Tajna Edwina Drooda - Charles Dickens

Naziv izvornika The Mystery of Edwin Drood Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez pisanog dopuštenja Izdavač Partenon d.o.o. Urednik Luka Posarić Preveo s engleskoga Danko Krilić Lektor Tomislav Salopek Tehnička obrada Partenon d.o.o. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000916852. ISBN 978-953-6840-70-0 Tiskano u Republici Hrvatskoj Zlatar, studeni 2015. 2

Charles Dickens Tajna Edwina Drooda 3 www.balkandownload.org

I. SVITANJE Toranj stare engleske katedrale! Otkuda ovdje toranj stare engleske katedrale? Dobro poznat, masivan, siv, četvrtasti toranj i njegova stara katedrala? Kako se to može naći ovdje? U prostoru između oka i tornja, bez obzira na to odakle se gleda‐ lo, taj šiljak nije od hrđavog željeza. Pa kakav je to šiljak koji se tu pojavljuje i tko ga je tu postavio? Možda je postavljen po sultanovoj naredbi za nabijanje turskih raz‐ bojnika na kolac, jednoga za drugim. Tako je, jer čuje se zvuk cimbala, a sultan pro‐ lazi u dugačkoj povorci prema svojoj palači. Deset tisuća cimbala svjetluca na sun‐ cu, a trideset tisuća plesačica baca cvijeće. Zatim slijede bijeli slonovi prekriveni prekrasnim bojama – bezbroj ih je kao i onih što ih prate. Još uvijek se toranj na katedrali uzdiže u pozadini, gdje inače ne može postojati, i još uvijek nema osobe što bi se koprcala na zlogukom šiljku. Stani! Je li taj šiljak nisko poput zahrđalog šiljka na vrhu okvira starog, rasklimanog kreveta? Određeno vrijeme sanjiva smje‐ škanja morase posvetiti razmatranju i ove mogućnosti. Drhteći od glave do pete, čovjek čija je razmrvljena svijest ovako fantastično po‐ novno oporavljena, lagano se pridiže, podupirući svoje drhtavo tijelo o ruke, i gleda oko sebe. On se nalazi u krajnje zlogukoj i uskoj maloj sobi. Iz zapuštena dvorišta, kroz poderanu zavjesu na prozoru, probijaju se zrake ranog jutra. On obučen i po‐ prijeko leži na velikom, ružnom krevetu što se udubio pod njegovom težinom. Isto tako obučen i poprijeko, ali duž kreveta, leži Kinez, mornar, i oronula žena. Prva dvojica spavaju ili su otupjeli. Žena puše u neku vrstu lule kako bi je raspalila. I dok puše zaklanjajući je mršavom rukom, rasplamsava crvenu iskru svjetla koja u mrač‐ nom jutru služi kao svjetiljka da bi je mogao vidjeti. „Još jednu?“ reče ovažena upitnim, drhtavim šapatom. „Hoćeš li još jednu?“ S dlanom načelu on gleda oko sebe. 4

„Popušio si ih točno pet otkako si došao u ponoć“, nastavlja žena duboko jadi‐ kujući. „Jadna ja, jadna ja, u glavi mi je takva mučnina. Njih dvojica su došli poslije tebe. Ah, jadna ja, posao je tako slab, slab! Nekoliko Kineza s pristaništa i samo dva-tri mornara, a brodovi ne dolaze, kažu oni. Još jedna ti je gotova, dragi moj. Tvoja dobra duša zna, zar ne, da je cijena na tržnici baš sada triput veća? Ni više ni manje od tri i pol šilinga za jedan naprstak! I znaš da nitko osim mene (i Jacka Ki‐ neza s druge strane dvorišta, ali on ne zna tako dobro kao ja), ne zna pravu tajnu miješanja? Platit ćeš koliko treba, zar ne da hoćeš, dušo?“ Puše u lulu dok govori. Malo pučka pa uvlači veći dio onogašto je u njoj. „Jao meni, pluća su mi slaba, pluća su mi bolesna! Još malo i spremna je, dragi. Ah, jao meni, jao meni, jadna ruka drhti mi kao da će otpasti! Vidjela sam da dola‐ ziš pa rekoh jadnoj sebi samoj: ’Spremit mu još jednu i on će se sjetiti cijene opiju‐ ma na tržnici i platit će mi koliko treba.’ Oh, jadna moja glava! Ja svoje lule radim od starih bočica za tintu, shvaćaš, dušo – i ovdje jedna – zaguram u nju cijev za uv‐ lačenje, ovako, i onda malenom žličicom od roga uzmem mješavinu iz ovog naprst‐ ka i tako je punim, dušo. Oh, jadni mi živci! Šesnaest godina opijala sam se do be‐ svijesti, a onda sam počela s ovim. Ovo mi ne škodi, o tome i ne treba govoriti. I odnosi glad,ali i namirnice, dušo.“ Pružila mu je gotovo praznu lulu, bubnula naleđa pase prevrnula natrbuh. On se nesigurno podigao s kreveta, odložio lulu na ložište, povukao poderanu zavjesu i s gađenjem pogledao svoja tri druga. Zapazio je da se žena toliko napušila opijuma da je na neki čudan način sličila Kinezu. Oblik njegovih obraza, očiju, čela, njegova boja, sve se to na njoj ponavljalo. Kinez se grčevito hrva s jednim od svojih mnogobrojnih bogova ili đavola, možda, i grozno hrče. Mornar se smije dok mu pljuvačka kaplje iz usta. Domaćicaje mirna. „Kakve vizije ona može imati?“ sneno razmišlja čovjek i okreće njeno lice k sebi promatrajući ga. „Vizije mnogih mesnica, gostionica, zajma? Povećanje broja odvratnih mušteri‐ ja i ovaj odvratni okvir kreveta kako je opet u zraku i kako je ovo odvratno dvorište očišćeno? Bi li njezine želje, bez obzira na količinu opijuma, mogle doprijeti dalje od toga! Ha?“ prisloni on uho slušajući njeno mrmljanje. „Nerazumljivo!“ Dok je promatrao grčevite pokrete i trzaje, koji su poput hirovite munje na tamnom nebu lomili njezino lice i udove, neki zarazni grč uhvati i njega, tako da se morao povući i osloniti na naslonjač pokraj ognjišta,a koji je ovdje bio stavljen mo‐ 5 www.balkandownload.org

žda baš za takve slučajeve. Sjeo je, čvrsto se držeći, sve dok nije svladao onaj nečisti duh zaraznog oponašanja. Zatim se vratio, skočio na Kineza, objema rukama zgrabio ga za vrat, naglo okrenuo na krevetu. Kinez je uhvatio napadačeve ruke, branio se, vapio zazrakom i protestirao: „Što si rekao?“ Samo muk. „Nerazumljivo!“ S duboko usječenom borom na čelu polako je otpuštao stisak dok je slušao ne‐ povezano brbljanje, a onda se okrenuo prema mornaru i jednostavno ga povukao na pod. Nakon što je pao, mornar se napola uspravio s bijesom u očima, stao je ma‐ hati rukama i vaditi nož kojega nije bilo. Bilo mu je jasno da je žena uzela taj nož zbog sigurnosti, jer je i ona ustala. Obuzdavala ga je i prepirala se s njim. Kada su sanjivo pali jedno pokraj drugog, nož se vidio u njezinoj odjeći, ne u njegovoj. Međusobno su brbljali i naklapali, ali bez ikakva smisla. I kad bi neka razgovijet‐ na riječ nadošla iz njihovih usta, nije imala smisla i nije bila povezana s ostalima. Ipak riječ „nerazumljivo!“ ponovno je komentar promatrača, koji nešto malo sigur‐ nije klima glavom i mračno se smiješi. Nakon što je pronašao svoj šešir, stavio je ne‐ što srebrnog novca na stol pa, tapkajući polomljenim stubama, sišao i rekao dobro jutro vrataru kojeg su štakori opkolili na krevetu u crnom ormaru ispod stuba. Za‐ tim je izašao. Toga istog popodneva masivan, siv četvrtasti toranj jedne stare katedrale bljes‐ nuo je pred očima iscrpljenog putnika. Zvona zvone za večernju misu, a po njego‐ voj žurbi čovjek bi rekao da on mora stići dok su vrata katedrale još otvorena. Zbor je žurno oblačio svoje ofucane bijele halje kad je on stigao do njih, uzeo svoju halju i stao među ostale koji su se postrojavali za misu. Crkvenjak je zaključao željezna vrata s rešetkama što su svetište dijelila od mjesta za zbor. Nakon što su se svi ras‐ poredili po svojim mjestima, naklonili su lica. Tada se, stvarajući muklu tutnjavu, Kad je čovjek zao raspjevanim glasom prolomi podno svoda u obliku križa i među krovnim gredama. 6

II. JEDAN DEKAN I JEDNO POGLAVLJE Ako je netko nekada promatrao vrane, smirene crkvene ptice, možda je primije‐ tio da se predvečer, kad se, lepećući krilima, vraćaju kući sa svojim smirenim crkve‐ nim društvom, dvije vrane naglo odvajaju od ostalih, malo zastanu i zadrže se iza njih – time kao da običnim ljudima stavljaju na znanje da je od neke tajne političke važnosti što se taj oštrouman par mora pretvarati da je prekinuo sve veze s ostali‐ ma. Slično tomu, kad je završena služba u staroj katedrali s četvrtastim tornjem, kad se zbor ponovno razilazio i kad su raznovrsne dostojanstvene osobe nalik na vrane otišle, dvojica su se vratila nekoliko koraka unatrag i zajedno pošla preko dvorišta gdje je odzvanjalajeka. Ne prolazi samo dan već i godina. Nisko Sunce plamti, ali ipak je hladno iza sa‐ mostanskih ruševina, a puzavica Virginia na zidu katedrale prosula je polovicu svo‐ ga tamnocrvenog lišća po pločniku. Toga popodneva padala je kiša, a treptaji hlad‐ noće vidjeli su se na lokvama između napuklih ploča pločnika i na golemim brijes‐ tovima s kojih su pljuštale suze. Njihovo otpalo lišće ležalo je gusto rasuto svuda naokolo. Poneki list plašljivo je tražio utočište ispod niskih, nadsvođenih vrata ka‐ tedrale. Ali dva čovjeka su im se suprotstavila pri izlasku i nogama ih vratila na sta‐ ro mjesto. Nakon toga jedan od njih teškim ključem zatvorio je vrata, a drugi se brzo udaljio sasveskom nota. „Tope, je li to bio gospodin Jasper?“ „Da, gospodine Dean.“ „Dokasnaje ostao.“ „Da, gospodine Dean. Zamijenio sam ga, Vaša Svetosti. Nije se osjećao dobro.“ „Recite ’ne osjeća’, Tope – dekanu“, mlađa vrana upadne tihim glasom sa svo‐ jim ispravkom, kao da je željela reći: „Ti možeš biti gramatički neispravan pred la‐ 7 www.balkandownload.org

icimaili nižim svećenstvom,ali ne i pred dekanom.“ Gospodin Tope, glavni crkvenjak i vodič, naviknut da se drži visoko pred izlet‐ nicima, nijemo i preuzvišeno odbio je shvatiti da mu je nešto zamjereno. „Otkada i zašto se gospodin Jasper ne osjeća dobro – jer kao što je gospodin Crisparkle primijetio, bolje je reći ne osjeća’“, ponovi dekan, „otkada i zašto se gos‐ podin Jasper ne osjeća...“ „Ne osjeća“, pokorno ponovi Tope. „... dobro, Tope?“ „Pa, gospodine, gospodin Jasper je nadrapao s disanjem...“ „Ja ne bih rekao ’nadrapao’, Tope“, gospodin Crisparkle upadne s istom stvari kao i prije. „Zajednog dekanato nije engleski.“ „Ima problema s disanjem“, dekan (polaskan ovim neizravnim iskazivanjem po‐ štovanja) milostivo primjećuje, „bilo bi bolje.“ „Disanje gospodina Jaspera bilo je zamjetno ubrzano“, diskretno gospodin Tope obilazi oko podvodne stijene, „kad je došao, pa mu je bilo veoma teško čak i note izvaditi; možda je to bio razlog što je kasnije dobio napadaj. Pamćenje mu se pomutilo!“ gospodin Tope s očima uprtima u velečasnog gospodina Crisparklea iz‐ usti ovu riječ kao da čeka da ga popravi, “a tupost i omaglica ščepale su ga na takav čudan način da ja to još i nisam vidio. No činilo se da njemu to i nije previše smeta‐ lo. Kako bilo, malo vremena i malo vode povratili su ga iz njegove pomućenosti“, ponovio je gospodin Tope riječ i njezin naglasak kao daželi reći: „Ako sam uspio jednom, ondaću opet.“ „I gospodin Jasper se sasvim oporavio i otišao kući, zar ne?“ upitao je dekan. „Vaša Preuzvišenosti, sasvim se oporavio i otišao kući. Sretan sam što vidim da mu vatra gori, jer danas je bilo vlažno pa je sad hladno. Katedrala je danas bila vlaž‐ na nasvaki način,a on je imao pravu groznicu.“ Sva trojica gledaju prema staroj, kamenoj vratarevoj kućici koja se nalazi na dru‐ goj strani dvorišta, ispod koje se nalazi nadsvođeni prolaz. Kroz prozor s rešetkama vatra obasjava prizor koji sve brže nestaje u sutonu, bacajući zrake na bršljan i puza‐ vice što pokrivaju lice zgrade. Dok duboko zvono katedrale označuje koji je sat, kroz bršljan do njih dopire mreškanje vjetra koje je poput mreškanja svečana zvuka što bruji i mrmori kroz grob i toranj, kroz slomljenu nišu i kip bez lica, koji su na hrpi blizu njih. „Je li nećak gospodinaJasperas njim?“ upitao je dekan. „Nije, gospodine“, odgovara crkvenjak, „ali se očekuje. Evo tamo se vidi njegova 8

osamljena sjena između dvaju prozora – na onom koji gleda ovamo i na onom što gleda na glavnu ulicu - sad upravo navlači zavjese.“ „Dobro, dobro“, reče dekan živahno prekidajući ovaj mali razgovor. „Nadam se da srce gospodina Jaspera nije previše vezano za njegova nećaka. Naši osjećaji, koli‐ ko god hvalevrijedni, na ovom prolaznom svijetu nikada ne bi smjeli nama gospo‐ dariti. Mi bismo trebali njima upravljati, njima bismo trebali upravljati. Vidim da se još ne oglašava neugodno zvono koje bi me pozivalo na večeru. Gospodine Cris‐ parkle, prije nego što pođete kući, možda biste htjeli posjetiti gospodinaJaspera?“ „Naravno, gospodine dekane. I da mu kažem kako ste ljubazno htjeli znati kako mu je?“ „Da, tako je, tako je. Naravno. Želio sam znati kako mu je. Na svaki način. Že‐ lio sam znati kako mu je.“ U ugodnom, zaštitničkom ozračju dekan malčice zabaci svoj staromodni šešir, kako to i čini dobro raspoloženi dekan, i okrene svoje lijepe gamaše prema crven‐ kastoj blagovaonici u skrovitoj staroj kući od crvene opeke, gdje je on sada „u rezi‐ denciji“ s gospođom i gospođicom dekan. Gospodin Crisparkle, mlađi kanonik, plav i ružičast, koji neprestano naglavačke skače u svaku duboku rijeku u okolici; gospodin Crisparkle, mladi kanonik, rano‐ ranilac, muzikalan, klasičan, veseo, ljubazan, dobrodušan, društven, zadovoljan i dječačka lika; gospodin Crisparkle, mlađi kanonik i dobar čovjek, nekada „instruk‐ tor“ na glavnim poganskim putovima kojega je unaprijedio neki zaštitnik (zahva‐ lan što mu je dobro podučio sina) na njegovu sadašnju kršćansku dužnost; kreće on prema vratarevoj kućici nasvom putu kući narani čaj. „Žao mi je što od Topeačujem da vam nije bilo dobro, Jaspere.“ „Oh, to nije bilo ništa, ništa!“ „Izgledate malo umorno.“ „Izgledam? Oh, ne mislim tako. Što je još bolje, ne osjećam se tako. Tope je, pretpostavljam, pretjerao. Znate, njegov je zanat preuveličavanje svega sve što je u vezi s katedralom.“ „Mogu li reći dekanu – dolazim izričito po njegovoj volji – da ste ponovno do‐ bro?“ Odgovor, uz blagi smiješak, glasi: „Svakako, uz moje poštovanje i zahvalnost de‐ kanu.“ „Drago mi je čuti da očekujete mladog Drooda.“ „Svakog trenutka očekujem toga dragog momka.“ 9 www.balkandownload.org

„Ah! On će na vas djelovati bolje nego liječnik, Jaspere.“ „Bolje od dvanaest liječnika. Jer njega jako volim, a ne volim liječnike i liječnič‐ ke naprave.“ Gospodin Jasper je crnomanjast čovjek od oko dvadeset šest godina s gustom, sjajnom, lijepo počešljanom crnom kosom i zaliscima. Izgleda stariji nego što jest, kao što to često bude kod crnomanjastih ljudi. Glas mu je dubok i lijep, lice i stas prikladni, a njegovo ponašanje pomalo sumorno. I njegova soba pomalo je sumor‐ na i možda je utjecala na formiranje njegova ponašanja. Soba je većinom u sjeni. Čak i kad je sunce najjače, ono rijetko dopire do velikog klavira u kutu ili do nota na stalcima, do polica s knjigama na zidu, do nedovršene slike lijepe učenice iznad kamina. Njezina opuštenasmeđa kosa povezanaje plavom mašnom,a njenaljepota je neobična zbog sasvim dječjeg izraza drskog nezadovoljstva, gotovo kao u dojen‐ čadi. (Slika nema nikakve umjetničke vrijednosti – prije je riječ o običnoj mazariji. Jasno je da ju je slikar napravio kao šalu – gotovo bi se moglo reći, iz osvete – koja samo sliči originalu.) „Nedostajat ćete nam večeras, Jaspere, na redovitim glazbenim srijedama, ali ne‐ dvojbeno da je vama bolje kod kuće. Laku noć. Neka vas Bog blagoslovi! Recite mi p-asti-ri, recite, recite mi jeste li vidjeli (vidjeli, vidjeli, vidjeli), mo-oju Flo-o-oru što ovuda je prošla?“ Milozvučni dobri mlađi kanonik, velečasni Septimus Crispar‐ kle, na ovaj se način oprostio, u glazbenom ritmu, i povukao svoje srdačno lice s vrata pa ga ponio niz stube. Uzvik prepoznavanja i pozdrava zbio se između velečasnoga Septimusa i nekoga drugog na dnu stuba. Gospodin Jasper to je čuo, skočio sa stolice, svojim rukama u zagrljaj povukao jednog mladićai uzviknuo: „Dragi moj Edwine!“ „Dragi moj Jack! Toliko sam sretan što te vidim.“ „Skini kaput, sretni momče, i sjedi ovamo u svoj kut. Nisi namočio noge? Skini čizme. Daj, skini čizme.“ „Dragi moj Jack, suh sam kao kost. Nemoj me maziti, samo polako. Više volim sve drugo nego da me netko mazi.“ Nakon što je na tako nemilosrdan način prekinut u iskrenom izljevu oduševlje‐ nja, gospodin se Jasper zaustavi i mirno zagleda u mladića koji je skidao svoj kaput, šešir, rukavice itd. Kad god bi mu lice bilo okrenuto u tom smjeru, izraz pozornosti i napetosti, izraz gladne, stroge, budne, a ipak privržene ljubavi, otkrivao se na Jas‐ perovu licu. I kad god je bilo okrenuto u tome smjeru, nikada, sada, ni kojom dru‐ 10

gom prilikom, nije bilo drukčije – uvijek je bilo usredotočeno. „Sad sam završio i sad se mogu smjestiti u svoj kut, Jack. Ima li što za večeru, Jack?“ Gospodin Jasper otvorio je vrata pri gornjem kraju sobe. Ukazala se malena soba, ugodno osvijetljenai uredna,a u kojoj je privlačnažena postavljalastol. „Eto nam starog, smiješnog Jacka!“ povikao je mladić i pljesnuo rukama. „Jack, reci mi, komu je rođendan?“ „Tvoj nije, koliko ja znam“, odgovorio je gospodin Jasper i zaustavio se da raz‐ misli. „Ti znaš da nije moj? Ne, nije moj,ali znam ja! Macin je!“ „Macin, Jack! Moramo nazdraviti za mnogo njezinih sretnih rođendana. Hajde, njače, povedi svoga poslušnog i gladnog nećaka na večeru.“ Kako je dječak (jer je samo malo više od toga) položio ruku na Jasperovo rame, Jasper srdačno i veselo položi ruku na njegovo rame i tako, kao da svira Marseljeza, odlaze na večeru. „O, Bože, ovdje je gospođa Tope!“ uskliknuo je dječak. „Ljupkija je nego ika‐ da!“ „Ostavite se vi mene, mladi gospodine Edwine“, reče crkvenjakova žena. „Ja se mogu brinuti samazasebe.“ „Ne možete. Previše ste lijepi da bi bilo tako. Poljubite me zato što je Macin ro‐ đendan.“ „Dala bih ja vama mačkicu, mladiću, da sam kakva mačkica, kao što je vi zove‐ te“, odgovorila je gospođa Tope pocrvenjevši nakon pozdrava. „Vaš ujak je previše obuzet vama, u tome je stvar. Njemu je toliko stalo do vas, a, prema mojem mišlje‐ nju, vi mislite kako je tek dovoljno pozvati desetke tih vaših Mačkica, i eto ih.“ „Zaboravljate, gospođo Tope“, prekinuo ju je Jasper dobrodušno se smiješeći dok je sjedao na svoje mjesto za stolom, „a isto tako i ti, Nede, da su ujak i nećak ri‐ ječi koje su ovdje zabranjene zajedničkim pristankom i izričitim sporazumom. Nekaje slava Njegovu presvetom imenu za ono što ćemo blagovati.“ „Obavljeno poput dekana! Svjedok je Edwin Drood! Molim te reži, Jack, jer ja ne mogu.“ Nakon ove dosjetke započela je večera. Ni o čemu sada važnom, ili bilo čemu važnom, nije se govorilo dok su večerali. Nakon nekog vremena stolnjak je bio maknut,azdjelas orasimai bocasherryija pune boje stavljeni su nastol. „Eto! Pričaj mi, Jack“, nastavlja zatim mladić, „da li ti doista iskreno osjećaš da 11 www.balkandownload.org

nas spominjanje našeg srodstvasamo razdvaja? Ja ne.“ „U pravilu su ujaci, Nede, uvijek toliko stariji od svojih nećaka“, glasio je odgo‐ vor, „dajato instinktivno osjećam.“ „U pravilu! Oh, možda! Ali što je razlika od šest godina, ili tako nekako? A neki ujaci velikih obitelji čak su i mlađi od svojih nećaka. Tako mi svega, želio bih da je to slučaj i s nama!“ „Zašto?“ „Jer da je tako, ja bih te vodio pa bi se zbilo kao u onoj pjesmi Iš, ti brigo dosad‐ na: ‘Prevelika briga mladića posijedi, prevelika briga starca u ilovaču sredi.’ Hej, Jack! Nemoj piti.“ „Zašto ne?“ „Pita zašto ne, na Macinu rođendanu, a nije nazdravio u čast mnogo sretnih po‐ vrataka! Maca, Jack i mnogo njih – sretnih povrataka, mislim.“ Nasmiješivši se i nježno dotaknuvši ispruženu dječakovu ruku, kao da mu se is‐ todobno zavrtjelo u glavi i laknulo mu u srcu, gospodin Jasper šutke ispije zdravicu. „Hip, hip, hip i devet puta devet, i jedna za kraj i sve drugo, što se podrazumije‐ va. Hura, hura, hura! I sad, Jack, da mi malčice porazgovaramo o Maci. Dva para drobilica oraha? Dodaj mi jednu, sebi uzmi drugu.“ Krc. „Kako Maca napreduje, Jack?“ „Sasvojom glazbom? Lijepo.“ „Ti si toliko savjestan čovjek, Jack! Ali ja znam, neka te Bog blagoslovi, nemar‐ naje, zar ne?“ „Onasve može naučiti, samo ako poželi.“ „Ako poželi! Zaboga, u tome i jest stvar. Ali ako neće?“ Krc – sad je gospodin Jasper to učinio. „Kako izgleda, Jack?“ Dok odgovara, usredotočeno lice gospodina Jaspera ponovno uključuje portret: „Veomaslično tvome crtežu.“ „Malo se i ponosim njime,“ reče mladić zadovoljno pogledavši crtež. Zatim je zatvorio jedno oko i odmjerio ga preko ravnih rubova drobilice u zraku: „Nije loše pogođeno po sjećanju. Ali taj sam izraz i morao dobro pogoditi jer sam ga toliko puta vidio.“ Krc – zvuk proizvodi Edwin Drood. Krc – zvuk proizvodi gospodin Jasper. „Zapravo“, nastavlja prvi nakon prebiranja po ostatcima oraha s izrazom neza‐ 12

dovoljstva, „ja ga vidim svaki put kad odlazim vidjeti Macu. Ako ga ne zateknem na njezinu licu, ostavljam ga na njemu. Ti znaš da je tako, gospođice jedna prijezir‐ nai drska. Bu!“ Drobilicom je zamahnuo prema portretu. Krc! Krc! Krc! Polako se čuje od strane gospodinaJaspera. Krc! Oštro dođe od strane Edwina Drooda. Tišinas obiju strana. „Jesi li izgubio jezik, Jack?“ „Jesi li ti našao svoj, Ned?“ „Ne,ali doista. Zar nije, ti znaš, uostalom...“ Gospodin Jasper upitno nakrivi svoje tamne obrve. „Zar nije neugodno biti onemogućen u izboru takve stvari? Evo, Jack! Kažem ti! Kad bih mogao birati, ja bih izabrao Mačku među svih drugim lijepim djevojka‐ ma nasvijetu.“ „Ali ti ne možeš birati.“ „Zato mi je i žao. Moj pokojni otac i Macin pokojni otac morali su nas unapri‐ jed vjenčati. Dovraga, ako se tako smije reći i njih spominjati, zašto sve to niste pre‐ pustili namasamima?“ „Pst, pst, dragi mladiću“, prigovorio je gospodin Jasper tonom nježnog prijeko‐ ra. „Pst, pst? Da, Jack, sve je to veoma dobro za tebe. Ti možeš lako to podnijeti. Tvoj život nije isplaniran, nacrtan i označen kao geodetska mapa, ti nemaš nikak‐ vih neugodnih sumnji da si nekom nametnut, niti tko ima neugodnih sumnji da je tebi nametnut. Ti možeš sam birati. Život je za tebe šljiva u prirodnom stanju. Nit‐ ko ti je nije previše brižno obrisao.“ „Nemoj prestati, dragi druže. Nastavi.“ „Jesam li u nečem, možda, povrijedio tvoje osjećaje, Jack?“ „Kako možeš povrijediti moje osjećaje?“ „Nebesa draga, Jack, izgledaš krajnje bolesno! Neka čudna maglica počela ti je prekrivati oči.“ Usiljeno se smješkajući, gospodin Jasper pružio je desnu ruku kao da bi istodob‐ no želio odagnati strepnju i sabrati se. Nakon nekog vremenatiho je rekao: „Zbog boli, prave agonije, uzimao sam opijum, a on me katkad sasvim svlada. Posljedice lijeka napadaju me poput kakve magle ili oblaka – onda prolaze. Primi‐ jetio si ih u trenutku prolaska – sad će proći. Nemoj me gledati. Tada će prije pro‐ ći.“ 13 www.balkandownload.org

Mlađi čovjek poslušato zaprepaštenaizrazalicai obori pogled na pepeo u ognji‐ štu. Ne mičući pogled s vatre, još se i dublje zagledavši u nju, stariji je nekoliko tre‐ nutaka sjedio ukočeno grčevito se držeći za naslon stolice. Dok su mu na čelu izbi‐ jale krupne kapi znoja, on napokon, uz duboki uzdah, povrati raniji izgled i smire‐ nost. Kad se na taj način umirio u svojoj stolici, nećak ga je savjesno i predano pri‐ pazio dok se nije sasvim povratio. Tada je Jasper nježno stavio ruku na rame svog nećaka i glasom, mirnijim nego to bi odgovaralo smislu njegovih riječi – ali pecka‐ vo i s podsmijehom – ovako mu se obratio: “Kaže se da u svakoj kući postoji skrive‐ ni kostur, međutim, ti si mislio da u mojoj nema nijednoga, dragi Ned.“ „Tako mi života, Jack, mislio sam. Međutim, kad razmislim da bi čak i u Maci‐ noj kući – kad bi je imala... i u mojoj... kad bih je imao...“ „Želio si reći (ali sam te prekinuo protiv svoje volje) da je moj život miran. Bez buke i galame oko mene, bez ikakve uznemirujuće trgovine ili računice, bez rizika, bez promjene mjesta, da je posvećen umjetnosti kojom se bavim, da je moj posao moje zadovoljstvo.“ „Zaista sam želio reći nešto slično, Jack. Shvaćaš da ti, da ti, govoreći o sebi, go‐ tovo obvezno izostavljaš dosta od onoga što bih ja rekao. Na primjer, ja bih na prvo mjesto stavio to što si toliko cijenjen kao svjetovni crkveni zboraš, ili svjetovni či‐ novnik ove katedrale, ili kako god to nazivaš; pa tvoj glas, da si učinio takva čuda sa zborom; tvoj izbor društva i neovisno držanje u ovako čudnom starom mjestu; onda tvoj dar za nastavu (pa, čak i Maca, koja ne voli učenje, kaže da nikad nije bilo učitelja kao što si ti), i tvoje veze.“ „Da, vidim našto smjeraš. Mrzim to.“ „Mrziš, Jack?“ (Sasvim iznenađeno.) „Mrzim. Monotonija mog života ubija me do krajnjih granica. Kako se tebi čini našaslužba?“ „Divno! Sasvim božanski!“ „Meni često izgleda baš paklenski. Toliko sam od toga umoran. I odjek moga vlastitog glasa pod svodovima kao da ismijava moju svakodnevnu muku. Nijedan bijedni redovnik koji je potratio svoj život na ovom sumornom mjestu prije mene, nije se mogao umoriti više od mene. On je mogao naći olakšanja (i nalazio ih je) u rezbarenju demona u ložama, po klupamai stolovima. A što je meni raditi? Moram li ih rezbariti na vlastitu srcu?“ „Mislio sam da si pronašao pravu nišu u svom životu, Jack“, odgovorio je Edwin Drood zaprepašteno se naginjući u svojoj stolici kako bi spustio ruku suosjećanja 14

naJasperovo koljeno i zabrinuto ga pogledao. „Znao sam datako misliš. Svi tako misle.“ „Pa, pretpostavljam“, reče Edwin glasno razmišljajući. „I Maca misli tako.“ „Kad ti je to rekla?“ „Posljednji put kad sam bio ovdje. Znaš? Prije tri mjeseca.“ „Kako je to rekla?“ „Oh, samo je rekla da je postala tvoja učenica i da si ti stvoren za svoje zanima‐ nje.“ Mladi čovjek pogleda portret. Stariji je to primijetio. „U svakom slučaju, dragi moj Ned“, nastavio je Jasper ozbiljnom živahnošću odmahujući glavom, „moram se pomiriti sa svojim zanimanjem, što je, gledano iz‐ vana, sasvim ista stvar. Previše je kasno da nađem nešto drugo. Ovo ostaje među nama.“ „Čuvat ću to kao svetinju, Jack.“ „Povjerio sam ti to zato...“ „Osjećam to, uvjeravam te. Zato što smo pravi prijatelji i zato što me voliš i imaš u mene povjerenja, kao što ja volim tebe i imam povjerenja u tebe. Evo ruke, Jack.“ Obojica ustaju i gledaju jedan drugog u oči. Ujak drži nećakovu ruku i nastavlja ovim riječima: „Sad znaš, zar ne, da u svojoj niši čak i bijedni, dosadni zborovođa i ljubitelj glazbe može biti uznemiravan nekom zalutalom ambicijom, težnjom, nemirom, nezadovoljstvom, čime sve ne?“ „Da, dragi Jack?“ „I zapamtit ćeš to?“ „Dragi moj Jack, molim te, zar dazaboravim ono što si rekao s toliko osjećaja?“ „Onda ovo shvati kao opomenu.“ Puštajući ruku i koraknuvši unatrag, Edwin na trenutak zastane da bi shvatio značenje ovih, zadnjih riječi. Naočigled dirnut, on trenutak poslije prozbori: „Bojim se da sam tek plitak, površan čovjek, Jack, da moja glava nije baš od naj‐ boljih. Ne moram reći da sam mlad; možda neću postati gori kad postanem stariji. Ipak, nadam se da u meni ima nešto što je sposobno osjetiti – duboko osjetiti – tvoje, nesebično i bolno razotkrivanje koje mi služi kao opomena.“ Lice i tijelo gospodina Jaspera na tako se čudan ukočilo da se učinilo kako je prestao disati. „Nisam mogao ne primijetiti, Jack, da te košta velikog napora i da si bio veoma ganut, što je sasvim suprotno tebi. Naravno da sam znao kako me mnogo voliš, ali 15 www.balkandownload.org

zaista nisam bio spreman za ovakvu tvoju, mogu li se tako izraziti, žrtvu prema meni.“ Gospodin Jasper, koji je ponovno počeo disati, bez i najmanjeg prijelaza između dvaju sasvim suprotnih stanja, slegne ramenima, nasmije se i odmahne desnom ru‐ kom. „Ne, nemoj gurati u stranu svoje osjećaje, Jack. Molim te, nemoj, jer ja sam zais‐ ta iskren. Ne sumnjam da je ovo nezdravo stanje duše, koje si tako snažno opisao, prava patnja i da je to teško podnositi. Ali dopusti da te uvjerim, Jack, o mogućnos‐ tima da obuzme i mene. Ne mislim da sam pošteđen toga. Za nekoliko mjeseci, za manje od godinu dana, znaš, ja ću povesti Mačku iz škole kao gospođu Edwina Drooda. Onda ću s Macom kao inženjer krenuti na Istok. Iako sad imamo malenih nesporazuma, koji su proizišli iz neizbježne jednoličnosti naše ljubavi, a zato što je unaprijed određena, ipak ne sumnjam da ćemo se divno slagati, a tu i nema pomo‐ ći. Ukratko, Jack, da se vratimo na staru pjesmu koju sam slobodno citirao za veče‐ rom (a tko zna stare pjesme bolje od tebe?) – moja žena će plesati, a ja ću pjevati i radosno mi ćemo provoditi dane. Nema dvojbe da je Maca lijepa – usto, tako si do‐ bra malena, drska gospođice“, obraćajući se još jednom portretu, „da spalit ću tu sliku punu šaljive sličnosti i tvome učitelju glazbe naslikati drugu.“ Gospodin Jasper, s rukom na bradi, zamišljen i s izrazom blagonaklonosti, po‐ zorno je promatrao svaki živahni izraz i gestu koja je pratila ove riječi. Ostao je u tom stavu i dalje, kao da je očaran svojim živim zanimanjem za ovu mladu dušu koju toliko voli. Ondareče tiho se osmjehnuvši: „Znači ne želiš biti opomenut?“ „Ne, Jack.“ „Ondai ne možeš biti opomenut?“ „Ne, Jack, ne od tebe. Osim toga, ja zaista ne mislim da sam u opasnosti i ne vo‐ lim dase stavljaš u takav položaj.“ „Hoćemo li prošetati crkvenim dvorištem?“ „Naravno. Nećeš zamjeriti ako na trenutak skočim do doma redovnica i osta‐ vim tamo paket? Samo rukavice za Macu – onoliko pari rukavica koliko danas ima godina. Prilično poetično, zar ne, Jack?“ Gospodin Jasper, još uvijek u istom stavu, promrmlja: „Ništa nasvijetu nije toliko slatko, Nede“. „Paket je u džepu moga zimskog kaputa. Danas moraju biti odnesene jer će se inače sav čar izgubiti. Protiv pravilasu večernji posjeti,ali ne i dostava paketa. Spre‐ 16

man sam, Jack!“ Gospodin Jasper trgne se iz svog položajai oni zajedno izađu. 17 www.balkandownload.org

III. DOM REDOVNICA Postoje dobri razlozi, koje će ova priča poslije sama otkriti, dase dade izmišljeno ime gradu sa starom katedralom. Na ovim stranicama neka se zove Cloisterham. Možda je Druidima nekada bio poznat pod drugim imenom, Rimljanima, narav‐ no, opet pod nekim trećim, Saksoncima pod četvrtim, a Normanima pak pod pe‐ tim: jedno ime manje ili više tijekom mnogih stoljeća ne može biti od velikog zna‐ čenjaza njegove prašnjave kronike. Stari grad, Cloisterham, nije mjesto za stalan život čovjeku koji žudi za bučnim svijetom. Dosadan, šutljivi grad prožet zadahom zemlje iz podzemne grobnice ka‐ tedrale, toliko obiluje samostanskim grobovima da cloisterhamska djeca sade nisku salatu u pepelu opata i opatica i peku kolače od blata opatica i redovnika. Orači po okolnim poljima iskazuju nekada moćnim Božjim blagajnicima, nadbiskupima, bi‐ skupima i sličnima, onakvu pozornost kakvu bi neman iz bajke htjela pokazati svom nezvanom gostu, paim samljeti kosti dasebi osigura kruh. Sanjivi grad Cloisterham, čiji stanovnici, čini se, ne vjeruju, nepostojanošću koja je više čudna nego rijetka, da su sve promjene u gradu dio prošlosti i da se u njemu više i nema što novo dogoditi. Čudan moral koji postoji od davnina, ipak je stariji od vidljivih starih vremena. Ulice Cloisterhamatako su mirne (iako odzvone i na najblaži pokret) da u ljetnim danima nadstrešnice na njegovim radionicama i prodavaonicama jedva zalepršaju pod južnim vjetrom. Ovdje skitnice, pocrnjeli od sunca, ubrzavaju sa svojim šepanjem kako bi što prije pobjegli preko granice njego‐ va ponosa. Ovo nije teško izvesti, jer ulice Cloisterhama čini samo jedna uska ulica kojom se ulazi i izlazi iz njega: ostalo su uglavnom žalosna dvorišta sa starim pum‐ pama – iznimku čini dvorište katedrale i popločeno kvekersko selo u sjenovitom kutu, koje je po boji i obliku vrlo slično kvekerskoj kapici. 18

Ukratko, Cloisterham je samo još jedan starinski grad, sa svojim promuklim zvonom na katedrali, svojim promuklim vranama koje nadlijeću toranj katedrale, te još više promuklim i manje vidljivim vranama u loži duboko ispod njega. Ostatci starog zida, kapela svetaca, zgrada za svećenike, dom redovnica i muški samostan, nedosljedno su i napasno uzidani u mnoge njegove kuće i vrtove, baš kao što su is‐ prepletene srodničke veze zbližavale mnoge njegove građane. Sve su stvari u njemu iz prošlosti. Čak i kod jedinog vlasnika zalagaonice više se ništa se ne zalaže: već dugo nije ništa uzimao, nego je uzaludno na prodaju nudio nepodignutu robu, čiji su skuplji komadi izblijedjeli ili pocrnjeli, kao stari satovi vjerojatno načeti hrđom, oksidirane hvataljke za šećer s neispravnim dršcima i čudni svesci strašnih knjiga. Najbogatiji i najugodniji dokaz da život ipak buja u Cloisterhamu zeleno je povrće po mnogim njegovim vrtovima: čak i jadno i očajno maleno kazalište ima svoj za‐ pušteni vrt, koji će progutati mrskog demona kad s pozornice skoči u pakao među crveni grah ili odbačene školjke kamenica, ovisi o tome koje je godišnje doba. Usred Cloisterhama nalazi se dom redovnica: dostojanstvena ciglena zgrada koja sada nosi ime koje je nedvojbeno dobila na osnovi legende o njenoj redovničkoj na‐ mjeni. Na urednoj ogradi doma,a koja okružuje staro dvorište, stoji blistava mjede‐ na ploča na kojoj se sjaji natpis: „Škola za mlade dame gospođice Twinkleton“. Prednje pročelje kuće toliko je staro i dotrajalo, a ploča toliko svijetla i uočljiva da opći izgled maštovite strance podsjeća na oronula, starog kicoša s velikim modernim monoklom na već slijepom oku. Jesu li opatice odavna, budući da su bile više od one tvrdokorne nego ponizne generacije, stalno spuštale svoje zamišljene glave kako bi izbjegle udaranje o grede na niskim stropovima mnogih soba u samostanu; jesu li sjedile pokraj njegovih ši‐ rokih, niskih prozora moleći krunice u znak pokore, umjesto da se njima koriste samo za ukras; jesu li one ikad bile žive zazidane u neobičnim kutovima i izboče‐ nim zabatima zgrade jer su u sebi nosile nešto od neuništiva kvasca koji je majka Priroda ostavila u njima, a koji je oduvijek držao na životu proključalu snagu. Ovo mogu biti stvari važne za duhove koji su ga posjećivali (ako ih ima), ali za te duhove u šestomjesečnim računima gospođice Twinkleton nije postojala rubrika. Oni nisu pripadali ni redovitim ni izvanrednim đacima gospođice Twinkleton. Gospođa koja vodi odjel za poeziju u ovoj ustanovi nema u svom programu predavanja koja bi se odnosila na ovako beskorisna pitanja. Isto onako kao što u nekim slučajevima pijanstva, i slučajevima životinjske privlačnosti, postoje dvije vrste svijesti koje se 19 www.balkandownload.org

nikad ne sukobljavaju, nego svaka od njih slijedi svoj posebni put, kao da je stalan, a ne isprekidan (primjerice, ako bih sakrio svoj sat kad sam pijan, ponovno moram biti pijan da bih se sjetio gdje je), tako i gospođica Twinkleton ima dvije jasne i odvojene prirode svog bića. Svake noći, onoga trenutka kad se mlade dame povuku na odmor, gospođica Twinkleton dotjeruje svoje kovrče, malo zasvijetli očima i postane gospođica Twinkleton živahnija od one koju su ikada vidjele mlade dame. Svake noći, u isto vrijeme, gospođica Twinkleton nastavlja temu od prošle večeri, što obuhvaća i nježnije skandale Cloisterhama, o kojima ona uopće ništa ne zna ti‐ jekom dana, kao ni o događaju u Tunbridge Wellsu (koji gospođica Twinkleton u ovom stanju svog postojanja rado naziva samo Wells), gdje je jedan izobraženi gos‐ podin, a gospođica Twinkleton u ovom stanju svog postojanja sućutno ga naziva ludim gospodinom Portersom, otkrio svoje osjećaje, o čemu gospođica Twinkleton tjedan dana ne zna ništa više nego neki granitni stup. Družica gospođice Twinkle‐ ton u oba stanja, i jednako snalažljiva za svako, stanovita je gospođa Tisher, udovi‐ ca puna poštovanja s bolovima u križima, kroničnim uzdasima i prigušenim gla‐ som, koja pazi na odjeću mladih gospođica dajući im na znanje da je ona poznavala i bolje dane. Možda je ovo razlog zašto kod posluge vlada uvjerenje, koje se prenosi s koljena na koljeno, daje preminuli Tisher bio frizer. Omiljena učenica u ženskom je samostanu gospođica Rosa Bud, naravno da je svi zovu Rosebud. Veoma je lijepa, veoma djetinjasta, veoma ćudljiva. Među mla‐ dim gospođicama vlada neobično zanimanje (neobično jer je romantično) za gos‐ pođicu Bud zbog toga što je poznato da joj je muž izabran oporukom i da je njezin skrbnik obvezan udati je za tog čovjeka kad postane punoljetan. Gospođica Twin‐ kleton, u svojoj ulozi nastavnice, protiv romantike ovakve sudbine borila se tako što je iza povijenih leđa gospođice Bud odmahivala glavom, tugujući nad nesrećom te unaprijed osuđene male žrtve. Ali bez ikakva jačeg učinka – možda je neki teško osjetljivi dodir ludog gospodina Portersa potkopao taj trud – samo što bi izazvao jednoglasni uzvik mladih gospođica u sobi za spavanje: „Oh, koliko li je samo prije‐ tvorna ta stara gospođica Twinkleton, Bože moj!“ Ženski samostan nikada nije u takvom stanju uzbuđenja kao kad taj predodređeni muž dolazi u posjet ne bi li vi‐ dio malenu Rosebud. (Mlade su dame mislile da on zakonski ima prava na ovaj pri‐ vilegij i, ako bi ga gospođica Twinkleton poricala, sigurno bi je trenutačno odveli i uhitili). Kad se očekuje njegova zvonjava na ulaznim vratima, ili kad se to dogodi, svaka mlada gospođica koja može pod bilo kakvim izgovorom pogledati kroz pro‐ zor to i učini; a sve one mlade gospođice koje bi tada vježbale, svirale bi bez ritma. 20

Sat francuskog jezika sasvim se raspada dok i to stanje ide brzo od djevojke do dje‐ vojke poput boce na gozbama u prošlom stoljeću. Poslijepodne idućeg dana zvono je zazvonilo s uobičajenim uznemirujućim posljedicama. “Gospodin Edwin Drood želi vidjeti gospođicu Rosu.“ Tako ga je najavila glavna sobarica. Gospođica Twinkleton, s uzornim izrazom sažaljenja, okreće se prema žrtvi i prozbori: “Možeš ići, dušo.“ Gospođica Bud izla‐ zi praćena pogledimasvih ostalih. Gospodin Edwin Drood čeka u osobnoj prostoriji za primanje gospođice Twin‐ kleton; zgodna soba koja, osim zemaljskog i nebeskog globusa, nema druge izravne veze sa školom. Ove dojmljive naprave stavljaju na znanje (roditeljima i skrbnici‐ ma) da gospođicu Twinkleton, čak i kad se povuče u svoj privatni život, dužnosti mogu svakog trenutka primorati da postane neka vrsta Lutajuće Židovke koja pre‐ tražuje zemlju i leti nebesima u potrazi zaznanjem zasvoje učenice. Posljednja nova djevojka, koja još nikada nije vidjela mladog gospodina i zaruč‐ nika gospođice Rose, i koja ga je upoznala kroz pukotinu između šarki otvorenih vrata, namjerno otvorenih u tu svrhu, s osjećajem krivnje spotaknula se na kuhinj‐ skim stubama u trenutku kad je ugodna malena pojava ušla u salon lica skrivena iza malene svilene pregače, koju je prebacila preko glave. „Oh! To je tako smiješno!“ kaže pojava, zastane i stisne se u sebe. „Nemoj, Eddy!“ „Što nemoj, Rosa?“ „Nemoj dolaziti bliže, molim te. To je tako glupo.“ „Što je glupo, Rosa?“ „Cijela ta stvar je glupa. Toliko je apsurdno biti zaručeno siroče i toliko je ap‐ surdno da djevojke i posluga trče za nekim kao miševi po drvenom podu i toliko je apsurdno primati posjete!“ Činilo se da prikaza drži palac u kutu usta dok ovako jadikuje. „Veomasrdačno si me primila, Maco. Moram to reći.“ „Pa, evo sad ću za minutu, Eddy, ali baš sad ne mogu. Kako si?“ (Veoma krat‐ ko.) „Ne mogu odgovoriti da sam bolje, Maco, zato što te vidim, a uopće te i ne vi‐ dim.“ „Na ovaj drugi prijekor iza ugla pregače otkrije se blještavo, tamno, srdito oko, ali se opet brzo sakrije. Prikaza uzvikuje: „Oh, blagi Bože! Dao si odrezati gotovo polovicu kose!“ 21 www.balkandownload.org

„Mislim da bih bolje učinio da sam dao odrezati glavu“, kaže Edwin mrseći kosu. Bijesno se pogledao u ogledalu i nestrpljivo udario nogom. „Da odem?“ „Ne, ne moraš još ići, Eddy. Sve će me djevojke pitati zašto si otišao.“ „Zadnji put pitam, Rosa, hoćeš li otkriti svoju smiješnu malu glavu i pozdraviti me?“ Pregača spuzne s djetinjaste glave i njezina vlasnica odgovori: „Dobrodošao, Eddy. Evo! Sigurna sam da je to lijepo. Rukujmo se. Ne, ne mogu te poljubiti jer imam kiseli slatkiš u ustima.“ „Jesi li uopće sretnašto me vidiš, Maco?“ „Oh, da, strašno sam sretna. Hajde, sjedni... Gospođice Twinkleton.“ Običaj ove osobite dame jest da se u vrijeme ovakvih posjeta pojavljuje svake tri minute, bilo osobno bilo u liku gospođe Tisher, prinoseći žrtvu na oltar pristojnos‐ ti time što bi tobože tražila neki zaboravljeni predmet. Ovom prilikom gospođica Twinkleton, dražesno ulazeći i izlazeći, reče u prolazu: „Kako ste, gospodine Drood? Veoma mi je drago što vas vidim. Molim vas ispri‐ čajte me. Pincetu? Hvala!“ „Dobilasam sinoć rukavice, Eddy, i jako mi se sviđaju. Divne su.“ „Pa, to je već nešto“, odgovara zaručnik napola gunđajući. „I najmanje ohrabre‐ nje primam sazahvalnošću. Kako si provelarođendan, Maco?“ „Krasno! Svi su mi dali poklone. I imali smo gozbu. A navečer bal.“ „Gozbu i bal, eh? Čini se da takvi događaji prolaze prilično dobro bez mene, Maco. „ „Krasno!“ uzvikne Rosasasvim spontano i bez najmanjeg ustručavanja. „Oho! I kakvaje bila gozba?“ „Pite od voća, naranče, žele i račići.“ „Neki partner na balu?“ „Plesale smo jedna s drugom, naravno, gospodine. Ali neke su djevojke igrale ulogu svoje braće. To je bilo tako smiješno!“ „Je li se tko pretvarao daje...“ „Ti? O, Bože, jest!“ uzviknula je Rosa smijući se s velikim uživanjem. To su prvo napravile. „Nadam se daje bilo dobro izvedeno“, reče Edwin sumnjičavo. „Oh, bilo je izvanredno! Nisam htjela plesati s tobom, znaš.“ Činilo se da Edwin to jedvashvaća. Zamolio ju je dopuštenje da pitazašto. 22

„Zato jer sam toliko umorna od tebe“, odgovori Rosa. Ali brzo je dodala, tako‐ đer molećivo, vidjevši razočaranje na njegovu licu: „Dragi Eddy, ali i ti si toliko umoran od mene, znaš.“ „Jesam li to rekao, Rosa?“ „Rekao! Jesi li ti ikad to rekao? Ne, samo si pokazao. O, ona je to toliko dobro izvodila!“ uzviknula je Rosa odjednom oduševljena svojim patvorenim zaručni‐ kom. „Mislim da ona mora biti vražje drska djevojka“, reče Edwin Drood. „I tako si ti, Maco, provelasvoj posljednji rođendan u ovoj staroj kući.“ „Ah, da!“ Rosa pljesne rukama, uzdišući obori pogled i odmahne glavom. „Čini se dati je žao, Rosa.“ „Žao mi je jadnoga starog mjesta. Nekako mi se čini kao da ću mu nedostajati kad odem tako daleko, tako mlada.“ „Moždaje bolje dasve prekinemo, Rosa?“ Ona ga pogleda brzim, svijetlim pogledom; idućega trenutka odmahne glavom, uzdahne i ponovno obori pogled. „To znači. Maco, zar ne, dasmo prepušteni sudbini?“ „Ona ponovno potvrdi glavom pa nakon kratke stanke na neobičan način uzvikne: „Znaš da se moramo vjenčati, ovdje Eddy, ili će jadne djevojke ostati strašno ra‐ zočarane! 1 ' Na trenutak na licu njena budućeg muža vidjelo se više sažaljenja nego ljubavi. Ukrotio je svoj izraz i upitao: „Želiš li sa mnom u šetnju, draga Rosa?“ Draga Rosa, činilo se, nije znala što napraviti dok se njeno lice, koje je bilo smi‐ ješno zamišljeno, napokon nije razvedrilo: “Oh, da, Eddy, hajdemo u šetnju! I reći ću ti što ćemo učiniti. Ti ćeš se pretvarati da si zaručen s nekom drugom, a ja ću se pretvarati da nisam zaručena ni za kogai ondase nećemo svađati.“ „Misliš li daće to spriječiti naše svađe, Rosa?“ „Znam da hoće. Pst! Pretvaraj se da gledaš kroz prozor – gospođa Tisher!“ Slučajnim stjecajem okolnosti starija gospođa Tisher pojavljuje se na vidiku i kaže, šušteći kroz sobu kao legendarni duh neke ugledne udovice u svilenim suk‐ njama: „Nadam se da je gospodin Drood dobro, premda to ne bi trebalo pitati, su‐ deći po njegovu izgledu. Nadam se da nikog ne uznemirujem. Ali ovdje je bio nož za papir... Oh, hvala, naravno!“ i nestaje sasvojim plijenom. „I još jednu stvar moraš učiniti, Eddy, za moju ljubav“, kaže Rosebud. „Onoga 23 www.balkandownload.org

trenutka kad izađemo na ulicu, moraš me pustiti s vanjske strane. Ti ćeš hodati uz kuću. Priljubi se uz nju.“ „Svakako, Rosa,ako to želiš. Mogu li pitati zašto?“ „Oh! Zato što ne želim date djevojke vide.“ „Dan je sunčan. Hoćeš li da nam možda otvorim kišobran?“ „Nemojte biti ludi, gospodine. Niste obuli lakirane čizme“, reče dureći se i po‐ dignuvši jedno rame. „Možda djevojke to neće primijetiti, čak ako bi me i vidjele“, primijeti Edwin, pogledavši svoje čizme s iznenadnim gađenjem. „Ništa ne promiče njihovoj pozornosti, gospodine. I znam što bi se onda dogo‐ dilo. Neke od njih počele bi razmišljati o meni i govoriti (jer one su slobodne) da se nikad ni pod koju cijenu ne bi zaručivale s momkom koji nema lakirane čizme. Čuj! Gospođica Twinkleton. Zamolit ću je dopusnicu zaizlazak.“ „Dok prilazi, ova diskretna dama pita strogim, običnim tonom ne obraćajući se nikomu posebno: „Eh? Zaista! Jeste li sasvim sigurni da ste vidjeli moju sedefastu kutiju za puceta na radnome stolu u mojoj sobi?“ Zamoljena odmah za dopusnicu za šetnju, ona je milostivo dade. I uskoro mladi par izađe iz doma redovnica podu‐ zimajući sve mjere da se ne otkrije tako uočljiv nedostatak čizama gospodina Edwi‐ na Drooda; mjere, nadajmo se, dovoljne za budući mir gospođe Edwina Drooda. „Kojim ćemo putem, Rosa?“ Rosa odgovara: „Želim ići u Slatki dar.“ „U ...?“ „Tursku slastičarnicu, gospodine. Dragi Bože, zar ništa ne razumiješ? Inženjer si,a ni to ne znaš!“ „Pa, otkuda bih to znao, Rosa?“ „Zato što to jako volim. Ali, oh! Zaboravila sam da se moramo pretvarati. Ne, ti ne trebaš ništaznati o tome, nije važno.“ U takvom neznanju on je odveden u Slatki dar, gdje je Rosa obavila kupnju. Nakon što mu je malo ponudila (što je on nadasve s prezirom odbio), ona je počela jesti s velikim uživanjem. Prije toga je skinula i preklopila par malenih, ružičastih rukavica, nalik na listiće ruže, i s vremena na vrijeme stavljala svoje male ružičaste prste naružičaste usne da bi ih očistila od slatkog praha koji se skidao saslastica. „Sad budi dobro raspoložen, Eddy, i pretvaraj se. Dakle, ti si zaručen.“ „Dakle, jasam zaručen.“ „Je li onazgodna?“ 24

„Dražesna.“ „Visoka?“ „Veoma visoka!“ Rosaje bila niska. „Ondaje, čini mi se, veoma nesretna,“ komentira mirno Rosa. „Oprostite, ni najmanje“, u njemu se javio prkos. „Onaje ono što se nazivalijepom ženom, divnom ženom.“ „Veliki nos, nema dvojbe“, ponovno Rosa mirno govori. „Zasigurno nije malen“, glasi brzi odgovor. (Rosaje imala maleni nos.) „Dugački, blijedi nos s crvenom grbom na sredini. Poznajem takvu vrstu nosa“, kaže Rosazadovoljno klimajući glavom i mirno uživajući u slasticama. „Ne poznaješ ti takvu vrstu nosa, Rosa“, s nešto topline nastavlja Eddy, „zato što nije uopće takav.“ „Zar to nije blijedi nos, Eddy?“ „Ne.“ Odlučio je dase neće složiti. „Crveni nos? Ja ne volim crvene nosove. Međutim, svakako, ona ga može napu‐ drati.“ „Ona prezire pudranje“, reče Edwin sve raspaljeniji. „Ma da? Sigurno je jako glupa! U svemu je tako glupa?“ „Nije ni u čemu.“ Nakon stanke, u kojoj hirovito, obijesno lice nije ostalo neprimijećeno, Rosa reče: „I tom najrazumnijem stvorenju sviđa se ideja da bude odvedeno u Egipat, zar ne, Eddy?“ „Da. Onase narazuman način zanimazainženjerska postignuća, jer napose ona trebaju potpuno izmijeniti stanje u jednoj zaostaloj zemlji.“ „Bože!“ Kaže Rosasliježući ramenimai uz jedva primjetan osmijeh čuđenja. „Smeta li ti“, pita Edwin dostojanstveno oborivši pogled na čaroban lik, „smeta li ti, Rosa, što se onazanimazatehniku?“ „Smeta? Dragi moj Eddy! Ali, zaista, zar ona ne mrzi kotlove i slične stvari?“ „Mogu odgovoriti da nije toliki idiot da mrzi kotlove“, odgovara on ljutito, „iako ne mogu odgovoriti o njezinu mišljenju o sličnim stvarima, jer doista ne ra‐ zumijem što te i slične stvari i znače.“ „Ali zar ona ne mrzi Arape, Turke, felahe i cijeli narod?“ „Naravno da ne“, čvrsto će on. „Ali, sigurno, mora mrziti piramide? Hajde, priznaj Eddy!“ 25 www.balkandownload.org

„Zašto bi ona bilatako malena... mislim velika guska da mrzi piramide, Rosa?“ „Ah! Trebao bi čuti gospođicu Twinkleton“, reče mnogo klimajući glavom i uživajući u slasticama,“ kako gnjavi s njima i onda ne bi pitao. Dosadna stara grob‐ lja! Izide i Ibisi i Keopsi i faraoni – komu je stalo do njih? I onda je tamo bio Belzo‐ ni, ili tako netko, kojega su izvukli za noge i koji se gotovo ugušio od šišmiša i praši‐ ne. Sve djevojke kažu da mu tako i treba, nadaju se da ga je boljelo i htjele bi da se sasvim ugušio.“ Dva mlađa lika, jedna pokraj drugog, ali sada ne ispod ruke, nezadovoljno lutaju po starom parku i svaka se od njih pokatkada zaustavi ostavljajući iza sebe dublje otiske stopala u opalom lišću. „Pa?“ kaže Edwin nakon duže stanke. „Sve je kao i uvijek. Ne slažemo se, Rosa.“ Rosazabaci glavu i reče da onai ne želi dase slažu. „To je lijep osjećaj, Rosa, imajući u vidu...“ „Imajući u vidu, što?“ „Ako kažem što, ponovno ćeš okrenuti nalošije.“ „Ti ćeš okrenuti nalošije, Eddy, misliš. Nemoj biti uskogrudan.“ „Uskogrudan! Sviđa mi se to?“ „Ondase meni ne sviđa, i to ti otvoreno kažem“, reče Rosai napući usne. „Sad, Rosa, reći ću ti. Tko je podcjenjivao moje zanimanje, moj poziv... „ „Nadam se da ti nećeš biti pokopan u piramidama?“ upadne ona savijajući svoje tanke obrve. „Nikada nisi rekao da hoćeš. Ako hoćeš, zašto mi to nisi spomenuo? Ne mogu instinktivno pogoditi tvoje planove.“ „Pa, Rosa, ti znaš vrlo dobro što mislim, draga moja.“ „A zašto si onda počeo s tim svojim ogavnim divom crvenoga nosa? I bi... bi, bi, bi, ona bi ga pudrala!“ uzvikne Rosa u malom izljevu smiješne i prkosne zlovolje. „Kako god bilo, ja nikad nemam prava u ovim raspravama“, reče Edwin uzdišu‐ ći i mireći se sasudbinom. „Kako je moguće, gospodine, da ikada budete u pravu kad ste uvijek u krivu? A što se tiče Belzonija, pretpostavljam da je mrtav. Sigurna sam i nadam se da jest – i na koji se način tebe mogu ticati njegove noge i gušenje?“ „Došlo je vrijeme zatvoj povratak, Rosa. Nismo imali baš veselu šetnju, zar ne?“ „Veselu šetnju? Očajno neveselu šetnju, gospodine. Odem li gore onoga trenut‐ ka kad se vratim i ako počnem plakati toliko da ne budem mogla otići na sat plesa, ti ćeš biti kriv, daznaš!“ „Budimo prijatelji, Rosa.“ 26

„Ah!“ uzvikne Rosa odmahujući glavom i briznuvši u iskren plač, „ja želim da budemo prijatelji! Ali mi mučimo jedno drugo zato što ne možemo biti prijatelji. Ja sam premlado stvorenje, Eddy, da bih imala tako veliku bol u srcu. Katkad je do‐ ista osjećam. Nemoj se ljutiti. Znam da se i ti jako često tako osjećaš. Bilo bi mnogo bolje da je ono što treba biti ostavljeno samo kao mogućnost. Sad sam sasvim oz‐ biljno malo stvorenje i ne zadirkujem te. Neka svatko od nas ovaj put bude strpljiv, u našem interesu,ali i svih drugih! 11 Obeshrabren tračkom ženske prirode u ovom razmaženom djetetu, premda na trenutak sklon tomu da joj se odupre, jer se to, čini se, ubraja u njegovo prisilno na‐ metanje, Edwin Drood stoji i promatra je dok ona djetinjasto plače i jeca s objema rukama i maramicom na očima. I onda – nakon što se sabrala i u svojoj mladalač‐ koj nedosljednosti počela smijati samoj sebi što je bila toliko ganuta – povede je do obližnje klupe ispod brijestova. „Jedna jasna riječ razumijevanja, Maco draga. Ja nisam pametan izvan svoje struke – sad kad razmišljam o tome ne znam jesam li osobito pametan i u njoj – ali želim pravilno postupiti. Postoji li, možda postoji, ja zaista ne znam kako izreći ono što želim, ali moram to reći prije nego se rastanemo – postoji li neki drugi mla‐ di...“ „O, ne, Eddy! Velikodušno je od tebe što me to pitaš,ali ne, ne, ne!“ Došli su veoma blizu prozora katedrale i toga trenutka uzvišeno se oglasiše or‐ gulje i zbor. Dok su sjedili slušajući svečane zvukove, sinoćnja se ispovijest pojavi u svijesti mladog Edwina Droodai on počne razmišljati o tome koliko je ta glazbasu‐ protna ovom neskladu. „Čini mi se da mogu razabrati Jackov glas“, primijetio je tihim glasom prateći ti‐ jek svojih misli. „Odmah me odvedi natrag, Eddy, molim te“, zamolila ga je njegova zaručnica stavljajući brzo svoju nježnu ruku na njegovu šaku. „Sad će oni svi izaći, hajdemo. Kako zbor odjekuje! Ali nemojmo se zadržavati i slušati ga – hajdemo dalje!“ Njezina žurba prestane čim su izašli iz parka. Sad su hodali ruku pod ruku, oz‐ biljno i sporo, duž stare glavne ulice do doma redovnica. Na vratima Edwin svoje lice sagne prema Rosinu. Onase usprotivi smijući se i ponovno kao djetinjasta učenica. „Eddy, ne! Odviše sam ljepljiva da bi me poljubio. Ali daj mi svoju ruku i ja ću puhnuti poljubac na nju.“ On tako učini. Ona puhne svježi dah i upita zadržavši njegovu ruku i gledajući 27 www.balkandownload.org

u nju. „Reci sadašto tu vidiš?“ „Vidim, Rosa?“ „Pa, pomislila sam da vi Egipćani možete gledati u dlan i vidjeti kojekakve fan‐ tome. Zar ne možeš vidjeti sretnu budućnost?“ Naravno, nijedno od njih nije vidjelo čak ni sretnu sadašnjost kad su se vrata otvorilai zatvorila, i kad je svatko otišao nasvoju stranu. 28

IV. GOSPODIN SAPSEA Prihvatimo li da je magarac oličenje samozadovoljne gluposti i uobraženosti – po navici, možda, kao što to po navici bude i s drugim stvarima što su više konven‐ cionalne nego ispravne - onda je najveći magarac u Cloisterhamu gospodin Tho‐ mas Sapsea, dražbovatelj. Gospodin Sapsea „se nosi“ kao dekan. Zabunom mu se klanjaju kao dekanu. Na ulici mu se ljudi čak obraćaju s „poštovani gospodaru“, misleći da je on biskup koji je neočekivano izašao bez svoga kapelana. Gospodin Sapsea je vrlo ponosan zbog toga, kao i zbog svog glasa i stila. On je čak (prodajući zemljišne posjede) pokušao malo i pjevati za svojom govornicom, kako bi to što više sličilo na ono što on sma‐ tra pravom crkvenom propovijedi. Završavajući prodaju putem javne dražbe, gos‐ podin Sapsea činio bi to s izrazom kao da daruje blagoslov okupljenim agentima, i to je izvodio uspješnije od pravog dekana – skromnog i vrlog gospodina. Gospodin Sapsea ima mnogo obožavatelja; zapravo, većina ljudi u mjestu živi u uvjerenju, uključujući čak i one koji ne vjeruju u njegovu mudrost, da on služi na čast Cloisterhamu. On ima preuzvišene kvalitete da je dostojanstven i glup, on se spotiče i pri govoru i pri hodu; da ne spominjemo svojevrsne ozbiljne pokrete ru‐ kama, kao da će blagosloviti osobu s kojom razgovara. Mnogo bliže šezdesetoj nego pedesetoj godini, s vrlo uočljivo ocrtanim trbuhom i prijevojima na prsluku; sma‐ tran za bogatog, glasajući na izborima za one koji su bili dostojni poštovanja u mo‐ ralnom pogledu, zadovoljan, smatrajući da ništa drugo, osim njega, nije niknulo ot‐ kako se on rodio – kako bi blesavi gospodin Sapsea mogao služiti ičemu drugom nego biti načast Cloisterhamu i društvu? „Prostori gospodina Sapsea nalaze se u glavnoj ulici, preko puta doma redovni‐ ca. Potječu otprilike iz istoga vremena iz kojeg je i dom redovnica, no tu i tamo su 29 www.balkandownload.org

neuredno modernizirani, jer mlađe generacije, sve lošije, smatrale su da im sve više i više gode zrak i svjetlost, a sve manje groznice i bolesti. Iznad vrata nalazi se drvena figura, otprilike u polovici prirodne veličine, koja oca gospodina Sapsea prikazuje s kovrčavom vlasuljom i togom pri licitaciji. Čistoća ove ideje, prirodni izgled malo‐ ga prsta, čekić i govornica bili su divljenja vrijedni. „Gospodin Sapsea sjedi u svojoj sumornoj prizemnoj sobi koja gleda ravno u popločeno stražnje dvorište i ograđeni vrt. Gospodin Sapsea ima bocu porta nasto‐ lu ispred vatre – vatra je (rani) luksuz, ali ugodna u hladnoj, svježoj jesenjoj večeri i, što je karakteristično za njega, nalazi se u društvu svojeg portreta, svog sata, koji se navije tek svakih osam dana, i barometra. Karakteristično, jer će se on portretom suprotstaviti ljudima, barometrom nepogodi,asatom vremenu. Pokraj gospodin Sapsea nalaze se pisaći stol i pisaći pribor. Pogledavši ispisani papir, gospodin Sapsea ga dostojanstveno pročita u sebi i onda, hodajući lagano po sobi i palčeva zakvačenih o prsluk, on ga ponovi po sjećanju, no tako tiho, iako s mnogo dostojanstva, da se mogla čuti samo riječ Ethelinda. Na pladnju na stolu nalaze se tri čiste čaše za vino. Njegovasluškinja ulazi i objavljuje daje stigao gospo‐ din Jasper. Gospodin Sapsea odmahne rukom i reče: „Uvedite ga.“ Zatim na prik‐ ladnu udaljenost privuče dvije čaše za vino. „Drago mi je što vas vidim, gospodine, i čestitam sebi na časti što vas prvi put ovdje primam.“ Gospodin Sapsea na ovaj način iskazuje poštovanje u svojoj kući. „Vi ste vrlo ljubazni. Ne, to je mojačast i meni trebačestitati.“ „Vi ste ljubazni što tako kažete, gospodine. Ali uvjeravam vas da mi čini zado‐ voljstvo primiti vas u svojemu skromnom domu. I da ja to inače nikomu ne bih re‐ kao.“ Ove riječi popratila je velika dostojanstvenost gospodina Sapsea i kao da ju je ostavio da bude shvaćena sama od sebe. „Vi nećete lako povjerovati da vaše društvo može činiti zadovoljstvo čovjeku kao što sam ja. Međutim, tako je.“ „Već neko vrijeme želim vas upoznati, gospodine Sapsea.“ „ A ja, gospodine, već dugo za vas znam kao čovjeka koji ima ukusa. Hajde da nam natočim. Nazdravit ću vam“, reče gospodin Sapsea puneći svoju čašu: „Kad Francuzi dođu, Pričekajmo ih u Doveru!“ Bila je to domoljubna zdravica iz djetinjstva gospodina Sapsea i on je duboko uvjeren daje prikladnazasva vremena. „Možda niste svjesni, gospodine Sapsea“, primjećuje Jasper promatrajući draž‐ bovatelja sa smiješkom kad je ovaj rastegnuo svoje noge pokraj kamina, „svoga poz‐ 30

navanjasvijeta.“ „Pa, gospodine“, smijuljeći se odvrati, „mislim da nešto malo znam o njemu, ne‐ što malo.“ „Vaše znanje o kojem se priča oduvijek me je zanimalo i iznenađivalo te sam vas na kraju poželio upoznati. Jer Cloisterham je maleno mjesto. Ja sam zarobljen u njemu, ne znam ništa dalje od njega,a osjećam daje riječ o vrlo malenom mjestu.“ „Da nisam putovao u strane zemlje, mladiću“, započne gospodin Sapsea, a onda stane: „Oprostit ćete mi što vas nazivam mladićem, gospodine Jasper. Vi ste mnogo mlađi od mene.“ „Naravno.“ „Ako ja i nisam putovao u strane zemlje, mladiću, strane su zemlje došle k meni. Došle su one k meni preko posla i ja sam iskoristio svoje prilike. Na primjer, kad radim popis ili katalog, vidim francuski sat. Nikad ga prije nisam vidio, nikada u ži‐ votu, ali ja instinktivno stavim prst na njega i kažem Pariz. Vidim neke šalice i ta‐ njuriće kineske proizvodnje, jednako tako meni nepoznate, stavim ja prst na njih, tada i tamo, i kažem Peking, Nanking i Kanton. Ista je stvar s Japanom, Egiptom, s bambusom i sandalovinom iz istočne Indije: na sve njih stavljam ja svoj prst. Stavio sam jednom svoj prst na Sjeverni pol i rekao: ’Eskimsko koplje, kladim se u pola li‐ tre bijelog sherryja!“ „Zaista? To je veoma neobičan način stjecanja znanja o ljudima i stvarima, gos‐ podine Sapsea.“ „Napominjem to, gospodine“, gospodin Sapsea se pridruži s neizrecivim zado‐ voljstvom, „zato što, kako kažem, nije red na to da se čovjek hvali onim što jest. Nego dokaži kako si došao do togai onda dokaži tko si.“ „Veomazanimljivo. Trebali smo razgovarati o pokojnoj gospođi Sapsea.“ „Trebali smo, gospodine.“ Gospodin Sapsea napuni obje čaše i ponovno pospre‐ mi bokal s vinom nasigurno mjesto. „Prije nego što vas pitam za mišljenje kao čovjeka koji ima ukusa glede ove ma‐ lene sitnice“, nastavlja dalje, „no premda samo sitnica, ipak je zahtijevala razmišlja‐ nje, malo znoja, trebalo bi možda da vam opišem karakter pokojne gospođe Sapsea, mrtve već tri četvrtine godine.“ Gospodin Jasper zijeva iza svoje čaše, a nakon spuštanja zaklona lice mu je puno zanimanja. Taj je izraz malo ometen time što je trebalo skrivati zijevanje i suzne oči. „Prije dvanaestak godina, ili tako nekako“, nastavio je gospodin Sapsea, „kad 31 www.balkandownload.org

sam proširio svoje vidike do – neću reći dokle su sada jer bi to moglo značiti da ci‐ ljam na previše toga, ali do točke da sam želio još jednu dušu koju bih upio – pogle‐ dao sam oko sebe tražeći bračnoga druga. Jer, kako ja kažem, za čovjeka nije dobro biti sam.“ Gospodin Jasper kao daje ovu originalnu ideju pospremio u sjećanje. „Gospođica Brobity u to je vrijeme držala, neću to nazvati rivalskom ustano‐ vom Domu redovnica preko puta, već ću je nazvati drugom sličnom ustanovom u gradu. Stoji činjenica da je puna strasti sudjelovala na mojim dražbama, a, kad bi se one održavale poslijepodne ili u vrijeme odmora. Ljudi su pričali da se divila mo‐ jem stilu. Ljudi su zapazili da se s vremenom moj stil primjećivao i u vježbama dik‐ tata đaka gospođice Brobity. Mladiću, čak je iz mračne zlonamjernosti poteklo ša‐ putanje da se jedan neotesani i neobrazovani prostak (roditelj) toliko zapleo da me je čak spomenuo po imenu. Ali ja u to ne vjerujem. Jer, zar postoji mogućnost da će ijedno ljudsko biće pri zdravoj pameti tako otvoreno otkriti da se na njega pokazu‐ je, onim što ja nazivam, prstom prijezira?“ Gospodin Jasper odmahne glavom. To uopće nije vjerojatno. U svojemu pom‐ poznom nedostatku duha, gospodin Sapsea je mislio da nalijeva čašu svog gosta kojaje već puna,ali dazapravo puni svoju, kojaje prazna. „Biće gospođice Brobity, mladiću, bilo je duboko prožeto osjećajem poštovanja prema duhu. Ona je obožavala duh, kad je slobodan ili, kao što ja kažem, obogaćen širokim poznavanjem svijeta. Kad sam je zaprosio, ona mi je učinila čast sva zasli‐ jepljena nekim posebnim poštovanjem i uspjela je izustiti samo dvije riječi: ’O, Ti!’, misleći na mene. Njezine bistre, plave oči bile su prikovane za mene, njene gotovo prozirne ruke sklopljene, bljedilo je prekrilo njezine oštre crte licai, iako ohrabrena nastaviti, ona nikad više nije nastavila nijednom riječju. Privatnim ugovorom rije‐ šio sam se njezine ustanove i mi smo postali gotovo jedno, koliko se to može očeki‐ vati s obzirom na okolnosti. Ali ona nikad nije mogla naći rečenicu koja bi zadovo‐ ljavala njezino možda i previše povoljno mišljenje o mojem intelektu. Sve do kraja (imalaje bolesnajetra) ona mi se obraćalajednakim nedovršenim izrazima.“ Gospodin Jasper je zatvorio oči kad je dražbovatelju glas postao dublji. Sad ih je naglo otvorio i rekao istodobno kad i duboki glas: „Ah!“,azatim zastane zamalo ne izustivši: „Ljudi.“ „Otada sam“, nastavio je priču gospodin Sapsea nogu ispruženih i svečano uži‐ vajući uz vino pokraj vatre, „takav kakvim me vidite. Otada sam osamljen oplaki‐ vao svoju sudbinu. Otada sam, kao što kažem, tražio svoj večernji razgovor. Neću 32

reći da sam predbacivao sebi, ali bilo je vremena kad sam sebi postavljao pitanje što bi bilo da je njezin muž bio bliži njenoj razini? Da nije morala gledati tako visoko, što je moglo samo pogoršavati bolest njezinih jetara?“ „Gospodin Jasper, izraza kao da je odjednom jako ožalošćen, reče: „Pretpostav‐ ljam daje tako moralo biti.“ „Samo to i možemo pretpostaviti, gospodine“, složio se gospodin Sapsea. „Kao što kažem: Čovjek sanja, a Bog određuje. Ista se misao može reći i drukči‐ je,ali jasam rekao ovako.“ Gospodin Jasper promrmlja dase s time slaže. „A sada, gospodine Jasper“, nastavi dražbovatelj izvukavši komad ispisana papi‐ ra, „pošto je spomenik gospođe Sapsea imao vremena da se slegne i osuši, dopustite mi da pitam za vaše mišljenje, kao čovjeka od ukusa, o natpisu koji sam (kao što sam prije primijetio, ne bez znoja na čelu) za njega zapisao. Uzmite ga. Raspored redakazahtijeva dase prati okom, kao i sadržaj duhom.“ Gospodin Jasper posluša, pogledai pročitasljedeće: Etelinda, poštovana supruga gospodina Thomasa Sapseae, dražbovatelja, procjenitelja, agenta za nekretnine i dr. iz ovog grada, čije poznavanje svijeta, premda široko, nikad nije poznavalo Dušu koja bi bila sposobnija da PAZI NA NJEGA. STRANČE! ZASTANI I postavi sebi pitanje MOŽEŠ LI ISTO TO UČINITI ako ne PUN STIDA TI PRODUŽI DALJE. Pošto se gospodin Sapsea podigao i namjestio leđa prema vatri, a kako bi pro‐ matrao učinak tih redaka na čovjeka od ukusa, on okrene lice prema vratima kad se ponovno pojavi njegovasluškinja obavještavajući: 33 www.balkandownload.org

„Durdles je stigao, gospodine!“ On se odmah približio stolu, napunio i treću čašu, jer je sad bila nužna, i odgovorio joj: „Uvedite Durdlesa.“ „Prekrasno!“ reče gospodin Jasper vraćajući papir. „Vi se slažete, gospodine?“ „Nemoguće je ne složiti se. Dojmljivo, kratko i savršeno.“ Dražbovatelj nakloni glavu kao čovjek koji prima ono što mu pripada i daje priznanicu. Poziva tad Durdlesa, koji je baš ulazio, da uzme čašu vina (pružajući mu je), jer će ga to ugrijati. Durdles je kamenoklesar, uglavnom za nadgrobne plo‐ če, grobnice i spomenike, i sav je od glave do pete pokriven starom žbukom, vap‐ nom i kamenim prahom. U Cloisterhamu nema poznatijeg čovjeka. On je povla‐ šteni slobodnjak grada. Slava ga uzdiže kao velikog radnika – nitko ne zna zašto (jer nikada ne radi), i kao veliku budalu – što svatko zna da jest. On bolje poznaje grobnicu katedrale nego ijedan živi autoritet, a možda čak i bolje nego neki mrtvi. Priča se da je intimnost ovog poznavanja otpočela time što je on stalno posječivao to tajno mjesto da bi zatvarao mladiče Cloisterhama kako bi se oporavili od ma‐ murnosti, jer prema ugovoru je, zbog grubih popravaka, imao slobodan ulazak u katedralu. Bilo kako bilo, on zna mnogo o njoj i rušeći dijelove zida, potpornja i pločnika, viđao je čudne stvari. On često govori o sebi u trećem licu: možda zato što mu je, dok priča, malo nejasan njegov vlastiti identitet, možda to čini nepristra‐ no, usvajajući nomenklaturu Cloisterhama kad spominje osobu od značaja. Tako bi on rekao, pričajući o neobičnim prizorima: „Durdles je naišao na starog čovu“, misleći na zakopanu veličinu iz starih vremena, „tako što je trnokopom udario rav‐ no u sanduk. Stari čovo pogledao je Durdlesa svojim otvorenim očima kao da želi reći: ’Zoveš li se ti Durdles? Pa, čovječe, vraški dugo sam te čekao.’ I ondase pretvo‐ rio u prah. „S ravnalom od dvije stope uvijek u džepu i kamenorezačkim čekićem gotovo uvijek u ruci, Durdles stalno hoda kuckajući i lupkajući po svemu u kate‐ drali. I kad god on kaže Toupu: ’Toupa, evo ovdje još jednog starog redovnika!’, Toupa to javlja dekanu kao sigurno otkriće. U odijelu od grube čohe s pucetima od roga, žutom maramicom s prljavim rubovima, starim šeširom više mrkim nego cr‐ nim, i ulaštenim čizmama boje svoga kamenorezačkog zanata, Durdles vodi maglo‐ vit, gotovo ciganski život, noseći ručak sa sobom u malom zavežljaju, sjedajući na sve moguće nadgrobne ploče da bi objedovao. Ovakav Durdlesov objed postao je prava cloisterhamska institucija, ali ne samo zato što se vani nikad nije pojavljivao bez njega nego zato što je u određenim dobro poznatim prilikama ručak odnesen i 34

u zatvor zajedno s Durdlesom (pijanim i nesposobnim) te odveden pred sud u gradskoj vijećnici. Međutim, ovakve su prilike bile rijetkost jer je Durdles isto toli‐ ko rijetko pijan koliko i trijezan. Što se tiče ostalog, on je stari momak i živi u male‐ noj, staroj kući koja nikada nije bila završena. Pretpostavlja se da je sagrađena od kamenja koje je ukradeno iz gradskih zidina. Do ovog boravišta vodi prilaz od ka‐ menja nagomilana gotovo do gležnja, a što sliči na okamenjeni gaj nadgrobnih spo‐ menika, urni, draperija i slomljenih stupova u svim fazama stvaranja. Ovdje dva pomoćnika stalno klešu, dok druga dvojica, koji gledaju jedan drugog, neprestano režu kamen, pojavljujući se naizmjenično iz svoje zaštitne kućice kao da su meha‐ ničke figure što simboliziraju Vrijeme i Smrt. „Kad je popio svoju čašu porta, gospodin Sapsea povjeri Durdlesu dragocjene napore svoje Muze. Durdles bezosjećajno uzme svoje ravnalo od dvije stope i mir‐ no odmjeri redove, prljajući ih kamenom prašinom. „Ovo je zaspomenik, gospodine Sapsea?“ „Natpis. Da.“ Gospodin Sapsea očekuje njegovo djelovanje na prosječan duh. „Stane u osminu inča“, reče Durdles. „Vaš sam sluga, gospodine Jasper. Nadam se daste dobro.“ „Kako ste vi, Durdles? 1 ' „Uhvatio me je malo grobotizam, gospodine Jasper,ali to se morai očekivati.“ „Mislite reumatizam“, reče Sapsea oštro. (Razdražio se zbog toga što je njegov sastavak primljen tako mehanički.) „Ne, ne mislim. Mislim, gospodine Sapsea, na grobotizam. To je jedna druga vr‐ sta reumatizma. Gospodin Jasper zna što Durdles misli. U zimska jutra prije nego što doista svane, prošećite među grobovima i zastanite tu, kako se to kaže u kate‐ kizmu, u svaki dan životasvoga, i znat ćete što Durdles misli.“ „To je užasno hladno mjesto“, složi se gospodin Jasper podrhtavajući od nelago‐ de. „Ako je vama užasno hladno gore gdje je zbor, gdje se živi dah isparuje oko vas, kako je tek onda užasno Durdlesu dolje u podzemnoj grobnici, u vlažnoj zemlji i s mrtvim dahom starih redovnika“, odgovori ta osoba. ’Durdles vas ostavlja da sami procijenite. Trebali to odmah uklesati, gospodine Sapsea?’“ Gospodin Sapsea, s čežnjom autora koji požuruje objavljivanje svog dijela, od‐ govori da nikada ne može biti previše brzo. „Onda najbolje da mi dadete ključ“, reče Durdles. „Oh, čovječe, ovo ne ide unutar spomenika!“ 35 www.balkandownload.org

„Durdles zna kamo će to staviti, gospodine Sapsea; nijedan čovjek ne zna bolje. Pitajte ljude u Cloisterhamu znali Durdles svoj posao.“ „Gospodin Sapsea ustaje, iz ladice uzima ključ, otvara čeličnu kasu u zidu i uzi‐ maiz nje jedan dugi ključ. „Kad Durdles radi ili završi svoj posao, bez obzira na to gdje, vani ili unutra, Durdles voli da pogleda svoj posao sa svih strana i da vidi da mu on služi na čast“, tvrdoglavo objasni Durdles. „Ožalošćeni udovac pružio mu je veliki ključ. On je svoje ravnalo stavio u vanj‐ ski džep hlača, zašivena upravo za tu namjenu, i polako otkopčao kaput otvarajući veliki džep na prsima s unutrašnje strane prije nego će uzeti ključ da bi ga stavio u to skrovište. „Pa, Durdles!“ uzviknuo je Jasper sazanimanjem, „vi ste puni džepova!“ „Ja nosim i teret u njima, gospodine Jasper. Opipajte ove!“ rekao je klesar vadeći još dva velika ključa. „Dajte mi i ključ gospodina Sapseae. Svakako je ovaj najteži.“ „Nadam se da ćete ih pronaći još gotovo isto ovoliko“, reče Durdles. „Svi su od spomenika. Oni svi otvaraju Durdlesovo radno mjesto. Durdles uglavnom zadrža‐ va ključeve svog rada. Nije baš dase mnogo upotrebljavaju.“ „Usput rečeno“, reče Jasper lijeno ispitujući ključeve, „već odavno želio sam pi‐ tati,ali uvijek zaboravim. Znaš li date katkadazovu Kameni Durdles, je li tako?“ „Cloisterham me poznaje kao Durdlesa, gospodine Jasper.“ „Znam to, svakako. Ali katkad dječaci...“ „O! Ako vodite računa o tim mladim nevaljalcima...“ Durdles ga prekine gun‐ đajući. „Ne vodim brigu o njima više nego vi. Ali prije neki dan vodio se razgovor u zboru je li Stony ili Toni“, reče gospodin Jasper kuckajući ključevimajedan o drugi. („Pazite jezičce ključa, gospodine Jasper“) „Ili je Stony umjesto Stefan“, nastavlja gospodin Jasper zvoneći ključevima. („Ne možete od njih napraviti vilicu za davanje tona, gospodine Jasper.“) „Ili je moždaime nastalo zbog vašeg zanata. Kako tu stoje stvari?“ Gospodin Jasper odmjerava tri ključa u ruci, podiže glavu iz mirnog, pognutog stava nad vatrom i vraća ključeve Durdlesu gledajući ga ugodno i prijateljski. Ali Kameni je i mrzovoljan – i ono njegovo neodređeno stanje uvijek je i neiz‐ vjesno stanje – veoma svjestan svojeg dostojanstva, i sklon uvredi. On spusti svoja dva ključa natrag u džep, jednog po jednog, i zakopča ga. Uzeo je zatim svoj zavež‐ 36

ljaj s ručkom s naslona stolice, kamo ga je objesio kad je ušao; rasporedio je težinu koju je nosio zavezavši treći ključ u njega, kao da je ostriga koja želi ručati hladno željezo, i izašao iz sobe ne udostojavši se više ištareći. Gospodin Sapsea zatim predloži partiju trik traka, koja će, uz iskusno vođenje razgovora i završetak s večerom od hladne govedine i salate, uljepšavati zlatnu večer do prilično kasno u noć. Budući da je mudrost gospodin Sapseae, kad se prenosi na smrtnika, opširna, ali ne i duhovita, ona se čak i tada nikako ne iscrpljuje. Ali nje‐ gov je gost izjavio da će ponovno nekom drugom prigodom doći u ovu ugodnu kuću i gospodin Sapsea ga zasad pušta da razmišlja o nekom djelu što ga je ponio sa sobom. 37 www.balkandownload.org

V. GOSPODIN DURDLES I PRIJATELJ „John Jasper, vraćajući se kući kroz park katedrale, zastao je pred prizorom ka‐ menog Durdlesa sa zavežljajem hrane i svime što je imao, naslonio se leđima na že‐ ljeznu ogradu groblja, kojom je ono odvojeno od starih samostanskih svodova, i strašnog malog dječaka u dronjcima koji ga je gađao kamenjem kao jasno nacrtanu metu pod mjesečinom. Katkad bi ga kamenje pogodilo, kadšto bi ga promašilo, ali Durdles je izgledao ravnodušno. Strašni mali dječak, nasuprot tomu, kad god po‐ godi Durdlesa, slavodobitno zazviždi kroz nazupčani otvor, zašto je pogodan pred‐ nji dio njegovih usta, gdje mu nedostaje polovica zuba. A kad ga promaši, uzvikne: „Opet promašaj“ i pokušavase utješiti zbog neuspjeha uzimajući ga bolje i pokvare‐ nije na nišan. „Što radiš tom čovjeku?“ pitaJasper izlazeći iz sjene na mjesečinu. „Gađam metu“, odgovori strašni mali dečko. „Daj mi to kamenje što gaimaš u rukama.“ „Da, nabit ću vam ih u usta ako me uhvatite“, kaže mali dečko oslobodivši se i odmahnuvši. „Opalit ću te po oku ako ne budeš pazio!“ „Vražje dijete, to si ti. Što ti je napravio taj čovjek?“ „Ne želi otići kući.“ „Što te brigaza njega?“ „On mi daje pola penija da ga otjeram kući ako ga uhvatim prekasno vani“, reče dječak i onda zapjeva kao mali divljak, pomalo posrćući, pomalo plešući u svojim starim poderanim cipelama: „Vidi, vidi ti taj svijet! Hvatam ga vani poslije deset! Kad neće ići, onda krećem ja 38

Hej, hej pijetao već se glasa! Opominje iz svega glasa.“ Pri posljednjoj riječi zamahne na Durdlesai još jednom ga pogodi. To kao da je bio pjesnički znak da se pripremi, kao opomena Durdlesu da se us‐ pravi,ako može, ili da pođe kući. John Jasper dječaku je dao znak glavom da pođe za njim (osjećajući da je bez‐ nadno vući ga ili nagovarati) i otiđe do željezne ograde gdje je Kameni (i kameno‐ van) duboko razmišljao. „Poznajete li ovo čudovište, ovo dijete?“ upita Jasper ne pronalazeći riječi koje bi opisale tu stvar. „Deputy“, reče Durdles klimajući glavom. „Je li to njegovo ime?“ „Deputy“, potvrdi Durdles. „Ja sam sluga u sirotinjskom prenoćištu u vrtu plinare“, objasni dječak. „Svi se mi sluge u prenoćištu nazivamo Deputy. Kad je prenoćište puno i kad su svi putni‐ ci u krevetu, onda izlazim radi svoga zdravlja.“ Onda nastavi povlačeći se na kućna vratai ciljajući: „Vidi, vidi ti taj svijet! Hvatam ga vani poslije deset. „Zadrži ruku!“ povikao je Jasper, „i nemoj bacati dok mu stojim ovako blizu ili ću te ubiti! Hajde, Durdles, pusti da večeras pođem s tobom do kuće. Da ponesem tvoj zavežljaj?“ „Ni u snu“, odgovori Durdles popravljajući ga. „Kad ste vi naišli, gospodine, Durdles je ovdje razmišljao, opkoljen svojim djelima, kao neki slavni autor. Vaš zet“. Pokazao je kovčeg kod ograde što je bio bijel i hladan na mjesečini. „Gospođa Sapsea“, okrene se prema spomeniku te vjerne žene. „Pokojni službenik“, pokazao je slomljeni stup uglednog Gospodina. „Preminuli poreznik“, pokaže dalje na vazu i ručnik koji su stajali na nečemu što je moglo biti kalup za sapun. „Bivši slastičar i majstor za mafle, veomacijenjen“, pa pokazuje nadgrobnu ploču. „Sve je ovdje živo i zdravo, gospodine, i sve Durdlesovo djelo. O običnom svije‐ tu, koji je jednostavno zamotan u busenje i trnje, što se manje kaže, to bolje. Jadni svijet, brzo zaboravljen.“ „Ovo stvorenje, Deputy, stoji iza nas“, reče Jasper osvrćući se. „Hoće li nas pra‐ titi?“ Odnosi između Durdlesa i Deputyja prkosne su sorte; jer kad se Durdles, dobro 39 www.balkandownload.org

nakresan, tromo okrenuo, Deputy u velikom krugu ode na cestu držeći se obram‐ beno. „Nijednom nisi zakukurikao prije nego si večeras započeo“, reče Durdles neoče‐ kivano se prisjetivši, ili sanjajući, neku uvredu. „Lažeš, jesam!“ reče Deputy nasvoj jedini način uljudnog suprotstavljanja. „Rođeni brat, gospodine“, primjećuje Durdles okrećući se ponovno i isto tako neočekivano zaboravljajući svoju uvredu kao što je se i sjetio, „rođeni brat Petera, divljeg dječaka! Ali jasam mu dao životni cilj.“ „Koji cilj?“ upita gospodin Jasper. „Tako je, gospodine“, odgovori Durdles sasvim zadovoljan. „Koji cilj. Uzeo sam ga za ruku i dao mu cilj. Što je on bio prije? Uništavač. Što je radio? Ništa, osim razaranje. Što je time dobivao? Kratkoročne kazne u cloister‐ hamskom zatvoru. Osobu, imovinu, konja, psa, mačku, pticu, kokoš, svinju – sve je gađao kamenjem u traženju pogodnog objekta. Ja sam stavio taj pogodni objekt is‐ pred njegai sad on može svojih poštenih pola penija pretvoriti u tri penijatjedno.“ „Čudim se da nema konkurenciju.“ „Ima ih mnogo, gospodin Jasper, ali potjera ih kamenjem. Sad ne znam kamo bi se ovaj moj plan ubrajao“, nastavio je pripiti Durdles tobože razmišljajući o tome. „Ne znam kako bismo to točno nazvali. To nije neka vrsta – sheme – nacionalnog odgoja? „Ne bih rekao“, reče Jasper. „Ni ja ne bih rekao“ složi se Durdles. „Onda to i nećemo pokušavati imenova‐ ti.“ „On još uvijek ide za nama“, ponavlja Jasper gledajući preko ramena, „Baš nas mora pratiti?“ „Morat ćemo proći pokraj sirotinjskoga prenoćišta ako pođemo kraćim putem, koji je straga“, odgovorio je Durdles, „i tamo ćemo ga ostaviti.“ I tako nastave, s Deputyjem kao posljednjim u redu. Remetio je tišinu sata i mjesta gađajući kamenjem svaki zid, svjetiljku, stup i druge nezanimljive predmete na pustom putu. „Imali što novo u grobnici, Durdles?“ upitaJohn Jasper. „Nešto staro, pretpostavljam da mislite“, progunđa Durdles. „To nije mjesto za novosti.“ „Neko vaše otkriće, mislio sam.“ „Ima jedan stari redovnik ispod sedmoga stupa s lijeve strane kad silazite po‐ 40

lomljenim stubama, na mjestu gdje je prije bila mala podzemna kapela. Čini mi se (koliko sam mogao utvrditi), da je to jedan od onih starih redovnika s palicom. Su‐ deći po veličini prolaza u zidovima, stubama i vratima kojima su dolazili i odlazili, te su palice, sigurno, prilično smetale starim redovnicima. Rekao bih da su dvojici, koja bi se tu slučajno susrela, često padale mitre s glava“. Ne pokušavši ispraviti ovo mišljenje, Jasper promatra svojeg pratitelja – pokri‐ vena od glave do pete starom žbukom, vapnom i kamenim prahom – kao da je nje‐ ga, Jaspera, spopao romantični interes za Durdlesov tajanstveni život. „Neobičan je vaš život.“ Ne pokazujući ni najmanjim znakom prima li ovo pitanje kao kompliment ili kao uvredu, Durdles grubo odgovori: „Vaš je drukčiji.“ „Pa, utoliko što me je sudbina bacila na staro, hladno i uvijek isto mjesto. Da. Ali u vašoj vezi s katedralom ima mnogo više tajanstvenog i zanimljivog nego u mojoj. Zaista, mislio sam vas pitati kako bi bilo da me uzmete k sebi za učenika ili besplatnog šegrta, i da me pustite da katkad pođem s vama da vidim neke od tih čudnih kutova u kojima provodite dane.“ Kameni odgovara općenito: „U redu. Svatko zna gdje može naći Durdlesa kad mu zatreba.“ To je, ako ne sasvim točno, približno tako, ako se može reći da se Durdles može uvijek naći negdje kako luta. „Ono o čemu najviše razmišljam“, reče Jasper, nastavljajući o predmetu svoga romantičnog zanimanja, „jest točnost kojom vi, čini se, nalazite mjesta na kojima su ljudi zakopani. U čemu je stvar? Taj vam zavežljaj smeta. Dajte da ga pridržim.“ Durdles se zaustavio i malo zastao (Deputy, koji pazi na sve njegove pokrete, od‐ mah se povukao na ulicu) tražeći oko sebe neki rub ili kut kamo bi stavio svoj zave‐ žljaj, kad gaje već na ovaj način oslobođen. „Samo mi dajte moj čekić“, reče Durdles, „i jaću vam pokazati.“ Klink, klink. I čekić mu je pružen. „Sad, gledajte ovamo. Vi intonirate vaš ton, zar ne, gospodine Jasper?“ „Da.“ „Tako i ja ispitujem svoj. Uzmem čekić i kuckam.“ (Pritom udara o pločnik, a oprezni Deputy podbada s prilične udaljenosti kao da pretpostavlja da bi se mogla zatražiti i njegova glava.) “Ja lupam, lupam, lupam, čvrsto! Nastavljam udarati. Još uvijek čvrsto! Udarim opet. Hej, hej! Prazno! Udaram opet uporno. Nešto je čvr‐ sto u praznini! Udaram, udaram, udaram, čvrsto je u praznom; i unutra čvrsto, pa opet prazno! Eto vam! Stari redovnik istrunuo je u kamenom lijesu ispod svoda!“ 41 www.balkandownload.org

„Zapanjujuće!“ „Čak sam i ovo napravio“, kaže Durdles izvlačeći svoje ravnalo od dvije stope (Deputy se u međuvremenu približio. Kao da je pomislio kako će se pronaći blago koje bi nekako dovelo do njegova bogaćenja, uz čarobnu pomisao da se objese one za koje bi on tvrdio dasu pronašli blago). „Recimo da je ovaj moj čekić zid koji sam ja radio. Dva; četiri i dva je šest“, nas‐ tavlja Durdles mjereći pločnik, „šest stopa unutar tog zida nalazi se gospođa Sap‐ sea.“ „Ma nije valjda gospođa Sapsea?“ „Recimo da jest gospođa Sapsea. Njezin je zid deblji, ali recimo da jest gospođa Sapsea.“ Durdles udara po tom zidu koji je pokazao čekićem, pa reče nakon podu‐ žeg ispitivanja; „Negdje između nas Durdlesovi su ljudi ostavili neko smeće u tom prostoru od šest stopa“. Jasper smatra datakvatočnost znači talent. „Ne bih rekao da je to talent“, odvrati Durdles, bez nakane da ovu primjedbu prihvati u njezinu pravom značenju. „Ja sam došao do toga. Durdles dolazi do svog znanja time što duboko zahvaća i što ga crpi iz korijena ako neće doći. Hej ti, De‐ puty!“ „Ahoj“, kreštavo odgovara Deputy koji je ponovno u daljini. „Uhvati tih pola penija. I nemoj da te večeras ponovno vidim kad dođemo u si‐ rotinjsko prenoćište.“ „Upozoravam!“ odgovora Deputy uhvativši pola penijai ovom tajanstvenom ri‐ ječju naizgled izražavasvoju suglasnost. Oni trebaju tek prijeći preko nečega što je nekad bio vinograd, koji je pripadao nečemu što je nekad bio samostan, a da bi došli do uske zadnje staze gdje se nalazi trošna drvena kuća s dva niska kata, sad poznata kao sirotinjsko prenoćište. Kuća je naherena i iskrivljena, kao i moral putnika, s jedva primjetnim ostatcima rešetkas‐ toga trijema iznad vrata, kao i grube ograde ispred ugažena vrta, i to samo zato što su putnici bili toliko vezani za ovo boravište nježnim osjećajima (ili su toliko voljeli naloženu vatru pokraj puta tijekom dana), da ih nikada nisi mogao nagovoriti ili prisiliti da odu a da ne prisvoje i odnesu kakvu uspomenu od drveta. Ovo jadno mjesto pokušava nalikovati na gostionicu sa svojim bijednim i krajnje običnim cr‐ venim zavjesama na prozorima. Ti su dronjci noću prljavo prozirni zbog slaboga svjetla pamučnog fitilja koji sumorno gori u zagušljivu zraku sobe. Kad su se Durd‐ 42

les i Jasper približili, pozdravio ih je ispisani, papirni fenjer iznad vrata koji je nagla‐ šavao namjenu kuće. Također ih je pozdravilo još nekoliko drugih strašnih malih dječaka – da li putnika ili pratilaca ili domara, tko zna – koji su kao privučeni De‐ putyjevim zadahom strvine iskočili na mjesečinu, kao što bi se lešinari skupljali u pustinji, i odmah ih stali gađati kamenjem,ali i međusobno jedni druge. „Prestanite, vi mladi divljaci“, povikao je Jasper ljutito, „i pustite nas da prođe‐ mo.“ Ovaj je prijekor primljen s uzvicima i bacanjem kamenja, prema običaju zadnjih godina što je fino uređen policijskim pravilima naših engleskih općina, gdje se krš‐ ćani kamenuju kao da su dani svetog Stjepana vraćeni u život, kako to Durdles pri‐ mijeti glede mladih divljaka. Zaključivši da oni nemaju nikakav cilj, on krene niz puteljak. Na zavoju Jasper, strašno razljućen, zaustavi svog druga i pogleda iza sebe. Sve je mirno. Idućeg trenutka uz zvižduk doleti kamen na njegov šešir. Iz daljine eto i po‐ vika: „Pijetao budi! Upozoravam!“ što je popratilo kukurikanje kao nekog paklen‐ skog kokota, opominjući ga pod čijom pobjedničkom vatrom stoji. Jasper zaobiđe iza ugla i povede Durdlesa kući. Durdles je posrtao po svom prljavom kamenom dvorištu kao da će glavom pasti u jednu od nedovršenih grobnica. Jack Jasper se vratio drugim putem u svoju vratarevu kućicu i, lagano otvarajući vrata ključem, primijetio da vatra još uvijek gori. iz zaključanog ormara on uzeo je neobičnu lulu koju je napunio – ali ne duhanom – te je oštro i veoma pažljivo malenim instru‐ mentom promiješao sadržaj lule i sišao niz unutarnje kratke stube što su vodile do dvije sobe. Jedna je od njih njegova spavaća soba; druga je soba njegova nećaka. Svjetlost je gorjela u objema. Njegov nećak mirno i bezbrižno spava. Jasper stoji i neko ga vrijeme promatra uporno i pažljivo, držeći nezapaljenu lulu u ruci. Onda, prigušujući korake, ode u svoju sobu, zapali lulu i prepusti se ponoćnim priviđenjimašto ih ona pobuđuje. 43 www.balkandownload.org

VI. ČOVJEKOLJUBLJEUKUĆI MLAĐEGKANONIKA Velečasni Septimus Crisparkle (Septimus zato što se šestero male braće Crispar‐ kle prije njega ugasilo, jedan za drugim, odmah nakon rođenja kao šest malenih ži‐ žaka pri paljenju), pošto je razbio tanki jutarnji led u blizini cloisterhamske brane svojom ljupkom glavom kako bi osvježio svoje tijelo, sad je ubrzavao svoj krvotok time što je velikim umijećem i odvažnošću boksao pred ogledalom. Ogledalo je po‐ kazivalo svjež i zdrav lik uvaženog Septimusa, koji je veoma vješto prividno napa‐ dao, skakao u stranu i neobično snažno udarao iz ramena dok mu je, iza boksačkih rukavica, lice blistalo od nevinosti i dobrodušne blagonaklonosti. Još nije bilo vrije‐ me doručku, jer gospođa Crisparkle – majka a ne žena velečasnog Septimusa – tek je sišla dolje i čekala čajnik. Velečasni Septimus u tom trenutku skinuo je svoje boksačke rukavice da bi uhvatio ugodno lice stare gospođe koja je ušla u sobu i po‐ ljubio ga. Pošto je ovo nježno učinio, velečasni Septimus se ponovno okrenuo, od‐ bijajući tobožnje udarce svojom lijevom rukom i zamahujući desnom. „Svakog jutra kažem da ćeš to na kraju i učiniti. Sept“, primijeti stara gospoda gledajući ga, „i hoćeš.“ „Što to, draga moja?“ „Razbit ćeš duplo staklo ili će ti puknuti nekažila.“ „Nijedno, hvala Bogu, draga mama. Gotov sam, mama. Pogledaj ovo.“ U završ‐ noj i veoma oštroj rundi, velečasni Septimus je zadao i izbjegao razne udarce i zavr‐ šio time što je bacio kapu stare gospođe u „ured“ – taj se tehnički izraz upotrebljava u stručnim krugovima onih što su upućeni u ovu plemenitu vještinu – toliko njež‐ nim dodirom da su se njezine najtanje vrpce boje lavande i trešnje na njoj jedva po‐ krenule. Velikodušno puštajući pobijeđenog, baš na vrijeme da bi stavio svoje ruka‐ vice u ladicu i da bi se pretvarao kao da zamišljeno gleda kroz prozor kad je ušao 44

sluga, velečasni Septimus dopusti da se postavi čajnik i obave druge pripreme za doručak. Kad je sve bilo pripremljeno i kad je ovo dvoje ponovno ostalo samo, bilo je ugodno vidjeti (ili bi bilo da je netko bio tamo da to vidi, što se nikad nije zbiva‐ lo) staru gospođu koja je ustala da naglas pročita molitvu, i njezina sina, sada tride‐ setpetogodišnjega mlađeg kanonika, kako stoji pognute glave slušajući je isto onako kao što je stajao slušajući te iste riječi s majčinih usana kad mu je bilo manje od če‐ tiri godine. Što je ljepše od stare dame - osini mlade dame kad su joj oči svijetle, a stas gibak i čvrst, kad joj je lice vedro i mirno, kad je njezina haljina porculanske pastirice iznimno nježnih boja, sasvim posebna i tako uredno pripijena uz tijelo? Ništa, ništa nije ljepše, često je mislio dobri mladi kanonik dok bi sjedao za stol na‐ suprot svojoj majci koja je već dugo bila udovica. Njezine misli u tim trenutcima mogle bi se sažeti u dvije riječi koje su najčešće u svakom njenom razgovoru: „Moj Sept!“ Bili su oni dobar par da sjednu i zajedno doručkuju u domu mlađeg kanonika Cloisterhama, jer je dom mlađeg kanonika bio tako tiho mjesto u sjeni katedrale da su graktanje vrana, zvuk koraka rijetkih prolaznika, zvuci zvona s katedrale ili or‐ gulja iz katedrale, samo još više isticali njegovu savršenu tišinu. Razmetljivi borci proživjeli su ovdje svoja zanosna i nemirna stoljeća; pretučeni robovi preživjeli su tu svoja stoljeća mučenja i umiranja; a moćni redovnici ovdje su živjeli svoje živote koji su katkad bili korisni, kadšto štetni. Začudo, svi su oni otišli iz doma mlađeg kanonika, i utoliko bolje. Možda je jedna od najvećih koristi od njihova prebivanja na ovom mjestu bilo to što je poslije njih ostajao onaj blagoslovljeni izraz smirenos‐ ti, koji je prožimao um mlađeg kanonika, i ono spokojno, romantično stanje duha – koje je uglavnom bilo posljedica sažaljenja i strpljenja – izazvano tužnom pričom što je sve reklaili patetičnom dramom kojase tu odigrala. Zidovi od crvenih cigli, jednolično izblijedjeli od vremena, snažno ukorijenjeni bršljan, rešetkasti prozori, obložene sobe, velike hrastove grede u kutovima i vrtovi ograđeni kamenim zidom gdje je još uvijek dozrijevalo voće na samostanskom drvu, sve je to bilo glavni okoliš vremešne gospođe Crisparkle i velečasnog Septi‐ musa kad su sjeli za doručak. „I što, draga mama“, zapitao je mlađi kanonik, dajući dokaz o svom velikom teku, „što kaže pismo?“ Ljupka stara gospođa, pošto ga je pročitala, baš ga je spustila na stolnjak. Pružila gaje sinu. Stara je gospođa bila veoma ponosna na svoje svijetle oči što su još uvijek bile 45 www.balkandownload.org

tako dobre da može čitati i bez naočala. Njezin sin bio je jednako tako ponosan na to i toliko je poslušno nastojao izvući najveće moguće zadovoljstvo iz toga da je iz‐ mislio izgovor da on sam ne može čitati bez naočala. Zato je on sad uzeo naočale, čudesnih, golemih dimenzija, a koje ne samo da su smetale njegovu nosu i doručku već su smetale i čitanju pisma. Jer on je imao oči koje su bile sklop sitnozora i dale‐ kozora kad na njima ničeg nije bilo. „Od gospodina Honeythunderaje, naravno“, reče stara gospođasklopivši ruke. „Naravno,“ složio se njezin sin. On napokon zapinjući pročita: Luka dobrotvorstva, Glavni ured, London, Srijeda! Draga gospođo, Pišem sjedeći na... „Načemu to? Načemu to sjedeći?“ „Nastolici“, reče stara gospođa. Velečasni Septimus skine svoje naočale da bi mogao vidjeti njezino lice. Uzvik‐ nuo je: „Pa, načemu bi sjedio?“ „Bože moj, Bože moj, Septe“, odgovori stara gospođa, „ti ne shvaćaš o čemu piše! Vrati mi ga, dragi.“ Sretan što je skinuo naočale (jer su mu uvijek tjerale suze na oči), njezin je sin posluša mrmljajući da njegove oči svakodnevno postaju sve lošije i lošije za čitanje rukopisa. „Pišem“, nastavi njegova majka čitajući veoma jasno i tečno, „sjedeći na stolici za koju ću vjerojatno biti vezan nekoliko sati.“ Septimus pogleda red stolica prislo‐ njenih uz zid dok su s njegovalicaisijavali polovični protest i molba. „Imamo“, stara gospođa nastavi čitati glasnije, „sastanak našega glavnog, udru‐ ženog odbora Središnjih i okružnih dobrotvora, u našemu glavnom utočištu, kao što gore stoji,a njihovajednoglasnaželjaje daja predsjedam.“ Septimus počne slobodnije disati pa promuca: „O! Ako mu je stalo do toga, neka mu bude.“ „Da ne bih propustio dnevnu poštu, iskoristio sam priliku dok bude čitao du‐ gačko izvješće, kojim se optužuje javni krivac...“ „Ovo je zbilja nevjerojatno“, umiješa se otmjeni mlađi kanonik spuštajući nož i vilicu da bi se zbunjeno počešao iza uha, „da ti dobrotvori uvijek nekog optužuju. I još je jednastvar doista nevjerojatna: među njima uvijek mnogo i previše krivaca!“ „Kojim se optužuje javni krivac...“, stara gospođa nastavi čitati, „ali da izbacim 46

iz glave našu malecku poslovnu stvar. Razgovarao sam sa svoja dva štićenika, Nevil‐ leom i Helenom Landless, u vezi s njihovim nedovoljnim obrazovanjem, i oni su se složili s predloženim planom; a ja bih se za to ionako pobrinuo svidjelo se to njima ili ne.’“ „I još jedna uistinu nevjerojatna stvar“, primijetio je mlađi kanonik istim glasom kao i prije, „da su ti dobrotvori toliko skloni svoje supatnike uhvatiti za vrat, i (tako bi se moglo reći) silom ih baciti na put mira. Oprosti, draga mama, što ti upadam u riječ. „Stoga, draga gospođo, hoćete li, molim vas, pripremili vašeg sina, velečasnog Septimusa, da idućeg ponedjeljka primi Nevillea kao kućnog đaka. Istoga dana He‐ lena će poći s njim u Cloisterham da bi ušla u dom redovnica, ustanovu koju ste preporučili vi i vaš sin. Također vas molim da tamo sve pripremite za njezin prijam i školovanje. Uvjeti za njih oboje, koliko sam razumio, točno su onakvi kako ste me i sami pisano izvijestili kad sam započeo dopisivanje s vama o ovom predmetu, po‐ što sam imao čast upoznati se s vama u kući vaše sestre ovdje u gradu. Uz pozdrave velečasnom gospodinu Septimusu, ja sam, draga gospođo, Vaš nježni brat (dobro‐ tvor), LUKE HONEYTHUNDER „I, mama“, reče Septimus nakon malo dužeg češkanja uha, „moramo pokušati. Nesumnjivo je da imamo sobu za još jednog stanara i da ja također imam vremena i volje što ih mu mogu posvetiti. Moram priznati da sam prilično sretan što to nije sam gospodin Honeythunder. Iako ovo izgleda strašno pristrano, zar ne, jer ja ga nikada nisam vidio. Je li on golem čovjek, mama. „ „Rekla bih da jest golem, dušo“, odgovorila je stara gospođa nakon što je malo oklijevala, „ali njegov glas još je veći.“ „Od njega?“ „Od svakoga.' 1 „Aha!“ reče Septimus. I završi doručak kao da su samostanski obiteljski crni čaj, šunka, pečeni kruh i jaja odjednom postali neukusni. Sestra gospođe Crisparkle, još jedan komad drezdenskog porculana koji joj je toliko sličio da bi zajednički činile ljupki par ukrasa za svaki veliki starinski kamin, i doista ih ne bi trebalo viđati odvojeno, bila je bez djece, žena svećenika koji je imao viši položaj u korporaciji u londonskom Cityju. Gospodin Honeythunder, po svome javnom zvanju profesor filantropije, upoznao je gospođu Crisparkle tije‐ 47 www.balkandownload.org

kom posljednjeg sastanka porculanskih ukrasa (drugim riječima, prilikom njezina posljednjeg godišnjeg posjeta sestri), nakon javne priredbe filantropskog karaktera, kad su neka odabrana siročad osjetljivih godina natrpana kolačima od šljiva i aro‐ gantnošću. Ovo je bilo sve što je u domu mlađeg kanonika bilo otprije poznato o novim učenicima. „Siguran sam da ćeš se složiti sa mnom, mama“, rekao je gospodin Crisparkle nakon razmišljanja o ovome, „da će prva stvar koju moramo učiniti biti ohrabriva‐ nje ovih mladih ljudi. U ovome nema ništa nesebično, jer nama ne može biti ugod‐ no ako oni ne budu slobodni prema nama. Eto, ovdje je zasad i Jasperov nećak; a slični teže sličnima, mladi mladima. On je srdačan mladić i tijekom večere trebalo bi ga upoznati s bratom i sestrom. To je troje. Ne možemo niti pomisliti da njega pozovemo, a da ne pozovemo i Jaspera. To je četvero. Dodaj gospođicu Twinkle‐ ton i buduću lijepu nevjestu, to je šest. Dodaj nas dvoje, to je osam. Bi li te uznemirilo osmero najednoj prijateljskoj večeri, marna?“ „Devet bi, Septe“, odgovori stara gospođa naočigled nervozna. „Draga mama, jasam naglasio osam“. „To točno odgovara veličini stolai sobe, dragi moj.“ Na taj je način stvar riješena. I kad je gospodin Crisparkle otišao sa svojom maj‐ kom gospođici Twinkleton kako bi dogovorio prijam gospođice Helene Landless u dom redovnica, dva druga poziva koja su se odnosila na tu ustanovu bila su ponu‐ đena i prihvaćena. Gospođica Twinkleton je pogledala na globuse, kao da žali što i oni nisu kadri izaći u društvo, ali se pomirila s tim što će ih ostaviti. Onda su posla‐ ne upute dobrotvoru glede priprema za dolazak gospodina Nevillea i gospođice Helene naručak: miris juhe već se počeo osjećati u domu mlađeg kanonika. Tih dana u Cloisterhamu nije postojala glavna pruga, a gospodin Sapsea je pro‐ rekao da je nikada neće ni biti. Gospodin Sapsea je rekao i više od toga. Rekao da je nikad ne bi ni trebalo biti. A ipak, dogodilo se, za divno čudo, baš tih dana da brzi vlakovi nisu smatrali da je Cloisterham nevrijedan da se u njemu zaustave nego da samo prozvižde kroz njega jureći svojim poslom i dižući prašinu s kotača kao dokaz o beznačajnosti grada. Postojao je tu jedan udaljeni krak glavne željezničke pruge koji je nekamo vodio, a na koji su građani Cloisterhama bili toliko ogorčeni da su govorili da će ta pruga, ako propadne, uništiti novčano tržište, ako ne, onda sigur‐ no i Crkvu i državu i ustav, ni manje ni više. Činjenica da je ta pruga postojala toli‐ ko je remetilacloisterhamski promet dase on, napustivši glavni pravac, šuljao onim dijelom grada gdje se nalaze štale i gdje se već mnogo godina nalaze ploče s natpi‐ 48

som „čuvaj se psa“. Tim prijezira vrijednim putem pošao je gospodin Crisparkle očekujući dolazak kratkoga zdepastog omnibusa s nerazmjernom gomilom prtljage na krovu – kao maleni slon s beskrajno visokom kulom – koji je tada prometovao kao svakodnev‐ na veza između Cloislerhama i vanjskoga svijeta. Kad se ovo vozilo doklatilo, gos‐ podin Crisparkle je jedva što mogao vidjeti na njemu zbog krupnog putnika s vrlo izrazitim licem, koji je sjedio izvana, na boku, podbočenih laktova i s rukama na koljenima, što je kočijaša stisnulo u vrlo neugodan mali prostor, i osvrtao se oko sebe. „Je li ovo Cloisterham?“ upitao je putnik strašnim gasom. „Da“, odgovorio je vozač trljajući tijelo kao da ga boli nakon što je dobacio uzde konjušaru. „I nisam nikad bio toliko sretan što ga vidim.“ „Reci svojem gazdi da napravi šire sjedalo sa strane', odgovori putnik. „Tvoj je gazda moralno obvezan – a trebalo bi biti i zakonski, pod prijetnjom strašne kazne – pružati udobnost svojim bližnjima.“ Vozač dlanovima pregledasvoj kostur koji gaje, čini se, zabrinjavao. „Jesam li sjeo natebe?“ upita putnik. „Jeste“, reče vozač kao da mu se to uopće nije svidjelo. „Uzmi ovu posjetnicu, prijatelju moj“. „Mislim da neću uzeti tu posjetnicu“, odgovorio je vozač bacivši pogled na nju ne baš ljubazno i ne uzimajući je. „Što će mi?“ „Budi član toga društva“, reče putnik. „Što ću time dobiti?“ upita vozač. „Bratstvo“, odgovori putnik oštrim glasom. „Hvala“ reče vozač promišljeno i siđe. „Moja je majka bila zadovoljna mnome, a i jasam. Ne želim braću.“ „Ali ih moraš imati“, odgovori putnik također izlazeći, „volio ti to ili ne. Ja sam tvoj brat.“ „Ma da!“ uzvikne vozač sve ljući. „Nemojte ići toliko daleko“ Crv jedan će sad...“ Ali ovdje se umiješa gospodin Crisparkle, koreći ga sa strane prijateljskim gla‐ som: „Joe, Joe! Nemoj se zaboravljati, Joe, dragi prijatelju!“ I onda, kad se Joe po‐ mirljivo dotaknuo svog šešira, obrati se upitno putniku: „Gospodin Honeythunder?“ 49 www.balkandownload.org

„To je moje ime, gospodine“. „Ime mi je Crisparkle.“ „Velečasni gospodin Septimus? Sretan sam što vas vidim, gospodine. Neville i Helena su unutra. Budući da sam u zadnje vrijeme malo slabiji, pod teretom svojih javnih poslova poželio sam se nadisati malo svježega zraka, doći s njima, a navečer se vratiti. Tako, znači, vi ste velečasni gospodin Septimus, zar ne?“ upita odmjera‐ vajući ga posve razočaran i vrteći dvostruki monokl na uzici kao da ga peče na raž‐ nju uopće ga ne upotrebljavajući. „Eh! Očekivao sam daste stariji, gospodine.“ „Nadam se da će jednom biti tako“, bio je odgovor dobro raspoložena mlađeg kanonika. „Ha?“ upita gospodin Honeythunder. „Samo mala, nevažnašala. Nije vrijedna ponavljanja.“ „Šala? Aha. Nikad ne razumijem šalu“, odgovorio je gospodin Honeythunder mršteći se. „Šale se uludo troše na mene, gospodine. Gdje su oni? Helena i Neville, dođite ovamo! Gospodin Crisparkle vas je došao dočekati.“ Neobično lijep, vitak mladić i neobično lijepa, vitka djevojka. Veoma su slični, oboje vrlo tamni i vrlo iz‐ razite boje. Ona je gotovo ciganski tip. Ima nečega neobuzdanog u oboma, podsje‐ ćaju nekako na dva lovca. No, s druge strane, ipak se čini kao da su oni lovina, ne i oni koji love. Vitki su, gipki, brza pogleda i brzih udova. Istodobno su stidljivi i pr‐ kosni, bijesna pogleda. Neki neodređeni zastoj koji se pojavljivao i gubio u cijelom njihovu izrazu, na licu kao i na tijelu, što je podjednako moglo nalikovati na stanku prije spuštanja na koljena ili na pripremu za skok. Ovako bi izgledala gruba men‐ talna opažanja kojaje u prvih pet minuta učinio gospodin Crisparkle verbatim. On je pozvao gospodina Honeythundera na večeru, uznemiren (jer mu je teško padala neugodnost koju će prirediti dragoj staroj porculanskoj pastirici), i pruži ruku Heleni Landless. I ona i njezin brat, dok su zajedno išli kroz starinske ulice, bili su očarani onime što im je on napomenuo o katedrali i samostanskim ruševina‐ ma – takve su mu bile bilješke – kao da su lijepi barbarski zarobljenici dovedeni iz nekoga divljeg tropskog dominiona. Gospodin Honeythunder je išao sredinom ulice gurajući ramenima prolaznike s puta naglas razvijajući shemu najezde na sve nezaposlene osobe u Ujedinjenom Kraljevstvu, a koje bi on strpao u zatvor i pri‐ morao, pod prijetnjom uništenja, da postanu dobrotvori. „Gospođi Crisparkle bio je potreban njezin dio dobrotvorstva kad je ugledala ovu veoma krupnu i vrlo glasnu izraslinu u malenoj grupi. Uvijek sličan kakvom čiru na licu društva, gospodin Honeythunder sad se u domu mlađeg kanonika pro‐ 50