- Zašto mi je pokazuješ? Nisam ti ništa tražila. Uostalom, nikada nisam učila da čitam. Sve što znam, naučila sam slušajući druge. Omar nije mogao čudom da se načudi. U to doba nije bila retkost da vrsni pesnici budu nepismeni; takođe, to je bio slučaj sa gotovo svim ženama. - A šta ima tako tajno u toj knjizi? Alhemijske formule? - Tu su pesme koje ponekad pišem. - Zabranjene i jeretičke pesme? Buntovničke? Ona ga je sumnjičavo posmatrala i on poče da se brani, osmehujući se: - Ne, šta ti pada na pamet. Da li ja imam zavereničku dušu? To su samo rubaije o vinu, lepoti života i njegovoj ništavnosti. - Ti, rubaije? Sa njenih usana ote se uzvik neverice, gotovo prezrenja. Rubaije su pripadale nižem književnom rodu, lakom i priprostom, jedva da su bile dostojne pesnika nižih kvartova. Ako je jedan naučnik kao što je bio Omar Hajam, dozvolio sebi da, s vremena na vreme, sastavi po neku rubaiju, to se moglo shvatiti kao razonoda, zanemarljiva greška, možda koketiranje; ali činjenica da je marljivo, s velikom ozbiljnošću, zapisivao svoje stihove u knjigu okruženu tajnom, začudila je i zabrinula pesnikinju odanu pravilima govorništva. Omar bi postiđen, a Džahan radoznala: - Da li bi mogao da mi pročitaš nekoliko stihova? Hajam nije želeo da se oko toga dalje nagađaju: - Jednoga dana, kada budem smatrao da su spremne za čitanje, sve ću ti ih pročitati. Odustala je od daljeg navaljivanja i ispitivanja i s ironijom dodala: - Kad budeš ispunio knjigu, nemoj ni pokušati da je pokloniš Nasrkanu, on ne ceni baš mnogo pisce rubaija; nikada te više neće pozvati da mu se pridružiš na prestolu. - Ne nameravam da ovu knjigu bilo kome poklonim, ne očekujem nikakvu korist od nje, ne težim da postanem dvorski pesnik. Povredila ga je, i on joj je uzvratio uvredom. U tišini koja ih obavijala, i jedno i drugo pitali su se da li su otišli predaleko, da li je još uvek vreme da se uzdrže i spasu što se još može spasiti. U tom trenutku, Hajam nije bio ljut na Džahan, već na kadiju. Zažalio je što mu je dozvolio da govori i zapitao se da li su njegove reči zauvek pomutile pogled kojim je gledao na svoju voljenu. Oni su do tog trenutka živeli u čistoti bezbrižnosti, sa zajedničkom željom da se između njih ne ispreči ništa što bi ih moglo
rastaviti. „Da li mi je kadija otvorio oči pred istinom, ili mi je možda samo pomutio sreću?" razmišljao je Hajam. - Promenio si se, Omare, ne bih znala reći u čemu, ali u načinu na koji me gledaš i tonu kojim mi se obraćaš ima nečeg neobičnog. Kao da sumnjaš da sam učinila nešto loše, kao da si zbog nečega ljut na mene. Ne razumem te, ali sve to me čini duboko nesrećnorn. Pokušao je da je privuče k sebi ali mu se ona odlučno odupre: - Tako me ne možeš razuveriti! Naša tela mogu da nastave naše reči, ali ih ne mogu zameniti niti opovrgnuti. Šta je u pitanju, reci mi? - Džahan, možemo li o tome da ne govorimo do sutra? - Sutra ja više neću biti ovde, rano izjutra kan napušta Samarkand. - Kuda odlazi? - Kiš, Buhara, Termez i dalje. Čitav dvor ide sa njim, ja takođe. - Ne bi li mogla ostati kod tvoje rođake u Samarkandu? - Ne radi se samo o tome da se pronađe izgovor! Ja imam svoje mesto na dvoru. Za njega sam se izborila ulažući napore ravne snazi desetorice muškaraca. To mesto danas nisam spremna da napustim da bih se igrala na kuli Abu-Taherovog vrta. Bez razmišljanja on na to reče: - Ne radi se o igri. Da li bi htela da život podeliš sa mnom? - Da podelim život s tobom? Nema tu šta da se deli! Rekla je to bez ikakve zajedljivosti. Bila je to samo konstatacija, u njoj je čak bilo i nežnosti. Ali, videvši Omarovo zgranuto lice, ona stade da ga preklinje da joj oprosti i zajeca: - Znala sam da ću večeras plakati, ali ne ovako gorko; znala sam da ćemo se rastati na duže vreme, možda zauvek, ali ne ovim rečima, ne ovakvim pogledima. Od najlepše ljubavi koju sam doživela, ne želim da zadržim u sećanju te oči neznanca. Pogledaj me, Omare, poslednji put! Seti se, ja sam tvoja ljubljena, voleo si me i volela sam te. Da li me još uvek prepoznaješ? Hajam je razneženo zagrli i uzdahnu: - Kad bismo barem imali vremena da mirno porazgovaramo, znam da bi ova glupa svađa bila izbrisana, ali vreme nas progoni, pritiska nas i primorava da o našoj budućnosti odlučujemo u ovim zamršenim trenucima. Osetio je kako mu niz lice skliznu jedna suza. Hteo je da je prikrije, no Džahan ga grčevito obgrli i privi svoje lice uz njegovo. - Možeš od mene sakriti ono što si napisao, ali ne i svoje suze. Hoću da ih vidim, da ih dodirnem, da ih pomešam sa mojima, hoću da sačuvam
njihove tragove na svom licu, hoću da zadržim njihov slani ukus na svom jeziku. Reklo bi se da su te noći oni tražili da sami sebe raskomadaju, da se uguše, da se unište. Njihove ruke izbezumljeno su se tražile, njihova odeća bila razbacana na sve strane. Bila je to jedinstvena noć ljubavi dvaju tela, zapaljenih vrelinom suza. Vatra se širila, obuhvatala ih, preuzimala, opijala, pretvarala u plamen i sjedinjavala njihova tela do potpunog zadovoljstva. Na stolu, peščani sat je oticao; vatra se smirila, zatreperila poslednjim plamom i ugasila se; iza sebe je ostavila samo zadihan osmeh. Dugo su ostali udišući jedno drugo. Njoj ili sudbini s kojom se upravo suočio, Omar prošaputa: - Naš zanos tek počinje. Džahan ga snažno zagrli, zatvorenih očiju. - Ne daj mi da spavam do jutra! Sutradan, Omar je zapisao dva stiha u svoju knjigu. Rukopis je bio loman, nesiguran, izmučen: Kraj svoje voljene, Hajame, kako si bio usamljen! Suda kada je otišla, moći ćeš u nju da se povučeš.
XI Kašan, oaza niskih kuća na putu svile, na rubu Slane pustinje. Karavani su se u njemu zaustavljali, da bi predahnuli pre nego što će krenuti duž Kargas Kuha, uklete planine Orlušina, sastajališta razbojnika koji su pljačkali prilaze Isfahanu. Građevine u Kašanu bile su podignute od pečene zemlje i blata. Iako su baš tu, u Kašanu pravljene jedinstvene i nadaleko čuvene fajansne pločice, koje će zelenom i zlatnom bojom ulepšati hiljade džamija, palata ili medresa od Samarkanda do Bagdada, posetilac je u njemu uzalud tražio poneki kitnjasti zid, ukrašenu fasadu. Na čitavom muslimanskom istoku, keramika se po Kašanu jednostavno naziva kaši ili kašani, kao što i porcelan, na persijskom ili engleskom jeziku nosi ime Kine. Izvan grada, u senci palmi, nalazio se karavan-saraj: pravougaoni zid sa izviđačkim kulama, spoljno dvorište za životinje i robu, unutrašnje dvorište oivičeno sobicama. Omar je tu želeo da iznajmi jednu sobu, ali gostioničar mu je sa žaljenjem objasnio da ni jedna soba te noći nije slobodna, jer bogati trgovci iz Isfahana samo što nisu stigli sa sinovima i služavkama. Da bi se proverila istinitost njegovih reči nije trebalo tražiti spisak gostiju. Mesto je vrvelo od trgovačkih pomoćnika koji su se dovikivali i lepih jahaćih životinja. Uprkos zimi koja je počinjala, Omar je mislio da prespava pod vedrim nebom, ali pomisao na kašanske škorpije, koje su bile skoro isto toliko poznate kao i njegova keramika, odvratila ga je od te namere. - Zar zaista nema nijednog kutka gde bih mogao da prostrem moju asuru do jutra? Gazda se počeša po slepoočnici. Bila je noć. Nije mogao, da ne pružiti utočište jednom muslimanu: - Imam jednu malu sobu na uglu, u njoj je jedan student, zamoli ga da ti napravi mesta. Uputiše se u tom pravcu; vrata su bila zatvorena. Gostioničar uđe, bez kucanja, jedna sveća zatreperi, a jedna knjiga bi užurbano zatvorena. - Ovaj plemeniti putnik je krenuo iz Samarkanda pre tri duga meseca, mislio sam da bi mogao da podeli sobu sa tobom.
Ako mladom čoveku ovo i nije bilo pravo, on je izbegavao da to pokaže i ostao je učtiv, mada ne i predusretljiv. Hajam uđe, pozdravi mladog čoveka i predstavi mu se s nenametljivom obazrivošću: - Omar iz Nišapura. Kratak, ali jak bljesak radoznalosti pojavi se u očima njegovog druga, koji se sada i sam predstavi: - Hasan, sin Ali Sabaha, rodom iz Koma, student iz Reja, na putu za Isfahan. Ovako opširno predstavljanje dovelo je Hajama u neugodnu situaciju. Bio je to poziv da i on kaže nešto više o sebi, o svojoj delatnosti, o cilju svog putovanja. On ne vide razlog da to učini i osta uzdržan. Odlučio je da ćuti, polako je seo i naslonivši se na zid, posmatrao je tog niskog crnomanjastog čoveka, mršave i krhke građe, ali izrazitih crta. Njegov izgled ga je zbunjivao: neobrijana brada, zategnuti crni turban, iskolačene oči. Student je nastavio da ga izaziva, osmehujući se: - Kad se neko zove Omar, nije mudro da putuje u pravcu Kašana. Hajam odglumi veliko iznenađenje, mada je sasvim dobro razumeo aluziju. Njegovo ime je ime drugog naslednika Prorokovog, kalifa Omara koga su šiiti mrzeli, jer je bio nepopustljiv protivnik njihovog oca osnivača, Alije. Ako su u tom trenutku stanovnici Persije u velikoj većini bili suniti, nekoliko ostrvaca je već i tada poštovalo šiizam, među njima i gradovi-oaze Kom i Kašan, u kojima su se poštovali čudni običaji. Svake godine, jednim lakrdijaškim karnevalom, proslavlja se godišnjica ubistva kalifa Omara. Za tu priliku, žene su se doterivale, pripremale slatkiše i pržene pistaće, deca su izlazila na terase i prosipali velike količine vode na prolaznike radosno uzvikujući: „Bog prokleo Omara!" Pravili se lutku sa kalifovim likom, sa brojanicama od nanizanih brabonjaka u ruci i nosili je gradom pevajući: „Otkako ti je ime Omar, imaš svoje mesto u paklu, ti vođo zločinaca, ti sramni nasilniče!" Obućari iz Koma i Kašana, imali su običaj da pišu „Omar" na đonovima cipela koje su pravili, mazgari su njegovo ime davali svojim životinjama, uživajući da ga izgovore svaki put kada su zamahnuli bičem, a lovci su odapinjući poslednju strelu obavezno izgovarali: „Ova je za Omarovo srce". Hasan je u nekoliko reći podsetio svog gosta na te običaje, izbegavajući suvišne detalje. Omar ga je gledao neljubazno i umornim i odlučnim tonom izgovorio:
- Neću promeniti put zbog svog imena, niti ću promeniti ime zbog svog puta. Usledilo je dugo i hladno ćutanje; i jedan i drugi izbegavali su da se pogledaju u oči. Omar se izuo i ispružio na asuri ne bi li zaspao, ali Hasan nije odustajao: - Možda sam te uvredio podsećajući te na te običaje, ali veruj mi, hteo sam samo da te upozorim da budeš oprezan kada ovde izgovaraš svoje ime. Nemoj pogrešno suditi o mojim namerama. Istina je da mi se događalo u detinjstvu da u Komu prisustvujem tim proslavama, ali već od mojih prvih mladalačkih dana na njih sam gledao drugim očima, shvatio sam da takva preterivanja nisu dostojna čoveka od nauke, niti odgovaraju učenju Proroka. Hoću da kažem, da kada se u Samarkandu ili negde drugde, pred nekom džamijom divimo prekrasnim mozaicima od pločica napravljenih rukom šiitskih umetnika iz Kašana, i kada u istoj toj džamiji propovednik uzvikuje pogrdne reči klevete protiv „prokletih jeretika", sledbenika Alije, to više ne odgovara učenju Proroka. Omar se malo pridiže: - To su reći razumnog čoveka. - Znam da budem razuman, kao što umem da budem i lud. Mogu da budem ljubazan, a i grozan. Ali kako biti ljubazan sa onim ko dolazi da s tobom podeli sobu, a ne želi čak ni da se dostojno predstavi. - Bilo je dovoljno da ti kažem samo svoje ime, pa da me spopadneš neučtivim rečima. Šta bi tek rekao da sam se u potpunosti predstavio? - Možda ništa od svega ovoga. Može se mrzeti kalif Omar, a divljenje i poštovanje može se iskazati Omaru geometru, Omaru algebristi, Omaru astronomu i čak Omaru filozofu. Omar se uspravi. Hasan nastavi pobedonosno: - Misliš li da se ljudi prepoznaju samo po svom imenu? Prepoznaju se po svom pogledu, držanju, hodu i tonu kojim se obraćaju i govore. Čim si ušao, znao sam da si ti čovek od znanja, naviknut na počasti, a istovremeno i čovek koji tim istim počastima ne pridaje važnost, čovek koji stiže ne pitajući za svoj put. Čim si izgovorio početak svoga imena, ja sam shvatio: moje uši znaju samo za jednog Omara iz Nišapura. - Ako si očekivao da ćeš ostaviti utisak na mene, moram priznati da si u tome uspeo. Ko si ti, dakle? - Rekao sam ti svoje ime, ali ono tebi ništa ne kaže. Ja sam Hasan Sabah iz Koma. Nemam čime da se ponosim, osim što sam sa sedamnaest
godina pročitao sve što se odnosi na religijske nauke, filozofiju, istoriju i zvezde. - Nikada se ne može sve pročitati, ima toliko znanja koja se stiču svakoga dana! - Ispitaj me. U šali, Omar je svome sagovorniku počeo da postavlja pitanja o Platonu, Euklidu, Porfiriju, Ptolomeju, o medicini Dioskorida, Galena, Razesa i Avicene, zatim o tumačenjima kuranskog zakona i uvek je dobijao jasan, siguran, besprekoran odgovor. Došla je zora, ni jedan ni drugi nisu spavali, nisu ni osetili kako vreme odmiče. Hasan je bio vrlo zadovoljan. Što se Omara tiče, on je bio pobeđen i mogao je samo da prizna: - Nikada nisam sreo čoveka koji je naučio toliko stvari. Šta misliš da uradiš sa svim tim nagomilanim znanjem? Hasan ga pogleda sa nepoverenjem, kao da je neko prodro u tajni deo njegove duše, ali se razvedri i spusti pogled: - Hteo bih da dođem do Nizam-el-Molka, možda će mi poveriti neku dužnost. Hajam je bio toliko opčinjen svojim novim poznanikom da je u jednom trenutku bio spreman da mu otkrije da se i sam uputio velikom veziru. Ipak se predomislio u poslednjem trenutku. To je bio ostatak nepoverenja koje je otklonjeno, ali nije nestalo. Dva dana kasnije, pošto su se pridružili trgovačkom karavanu, putovali su jedan kraj drugog, izgovarajući napamet, na persijskom ili arapskom, najlepše stranice pisaca kojima su se divili. Ponekad su započinjali i poneku raspravu, ali su je ubrzo završavali. Kada je govorio o izvesnostima, Hasan je podizao ton, proglašavajući te izvesnosti „nepobitnim istinama" i pozivajući svoga druga da to prihvati; Omar je ostajao skeptičan, nije žurio da daje svoje ocene, retko se opredeljivao, radije je isticao svoje neznanje i stalno se vraćao ovim recima: „Šta želiš da ti kažem? Te stvari su obavijene velom, mi smo, i ti i ja, sa iste strane vela i kada on bude pao, nas tamo više neće biti." Posle nedelju dana puta, oni stigoše u Isfahan.
XII „Esfahan, nesfe Džahan!" kažu danas Persijanci. „Isfahan, polovina sveta!" Izraz je nastao mnogo posle Hajamovog doba, ali već i te 1074. godine, izrečene su mnoge pohvale i reci divljenja ovom gradu, „njegovom dragom kamenju, njegovom bogatstvu u olovu i rudama, njegovim pčelama, njegovom šafranu"..., „njegov vazduh je tako čist, tako zdrav", pišu stari hroničari, „ambari ne znaju za napasti kakav je žižak, u njima žito nikada ne propada". Isfahan se nalazio na pet hiljada stopa nadmorske visine. U njemu je bilo šezdeset karavan-saraja, dvesta bankara i menjača, mnoštvo pokrivenih bazara. U radionicama su prerađivali svilu i pamuk. Isfahanski tepisi, tkanine i katanci izvozili su se u najudaljenije krajeve. Njegove ruže cvetale su u hiljadu boja. Bogatstvo Isfahana bilo je poslovično. Taj grad, najnaseljeniji u persijskom svetu, privlačio je sve one koji su tražili moć, bogatstvo ili znanje. Kažem „taj grad", mada se, precizno govoreći, ne radi o gradu. Tu se ponavlja priča o mladom putniku iz Reja koji je bio toliko nestrpljiv da vidi čuda Isfahana, da se poslednjeg dana putovanja odvojio od svog karavana i galopom sam odjahao u pravcu grada. Kada je posle nekoliko sati stigao do obale Zajande-Rud, „Reke koja daje život", krenuo je obalom dalje i stigao do jednog zida od zemlje. Naselje mu se učinilo prilično velikim, ali je ipak bilo mnogo manje od njegovog grada Reja. Stigavši do kapije, on se raspita kod straže koji je to grad: - Ovo je grad Džaj, - odgovoriše mu. Nije našao za shodno ni da uđe u njega, obišao ga je i nastavio put prema zapadu. Životinja koju je jahao bila je iscrpljena, no on nije usporio; oštro je zamahnuo bičem i krenuo dalje. Uskoro se našao na kapiji jednog drugog grada, većeg od prethodnog, ali jedva nešto prostranijeg od Reja. On se raspita kod jednog starca, prolaznika, koji mu objasni: - Ovo je Jahudije, jevrejski grad. - Zar ima toliko Jevreja u ovom kraju? - Ima ih, ali većina stanovnika su muslimani kao ti i ja. Zovu ga Jahudije jer je, kažu, Nabukodonosor u njemu naselio jevreje koje je prognao iz Jerusalima; drugi opet tvrde da je još pre doba islama, Jevrejka,
žena jednog persijskog šaha, dovela na ovo mesto ljude iz svoje zajednice. Samo Bog zna šta je istina! Mladi putnik se okrete, spreman da nastavi put, čak i pod uslovom da mu se konj sruši pod nogama, kad ga starac ponovo pozva: - Kuda si se namerio, sine moj? - U Isfahan! Stari udari u smeh. - Zar ti nikada nisu kazali da Isfahan ne postoji? - Kako to? Nije li on najveći, najlepši od svih gradova Persije, zar nije još u starini vremenima bio gorda prestonica Artabana, kralja Parta, nisu li knjige pisale o njegovim čudima? - Ne znam šta knjige kažu, ali ja sam rođen ovde pre sedamdeset godina i samo stranci spominju grad Isfahan, ja ga nikada nisam video. Nije mnogo preterao. Naziv Isfahan označavao je nešto drugo, ne grad, već oazu oko koje su se uzdizala dva potpuno različita, odvojena grada, udaljena jedan od drugog sat hoda: Džaj i Jahudije. Tek u XVI veku ova dva grada i okolna sela, spojiće se i tako će nastati pravi grad Isfahan. U Hajamovo doba, on još uvek nije postojao, ali je već bio podignut zid, dugačak dvanaestak milja, koji je štitio čitavu oazu. Omar i Hasan su na svoje odredište stigli kasno u noć. Našli su smeštaj u Džaju, u jednom karavan-saraju blizu kapije Tirah. Tu su se opružili i, ne razmenivši ni reč, počeli da hrču u jedan glas. Sutradan, Hajam se uputio velikom veziru. Došao je do Trga menjača, na kome su putnici i trgovci najrazličitijeg porekla, Andalužani, Grci ili Kinezi, užurbano poslovali sa službenicima koji su proveravali autentičnost novca. Opremljeni propisanim vagama, oni bi zaparali površinu ponekog dinara iz Kirmana, Nišapura ili Sevilje, premetali u ruci poneku tanku iz Delhija, merili dirhame iz Buhare, ili se mrštili na nejaki nomismom iz Konstantinopolja, čija je vrednost padala. U blizini trga nalazila se kapija divana, sedišta vlade i zvanične rezidencije Nizam-el-Molka. Ispred njih su uvek stajali svirači trube, zaduženi da tri puta dnevno, svojim trubama, odaju počast velikom veziru. Uprkos obeležjima raskoši, svako je mogao da uđe u divan, čak su se i najpokornije udovice usuđivale da uđu u prostranu dvoranu za prijeme i da se lično obrate najjačem čoveku carstva i izlože mu svoje muke i tegobe. Tek su tu posetioci nailazili na krug čuvara i komornika koji su okruživali Nizama, ispitivali posetioce i udaljavali nametljivce. Omar se zaustavio na
vratima, posmatrao prostoriju, njene gole zidove, tepihe naslagane u tri sloja. Nesigurnim pokretom, on pozdravi prisutne, šareno mnoštvo okupljeno oko vezira koji je u tom trenutku razgovarao sa jednim turskim oficirom. Krajičkom oka, Nizam je primetio pridošlicu, nasmešio mu se prijateljski i dao mu znak da sedne. Pet minuta kasnije, on dođe do njega, poljubi ga u oba obraza, zatim u čelo i reče: - Očekivao sam te, znao sam da ćeš doći na vreme. Imam puno stvari da ti kažem. Uze ga za ruku i odvede u malu susednu prostoriju gde nije bilo nikoga. Seli su jedan pokraj drugog na veliki kožni jastuk. - Neke od mojih reči sigurno će te iznenaditi, ali ja se nadam da ipak nećeš zažaliti što si s e odazvao mom pozivu. - Da li je ikada iko zažalio što je prešao prag Nizam-el-Molka? - Dešavalo se i to, - promrlja vezir sa surovim osmehom. - Neke ljude sam uzdigao do neba, druge sam srušio, svakoga dana udeljujem život ili smrt. Bog će suditi o mojim namerama, On je izvor celokupne moći. Poverio je najvišu vlast arapskom kalifu - on je tu vlast prepustio turskom sultanu, a ovaj ju je zatim predao u ruke persijskog vezira, tvoga sluge. Od drugih zahtevam da tu vlast poštuju; od tebe Hadže Omare tražim da poštuješ moj san. Ja sanjam da na tom ogromnom prostoru koji mi pripada izgradim najmoćniju državu; najrazvijeniju, najstabilniju i najprosvećeniju državu na svetu. Sanjam o carstvu u kome bi na čelu svake oblasti, svakog grada, stajao po jedan pravedan čovek koji poštuje Boga, čuje negodovanja i najjadnijeg podanika. Sanjam o državi u kojoj će vuk i jagnje zajedno, u potpunom spokojstvu, piti vodu sa istog izvora. Ali ja se ne zadovoljavam samo snovima, ja gradim. Prošetaj sutra četvrtima Isfahana, videćeš čete radnika koji kopaju i grade, zanatlije koje imaju pune ruke posla. Svuda niču skloništa, džamije, karavan-saraji, tvrđave, upravne zgrade. Uskoro će svaki veći grad imati svoju visoku školu, ona će nositi moje ime, zvaće se „medresa Nizamija". U Bagdadu ona već radi, svojom rukom sam nacrtao plan građevine, napravio program rada, odabrao najbolje predavače, dodelio stipendiju svakom studentu. Ovo carstvo, vidiš i sam, cveta, razvija se; vreme koje nam je Nebo dodelilo da u njemu živimo, jeste blagosloveno vreme. Njegovo izlaganje prekinuo je sluga svetle kose koji je, klanjajući se, na izrezbarenom srebrnom poslužavniku doneo dva pehara ledenog sirupa od ruže. Omar uze jedan, zamagljen hladnim kapljicama rose; pokvasio je u
njemu usne, rešen da ga polako ispija. Nizam ispi svoj u jednom dahu, a zatim nastavi: - Tvoj dolazak i prisustvo na ovom mestu čine mi radost i čast! Hajam htede da odgovori na tu bujicu ljubaznih reči, ali ga Nizam zaustavi pokretom ruke: - Nemoj misliti da pokušavam da ti laskam. Dovoljno sam moćan čovek da nikome, osim Tvorcu, nisam obavezan da upućujem pohvale. Ali vidiš, Hadže Omare, koliko god da je prostrano jedno carstvo, ma koliko da je nastanjeno i bogato, uvek nedostaju pravi ljudi. Pored toliko mnogo ljudi, toliko prepunih trgova, tolike zgusnute gomile koja me okružuje, ipak mi se dešava da, gledajući moju razvijenu vojsku, sedeći u džamiji u vreme molitve, šetajući bazarom, ili čak mojim divanom, postavim sebi pitanje: šta bi se desilo, ako bih tražio neku mudrost od ovih ljudi, neko znanje, iskrenost, čestitost, da li bi se sa svakom od ovih vrlina koje sam spomenuo, masa ljudi o kojoj govorim proređivala, topila i nestajala? Ja sam usamljen čovek, Hadže Omare, beznadežno usamljen. Moj divan je prazan, moj dvor takođe. Ovaj grad, ovo carstvo su prazni. Mada drugima izgleda da treba samo da pljesnem rukama, samo ja znam koliko su mi ruke vezane. Ne zadovoljavam se time da ljudima, kao što si ti, poručim da dođu iz Samarkanda, spreman sam da lično odem do Samarkanda da ih dovedem. Zbunjen onim sto je čuo, Omar promrlja nešto kao „Bože sačuvaj", ali vezir se tu nije zaustavio: - To su moji snovi i moje brige. Mogao bih o tome da ti pričam danima i noćima, ali želeo bih da čujem tebe. Nestrpljiv sam da saznam da li u ovom snu vidiš negde sebe, da li si spreman da pored mene zauzmeš mesto koje ti pripada? - Tvoji planovi su izazovni, a i počastvovan sam tvojim poverenjem! - Šta tražiš za uzvrat? Nemoj okolišiti, budi otvoren kao što sam ja bio sa tobom. Dobićeš sve što želiš. Nemoj se ustručavati, nemoj propustiti ovaj trenutak moje izuzetne širokogrudosti! On se nasmeja. Uprkos velikoj zbunjenosti, Hajamu na licu zaigra bled osmeh: - Želim samo da nastavim svoja skromna istraživanja, lišen svakodnevnih briga i potreba. Da imam šta da pijem i jedem, da imam za stan i odeću; moji prohtevi ne idu dalje od toga. - Nudim ti stan u jednoj od najlepših kuća u Isfahanu. Ja sam lično stanovao u njoj dok se gradila ove palata. Biće tvoja sa svim vrtovima, voćnjacima, tepisima, slugama i sluškinjama. Za tvoje troškove, određujem
ti iznos od deset hiljada sultanskih dinara. Dok sam živ, biće ti isplaćivani početkom svake godine. Da li je to dovoljno? - To je više nego što mi je potrebno, ne bih znao šta da radim sa tolikom sumom. Hajam je bio iskren, i to naljuti Nizama. - Kada kupiš sve knjige, ispuniš sve krčage vinom, zaspeš sve svoje ljubavnice nakitom, ostatak ćeš kao milostinju udeliti ubogima, platićeš karavan za Meku, izgradićeš džamiju sa tvojim imenom! Shvatajući da se njegova ravnodušnost i skromnost u zahtevima nisu dopali njegovom domaćinu, Omar se osmeli: - Oduvek sam želeo da sagradim opservatoriju, sa velikim kamenim sekstantom i astro-laboratorijom i raznim instrumentima. Hteo bih da izmerim tačnu dužinu solarne godine. - Uslišeno! Već iduće sedmice biće ti uručena sredstva za tu svrhu. Odabraćeš mesto i tvoja će opservatorija biti podignuta za nekoliko meseci. Reci mi, da li ima još nešto što bi ti učinilo zadovoljstvo? - Zaboga, ništa više ne želim, tvoja velikodušnost prevazilazi sva moja očekivanja. - Onda bih, možda, ja mogao nešto da zatražim od tebe? - Posle svega što si mi ponudio, biću srećan da ti pokažem bar mali deo moje bezgranične zahvalnosti. Nizam se nije dao moliti. - Znam da si obrazovan, da ne govoriš mnogo, znam te kao čoveka mudrog, pravednog, ispravnog, sposobnog da u svemu razlikuješ istinito od lažnog, znam da si dostojan poverenja: hteo bih da ti poverim vrlo osetljiv zadatak. Omar je bio spreman na najgore, a to najgore ga je i čekalo: - Imenujem te za sahib-habera. - Sahib-haber, zar ja poglavar uhoda? - Poglavar obaveštajne službe carstva. Ne žuri sa odgovorom, ne radi se o uhođenju bezazlenih ljudi, o uvlačenju u kuće vernika, već o bdenju nad mirom svih. U jednoj državi, suveren mora biti znati za svaku, pa i najmanju zloupotrebu, za svaku nepravdu i mora primerno kazniti svakog počinioca, ma ko on bio. Kako vladar može saznati da li neki kadija ili upravnik neke oblasti koristi svoj položaj da bi se obogatio na račun svojih potčinjenih? Preko naših uhoda, pošto žrtve, uglavnom, nemaju hrabrosti da se žale.
- A šta ako kadije, upravnici ili emiri potkupe uhode i pretvore ih u svoje saučesnike? - Tvoja uloga, zadatak sahib-habera je upravo taj da nađe nepotkupljive ljude i da im poveri takve zadatke. - Ako takvi nepotkupljivi ljudi postoje, zar ne bi bilo jednostavnije da oni budu imenovani za upravnike i kadije? To beše iskrena primedba, ali za Nizamove uši delovala je kao ruganje. On pokaza nestrpljenje, pa usta: - Ne želim ništa da dokazujem. Rekao sam ti šta očekujem od tebe. Idi, razmisli o mom predlogu, odmeri u miru sve argumente za i protiv i dođi sutra sa odgovorom.
XIII Da razmisli, da odmeri, da proceni! Hajam toga dana više nije bio u stanju da sabere misli. Izlazeći iz divana, upade u najužu ulicu bazara, Provlačio se između ljudi i životinja, prolazeći ispod omalterisanih svodova, između brda začina. Sa svakim novim korakom, uličica je postajala sve mračnija, činilo mu se da se masa kreće sve sporije, da se glasovi pretvaraju u jednoličan žamor, da su trgovci i kupci nadenuli maske i da postaju glumci, plesači, mesečari. Omar nije znao kuda ide; čas levo, čas desno, bojao se da će pasti, da će se onesvestiti. Iznenada izbi na mali trg prepun svetla, pravi proplanak u šumi. Sunce ga ošinu; on se uspravi i duboko udahnu. Šta se to s njim događa? Predložen mu je raj okovan paklom, kako reći „da", kako reći „ne", s kakvim licem doći pred velikog vezira, s kakvim licem napustiti grad? Desno od njega, vrata jedne krčme bila su odškrinuta, on ih odgurnu, siđe niz nekoliko stepenika posutih peskom i nađe se u slabo osvetljenoj prostoriji sa niskim plafonom; pod beše od vlažne zemlje, klupe nesigurne, a stolovi mokri. Naruči suvo vino iz Koma. Donesoše mu ga u okrnjenom krčagu. Ispijao ga je dugo, zatvorenih očiju. Prolazi blaženo vreme moje mladosti, Nalivam se vinom da bih zaboravio. Gorko je? Takvog ga i volim, Ta gorčina je ukus mog života. Iznenada mu je pala na pamet jedna misao. Kao da ga je sudbina dovela na dno ove odvratne krčme, da je tu pronađe; ona ga je čekala ovde, na tom stolu, kod trećeg gutljaja četvrtog pehara. Pošto je platio račun i ostavio veliku napojnicu on izađe gore na ulicu. Pala je noć, trg je bio prazan, svaka uličica bazara bila je preprečena velikom zaštitnom kapijom. Omar je morao da ide zaobilaznim putem da bi stigao do svog karavansaraja. Kada je na vrhovima prstiju ušao u sobu, Hasan je već spavao, ozbiljna i izmučena lica. Omar ga je dugo posmatrao. Hiljadu pitanja prolazilo mu je kroz glavu, on ih je potiskivao, ne tražeći na njih odgovor. Odluka je bila doneta, bila je neopoziva. U knjigama koje govore o tom dobu postoji legenda, priča o trojici prijatelja, Persijanaca, koji su, svaki na svoj način, obeležili početke našeg
milenijuma: o Omaru Hajamu koji je osmatrao svet, Nizam-el-Molku koji je njime vladao i Hasanu Sabahu koji ga je držao u strahu. Legenda govori da su zajedno učili u Nišapuru, što ne može biti tačno. Nizam je imao trideset godina više od Omara, a Hasan je učio u Reju, možda malo i u svom rodnom gradu Komu, ali svakako ne u Nišapuru. Da li se istina nalazi u Rukopisu iz Samarkanda? Hroničari koji su pisali o tom prostoru i tom vremenu, tvrde da su se tri čoveka prvi put susrela u Isfahanu, u divanu velikog vezira, na predlog Hajama, slepog šegrta sudbine. Nizam se bio povukao u malu salu palate i bio je okružen nekim papirima, kada se Omar pojavio na vratima. Čim je ugledao njegovo lice, Nizam je shvatio da će odgovor biti negativan. - Tako dakle, ravnodušan si prema mojim planovima. Hajam uzvrati, skrušeno ali odlučno: - Tvoji planovi su veličanstveni i ja želim da se ostvare, ali moj doprinos ne može biti onaj koji si mi predložio. Između tajni i onih koji ih otkrivaju, ja sam uvek na strani tajni. Prvi put kada bi uhoda došla da mi prenese neki razgovor, ja bih joj naredio da ćuti i rekao joj da se te stvari ne tiču ni nje ni mene, moja kuća bi za nju postala zabranjena. Moja radoznalost za ljude i stvari je sasvim drugačije prirode. - Poštujem tvoju odluku, mislim da je korisno za carstvo da se neki ljudi potpuno posvete nauci. Naravno, sve što sam ti obećao, godišnji prihod u zlatu, kuću, opservatoriju, dugujem ti i dalje. Nikada ne uzimam nazad ono što sam dobrovoljno dao. Želeo sam da te izbliza uključim u okvire moje delatnosti. Sam sebe tešim govoreći da će hroničari našeg vremena zapisati za budućnost: „Za vreme Nizam-el-Molka živeo je Omar Hajam, bio je priznat, zaštićen od nevremena, smeo je da kaže „ne" velikom veziru, a da zbog toga nije pao u njegovu nemilost." - Ne znam da li ću ikada biti u prilici da ti iskažem svu zahvalnost za velikodušnost koju si pokazao prema meni. Omar je za trenutak zastao. Oklevao je, a onda nastavio: - Možda ćeš lakše moći da zaboraviš moje odbijanje, ako ti predstavim čoveka koga sam tek nedavno sreo. Vrlo je pametan, njegovo znanje je ogromno, a njegove sposobnosti su iznenađujuće. Čini mi se da je stvoren za mesto sahib-habera i siguran sam da bi bio oduševljen tvojim predlogom. Poverio mi se da je iz Reja došao u Isfahan, sa čvrstom nadom da ce biti primljen kod tebe u službu.
- Slavoljubiv, - promrmlja Nizam kroz zube - To mi je sudbina. Kad nađem čoveka dostojnog poverenja, on nema ambicija i nepoverljiv je prema moći; za ljude, koji su spremni da skoče na prvu dužnost koju im ponudim, mogu da kažem samo to da me njihova nestrpljiva spremnost uvek zabrinjava. Delovao je umorno i kao da se pomirio sa sudbinom. _ - Kako se zove taj čovek? - Hasan, sin Ali Sabaha. Moram ti, međutim staviti do znanja da je rođen u Komu. - Šiit imamovac? To mi ne smeta, mada sam protiv svih jeresi i protiv svakog razdvajanja Neki od mojih najboljih saradnika su sledbenici Alije, moji najbolji vojnici su Jermeni, moji rizničari su Jevreji; zbog toga im nije uskraćeno ni moje poverenje ni moja podrška. Jedini prema kojima sam nepoverljiv su ismailiti. Pretpostavljam, da tvoj prijatelj ne pripada toj sekti? , - Nije mi poznato. Hasan je, međutim, došao sa mnom. Čeka me napolju. Ako dopustiš pozvaću ga i ti ga upitaj. Omar je nestao iza vrata i kroz nekoliko trenutaka vratio se u pratnji svoga prijatelja koji nije pokazivao ni najmanji znak straha. Ipak, Hajam je ispod njegove brade primetio dva zategnuta i uzdrhtala mišića. - Predstavljam ti Hasana Sabaha, nikada toliko znanja nije bilo smešteno u tako uski turban. Nizam se nasmeši. - Evo me u visoko naučnom okruženju. Ne kaže li se, da je vladar okružen naučnicima, najbolji vladar? Ovog puta odgovori Hasan: - Kažu, takođe, da je naučnik koji posećuje vladare, najgori naučnik. Nasmejaše se grohotom i taj smeh, iskren mada kratak, u momentu ih zbliži. Nizam nabra obrve, nastojeći da što pre završe sa neizbežnim redanjem poslovica, koje je prethodilo svakom persijskom razgovoru i da konačno dođu do toga da Hasanu izloži šta od njega očekuje. Na veliko Omarovo čuđenje, već posle prvih reči oni postaše saučesnici i njemu nije preostalo ništa drugo nego da se pokupi i ode. Tako je Hasan Sabah veoma brzo postao nezamenljivi saradnik velikog vezira. Uspeo je da uspostavi gustu mrežu agenata, lažnih trgovaca, lažnih derviša, lažnih hodočasnika koji su krstarili seldžučkim carstvom, ne ostavljajući nijednu palatu, nijednu kuću ni dno bazara van domašaja svojih
ušiju. Zavere, govorkanja, ogovaranja, sve je bilo preneto, izloženo, osujećeno, diskretno ili na način da svima posluži za primer. U prvo vreme, Nizam je bio više nego zadovoljan. Imao je u rukama strašnu mašineriju kojom se posebno ponosio pred sultanom Malik-šahom, koji je, naprotiv, bio dosta uzdržan. Njegov otac, Alp Arslan, govorio mu je da dobar vladar treba da se kloni takve politike: „Kad svuda postaviš špijune", upozorio ga je, „tvoji pravi prijatelji neće ih ni primećivati, svesni svoje odanosti, dok će izdajnici motriti na njih. Oni će potplaćivati dostavljače i malo-pomalo, počećeš da primaš izveštaje nepovoljne po tvoje prave prijatelje, a povoljne po tvoje neprijatelje. Međutim, reci, dobre ili loše, su kao strele: kada ih odapneš jače, bar jedna će pogoditi cilj. Tada će se tvoje srce zatvoriti za prijatelje, a izdajnici će zauzeti njihovo mesto kraj tebe. Šta će ostati od tvoje moći?" Međutim, desilo se da je jedna trovačica bila otkrivena u samom sultanovom haremu, i tek tada je on prestao da sumnja u korisnost postojanja špijunskog poglavara; preko noći, Hasan mu je postao jedan od najbližih prijatelja. Ali prijateljstvo, stvoreno između Hasana i Malik-šaha probudilo je sumnju kod Nizama. Obojica su bili mladi, događalo im se da se čak i našale na račun starog vezira, naročito petkom, za vreme uobičajenih gozbi koje je sultan priređivao za svoje najbliže. Nizam je sedeo sa desne strane Malik-šahove, a književnici i naučnici bili su oko njih. Razgovaralo se o najrazličitijim stvarima: upoređivane su, na primer, vrednosti indijskih i jermenskih mačeva, a zapodevane su i diskusije o Aristotelovim delima. Sultan bi neko vreme živo pratio te rasprave, a zatim bi se isključio, njegov pogled je počinjao da luta. Vezir je znao da je vreme da krene i visoki gosti su sledili njegov primer. Muzičari i plesačice odmah su zauzimali njihovo mesto, krčazi sa vinom su se praznili, pijanka, blaga ili luda, prema raspoloženju vladara, produžavala se do jutra. Između dva akorda rababa, laute ili tara, pevači su improvizovali na njima omiljenu temu: Nizam-el-Molk. Nemoćan da se oslobodi svog moćnog vezira, sultan mu se svetio smehom. Dovoljno je bilo videti ga s kakvim detinjim besom je lupao rukama, pa da se nasluti da će jednog dana udariti na svoga „oca". Hasan je kod svog vladara vrlo spretno pothranjivao svako osećanje koje je bilo upereno protiv vezira. Čime se to Nizam izdizao iznad drugih? Svojom mudrošću, svojim znanjem? Pošto se Nizam izdizao svojom mudrošću i znanjem, Hasan se vešto razmetao i jednim i drugim. Svojom
sposobnošću da brani carski presto? Hasan je za kratko vreme pokazao istu takvu sposobnost. Svojom odanošću? Zar ima ičeg jednostavnijeg od prikazivanja vernosti? Ona nikad ne zvuči tako istinito kao iz lažljivih usta. Iznad svega, Hasan je kod Malik-šaha umeo da neguje njegov poslovični tvrdičluk. Neprestano mu je ukazivao na vezirove prekomerne troškove, skretao mu pažnju na njegove nove haljine, kao i na one njegovih bližnjih. Nizam je voleo moć i raskoš, Hasan je voleo samo moć. U tome je njegov asketizam bio dominantan. Kad je osetio da je Malik-šah potpuno spreman, zreo da zada udarac njegovoj eminenciji u senci, Hasan je izazvao incident. Scena se odvijala jedne subote u prestonoj dvorani. Sultan se probudio u podne s neprijatnom glavoboljom. Raspoloženje mu je bilo nesnosno, a saznanje da je šezdeset hiljada zlatnih dinara podeljeno vojnicima vezirove jermenske garde, do kraja ga je ogorčilo. Vest, niko u to nije sumnjao, stigla je do sultana preko Hasana i njegove mreže. Nizam je strpljivo objašnjavao da ukoliko žele da spreče bilo kakvu pomisao na nepokornost, trupe treba redovno hraniti, čak ih treba nagrađivati, jer bi gušenje i najmanje pobune koštalo deset puta više. - Ali ako bacamo zlato punim šakama, - uzvrati Malik-šah, - završićemo tako što nećemo moći da isplatimo plate; onda će otpočeti prave pobune. Prava vlast mora znati da sačuva svoje zlato za teške trenutke. Jedan od dvanaest Nizamovih sinova, koji je prisustvovao ovoj sceni, smatrao je da treba da se umeša: - U ranim islamskim vremenima, onda kada su osuđivali kalifa Omara jer je potrošio sve zlato stečeno prilikom osvajanja, ovaj je upitao svoje klevetnike: „Zar nam to zlato nije pruženo dobrotom Svevišnjeg? Ako verujete da je Bog nesposoban da nam i dalje pruža zlato, ne trošite ništa više. Što se mene tiče, ja verujem u beskrajnu širokogrudost Tvorca i u mojoj kasi neću zadržati ni jedan jedini novčić koji mogu utrošiti za dobro muslimana." Ali, Malik-šah nije imao nameru da sledi taj primer, on je sledio ideju u koju ga je Hasan uverio i zato je izdao naređenje: - Zahtevam da mi se podnese detaljan izveštaj svega što ulazi u moju blagajnu i jasan i pregledan izveštaj kako je i na koji način trošeno zlato. Kada mogu da ga očekujem? Nizam je izgledao potišteno. - Mogu da podnesem takav izveštaj, ali trebaće vremena.
- Koliko vremena, Hadže? Nije ga oslovio sa ata, već sa Hadži, nazivom, inače punim poštovanja, ali u ovom slučaju to poštovanje bilo je iskazano tako hladno da je pre ličilo na osudu, na predznak nemilosti. Zbunjen, Nizam je pokušao da objasni: -Treba poslati po jednog izaslanika u svaku pokrajinu i napraviti velike račune. Uz Božju milost, carstvo je ogromno, biće teško da se ovakav izveštaj dovrši za manje od dve godine. Ali Hasan priđe svečanog izgleda: - Obećavam našem gospodaru da ću, ako mi pruži sredstva, ako naredi da mi se uruče svi papiri iz divana, celokupan izveštaj predati za četrdeset dana. Vezir htede da odgovori, ali je Malik-šah već ustao. Krupnim koracima se uputi ka veziru, dobacivši: - Vrlo dobro, Hasan će se smestiti u divanhanu. Čitava služba će biti pod njegovim nadzorom. Niko neće ulaziti bez njegovog naređenja. A za četrdeset dana, ja ću odlučiti.
XIV Čitavo carstvo bilo je uznemireno, administracija je bila potpuno paralizovana, svuda su prepričavane priče o pokretima trupa, govorilo se o građanskom ratu. Nizam je, kažu, podelio oružje pojedinim četvrtima Isfahana. Na bazaru, roba je smeštena u zaklon. Kapije glavnih sukova, naročito juvelirskih, bile su zatvorene još početkom popodneva. U okruženju divana, vladala je velika zategnutost. Veliki vezir morao je da ustupi svoje radne prostorije Hasanu, ali se njegova rezidencija i dalje nalazila u neposrednoj blizini i samo jedan mali vrt delio ga je od onoga što je postalo glavni štab njegovog protivnika. Taj vrt je, međutim, pretvoren u pravu kasarnu. Nizamova lična garda nametljivo je patrolirala po njemu, naoružana do zuba. Nijedan čovek nije bio više zbunjen od Omara. On je želeo da se umeša, da smiri duhove, da pomiri dvojicu protivnika. Nizam ga je i dalje primao, ne propuštajući ni jednu priliku da mu spomene „otrovnu guju" koju mu je stavio u nedra. Što se Hasana tiče, on je bio stalno zatvoren sa svojim papirima, potpuno obuzet pripremanjem izveštaja koji je trebalo da preda sultanu. Samo se noću družio na velikom tepihu divana, okružen šakom najvernijih. Tri dana pre sudbonosnog datuma, Hajam je rešio da poslednji put pokuša da posreduje. Otišao je kod Hasana s namerom da dođe do njega, ali rekoše mu da dođe za jedan sat, pošto je sahib-haber na sastanku sa blagajnicima. Stoga je Omar odlučio da malo prošeta. Tek što je izašao na glavna vrata, kad mu se obrati sultanov evnuh, obučen sav u crveno: - Neka me Hadže Omar izvoli slediti, čekaju ga! Pošto ga je čovek proveo kroz lavirint tunela i stepeništa, Hajam se nađe u vrtu za čije postojanje uopšte nije znao. U njemu su pauni slobodno šetali i šepurili se, cvetale su kajsije, fontana je žuborila. Iza fontane nalazila su se vrata obložena sedefom. Evnuh ih otvori i pozva Omara da krene napred. Bila je to prostrana prostorija, zidova obloženih brokatom, sa zasvođenom nišom u dnu koju je zatvarao crni zastor. Ovaj se zatrese, nagoveštavajući nečije prisustvo. Čim je Hajam ušao, vrata su se uz blagi šum zatvorila. Čekao je potpuno zbunjen minut-dva kad začu ženski glas,
koji mu ne besše poznat. Žena iza zastora govorila je nekim turskim dijalektom, veoma tiho i veoma brzo. Iz bujice izgovorenih reči isplivavali su samo pojedini fragmenti, kao stene u nekom potoku. Smisao govora mu je izmicao, želeo je da ga prekine, da zamoli nepoznatu ženu iza zastora da govori persijski, arapski, ili barem sporije, ali nije bilo jednostavno obratiti se ženi iza zastora. On odluči da sačeka da žena završi. A onda iznenada začu drugi glas: - Moja gospodarica, Terken Hatun, supruga sultanova, zahvaljuje Ti što si došao na ovaj sastanak. Ovog puta, jezik bese persijski, a glas - Hajam bi ga prepoznao uvek i svuda, čak i u sudnji čas. Hteo je da vikne ali se njegov krik pretvori u radostan i žalostiv šapat: -Džahan! Ona pomeri kraj zastora, podiže svoj veo i osmehnu se, ali ga jednim gestom spreči da priđe. - Sultanija je, - reče ona, - zabrinuta zbog borbe koja se odvija u srcu divana. Zlo se širi, proliće se krv. Sultan je zbog toga veoma pogođen, postao je razdražljiv, harem odjekuje od njegovih izliva besa. Ovo stanje ne može da potraje. Sultanija zna da ti činiš sve moguće da pomiriš dvojicu učesnika; ona bi iznad svega želela da vidi da si u tome uspeo, ali joj se čini da je pomirenje vrlo daleko. Hajam potvrdno klimnu glavom, i to njegovo klimanje značilo je predaju sudbini. Džahan nastavi: - Terken Hatun smatra da bi bilo najbolje, s obzirom na to kako sada stvari stoje, da se uklone oba protivnika i da se vezirstvo poveri ispravnom čoveku, sposobnom da smiri duhove. Njen suprug, naš gospodar, ne treba da bude okružen spletkarošima koji su sada oko njega, njemu treba samo jedan mudar čovek koji nema niske ambicije, čovek koji dobro rasuđuje, treba mu dobar savetnik. Pošto te sultan visoko ceni i uvažava, ona bi želela da utiče na njega da te imenuje za velikog vezira. Tvojim naimenovanjem čitav dvor bi odahnuo. Međutim, pre nego što iznese takav predlog, htela je da se uveri da li si ti spreman da prihvatiš takvu dužnost. Omaru je trebalo vremena da shvati šta se od njega traži, a onda viknu: - Zaboga, Džahan, da li ti želiš moju propast? Možeš li me zamisliti u ulozi komandanta carske vojske, kako skidam glavu nekom emiru, kako gušim pobunu robova? Ostavi me mojim zvezdama!
- Čuj me, Omare. Ja znam da nemaš želju da upravljaš poslovima, tvoja uloga će biti samo da budeš ovde. Drugi će donositi odluke i izvršavati ih! - Drugim recima, ti ćeš biti pravi vezir, a tvoja gospodarica pravi sultan. Za tim težiš, zar ne? - Zbog čega bi ti to smetalo? Imaćeš sve počasti, ali ne i brige. Sta bi bolje mogao da poželiš? Terken Hatun se umeša u razgovor. Džahan prevede: - Moja gospodarica kaže: vladavina je loša, jer se ljudi kao što si ti okreću od politike. Ona smatra da ti imaš sve odlike da budeš odličan vezir. - Reci joj da vrline potrebne za vladara nisu i one koje su potrebne da se dođe na vlast. Da bi se dobro upravljalo poslovima, treba zaboraviti na sebe, biti obuzet samo drugima, naročito onim ubogim ljudima; da bi se došlo do vlasti, treba biti pohlepniji od svih drugih ljudi, i treba misliti samo na sebe i biti spreman da smrviš i svoje najbliže prijatelje. A ja, nisam spreman i odbijam da bilo koga uništim! Planovi dveju žena u tom trenutku ostali su neostvareni. Omar je odbio da se pokori njihovim zahtevima. Uostalom, to ne bi promenilo stvar, sukob između Nizama i Hasana postao je neizbežan. Tog dana, u sali za primanje vladao je neobičan mir. Petnaestak osoba koje su se tu našle, sedele su u tišini i nemo se zgledale. Sam Malik-šah, obično bučan, poluglasno je razgovarao sa svojim komornikom, uvrćući, po običaju, krajičak svog brka. S vremena na vreme, bacao je pogled prema dvojici gladijatora. Hasan je stajao pred njim, u crnoj izgužvanoj haljini, sa crnim turbanom, spuštene brade, iznurena lica, crvenih očiju užarenih od umora i bdenja, spremnih da se ukrste sa Nizamovim. Iza njega je stajao službenik koji je držao svežanj papira, uvezan širokom trakom od kordovan kože. Uprkos svojim godinama, veliki vezir je dobro izgledao, delovao je čak opušteno. Imao je na sebi sivu haljinu koja se slagala sa njegovom bradom koja je počela da sedi, čelo mu je bilo kao pergament, jedino mu je pogled bio mladalački, oprezan, čak blistav. Uz njega su sedela dva njegova sina, prkosna izgleda, očiju punih mržnje. Sasvim blizu sultana stajao je Omar, mračan i potišten. U svojoj glavi sastavljao je pomirljiv govor koji, bez sumnje, nije imao prilike da izgovori. - Danas je obećan izveštaj o stanju naše riznice. Da li je spreman? - upitao je Malik-šah.
- Ja sam održao dato obećanje, izveštaj je ovde. Hasan se okrete svom službeniku koji mu je hitro prišao, odvezao kožnu vrpcu i pružio svežanj. Sabah otpoče sa čitanjem. Prve stranice su, po običaju, sadržavale samo reći zahvalnosti, pobožne poruke, naučne citate. Behu to vrlo rečito napisane stranice, ali slušaoci su očekivali mnogo više. Konačno on stiže i do tog dela: - Uspeo sam tačno da izračunam, - izjavio je Hasan, - koliko je prihoda iz svake oblasti, iz svakog važnijeg grada, ušlo u sultanovu blagajnu. Procenio sam takođe, koliko je iznosio plen. otet od neprijatelja, a sada znam i kako je to blago potrošeno... Svečano je pročistio grlo, pružio svom službeniku stranicu koju je pročitao i prineo sledeću svojim očima. Usne mu se malo otvoriše, zatim se stisnuše. Zavladala je tišina. Uklonio je list, spustio pogled na sledeći, a onda i ovaj složio besnim pokretom. I dalje je vladala mukla tišina. Sultan se uznemirio, počeo je da pokazuje svoje nestrpljenje: - Sta se događa? Mi te slušamo. - Gospodaru, ne mogu da nađem nastavak. Složio sam papire po redu, list koji tražim mora da mi je ispao, pronaći ću ga. Smerno i skrušeno nastavio je da traži i premeće svoje papire. Nizam iskoristi priliku da se umeša i velikodušnim glasom izjavi: - Svakome se može desiti da izgubi papir, ne treba zameriti našem mladom prijatelju. Umesto da ovako čekamo, predlažem da pređemo na nastavak izveštaja. - Imaš pravo ata, pređimo na nastavak. Svi su primetili da je sultan svog vezira ponovo nazvao „oče". Da li je to bio znak iznenadnog povratka naklonosti? I dok se Hasan i dalje davio u tužnoj smetenosti, vezir iskoristi svoju prednost: - Zaboravimo tu izgubljenu stranicu. Umesto da sultan čeka, predlažem da naš brat Hasan predstavi brojke koje se odnose na neke važne gradove i oblasti. Sultan ovo prihvati sa odobravanjem. Nizam nastavi: - Uzmimo na primer grad Nišapur, domovinu ovde prisutnog Omara Hajama. Da li bismo mogli da saznamo koliko su taj grad i njegova oblast uneli u blagajnu? - Odmah, - odgovori Hasan, pokušavajući da stane na noge.
Rukom poznavaoca, on razdvoji svežanj i htede iz njega da izvuče trideset i četvrtu stranu. Gde je? Pouzdano se sećao da je upisao sve podatke koji su se odnosili na Nišapur. Ali, uzalud. - Strana nije tu, - reče on, - nestala je ... Pokrali su me ... Rasturili su moje papire! Nizam je ustao. Prišao je Malik-šahu i šapnuo mu na uvo: - Ako naš gospodar ne može da se osloni i da ima poverenja u one koji treba da budu njegovi najsposobniji podanici, one koji znaju težinu stvari i prave razliku između mogućeg i nemogućeg, on neće moći da izbegne uvrede i ismejavanje od strane nekog luđaka, prevaranta ili neznalice. Malik-šah ni za trenutak nije posumnjao da je upravo postao žrtva genijalne prevare. Kako beleže hroničari, Nizam-el-Molk je uspeo da podmiti Hasanovog službenika, naredivši mu da izvuče neke stranice i da zameni redosled drugih, obezvredivši tako u potpunosti strpljiv i marljiv rad svog protivnika. Uzalud je Hasan pokušavao da dokaže da je u pitanju zavera, buka je nadjačala njegov glas, a sultan, razočaran što je izigran, ali još više što je morao da prizna da je njegov pokušaj da se oslobodi tutorstvo svoga vezira propao, bacio je svu krivicu na Hasana. Pošto je naredio čuvarima da ga uhvate izrekao mu je, odmah, na licu mesta, smrtnu kaznu. Po prvi put Omar uze reč: - Neka naš gospodar bude milostiv. Hasan Sabah je možda počinio greške, možda je zgrešio zbog preterane revnosti ili prevelikog zanosa; zbog tih zabluda i grešaka treba da bude otpušten, ali on nije napravio ni jednu ozbiljnu grešku prema ličnosti sultanovoj. - Onda neka bude oslepljen! Donesite olovo, zagrejte gvožđe. Hasan osta nem, a Omar ponovo pokuša da posreduje. Nije mogao dopustiti da bude ubijen ili oslepljen čovek koga je on sam doveo i preporučio: - Gospodaru, - preklinjao je on, - ne kažnjavaj takvom kaznom mladog čoveka. U nemilosti koja ga je snašla jedinu utehu može naći u čitanju i pisanju. Onda Malik-šah reče: - Zbog tebe, Hadže Omare, najmudrijeg i najčasnijeg čoveka, prihvatam da još jednom promenim odluku. Hasana Sabaha dakle, osuđujem na progonstvo, povući će se u neku daleku zemlju do kraja svog života. Nikada više neće moći da kroči na tle carstva. Ali čovek iz Koma će se vratiti da bi se osvetio.
Druga knjiga RAJ UBICA Raj i pakao su u tebi. Omar Hajam
XV Prošlo je sedam godina, sedam godina sjaja za Hajama i za carstvo; bila je to poslednja godina mira. Te junske večeri, na Omarovoj terasi sto je bio postavljen ispod nastrešnice od vinove loze. Na stolu beše bokal sa izduženim vratom za najbolje, mirisno, belo vino iz Širaza. Svuda po stolu, u bezbroj malih činija, bile su poređane đakonije. Omar je preporučivao da najpre treba uzeti lagana jela, svakako prvo vino i voće, a zatim složena jela, pirinač sa divljim šimširom i punjene dinje. Blagi povetarac spuštao se sa žutih planina preko procvetalih voćnjaka. Džahan uze lautu, dodirnu jednu, zatim drugu žicu. Začu se muzika, lagana, praćena šumom vetra. Omar podiže svoj pehar i udahnu duboko opojni miris vina. Džahan ga je posmatrala. Odabrala je najkrupniju, jarko crvenu jojobu sa savršeno glatkom korom, i pružila je svom čoveku. Na jeziku voća to je značilo: „Poljubi me odmah". On se nadvio nad nju, usne su im se dodirnule, razdvojile, ponovo dodirnule i tako su se udaljavale i sjedinjavale. Njihovi prsti su se uplitali, i kad je služavka došla, oni su se bez žurbe razdvojili i uzeli u ruke svoje čaše. Džahan se osmehnula i tiho rekla: - Da mi je sedam života, jedan bih provela dolazeći svake večeri na ovu terasu, da opružena na ovom čežnjivom divanu pijuckam vino i utapam prste u ovu činiju; sreća se krije u jednostavnim stvarima. Omar uzvrati: - Jedan život, tri, ili sedam, svaki bih proveo, kao što provodim ovaj, opružen ovde na terasi, sa rukama u tvojoj kosi. Bili su zajedno, a tako različiti. Bili su ljubavnici već devet godina, venčani od pre četiri godine, a njihovi snovi još uvek nisu živeli pod istim krovom. Džahan je gutala vreme i život, Omar ga je uzimao u malim gutljajima. Ona je želela da vlada svetom, osluškivala je sultaniju a ova je osluškivala sultana. Danju je spletkarila po kraljevskom haremu, hvatala poruke koje su odlazile i dolazile, pomno pratila govorkanja po ložnicama, pratila ko je kome obećavao nakit i dragulje, pratila odakle dolaze mirisi otrova. Uzbuđivala se, bivala uznemirena, uspaljivala se. Uveče se
predavala sreći voljene žene. Za Omara, život je bio zadovoljstvo u nauci, nauka u zadovoljstvu. Ustajao je kasno, i pošto bi popio svoju uobičajenu „jutarnju čašicu", sedao je za svoj radni sto i počeo da piše, računa, iscrtava linije i figure i unosi poneku pesmu u svoju tajnu knjigu. Noću je odlazio u opservatoriju, izgrađenu na brežuljku u blizini njegove kuće. Trebalo je da pređe samo jedan vrt da bi se našao među njemu dragim i milim instrumentima koje je podmazivalo i glačao svojom rukom. Često su ga posećivali astronomi koji su bili u prolazu. Tri prve godine boravka u Isfahanu posvetio je radovima na opsertvatoriji, nadgledao je izgradnju, izradu instrumenata, a zatim se naročito posvetio izradi novog kalendara koji je svečano objavljen prvog dana favardina 458, 21. marta 1079. Koji Persijanac bi mogao da zaboravi da je te godine, zahvaljujući Hajamovim proračunima, sveti praznik Nuruz bio pomeren, da je nova godina, koja je trebala da padne usred znaka Ribe, bila odložena do prvog sunca Ovna, da su od te reforme nadalje, persijski meseci počeli da se poklapaju sa znakovima zvezda, da je favardin tako postao mesec Ovna, esfand mesec Ribe? Juna 1081. stanovnici Isfahana i čitavog carstva živeli su treću godinu nove ere. Ona je zvanično nosila sultanovo ime, ali na ulici, pa čak i u izvesnim dokumentima, te godine jednostavno se nazivaju godine „Omar Hajamove ere". Koji čovek je za života doživeo takvu počast? To govori da je Hajam, koji je tada imao trideset tri godine, bio priznata i poštovana ličnost. Besumnje, uvažavali su ga i pomalo ga se plašili čak i oni koji nisu znali za njegovu duboku averziju prema vlasti i nasilju. Šta ga je, uprkos tolikim razlikama, privlačilo Džahani? Jedan momenat, jedna velika pojedinost: ni on ni ona nisu želeli decu. Džahan je odlučila, jednom zauvek, da se ne opterećuje potomstvom. Hajam je prihvatio izreku AbuAle, sirijskog pesnika koga je duboko poštovao: „Patim zbog greške onoga koji me je ,stvorio; zbog moje greške niko neće patiti." Zbog ovakvog stava Hajama nikako ne treba smatrati čovekomrscem. Nije li upravo on ispisao: „Kada te bol slomi i poželiš da večita noć prekrije svet, pomisli na zelenilo koje blista posle kiše, seti se buđenja deteta." Ako je odbijao da stvori nov život, to je činio jednostavno zato, što je samo postojanje smatrao preteškim bremenom. Zato je često govorio: „Srećan je onaj koji nikada nije ugledao svet." Njihovi razlozi odbijanja da stvore novi život nisu bili isti. Ona je to činila zbog preterane ambicije, on zbog prevelike ravnodušnosti. Između njih dvoje je u tom pogledu stvoreno neraskidivo savezništvo. Kako bi se
drugačije moglo protumačiti njihovo zajedničko čvrsto pristajanje uz stav koji je u ono vreme nailazio na opštu osudu svih muškaraca i žena Persije, njihovo potpuno ignorisanje i neobaziranje na sva ogovoranja da je jedno od njih neplodno, ako ne upravo neraskidivim saučesništvom? Međutim, to saučesništvo je imalo svoje granice. Džahan je uvek mogla da računa na Omara, na njegovo iskreno, dragoceno mišljenje čoveka bez pohlepe, ali ona mu nije uzvraćala iskrenošću i veoma retko ga je obaveštavala o svojim aktivnostima. Dobro je znala da on ne bi odobrio mnoge stvari koje je činila. Zašto izazivati beskonačne svađe? Istina, Hajam nikada nije mogao potpuno da se udalji od dvora. Ako je odbijao da se u njemu ustali, ako je izbegavao i prezirao spletke i, pre svega, sukobe između dvorskih lekara i astrologa, to nije značilo da je u potpunosti mogao da izbegne neke obaveze: morao je petkom da prisustvuje gozbama, da ponekad pregleda nekog bolesnog emira, da isporuči Malik-šahu njegov takvim -mesečni horoskop, budući da je i sultan, kao i mnogi drugi, želeo od njega da čuje šta treba, a šta ne treba da radi. Petog, ne treba napuštati palatu, jedna zvezda te progoni. Sedmog, treba izbegavati puštanje krvi i ne treba uzimati nikakve lekove. Desetog, treba umotati turban naopako. Trinaestog, ne treba prilaziti ni jednoj od tvojih žena... Nikada sultan ne bi ni pomislio da prekrši neki od ovih saveta. Nizam je, takođe, na kraju svakog meseca dobijao takvim iz Omarove ruke, požudno ga čitao i doslovno sledio. Malo-pomalo i druge ličnosti su dobile to pravo: komornik, veliki kadija iz Isfahana, rizničari, izvesni emiri iz vojske, poneki bogati trgovci. To je za Omara postao pozamašan posao koji mu je oduzimao deset poslednjih noći svakog meseca. Ljudi su bili željni predskazivanja! Najbogatiji su se obraćali Omaru, ostali su pronalazili manje ugledne astrologe, ili su se prilikom donošenja važnih odluka obraćali nekom svešteniku koji bi, zatvorivši oči nasumice otvarao Kuran pred njima, spuštao prst na neki stih, koji bi im zatim pročitao, ostavivši ih da sami u njemu otkriju odgovor na ono što ih muči. Neke siromašne žene, pritisnute neodložnom odlukom, odlazile su na javni trg - prvu rečenicu koji bi čule u prolazu, tumačile su kao uputstvo proviđenja. - Terken Hatun me je danas pitala da li je tvoj takvim za mesec tir spreman, - reče te večeri Džahan. Omarov pogled lutao je daljinom: - Pripremiću joj ga noćas. Nebo je vedro, nijedna zvezda nije skrivena, vreme je da krenem u osmatranje.
Spremao se da ustane, bez žurbe, kad jedna služavka dođe da najavi: - Jedan derviš je na vratima, traži prenoćište za večeras. - Pusti ga da uđe, - reče Omar. - Daj mu malu sobu ispod stepeništa i reci mu da nam se pridruži za stolom. Džahan pokri lice pripremajući se za ulazak gosta, ali sluškinja se vrati sama. - Vaš gost bi radije ostao u sobi da se moli; dao mi je ovu poruku. Kada je pročitao poruku Omar je prebledeo i mahinalno ustao. Džahan ga zabrinuto upita: - Ko je taj čovek? - Vraćam se. Pocepavši pisamce u hiljadu komadića, on se krupnim koracima uputi ka maloj sobi i zatvori vrata za sobom. Trenutak čekanja, neverice. Zagrljaj, zatim prekor: - Šta tražiš u Isfahanu? Svi žbirovi Nizam-el-Molka su u potrazi za tobom. - Došao sam da te preobratim. Omar ga je gledao pravo u oči. Hteo je da se uveri da li je ovaj potpuno pri sebi, ali Hasan se nasmeja, istim onim mekim smehom koji je Hajam upoznao još u karavan-saraju u Kasarnu. - Ne treba da brineš, ti si poslednja osoba koju bih pokušao da preobratim, ali potrebno mi je sklonište. Ko bi mogao biti bolji zaštitnik od Omara Hajama, sultanovog druga za stolom, prijatelja velikog vezira? - Njihova mržnja prema tebi je mnogo veća od njihovog prijateljstva prema meni. Ti si dobrodošao pod mojim krovom, ali nemoj ni jednog trenutka pomisliti da bi te moje veze mogle izbaviti ako bi otkrili tvoje prisustvo. - Sutra ću biti daleko. Omar pokaza nepoverenje: - Došao si da se osvetiš? Hasan pokaza da mu Omarove reči vređaju dostojanstvo. - Ne tražim da osvetim moju bednu ličnost, želim da uništim tursku silu. Omar je posmatrao svog prijatelja: turban je zamenio drugim, belim, ali punim peska, a njegova odeća beše od grube dotrajale vunene tkanine. - Izgledaš mi jako siguran u sebe! Ja pred sobom vidim samo čoveka osuđenog na smrt, progonjenog, osuđenog da se krije od kuće do kuće, sa imovinom koja se sastoji od jednog zavežljaja i jednog turbana! A ti mi
govoriš da hoćeš da rušiš carstvo koje se prostire po celom Istoku od Damaska do Herata! - Ti govoriš o onome što jeste, ja govorim o tome što će biti sutra. Nasuprot seldžučkog carstva, uskoro će se uzdizati Nova Propoved, brižljivo isplanirana, moćna, strašna. Od nje će drhtati sultan i veziri. Ne tako davno, u vreme kuda smo ti i ja rođeni, Isfahan je pripadao jednoj persijskoj dinastiji, šiitskoj, koja je svoj zakon nametala kalifu u Bagdadu. Danas su Persijanci samo sluge Turaka, a tvoj prijatelj Nizam el-Molk je najbedniji sluga tih uljeza. Kako možeš da tvrdiš da je ono što je postojalo juče nezamislivo sutra? - Vremena su se prornenila, Hasane. Turci imaju silu, Persijanci su pobeđeni. Jedni, kao Nizam, traže saradnju sa pobednicima, drugi, kao ja, povlače se u knjige. - A ima i onih koji se još bore. Danas ih je samo šaka, sutra će ih biti na hiljade, biće to mnogobrojna vojska, odlučna, nepobediva. Ja sam apostol Nove Propovedi, neprestano ću putovati po zemlji, služiću se ubeđivanjem kao i silom i, uz pomoć Svevišnjeg, srušiću korumpiranu vlast. Ovo kažem tebi, Omare, koji si mi jednom spasao život: svet će uskoro biti svedok događaja čiji će smisao razumeti mali broj ljudi. Ti, ti ćeš razumeti šta se događa, znaćeš ko uzdrmava zemlju i kako će se bura završiti. - Ne želim da dovodim u sumnju tvoja uverenja ni tvoj zanos, ali sećam se da sam te video na dvoru Malik-šaha kako pred Nizam-elMolkom braniš ugled turskog sultana. - Nemoj biti u zabludi, nisam nečasna osoba kakvom me smatraš. - Nije mi namera da sudim, ja te samo podsećam na neka neslaganja. - Samo tvoje nepoznavanje moje prošlosti navodi te na takvo mišljenje. Ne mogu da ti zamerim što sudiš na osnovu onoga što znaš, ali gledaćeš me sasvim drugim očima kada budeš čuo pravu istinu o meni. Ja potičem iz tradicionalne šiitske porodice. Uvek su me učili da su ismailiti jeretici. U to sam verovao sve dok nisam sreo jednog propovednika koji me je, pošto je dugo razgovarao sa mnom, pokolebao u mojoj veri. Iz straha da će je do kraja pomutiti, ja odlučih da mu više ne uputim ni jednu reč. Nakon toga snađe me bolest, tako ozbiljna i teška da sam mislio da mi je došao poslednji čas. U tome videh znak, znak Svevišnjeg i poželeh da se, ako preživim, preobratim u ismailitsku veru. Sutradan sam bio zdrav. U porodici niko nije mogao da poveruje u tako naglo ozdravljenje. Naravno, održao
sam reč, položio zakletvu i posle dve godine bio mi je poveren zadatak: da dođem do Nizam-el-Molka, da se uvučem u njegov divan da bih zaštitio našu ismailitsku braću u nevolji. Ja sam, dakle, otišao iz Reja u Isfahan i zaustavio se usput u jednom karavan-saraju u Kašanu. Našavši se sam u maloj sobi, pitao sam se, na koji način bih mogao da dođem do velikog vezira, kad su se vrata otvorila. Ko je ušao? Hajam, veliki Hajam, koga mi je Nebo uputilo na to mesto da mi olakša zadatak. Omar je bio zaprepašćen. - Nizam-el-Molk me je pitao da li si ti ismailit, a ja sam mu odgovorio da verovatno nisi! - Nisi slagao, ti nisi znao. Sada, znaš. On je zastao. - Nećeš li mi ponuditi nešto za jelo? Omar je otvorio vrata, pozvao sluškinju, zatražio da donese nekoliko jela, a zatim nastavio sa ispitivanjem: -I tako lutaš već sedam godina u odelu isposnika? - Mnogo sam lutao. Po odlasku iz Isfahana, progonile su me Nizamove uhode koje su želele moju smrt. U Komu sam uspeo da im izmaknem jer su me prijatelji sakrili, a zatim sam nastavio put do Reja, gde sam sreo jednog ismailita koji mi je savetovao da idem u Egipat, da uđem u školu misionara koju je i on pohađao. Napravio sam krug preko Azerbejdžana, pre nego što sam se spustio do Damaska. Nameravao sam da krenem kopnenim putem prema Kairu, ali se oko Jerusalima vodio rat između Turaka i Magrebijanaca pa sam morao da se vratim i krenem obalnim putem preko Bejruta, Saide, Tira i Akre, odakle sam krenuo brodom za Aleksandriju. Tamo sam bio dočekan i primljen kao emir visokog ranga, čekao me je odbor za doček, predvođen Abu-Daudom, vrhovnim poglavarom misionara. U tom trenutku uđe sluškinja. Ona postavi nekoliko činija na tepih. Hasan otpoče molitvu koju prekide čim je ona otišla. - U Kairu sam proveo dve godine. Bilo nas je nekoliko desetina u školi za misionare, ali samo šaka nas je bila izabrana da deluje van fatimidske teritorije. On je izbegavao da navede sve pojedinosti. Znalo se, međutim, iz raznih izvora, da su predavanja održavana na dva mesta: verska pravila izlagale su uleme u medresi Al-Ashar, a načini širenja vere podučavani su u krugu kalifove palate. Sam poglavar misionara, visoka ličnost fatimidskog dvora lično je izlagao studentima metode ubeđivanja, veštinu korišćenja činjenica, načine obraćanja razumu koliko i srcu. On ih je takođe upoznavao sa tajnim pravilnikom koji su morali da zapamte i primene u
međusobnom opštenju. Posle svakog predavanja, studenti su dolazili jedan po jedan pred poglavara misionara koji im je prelazio preko glave dokumentom koji je sadržavao potpis imama. Nakon toga, držano je još jedno kraće predavanje, namenjeno ženama. - U Egiptu sam naučio sve što je trebalo da naučim. - Zar mi jednom, ranije, nisi rekao da si sva znanja stekao do sedamnaeste godine? -podrugljivo će Hajam. - Do sedamnaeste godine nagomilao sam sva znanja, zatim sam naučio da verujem. U Kairu sam naučio da preobraćam. - I šta govoriš onima koje želiš da preobratiš? - Kažem im da verovanje nije ništa bez Učitelja koji će ih podučavati. Kad mi objavljujemo: „Nema drugog boga osim Boga", mi odmah dodajemo: ,,A Muhamed je njegov Izaslanik". Zašto? Zato što ne bi imalo nikakvog smisla tvrditi da je Bog jedan, ako ne navedemo Izvor tog saznanja, to jest ime onog koji nam je kazao tu istinu. Ali taj čovek, taj Izaslanik, taj Prorok, on je odavno mrtav, kako možemo znati da je postojao i da je govorio onako kako su nam preneli? Meni koji sam čitao Platona i Aristotela, potrebni su dokazi. - Kakvi dokazi? Da li stvarno ima dokaza u tim oblastima? - Za vas, sunite, dokaza doista nema. Vi mislite da je Muhamed umro ne označivši naslednika, da je muslimane prepustio sudbini i da su onda oni dozvolili da njima vlada najjači ili najlukaviji. To je besmisleno. Mi smatramo da je Božji izaslanik odredio naslednika, čuvara njegovih tajni: imama Aliju, svoga zeta, svog rođaka, gotovo brata. Kada je na njega došao red, Ali je odredio svoga naslednika. Loza legitimnih imama se tako nastavila, preko njih se prenosio dokaz o Muhamedovoj poruci i o postojanju jedinog Boga. - Iz svega ovoga što kažeš, ne vidim u čemu se ti razlikuješ od ostalih šiita. - Velika je razlika u verovanju između mene i mojih roditelja. Oni su me uvek učili da moramo strpljivo podnositi vladavinu naših neprijatelja u očekivanju da se vrati skriveni imam koji će na zemlji uspostaviti kraljevstvo pravde i nagraditi prave vernike. Moje lično ubeđenje je da nešto treba učiniti odmah, da se u svakom pogledu treba pripremiti za povratak našeg imama u ovu zemlju. Ja sam Preteča, onaj koji poravnava zemlju da spremna primi imama Vremena. Zar ne znaš da je Prorok govorio o meni?
- O tebi, Hasanu sinu Ali Sabaha, rođenom u Komu? - Zar nije rekao: „Jedan čovek će doći iz Koma, pozvaće ljude da slede pravi put, ljudi će se okupiti oko njega, kao šiljci na koplju, olujni vetar ih neće rasterati, oni neće odustati od borbe, neće popustiti, a na Boga će se oslanjati." - Nije mi poznat takav citat. Čitao sam, međutim, zbirke verodostojnih predanja. - Ti si čitao zbirke koje si ti hteo da čitaš, šiiti imaju druge zbirke. - I tu se govori o tebi? - Uskoro više nećeš sumnjati.
XVI Čovek izbuljenih očiju nastavio je život lutalice. Neumorni propovednik putovao je uzduž i popreko po celom muslimanskom Orijentu, obilazio Balh, Merv, Kašgar, Samarkand. Svuda je propovedao, izlagao dokaze, preobraćao, organizovao. Nije napustio ni jedan grad ili selo, a da prethodno u njemu nije odredio predstavnika okruženog grupom privrženika, šiita umornih od čekanja i trpljenja, persijskih ili arapskih sunita kojima je dojadila vladavina Turaka, mladih vernika u potrazi za svirepošću. Hasanova vojska je svakim danom postajala sve veća. Nazivali su ih „batinis", tajanstveni ljudi, smatrali su ih jereticima, bezbožnicima. Uleme su na njih bacale prokletstvo za prokletstvom: „Proklet bio ko im se pridruži, proklet bio onaj ko jede za njihovim stolom, proklet bio onaj ko s njima stupi u brak, proliti njihovu krv je isto toliko ispravno koliko i zaliti svoj vrt." Napetost je rasla, pretnje se nisu dugo zadržale samo na rečima. U gradu Savahu, propovednik je u jednoj džamiji optužio neke osobe da se u vreme molitve okupljaju po strani od drugih muslimana. On je pozivao policiju da ih kazni. Osamnaest jeretika je bilo uhapšeno. Nekoliko dana kasnije, propovednik koji ih je optužio pronađen je izboden. Nizam-el-Molk je odredio primerenu kaznu: jedan ismailitski stolar optužen je za ubistvo, nakon mučenja bio je razapet, a zatim su njegovo telo vukli ulicama bazara. „Taj propovednik je bio prva žrtva ismailita, a stolar njihov prvi mučenik", navodi jedan hroničar, da bi zatim dodao da su svoj prvi veliki uspeh postigli blizu grada Kaina, južno od Nišapura. Naime, napali su jedan karavan koji je dolazio iz Kirmana, u kome je bilo više od šesto trgovaca i hodočasnika kao i pozamašan tovar. Na pola dana od Kaina, naoružani i maskirani ljudi preprečili su mu put. Starešina karavana je pomislio da se radi o razbojnicima, hteo je da pregovara o otkupu, na to je već bio navikao. Ali nije se radilo o tome. Putnici su bili odvedeni u jedno utvrđeno selo, gde su im nekoliko dana zaredom držali propovedi, pozivajući ih da se preobrate. Neki su to prihvatili, druge su oslobodili, a većinu su ubili. Ovo zaustavljanje karavana uskoro će izgledati kao beznačajan događaj u ogromnom, ali podmuklom odmeravanju snaga koje je usledilo.
Nizala su se ubistva na koja je vlast odgovarala pogubljenjima. Ubistva su se smenjivala i nijedan grad, pokrajina, čak ni put nije bio pošteđen. „Seldžučki mir" počeo je da se pretvara u prah. U to vreme izbila je velika kriza u Samarkandu. Hroničar tvrdi da je „Kadija Abu-Taher bio začetnik tih događaja", ali stvari nisu bile tako jednostavne. Istina je da je jednog novembarskog popodneva, nekadašnji Hajamov zaštitnik, iznenada stigao u Isfahan sa ženama i prtljagom, prosipajući psovke i kletve. Prošao je kroz kapiju Tir i odmah potražio svog prijatelja koji ga je primio pod svoj krov, srećan što najzad ima priliku da mu iskaže svoju zahvalnost. Razmenili su uobičajene pozdrave. Abu-Taher je govorio uzbuđenim glasom, na ivici suza: - Treba što pre da razgovaramo sa Nizam-el-Molkom. Nikada ranije Hajam nije video kadiju u takvom stanju. On je pokušao da ga smiri: - Već noćas ćemo otići kod vezira. Da li je toliko ozbiljno? - Morao sam da pobegnem iz Samarkanda. Nije mogao da govori, glas mu se gubio, suze su mu se slivale niz obraze. Ostario je od njihovog poslednjeg susreta, koža mu se zborala, brada posedela i samo su mu obrve ostale nakostrešene kao bodljikavo crno trnje. Omar je pokušavao da ga uteši. Kada se malo smirio i popravio svoj turban on poče da priča: - Sećaš li se čoveka koga su nazivali Student sa ožiljkom? - Kako da zaboravim čoveka koji mi je mahao smrću pred očima! - Sećaš li se kakvu je uzbunu dizao protiv i najmanje sumnje ili nagoveštaja jeresi? Pre tri godine pridružio se ismailitima i sa istim žarom s kojim je nekada napadao i osuđivao njihove pristalice, on danas brani njihovu veru. Iza sebe ima stotine, hiljade sledbenika. On je gospodar ulica, svoj zakon nameće trgovcima bazara. U više navrata išao sam kod kana i upozoravao ga, ali ti znaš kakav je bio Nasrkan, Bog da mu duši prosti, pominjem ga u svakoj molitvi, upoznao si njegove napade iznenadnog gneva i besa koji su se, ma koliko iznenadni bili brzo stišavali, bio si svedok njegove naprasitosti ili rasipništva. Danas je vlast u rukama njegovog nećaka Ahmeda, mladog golobradog čoveka, neodlučnog, nepredvidivog, nikad ne znam za koje rame da ga uhvatim. U više mahova, žalio sam se zbog spletkarenja jeretika, izložio sam mu sve opasnosti situacije, ali me je uvek slušao rasejano, sa pola uha, sa izrazom
dosade. Videvši da ništa ne preduzima, okupio sam komandante milicije, kao i nekoliko službenika koji su mi bili odani i tražio od njih da nadgledaju skupove ismailita. Tri poverljiva čoveka bila su zadužena da danonoćno prate Studenta sa ožiljkom, budući da mi je cilj bio da predstavim kanu detaljan plan njihovog delovanja koji bi mu otvorio oči. Jednoga dana moji ljudi su me obavestili da je poglavar jeretika stigao u Samarkand. - Hasan Sabah? - On lično! Moji ljudi su se postavili na oba kraja ulice Abdak, u četvrti Gatfar, gde se održavao sastanak ismailita. Kad je Sabah izašao, preobučen u isposnika, oni se baciše na njega, pokriše mu glavu platnenom kesom i dovedoše ga meni. Smesta ga odvedoh na dvor, da s ponosom pokažem vladaru koga sam zarobio. Dakle, po prvi put, on pokaza interesovanje i zatraži da mu ga dovedu. Međutim, kad se Sabah pojavio, on naredi da mu odreše konopce i da ga ostave nasamo s njim. Uzalud sam pokušavao da mu predočim da se radi o opasnom jeretiku, ali ništa nije pomoglo. On je hteo, kako je rekao, da ubedi čoveka da se vrati na ispravan put. Razgovor se odužio. S vremena na vreme, neko od njegovih ljudi odškrinuo bi vrata da proveri šta se dešava i uvek bi zaticao dva čoveka udubljena u razgovor. U ranu zoru, videše ih kako se jedan pored drugog predaju molitvi, izgovarajući iste reči. Savetnici su se gurali da ih vide. Pošto je popio gutljaj sirupa od ječma, Abu-Taher iskaza reči zahvalnosti, a onda nastavi: - Morala se prihvatiti očigledna istina da je gospodar Samarkanda, suveren Transoksanije, pripadnik dinastije Crnih kanova, upravo prešao u jeretike. Istina, on je izbegavao da to javno objavi, nastavio je da prikazuje privrženost Pravoj veri, ali ništa više nije bilo kao ranije. Vladarevi savetnici bili su smenjeni, a na njihovo mesto došli su ismailiti. Milicijski poglavari, koji su učestvovali u hapšenju Sabaha, jedan za drugim, na okrutan način, bili su ubijeni. Moju ličnu stražu zamenili su ljudi Studenta sa ožiljkom. Šta mi je preostalo da učinim? Da krenem sa prvim karavanom hodočasnika, da dođem i izložim ove događaje onima koji nose mač islama: Nizam-el-Molku i Malik-šahu. Iste večeri, Hajam je odveo Abu-Tahera veziru. Uveo ga je u njegove odaje, a zatim ih ostavio same. Nizam je slušao svog posetioca duboko zamišljen, njegovo lice poprimalo je zabrinut izraz. Kad je kadija zaćutao, on mu reče:
- Znaš li ko je pravi krivac za nesreću Samarkanda, i za sve naše jade? To je ovaj čovek koji te je doveo ovde. - Omar Hajam? - Ko drugi nego Hadže Omar. On je posredovao u korist Hasana Sabaha onoga dana kada je bio osuđen na smrt. Sprečio nas je da ga ubijemo. Da li će sada moći da ga spreči da nas on ne poubija? Kadija nije znao šta da kaže. Nizam je uzdahnuo. Usledila je kratka neugodna ćutnja. - Šta nam predlažeš da učinimo? – upita Nizam. Abu-Taher spremno odgovori na njegovo pitanje. Govorio je polako, svečanim tonom: - Vreme je da se nad Samarkandom zavijori seldžučka zastava. Vezirovo lice za trenutak sinu, a zatim se smrači. - Tvoje reči vrede zlata. Već godinama ne prestajem da ponavljam sultanu da carstvo mora da se proširi na Transoksaniju, da bogati i napredni gradovi kao što su Samarkand i Buhara ne mogu ostati izvan naše vlasti. Ali uzalud se trudim, Malik-šah za to neće ni da čuje. - Kanova vojska je u međuvremenu veoma oslabila, njegovi emiri više ne dobijaju platu, njegove tvrđave se pretvaraju u ruševine. - To nam je poznato. - Možda se Malikšah plaši da će doživeti sudbinu svoga oca Alp Arslana ako, kao on, pređe reku? - Nikako. Kadija više nije postavljao pitanja, on je čekao objašnjenja. - Sultan se ne boji ni reke ni protivničke vojske, - reče Nizam. - On se boji jedne žene! - Terken Hatun? - Ona se zaklela da će Malik-šahu zauvek zabraniti pristup njenoj postelji ako pređe reku i da će njegov harem pretvoriti u pakao. Samarkand je, ne zaboravimo, njen grad. Nasr-kan je bio njen brat. Ahmed-kan je njen nećak. Transoksanija pripada njenoj porodici. Ako bi se kraljevstvo koje su izgradili njeni preci srušilo, ona bi izgubila mesto koje zauzima među ženama na dvoru i smanjila izglede svom sinu da jednog dana nasledi Malik-šaha. - Ali njen sin ima samo dve godine! - Upravo zato što je tako mlad, njegova majka mora još više da se bori da sačuva njegove pozicije.
- Ako sam dobro razumeo, - zaključi kadija, - sultan nikada neće pristati da zauzme Samarkand. - Nisam to rekao, ali treba nešto učiniti da promeni mišljenje. A neće biti lako pronaći ubedljivija sredstva od onih kojima raspolaže Hatun. Kadija pocrvene. On se učtivo nasmeši, ne dozvoljavajući, međutim, da ga odvrate od njegove namere. - Zar ne bi bilo dovoljno da ponovim pred sultanom ovo što sam vam sada rekao, zar ne bi bilo dovoljno da ga obavestim o zaveri koju mu je skovao Hasan Sabah? - Ne, - uzvrati suvo Nizam. U tom trenutku, on je bio isuviše zanet razmišljanjem da bi mogao davati objašnjenja. U njegovoj glavi kovao se plan. Njegov posetilac strpljivo je čekao da Nizam do kraja domisli svoj plan. Napokon on izjavi, vrlo odlučnim glasom: - Sutra ujutru dođi na vrata sultanovog harema i potraži glavnog evnuha. Reći ćeš mu da dolaziš iz Samarkanda i da bi želeo da preneseš Terken Hatun vesti od njene rodbine. Kako se radi o kadiji iz njenog grada, o starom podaniku njegove dinastije, ona će te sigurno primiti. Kadija je samo klimnuo glavom, a Nizam je nastavio: - Kad budeš bio u sali sa tapetama, pričaćeš o nevoljama i nedaćama koje su snašle Samarkand, ali ni jednom reći nećeš spomenutu Ahmedovo preobraćanje. Naprotiv, reći ćeš da Hasan Sabah priželjkuje njegov presto, da mu je život u opasnosti i da samo Proviđenje još može da ga spasi. Dodaćeš da si bio kod mene, ali da ja nisam pridao važnosti tvojoj priči, da sam ti čak savetovao da o tome ne govoriš sultanu. Sutradan, ovo lukavstvo je bez ikakvih teškoća urodilo plodom. Dok je Terken Hatun ubeđivala sultana u neophodnost spašavanja kana iz Samarkanda, Nizam-el-Molk, koji se tome prividno protivio, uveliko je već vršio pripreme za ratni pohod. Ovim ratom protiv lakovernika, Nizam je želeo, ne samo da prisvoji Transoksaniju, još manje da spase Samarkand već, pre svega, da povrati svoj ugled narušen delatnošću ismailita. Zbog toga je hteo jasnu, glasnu i nedvosmislenu pobedu. Već godinama, gotovo svakodnevno, njegove uhode su mu dolazile s vestima i klele se da je Hasan pritešnjen, da je njegovo hvatanje neminovno, ali pobunjenik je ostajao neuhvatljiv, njegove trupe su netragom nestajale prilikom svakog susreta. Nizam je tražio priliku da se s njim suoči licem u lice, da se sukobi vojska protiv vojske. Samarkand je neočekivano postao poprište takvog sukoba.
U proleće 1089. godine, vojska od dve stotine hiljada ljudi krenula je na put, opremljena slonovima i oruđima za opsadu. Intrige i laži koje su presudno uticale na odluku da vojska krene u ratni pohod, nisu više bile važne, ona će učiniti ono što svaka vojska mora da učini. Bez ikakvog otpora vojska je najpre zauzela Buharu, a zatim se uputila prema Samarkandu. Kad je stigla na kapije grada, Malik-šah je dirljivom porukom obavestio Ahmed-kana, da je najzad stigao da ga oslobodi jarma jeretika. ,Ja nisam ništa tražio od mog uzvišenog brata", odgovorio je hladno kan. Malik-šah je začuđeno pogledao Nizama koji je sasvim mirno odgovorio: „Kan nije slobodan da kaže šta misli, treba se ponašati kao da ga nema." U svakom slučaju, vojska nije mogla tako jednostavno da se vrati, emiri su hteli svoj deo plena i nisu pristajali da odu praznih ruku. Već prvih dana, izdaja jednog čuvara kule omogućila je napadačima da uđu u grad i zauzmu položaje na zapadu iza Manastirskih vrata, primoravajući branioce na povlačenje prema južnim vratima Kiš. Jedan deo stanovništva je odlučio da podrži sultanove trupe, hranio ih je i bodrio, dok se drugi deo opredelio za Ahmed-kana; svako se opredelio u skladu sa svojim verovanjem. Žestoke borbe vođene su dve nedelje, ali ishod bitke ni jednog momenta nije bio doveden u sumnju. Kan, koji se bio sklonio kod prijatelja u četvrti kupola, uskoro je bio zarobljen, a s njim i sve ismailitske glavešine. Samo je Hasan uspeo da pobegne, provukavši se noću kroz jedan podzemni kanal. Nizam je odneo neospornu pobedu, ali budući da se poigrao sultanom i sultanijom, nepopravivo je pogoršao svoje odnose sa dvorom. Malik-šah, naravno, nije žalio što je tako lako osvojio najznačajnije gradove Transoksanije, ali njegovo samoljublje bilo je duboko povređeno saznanjem i činjenicom da je bio izigran. Bio je uvređen do te mere da je odbio da priredi tradicionalnu pobedničku gozbu. „To je tvrdičluk!" zlurado je komentarisao Nizam. Sto se Hasana Sabaha tiče, on je iz svog poraza izvukao dragocenu pouku: umesto da preobraća vladare, on će izmisliti strašno sredstvo ratovanja, kakvo čovečanstvo dotle nije upoznalo - osnovaće red Ubica.
XVII Alamut. Tvrđava na steni, na šest hiljada stopa visine, predeo golih vrhova, zaboravljenih jezera, okomitih litica, uzanih tesnaca. Najbrojnija vojska mogla bi da joj priđe samo tako što bi litice osvajao svaki vojnik ponaosob. Ni najmoćniji katapulti ne bi mogli da dosegnu njene zidine. Divljim planinama gospodarila je reka Šah •Rud, nazvana „luda reka", koja se s proleća, u vreme otapanja snegova sa Elbursa, pretvarala u pobesnelu bujicu, koja je pred sobom čupala drveće i valjala kamenje. Teško onome ko se drznuo da joj se približi, teško trupama koje bi se usudile da logoruju na njenim obalama! Sa reke i jezera, svake večeri, podizala se magla, gusta kao pamuk, uspinjala se uz litice i zaustavljala negde na polovini bezdana. Onima koji su imali prilike da to vide, tvrđava Alamut je izgledala kao ostrvo u okeanu oblaka. Posmatrano odozdo, to je bilo utočište đavola. Na lokalnom dijalektu, Alamut znači ,,orlov savet". Priča se da je izvesni princ hteo da izgradi tvrđavu iz koje bi mogao da kontroliše okolne planine. Pustio je dresiranu grabljivicu da poleti, ona je neko vreme kružila nebom, a onda sletela na jednu stenu. Princ je shvatio da je to najbolje mesto za tvrđavu. Hasan Sabah je učinio isto što i orao. Prošao je celu Persiju tražeći sigurno mesto gde bi mogao da okupi svoje vernike, da ih podučava i usmerava. Iz lošeg iskustva koje je doživeo u Samarkandu izvukao je pouku: shvatio je da je bilo iluzorno držati se velikog grada; u velikom gradu sukob sa Seldžucima bio bi direktan, a ishod neizbežno u korist carevine. Bilo mu je potrebno nešto drugo, planinsko utvrđenje, nepristupačno, neosvojivo, svetilište iz koga će razvijati svoju delatnost u svim pravcima. U trenutku kada su se zastave zaplenjene u Transoksaniji zavijorile na ulicama Isfahana, Hasan se nalazio u okolini Alamuta. To utvrđenje bilo je za njega pravo otkrovenje. Čim ga je iz daljine primetio, shvatio je da će se tu, i samo tu, završiti njegovo lutanje, da je to mesto na kome će se uzdizati njegovo kraljevstvo. Alamut je u to vreme bio utvrđeno selo, jedno od mnogih, gde je živelo nekoliko vojnika sa svojim porodicama, poneki
zanatlija, nešto zemljoradnika i jedan namesnik imenovan od strane Nizamel-Molka, hrabar posednik po imenu Mahdi Alauit, kome su jedine brige bile vezane za vodu za navodnjavanje, berbu oraha, grožđa i narova. Meteži carevine nisu remetili njegov san. Hasan je osvajanje tvrđave započeo tako, što je tamo uputio nekoliko odanih sinova iz tog kraja, koji su se uvukli u kasarnu i tamo počeli da propovedaju i preobraćaju. Nekoliko meseci kasnije, javili su gospodaru da je teren spreman i da može da dođe. Po svom običaju, Hasan je u Alamut došao odeven kao derviš isposnik. Lutao je, istraživao, proveravao. Kada je namesnik primio svetog čoveka, upitao ga je koje zadovoljstvo može da učini za njega: „Potrebna mi je ova tvrđava", odgovorio mu je Hasan. Namesnik se nasmejao i verovatno pomislio kako je derviš duhovit čovek. Ali se njegov posetilac nije smejao: - Došao sam da preuzmem ovo mesto, svi ljudi iz garnizona su uz mene! Ishod ovog događaja, treba priznati, bio je nečuven i neverovatan. Orijentalisti koji su proveravali hronike toga doba, kao i kazivanja zabeležena od strane ismailita, morali su ih čitati više puta da bi se uverili da nisu žrtve obmane. Doista, pokušajmo da zamislimo kako je to izgledalo: Kraj je XI veka, tačnije 6. je septembar 1090. godine. Hasan Sabah, genijalni osnivač reda Ubica, na putu je da zauzme tvrđavu koja će u narednih 166 godina biti sedište najstrašnije sekte u istoriji. On je dakle tu, sedi preko puta namesnika, kome ponavlja, ne podižući ton: - Došao sam da zauzmem Alamut. - Ova tvrđava mi je data u ime sultana, -odgovara ovaj drugi. - Ja sam platio da bih je dobio! - Koliko? - Tri hiljade zlatnih dinara! Hasan Sabah uzima papir i piše: „Isplatite svotu od tri hiljade zlatnih dinara Mahdi Alauitu kao cenu za tvrđavu Alamut. Bog vam je dovoljan, on je najbolji zaštitnik. Namesnik je bio zabrinut, nije verovao da bi potpis čoveka u suknenoj odeći mogao biti toliko vredan. Ali, čim je stigao u grad Damkan, imao je priliku da se uveri da su njegove sumnje bile neosnovane; svoje zlato podigao je bez problema.
XVIII Vest o padu Alamuta u Isfahanu nije izazvala preteranu zabrinutost. Grad se mnogo više interesovao za sukob koji je i dalje postojao između Nizama i dvora. Terken Hatun nije oprostila veziru operaciju koja je ugrozila njenu prevlast na dvoru i zato je Malik-šaha stalno ubeđivala da se, bez odlaganja, otarasi svog moćnog vezira. To što je sultan imao staratelja posle smrti svoga oca, smatrala je ona, bilo je sasvim razumljivo, imao je samo sedamnaest godina; sa trideset i pet godina on je zreo čovek i ne može da ostavi da ata beskonačno upravlja poslovima; vreme je da se zna ko je pravi gospodar carstva! Zar zbivanja u Samarkandu nisu pokazala da Nizam nastoji da nametne svoju volju, da je obmanuo svoga gospodara i da se pred celim svetom poneo prema njemu kao prema maloletniku? Ako je Malik-šah tada još uvek oklevao da napravi korak, jedan događaj će ga na to primorali. Nizam je na mesto upravnika grada Merva postavio svog rođenog unuka. Uobraženi mladić, isuviše verujući u svemoć svoga dede, dozvolio je sebi da javno uvredi jednog starog turskog emira. Ovaj je sa suzama u očima došao da se požali Malik-šahu koji se žestoko naljutio i naredio da se Nizamu odmah napiše ovakvo pismo: „Ako si ti moj pomoćnik, moraš da me slušaš i da zabraniš tvojim bližnjima da napadaju moje ljude. Ako sebe smatraš meni ravnim i misliš da sa mnom deliš vlast, doneću odluke koje mi se u ovakvoj situaciji same nameću." Na poruku, koju mu je prenelo izaslanstvo visokih carskih dostojanstvenika, Nizam je ovako odgovorio: „Kažite sultanu, ako do sada to nije znao, da sam ja upravo ravan njemu i da bez mene on nikada ne bi mogao da izgradi svoju moć. Da li je zaboravio da sam posle smrti njegovog oca, ja preuzeo poslove u svoje ruke, da sam ja uklonio ostale pretendente i oterao sve buntovnike? Da zahvaljujući meni njega slušaju i poštuju i u najudaljenijim krajevima zemlje? Idite i recite mu, da mu ja poručujem da je sudbina njegove kape vezana za sudbinu moje mastionice!" Izaslanici su bili preneraženi i pitali su se, kako je moguće da tako mudar čovek kao Nizam-el-Molk pošalje sultanu odgovor koje će ga baciti u nemilost, i čak osuditi na smrt? Da li se njegova drskost pretvorila u ludilo?
Toga dana samo je jedan čovek mogao da objasni otkuda takav stav. To je bio Hajam. Već nekoliko nedelja, Nizam mu se žalio na užasne bolove od kojih noću nije mogao da spava, a danju su mu smetali da se usredsredi na svoj posao. Pošto ga je dugo ispitivao, opipavao, postavljao pitanja, Omar je ustanovio da Nizam ima razarajući tumor koji mu neće dozvoliti da još dugo živi. Teška je bila noć kada je Hajam svom prijatelju morao da saopšti tu istinu. - Koliko mi vremena još ostaje? - Nekoliko meseci. - Da li ću patiti? - Mogao bih da ti prepišem opijum, da ti umanjim patnje, ali to bi značilo da ćeš stalno biti ošamućen i da nećeš moći da radiš. - Neću moći ni da pišem? - Čak ni da duže razgovaraš. - Onda ću radije da trpim. Posle svake izgovorene rečenice nastupale su pauze dugog ćutanja, pune dostojanstvene suzdržane patnje. - Da li se bojiš onog sveta, Hajame? - Zašto se bojati? Posle smrti dolazi ili ništavilo ili oproštaj. - A zla koja sam počinio? - Koliko god da su velike tvoje greške Božji oproštaj je veći. Nizamu bi malo lakše. - Činio sam i dobro, sagradio sam džamije, škole, borio se protiv jeresi. Pošto mu Hajam nije protivrečio, on je nastavio: - Da li će me se sećati kroz sto godina, kroz hiljadu godina? - Ko to može da zna? Pogledavši ga nepoverljivo Nizam dodade: - Nisi li ti jednog dana rekao: „Život je kao požar. Plamen koji prolaznik zaboravi, pepeo koji vetar raznese, jedan čovek je živeo". Da li misliš da će takva biti sudbina Nizam-el-Molka? Bio je zadihan. Omar još uvek ništa nije rekao. - Tvoj prijatelj Hasan Sabah optužuje me, svuda gde stigne, da sam podlac koji služi Turcima. Da li misliš da će jednog dana tako suditi o meni? Da će me smatrati sramotom Arijevaca? Da li će biti zaboravljeno da sam ja, za ovih trideset godina, bio jedini koji je bio ravan sultanima i da
sam im nametao svoju volju? Šta sam drugo mogao da uradim posle pobede njihove vojske? Ti i dalje ćutiš i ništa ne govoriš. On je delovao odsutno. - Sedamdeset i četiri godine, sedamdeset i četiri godine promiču pred mojim očima. Kolika razočarenja, koliko kajanja, toliko stvari koje bih voleo da sam drugačije uradio i proživeo! Oči u mu bile poluzatvorene, usne stisnute: - Teško tebi, Hajame! Tvojom krivicom Hasan Sabah i danas može da čini zločine. Omar je želeo da mu odgovori: „Između tebe i Hasana, koliko toga zajedničkog! Kada nešto poželite, da izgradite carstvo ili da ostvarite vladavinu imama, vi ne oklevate da ubijate da biste to ostvarili. Stvar zbog koje treba ubijati mene ne može da privuče. Ona postaje ružna u mojim očima, gubi vrednost i postaje niska, ma koliko se prethodno činila lepom. Ni jedna stvar nije pravedna ako je vezana za ubijanje." Želeo je da viče, ali se savladao. Gutao je i dalje, odlučivši da ostavi svog prijatelja da mirno dočeka svoju sudbinu. Uprkos toj noći iskušenja, Nizam se konačno pomirio sa sudbinom. Navikao se na pomisao da ga više nema. Tako reći preko noći, okrenuo se od državnih poslova, čvrsto odlučivši da sve vreme koje mu je preostalo posveti dovršavanju knjige Sijaset-Name, rasprave o vladavini, značajnom delu, koje za muslimanski Istok znači isto toliko koliko Zapadu znači Makijavelijev Vladar, napisan četiri veka kasnije. Ali sa jednom bitnom razlikom: Vladar je delo čoveka razočaranog u politiku i u vlast uopšte, Sijaset-Name je plod jedinstvenog iskustva jednog graditelja carstva. U trenucima kada je Hasan Sabah zauzimao svoje neosvojivo svetilište, o kome je dugo sanjao, najjači čovek carstva razmišljao je jedino o svom mestu u istoriji. Bio je spreman da čuje reči istine, pre nego laskave reči i želeo je da do kraja prkosi sultanu. Reklo bi se da je čak priželjkivao spektakularnu smrt, smrt po svojoj meri. Upravo to je i doživeo. Kad je Malik-šah primio delegaciju koja se susrela sa Nizamom, nije mogao da poveruje u ono što su mu preneli. - Doista je rekao da je moj suvladar, da je ravan meni ? Pošto su izaslanici to pokunjeno potvrdili, sultan je pustio svom besu na volju. Govorio je kako će nabiti na kolac svog staratelja, kako će ga živog raskomadati, da će ga razapeti na puškarnicama tvrđave. Zatim je
požurio da obavesti Terken Hatun da je konačno odlučio da liši Nizam-elMolka svih zvanja i da želi njegovu smrt. Ostalo je da odluči o načinu pogubljenja, a da se ne izazove protest brojnih pukova koji su mu ostali verni. Terken i Džahan imale su svoj plan kako da se oslobode vezira: pošto je Hasan takođe želeo Nizamovu smrt, zašto mu ne olakšati stvar, ostavljajući Malik-šaha van svake sumnje? Jedna četa, pod komandom čoveka odanog sultanu, upućena je u Alamut. Navodno, ona je imala za cilj da sprovede opsadu ismailitske tvrđave, ali to je bio samo izgovor da bi se prikrili pregovori i da bi se izbegla svaka sumnja. Razvoj događaja je utanačen do sitnica: sultan će Nizama domamiti u Nihavan, grad podjednako udaljen od Isfahana i Alamuta. Tamo će Ubice preuzeti stvar u svoje ruke. Tekstovi iz tog doba govore da je Hasan Sabah okupio svoje ljude i uputio im sledeće reči: „Ko će od vas osloboditi zemlju od zločinca Nizamel-Molka?" Jedan čovek po imenu Arani stavio je ruku na grudi u znak pristanka, i gospodar Alamuta ga je zadužio da on učini to herojsko delo rekavši mu: „Ubistvo tog demona je početak blaženstva." Za to vreme, Nizam je bio zatvoren u svojoj kući. Oni koji su ranije stalno dolazili u njegov divan napustili su ga čim su čuli da je pao u nemilost, jedino su Hajam i oficiri Nizamove garde i dalje posećivali njegovu kuću. Najveći deo svog vremena provodio je u pisanju. Radio je kao u bunilu i samo se ponekad obraćao Hajamu s molbom da pročita ono što je napisao. Dok je čitao Nizamov tekst Hajam se ponekad smeškao, ali pravio je i grimase. Kao i drugi veliki ljudi, Nizam nije mogao da odoli, a da u predvečerje svog života, ne odapne strelu i ne sredi neke neizravnane račune. Na primer, sa Terken Hatun. Šezdeset treće poglavlje njegove knjige nosi naziv: „Žene koje žive iza zastora". U njemu Nizam piše: ,,U neko staro vreme žena jednog kralja imala je veliki uticaj na njega, mešala se u državne poslove i izazivala neslogu i nesuglasice. O tome neću reći ništa više, jer svako može da primeti da se slične stvari dešavaju i u drugim vremenima." Na kraju zaključuje: „Da bi neki poduhvat uspeo, treba činiti suprotno od onog što žene kažu." Šest sledećih poglavlja bili su posvećeni ismailitima. Ona se ovako završavaju: „Govorio sam o ovoj sekti da bismo se od nje čuvali... Setićete se mojih reči, kada ti bezbožnici budu uništili one koji su pod zaštitom sultana, kao i važne ličnosti u državi, kad njihovi bubnjevi budu svuda odjekivali i kad njihove namere budu potpuno jasne. U neredima koji će
nastupiti, neka se vladar seti da je istina sve što sam rekao. Neka Svevišnji zaštiti našeg gospodara i carstvo od zle sudbine!" Onoga dana kada mu je glasnik predao sultanovu poruku i poziv da mu se pridruži na putu za Bagdad, vezir ni jednog trenutka nije posumnjao u ono što mu se spremalo. Pozvao je Hajama da bi se s njim oprostio. Ovaj mu je na rastanku rekao: - U takvom stanju ne bi trebalo da prelaziš toliki put. - U mom stanju, više ništa nije važno, i nije put taj koji će me ubiti. Omar nije znao šta da mu kaže. Nizam ga je zagrlio i prijateljski se s njim rastao, a zatim je otišao da se pokloni onome koji ga je već osudio. Krajnja otmenost, krajnja nesvesnost, krajnja perverzija; i sultan i vezir igrali su se smrću. Kad su već bili na putu za mučilište, Malik-šah je upitao svog „oca": - Šta misliš, koliko dugo ćeš još živeti? Ne oklevajući Nizam mu je odgovorio: - Dugo, vrlo dugo. Sultan je bio zbunjen: - Sto si drzak prema meni, to ti još i može proći, ali prema Bogu! Kako možeš tvrditi tako nešto, trebalo je da kažeš: neka njegova volja bude izvršena. On je gospodar našeg veka! - Ako sam tako odgovorio, to je zbog sna koji sam usnio prošle noći. Sanjao sam našeg Proroka, milost od njega! Pitao sam ga kada ću umreti, i dobio sam ohrabrujući odgovor. Malik-šah pokaza nestrpljenje: - Kakav odgovor? - Prorok mi je rekao: „Ti si stub islama, činiš dobro okolo sebe, tvoj život je dragocen za vernike, zato ti dajem mogućnost da izabereš trenutak svoje smrti." Ja sam odgovorio: „Sačuvaj me Bože, koji bi čovek mogao da odabere taj dan! Uvek želimo više, čak i ako bih odredio najdalji mogući datum, proganjalo bi me njegovo približavanje, živeo bih u večitom strahu i drhtao bih jednako i uoči tog dana, kroz jedan mesec ili kroz sto godina. Ne želim da odaberem datum. Jedinu milost koju tražim, Proroče mnogo voljeni, to je da ne nadživim moga gospodara sultana Malik-šaha. Gledao sam ga kako raste, slušao sam ga kako me zove „oče" i ne bih hteo da podnesem poniženje i patnju da ga vidim mrtvog. - Biće ti uslišeno, - reče mi Prorok, - umrećeš četrdeset dana pre sultana." Malik-šahovo lice je prebledelo, on je zadrhtao i umalo se nije odao. Nizam se smešio: - Vidiš i sam, nisam ohol, danas sam siguran da ću dugo živeti.
Da li je sultan u tom trenutku pao u iskušenje da se odrekne plana da ubije svog vezira? Imao je zato ozbiljan razlog. Jer, ako je san i bio samo priča, Nizam je, očigledno, bio preduzeo strašne mere predostrožnosti. Uoči njegovog polaska, oficiri njegove garde zakleli su se, jedan za drugim, sa rukom na Knjizi da ako on bude ubijen, ni jedan od njegovih neprijatelja ne preživi!
XIX U seldžučkom carstvu, u vreme kad je ono bilo najmoćnije na svetu, jedna žena se usudila da preuzme vlast golim rukama. Sedeći iza zavese, premeštala je čitave vojske s jednog kraja Azije na drugi, postavljala kraljeve i vezire, namesnike i kadije, diktirala pisma kalifu i upućivala glasnike gospodaru Alamuta. Emirima koji su psovali slušajući je kako izdaje naređenja trupama, ona je odgovarala: „Kod nas su muškarci ti koji ratuju, ali žene su te koje im govore protiv koga treba da se bore." U sultanovom haremu, nazivali su je „Kineskinja". Rođena je u Samarkandu, u porodici poreklom iz Kašgara i na njenom licu, kao i na licu njenog starijeg brata Nasr-kana, nije bilo tragova mešanja krvi, ni semitskih crta Arapa ni arijevskih crta Persijanaca. Bila je daleko najstarija među svim Malik-šahovim ženama. Kada se udala za njega, on je imao samo devet godina, ona jedanaest. Strpljivo je čekala da on sazri. Ona je dodirnula prvu malju na njegovoj bradi, izmamila prvi trzaj želje u njegovom telu, gledala kako mu rastu udovi, kako mu se razvijaju mišići, vrlo rano je ukrotila veličanstvenu mešinu. Nikada nije prestala da bude miljenica, laskali su joj, ulagivali joj se, poštovali je, a iznad svega voleli da je slušaju. I slušali su je. Na kraju dana, po povratku iz lova na lavove, sa nadmetanja, iz krvave borbe, sa bučnog sastanka sa emirima ili, još gore, sa nekog mučnog radnog sastanka sa Nizamom, Malik-šah je nalazio mir u naručju Terken. On je uklanjao lepršavu svilu kojom je bila pokrivena, pripijao se uz njenu kožu, radovao se, vikao, pričao o svojim podvizima i svom umoru. Kineskinja je obuhvatala zahuktalu zver, gnezdila mu se u naručju, prihvatala ga kao junaka u ugibima svoga tela, zadržavala ga, stezala ga, puštala ga na kratko, samo da bi ga ponovo privukla; on se opuštao svom svojom težinom, sav zadihan, dahćući, potčinjen, opčinjen. Ona je znala da ga dovede do najvećeg zadovoljstva. Zatim, polako, njeni mali prsti počinjali su da prelaze preko njegovih obrva, očnih kapaka, njegovih usana, ušiju, oblina njegovog vlažnog vrata; njena iscrpljena, obamrla zver počinjala je da se smeši i da prede, kao nahranjen mačak. Reči koje je u tim trenucima izgovarala Terken slivale su
se u dubinu njegove duše, ona je govorila o njemu, o njoj, o njihovoj deci, pričala mu anegdote, govorila pesme, šaputala mu priče pune pouka; nijednog trenutka nije se dosađivao u njenom naručju i obećavao je sam sebi da će svako veče provesti pored nje. Na njemu svojstven osoran, grub, dečji, životinjski način on je nju voleo, i voleće je do poslednjeg daha. Ona je znala da on ne može ništa da joj odbije, ona mu je određivala svaki predmet njegovog osvajanja, ljubavnice ili pokrajine. U čitavom carstvu ona nije imala nijednog drugog suparnika osim Nizama i te godine 1092. godine bila je na putu da ga porazi. Da li je bila zadovoljna i srećna? Kako je i mogla biti? Čim bi ostajala sama, ili sa Džahanom, svojom pouzdanicom, gorko je plakala, prolivala majčinske suze, suze sultanije i proklinjala nepravednu sudbinu koja joj je oduzela sina. Niko je zbog toga nije osuđivao. Njenog najstarijeg sina Malik-šah je odabrao za svog naslednika, vodio ga je sa sobom na sva putovanja, omogućio mu da prisustvuje svim ceremonijama. Njegov otac bio je vrlo ponosan na njega, svuda ga je predstavljao kao svog naslednika i pokazivao mu svoje pokrajine, jednu po jednu, govoreći mu o danu kada će ga naslediti. „Nikada nijedan sultan nije ostavio veće carstvo svome sinu!" govorio mu je. U to vreme, Terkenino srce je bilo puno, nikakav bol nije kvario njen osmeh. Onda je naslednik umro od iznenadne groznice, munjevite i nemilosrdne. Lekari su uzalud prepisivali puštanje krvi i tople obloge; za dve noći njegov život se ugasio. Rekli su da je žrtva uroka, možda je čak bio u pitanju i neki neotkriveni otrov. Neutešna, Terken se ipak povratila. Kad je žalost prošla, tražila je da se za prestolonaslednika imenuje njen drugi sin. Malik-šah je to odmah prihvatio i obasuo ga je neshvatljivo visokim titulama za njegovih devet godina, ali to je bilo vreme puno sjaja i pompe: „Kralj kraljeva, Stub države, Zaštitnik poglavara vernika"... Prokletstvo i urok! Novi prestolonaslednik je posle kratkog vremena umro. Isto tako iznenada kao i njegov brat. Od iste sumnjive groznice. Kineskinja je imala još jednog sina i zatražila je od sultana da ga imenuje za prestolonaslednika. Ali, ovoga puta stvar je bila malo teža. Dete je bilo staro godinu i po dana, a Malik-šah je bio otac trojice drugih dečaka koji su bili stariji. Dvojici je majka bila robinja, no najstariji, čije je ime bilo Barkijaruk, bio je sin sultanove bliske rođake. Kako ga odstraniti, pod kakvim izgovorom? Nizam je smatrao da je upravo dvostruki seldžučki princ najdostojniji da bude imenovan za prestolonaslednika. Pošto se
oduvek zalagao da smiri turske svađe i uspostavi pravila dinastičkog nasleđa, on je snagom najjičih argumenata nastojao da najstariji sin bude imenovan za naslednika. Bez rezultata. Malik-šah se nije usuđivao da se suprotstavi Terken i pošto nije mogao da imenuje njenog sina, nije hteo da imenuje nikoga. Više je voleo da umre bez naslednika, kao njegov otac, kao i svi njegovi preci. Zbog svega toga Terkan nije bila zadovoljna, mogla je biti zadovoljna jedino ako bi njenom potomstvu bilo osigurano nasleđe. To da je najviše na svetu želela da Nizam padne u nemilost jer je on bio najveća prepreka njenim ambicijama. Da bi izdejstvovala njegovu osudu na smrt, bila je spremna na sve, na spletke i pretnje i pomno je pratila tok pregovora sa asasinima. Pratila je sultana i njegovog vezira na putu za Bagdad. Želela je po svaku cenu da prisustvuje pogubljenju. Nizam je prisustvovao svojoj poslednjoj večeri. To je bila iftar gozba koja se priređuje po završetku posta desetog dana ramazana. Svi prisutni, visoki dostojanstvenici, dvorjani, vojni emiri, bili su uzdržani iz obzira prema svetom mesecu. Sto je bio postavljen pod ogromnom jurtom. Robovi su držali baklje i osvetljavali trpezu. Prema velikim srebrnim posudama, sa najboljim kamiljim ili jagnjećim komadima mesa, sočnim batacima mladih jarebica, pružalo se šezdeset izgladnelih ruku, koje su kopale po gomilama mesa i sosovima, cepale, proždirale. Poneko bi neki ukusan komad ponudio susedu želeći da mu ukaže čast. Nizam je vrlo malo jeo. Te večeri bolovi su bili jači nego obično, grudi su mu bile kao u plamenu, a njegovu utrobu kao da je dograbila ruka nekog nevidljivog džina. Ulagao je veliki napor da bi ostao uspravan. Malik-šah je sedeo pored njega i halapljivo gutao sve što su mu njegovi susedi nudili. Povremeno je iskosa bacao pogled na svog vezira i gledao ga kao da ga se boji. A onda je odjednom pružio ruku prema tanjiru sa crnim smokvama, odabrao najkrupniju i ponudio je Nizamu koji je učtivo uze i poče da je grize. Kakav ukus mogu imati smokve za onoga koji se oseća trostruko osuđenim, od Boga, od sultana i od Ubica? Iftar je najzad bio završen, noć je već uveliko pala. Malik-šah je ustao, gotovo skočio na noge i požurio da se pridruži Kineskinji da bi joj pričao o vezirovim grimasama. Nizam je, oslanjajući se na laktove, uz veliki napor, uspeo da ustane. Šatori njegovog harema nisu bili daleko, a njegova stara rođaka sigurno mu je pripremila čudotvorni napitak koji mu je olakšavao bolove. Trebalo je da pređe samo stotinak koraka. Oko njega, širila se