- Ako smo spremili da se borimo, to je samo zato da bismo sačuvali budućnost. Ne živi li Persija još uvek sa uspomenom na imama Huseina? Taj mučenik je, međutim, vodio samo jednu izgubljenu bitku, bio je pobeđen, pregažen, ubijen, a mi njega slavimo. Persiji je potrebna krv da bi verovala. Nas je sedamdeset dvojica, kao i Huseinovih drugova. Ako poginerno, ova skupština će postati mesto hodočašća, demokratija će se zauvek usaditi u tlo Istoka. Oni su izrazili svoju spremnost da poginu, ali nisu izginuli. Ne zato što su popustili ili izdali svoju stvar. Naprotiv, potrudili su se da pripreme odbranu grada, dobrovoljci su se prijavili u velikom broju, naročito „Adamovi sinovi", kao i u Tabrizu. Pošto su zauzele severni deo zemlje, careve trupe su napredovale u pravcu prestonice. Jedino je sneg nešto malo usporavao njihovo napredovanje. Svrgnuti predsednik vlade je 24. decembra odlučio da silom preuzme vlast. Uz pomoć Kozaka, pripadnika, plemena Bahtijar, dobrog dela vojske i žandarmerije, uspeo je da zagospodari glavnim gradom. Odmah je raspustio skupštinu a većina poslanika je bila uhapšena. Oni najuporniji su bili osuđeni na izgnanstvo. Na čelu liste bio je Fazel. Prvi korak novog režima je bilo zvanično prihvatanje carevog ultimatuma. Učtivim pismom Morgan Šuster je obavešten da je njegovo službovanje na mestu načelnika državne blagajne završeno. Boravio je u Persiji samo osam meseci. Osam ludih, vrtoglavih meseci koji su mogli da izmene lice Istoka. Šuster je uz velike počasti ispraćen 11. januara 1912. godine. Mladi šah stavio mu je na raspolaganje svoj automobil i svog francuskog vozača, g. Varlea, koji ga je odvezao do luke Enzeli. Njegovom ispraćaju prisustvovali su mnogi stranci i masa Persijanca. Ljudi su stajali na prilazu njegovoj rezidenciji i duž puta kojim je prolazio. Ispraćaj je bio miran, nije bilo skandiranja, samo neupadljivi pozdravi hiljada ruku, suze ljudi i žena, neznane gomile koja je neutešno plakala. Tokom puta dogodila se samo jedna beznačajna neprijatnost: jedan Kozak je, dok je povorka prolazila, uzeo kamen i zamahnuo njime u pravcu Amerikanaca; ne verujem da je ostvario svoju nameru. Kad je automobil nestao iza Kazvinskih vrata, napravio sam nekoliko koraka u društvu Čarlsa Rasela. Zatim sam nastavio put sam, pešice, do Širinine palate. - Izgledaš uzrujano, - reče ona izašavši mi u susret.
- Upravo sam se oprostio od Šustera. - Ah! Najzad je otišao! Nisam bio siguran da sam shvatio smisao njenog usklika. Ona objasni: - Pitam se da li bi bilo bolje da nikada nije stupio na tlo ove zemlje. Gledao sam je sa užasom. - To mi ti kažeš? - Da, kažem ti ja, Širin. Ja koja sam oduševljeno aplaudirala kada je Amerikanac došao, odobravala svaki njegov čin, ja koja sam u njemu videla spasitelja, sada žalim što nije ostao u svojoj dalekoj Americi. - Ali gde je pogrešio? - Nigde. Upravo je to dokaz da nije razumeo Persiju. - Ja zaista ne shvatam. - Ministar koji bi bio u pravu u odnosu prema vladaru, vojnik koji bi bio u pravu u odnosu prema oficiru, zar oni ne bi bili dvostruko kažnjeni? Za slabijeg, greh je biti u pravu. U odnosu na Ruse i Engleze, Persija je slabija, morala se i ponašati kao slabija. - Za večita vremena? Zar ne treba jednog dana Persija da se uspravi, da postane moderna država, da prosveti svoj narod, da uđe u zajednicu naprednih i poštovanih nacija? To je Šuster pokušavao da učini. - Zbog toga mu se beskrajno divim. Ali ne mogu prestati da mislim da danas možda ne bismo bili u ovako žalosnom stanju da je u tome manje uspeo: naša demokratija je potpuno uništena, naša zemlja je porobljena. - S obzirom na careve pretenzije, to se moralo dogoditi pre ili kasnije. - Uvek je bolje da nesreća dođe kasnije! Zar ne znaš priču o magarcu koji govori i Nasradinu? Nasradin je legendarni junak svih anegdota i svih alegorija Persije, Transoksijanije i Male Azije. Širin mi ispriča: - Priča se da je jedan poluludi kralj osudio Nasradina na smrt zato što je ukrao magarca. Dok su ga vodili na gubilište, Nasradin povika: „Ova životinja je u stvari moj brat, jedan čarobnjak ga je pretvorio u magarca, ali ako mi ga date na godinu dana ja ću ga ponovo naučiti da govori kao vi i ja!" To pobudi monarhovu radoznalost i on zatraži od osuđenog da ponovi svoju tvrdnju, a onda odluči: „Vrlo dobro! Ali ako za godinu dana magarac ne progovori, bićeš pogubljen." Kada su se udaljili, žena upita Nasradina:
„Kako si mogao da obećaš tako nešto? Dobro znaš da taj magarac nikada neće progovoriti." „Naravno da znam, - odgovori Nasradin, -ali za godinu dana može da umre kralj, magarac, a i ja." Princeza se nadoveza na ovu priču: - Da smo umeli da dobijemo u vremenu, Rusija bi se možda uplela u ratove na Balkanu ili u Kini. A osim toga ni car ne može večito da živi, može da umre, može biti ponovo uzdrman pobunama i ustancima, kao pre šest godina. Trebalo je da budemo strpljivi, trebalo je da čekamo, da mudrujemo, da okolišimo, da se povinujemo, da lažemo, da obećavamo. To je uvek bila mudrost Istoka; Šuster je hteo da napredujemo ritmom Zapada i time nas je odveo pravo u propast. Činilo se da pati što tako govori; potrudio sam se da joj ne protivrečim. Ona dodade: - Persija me podseća na nesrećni jedrenjak. Mornari na njemu stalno se žale da nemaju dovoljno vetra, a onda iznenada, kao da ih kažnjava, Nebo im šalje oluju. Ostali smo dugo zamišljeni, potišteni. Onda je nežno zgrlih i prošaptah: - Širin! Da li zbog načina na koji sam izgovorio njeno ime, ona poskoči i odvoji se od mene sumnjičavo me gledajući. - Odlaziš? - Da. Ali drugačije. - Kako se može otići „drugačije"? - Odlazim sa tobom.
XLVIII Šerbur, 10. april 1912. godine. Ispred mene, u nedogled, prostire se Lamanš, tih, srebrnasto penušav. Kraj mene stoji Širin. U našem prtljagu nosimo Rukopis. Okruženi smo neverovatno šarolikom masom ljudi. Toliko se govorilo o slavnim ličnostima koje su se ukrcale na Titanik da su svi oni drugi, za koje je ovaj morski kolos bio sagrađen, bili gotovo potpuno zaboravljeni: iseljenici, milioni ljudi, žena i dece, koje više nijedna zemlja nije htela da hrani, ljudi čiji je san bila Amerika. U veliki brod prvo su se u Sautemptonu ukrcali Englezi i Skandinavci, u Kvinstaunu Irci, a u Šerburu oni koji su dolazili iz udaljenijih krajeva - Grci, Sirijci, Jermeni iz Anatolije, Jevreji iz Soluna ili Besarabije, Hrvati, Srbi, Persijanci. Imao sam priliku da u luci posmatram te istočnjake, srasle sa svojim smešnim prtljagom, nestrpljive da se nađu negde drugde, ponekad uznemirene, stalno u potrazi za nekim zaturenim formularom, za nemirnom detetom, ili nekim neukrotivim, zavežljajem koji se otkotrljao pod neku klupu. Svako od njih je u duši nosio neki doživljaj, gorčinu, neki izazov, svi su se smatrali važnim što su se, stigavši na zapad, našli na najmoćnijem, najmodernijem i najpostojanijem brodu koji je ikada ljudski mozak izmislio, a koji se spremao za svoju prvu plovidbu preko okeana. Moja osećanja nisu se mnogo razlikovala od njihovih. Svoj put sam odložio za tri nedelje, koliko sam već bio u braku sklopljenom u Parizu, sa jednim jedinim ciljem da svojoj saputnici pružim svadbeni put dostojan istočnjačke raskoši u kojoj je živela. Nije se radilo o običnom kapricu. Širin je dugo pokazivala uzdržanost u pogledu našeg preseljenja u Sjedinjene Države. Da je poslednji događaji vezani za slom reformi u Persiji nisu obeshrabrili, ona nikada ne bi prihvatila da pođe sa mnom. Imao sam čvrstu nameru da oko nje izgradim svet iz bajke koji bi premašio onaj koji je morala da napusti. Titanik se izvanredno uklapao u moje planove. Ljudi koji su ga zamislili želeli su da na toj plovećoj palati putnicima pruže najraskošnija zadovoljstva, čak i neka posebna istočnjačka uživanja, da im pruže zabavu na koju su bili navikli na kopnu: tursko kupatilo koje se nije razlikovalo od
onih u Konstantinopolju ili Kairu; verande ukrašene palmama; u gimnastičkoj sali, između vratila i konja sa hvataljkama, nalazila se čak i električna kamila, koja je, jednostavnim pritiskom na dugme, pružala utisak jahaču da poskakuje putujući kroz pustinju. Ali istražujući Titanik nismo jurili samo za egzotičnim uživanjima. Dešavalo nam se da se posvetimo i evropskim zadovoljstvima, da se naslađujemo ostrigama ili prženim piletom na lionski način, specijalitetom šefa Proktora, zalivajući ga Cos-dEstournelom iz 1887. i slušajući orkestar u tamno plavim smokinzima. Bili su to vrlo dragoceni trenuci za Širin i mene jer smo tokom naše dugotrajne veze u Persiji morali sve vreme da se krijemo. Obitavališta moje princeze u Tabrizu, Zargandi ili Teheranu bila su prostrana i veoma ugodna, ali sam ja stalno patio što je naša ljubav zarobljena između njihovih zidova, sa izrezbarenim ogledalima i sluškinjama nemirnih pogleda, kao jedinim svedocima. Sada smo beskrajno uživali u banalnom zadovoljstvu što svi mogu da nas vide zajedno, muškarca i ženu ruku pod ruku, što nas obavijaju isti pogledi drugih. Do kasno u noć smo odlagali povratak u kabinu, koja je po mom izboru bila jedna od najprostranijih na brodu. Najviše smo uživali u večernjim šetnjama. Čim bismo završili večeru, odlazili bismo da pronađemo službenika, uvek istog, koji bi nas odveo do jednog sefa, iz koga smo uzimali Rukopis i s velikom pažnjom ga prenosili preko mostova i koridora. Sedeći u pletenim foteljama kafea, pročitali bismo nekoliko slučajno odabranih katrena, a zatim bismo se liftom popeli do šetališta, gde smo, ne mareći mnogo da li nas posmatraju, razmenili vreli poljubac pod večernjim nebom. Kasno noću, odnosili bismo Rukopis u našu sobu, a u jutru smo ga ponovo vraćali u sef. Bio je to ritual kojim je Širin bila očarana. Zato sam se i trudio da upamtim svaki detalj kako bih sutradan sve ponovio. Tako sam četvrte večeri otvorio Rukopis na stranici na kojoj je Hajam napisao: Pitaš se ko nam je udahnuo život. Ako bi trebalo sažeti tu dugu priču, Rekao bih da je izronio sa dna okeana, U koji ponovo iznenada zaranja. Veza sa okeanom me je zanimala: hteo sam ponovo da pročitam, sporije. Širin me prekide: - Preklinjem te! Izgledala je preneraženo; zabrinuto sam je pogledao. - Tu rubaiju sam znala napamet, - reče ona tihim glasom, - a odjednom imam utisak da je čujem po prvi put. Kao da...
Ali odustade od objašnjavanja, uzdahnu, a onda reče, nešto vedrijim tonom: - Volela bih da smo već stigli. Slegao sam ramenima. - Ako postoji brod na svetu kojim se može putovati bez straha onda je to ovaj. Kao što je rekao kapetan Smit, ni sam Bog ne bi mogao da potopi ovaj brod! Mislio sam da ću je ovim recima i veselim tonom ohrabriti, ali sam postigao suprotan efekat. Ona me zgrabi za ruku i tiho prozbori: - Nemoj to reći nikad više! Nikad više! - Zašto si to tako primila? Znaš dobro da je to bila samo šala! - Kod nas se čak ni ateista ne bi usudio da izgovori takvu rečenicu. Drhtala je. Nisam shvatio žestinu njenog reagovanja. Predložio sam joj da se vratimo a usput sam morao da je pridržavam. Sutradan je izgledalo da se povratila. Da bih je razonodio, poveo sam je u razgledanje broda, čak sam uzjahao električnu kamilu koja je poskakivala izlažući se podsmehu Henri Sliper Harpera, izdavača istoimenog nedeljnika, koji je neko vreme ostao u našem društvu, počastio nas čajem i pričao nam o svojim putovanjima po Istoku. A onda nam je vrlo svečano predstavio svog psa pekinezera kome je nadenuo ime Sun-Jat-Sen. Bio je to vrlo neobičan način ukazivanja počasti oslobodiocu Kine. Ali moju Širin ništa nije moglo da razvedri. Uveče, za večerom, ostala je ćutljiva; delovala je iscrpljeno. Smatrao sam da je bolje da odustanemo od naše uobičajene šetnje i da ostavimo Rukopis u sefu. Otišli smo na spavanje. Ona je odmah utonula u nemiran san. Što se mene tiče, zabrinut zbog nje i nenaviknut da spavam tako rano, proveo sam dobar deo noći posmatrajući je. Čemu lagati? Kada je brod naleteo na ledeni breg, nisam ništa primetio. Tek kasnije, kad su mi objasnili u kom trenutku se dogodio sudar, učinilo mi se da se sećam da sam nešto pre ponoći čuo zvuk sličan cepanju čaršava u susednoj kabini. Ništa drugo. Ne sećam se da sam osetio bilo kakav udar. Posle toga sam čak i zaspao. Naglo sam se probudio kad je neko zalupio vratima, urličući neku rečenicu koju nisam mogao da razumem. Pogledao sam na sat, bilo je deset do jedan. Navukao sam kućni mantil i otvorio vrata. Hodnik je bio prazan. Iz daljine je do mene dopirao vrlo glasan razgovor, neuobičajen za to doba noći. Bez neke velike zabrinutosti, odlučio sam da odem i vidim šta se događa izbegavajući, naravno, da probudim Širin.
Na stepeništu sam sreo jednog službenika koji je govorio tonom koji nije odavao zabrinutost o „nekim sitnim nedaćama" koje su iznenada nastupile. „Kapetan", rekao je on, „želi da se svi putnici prve klase okupe na mostu Sunce, na samom vrhu broda". - Moram li da probudim ženu? Bila je nešto bolesna tokom dana. - Kapetan je rekao svi, - uzvrati stjuard istim tonom, sumnjičavog izraza lica. Vrativši se u kabinu, probudio sam Širin što sam nežnije mogao, milujući joj čelo i obrve, izgovarajući njeno ime, usnama priljubljenim uz njeno uho. Čim se začulo njeno gunđanje, prošaputao sam: - Treba da ustaneš, moramo se popeti na palubu. - Večeras ne bih, hladno mi je. - Ne radi se o šetnji, to je kapetanovo naređenje. Ova poslednja reč je delovala čudotvorno; ona skoči iz kreveta vičući: - Hodaja O, Bože! Obukla se na brzinu. Morao sam da je smirujem, da joj govorim da ne žuri toliko, da ništa nije toliko hitno. Međutim, kad smo stigli na palubu, tamo je već vladalo pravo uzbuđenje a putnici su već usmeravani prema čamcima za spašavanje. Službenik koga sam ranije sreo bio je tu, uputio sam se prema njemu; njegova veselost nije jenjavala. - Najpre žene i deca, - šaljivo je izgovarao poznato pravilo. Uzeh Širin za ruku, želeći da je odvučem do mesta ukrcavanja, ali ona odbi da se makne s mesta. - Rukopis - preklinjala je. - Izgubićemo ga u gužvi! Bolje je zaštićen u sefu! - Ne idem bez njega! - Ne radi se o odlasku, - umeša se službenik, - samo udaljujemo putnike na sat-dva. Ako hoćete moje mišljenje, čak ni to nije potrebno. Ali kapetan je gospodar broda... Ne bih rekao da je pustila da je ubede. Ne, jednostavno je pustila da je odvuku ne pružajući otpor. I to do prednje palube, gde mi jedan oficir doviknu: - Gospodine, ovuda, potrebni ste nam. Prišao sam. - Na ovom čamcu nedostaje jedan čovek, znate li da veslate? - Godinama sam veslao u zalivu Česapik. Zadovoljno me pozva da zauzmem mesto u čamcu i pomaže Širin da se ukrca. Tu se nalazilo trideset
osoba i još toliko praznih mesta. Ali naređeno je da se ukrcavaju samo dame i nekoliko iskusnih veslača. Spustiše nas na površinu okeana na dosta grub način ali ja uspeh da uravnotežim čamac i stadoh da veslam. Kuda da krenemo, prema kojoj tački tog crnog prostranstva? Nisam imao pojma, a nisu znali ni oni koji su bili zaduženi za spašavanje. Odlučih. da se udaljim od broda i da na pola milje sačekam da mi daju znak za povratak. U prvim trenucima, briga svih nas je bila da se zaštitimo od hladnoće. Pirkao je ledeni vetrić, sprečavajući nas da čujemo muziku koja je još uvek dopirala sa broda. Međutim, kad smo se zaustavili, na rastojanju koje mi se činilo pogodnim, otkrili smo pravu istinu: Titanik je bio uočljivo nagnut napred a njegova svetla su malo po malo slabila. Svi smo bili zapanjeni i nemi. Iznenada, začu se neko dozivanje. Prema nama je plivao neki čovek; pokrenuo sam čamac za spašavanje i uputio se u tom pravcu; Širin i još jedna putnica su mi pomogli da ga ukrcam u čamac. Ubrzo se oglasiše i drugi brodolomnici i mi krenusmo da ih spašavamo. Dok smo bili zauzeti spašavanjem, Širin se ote krik. Titanik je sada bio u vertikalnom položaju a njegova svetla su potpuno izbledela. Ostao je u tom položaju pet beskonačnih minuta, zatim je dostojanstveno potonuo u okeanske dubine. Sunce nas je 15. aprila iznenadilo polegle, iscrpljene, okružene tužnim licima. Nalazili smo se na Karpatiji koja je, po prijemu poruke o nesreći, pohitala da prihvati brodolomnike. Širin je bila kraj mene. Ćutala je. Otkako smo videli da je Titanik potonuo, ona nije progovorila ni jednu reč. Izbegavala je moj pogled. Imao sam želju da je prodrmam, da je podsetim da smo samo čudom preživeli, da je većina putnika nastradala, da je tu na palubi oko nas bilo žena koje su izgubile muževe i dece koja su ostala siročad. Ipak, izbegavao sam da joj držim pridike. Znao sam da je taj Rukopis bio za nju, kao i za mene, više od dragulja, više od neke vredne starine, da je na neki način bio razlog što smo bili zajedno. Njegov gubitak, koji je došao posle toliko nevolja, mora da je teško pogodio Širin. Osećao sam da bi bilo mudro ostaviti da vreme izleći ranu. Kad smo se približili njujorškoj luci, kasno uveče 18. aprila, naišli smo na bučan doček: brod su sačekali novinari u iznajmljenim čamcima. Postavljali su pitanja pomoću megafona, a neki putnici su požurili da daju izjave dovikujući se s njima sa palube.
Čim je Karpatija pristala, gomila novinara pohrlila je prema preživelima; svaki od njih trudio se da pogodi koji bi od preživelih putnika mogao da ispriča najverodostojniju ili najsenzacionalniju priču. Mene je dohvatio jedan mladi urednik Evening Suna, koji se posebno interesovao za držanje kapetana Smita i članova posade u trenutku nesreće. Da li su bili izbezumljeni? Kakav je bio njihov odnos prema putnicima? Da li su skrivali istinu? Da li je tačno da su putnici prve klase imali prednost prilikom spašavanja? Svako od ovih pitanja navodilo me je na razmišljanje, teralo me da prebirem po sećanju. Dugo smo razgovarali, najpre po silasku s broda, zatim stojeći na keju. Širin je neko vreme stajala kraj mene, i dalje potpuno nema, a onda je nestala. Nisam imao razloga za brigu, nije mogla da ode daleko, bila je sigurno sasvim blizu, zaklonjena iza fotografa koji me je zaslepio svojim blicem. Napuštajući me, novinar mi zahvali na iscrpnom svedočenju i uze moju adresu da bi naknadno stupio sa mnom u vezu. Kada je otišao, pogledao sam oko sebe i počeo sve glasnije i glasnije da dozivam Širin. Nje više nije bilo. Odlučio sam da se ne pomeram s mesta gde me je ostavila, kako bi mogla da me nađe. Čekao sam. Sat. Dva. Malopomalo kej je opusteo. Pitao sam se gde da je tražim? Najpre sam otišao u biro kompanije White Star, kojoj je pripadao Titanik. Onda sam obišao sve hotele u kojima su te prve noći bili smešteni preživeli putnici. Ali, uzalud! Od moje žene nije bilo ni traga ni glasa. Vratio sam se ponovo na obalu, u luku. Bila je pusta. Na kraju sam odlučio da odem do jedinog mesta čiju je adresu znala: do moje kuće u Anapolisu, gde me je, kada se smiri, mogla naći. Dugo sam čekao neku vest o Širin. Ali ona nikada više nije došla. Nije mi ni pisala. Niko više nije spominjao njeno ime u mom prisustvu. Danas se pitam da li je uopšte postojala? Da li je ona samo plod mojih istočnjačkih maštanja? Noću, u samoći moje ogromne sobe, kad se u meni pojavi sumnja, kad mi se uspomene uskomešaju, kad mi se razum uzburka, ja ustanem i upalim sva svetla, otrčim da uzmem njena pisma i počinjem da ih otvaram kao da sam ih tek dobio, udišem njihov miris, neke stranice ponovo čitam; hladnoća njihovog tona me okrepljuje, daje mi utisak da ponovo preživljavam ljubav koja se tek rađa. Tek tada, umiren, vraćam ih na njihovo mesto i ponovo uranjam u tamu, spreman da se prepustim sjajnim trenucima prošlosti: rečenici izgovorenoj u jednom salonu u Konstantinopolju, dvema belim noćima u Tabrizu, bakarnom mangalu jedne
zime u Zargandi. I uvek iznova preživljavam scenu sa našeg poslednjeg putovanja, kada smo se popeli do palube za šetnju i u jednom mračnom i pustom uglu, razmenili dug poljubac. Ostavio sam Rukopis na ivicu pramca kako bih njeno lice obuhvatio rukama. Kad ga je primetila, Širin je prsnula u smeh, odvojila se od mene i teatralnim gestom uputila ka nebu sledeće reci: - Rubaije na Titanikul Cvet Istoka na cvetu Zapada! Hajame, kada bi mogao da vidiš lepotu trenutka koji nam je život pružio!