih strana, iz nje ne zaključuje
samo lanac dogañaja koji su do te činjenice doveli, nego i slijed budućih dogañaja. Kao što je Cuvier neku životinju mogao potpuno i točno opisati promatrajući njenu jednu jedinu kost, tako je i promatrač koji u potpunosti shvaća vezu u nizu dogañaja u stanju da u duhu rekonstruira i one druge, prije i poslije. Mi još nismo svjesni rezultata koji se mogu postići samo razumom. U radnoj sobi mogu se riješiti problemi kojima su se uzalud mučili oni koji bi pokušavali naći rješenje pomoću osjetila. Ali, da bi to umijeće razvio do savršenstva, logičar se mora koristiti svim činjenicama kojima raspolaže, a to je, kao što ćete sami uvidjeti, čak i u naše vrijeme slobodnog razovanja i enciklopedija, velika rijetkost. Danas je čovjeku pristupačno sve znanje koje bi mu moglo ustrebati u njegovu poslu, a time se i ja nastojim okoristiti. Ako se dobro sjećam, vi ste jednom prilikom, u ranim danima našega prijateljstva, vrlo točno nanizali moja ograničenja. — Jesam — odgovorio sam uz osmijeh. — Na pomalo jedinstven način. U filozofiji, astronomiji i politici ocijenio sam vas jedinicom. U botanici ste... kakako, a u geologiji izvrstan, što se tiče porijekla blata osamdeset milja uokrug. U kemiji ste ekscentrični, u anatomiji nedovoljno sistematični, u senzacionalističkoj literaturi i praćenju tekućega kriminala jedinstveni. Inače još svirate violinu, bavite se boksom i mačevanjem i trujete se kokainom i duhanom, čini mi se da je to ono najosnovnije u mojoj analizi. Holmes se osmjehnuo. — I sada kažem, kao što sam i onda rekao, da čovjek malo spremište u svom mozgu mora natrpati svakojakim pokućstvom koje bi mu moglo dobro doći, a ostatak može pohraniti u spremište svoje knjižnice, odakle se njime u slučaju potrebe može poslužiti. A za slučaj kao što je ovaj morat ću se okoristiti svim raspoloživim izvorima. Molim vas, skinite s police svezak
Američke enciklopedije sa slovom K. Hvala! Sada razmotrimo situaciju i pokušajmo nešto zaključiti. Započnimo s prihvatljivom pretpostavkom da je pukovnik Opehaw napustio Ameriku zbog jakih razloga. Ljudi njegove dobi ne mijenjaju lako navike, a ni blagotvorno floridsko podneblje za osamu engleskog pokrajinskog grada. A to što je u Engleskoj tako uporno tražio osamljenost nameće zaključak da se bojao nekoga ili nečega, tako da možemo prihvatiti radnu pretpostavku da je strahovao baš od onoga što ga je otjeralo iz Amerike. što> se pak tiče izvora njegova straha, do njega ćemo doći zaključivanjem na temelju onih prijetećih pisama što su ih primili on i njegovi nasljednici. Jeste li obratili pažnju poštanskim žigovima? — Prvo pismo otposlano je iz Pondicherrvja, drugo iz Dundeeja, a treće iz Londona. — Iz istočnog Londona, što na temelju toga zaključujete? — Sve su to morske luke. Pisac pisama putovao je brodom. — Izvrsno. Već smo na tragu. Taj čovjek vjerojatno je bio na brodu. Razmotrimo sada nešto drugo. U slučaju Pondicherrvja proteklo je sedam tjedana od prijetnje do izvršenja, a u drugom slučaju, kad je pismo odaslano iz Dundeeja, tri do četiri dana. Govori li vam to išta? — Upućuje na različitu dužinu putovanja. — Ali to isto vrijedi i za pisma — Ako je tako, ne shvaćam ... — Preostaje pretpostavka da taj čovjek ili ti ljudi plove na jedrenjaku. Čini se da su svoje tajanstvene prijetnje uvijek slali unaprijed, upravo kada bi započinjali novu akciju. Jeste li zapazili kako je iza najave pisma upućenog iz Dundeeja brzo uslijedilo izvršenje. Da su se ti ljudi iz Pondicherrvja dovezli parobrodom, stigli bi gotovo u isto vrijeme s poštom. A proteklo je čak sedam tjedana. Smatram da tih sedam
tjedana predstavlja razliku u brzini plovidbe poštanskog parobroda koji je prevozio pismo i jedrenjaka na kojem je bio pisac pisma. — To je lako moguće. — I više od toga. Sad vam je jasno zašto mi se u ovom novom slučaju toliko žuri i zašto sam Openshawa upozorio da bude oprezan. Prijetnje su dosad uvijek bile ostvarene, ako uzmemo u obzir vrijeme potrebno za put, čim bi neznanac doputovao. A posljednje pismo upućeno je iz Londona, zato više ne smijemo oklijevati. — Bože! — uskliknuo sam. — Zbog čega sve to nemilosrdno proganjanje? —Dokumenti koje je Openshaw imao neobično su važni osobi ili osobama na jedrenjaku. Uvjeren sam da ih je više. Jedan čovjek ne bi mogao počiniti dva ubojstva i oba puta vješto zavarati porotu. Zacijelo ih je bilo nekoliko, a svakako su snalažljivi i odlučni da se dočepaju tih papira bez obzira u koga se nalaze. Tako se može zaključiti da K.K.K. nisu inicijali pojedinca, nego skraćenica jedne organizacije. — Koje? Sherlock Holmes se nagne naprijed i utiša glas: — Zar nikad niste čuli za Ku Klux Klan? — Nisam. Holmes okrene stranicu knjige na svom koljenu. — Evo ga! Ku Klux Klan. Ime potječe od tobožnje sličnosti zvuku prilikom nabijanja puške. Tu strašnu tajnu organizaciju stvorili su bivši vojnici Konfederacije u južnim državama nakon grañanskoga rata, i ona je ubrzo osnovala ranke u različitim dijelovima zemlje, osobito u Tennessvju, Louisiani, u Sjevernoj i Južnoj Karolini, Georgiji i Floridi. Koristili su je u političke svrhe, uglavnom terorizirajući Crnce koji su stekli pravo glasa te ubijajući i progoneći sve koji bi se suprotstavljali njihovim gledištima. Zlodjelima bi obično prethodilo upozorenje koje bi žrtva primila na čudan ali
prepoznatljiv način: hrastovu grančicu u jednom kraju, sjemenke lubenice ili naranče u drugom. Pošto je primila upozorenje, žrtva se mogla ili javno odreći svoga dotadašnjeg stava ili pobjeći iz zemlje. Ako bi pokušala prkositi, neizbježno bi je snašla smrt, i to na čudan i nepredvidiv način. Udruženje je bilo organizirano tako savršeno, a to je vrijedilo i za uhodanost postupaka, da nije bilo primjera u kojem bi netko prkošenjem uspio izbjeći kaznu, ili bi se otkrili počinitelji zločina. Udruženje je nekoliko godina cvjetalo unatoč naporima vlasti i brojnih umjerenih ličnosti Juga. Tada je 1869. godine pokret odjednom zamro, premda je i poslije bilo pojedinačnih sličnih pojava. — Zacijelo ste zapazili — reče Holmes odloživši svezak Enciklopedije — da iznenadni prestanak djelatnosti pokreta pada u isto vrijeme kada je Openshaw s papirima napustio Ameriku. Možda smo pronašli uzrok i posljedicu. Nije nikakvo čudo što su njemu i članovima njegove obitelji za petama tako neumoljivi progonitelji. Zacijelo shvaćate da bi taj registar imena i dnevnik mogao kompromitirati neke od najuglednijih ljudi američkog Juga i da ih je mnogo koji nemaju miran san sve dok se ne dokopaju tih papira. — Znači, stranica koju smo vidjeli... —... potvrñuje našu pretpostavku. Ako se dobro sjećam, sjemenke su poslane trojici, nazovimo ih A, B i C. Drugim riječima, udruženje im je poslalo opomene. Zatim je u dnevnik uneseno da su A i B shvatili, to jest napustili su zemlju. Čovjeka kojeg smo nazvali C zacijelo su posjetili i bojim se da mu taj posjet nije donio ništa dobra. Smatram, doktore, da smo u sve to unijeli malo svjetla. Mladi Openshaw ima šansu da se izvuče samo ako postupi po mojim uputama. Noćas o tome ne možemo ništa više reći ni uraditi, pa vas molim da mi dodate moju violinu. Pokušajmo na pola sata zaboraviti to jadno vrijeme, i još jadnije postupke naših bližnjih.
Ujutro je sunce prigušeno zasjalo kroz mutnu maglenu koprenu nad gradom. Kada sam sišao, Holmesa sam zatekao za doručkom. — Oprostite što vas nisalffl pričekao'¦'— ispriča se. — Čini se da ću danas biti vrlo zaposlen slučajem mladoga Opehawa. — Što ćete poduzeti? — To će ovisiti o rezultatu tnoje prve istrage. Možda ću ipak morati otići u Horsham. — Zacijelo ne odmah? — Ne, istragu počinjem ovdje, u gradu. Molim vas, pozvonite da vam djevojka donese kavu. Dok sam čekao podigoh sa stola jutarnje novine i pogledom preletih preko naslova. U srcu me odjednom zazebe. — Holmes! — po vikao sam. — Zakasnili ste. — Ah! — Odložio je šalicu. — Toga sam se bojao. Kako su to uradili? — govorio je mirno, ali se osjetilo da je bio duboko potresen. — Privukao me naslov »Tragedija blizu Waterloo Brica«. Evo što pišu: »Noćas izmeñu devet i deset sati policajac Cook iz odjelenja H, na dužnosti blizu mosta Waterloo, čuo je poziv u pomoć i pljusak vode. Noć je, meñutim, bila izuze tamna i olujna, pa on, unatoč pomoći nekolicine prolaznika, nije mogao organizirati pomoć. Ipak je podignuta uzbuna i tijelo je uz pomoć Rječne policije izvučeno iz vode. Unesrećeni je mladi gospodin, a po omotnici koja mu je nañena u džepu zaključeno je da se zove John Openshaw s prebivalištem blizu Horshama. Pretpostavlja se da se žurio da uhvati pojednji vlak sa stanice Waterloo i da je u žurbi i mraku pogrešio put i pao preko ograde pristajališta za rječne parobrode. Na tijelu nema tragova nasilja, pa je bez ikakve sumnje riječ o nesretnom slučaju, što bi svakako trebalo ponukali vlasti da više pažnje posvete sigurnosti kretanja uz obalu.«
Neko smo vrijeme sjedili u tišini. Holmes je bio potištiji i potreseniji nego ikad prije. — Povrijeñen mi je ponos, Watsone — napokon je progovorio. — To je s moje strane sitničavo, ali u pitanju je moj ponos. Odsad je to moj slučaj, i ako me posluži zdravlje, dočepat ću se te bande. Mladić me došao zamoliti za pomoć... a ja sam ga poslao u smrt...! Skočio je sa stolca i uzrujano se ušetao sobom. Upale obraze oblije mu rumenilo, a dugačke mršave prste nervozno je naizmjence otvarao pa zatvarao. — Lukavi su kao ñavoli! — uzvikne. — Kako su ga samo namamili? Putem do stanice ne prolazi se tim dijelom keja. Na mostu je i po takvoj noći bilo previše prolaznika. Waone, vidjet ćemo tko će se posljednji smijati. Sad odlazim. — U policiju? — Ne. Obavit ću njihov posao. A kad mreža bude razapeta, dopustit ću im da pokupe muhe. Prije ne. Cio sam dan bio zaposlen svojim poslom pa sam se u Baker Street vratio tek uveče. Sherlock Holmes još se nije vratio. Stigao je malo prije deset, blijed i izmoren. Prišao je kuhinjskom ormaru, otrgao komad kruha, lakomo ga prožvakao i progutao, zalijevajući zalogaj dugim gutljajima vode. — Vi ste gladni! — odbacio sam. — Zaboravio sam na jelo. Ništa nisam okusio od doručka. — Ništa? — Ni zalogaja. Nisam imao vremena da i na to mislim. — Jeste li što postigli? — Jesam. — Otkrili ste trag? — Imam ih u ruci. Mladi Openshaw uskoro će biti osven. Da, Watsone, na vlastitoj će koži osjetiti svoj ñavolski znak. Dobro sam to smislio!
— Kako to mislite? Iz ormara je uzeo jednu naranču, ogulio je i na stol istresao sjemenke. Uzeo ih je pet i stavio u omotnicu. Na unutarnjoj strani preklopa napisao je 'S. H. za J. 0.'. Zatim je omotnicu zalijepio i naslovio na Jamesa Calhouna, kapetana barke »Lone Star«, Savannah, Georgia. — Pismo će ga dočekati u matičnoj luci — reče Holmes osmjehujući se. — Sigurno će provesti besanu noć. U pošiljci će vidjeti upozorenje sudbine, kao što je prije njega bio slučaj i s Openshawom. — Tko je taj kapetan Calhoun? — Voña bande. Uhvatit ću i druge, ali on je prvi na redu. — Kako vas je trag naveo baš na njega? Iz džepa izvadi dugački list papira sav ispisan datumima i imenima. — Cio sam dan proveo nad Llovdovim registrima i kompletima starih novina prateći kretanje svih brodova koji su uplovili u luku Pondicherrvja u januaru ili februaru 1883. Ukupno ih je tih mjeseci bilo trideset i šest. »Lone Star« mi je odmah privukao pažnju jer je to ime jedne od američkih država, unatoč tome što je brod otplovio iz Londona. — Riječ je o Teksasu, čini mi se. — U to nisam siguran. Važno je da sam znao da je brod američkog porijekla. — Zatim. — Pozabavio sam se s Dundeejom. Kada sam otkrio da je »Lone Star« ondje bio u januaru 1885, ono što je bila sumnja postalo je izvjesnost. Zatim sam se raspitao o brodovima koji su sada u londonskoj luci. — I? — »Lone Star« je otplovio prošloga tjedna. Pošao sam na dok Albert i saznao da su ga jutros za rane plime oteglili nizvodno. Vraća se u Savannah. Telegrafirao sam
u Graveend i saznao da je prošao prije nekog vremena, a kako puše istočni vjetar, nema sumnje da je već dalje od Goodwinsa i nije daleko od otoka Wight. — Što ćete sada uraditi? — Oh, imam ga u šaci. On i dva njegova oficira jedini su Amerikanci na brodu. Ostali su Finci i Nijemci. Znam i to da su prošle noći sva trojica bila na kopnu. Saznao sam to od čovjeka koji im je nadzirao ukrcavanje tovara. Dok oni stignu u Savannah, kapetana će već čekati pismo prevezeno poštanskim brodom, a policija će u Savannahu biti upozorena telegramom da tu trojicu gospode, optuženu za ubojstvo, traži ovdašnja policija. Uvijek se dogodi nešto što poremeti i najbolje planove. Ubojice Johna Openshawa nikad nisu primile narančine sjemenke, što bi ih uvjerilo da im je netko, lukav i odlučan kao oni sami, ušao u trag. Te su godine bjesnjele žestoke oluje. Dugo smo iz Savannaha čekali vijesti o »Lone Staru«, ali uzalud. Najzad smo saznali da su negdje daleko na Atlantiku mornari na trenutak, izmeñu dva vala, ugledali komad drva s urezanim slovima 'L. S.'. To je sve što smo doznali o sudbini »Lone Stara«. ČOVJEK S ISKRIVLJENOM USNOM Isa Whitney, brat pokojnoga Eliasa Whitneya, doktor teologije i direktor Teološkog koledža u St Georgeu, uvelike se odao uživanju opijuma. Ta se navika, koliko sam čuo, u njemu razvila iz luckaste znatiželje dok je studirao u koledžu, čitajući Quinceyeve opise snova i uzbudljivih dojmova, jednoga je dana svoj duhan natopio laudanumom. Ustanovio je, poput mnogih drugih, da je naviku bilo lakše steći negoli je se osloboditi, i tako je mnogo godina bio robom droge, izazivajući u prijatelja i rodbine osjećaj užasa pomiješan sa sažaljenjem. I sada ga u mašti vidim blijeda, žućkasta
lica, otežalih vjedja i bezizražajnih očiju, skvrčena u naslonjaču: ruševinu nekad lijepa i ugledna čovjeka. Jedne noći, bilo je to juna 1889, netko je zazvonio na mojim vratima baš u vrijeme kad se uveče obično prvi put zijevne i pogleda na sat. Moja žena odloži ručni rad u krilo a lice joj poprimi razočaran izraz. — Opet neki pacijent — reče. — Morat ćeš izaći. Neraspoloženo sam promrmljao jer sam se upravo bio vratio kući nakon napornoga radnog dana. Čuli smo kako se otvaraju vrata, zatim nekoliko brzih riječi i lake korake po linoleumu. Otvore se i naša vrata i u sobu uñe žena u crnom s velom preko lica. — Oprostite što dolazim tako kasno — počne došljakinja, zatim odjednom, kao da je izgubila kontrolu nad živcima, naglo priñe mojoj ženi, zagrli je oko vrata i, naslonivši joj glavu na ramena zajeca: — Oh, u takvoj sam neprilici! A potrebno mi je samo malo pomoći. — Zaboga! — iznenañeno će moja žena otkrivši veo dljakinje. — Pa to je Kate Whitney. Kate, kako si me prepala! — Nisam znala što da radim pa sam došla pravo k vama. Tako je bilo uvijek. Ljudi u nevolji hrlili bi mojoj ženi, kao što ptice privlači svjetionik. — Lijepo je od tebe što si došla. Sad popij malo vina s vodom, raskomoti se i reci nam što se dogodilo. Hoćeš da Jamesa pošaljem u krevet? — Oh, ne! Potreban mi je i doktorov savjet... i pomoć. Riječ je o Isi. Nema ga kod kuće već dva dana. Tako sam uplašena. Nije bilo prvi put da nam se požalila na neprilike u vezi s mužem, meni kao liječniku, a mojoj ženi kao staroj prijateljici još iz školskih dana. Pokušali smo je utješiti onim što nam je prvo palo na pamet. Zna li gdje joj je muž? Možemo li ga mi vratiti kući ?
Znala je da je u posljednje vrijeme, kad god bi ga obuzela kriza, odlazio u nekakvu pušionicu opijuma u najistočnijem dijelu Citvja. Njegove su se orgije dotad ograničavale na jedan dan. Uveče bi se vraćao kući skvrčen i slomljen. Ali sada ga nije bilo četrdeset osam sati. Sigurno negdje leži meñu lučkim ološem udišući otrov. Ondje ga valja tražiti, u »Gvozdenoj špici« u Upper Swandamu Laneu. Ali, zar je ona, mlada i plašljiva žena, mogla stupiti nogom u takvu jazbinu i odande iščupati svoga muža? Tako nam je objasnila svoj problem. Naravno, postojao je samo jedan način da se riješi. Ne bih li je ja otpratio na to mjesto? Zatim, kao zamjena prvobitnoj zamisli, zašto bi ona uopće odlazila? Ja sam bio kućni liječnik Ise Whitneya i, kao takav, na nj sam blagotvorno utjecao. Bolje ću to uraditi ako budem sam. Obećao sam da ću joj muža za dva sata poslati kući fijakerom pod uvjetom da ga nañem na adresi koju mi je dala. I tako sam za deset minuta napustio naslonjač i prijatnu atmosferu dnevne sobe i hitao u pravcu istoka — nasumce i po nekakvom čudnom poslu. Tako mi se činilo onda, ali će tek budućnost pokazati koliko je sve to zapravo bilo čudnovato. U prvom dijelu te avanture nisam imao osobitih teškoća. Upper Swandam Lane je neugledna uličica iza velikih skladišta koja se redaju duž sjeverne obale rijeke istočno od London Bridgea. Ćumez koji sam tražio našao sam izmeñu dućana mornarskim potrepštinama i trgovine alkoholnim pićima. Do njega se strmim stubištem spuštalo hodnikom nalik na ulaz u spilju. Naredivši vozaču fijakera da me čeka, sišao sam stubama u sredini istrošenim od teturanja pijanaca. Na žmirkavoj svjetlosti uljne svjetiljke nad vratima ugledao sam kvaku i našao se u dugačkoj, niskoj prostoriji zamagljenoj i zagušljivoj od smeñeg dima opijuma, a u
njoj jedne nad drugima drvene ležaje kao u potpalublju broda što prevozi naseljenike. Kroz dim su se nejasno razaznavala tjelesa ispružena u najčudnovatijim položajima, sagnuta ramena, savijena koljena, zabačene glave i isturene brade. Pridošlicu bi tu i tamo okrznuo mutan pogled tamnih očiju. Na tamnoj pozadini svjetlucali su, sad jače sad slabije, maleni crveni krugovi, već prema tome je li užareni opijum rastao ili se smanjivao u metalnim lulama. Većina je ležala mirno, neki su mrmljali za sebe, a drugi razgovarali dubokim jednoličnim glasom. Razgovor je nadolazio u valovima, zatim bi naglo završavao šutnjom. Netko bi u bradu mrmljao vlastite misli ne obraćajući pažnju riječima susjeda. Na drugom kraju bila je mala posuda za žeravicu kraj koje je na tronogoj klupici sjedio visok i mržav starac. Piljio je u vatru nalaktivši se o koljena i šakama podbočivši bradu. U susret mi pohrli Malajac nudeći mi lulu i opijum i pokazujući mi prazan ležaj. — Hvala — otklonio sam. — Ne namjeravam ostati. Ovdje mi je prijatelj s kojim bih htio razgovarati. Gospodin Isa Whitney. Nešto se pokrenulo zdesna, zatim je netko uskliknuo. Probijajući pogledom dim ugledao sam Whitneya kako zuri u mene, blijed, mršav i neuredan, — Bože! Pa to je Watson! — oglasi se on. Bio je u jadnom stanju, svaki mu je živac igrao. — Watsone, koliko je sati? — Skoro će jedanaest. — Kojeg dana. — Petka, devetnaestog juna. — Nebesa! A ja sam mislio da je srijeda. Zapravo i jest srijeda. Zašto, zaboga, plašite prijatelja? Glavu je spustio na ruke i počeo jecati visokim drhtavim glasom.
— Čovječe, kažem vam da je petak. Žena vas čeka već dva dana. Morali biste se stidjeti. — I stidim se. Ali, Watsone, nešto ste pobrkali. Ja sam ovdje tek nekoliko sati. Popušio sam tretiri lule... zaboravio sam koliko. Ali... poći ću s vama kući... da ne uplašim Kate, jadnu malu Kate. Pružite mi ruku. Jeste li naručili fijaker? — Čeka nas napolju. — U redu, dolazim. Ali... ja ovdje nešto dugujem, Waone. Ja sam sasvim izvan forme... ništa ne mogu uraditi sam. Krenuo sam uskim prolazom izmeñu redova spavača, zadržavajući dah da ne udahnem previše omamljujućeg dima tražeći pogledom upravitelja. Kad sam prolazio kraj posude sa žeravicom, osjetio sam kako me netko povukao za rub kaputa i šanuo. — Proñite, zatim se osvrnite. Čuo sam posve jasno i pogled svrnuo naniže. Riječi je mogao izgovoriti samo starac kraj mene, ali on je i dalje bio zaokupljen sobom, vrlo mršav, naboran i pogrbljen od starosti. Lula s opijumom klatarila mu se meñu koljenima kao da ju je od umora ispustio. Napravio sam još dva koraka i osvrnuo se. Morao sam uložiti krajnji napor da ne kriknem od zaprepaštenja, čovjek mi se okrenuo tako da sam ga samo ja mogao vidjeti. Mršavo lice odjednom se ispuni, bora nestade, mutne oči zadobiju sjaj. Tamo, sjedeći kraj vatre i uživajući u mom iznenañenju, bio je glavom — Sherlock Holmes. Dade mi neprimjetan znak da mu priñem i, začas, dok se ponovo okrenuo onima u prostoriji, lice mu poprimi drhtav, starački izraz. — Holmes! — šapnuo sam. — Što to radite u ovoj jazbini? — Tiše! — upozori me. — Imam izvrsne uši. Budete li ljubazni i otarasite se svoga mamurnog prijatelja, bit će mi zadovoljstvo da malo popričamo.
— Vani me čeka fijaker. — Čovjeka pošaljite kući, molim vas. U njega se možete pouzdati. Čini se da je u takvom stanju da više ne može zapasti u neprilike. Takoñer bih vam preporučio da njegovoj ženi po kočijašu pošaljete poruku da ste nabasali na mene. Ako me pričekate napolju, vidjet ćemo se za pet minuta. Holmesu je bilo teško išta odbiti, jer su mu zahtjevi bili izrečeni na majstorski način. A ja sam osjećao da će, kad jednom Whitneya otpremim fijakerom, moja misija biti završena. A što se nastavka tiče, što sam više mogao željeti nego da budem uvučen u jednu od onih osebujnih pustolovina od kojih se sastojala njegova svakidašnjica. Za nekoliko sam minuta napisao poruku ženi, platio Whitneyev račun, odveo ga do fijakera i otpratio pogledom dok se nije izgubio u tami. Iz pušionice opijuma uskoro je izašla oronula prilika i ja sam zatim koračao ulicom sa Sherlockom Holmesom. Dvije se ulice vukao pogrbljen i teška, nesigurna koraka. Tada, pogledavši uokolo, naglo se ispravi i srdačno nasmije. — Pretpostavljam, Watsone, da već zamišljate kako sam pušenje opijuma pridodao injekcijama kokaina i drugim sitnim slabostima koje ste mi kao liječnik prepisali. — Moram priznati da sam bio zbunjen kad sam vas ledao. — I ja sam bio kad sam ugledao vas. — Došao sam po prijatelja. — A ja po neprijatelja. — Neprijatelja? — Da, jednoga od svojih prirodnih neprijatelja, ili još bolje, prirodnoga plijena. Ukratko, Watsone, zauzet sam vrlo zanimljivom istragom i nadao se u nesuvisla čavrljanja tih budala. Da su me u toj jazbini prepoznali, život mi ne bi vrijedio ni prebite pare. Budući da sam se i
prije koristio takvim prisluškivanjem, lupež Lascar, koji vodi jazbinu, zakleo se da će mi se osvetiti. Tajna vrata blizu ugla Paul's Wharfa mogla bi vam ispričati čudnovate priče o tome što se tamo dogaña za mrklih noći. — Što! Zar mislite da su ljude ... ? — Eh, Watsone. Kakvi bismo bili bogataši da nam je hiljadu funti pa svakom jadniku koji je našao smrt u toj rupi. To je najgora zločinačka jazbina na rijeci i ja se bojim da Neville St Clair iz nje nikad neće izaći. Ali, evo nas! Dva prsta stavio je u usta i oštro zazviždio, na što iz daljine odgovori sličan zvižduk. Uskoro smo čuli kotrljanje kotača i topot konjskih kopita. U tami se ukaže visoka jednoprežna dvokolica šireći postrance sa svjetiljaka dva zlatnožuta mlaza svjetla. — Hoćete li sa mnom, Watsone? — Ako vam mogu koristiti. — Povjerljiv prijatelj uvijek je koristan a kroničar i više od toga. Moja soba u »Cedrovima« je dvokrevetna. — U »Cedrovima«? — To je St Clairova kuća. Ondje stanujem dok istražujem slučaj. — Gdje je to? — Blizu Leeja, u Kentu. Pred nama je put od sedam milja. — Ali ja o svemu tome ne znam ništa. — Naravno. Sve ćete saznati. Skočite ovamo! U redu, John, više nam niste potrebni. Evo vam pola krune. Doñite po mene sutra u jedanaest. Dajte mi uzde. Do viñenja! Holmes zapucketa bičem i mi kasom projurismo beskonačnim nizom mračnih, praznih ulica koje su se postepeno širile, sve dok nismo protutnjali po širokom, ograñenom mostu ispod kojega je mirno tekla tmurna rijeka. Na drugoj strani protezalo se široko prostranstvo
cigle i žbuke, čuo se težak, jednoličan korak policajca pozornika, zatim pjesma i povici zakašnjelih bekrija. Nebom se polako pomicala tamna sjena, a kroz otvore u oblacima zatreptala bi pokoja zvijezda. Holmes je vozio u tišini, glave spuštene na prsa, poput čovjeka obuzeta mislima, dok sam ja sjedio kraj njega radoznao da saznam o čemu je zapravo riječ. Uzdržao sam se od primjedbi da mu ne remetim tok misli. Vozili smo se već nekoliko kilometara i približili se pojasu prigradskih vila i ljetnikovaca kadli se on trže, slegne ramenima i pripali lulu doimajući se poput čovjeka zadovoljna sobom i uvjerena da postupa na najbolji mogući način. — Šutnja vam izvanredno pristaje, Watsone — reče Holmes — a ta se osobina u društvu ne cijeni. Tako mi svega, danas mi je posebno stalo da imam nekoga s kim ću pričati, jer mi misli nisu baš prijatne. — I sami znate da o tom slučaju još ne znam ništa. — Imat ću dovoljno vremena da vam do Leeja ispričam ono najosnovnije. Sve se u prvi mah čini krajnje jednostavnim, pa ipak nikako da uhvatim nešto opipljivo. Kao kada naiñete na mnoštvo niti kojima u ruci nikako da napipate kraj. Sad ću vam kratko i jasno objasniti ovaj slučaj, Watsone, i možda vama sine ondje gdje ja vidim samo tamu. — Nastavite. — Prije nekoliko godina, u maju 1884. da budem odreñeniji, u Lee je stigao gospodin ,po imenu Neville St Clair, koji je, prema svemu sudeći, bio bogat. Uselio je u prostranu vilu, lijepo uredio posjed i živio visokim stilom. U susjedstvu je stekao prijatelje, a 1887. se oženio kćerkom mjesnoga pivara s kojom sada ima dvoje djece. Nije radio odreñeni posao, ali se zanimao za rad nekih kompanija. U grad bi redovno odlazio ujutro i vraćao se uveče oko 5.14 sati iz Cannon Streeta. Neville St Clair, kojem je sada trideset sedam godina, jerene ćudi, vrlo je
pažljiv otac i drag svima koji ga poznaju. U sadašnjem trenutku, koliko smo mogli ustvrditi, duguje samo 88 funti i deset šilinga, dok na njegovu računu u Counties Bank ima 220 funti. Drugim riječima, ne možemo pretpostavljati da ga brinu novčane teškoće. Prošloga ponedjeljka Neville je otišao u grad ranije nego obično, napomenuvši da mora obaviti dvije važne stvari i da će svom mališanu donijeti kutiju kocaka za slaganje. Toga istog dana, sasvim slučajno, njegova je žena primila telegram u kojem joj je javljeno da je maleni ali vrijedni paket, koji je očekivala, čeka u uredu Aberdeen Shipping Companv. Ako dobro poznajete London, znate da su uredi te kompanije u Fresno Streetu, koja izlazi na Upper Swandam Lane, u kojoj ste me zatekli noćas. Gospoña St Clair je ručala, krenula u City, obišla dućane, produžila prema uredu u kojem ju je čekao paket, preuzela ga, i točno u 4.35 sati koračala Swandam Laneom prema stanici. Slušate li me? — Dosad mi je sve jasno. — Ako se sjećate, ponedjeljak je bio izuzetno vruć dan, i gospoña St Clair je hodala polako ogledavajući se za kakvim fijakerom jer joj se nije sviñao kraj u kojem se zatekla. Dok je tako hodala Swandam Laneom, odjednom je začula povik. Iznenañena zagledala se u svoga muža koji ju je zaprepašteno promatrao s prozora na katu jedne kuće i koji joj je, tako joj se barem pričinilo, nešto objašnjavao pokretima ruku. Prozor je bio otvoren i ona mu je jasno vidjela lice koje joj se učinilo strašno uznemirenim. Razmahao se rukama, a onda je tako nenadano nestao s prozora kao da ga je odostraga povukla neka neodoljiva sila. Ženskim očima nije promaklo nešto neuobičajeno: premda je na sebi imao tamni kaput, u kojem je pošao u grad, nije imao ni ovratnika ni kravate. Uvjerena da nešto nije u redu, pohrlila je niza stube — jer je riječ o istoj pušionici opijuma u kojoj ste
me noćas zatekli — i projurivši kroz prednju prostoriju pokušala se popeti stubištem koje je vodilo na kat. Meñutim, pri dnu ju je zaustavio onaj nitkov Lascar, kojeg sam već spomenuo, i uz pomoć svoga Danca pomoćnika izgurao je napolje. Ispunjena sumnjama i strahom, pohrlila je ulicom i u Fresno Streetu, na svu sreću, naišla na policajce i inspektora na uobičajenom obilasku. Otpratili su je natrag do Lascarove jazbine i unatoč otporu probili se do sobe u kojoj je gospoña St Clair ugledala muža. A njemu ni traga. Na tom katu nije bilo nikoga osim jednoga bogalja koji je tamo, činilo se, stanovao. On i Lascar uporno su se zakljinjali da toga poslijepodneva nitko drugi nije bio u prednjoj sobi. U tom su bili tako odlučni da se inspektor pokolebao, gotovo je povjerovao da se gospoña St Clair prevarila, kadli ona poviče, skoči i dograbi malenu drvenu kutiju koja čje bila na stolu. Kad je s nje strgnula poklopac, iz nje ispadne prava kiša drvenih kockica. To su bile I gračke koje je njezin muž bio obećao donijeti kući. Ovo otkriće i bogaljeva zbunjenost uvjerili su inspektora da je posrijedi ozbiljan slučaj. Temeljito su pretražili sobe jer je sve upućivalo na zločin. Prednja soba bila je namještena jednostavno, za dnevni boravak. Iz nje se ulazilo u malu spavaonicu koja je gledala na stražnji dio skladišta. Izmeñu njega i prozora spavaonice je bio uzak prostor, suh za oseke, a za plime prekriven vodom visokom barem sto i trideset centimetara. Prozor je bio širok i otvarao se odozdo. Na prozorskom pragu otkriveni su tragovi krvi, a nekoliko kapi i na drvenom podu spavaonice. U prednjoj sobi, iza zavjese, bila je bačena sva odjeća Nevillea St Claira osim njegova kaputa. Sve je bilo tamo: cipele, čarape, kaput i sat. Na tim predmetima nije bilo tragova nasilja, ali ni St Claira nije bilo. Budući da drugog izlaza nije bilo, sobu je napustio kroz prozor, a mrlje krvi upućivale su na malu
vjerojatnost da se spasio plivanjem jer je plima u vrijeme tragedije bila najviša. A sada nekoliko riječi o lupežu koji je u sve to bio umiješan. Lascar je bio poznat kao okorio zločinac, ali, po riječima gospoñe St Clair, on je samo nekoliko sekundi nakon pojave njezina supruga na prozoru bio u podnožju stepenica i mogao je biti saučesnik u zločinu. Branio se da ništa ne zna, pogotovo o tome što radi njegov stanar Hugh Boone, i da se njega, vlasnika kuće, ne smije kriviti zbog odjeće nestaloga gospodina. Toliko o Lascaru. A sada nešto o opakom bogalju koji živi na katu iznad pušionice opijuma i koji je posljednji vidio Nevillea St Claira. Zove se Hugh Boone, a njegovo odvratno lice poznato je svakom koji zalazi u City. On je profesionalni prosjak, premda se, da bi izbjegao neprilike s policijom, tobože bavi prodajom voštanih šibica. Nedaleko Threadneedle Streeta slijeva zapazili ste u zidu malo udubljenje. Tamo ta ñavolska spoboda danju sjedi prekrštenih nogu držeći u krilu skromnu zalihu šibica. Budući da izaziva sažaljenje, prolaznici mu u mastan kožnati šešir ubacuju novčiće. Često sam ga promatrao. Lik mu je tako uočljiv da nitko ne pro1 ñe da ga ne opazi. Na glavi je imao neurednu crvenkastu kosu, a lice mu je bilo iznakaženo užasnom brazgotinom koja mu je iskrivila rub gornje usne. Bradu je imao kao u buldoga, a oči tamne i prodorne, pravi kontrast boji kose. To ga je izdvajalo iz gomile običnih prosjaka, kao i duhovitost kojom bi uvijek spremno uzvraćao na upadice prolaznika. Sada zna^ mo da taj čovjek stanuje iznad Lascarove jazbine. — Ali on je bogalj! — rekao sam. — Zar bi on sam mogao savladati muškarca u punoj snazi? — On je bogalj samo zato što šepa, ali bio je snažan i dobro ishranjen. Watsone, vi znate da je slabost jednoga uda često nadomještena izuzetnom snagom drugih.
— Molim vas nastavite. — Ugledavši krv na prozoru, gospoña St Clair se onesvijestila pa je u pratnji policije bila odvezena kući. Inspektor Barton, koji vodi slučaj, vrlo je savjesno dao pretražiti sve prostorije, ali ništa nije otkrio što bi na tajanstven nestanak bacilo barem malo svjetla. Počinjena je greška što odmah nisu uhapsili Boonea, čime mu je pružena prilika da se nekoliko minuta posavjetuje sa svojim prijateljem Lascarom, ali to je uskoro ispravljeno. Temeljito su ga pretresli, ali ni u njega nije nañeno ništa što bi ukazivalo na to da je kriv. Istina, na desnom rukavu košulje imao je nekoliko krvavih mrlja, ali on je to objasnio pokazujući prstenjak koji je bio porezan blizu nokta, što je, po njegovim riječima, izazvalo krvarenjeRekao je i to da je malo prije bio kraj prozora i da su i mrlje s daske prozora zasigurno istoga porijekla. Uporno je nijekao da je ikad vidio Nevillea St Clairea, zaklinjući se da je pojava njegove odjeće u sobi isto tako neobjašnjiva njemu kao i policiji. Što se pak tiče izjave gospoñe St Clair da je na prozoru vidjela supruga, to je bio plod njezine mašte. Odveli su ga uz žestoke proteste na policijsku stanicu, a inspektor je ostao u stanu nadajući se da bi ga oseka mogla navesti na novi trag. Tako je i bilo, premda u mulju nisu pronašli ono od čega su strahovali. Kad se razina rijeke spustila, našli su St Clairov kaput, ali ne i njega. Znate li što je bilo u džepovima? — Nemam pojma. — Kako biste i mogli pogoditi! Svaki džep bio je krcat novčićima, u svemu četiri stotine dvadeset jedan peni i dvije stotine sedamdeset komada po pola penija. Nije nikakvo čudo što oseka nije odnijela kaput. Izmeñu skladišta i kuće snažan je vrtlog pa je kaput s kovanim novcem u džepovima ostao, dok je golo tijelo odvukla struja.
— Zar nije ostala odjeća pronañena u sobi? Zar je na St Clairu bio samo kaput? — Pretpostavljamo, gospodine, da je taj Boone bacio St Claira kroz prozor i da to nitko nije vidio. Što bi on poslije toga uradio? Odmah bi mu, naravno, bilo jasno da se mora riješiti i odjeće. Pograbio bi kaput, ali kada bi ga htio baciti kroz prozor, sinulo bi mu da kaput neće potonuti. Imao je malo vremena jer je u prizemlju čuo graju kad se St Claira žena pokušala probiti uza stepenice. Možda ga je Lascar već upozorio da dolaze policajci. Više nije smio gubiti ni trenutka. Pohitao je svom tajnom skrovištu, u kojem je pohranio plodove svoga prosjačenja, i rukama nagrabio sitniša koliko je mogao i njime natrpao džepove kako bi bio siguran da će kaput potonuti. Zatim ga je bacio kroz prozor, a to isto učinio bi i s drugom odjećom da nije čuo strku na stepenicama. Preostalo mu je samo toliko vremena da prije ulaska policajca zatvori prozor. — To je sasvim prihvatljivo. — Neka nam to posluži kao radna pretpostavka u nedostatku bolje. Kao što sam rekao, Boone je bio uhapšen i odveden u policiju, a tamo se pokazalo da se nikad nije ogriješio o zakon. Godinama je bio profesionalni prosjak, ali je živio naizgled vrlo mirno. Eto, takvo je činjenično stanje. Sada bi valjalo odgovoriti na pitanje što je Neville St Clair radio u pušionici opijuma, što mu se ondje dogodilo, gdje je sada i kakve veze ima Hugh Boone s njegovim nestankom. A do odgovora na sva ta pitanja još smo daleko. Priznajem da se ne sjećam slučaja koji je na prvi pogled izgledao tako jednostavno, a koji je bilo tako teško riješiti. Dok je Sherlock Holmes iznosio pojedinosti, već smo prohujali kroz predgraña velegrada. Za nama su ostale posljednje kuće, zatim nas je s obje strane pratila živica, a poslije smo se provezli kroz dva raštrkana sela u kojima su neki prozori još bili osvijetljeni.
— Približavamo se Leeju — reče moj suputnik. — U kratkoj vožnji provezli smo se kroz tri engleske grofovije. Počeli smo u Middlesexu, presjekli jednu izbočinu Surreva i završili u Kentu. Vidite li ono svjetlo meñu drvećem. To su »Cedrovi«, a uz onu svjetiljku sjedi zabrinuta žena. — Zašto taj slučaj ne vodite iz Baker Streeta — upitao sam. — Zato što istraživanje valja započeti ovdje. Gospoña St Clair stavila mi je na raspolaganje dvije sobe, pa možete biti sigurni da će biti isto tako gostoljubiva i prema mom prijatelju i kolegi. Zazirem od susreta s njom, Watsone, jer joj o mužu ne nosim nikakve vijesti. Stigli smo, heeejjj ... Zaustavio je konje ispred velike vile usred imanja. Pritrčao je konjušar, a ja sam, skočivši na zemlju, pošao za Hoesom pošljunčanim putem prema kući. Vrata se otvore i mala plavokosa žena pojavi se na pragu obučena u haljinu od lakoga muslina s ružičastim ukrasima na ovratniku. Njena se prilika jasno ocrtavala na svijetloj pozadini. Jednom je rukom držala vrata, drugu je nestrpljivo podigla. Sva se nagnula, a oči i napregnute usne izražavale su zabrinutost. — No? — poviče. Tek je tada opazila da smo dvojica. Iz grla joj se izvije usklik nade, koji odmah preñe u uzdisaj kad moj prijatelj potrese glavom i slegne ramenima. — Ne donosite dobre vijesti? — Ne. — Ni loše? — Ni njih. — Hvala bogu! Uñite. Sigurno ste umorni. Imali ste naporan dan. — To je moj prijatelj dr Watson. On je neprocjenjivo koristan u nekim mojim slučajevima. Sretna je okolnost što će se i sada uključiti u istragu.
— Milo mi je što sam vas upoznala — reče i srdačno mi stisne ruku. — Nadam se da ćete oprostiti zbog nereda u kući. Udarac nas je zadesio tako nenadano. — Draga gospoño — rekao sam — ja sam navikao na skroman smještaj, a da i nisam, vaše su isprike sasvim nepotrebne. Ako ikako mogu pomoći, uradit ću to sa zadovoljstvom. — Gospodine Sherlock Holmes — započne kad smo ušli u dobro osvijetljenu blagovaonicu u kojoj nas je na stolu već čekala hladna večera — rado bih vas nešto upitala, ali molim vas da jednostavno odgovorite. — Svakako, gospoño, — O mojim reakcijama nemojte brinuti. Ja nisam histerična i ne padam u nesvijest. Jednostavno želim čuti vaše mišljenje, pravo mišljenje. — O čemu? — Da li u dnu duše vjerujete da je Neville još živ? Činilo se da se Holmes zbunio. — Budite iskreni! — Stajala je na sagu pažljivo ga promatrajući odozgo dok se on zavalio u pleteni naslonjač. — Da budem iskren, gospoño, ne vjerujem. — Mislite da je mrtav? — Tako je. . — Ubijen? — To ne kažem. Možda. — A kojeg je dana umro? — U ponedjeljak. — U tom slučaju, gospodine Holmes, budite dobri i objasnite mi kako to da sam danas primila ovo njegovo pismo. Sherlock Holmes skoči iz naslonjača kao da ga je potresla struja. — Što!
— Da, danas. — Smješkala se držeći u ruci komadić papira. — Mogu li ga pogledati? — Naravno. On joj ga gotovo istrgne iz ruke, poravna na stolu, primaknu svjetiljku i pažljivo ga počne proučavati. Omotnica je bila od vrlo gruba papira, s poštanskim žigom Gravesenda od toga dana, bolje rečeno prethodnoga dana jer je ponoć odavno prošla. — Prost rukopis! — promrmlja Holmes. — To nije pisao vaš suprug, gospoño? — Nije, ali pismo je njegovo. — Vidim da se osoba koja je pisala adresu morala propitkivati. — Kako to znate? — Ime, je, kao što vidite, napisano posve crnom tintom koja se osušila. Ostatak je sivkast, što pokazuje da je upotrijebljena bugačica. Da je sve bilo napisano istovremeno ne bi bilo sasvim crnih riječi. Taj čovjek je napisao ime i prezime, zatim je nastala stanka prije nego što je napisao adresu, što znači samo jedno: nije je znao. To je, naravno, sitnica, ali ništa nije tako važno kao sitnica. Pogledajmo pismo. Aha! Ovdje je bilo još nešto! — Da, njegov prsten pečatnjak. — Jeste li sigurni da je to rukopis vašega muža? — Jesam, tako piše kad mu se žuri. Nije nalik njegovu običnom rukopisu, ali ga ipak dobro poznajem. »Najdraža, ne plaši se. Sve će dobro završiti. Dogodila se velika greška i proći će nešto vremena dok se ne ispravi. Čekaj i budi strpljiva — Neville.« — Pisano je olovkom — nastavio je Holmes — na čistom listu s početka ili kraja knjige veličine oktava bez utisnutoga vodenoga žiga. Pismo je danas u Gravesendu bacio na poštu čovjek prljava palca. Ako se ne varam, omotnicu je zalijepio netko tko žvače duhan. Jeste li sasvim sigurni da je to rukopis vašega muža, gospoño?
— U to nema sumnje. To je pisao Neville. — I pismo je danas odaslano iz Gravesenda. E pa, gospoño St Clair, slučaj nije tako crn, premda se ne bih usudio ustvrditi da opasnosti više nema. — On je živ, gospodine Holmes. — Osim ako to nije vješto krivotvoreno pismo napisano s namjerom da nas navede na krivi trag. Prsten, zapravo, ne dokazuje ništa. Možda mu ga je netko uzeo. — Ne ... nije ... to je njegov rukopis. — U redu. Možda je bilo napisano u ponedjeljak a odaslano danas. — Možda. — Ako je tako... u meñuvremenu se mnogo toga moglo dogoditi. — Oh, gospodine Holmes, nemojte me obeshrabriti. Znam da je s njim sve u redu. Toliko smo privrženi jedno drugome da bih osjetila da ga je snašlo zlo. Zamislite, onoga dana kad sam ga posljednji put vidjela porezao se u spavaonici, a ja sam iz blagovaonice odmah pohrlila uza stepenice sluteći da se nešto dogodilo. Mislite li da bih tako reagirala na sitnicu, a ostala neosjetljiva na njegovu smrt? — Previše sam toga vidio kako ne bih znao da je dojam što ga stiče žena pokadšto vredniji od zaključka logičara koji se služi razumom. U tom pismu imate jak dokaz koji potkrepljuje vaše mišljenje. Ali ako vam je suprug živ i ako. je u stanju da napiše pismo, zašto se ne vraća kući? — Ne znam kako da to objasnim. — Je li u ponedjeljak prije odlaska išta napomenuo? — Nije. — I vi ste bili iznenañeni kad ste ga ugledali u Swaam Laneu? — I te kako.
— Je li prozor bio otvoren? ― Jest — Znači, mogao vas je dozvati? — Mogao je. — A on je, kako sam razumio, nešto nejasno uzviknuo? — Da. — Pomislili ste da zove u pomoć. — Da. Mahao je rukama. — Možda je uzviknuo od iznenañenja, možda je bio zaprepašten što vas je ugledao iznenada pa se zbog toga razmahao rukama? — Možda. — Učinilo vam se da ga je netko povukao odostrag? — Odjednom je nestao. — Možda je sam skočio unatrag. Vi u sobi niste vidjeli nikoga drugog? — Nisam, ali onaj užasni čovjek je priznao da je i on bio tamo, a i Lascar je bio na podnožju stepenica. — Tako je. Koliko ste uspjeli vidjeti, vaš suprug je imao svoje svakidašnje odijelo, zar ne? — Da, ali bez ovratnika i kravate. Jasno sam mu vidjela golo grlo. —- Je li vam ikada govorio o Swandam Laneu? — Nikad. — Je li se na njemu ikada primijetilo da puši opijum? — Nikad. — Hvala, gospoño St Clair. To je ono što sam htio istjerati načistac. Sad ćemo malo prezalogajiti i poći na spavanje. Sutra ćemo imati pune ruke posla. Na raspolaganje nam je stavila udobnu dvokrevetnu sobu i ja sam se brzo našao meñu plahtama jer sam bio iscrpljen nakon noćnih pustolovina. Sherlock Holmes, meñutim, bio je čovjek koji bi s neriješenim
problemom u glavi danima, pa i tjednima, bez odmora pokušavao naći rješenje, prevrćući i ponovo razmatrajući činjenice, ocjenjujući ih sa svakog stajališta, sve dok ne bi prodro u srž tajne, ili zaključio da mu nedostaju još neke činjenice. Uskoro mi je postalo jasno da se i sad sprema na dugo bdjenje. Skinuo je kaput i prsluk, obukao veliki plavi kućni haljetak i ušetao se sobom sakupljajući jastuke s kreveta i naslonjača. Od njih je napravio neku vrstu istočnjačkog divana na kojem se smjestio prekriženih nogu. Pred sebe je stavio malo duhana i kutiju šibica. Vidio sam ga kroz mutnu svjetlost svjetiljke kako sjedi sa starom lulom od bijelog vrijesa u ustima, očiju uperenih u kut stropa dok se oko njega ovijao plavkasti dim, onako tiha i nepomična, dok mu je svjetlost isticala oštre crte lica. Tako je sjedio kad sam zaspao, a bio je na istom mjestu kad me iza sna probudi oštar povik. Ljetno zvonce prodrlo je u sobu. Lula mu je još bila meñu usnama, plavičast trak još se uvijao naviše, soba je bila puna duhanskog dima. — Jeste li se probudili, Watsone? — upita me. — Jesam. — Jeste li raspoloženi da se jutros provozamo kolima? — Svakako. — Onda se obucite. U kući je, istina, još mirno, ali ja znam gdje konjušar spava. Uskoro ćemo namjestiti zamku. Smijuljio se dok je govorio, treptao očima i posvema se razlikovao od tmurna mislioca od sinoć. Dok sam se oblačio pogledao sam na sat. Nije bilo nikakvo čudo što se još nitko drugi nije probudio. Bilo je tek 4.25 sati. Jedva sam završio oblačenje, kad se Holmes vrati s viješću da je konjušar upregao konja. — Htio bih provjeriti jednu teoriju — reče navlačeći cipele. — Uvjeren sam, Watsone, da pred sobom imate najveću budalu Evrope. Zavrijedio sam da
me netko šutne nogom odavde pa sve do Charing Crossa. Pa ipak imam ključ zagonetke. — Gdje je? — upitao sam osmjehujući se. — U kupaonici — odvrati. — Da, ne šalim se — nastavi Holmes spazivši mi nevjericu u očima. — Upravo sam bio ondje i uzeo ga. Sad je u mojoj torbi. Poñimo, dragi moj, da se uvjerimo može li u bravu. Sišli smo stubištem što smo tiše mogli, zatim napolje u vedro sunčano jutro. Na cesti nas je čekao konj upregnut u kola, a kraj njih napola odjeveni konjušar. Popeli smo se i pojurili prema Londonu. Na cesti je već bilo kola kojima su seljaci u prijestonicu vozili povrće, ali ljetnikovci s obje strane doimali su se beživotno poput grada iz snova. — U nekim pojedinostima to je bio izuzetan slučaj — reče Holmes natjeravši konja bičem u galop. — Priznajem da sam bio slijep kao krtica, ali, bolje je spoznati istinu kasnije nego nikada. U gradu su prvi ranoranioci upravo počeli pospano provirivati kroz prozore. Skrenuvši na VVaterloo Bridge Road prešli smo rijeku, zatim Wellington Streetom, pa nadesno, sve do Bow Streeta. Holmes je policajcima bio dobro poznat pa su mu ona dva na ulazu salutirala. Jedan pridrži konja, drugi nas uvede. — Tko je na dužnosti? — zapita Holmes. — Inspektor Bradstreet, gospodine. — Bradstreet, kako ste? — Visok i kršan čovjek silazio je popločenim hodnikom. — Bradstreet, htio bih s vama razgovarati. — Drage volje, gospodine Holmes. Uñite u moj ured. Bila je to mala prostorija s golemom knjižurinom na stolu i telefonom na zidu. — Što mogu učiniti za vas, gospodine Holmes?
— Došao sam zbog onoga prosjaka, Boonea, onoga na kojeg se sumnja da je umiješan u nestanak Nevillea St Claira iz Leeja. — Ah da. Priveden je, a mi smo ga zadržali jer nam još može ustrebati u istrazi. — Tako sam i ja čuo. Je li ovdje? — Da, u ćeliji. — Je li miran? — Lupež nam ne zadaje neprilika ... osijećam je užasno prljav. — Prljav? — Da. Mogli smo ga natjerati jedino da opere ruke, a lice mu je crnje nego u ugljenara. Kad slučaj bude okončan, morat će se čestito okupati u zatvoru. Kad ga budete ugledali složit ćete se sa mnom da mu je kupka i te kako potrebna. — Rado bih ga vidio. — To ćemo lako urediti. Ovuda, molim. Torbu možete ostaviti. — Ne, ponijet ću je sa sobom. — Kako hoćete. Ovuda molim. Poveo nas je hodnikom, otvorio vrata s rešetkama, zatim smo zavojitim stubištem sišli u bijelo okrečen hodnik s nizom vrata s obje strane. — Treća vrata desno — reče inspektor. — Evo nas. — Bešumno je pomakao u stranu drvenu ploču na gornjem dijelu vrata i pogledao unutra. — Spava — oglasi se inspektor. — Odavde ga dobro možete vidjeti. Primakli smo se otvoru. Zatvorenik je ležao u duboku snu, dišući polako i glasno, lica okrenuta prema nama. Bio je to čovjek srednje visine, u gruboj odjeći kakva je odgovarala poslu što ga je obavljao. Kroz pohaban kaput virio je komad šarene košulje. Bio je, kao što ga je inspektor opisao, strašno prljav, ali ni kora koja mu je prekrivala lice nije mogla prikriti odbojnu ružnoću.
Širok ožiljak protezao mu se licem od oka do brade i napevši kožu iskrivio jedan dio gornje usne tako da su mu se tri zuba uvijek vidjela stvarajući dojam neprekidnog cerekanja. Čupa sjajne crvene kose prekrila mu je čelo i oči. — Zar nije ljepotan? — upita inspektor. — Kupanje mu je doista potrebno — dobaci Holmes. — Sa sobom sam ponio najnužnije. Dok je to govorio, Holmes na moje veliko iznenañenje izvuče iz torbe veliku spužvu. Inspektor zahihota. — Vi ste neki šaljivdžija. — A sad... tiho otvorite vrata. Natjerat ćemo ga da se preobrazi u lik pristojnije vanjštine. — Pa ... zašto ne — složi se inspektor. — Takav ne služi na čast ćelijama Bow Streeta, zar ne? Ključ je uvukao u ključanicu i mi smo tiho ušli u ćeliju. Čovjek na ležaju napola se okrenuo, zatim je ponovo utonuo u dubok san. Holmes se sagne, spužvu navlači vodom iz vrča i njome dvaput snažno prevuče preko zatvorenikova lica. — Da vam predstavim — poviče — gospodina Nevillea St Claira iz Leeja u grofoviji Kent! Nikad nisam prisustvovao takvom prizoru. Čovjekovo lice oljuštilo se pod spužvom kao kora s drveta. Nestalo je prljave smeñe boje. Iščezla je grozna brazgotina zajedno s iskrivljenom usnom koja je licu davala izraz odvratna cerekanja. Holmes mu s glave strže periku raskuštrane crvene kose. Pred nama na krevetu sjedio je blijed čovjek, žalosnih i otmjenih crta lica, crnokos i glatke puti, trljajući oči i ogledajući se preneraženo. Shvativši što se dogodilo, on vrisne i baci se licem na jastuk. — Zaboga! — zaprepasti se inspektor. — Pa to je čovjek kojeg tražimo. Poznam ga po fotografiji. Zatvorenik se okrene prema nama. Na licu mu se čitalo da se prepušta sudbini.
— Pa neka bude — reče. — Zbog čega me zapravo optužujete? — Krivi ste što ste oteli Nevillea St... Oh, zaboga, to vam ne možemo pripisati osim ako nije posrijedi pokušaj samoubojstva — zbunjeno se osmjehne inspektor. — Hm, u policiji sam već dvadeset i sedam godina, ali to je vrhunac svega što sam doživio. — Ako sam ja Neville St Clair, tada je očito da nikakav zločin nije počinjen. Znači, zadržavate me protuzakonito. — Nikakav zločin — ubaci Holmes — ali zato greška. Bolje biste uradili da ste se povjerili ženi. — Nije mi bilo toliko do žene koliko do djece — prrlja zatvorenik. — Bog mi je svjedok da sam učinio sve da se ne postide oca. Kakav skandal! što da radim? Sherlock Holmes sjedne kraj njega na ležaj i blago ga potapša po ramenu. — Ako se sud prihvati vašeg slučaja — reče Holmes — sumnjam da ćete izbjeći skandal. Ali ako uvjerite policijske vlasti da ništa niste skrivili, ne vidim razloga da pojedinosti o tome treba da prodru u javnost. Uvjeren sam da će inspektor Bradstreet pribilježiti sve što mu budete rekli i prenijeti nadležnim organima. Tako vaš slučaj nikad neće doći pred sud. — Bog vas blagoslovio! — uzvikne zatvorenik. — Radije bih podnio zatočenje, pa i samu smrtnu kaznu, nego da svoju jadnu tajnu ostavim svojoj djeci kao mrlju na obiteljskoj časti. Vi ste prvi kojima ću ispričati svoju priču. Otac mi je bio učitelj u Chesterfieldu, gdje sam dobio izvrstan odgoj i obrazovanje. U mladosti sam mnogo putovao, neko vrijeme bavio sam se glumom, zatim sam postao reporter londonskih večernjih novina. Jednog dana moj je urednik poželio seriju članaka o prosjačenju u prijestonici, i ja sam se dobrovoljno javio. Tako je počela moja pustolovina. Da bih saznao prave činjenice, na kojima bih mogao temeljiti svoje članke,
trebalo je da sam počnem prosjačiti kao amater. Dok sam bio glumac naučio sam, naravno, vještinu šminkja, čak sam se odlikovao vještim prerušavanjem. Obojao sam lice i, da bih pobudio što više sažaljenja, preko njega sam povukao veliku brazgotinu i, jedan sam dio usne iskrivio pomoću komadića flastera boje kože. S crvenom kosom na glavi i u otrcanoj odjeći zauzeo sam mjesto u najpromeijem dijelu Citvja kao tobožnji prodavač šibica, a zapravo sam bio prosjak. I nakon sedam sati takvoga posla, kad sam se vratio kući, ustvrdio sam na svoje veliko iznenañenje da sam isprosjačio čak dvadeset šest šilinga i četiri pensa. I tako sam pisao članke ne misleći o tome sve dok jednom prijatelju nisam jamčio za iznos od dvadeset pet funti. Kada je došlo vrijeme vraćanja duga, vjerovnik ga je zatražio od mene. U prvi mah nisam znao kako da doñem do toliko novca, zatim mi je sinulo. Od vjerovnika sam zatražio odgodu plaćanja, a od poslodavca dopust. Dva tjedna prosjačio sam prerušen u Citvju. Već nakon deset dana imao sam potreban novac i platio dug. Možete zamisliti kako je bilo teško ponovo raditi za samo dvije funte tjedno kad sam se uvjerio da je bilo dovoljno malo premazati lice bojom, staviti kapu na tlo i čekati pa da toliko zaradim u jednom danu. Borio sam se izmeñu ponosa i želje za lakim bogaćenjem. Naposljetku sam napustio novinarstvo i danima sjedio u kutu što sam ga bio odabrao izazivajući samilost svojim sablasnim licem i puneći džepove sitnišem. Samo je jedan čovjek znao moju tajnu, vlasnik jazbine u Swandam Laneu, kod kojeg bih se svako jutro prerušio u prljava prosjaka, a uveče se ponovo preobrazio u ugledna grañanina. Lascaru sam za korištenje sobe dobro plaćao. Bio sam siguran da će čuvati moju tajnu. Nakon nekog vremena ustanovio sam da sam uštedio popriličnu svotu. Time, istina, ne želim reći da
svaki londonski prosjak može isprosjačiti sedam stotina funti godišnje, što je manje od mojih prosječnih primanja. Ja sam se okoristio izuzetnom prednošću, vještinom šminkanja, ali i sposobnošću da duhovito odgovaram na dobačene dosjetke. U tome sam se toliko usavršio da sam postao najpopularniji prosjak Citvja. Moj se šešir danima punio pensima, i ponekim srebrnjakom. Dane kada ne bih zaradio dvije funte, smatrao sam lošima. Obogativši se, postao sam ambiciozniji. Kupio sam kuću na selu i oženio se. Nitko nije znao moje pravo zanimanje. Moja draga supruga vjerovala je da radim u Cityju, ali nije znala što.